{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Biciklom na vrh Veleži

S
13.5.2009. u 13:59
0
15
Biciklom na vrh Veleži
0
Biciklom na vrh Veleži
Foto: mtb.ba
Ljubitelji ljepota Bosne i Hercegovine i brdskog biciklizma okupljeni oko web stranice mtb.ba poželjeli su sa drugima podijeliti priče o zdravom životu, vedrom raspoloženju i avanturama svojih odlazaka u planine. Prethodni vikend posjetili su jednu od bh. planina ljepotica, a njihove impresije možete pročitati u nastavku.
"Već i vrapci znaju da, ako kažem 'Bio sam na Veležu', volim fudbal (ili nogomet, svejedno) i prisustvovao sam fudbalskoj utakmici tog slavnog mostarskog kluba. No, ako kažem 'Bio sam na Veleži' e, to je sasvim druga priča. Ma šta priča, bajka.

Već i samo ime Veleža nas podsjeća na bajku: predanje kaže da je, poput makedonskog grada Velesha, ova planina dobila naziv po starom slavenskom bogu stada, Velesu (Volos, Voloh) koje je po drevnom vjerovanju bilo zemaljsko božanstvo vezano za vode i nizine. Hm, hm, 'vode i nizine'. Tačno je da 'korijeni' Veleža počinju, praktično, od same Neretve, na nekih stotinjak metara nadmorske visine. Odatle je krenula i naša ekspedicija kombinirana od mostarskih i sarajevskih biciklista. No, vrh Brasina, koji nam je bio cilj, propinje se do 1894 metara nadmorske visine. I to sve za nekih 24 kilometra uspona i isto toliko spusta po hecegovačkoj goleti. Sunce prži cijelim putem, nema ni trunke hlada. Do Podveležja preko Fortice vodi poznati uspon asfaltnim serpentinama, no, kad se napuste posljednje kuće i krene u osvajanje samog vrha, otkrije se sva surovost i ljepota ove planine.



Velež se nalazi u centralnom dijelu južne Hercegovine. Zemljište je kraškog porijekla što će reći da svaka kapljica kiše propadne duboko pod zemlju. Vode nema ni za lijeka. Izuzetak čini nekoliko jama snježnica u kojima se nataloži snijeg pa odatle čobani napajaju svoju stoku, no, one su daleko od makadamskog puta koji vodi ka vrhu. Da je snijeg moguće piti uvjerili smo se i sami. Naime, koliko god se dobro pripremili i ponijeli višak vode - sve je nestalo pod suncem koje prži. Ne želeći da odustanemo pred samim ciljem, odlučili smo da probamo ukus snijega. Istopljen i ne izgleda toliko loše, štaviše, hladna voda nas je okrijepila i ulila dodatnu snagu da istrajemo i popnemo se na sami vrh. Na jednom mjestu smo morali ostaviti bicikle i preći snijeg koji se, poput glečera, ispriječio preko makadamske ceste, te zadnjih stotinjak metara osvojiti vrh pješice, poput planinara.



A gore slika nestvarna. Cijela Hercegovina na dlanu. Čovjek ne zna gdje bi prije pogledao: na veličanstveni vijenac sedam vrhova Prenja, prošaranih snijegom, na područje Rujišta koje samo što nije ozelenilo, na Orjen, zmijoliku Neretvu ili u daljinu, ka Jadranskom moru. Dobro, more nismo vidjeli (čak mislimo da to i nije moguće), ali pogled puca toliko daleko dok se negdje na horizontu, u izmaglici, zemlja i nebo ne stope u jedno.



Vjetar koji na vrhu puše brzo nas je potjerao natrag, spust je bio izuzetno težak zbog krupnog, neutvrđenog kamenja koje bježi ispod točkova. Potom ponovo Podveležje, miris cvijeća i vrelina zraka (jedan član ekipe je miris prokomentarisao riječima: 'Osjetite li vi kako miriše med') i izvrsni spust u Mostar. Velež ćemo upamtiti po njegovoj surovosti, ali i iznimnoj ljepoti, kako same planine tako i veličanstvenog pogleda na Hercegovinu, gotovo cijelim putem."



Više o pustolovinama ovih biciklista pročitajte na www.mtb.ba.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: