{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Biciklom kroz historiju Bosne i Hercegovine

S
26.4.2010. u 22:30
0
10
Biciklom kroz historiju Bosne i Hercegovine
0
Kolege sa portala www.mtb.ba za vikend su posjetili Stolac, vozili planinom Hrgud, obišli stari grad Daorson i nekropolu stećaka Radimlja. Kao što smo i navikli, u nastavku pogledajte fotografije i pročitajte utiske sa vožnje.
U jednoj pjesmi mostarske grupe Zoster refren koji se ponavlja glasi: "Hercegovina - Kalifornija!". Da, mi biciklisti to znamo, i upravo zato dok debeli ostaci snijega pritišću bosanske planine, dok u Sarajevu kiša lije, odlučujemo se na vožnju po Hercegovini. Tačnije, cilj je brdo Hrgud iznad Stoca, ali i povijesne znamenitosti ovog nekad slavnog gradića.

Pjesme sam se sjetio dok sam u pola šest ujutro po kiši stavljao bicikl na krov automobila nadajući se da će se vrijeme razvedriti i da nećemo dan provesti ispod kakve strehe. Moral ostatka ekipe, njih još deset, prividno je bio na visini, pljuštale su šale i zadirkivanja, ali tu i tamo su se vidjeli bojažljivi pogledi upereni ka sivom nebu. Hamza je tvrdio kako će kiša prestati kod Bradine. No, nije prestajala. U Čelebićima smo pogačice sa kajmakom je li pod nadstrešnicom pekare, u Glogošnici nas je Mersad bodrio pričom kako je ovo područje poznato po najvećoj količini padavina u BiH, a Hamza je ovaj put tvrdio kako će kiša prestati iza Drežnice. Ne znam zašto, jer Hamza nije meteorolog već akademski slikar, ali njegove riječi su djelovale ohrabrujuće i kao da je, poput kakvog indijanskog vrača, njima pozvao u pomoć nekog gore, desilo se nešto nevjerovatno: kiša je zbilja prestala iza Drežnice, otvorilo se hercegovačko polje, začas smo stigli do Mostara, a potom skrenuli za Stolac.

E, to skretanje kao da nije bilo skretanje već povratak, ali povratak u neko drugo vrijeme. Već na samom ulazu u grad ugledali smo starinsku tvrđavu koja dominira krajolikom, debelo utvrđena na jednom brijegu iznad grada. Prvo skretanje i nailazimo na predivan kameni mostić sa nekoliko lukova, okolo kamene kuće, iza njih vire minareti i krovovi džamija, sve od bijelog kamena. "Pa, ovo je kao da ulazimo u historiju!", reče neko dok smo prelazili mostić.

I zaista, sve je odisalo nekim povijesnim mirom koji upotpunjuje zelena Bregava na čijim se obalama nalazi ovaj grad bogate povijesne i kulturne prošlosti. Stolac predstavlja kasnoantičko utvrđenje, srednjevjekovnu i novo vjekovnu utvrdu, te austro-ugarsku kasarnu. Gradom dominira sistem zidova i utvrda čije je građenje započelo u 4. stoljeću i nastavljeno kako su se smjenjivali oni koji su vladali ovim krajevima. U srednjem vijeku se spominje kao Vidoški grad jer se tim imenom nekad zvala Bregava. Naročito je bio važan zbog svog položaja u vrijeme kad su dubrovački trgovci putovali u zaleđe, a u tursko doba ovdje je bila smještena Kapetanija. Stoga ne iznenađuje bogatstvo i raskoš pojedinih objekata, bravure graditelja koji su izdizali čardake što i danas odolijevaju zubu vremena. Na musandari Čulhanumine kuće (nažalost srušene 1993. godine) stoji godina 1273. (riječ je, naravno, o hidžretskom računanju vremena što odgovara 1856/57. godini).

