{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Osmijesima na licima sirijske djece u Beogradu ne mogu ništa ni kiša, ni rat

12.9.2015. u 12:17
1.299
112
Osmijesima na licima sirijske djece u Beogradu ne mogu ništa ni kiša, ni rat
1.299
Ines Tinka Kalajzić, fotografkinja, zaljubljenica u putovanja i aktivistica iz Rijeke, autorica je serije fotografija pod nazivom "Be nice to refugees" u kojima nastoji prikazati život sirijskih izbjeglica u Beogradu.
Ines Tinka Kalajzić je na svojoj Facebook stranici uz fotografije objavila i lične dojmove i zapise iz Beograda. Uprkos teškoj situaciji u kojoj se sirijske izbjeglice nalaze, te lošem vremenu i kiši koja ih zatiče prethodnih nekoliko dana, fotografkinja je uspjela uhvatiti i neke radosne trenutke i iskrene dječije osmijehe koji pokazuju koliko nam je zapravo malo potrebno za sreću.

Zapis iz njenog beogradskog dnevnika objavljujemo u cjelosti:

"Naprosto je nemoguće riječima opisati rollercoaster emocija koje nasrnu na tebe kada kročiš nogom u taj beogradski park. Balon pozitive kojeg su tako složno napuhali svi divni ljudi koje žele pomoći - ispuhuje se nekontroliranom brzinom. Mantraš si kako mora taj balon nekako izdržati, pa pobogu tek si stigla...

Prisjećaš se svih uzbuđenih lica ljudi koji su ti na kućna vrata kune donosili uz sramežljivi: "Pliz, neku čokoladu probaj isto uz pelene kupiti!"... Prisjećaš se onih nepoznatih imena s Facebooka koja ti uz stopostotno povjerenje uplaćuju ozbiljnije svote novaca na tekući račun. Tebi, potpunom strancu. Raduje te to, vraća ti vjeru u dobrotu i ljudsku empatiju.

Ali, koliko god se trudio, šareni balon sa svakim krikom nervoznog, promrzlog klinca postaje sve mlohaviji i mlohaviji. Promatraš te ljude kako kompletno mokri pokušavaju improviziranim ceradama pokriti jedine stvari koje su im preostale. Par plastičnih vrećica s robom, kolica za klinca i nešto voćki u torbi. Sve što im je ostalo... Promatraš kako dječak predivnih crnih uvojaka iz Sirije tapka smežuranim nožicama po ogromnoj lokvi. Ne radi to iz gušta. Iako mnogi klinci po lokvama upravo iz gušta skaču. Promatraš oca iz Afganistana kako kćerku jednom rukom pokušava prenijeti preko te iste lokve dok mu iz druge ruke visi prljava poderana deka...


#solidarnost... ovo baš i nije najotpornija kabanica na svijetu. :( U parku nema previše prostora za skloniti se - pa...

Posted by Tinka Kalajzic on Thursday, September 10, 2015


Suze ti naviru, ali pokušavaš se dovest u red. Pa nisi valjda došla plakati. Došla si pomoći. Hajde... Osmijeh! Pozitiva!! U tom trenutku prilazi mi momak iz Iraka. Pozdravljam ga trudeći se sakriti frustraciju cjelokupnom situacijom. "Yesterday a thief in the park stole everything I had... All the money I saved – it's gone." Minuta šutnje. Ne znam što bih mu rekla, a misli opet kreću paničariti u crnom tonu. "I don't know what to do now. I don't know where to go..." - izgovori pogubljeno i krene hodati u suprotnom smjeru. Stajala sam tamo ukopano, a riječi nisu izlazile. Htjela sam mu dati barem zagrljaj, ali kao da me netko zaledio. Uspaničena sirijska djevojka u tom trenu krene mlatarat autobusnom kartom pred mojim licem pokušavajući shvatiti ime destinacije na koju mora doći. Znala sam da sam ipak trebala nekad davno uložiti barem malo vremena u učenje ćirilice. Pa ni njoj ne mogu pomoći... Trebam se sabrati!

Prilazim majci koja drži klinca u naručju. Na farsi jeziku pokušava mi opisati na koji način je klinac pobrao oteklinu lijevog oka. Promatram taj nabubreni obraščić roze boje koji je "ukrašen" povećom krastom. Pomazim ga po zdravom obrazu i izvučem sok od jabuke kojem se klinac silno razveseli. Ti njihovi osmijesi su neprocjenjive vrijednosti. Kovrčava devetogodišnja Fatma zakačila mi se za nogu i ne skida se. Mazim je po glavi dok raspravljamo koji sticker će prisvojiti. Odabire plavog leptira. Dobar odabir... Većina klinaca u Europi kojima sam prezentirala svoj "Sticker kingdom book" ponosno vadi mobitele koji onda postaju novi domovi mojih naljepnica. Fatma nema mobitel. Fatma nema niti jaknu. A zima je. Jako je zima. Toliko da smo se skupa počele tresti. Lakše je nekako kada okreneš sve na zezanciju, pa se beljimo naizmjence dirajući se po nosevima.

Žena iz Somalije uzaludno pokušava primiriti šestomjesečnu bebu koja neumorno plače dok joj kompletno mokra robica prijanja uz tijelo. Dajem joj znak da me pričeka na istom zidiću i trčim do Miksališta.


#solidarnost... skroz zaboravila na nešto jako bitno. ČARAPE!!!Suhe i tople čarape!!! Džaba ti nove tenisice, ako ti...

Posted by Tinka Kalajzic on Thursday, September 10, 2015


Mostarska 5. Mjesto gdje divni ljudi divnih namjera dolaze i iz dobrostojećih kofera još dobrostojećijih automobila izvlače majice, džempere, marame, igračke, kabanice i cipele... Volonteri iz raznoraznih zemalja trude se da sve bude nadohvat ruke, lijepo sortirano i uredno posloženo. Svi su iznimno ljubazni i nasmijani. Naprosto je milina obitavati u prostoru u kojem su apsolutno svi velikodušno i optimistično nastrojeni. Francuskinja svira gitaru i zabavlja klince. Englez pokušava pronaći ženski par cipela broj 41. Talijanka ispisuje znakove i pravi reda u kaosu odjeće. Srbin pomaže klinki obojati žirafu u bojanci. Gruzijac priprema kišobrane za pokisle ljude. Šveđanka izrađuje kabanice od vreći za smeće. Ma divota!

Spazim tigrastu toplu tutu koja bi izvrsno pasala mojoj novoj somalijskoj prijateljici koja me, nadam se, još uvijek čeka na mokrom zidiću. Ne mogu opisati kojom brzinom sam preskakala blatnjave pločnike kako bi opet stigla do parka. "Tamo su! Tamo su!" pomislim ushićeno... Žena me uzbuđeno promatra, dok joj ja prezentiram nove i suhe odjevne komade. Skidamo bebicu usred parka, a nove kapi neumorno nastavljaju s napadom. Koža tog djeteta kompletno je natopljena kišom. Prstići su smežurani... "O bože... Ne mogu ja ovo... Pa kako je do ovog došlo? Zbog čega se ovo dešava?" ... Opet misli pokušavaju izvršiti sabotažu. Vadim tigrastu opravicu na sveopće oduševljenje majke i šire obitelji. Turam joj ručice i nožice u toplu tkaninu, povlačim patent skroz do grla – a majka mi suznih očiju upućuje: "Thank you sister!" ... Uf. Knedla u grlu...


Neki dan mi je nepoznata djevojka na jedan od mojih #solidarnost statusa odgovorila time što je pod komentar zakeljila...

Posted by Tinka Kalajzic on Thursday, September 10, 2015


Ines Tinka Kalajzić ima 28 godina i magistrica je komunikologije. Ova zaljubljenica u putovanja i nomadski stil života je dosad imala priliku proputovati preko 30 zemalja, a nedavno preživjela i veliki potres koji je pogodio Nepal zatekavši se u tom periodu u ovoj zemlji. Tinka često posjećuje i mnogobrojne muzičke festivale, na kojima radi kao fotografkinja, a na svojoj Facebook stranici donosi iskustva i priče iz raznih zemalja, nastojeći prikazati svu ljepotu svijeta, ali i probleme sa kojima se ljudi širom svijeta susreću.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: