U mnogobrojnim procesima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) predočeni su dokazi o negativnoj ulozi medija u ratu u Bosni i Hercegovini. Ipak, urednici i novinari nisu pozvani na odgovornost.
I dok se mandat MKSJ polako privodi kraju, mnoge neobavljene dužnosti se povjeravaju Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.
Analitičari smatraju da bi se Sud BiH mogao uhvatiti u koštac sa "zatrovanim perima iz rata" ali se i plaše da zbog preopterečenosti drugim predmetima, mediji nikada neće doći na red.
Iako se ne očekuju skore optužnice protiv raspirivača mržnje, analiza predmeta pred MKSJ i Sudom BiH ukazuje na to da uloga pojedinih medija i novinara itekako nije prepuštena zaboravu.
O ulozi medija u ratovima koji su se desili u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije upozoravali su i pisali brojni analitičari i stručnjaci.
Tadeusz Mazowiecki, specijalni izveštač Komisije za ljudska prava UN-a, je 1994. godine upozoravao na načine informisanja u medijima u Srbiji, Hrvatskoj i BiH.
Mazowiecki je sastavio specijalni izvještaj o medijima u decembru 1994. godine u kojem naglašava da su se “informacije koje su objavljivali mediji u bivšoj Jugoslaviji u suštini sastojale u nacionalističkom diskursu i sveprisutnim napadima i uvredama uperenim protiv drugih naroda”.
Svjedoci koji su se u proteklim godinama pojavljivali u procesima protiv optuženih za ratne zločine bilo u Haagu bilo pred lokalnim sudovima, ne rijetko su se prisjećali medijskih izvještaja.
Redžep Zukić, jedan od svjedoka na suđenju Nikoli Kovačeviću (bivši pripadnik Srpskih oružanih snaga iz Sanskog Mosta osuđen pred Sudom BiH na 12 godina zatvora) sjetio se kako su 1992. godine "na Radio Sana puštali uvredljive pjesme i muslimane nazivali balijama“, te ih pozivali da objese "bijele zastave na kuće“.
Sličnu priču o medijima imaju i svjedoci zločina počinjenih u Prijedoru.
"Krajem aprila 1992. godine, nakon što su Srbi preuzeli vlast u Prijedoru, svakodnevno su nas obavještavali da moramo nositi bijele trake oko ruku ukoliko smo lojalni novoj vlasti. Tada smo svi, od malog do velikog, nosili te trake“, rekao je Enes Kapetanović tokom svjedočenja na suđenju Prijedorskoj četvorki koja se tereti za zločine u logorima Omarska i Keraterm pred Sudom BiH.
Uloga medija u Prijedoru na početku rata u tom gradu bila je tema specijalnog izvještaja Komisije eksperata Ujedinjenih naroda koji je objavljen 1994. godine. Pored ostalog u izvještaju stoji da su sredstava za širenje propagande u tom gradu bili lokalni radio, te novina “Kozarski vjesnik”.
Isto je potvrđeno presudama izrečenim u Haagu Miroslavu Kvočki, bivšem zamjeniku komandira stražarske službe u logoru Omaska (osuđen na sedam godina) i Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku Kriznog štaba u Prijedoru (osuđen na 40 godina).
Zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH je u procesu protiv Momčila Mandića, nekadašnjeg visokog zvaničnika vlade bosanskih Srba, rekao da su logoraši u Kazneno-popravnom domu Foča (KPD Foča) nakon posjete novinarskih ekipa teško pretučeni.
"Jednom prilikom je neki zatvorenik novinaru, koji je tada došao u KPD Foča, govorio o lošim uslovima u kojima borave, te im je rekao da su kasno došli jer je mnoge ljude koji su bili zatočeni već pojeo mrak. Nekoliko dana poslije njega su stražari isprebijali“, rekao je zaštićeni svjedok B.
O tamo da su se mediji korisitili u vojne svrhe govorili su svjedoci na suđenju Gojku Jankoviću koji je nepravosnažno osuđen na 34 godine zatvora za zločine u Foči. Svjedoci su pričali kako su lokalni mediji u Herceg Novom, Crna Gora, tokom aprila 1992. godine pozivali dobrovoljce da se prijave da idu na ratišta u BiH.
"Udruženje Srba je na radiju u Herceg Novom objavio poziv da se prijave dobrovoljci koji će ići u rat u Bosnu. Otišli smo u vojnu kasarnu Zelenika gdje su nam dali uniforme i pješadijsko naoružanje. Kasnije su nas odveli u Foču“, rekao je svjedok Odbrane Radmilo Tomović.
U haškoj optužnici protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, čelnika nekadašnje Hrvatske zajednice Herceg Bosna stoji da su “imali kontrolu nad medijima sa ciljem širenja mržnje prema nehrvatima”.
“Organi vlasti i snage Herceg-Bosne preuzeli su kontrolu nad medijima i nametnuli hrvatske ideje i propagandu. Jadranko Prlić i Breno Stojić su javno izjavljivali da Armija BiH (ABiH) namjerava da osvoji ‘povijesni teritorij hrvatskoga naroda’”, stoji u optužnici.
Matias Hellman, predstavnik MKSJ u BiH, za Justice Report ističe da iako u Haagu nije suđeno novinarima, procesuirane su osobe koje su imale značajnu ulogu u širenju ideja rata i kontroli medija.
"Tribunal nije sudio novinarima za ratne zločine, ali je procesuirao osobe kao što je Radoslav Brđanin (osuđen na 30 godina zatvora) u čijoj prvostepnoj presudi stoji da je njegov položaj u vlasti omogućavao da pristupi medijima, što je on koristio za davanje javnih izjava koje su stvarale strah i mržnju između Srba i muslimana“, rekao je Matias Hellman.
Domaći analitičari smatraju da je jedan od velikih promašaja Tribunala u Haagu što nije procesuirao novinare.
"Smatram da je veliki promašaj Haškog tribunala jer nije sudio urednicima ili novinarima i tako se sveo na običan vojni sud“, tvrdi Šeki Radončić, crnogorski novinar i publicista za Justice Report.
Radončić tvrdi da su novinari svojim radom širili "virus rata“ na prostorima bivše Jugoslavije.
"Najveću moć tokom rata imali su režimski novinari koji su svojim ubojitim oružjem "perom“ posjekli mnoge glave i kreirali masovne ubice. Oni su širili strah od prvih komšija koji nisu iste vjere, govorili su jezikom mržnje i širili virus rata“, rekao je Radončić.
Mehmed Halilović, ombudsmen za medije u Federaciji BiH, te dugogodišnji novinar i urednik, kaže da je istina da su neki novinari "svjesno širili mržnju“, ali i da je u ratu bilo onih koji su se odupirali nacionalizmu i slijedili načela profesije.
Ipak, novinarska odgovornost za učešće u zločinima tokom rata u BiH, smatraju novinari ali i oni bliski pravosuđu, trenutno nije prioritet zbog velikog broja drugih predmeta pred različitim sudovima.
"Za razliku od Rwande gdje su procesuirani novinari, haški sud to nije radio, a ni Sud BiH u dosada podignutim optužnicama“, kaže Boris Grubešić.
Tokom 2003. godine pred Međunarodnim krivičnim sudom za Rwandu (ICTR) za podstrekivanje genocida, koji je počinjen u Rwandi 1994. godine, osuđena su tri novinara.
Mehmed Halilović misli da postoje razlozi za procesuiranje novinara koji su svjesno podsticali zločine, ali ističe da još uvijek ni svi zločinci nisu odgovarali za učinjene zločine.
"Danas je puno zainteresovanih da se zločini 'prebrišu' i zločinci ostave na miru. Mnogo je onih koji okrvavjenih ruku nisu još uvijek pozvani na odgovornost, pa ne treba očekivati da se to dogodi i novinarima“, kaže Halilović.
Tekst: Aida Alić