A nije ni čudo što su begovi rado provodili vrijeme ovdje jer je Stolac grad sa najviše sunca u Hercegovini, ali i grad sa prirodnim klima uređajem. Bregava hladi svaku kuću i svaku bašču, rasprostrla se po cijelom gradiću koji je, stoga, ispresijecan malim, kamenim mostićima, pa podsjeća na Veneciju. Kako li je bilo lijepo akšamlučiti za vrelih ljetnjih noći i pune mjesečine slušajući huk slapova i osjećajući kapljice vode na licu?

U to smo se na trenutak mogli i sami uvjeriti jer je polazna tačka današnje biciklističke ture bila kafana "Nota", čija terasa bukvalno leži iznad jednog velikog slapa. Nažalost, danas u gradu postoji neka prećutna podjela, nama nejasna, pa su i kafići "naši" i "njihovi", kao da je Bregava hladnija i zelenija s druge strane. No, te priče ne želimo da slušamo opčinjeni ljepotom ovog gradića. Pada prva kafica, skidanje bicikla s krova automobila, pakovanje i - krećemo.

Brdo Hrgud je smješteno iznad Stoca, ali do njega se dolazi vozeći uz Bregavu u pravcu Ljubinja, pa onda lijevo oštrim usponom na plato, i preko platoa na sami vrh. Vozeći kanjonom ne možemo a da se ne divimo čistoti rijeke, njenoj modro-zelenoj boji ili slapovima koje tvori na nekim mjestima. Ribari već uveliko uživaju, a uživamo i mi posmatrajući proljeće kako dolazi. Čudno je, naime, posmatrati to buđenje prirode što svake godine dolazi iza zime. Svijetlo zeleni, tek ispupali listići pojavljuju se na nižim nadmorskim visinama, a kako se penjete više vidite samo suhe grane. One ovdje, poput sanjivog djeteta, još spavaju čekajući toplije dane. No, dođete li već iduće sedmice, sve je olistalo, baš kao da je to dijete popilo jutarnju šolju mlijeka i zaigralo se u dvorištu kuće.

Opčinjeni prirodom i zadihani zbog uspona, koji na nekim mjestima iznosi i deset posto, ne primjećujemo da smo u Republici Srpskoj. Kako besmisleno izgledaju te podjele iz perspektive nekog ko uživa u prirodi. Lišće je isto, Bregava ista, jedino su boce piva kraj puta sa drugim logotipom. Žalosno!

Malo-pomalo napuštamo korito rijeke i penjemo se uzbrdo. Uspon je izuzetno velik, pa neki odlučuju da ga savladavaju pješice. Podloga je mješavina makadama, asfalta i betona nastala u doba socijalizma ili dobrovoljnom akcijom mještana. Čuje se zveckanje metalnih pločica na đonovima biciklističkih patika i neko reče: "Kao da smo u nanulama!" Kao po komandi začu se pjesma "Ne kepeći nanulama dok silaziš sa čardaka...." Kakav moral, kakvo raspoloženje imaju ti momci, kakvo je uživanje družiti se s njima.

Nakon tog teškog uspona sve je išlo lakše, prelazak preko platoa do samog vrha smo obavili bez problema. Pažnju nam privlači krdo konja, "Lada" parkirana u kršu, snijegom prekriveni vrhunci okolnih planina... Hrgud i nije posebno visoka planina, tek 1.109 metara, ali dominira ovim dijelom Hercegovine. Pogled puca na Hutovo blato, a u daljini se vidi more i rub Pelješca. Nažalost, vrijeme je bilo loše za neke kvalitetnije fotografije, a nakon kraće pauze dok smo se pripremali za povratak počele su i prve kapi kiše.

Plan za povratak je bio neizvjestan. Ivanova želja je bila da preko Hrguda pređemo do arheološkog lokaliteta Daorson, ali put vodi kroz područje rizično od mina. Mersad je pronašao manje rizičan put kanjonom rijeke Radimlje. Ipak, nakon konsultacija sa lokalnim stručnjakom za minska polja, koji nas je nesebično počastio vodom, ne želeći da rizikujemo, vraćamo se istim putem nazad. E, tada slijedi adrenalin. Onaj uspon od 10% što smo ga jedva savladali iz obratnog smjera izgleda sasvim pristojno. S obzirom da prema Ljubinju baš i ne ide toliko automobila, malo smo se opustili i pojurili. Šta pojurili, kad smo upoređivali brzine što ih pokazaše ciklokompjuteri, mobiteli ili GPS-ovi, ispostavilo se da je Mersad vozio 77 km/h, Ivan 79, a Tarik čak 81 km/h. Zvuči suludo, ali nije bilo toliko opasno.

Još malo pedalanja koritom Bregave, osvježenje u kafani koja je bila polazna tačka i kraj "ture" je bio na vidiku. Međutim, Stolac je zbilja teško napustiti tek tako, a ne vidjeti povijest koja se nudi. Stoga ponovo sjedamo na bicikle i ovaj put obilazimo grad. Ivan nas vodi do najstarijeg bazena u BiH izgrađenog valjda u austro-ugarsko doba koji radi i dan danas, gledamo oronule, nekad raskošne vile sa usahlim fontanama i palmama koje i danas svjedoče o minulim vremenima. Još samo da ugledamo kakvu damu s krinolinom i suncobranom, džentlmena u besprijekorno ispeglanom odijelu, ili guvernantu s troje djece što ih uči francuski jezik, kako provode vrijeme u miru palmi, bez Interneta, kablovske televizije, mobitela ili Facebooka.

Ipak, cilj nam je vidjeti Daorson, stari helenistički grad nastao na povijesnom utvrđenju koje je kontinuirano postojalo od početka ranog (17./16. stoljeće p.n.e) do kraja kasnog bronzanog doba (9./8. stoljeće p.n.e). Daorsi su bili narod na rubu rimskog carstva čija se granica, od 167. godine p.n.e. protezala duž Neretve. Interesantno je da su uživali izvjesnu autonomiju, ali i da su imali stalne napade Dalmata koji su dolazili iz pravca Cetine. Imajući na umu da ćemo vidjeti tolike stare ostatke civilizacije na ovim prostorima ne pada nam teško dodatni uspon i pedalanje, tim prije što vodi između predivnih, cvjetno-bijelih livada.

Na Daorsonu srećemo i rijetke posjetioce, još jednom se divimo pogledu na Hercegovinu, a onda spust, pakovanje, brza posjeta stećcima u Radimlji i pravac Sarajevo. Slaven još odlazi da pozdravi davno zaboravljenog prijatelja, a mi razmišljamo o sutrašnjim obavezama. Ponedjeljak je, Tarikova ekipa zvana "Sinovi" će da popravlja luksuzne džipove strancima što se zadesiše u BiH, Hamza će da slika čemprese, Mersad i Ivan da završe projekte, a autor ovih redaka će nastaviti lov na vjetrenjače vodeći malu firmu od dvadesetak ljudi u državi kojoj je svejedno što helenistička naselja niko ne posjećuje, što stećci propadaju, što se ruše kuće stare dvjesto godina ili, što će i tih dvadesetak mladih ljudi koji danas imaju posao, zbog nameta kako bi se napunio budžet, danas-sutra ostati bez posla i otići trbuhom za kruhom. Međutim, nakon ovakve nedjelje, nema tog ponedjeljka u koji neće svaki od spomenutih doći sa osmijehom na licu, rumenih obraza i spreman da se uhvati ukoštac s bilo kojim problemom. Jedna nedjelja, 70 pređenih kilometara i toliko toga lijepog. Bicikl je čudesna stvar!

Više o ovome čitajte na www.mtb.ba ili na forumu ovog web portala.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: