Biciklom preko brdovitog Balkana

Na ovom putovanju si do sada posjetio Grčku, Albaniju, Kosovo, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Da li se tvoji utisci o poklapaju sa onim što si prije mislio o ovim prostorima?

Ne, ovo je moj prvi boravak na Balkanu i naprosto sam iznenađen kako su ljudi susretljivi i druželjubivi. Putovanje sam počeo u Grčkoj, gdje su ljudi u mediteranskom maniru jako veseli, ali sam mislio da je to samo u Grčkoj. Mislio sam da neće biti tako kad krenem na sjever. Međutim, bilo je baš suprotno, preko Albanije i Kosova do Crne Gore i BiH ljudi koje sam sretao sve su me više i više oduševljavali. Kako nisam na to navikao, bilo mi je pomalo neobično da me ljudi koji me prvi put vide u životu pozovu da spavam kod njih u kućama, jedem s njima ili samo popijem kafu uz prijateljski razgovor, bez da uopće govorimo istim jezikom.

Jesi li imao strah zbog svih ratova na ovim prostorima koji su se desili u proteklom periodu?

Da budem iskren, nisam se toga uopće plašio. Već kada sam prelazio iz Grčke u Albaniju shvatio sam da je najveći problem preći granicu. Ljudi koji obično žive blizu granice upozoravali su me kako je "tamo preko" opasno, kako tamo žive neki loši ljudi i slično. Brzo sam shvatio da su to obične gluposti, te nisam više obraćao pažnju na njih. Opušteno sam dolazio u svako novo selo ili grad, upoznavao ljude, a oni su me najiskrenije podržavali.

S obzirom da se krećeš po prirodi, razmišljaš li o minama? Plašiš li se toga?

Ne, više se bojim nekulturnih vozača koji ne poštuju bicikliste i pješake, nego mina. Naravno da se ne krećem po neutabanim putevima, ukoliko postoji mogućnost da bi tu moglo biti mina. Pokušavam biti u kontaktu sa lokalnim stanovništvom i slušam njihove savjete.

Je li tvoje putovanja čisto avanturističko radi vlastitog užitka, ili ipak sa sobom nosiš neku poruku, političku ili neku drugu? Šta misliš o onima koji to rade?

Ja ustvari ne nosim nikakvu političku ili sličnu poruku. Ovo je čista avantura u kojoj ja uživam. Sva moja putovanja većinom počinju kao odmori koje ne planiram puno, već se samo prepustim sudbini i vozim tamo gdje mislim da će mi se svidjeti. Recimo, na ovo putovanje sam krenuo spontano, kupio sam kartu u jednom smjeru za Kretu, spakovao stvari i otišao.

Ovo ti nije prvo putovanje. Biciklom putuješ po cijelom svijetu, direktno upoznaješ razne ljude i kulture. Šta je to što te više privlači u ovom? Tvoj načinu u odnosu na konvencionalna turistička putovanja avionom/vozom i odsjedanje u hotelima?

Prije sam obilazio svijet sa ruksakom na leđima, posjećujući standardne turističke destinacije. Međutim, s vremenom mi je to postalo dosadno. Shvatio sam da mnogo toga propuštam. Tako sam recimo prije par godina otišao na Kanarska ostrva avionom, tamo vozio bicikl, i vratio se kući isto avionom. Kada sam sletio u Minhen, shvatio sam koliko sam toga propustio. Od tada, kada idem na odmor, uvijek kupujem kartu u jednom smjeru, a nazad se vraćam na biciklu.

Šta je sljedeći poduhvat?

Teško pitanje. Sumnjam da će biti Evropa, s obzirom da sam je skoro cijelu obišao, a Alpe čak i više puta. Vjerovatno će to biti Ande u Južnoj Americi, ili nešto na Himalajama.

Kako organizuješ svoja putovanja? Koliko vremena provodiš u planiranju i misliš li da je planiranje ipak neophodno, iako malo ograničava duh avanturizma i putovanja u nepoznato?

Nema tu puno planiranja, većinom je sve kombinacija avanture i vanjskih faktora poput vremena. Jedino što unaprijed radim jeste da pregledam topografsku kartu kraja u koji idem i razmislim gdje bi moglo biti dobrih brdskih staza za vožnju. Jedino mi je pravilo da ne idem u ravničarske krajeve, već samo planine. Kada dođem negdje, većinom se savjetujem sa lokalnim biciklistima, planinarima i običnim ljudima gdje bi mogao ići. Vodim se logikom da su mnogi prije mene pohodili atraktivne planinske staze pa ne pokušavam "izmišljati toplu vodu". Problem je samo kad nemam koga pitati. Takav je slučaj bio u centralnoj Grčkoj, gdje nisam sretao ni planinare ni bicikliste pa sam nekoliko puta i zalutao. Uglavnom nemam neke jasne planove. Konkretno, ne znam zasigurno gdje ću nastaviti putovanje nakon Sarajeva.

Na koji način ljudi na zapadu reaguju na ovakve poduhvate. Da li sponzori imaju sluha za finansiranjem i koliko su oni bitni u svemu ovome?

Sva moja dosadašnja putovanja, pa i ovo, krenula su bez sponzora, na vlastitu inicijativu. Jednostavno, nisam mislio da će ljudi uopće biti zainteresirani za ovo, ali je s vremenom ovo postajalo sve veće i interesantnije, pa su se javili i prvi sponzori. Jedan od njih i Canyon (svjetski brand brdskih bicikala, op.a) koji mi je prošle godine pomogao kada sam imao kvar tokom putovanja kroz Španiju. Naime, pukao mi je ram i bio sam totalno shrvan. Razmišljao sam da prekinem putovanje jer ga definitivno nisam mogao nastaviti sa puknutim ramom. Izvjestio sam svoje prijatelje na internet forumu o tome, i samo par sati poslije su me zvali direktno iz Canyona, nakon čega sam u rekordnom vremenu dobio potpuno novi i bolji bicikl. Bio sam jako sretan i nastavio putovanje. Pored Canyona imam još par sponzora koji mi osiguravaju opremu, ali sve troškove putovanja snosim ja sam. Utjeha je što je ovo sigurno jeftinije nego svaku noć spavati u hotelu sa pet zvjezdica (smijeh).

Šta nosiš sa sobom na putovanja? Gledao sam tvoje slike i ne mogu shvatiti da u jednom ruksaku nosiš sve što ti treba!

Ovaj mali ruksak je jedino što nosim sa sobom. U njemu je odjeća i oprema ukupne mase oko 7 kg. Od odjeće nosim samo jedan biciklistički set, koji moram redovno prati, i jedan set odjeće za izlazak u grad i slično. Pored toga nosim osnovni set alata za brzi popravku manjih kvarova, vreću za spavanje sa prostirkom, mali bivak, te obavezno komunikacionu opremu (mobitel, džepni računar sa GPS-om, sklopivu tastaturu, fotoaparat i univerzalni punjač za sve te uređaje). Sve to stane u ovaj mali ruksak i neke dodatne nosače na biciklu.

Da li si ikada imao velikih problema tako da si pomišljao da se prestaneš baviti ovim i skrasiš se kao drugi ljudi?

Srećom, do sada nisam imao nekih velikih problema, padova i povreda. Međutim, i ne vozim dugo, tek zadnjih osam godina se bavim brdskim biciklizmom, a ovim dužim putovanjima zadnjh 4-5 godina. Inače, kada imam neki hobi, onda ga prihvatam i upražnjavam veoma ekstremno. Međutim, i ja sam čovjek i često poželim kuću i vlastiti krevet, ali ubrzo nakon povratka kući počinjem razmišljati o novim putovanjima.

Koji je tvoj životni moto?

Uživam koliko god mogu.

Poruka čitateljima, građanima BiH, bajkerima?

Imate prekrasnu zemlju na koju morate biti ponosni. Ono što vidim ovdje je pozitivna energija uprkos svemu što se desilo. Možda vi koji živite ovdje to ne vidite, ali pozitivan duh vaših ljudi je jedno veliko bogastvo. Sviđa mi se način na koji komunicirate i družite se kroz ovaj sport. Toga nema na zapadu, vjerovatno zbog mnogo većeg broja biciklista, ali sigurno i mentaliteta. Prirodne ljepote su ipak nešto što se riječima ne može opisati i što trebate dobro čuvati.