{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Boba Đuderija: "Ti si naša gošća" rečenica je koju ću ponijeti iz Sarajeva, to je za mene ovaj grad...

20.5.2015. u 22:01
1.027
99
Boba Đuderija: "Ti si naša gošća" rečenica je koju ću ponijeti iz Sarajeva, to je za mene ovaj grad...
1.027
Boba Đuderija: "Ti si naša gošća" rečenica je koju ću ponijeti iz Sarajeva, to je za mene ovaj grad...
Foto: Privatni album
Slobodanka Boba Đuderija, blogerica, kolumnistica i književnica iz Splita, u proteklom periodu boravi u Sarajevu u sklopu rezidencijalnog programa za pisce i prevodioce PEN Centra BiH.
Slobodanka Boba Đuderija je autorica bloga Marčelina, kao i zbirke priča "Marčelina (kompilacija erotsko-domoljubnih kontemplacija)". Urednica je splitskog portala E-ćakule, a kao kolumnistica je pisala za brojne regionalne portale.

Za portal Klix.ba govori o svom doživljaju Sarajeva i iskustvu koje će ponijeti sa sobom po povratku u rodni Split.

"Dok me još nisu nazivali piscem, lakše sam pisala. Nisam razmišljala jel' to sad nešto patetično ili 'vako ili 'nako. Samo sam istresala iz duše. Sad imam problem sa Sarajevom. Kako napisati sve što mi je dušu uzdrmalo, a da se to ne pretvori u najodvratniju patetiku. A duša mi je uzdrmana kao nikad u životu. Kako to prenijeti, a ne biti kičast. Pogotovo kad svi znamo da se na Sarajevu najlakše sakupljaju jeftini bodovi. Kao, malo ubaciš rata, malo dobrote ljudi, raje, i eto pljeska. Kako uopće pisati o nevjerovatnim, mučnim, preteškim i fantastičnim pričama koje sam čula, a da ne zvuči kao da promoviram svoje pisanje na tuđoj nesreći? Da malo probam sa fikcijom? Ma kakva ba fikcija, ona je u Sarajevu amaterka. Ili kao što noćas u kafani, oko 2h, neko reče 'Nadrealizam ne postoji, jer je stvaran'. Mislim da je to cijela priča o Sarajevu, u toj jednoj, jedinoj rečenici..."


U toku svog boravka u Sarajevu, Đuderija je posjetila sva ona mjesta koja turisti posjećuju kad dođu u glavni grad BiH, a kaže kako je se najviše dojmila čorba koju je jela na Trebeviću.

Svoj književni rad je predstavljala u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine i kaže kako dosad još nije nastupala u tako lijepoj bašti. Uživa u obilasku grada, šetnjama Vilsonovim, ispijanju kafa i druženju s ljudima.

"U ljudima najviše i uživam. Vjerujte mi, bit će mi teško otići", kaže Đuderija.

Čavrljanje sa sarajevskim taksistom:

- Znaš li ti, Bobo, šta znači "akšamluk"?
- Ne znam.
- To ti je ono kad u predvečerje, ili kako bi vi tamo rekli u suton, jel, sjediš, gledaš 'vako u obzor k'o vi dolje prema moru, malo meziš, malo pijuckaš i uživaš.
- Aaaa, baš lipo.
- I nije ti to ono da se napiješ, znaš? Samo lagano pijuckaš uz mezu, razumiješ?
- Razumin.
- Doduše, ja se napijem.


Ovo je njena prva posjeta Sarajevu nakon trideset godina i kaže kako je ovdje stekla prijatelje za tri života.

A kakav je osjećaj vratiti se ponovo?

"Čudan. Bilo je strepnje, jel' Sarajevo gdje je nekad bilo... I jest. Malo ranjeno, malo sa ožiljcima, sa puno ožiljaka, ali još je tu", kaže Đuderija za Klix.ba.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album


Zanimalo nas je da li je Sarajevo ispunilo njena očekivanja, te da li postoji nešto što ju je posebno iznenadilo.

"Iznenadio me jedino način na koji se ljudi nose sa fizičkim i duhovnim, emocionalnim ranama iz rata. Taj humor, ta, da prostite, za*ebancija na vlastiti račun koja ne prestaje nikad", navodi naša sagovornica.

Na upit ima li istine u onoj kako su Bosanci i Dalmatinci dosta slični, te šta je zapravo ono što ih spaja, a šta razdvaja, Đuderija odgovara:

"O da, u tome ima poprilično istine. Mislim da nas spajaju humor i toplina, a razdvajaju nas, ako se mene pita, jedino kilometri".

A priče? Imam jednu priču koju želim ispričati.

Imala sam jednog prijatelja na Facebooku, Adija. Sarajlija koji je volio čitati moje priče i tako je jednog dana na Facebooku otvorio za mene klub obožavatelja. Ja sam smatrala da pretjeruje, pokušala ga odgovoriti od toga, ali on mi je rekao: "Pusti me, to mi je jedina radost."

Poslije, družeći se s njim virtualno, shvatila sam da je Adi bio pomalo usamljen, tužan i da nikada nije prihvatio promjene koje su nastale u njegovom, tj. u našim životima. Bio je pravi strastveni jugonostalgičar. Nekad sam se znala ljutiti na njega. Govorila bih mu "Adi, probudi se. Juge više nema, moraš živjeti u sadašnjem trenutku." Ali uzalud. Njegov zid je bio prepun Indexa, muzike iz osamdesetih i svaka njegova objava je bila osuda prokletom ratu, mržnji i nacionalizmu. Bolovao je moj Adi...

Zvao me je stalno da dođem u Sarajevo. Brinuo se jesam li dobro, šta je sa poslom, pratio pišem li. Ako se ne bih pojavila dva dana na fejsu slao je zabrinute poruke. I stalno pitao "Bobo, kad ćeš u Sarajevo?"

Kad bih rekla da nemam novca za put, rekao bi da će se on snaći. Pazi, on će se snaći, a jedva je preživljavao, nezaposlen, kao i ja. Tako nisam nikad prihvatila taj poziv. Čekala sam bolji finansijski trenutak.

Prošle godine, u maju, Adi se srušio na ulici. Kažu, srčani udar. Tog dana, kad sam saznala, plakala sam cijeli dan. Ali nikako isplakati tugu što nisam uspjela upoznati čovjeka koji mi je, eto, preko nekakvog ekrana bio kao anđeo čuvar. Grizla me tuga, a još više osjećaj grižnje što nisam prije došla u Sarajevo, što nisam posudila glupi novac za autobus, što mi je otišao, a nisam ga stigla vidjeti, uživo mu zahvaliti za sve, zagrliti ga, napiti se s njim, plakati s njim za našim nekim sretnijim vremenima...

Kad sam čula da sam dobila književnu rezidenciju u Sarajevu, to me veselilo iz mnogo razloga, ali, jedan od najvećih razloga je bio što ću moći otići Adiju na grob. Imala sam tu strašnu potrebu oprostiti se s njim na taj jedan simbolički način, odnijeti cvijeće, poručiti mu da mi je žao, da mi oprosti što sam zakasnila...

Ali kako? Nisam znala ni gdje je pokopan niti sam znala ikoga ko to zna. Raspitala sam se po Facebooku, pa su me neki ljudi spojili s nekim drugim ljudima. Rekli su - "Nema problema".

Jedno jutro došlo je njih troje – Adijev rođak, Adijeva prijateljica još iz školskih dana i čovjek koji ih je vozio. Troje ljudi koji me uopće nisu poznavali, a vjerujem da me nikada nisu ni čitali. Došli su, odveli me na groblje. Čekali me, stajali u tišini dok sam na Adijevom grobu stisnuta grla Adiju šaptala sve što mi je bilo na duši. Nakon toga, odveli su me u grad, na Baščaršiju. Sjeli smo da pijemo kafu. Ja kažem da ću platiti, a oni skočiše "Šta ti je, bona, Bobo, gdje ćeš ti plaćati kafu, ti si naša gošća". Pa me odvedoše na ćevape. Ja opet da ću platiti, a oni opet "Šta ti je, bona, Bobo..."

Pazi, oni su meni napravili uslugu, ljudi izgubili cijeli dan baveći se sa mnom, i ja sam htjela platiti kafu ili ćevape da se na neki način odužim, ali nije bilo šanse. "Ti si naša gošća" odzvanja mi stalno po glavi. Ljudi koji nit' me znaju nit' su možda ikad čuli za mene. Pa me vodili da vidim sve što nisam vidjela. Pazili me k'o da sam im iz oka ispala. Mislila sam sve to vrijeme na Adija. I govorila mu "Adi, sad znam šta si mislio kad si mi pričao o 'raji'. Bio bi ponosan da si tu, znam...".

"Ti si naša gošća", rečenica je koju ću ponijeti iz Sarajeva, jer to je, više od svega, za mene Sarajevo. To je Adi i ono što je on sam u ovom gradu volio..."

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: