Za predane Allahu dž.š.

Rasprave o vjerskim temama.

Moderatori/ce: nasa, NIN

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 20/12/2010 19:11

Unutrašnja ravnoteža

Dobro je kada se stvari odmotavaju - dobro je ponekad odvojiti vrijeme da se razmišlja o životu, da se pronađe ravnoteža u stvarima koje nam nudi život. To nekada znači da se moramo vratiti nekoliko koraka unazad i posmatrati stvari iz drugačijeg ugla.

Evo kako je to Allah, dž.š., pokazao kroz svog Poslanika, s.a.v.s. Kaže On: ”Zar nismo tvoja prsa učnili prostranim i skinuli tvoj teret koji ti je pritiskivao leđa?" (sura el-Inširah: 1-3)


Allah, također, kaže: ”Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?“ (sura Al-Duha, 6-8)

Nema ništa loše u tome da prekineš svakodnevnu rutinu i isprobaš nešto novo ne bi li te inspirisalo, osvježilo tvoj način razmišljanja, i povratilo tvoje misli da ponovo budu smirene i uravnotežene, kako bi bio u emotivnoj harmoniji sa okolinom i ljudima koji te okružuju.

Treba da naučiš da čitas znake koje ti tvoje tijelo salje i da razumiješ njegove potrebe - da prepoznaš znakove upozorenja da si prekršio granicu.

Allah kaže: ”A kad završiš, molitvi se predaj i samo se Gospodaru svome obraćaj! (sura al-Šarh: 7-8)

Kaže: ”One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju - a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju! (sura al-Ra`d: 28)

Ne uzimajte na sebe više nego što možete podnijeti. Vaše tijelo ima kod vas svoje pravo, kao i vase unutrašnje biće. Shvatiti sebe kao nejako ljudsko biće je mnogo bolje nego sebi zadavati nerealne planove. Tada mnogo rijeđe potonemo.
Trebamo držati oči širom otvorene i biti spremni i na neočekivano - za razne nedaće sa kojima ćemo se možda morati suočti.

Ne moramo uvijek trčati da po svaku cijenu u svakom trenutku napredujemo i da preuzimamo na sebe sve sto nam se nameće. Ponekad malo spontanosti može da nam pruži neprocjenjiv uvid u stvari koje se dešavaju. Određena sloboda duha je nekada potrebna da nam olakša zivot.

Trebamo zadržati ubjeđenje da je život jedna interesantna zagonetka, i da štagod loše da nam se desi, nesto dobro će iz toga proisteći dokgod smo strpljivi, držimo glavu gore i krećemo se naprijed. Nije nimalo naivno dozvoliti lošim iskustvima da idu svojim tokom. Zapravo, većina lošeg s kojim se suočavamo proističe iz naših razmišljanja - sasvim lažnih, da moramo proživljavati život bez nekih udaraca i iskušenja. Moramo prihvatiti da to nije tako, i da život zaista čine i usponi i padovi.

Kaže Allah: ”Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna.” (sura al-Taghâbun: 11)

U sahih muslimu, Suejb prenosi da je rekao Poslanik, s.a.v.s.: „Divan li je primjer vjernika! U svakom slučaju on je na dobitku, ako ga zadesi kakva radost on zahvaljuje Allahu i to mu donosi korist, a ako ga pak pogodi kakvo zlo ili šteta on se strpi i bude mu dobro, a to nalazimo samo kod vjernika.“ (Muslim)

Allah također kaže: „A kad su vjernici saveznike ugledali, rekli su: 'Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali, i Allah i Poslanik Njegov su istinu govorili!' - i to im je samo učvrstilo vjerovanje i predanost." (sura al-Ahzâb: 22)

Allah je najveći, u svakom vremenu i u svim okolnostima.


Napisao: Salman ibn Fahd al-'Awdah
Za IslamBosna.ba prevela: D.P.
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 21/12/2010 17:57

Islamski preporod i pravac olaksavanja i obveseljavanja - Savremeno islamsko buđenje


Danas su muslimani izloženi strahovitim pritiscima. Brojne su metode i instrumenti koji se koriste u tom pogledu. Drastican primjer je konstantno optuživanje islama i muslimana za ekstremizam, fanatizam, fundamentalizam itd. Takve tvdnje uveliko idu u prilog onim tendencijama koje nastoje prikazati muslimane kao teroriste ili, u najmanju ruku, ili one koji tolerišu teroristicke akcije što se cesto dešavaju u posljednje vrijeme. Da li je doista tako?
Ovaj rad odgovara na brojna pitanja u vezi s procesom savremenog islamskog budenja (es-sahve el-islamijje) koji se s pravom može smatrati opcim islamskim preporodom. Autor ovog rada, Šejh dr. Jusuf el-Karadavi pripada onoj (malobrojnoj) vrsti savremenih islamskih ucenjaka koji su objedinili veliko znanje u svim klasicnim islamskim disciplinama s razumijevanjem duha vremena u kojem žive. Upravo ta uvezanost klasicnog s potrebama savremenog jeste jedna od glavnih karakteristika naucnog i idejnog opusa ovog svestranog alima koji uživa respekt u srcima miliona muslimana diljem svijeta. Prepoznatljiv je po svom srednjem ili umjerenom pravcu (el-vesatijje) koji ne dozvoljava opuštenost u vjeri, niti toleriše ekstremizam. Ovaj rad daje smjernice na putu savremenog islamskog preporoda.

Najkrace cime bi mogla da se opiše misija islama je - da ona predstavlja Božiju milost stvorenjima. Upravo tako ju je opisao Kur’an casni u ajetu u kojem Allah, dž.š, obracajuci se Svome poslaniku, kaže: “ Tebe smo samo kao milost svjetovima poslali”. (El-Enbija', 107) A Posalnik, s.a.v.s, je opisujuci svoju poslanicku misiju, rekao: “Ja sam, uistinu, samo milost darovana”.

Ta milost manifestuje se u svim (šerijatskim) propisima i odredbama misije islama, koja je, kao što kaže Ibnu-l-Kajjim, Allah mu se smilovao, “u cijelosti milost i mudrost, i bilo koji propis koji bi prešao iz milosti u okrutnost, ili iz mudrosti u beskorisnost, takav propis nije šerijatski, i pored cinjenice da postoje tendencije koje ga nastoje, pogrešnim interpretiranjem, uvrstiti u šerijatski sklop”.

Najjasniji primjer kroz koji se ocituje ta milost leži u “pravcu olakšavanja” na kojem je uspostavljen šerijat sa svojim propisima. Taj pravac jasno se pokazuje svakome ko proucava Kur’an i sunnet. Npr. Kur'an, na kraju ajeta o taharetu (cistoci), kaže: “Allah ne želi da vam pricini poteškoce, vec želi da vas ucini cistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni”, (El-Ma'ide, 6). A na kraju sure El-Hadždž, nakon što je Svevišnji naredio vjernicima da ustraju u cinjenju ibadeta i dobrih djela, kaže: “ I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On vas je izabrao i u vjeri vam ništa teško nije propisao…”, (El-Hadždž, 78).
I pored potpune jasnoce ovog aspekta u islamskom vjerozakonu (šerijatu), evidentno je da medu onima koji prakticiraju islam postoje pojedinci koji zastupaju pravac “strogosti i otežavanja”, bilo da se radi o njihovom razumijevanju islama ili u njihovom radu za islam, odnosno pozivanju u nj. Takvi zaboravljaju, ili se samo pretvaraju, koliki je znacaj jednostavnosti (lahkoce) i tolerancije u islamu.

“Pravac otežavanja” ima više oblika i formi. Neke od njih su:
1. Zanemarivanje šerijatskih olakšica (ruhas), i pored velike potrebe za njima. Pod pojmom ruhas misli se na olakšice koje je Svevišnji, s razlogom, propisao prilikom izvršavanja nekih obaveznih (farz) dužnosti. Kao što je npr. skracivanje i sastavljanje namaza za osobu koja je putnik (musafir), zatim olakšicu za onog ko je bolestan ili je na putu da ne posti propisani mjesec ramazan, s tim što ce poslije napostiti dane koje je mrsio. O tome se govori i u Kur’anu i u vjerodostojnim hadisima.

Zar ne vidiš da je u sunnetu Allahovog poslanika regulisano pitanje osobe koja se zavjetovala da ce svoj imetak u cijelosti podijeliti kao sadaku. U navedenom slucaju dovoljno je da ta osoba podijeli trecinu imetka. Dakle, trecina imetka u takvom zavjetu ima tretman cijelog imetka. Takva regulativa uzela je u obzir zavjetodavca i, iz milosti prema njemu, omogucila mu olakšicu. Takoder, sunnetom je ustanovljeno da žena koja se zavjetuje da ce otici na hadždž pješice, u tom slucaju može koristiti neko prevozno sredstvo, ali ce obavezno zaklati kurban (hedj). Ibn ’Abbas i drugi dali su fetvu u vezi s osobom koja se zavjetovala da ce zaklati svoje dijete. Takva osoba ispunit ce svoj zavjet tako što ce svoje dijete “otkupiti” klanjem ovce, s obzirom da je to bilo propisano Ibrahimu, a.s. On (Ibn ’Abbas) i još neki ashabi su, takoder, dali fetvu da osoba koja je teški bolesnik ili u poznim godinama života može za svaki propušteni dan posta u ramazanu nahraniti po jednog siromaha. Na taj nacin ce, zahvaljujuci šerijatskim olakšicama, imati tretman postaca.

Takvih primjera ima puno. I nije nimalo cudna stvar da Allah, dž.š, olakša izvršavanje nekih šerijatskih obaveza (narocito onih koje treba obaviti u otežanim okolnostima), tako što se umjesto tih obaveza mogu obaviti radnje koje imaju neku slicnost s njima.

Buharija prenosi od Džabira da je jednom prilikom, dok je klanjao, bio zaogrnut samo jednim ogrtacem. Ostatak odjece nalazio se pokraj njega. Neko je rekao: “Kljanjaš zaogrnut samo jednim ogrtacem?” “Tako cinim da bi me vidio ahmak poput tebe, jer, ko je od nas za vrijeme Resulullaha, s.a.v.s, imao duplu odjecu!” - odgovorio je Džabir.
Muslim od Ebu Hurejre bilježi da je bio upitan: “Kako to uzimaš abdest?” (Ebu Hurejre je inace prilikom uzimanja abdesta prao ruke do pazuha, pojasnio S.H.), pa je odgovorio: “O sinovi Ferruhovi, zar ste vi ovdje? Da sam znao da ste vi ovdje, ne bih ovako uzimao abdest. cuo sam svoga prijatelja Allahovog poslanika, s.a.v.s, da je rekao: “Vjernik ce biti nagraden ukrasima koji ce prekrivati onoliko koliko obuhvata njegov abdest’.
Rekao je Ibn ’Akil: “Treba izbjegavati da se izlazi iz okvira onog što su ljudi uobicajili da rade. Jedan od argumenata za to imamo i u cinjenici da Allahov poslanik, s.a.v.s, (nakon oslobadanja Meke, op. pr.) nije ništa uradio na rekonstrukciji Kjabe. A imam Ahmed izostavio je klanjanje dva rekjata prije akšamskih farza. To je obrazložio slijedecim rijecima: “Vidio sam kako to ljudima nije poznato”.

2. U oblike otežavanja spada i ekstremno proširivanje pojma “bid’at” (novotarija). Islamski preporod treba odlucno da se suprotstavi toj pojavi, jer proširivanje i uopcavanje tog pojma dovelo je do toga da ima onih koji gotovo svaku novinu proglašavaju bid’atom.
Neki od njih otišli su u Pakistan i uocili da tamošnji muslimani drže džumansku hutbu na arapskom jeziku. Ta hutba uglavnom je kratka, ali prije nje drži se ders na lokalnom jeziku. U tom dersu ulema objašnjava vjeru i vjerske propise, dajuci potrebne savjete i upute na jeziku koji svijet razumije. Vidjevši to, naš “da’ija” je, podigavši ton, rekao da je taj ders bid’at jer ga nije cinio ni Allahov poslanik, s.a.v.s, niti neko od njegovih ashaba. Zbog toga, to je novotarija, “a svaka novotarija je bid’at, svaki bid’at je dalalet (zabluda), a svaka zabluda ce u vatru!”

Medutim, on je ispustio iz vida jednu veoma važnu stvar. Allahov poslanik, s.a.v.s, nije održavao taj ders svojim drugovima, jer nije nije bilo potrebe za tim, s obzirom da su oni bili Arapi. No, u situaciji da onaj kome se drži hutba ne razumije arapski jezik, tada imamo dva pristupa: Prvi, po kojem ce se hutba držati na jeziku koji ljudi razumiju, što je stav jednog dijela islamskih ucenjaka. Medutim, održavanje hutbe na nearapskom jeziku upravo je ono što nije cinio Allahov poslanik, s.a.v.s, niti bilo ko od njegovih ashaba. I, drugi stav, po kojem ce hutba, radi ocuvanja forme, ostati na arapskom jeziku, ali ce se njen sadržaj nadoknaditi održavanjem prigodnog predavanja, prije ili poslije namaza, u kojem ce ljudima biti upucena poruka na jeziku koji oni razumiju.
Veoma cudna je i sljedeca prica:

Grupa mladica privrženih vjeri krenula je sa svojim profesorima na dacku ili studentsku ekskurziju. Nakon što su, na pocetku putovanja, proucili tradicijske dove za put, neki od njih su poceli uciti ilahije koje daju poleta i bude osjecaj ugodnosti, s obzirom da iznose lijepa islamska znacenja i sadržaje. Tada je ustao jedan od profesora i ukorio ih, ustvrdivši da je to što oni rade bid’at! Kada sam bio upoznat s ovim slucajem, rekao sam mladicima: “Ashabi, drugovi Allahovog poslanika ispjevavali su razne pjesme i pjesnicke stihove u bitkama i drugim okolnostima. Prenosi se da su oni (is)pjevali sljedece stihove:
Bože, da nije Tebe ne bismo bili upuceni
Niti bismo dijelili milostinju, niti klanjali!
Zato, spusti svoj smiraj na nas
I ucvrsti naše noge, ako ih sretnemo.
One koji su nama, doista, nepravdu ucinili,
Ako htjednu nered ciniti, mi cemo odbiti…


3. Postoji jedna opasna pojava koja ljude uveliko vodi ka “pritješnjavanju i otežavanju” u vjeri, a to je pretjerana smjelost u davanju fetvi od strane osoba koje nisu za to kompetentne. Toj pojavi islamski preporod treba odlucno da suprotstavi. Ehlu-l-fetva, tj. oni koji mogu davati šerijatskopravne odgovore i rješenja (fetve), osobe su koje su udovoljile naucnim kriterijima i stekle potrebne kompetencije. U to spada detaljno poznavanje vjere (el-ma'rifetu bi-d-din), zatim poznavanje arapske jezikoslovne znanosti (el-lugah), islamskog prava (el-fikh) i njegove teorije (usulu-l-fikh), kao i poznavanje života i ljudi, odnosno svega onog što je pretpostavka pravilnog procjenjivanja da je odredena stvar ili pojava dozvoljena (halal) ili zabranjena (haram), odnosno obavezujuca (fard) ili je samo preporucena (mustehab).

Postoje, doista, cudne “fetve” koje poticu od onih koji govore o Allahovoj vjeri bez potrebnog znanja. Jednu od takvih cuo sam za vrijeme boravka u alžirskom gradu Tlemsenu, gdje sam prisustvovao Šesnaestom susretu islamske misli. Tada su mi neki momci ispricali kako je jedan od tih “muftija” kazao da osobi koja rekne svojoj supruzi: “Bog te prokleo!”, njegova supruga postaje haram i njih dvoje moraju se razvesti. Zacudio sam se takvoj, doista, cudnoj i brzopletoj fetvi, koju nije izrekao niko od islamskih ucenjaka u cijelih cetrnaest stoljeca. Upitao sam ih: “Gdje je taj covjek pronašao takvo rješenje?” Odgovorili su: “To je njegov idžtihad u kojem nije slijedio nikog. On je do toga došao putem analogije (kijasa). U jednom hadisu navodi se da je Poslanik, s.a.v.s, nakon što je cuo da je neka žena proklela svoju devu, kazao: “Pustite je, jer ona je, doista, prokleta!”

Znaci, ovaj propis nije bio poznat muslimanskim fakihima u svim mezhebima i školama za vrijeme prethodnih stoljeca islama, sve dok nije došao ovaj “nezavisni i apsolutni mudžtehid” pa ga otkrio!?
Još više zacuduje podatak da vecina tih “odvažnih muftija” uglavnom ne prihvata analogiju (kijâs) niti racionalno obrazloženje šerijatskih propisa (ta'lilu-l-ahkjam) kao relevantne šerijatske dokaze, ali, i pored toga, njihov “mudžtehid” pribjegava analogiji i to na mjestu gdje to nikako ne ide. On poistovjecuje ženu s devom i koristi se hadisom koji je izrecen u specificnim okolnostima. Cilj navedenog hadisa bio je da se ukori i prevaspita spomenuta žena kako to više ne bi radila. Hadis ne sadrži nijednu rijec iz koje bi se mogao izvuci opcevažeci propis (hukm). Zato nimalo ne zacuduje da niko nikada nije kazao da je onome ko proklete svoju životinju, ili nešto drugo što je u njegovom posjedu, zabranjeno da se time koristi. Osnova koju je naš “prijatelj” koristio za svoju analogiju ne postoji, tako da je i “propis” do kojeg je došao bezvrijedan i neutemeljen.
’Ala’ b. Zijad, pobožnjak iz generacije tabi’ina, jednom prilikom držao je predavanje u kojem je ljude zastrašivao kaznom u Vatri. Jedan covjek mu je rekao: “Zašto ljude tjeraš da izgube nadu u Allahovu milost?” On je odgovorio:“A zar ja mogu uciniti da ljudi izgube nadu u Allahovu milost, kad Allah Svevišnji kaže: “Reci: O robovi moji koji ste se sami prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost…” (Ez-Zumer, 53); a drugom ajetu porucuje: “Nema sumnje… da ce prekoracitelji (u nevjerovanju i griješenju) dospjeti u Vatru” (Gafir, 43). Medutim, vi volite da budete obveseljeni Džennetom i pored vaših ružnih djela, a zaboravljate da je Allah poslao Svoga poslanika da obraduje Džennetom onog ko Mu je pokoran, a opomene Vatrom onog ko Mu griješi!”
Jedanput sam odsjeo u nekom hotelu u Maleziji, pa sam u svojoj sobi našao Bibliju na engleskom jeziku. Upitao sam osobu koja me pratila: “Zašto se u jednoj islamskoj zemlji kao što je Malezija u hotelskim sobama umjesto Biblije ne nalazi prevod znacenja Kur’ana, ili, makar, i jedno i drugo?”
Odgovor je bio takav da sam, doista, ostao bez teksta. On je glasio: “Ulema u našoj zemlji to je proglasila haramom (nedozvoljenim), jer bi se na taj nacin omogucilo kjafirima da dotaknu Mushaf, a njega mogu doticati samo oni koji su cisti!”


* * *

Moramo priznati da su ljudi razliciti u svojim potencijalima kao i licnim okolnostima i društvenim okruženjima. Oni se, takoder, razlikuju i u svom pristupu vjeri. Neki ljudi vole lakše pristupe (ruhas), dok drugi opet preferiraju teže ('aza'im). Neki ljudi mogu uraditi malo pa da im to bude primljeno. Drugima se opet ne prima osim da im djela budu kompletna. Nekim ljudima može se tolerisati kada nešto ne urade, dok u slucaju drugih nema tolerancije. Mala stvar, ukoliko potekne od ozbiljnog covjeka, postaje velika, jer bilo kakva njegova (po)greška ili propust izgledaju drasticni. Zato je davno receno: “O greškama ucenih bruje sva zvona, a greške neukih prikriva neznanje!”

Zato je pogrešno ophoditi se sa svim ljudima na isti nacin, smatrajuci da su svi oni na istoj deredži. Upravo stoga vidimo da je Allahov poslanik, s.a.v.s, prihvatao da osoba koja je tek primila islam izvršava samo farzove (fera'id), i da se ne opterecuje dobrovoljnim ibadetima (tetavvu'). Prenosi se da se jedan covjek, nakon što ga je Poslanik poducio temeljnim dužnostima sadržanim u islamskim šartima, zakleo pred ashabima: “Tako mi Allaha, necu ovome ništa ni oduzeti ni dodati!” Na to je Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Bice spašen, ili, uci ce u Džennet, ako je istinu govorio”. Medutim, da je takvo što rekao Ebu Bekr, Omer ili neko drugi od prvih predvodnika islama, to ne bi bilo dovoljno kada su oni u pitanju.

Takoder, vidjeli smo da je Allahov poslanik, s.a.v.s, blago postupio prema covjeku koji je mokrio u džamiji, sugerišuci ashabima da uzmu u obzir njegovo stanje i okolnosti. Poslanik je naredio svojim drugovima da ociste tragove tog pustinjskog primitivizma sipanjem mlaza ciste vode po mjestu mokrenja. Tom prilikom je rekao: “Vi ste poslani da olakšavate , a ne da otežavate!”
Veoma je važno znati da je Kur’an, govoreci o kategorijama ljudi koje je Allah, dž.š, odabrao, uvrstio i one koje on naziva “ez-zalimu linefsihi”, tj. “oni koji su se prema sebi ogriješili”. To se jasno vidi iz slijedeceg ajeta: “Mi cemo uciniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje mi izaberemo; bice onih koji ce se prema sebi ogriješiti, bice onih cija ce dobra i loša djela podjednako teška biti, i bice i onih koji ce, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti – za to ce veliku nagradu dobiti”. (Fatir, 32)
Jedan gledatelj televizijske emisije u kojoj ucestvujem a koja se emituje iz Katara, pitao me je o tome šta treba da uradi covjek koji je spolno opcio sa svojom ženom otpozadi? Odgovorio sam: “Ako je prišao svojoj ženi otpozadi, ali je snošaj obavljen u stidnicu, onda nije ucinio nikakav prijestup, jer nije zaobišao “mjesto sijanja” (mevdi'u-l-harth). U Kur’anu stoji: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama svojim prilazite kako hocete”. (El-Bekare, 223) Medutim, ako je ženi prišao otpozadi i snošaj obavio u stražnjicu, onda je ucinio ono što je zabranjeno (haram), jer takvim postupkom zaobišao je “mevdi'u-l-harth” (mjesto sijanja) na koje ukazuje citirani ajet. On je snošaj obavio u mjestu koje je neprijatno i prljavo (mevdi'u-l-etza ve-l-katzer). Time se poistovijetio s onim što je cinio narod Luta, a.s, i što je sasvim suprotno zdravoj ljudskoj prirodi.
To je, takoder, nepravedno prema ženi cije je neprikosnoveno pravo da, u okviru validnog braka, traži zadovoljenje svojih potreba. Zbog toga se u jednom hadisu kaže: “Proklet je onaj ko spolno opci sa svojom ženom u njenu stražnjicu!”
Medutim, ukoliko bi neko to uradio, ne znaci da bi takvim postupkom (koji je haram) žena bila razvjencana, kao što neki pogrešno shvacaju. Kada sam to rekao, neki su me nazvali i rekli mi: “Bolje bi bilo da si ljude ostavio u ubjedenju da žena biva razvjencana od svog muža u slucaju da on s njom obavi taj ružni cin. To bi bila dobra zapreka na putu suzbijanja ljudi da (u)cine taj grijeh”. Kazao sam: “Subhanallah! Zar želite od mene da iskrivljavam Allahov zakon zbog zastrašivanja ljudi!? Islam, doista, ne prihvata neistinu kao sredstvo putem kojeg bi se došlo do istine! Ako ljudima nije dovoljna zapreka to što su propisi ove vjere Allahovi propisi, onda nema ništa što bi ih moglo suzbiti od cinjenja grijeha. Takve tendencije otvorile su brojnim vladarima vrata prekoracivanja Allahovih granica. Ispravan odgovor je da takvima kažemo: “Reci: Znate li bolje vi ili Allah!”. (El-Bekare, 140)
Ja, doista, želim da islamski preporod u narednom periodu posveti veliku pažnju izgradnji kompletne islamske licnosti muslimâna. Nema sumnje da je to nužna stvar, a jedino je islamski preporod u stanju da to ucini. Islamski preporod (es-sahwe el-islamijje) istinski je kandidat za takvu transformaciju islamske licnosti. Jedino tako može se ocekivati obnova onoga što je sticajem vremenskih okolnosti poremeceno. A tu prije svega mislim na probleme zaostalosti, (neo)kolonijalizma i politicke anarhije.
Popravljanje stanja u tako složenim pitanjima bice moguce onda kada se proširi domen djelovanja islamskog preporoda tako da pocne djelovati u svim segmentima i medu svim kategorijama muslimanske populacije. Tada ce biti moguca izmjena realnog stanja ummeta. Tada niko nece moci zaustaviti taj proces. Ko to pokuša, naci ce se pred nabujalim talasom povijesti. A ko može zaustaviti radanje zore i pojavu novoga dana!?


PIše: Šejh Jusuf Karadavi

Nastaviće se...
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 22/12/2010 12:15

Islamski preporod i pravac olaksavanja i obveseljavanja - Savremeno islamsko buđenje II



Iz pretjerivanja i nemarnosti ka sredini i umjerenosti

Prenosi se od Burejde el-Eslemija, r.a, da je rekao: “Jedan dan izašao sam zbog neke potrebe i, neocekivano, primijetio sam Poslanika, s.a.v.s, kako ide ispred mene. Kada sam ga sustigao, on me uzeo za ruku, te smo zajedno krenuli dalje. Iduci tako naišli smo pored jednog covjeka koji je klanjao namaz mnogo cineci ruku’e i sedžde. “Šta misliš,“ – upitao je Allahov poslanik, s.a.v.s, - “da li on to cini da bi ga neko vidio?” “Allah i Njegov poslanik najbolje znaju!” – odgovorio sam. Poslanik je tada pustio moju ruku, te je sastavivši svoje dvije ruke poceo da ih podiže i pokazuje njima, govoreci:“Držite se srednjeg puta! Držite se srednjeg puta! Držite se srednjeg puta! Doista, onaj ko se bude nadmetao s ovom vjerom, neka zna da ce ga ona pobijediti!”

Pretjerivanje i nemarnost dvije su krajnosti koje se jasno uocavaju u postupcima pojedinih zagovornika islamskog preporoda. Doista, bio bi veliki hajr da se i jedni i drugi vrate srednjem putu i umjerenosti, jer upravo taj put je pokazatelj zrelosti koji ocekujemo od preporoda.

Posmatrajuci naš pristup Kur’anu, primijetit cemo da postoje ljudi koji ne prihvataju nikakvo novo razumijevanje nekog kur’anskog ajeta ili Poslanikovog, s.a.v.s, hadisa, cak ni u slucaju da u prilog takvom razumijevanju svjedoce jezik i kontekst iz kojeg se ono može izvuci, odnosno sukladnost takvog razumijevanja s duhom islama i cinjenica da ono nije u suprotnosti s nekim potvrdenim tekstom ili šerijatskim pravilom. Novo razumijevanje odbacuje se samo zbog toga što je novo i što ga nije spomenuo niko od ranijih komentatora Kur’ana i hadisa.

Nasuprot toj grupi su oni koji otvaraju vrata proizvoljnim i neutemeljenim tumacenjima, koja uveliko podsjecaju na “batinijska tumacenja” (te’vilatu-l-batinijje) ciji protagonisti su mijenjali pravo znacenje i iskrivljavali Allahov, dž.š, govor, nastojeci da ga protumace na nacin “o kojem Allah, dž.š, nikakav dokaz nije poslao”.

U takvoj situaciji ispravno bi bilo postupiti na slijedeci nacin: Ne treba “širom” otvarati vrata svakom tefsiru i tumacenju, jer bismo tako otvorili mogucnost “poigravanja” sa svetim tekstovima od strane onih koje to žele. Na taj nacin bi rijeci i jezicke forme upotrijebljene u tim tekstovima izgubile svoj pravi smisao i znacenje. Ljudi bi tada govorili o Allahu, dž.š, ono što ne znaju jer se ne bi pridržavali temeljnih tefsirskih pravila i principa. U tom slucaju, takoder, nebi bilo vracanja velikanima tefsirske znanosti s ciljem traženja upute i orijentira u onome što su oni, na osnovu tradicije i svoga znanja, rekli u vezi s razumijevanjem odredenih tekstova. Moguce je da u odredenim pitanjima postoji jasan tekst ili nedvojbeni konsenzus (’idžmã’), te zato nije dozvoljeno da budu zapostavljeni zbog mišljenja nekog Zejda ili ’Amra.

To ni u kom slucaju ne znaci da mi odbacujemo svaku inovaciju u tefsiru. Naprotiv, ne postoji zapreka da ti novi pristupi u tumacenju budu primljeni, pod uvjetom da je pravac ispravan i da je ono što se govori ustanovljeno na osnovu naucne metodologije koju su uspostavili strucnjaci za tefsir. Allah, dž.š, u Kur’anu kaže: “I niko te nece obavijestiti kao onaj koji zna”. (Fatir, 14)
Postoje brojni savremeni komentari odredenih kur’anskih ajeta ili Poslanikovih, s.a.v.s, hadisa, koji su naišli na dobar prijem kompetentnih muslimanskih ucenjaka. Niko nije osporio te komentare i pored cinjenice da oni predstavljaju nešto što je novo i neobicno.

Odnos prema sunnetu

Kada je u pitanju odnos prema Poslanikovom sunnetu i njegovoj autenticnosti primijeticemo kako neki uobraženi i ljudi koji su se uzdigli, odbacuju ãhãd-hadise , tvrdeci da ti hadisi ne ukazuju na relevantno znanje, vec su samo u domenu pretpostavke (ez-zann). A pretpostavka, smatraju oni, istini ništa ne koristi!
Neki od njih odbacuju autenticne i poznate hadise samo zbog toga što su, po njihovom mišljenju, “nevjerovatni”. Primjer za to su hadisi koji govore o ponovnom pojavljivanju/silasku Isa, a.s. Neki su te hadise odbacili tako što su ih proizvoljno protumacili, a onda ih na osnovu takvog interpretiranja proglasili neprihvatljivim.
Postoje tendencije koje odbacuju ono što je Poslanik rekao, a prihvataju samo ono što je uradio.
Neki opet ne prihvataju sunnet, tvrdeci da je dovoljan Kur’an, koji je “ objavljen da bi svaku stvar pojasnio”, te zato nema potrebe za necim drugim.

Nasuprot tim tendencijama imamo one koji prihvataju sve što se nalazi u hadiskim zbirkama, bez obzira bilo to vjerodostojno ili ne. Medu takvima ima i onih koji odbijaju cak i samu pomisao da su ãhãd-hadisi ipak nešto što je u domenu pretpostavke, te tim hadisima daju status onog u što nema ni najmanje sumnje.
Iz takvog odnosa proistice da je onaj ko ne prihvati neki hadis zbog odredenog obzira, smatrajuci da je to opravdano, postao otpadnik od islama!! Medutim, ko može osporiti najvecim muslimanskim pravnim autoritetima (kibaru eimmeti mine-l-fukahai) to što nisu uvažili odredene hadise zbog njihove oprecnosti s drugim relevantnim šerijatskim argumentima? Upravo zbog toga oni nisu prihvatili odredene hadise ili u vezi s tim pitanjem nisu zauzeli konacan stav. Ponekad su takvim hadisima davali pozitivno znacenje putem prihvatljivog interpretiranja (te'vila). To je bio razlog da budu predmetom napada zagovornika spomenutih tendencija, koji su i njih i njihove sljedbenike optuživali za namjerno suprotstavljanje i ostavljanje sunneta.
Medutim, i jedan i drugi pristup sunnetu su pogrešni, jer predstavljaju dvije krajnosti u pristupu Allahovoj vjeri.

Musliman ni u kom slucaj ne može reci da mu sunnet ne treba! Kako bi mogao to kazati kad sunnet Allahovog poslanika, s.a.v.s, predstavlja teoretsku razradu i prakticnu primjenu Kur’ana casnog. Ni Kur’an ni islam ne mogu se pravilno shvatiti i upoznati bez Poslanikovog sunneta. Istinu je rekao Uzvišeni Allah kada je kazao: “A tebi (Muhammede) objavljujemo Kur’an da bi ti (svojim sunnetom) objasnio ljudima ono što ime se objavljuje”. (En-Nahl, 44)
Da nema Poslanikovog sunneta, ne bismo znali suštinu temeljnih islamskih propisa koje nam je Svevišnji u Kur’anu naredio da cinimo, poput namaza, zekjata, posta i hadždža. Sve to objasnio je Poslanik, s.a.v.s, svojim rijecima, praksom i odredbama. On je rekao: “Klanjate kao što vidite da ja klanjam! Vaše obrede uzimajte od mene!”
U Kur’anu postoje brojni mudžmel, tj. nedovoljno objašnjeni pojmovi. Njihovo pojašnjenje imamo u sunnetu. Takoder, u Kur’anu postoje opci ('am) pojmovi ciju konkretizaciju (tahsis) nalazimo u sunnetu. Isti je slucaj i sa tzv. mutlak (neogranicenim) pojmovima. Njihovo ogranicenje (takjid), takoder, nalazimo u sunnetu. Sve to ubraja se u tzv. bejãn, tj. pojašnjenje koje je Svevišnji povjerio Svome poslaniku.
Ukazujuci na opasnost od onih koji odbacuju njegov sunnet, Poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Meni je, doista, dãt Kur'an i nešto slicno njemu!”
Mišljenje da ãhãd-hadisi ukazuju na znanje koje je samo u domenu pretpostavki (ez-zann), a pretpostavka istini ne koristi, ne mora se uvijek prihvatiti kao tacna. Sãmo pretpostavljanje ne bi bilo dovoljno u slucaju uspostavljanja temeljnih ucenja islamskog vjerovanja (akaida), jer u tim segmentima mora se argumentirati dokazima u koje nema ni najmanje sumnje.

Medutim, za propise prakticne naravi (el-ahkjam el-amelijje), dovoljno je imati dokaz koji ima status preovladujuce pretpostavke (ez-zann er-radžih), s obzirom da je to ono što je s lahkocom dostupno ljudima. U protivnom, ljudski interes bio bi oštecen.

Poznati islamski autoritet, imam Eš-Šãtibi spomenuo je da je neispravna pretpostavka (ez-zann el-merdud) koja se ne temelji na cvrstom osnovu. Iz toga proistice da ono što se bazira na cvrstim temeljima ne potpada pod tu kategoriju.
Što se tice onih koji sasvim autenticne i vjerodostojne hadise tumace onako kako žele a onda ih na osnovu tog tumacenja odbacuju, u tom pogledu vidjeli smo, doista, cudne stvari. Kao primjer navešcemo one koji odbacuju hadis koji prenose Buharija i Muslim u vezi sa sukobom izmedu muslimana i jevreja. U tom hadisu navodi se “da Sudnji dan nece nastupiti dok muslimani ne povedu rat protiv jevreja. U tom ratu ce muslimani pobijediti i jevreji ce poceti da se sakrivaju iza kamenja (i drveca) koje ce progovoriti i reci: O Allahov robe, o muslimanu, iza mene se skriva jevrej, dodi pa ga ubij!”

Dokaz onih koji odbacuju ovaj hadis je tvrdnja “da on umanjuje spremanje muslimana za borbu protiv jevreja, jer, implicite, on poziva na uzdanje u natprirodne (gajb) stvari kao što su govor drveca i kamenja”.
Medutim, znacenje hadisa suprotno je onome što oni tvrde. Hadis jaca volju muslimana i ispunjava njegovo srce potpunim ubjedenjem da je rješenje naših problema s jevrejima u borbi i oružju i da ce pobjedonosna bitka, bez dvojbe, doci. U toj bici svaka stvar u prirodi, ukljucujuci i drvece i kamenje, bice na strani muslimana i ukazivace na njihovog neprijatelja otkrivajuci njegove slabosti. Svejedno je, da li ce kamen “govoriti” pravim govorom (bilisani-l-mekal), što Allahu, dž.š, nije teško, ili ce taj “govor” biti jezikom stanja (hâla)”. Arapi su davno rekli: “Jezik hãla je rjecitiji od jezika mekãla”.
S onim koga Allah potpomogne je svaka stvar. cak i zemlja i cijela priroda! A onaj ko ostane bez Allahove podrške, sve ce biti protiv njega, cak i oružje koje nosi u ruci! To smo jasno vidjeli i u ratu izmedu Arapa i Jevreja, 1967. godine. Arapi su tada imali mnogo oružja, ali im ono nije ništa pomoglo. Ostavili su ga kao “dobar zalogaj” i ogroman ratni plijen svojim neprijateljima.
Tendecije koje ne prihvataju Poslanikov sunnet ponekad odbacuju pojedine hadise samo zbog neke svoje fikcije, koja u stvarnosti nema nikakvo naucno utemeljenje. Ocit primjer takvog ponašanja imamo u slucaju “smjelog uobraženka” koji je odbacio hadis zabilježen u Buharijinom Sahihu u kojem stoji “da su se mladici iz Habeša (Abesinije), u džamiji, za vrijeme bajramskih blagdana, igrali sa svojim kopljima”. Džamija, po njegovom mišljenju, nije nikakav sportsko-rekreacioni centar u kojem bi se igralo s kopljima!
Doista, odakle i na osnovu cega je ovaj uobraženko odredio ulogu džamije i sveo je samo na obredoslovne radnje poput namaza, i ništa više!? On je to ucinio na osnovu proizvoljnog rezonovanja i zablude. Vjerovatno mu je u tome pomoglo stanje u kakvom su se našle džamije u vremenu muslimanske zaostalosti i letargije. Ukoliko je htio da upozna istinsku ulogu džamije u životu, onda je, svakako, trebalo da se vrati vremenu Poslanika, s.a.v.s, i njegovih ashaba. U to vrijeme džamija je bila centar misionarstva, državna ustanova i glavna osovina oko koje su se okretale sve islamske aktivnosti.

Ova skupina je, dakle, pretjerala u odbacivanju Poslanikovog sunneta. Nasuprot njima imamo one koji su, opet, pretjerali u njegovom potvrdivanju. Medu njima ima takvih koji uzimaju slabe (da'if) hadise u domenu govora o vrijednostima nekih djela (feda’ilu-l-e’amãl) ili, pak, kada je rijec o omiljãvanju vjere (tergib), odnosno zastrašivanju od griješenja (terhib). To, i pored cinjenice da takvi hadisi cesto sadrže pretjeranosti i prekomjernosti koje uveliko doprinose destrukciji ideje vjere u ocima savremenog covjeka. Savremeni razum jako je kritican i sklon da sve podvrgava testiranju i eksperimentu. Zato je potrebno biti veoma oprezan prilikom plasiranja takvih hadisa, jer sasvim je dovoljno ono što imamo u autenticnim (sahih i hasen) predajama.
Medu protagonistima pretjeranog potvrdivanja sunneta ima i onih koji su, npr. pronašli nekakav “usamljen” hadis koji nije zabilježio ni Buharija ni Muslim u svojim zbirkama hadisa. Njega, takoder, ne prenosi niko od autora šest, sedam, osam ili devet poznatih hadiskih zbirki. (Ovdje mislimo na Buhãrijin i Muslimov Sahih, Sunene Ebu Dãvuda, Tirmizija, Nesãija, Ibn Mãdže, Dãrimija, Mãlikov Muvetta'i Ahmedov Musned). I onda, takvim hadisom žele argumentovati propis o zabrani neke stvari, dolazeci tako u koliziju s vecinom islamskih pravnika koji smatraju da to nije zabranjeno.

Pomirenje selefija i sufija

U pristupu vjeri mi pozivamo ka “srednjem putu” (el-vesatijje). Time istovremeno suzbijamo i ekstremizam i nemarnost u vjeri. Taj “srednji put” se, izmedu ostalog, ispoljava i kroz naše nastojanje da izgradimo “most pomirenja” izmedu selefija i sufija. Tako cemo od obje škole uzeti najbolje što imaju i uspostaviti vrlo korisnu sintezu.
U tome se možemo ugledati na pcelu koja se hrani razlicitim plodovima, iduci poslušno stazama svoga Gospodara, i iz tog raznovrsnog bilja izlazi pice razlicitih boja koje je lijek ljudima.
Mi smatramo da je potrebno angažovati se u pravcu “posufljivanja” selefija (tasvifu-s-selefijje), odnosno “poselefljivanja” sufija (teslifu-s-selefijje), jer nama je, doista, potreban selefijski pravac s dubokom dozom duhovne produbljenosti (selefijjetun mutesavvifetun), odnosno duhovnost uokvirena selefijskim pravcem (sufijjetun mutesellifetun).

Postoje pojedinci koji tvrde da su “ortodoksni” sljedbenici selefijskog pravca (es-selefijje el-hakkah), ali im nedostaje bljesak duhovnosti i snaga imãnske prefinjenosti koja bi omekšala njihova suhoparna srca i istancala njihove osjecaje. To bi pobudilo u njihovim dušama poseban imãnski senzibilitet za pojmove kao što su nada, strahopoštovanje, stid, ljubav, cežnja, prijaznost, zadovoljstvo; jednom rijecju ono što sufije oznacavaju pojmom el-ahvãl (stanja). O toj temi pisao je poznati autoritet - šejhu-l-islam Ibn Tejmijje u svojoj poslanici koja se zove Et-Tuhfetu-l-'irakijje fi-l-e'amãli-l-kalbijje”. O tome je, takoder, pisao i to vrlo opširno, imam Ibnu-l-Kajjim u više svojih dijela.
Sufije su vrhunski strucnjaci u toj oblasti. Zato, neka se okoristi od njih išcitavanjem njihovih umjerenih knjiga ili konkretnim druženjem s njihovim iskrenim autoritetima. Odgajanje metodom konkretnog uzora i posmatranja njegovog stanja ucinkovitije je od odgoja govorom i pricom.
Evidentno je da i medu sufijama imamo onih kojima nedostaje preciznosti u pridržavanja onoga na cemu je bio selef ovog ummeta. To se narocito ocituje kada je u pitanju odnos prema šerijatskim tekstovima i odredbama u vezi s obredoslovljem (el-'ibãdãt), poslovanjem (el-mu'ãmelãt) i kulturom ponašanja (el-edeb). U svemu tome potebna je krajnja opreznost i ogranicavanje. Zato nije cudno što je nepridržavanje tih normi, u slucaju nekih sufija, dovelo do toga da su im se odredeni oblici širka uvukli u akidu (vjerovanje), te da u obredoslovlju imaju novotarija (bid’ata). Evidentni su, takoder, i neki prijestupi u nacinu obavljanja zikra, kao i negativnosti u odgoju i ahlaku.
Mjerilo prema kojem se treba ravnati u svemu tome su ucenjaci selefi-saliha. Oni su insistirali na strogom pridržavanju Kur’ana i sunneta i upozoravali na svaku novotariju. Smatram da imam Ibn Tejmijje i imam Ibnu-l-Kajjim predstavljaju, kada je rijec o ovom pitanju, srednji i umjereni pravac.

Ibn Tejmijje naglasio je vrijednost ispravnog tesavvufa i njegovih autoriteta koji nemaju nikakvu vezu s idejnim i prakticnim bid’atima. On je prokomentarisao neke misli koje je iznio veliki odgajatelj šejh ’Abdul-l-Kãdir el-Džejlãni u djelu Futuh-l-gajb, izrazivši se veoma pozitivno o njegovoj recenici: “Pravi covjek je onaj ko suzbija kâder (Božije odredenje) drugim kâderom”. On se, takoder, usprotivio stavu onih koji su, bez razlikovanja, napadali sve sufije. U tom smislu je rekao: “Oni (sufije) su poput ostalih grupacija ovog ummeta. Medu njima, kao i medu teolozima (el-mutekellimune) i pravnicima (el-fukahã'), ima onih koji su sami sebi nepravdu nanijeli. Ima ih i umjerenih. A ima i onih koji su, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašili”.
Ko je citao Ibn Tejmijjine fetve, narocito ona dva dijela u vezi s tesvvufom i duhovnošcu, sasvim jasno to primjecuje. A ko je, opet, proucavao životopis tog covjeka i pratio njegov životni put, primijetit ce da je on, zaista, velikan koji je živio ne za sebe, vec za Allaha i Njegovu vjeru. On je pripadao onoj kategoriji ljudi koji su davali prednost unutarnjem nad vanjskim, suštini nad formom i srcu nad tijelom.
Ta cinjenica još je uocljivija u djelima njegovog ucenika imama Ibnu-l-Kajjima, koji je iz oblasti tesavvufa napisao nekoliko veoma vrijednih djela, poput: “El-Dževãbu-l-k jãfi limen se'ele 'ani-d-devãi-š-šãfi”, “’Uddetu-s-sãbirine ve zehiretu-š-šãkirine”, “Tariku-l-hidžretejni ve bãbu-s-se'adetejni” i “Revdatu-l-muhibbine ve nuzhetu-l-muštãkine”.
Njegova najvrednija knjiga u tom pogledu je “Medãridžu-s-sãlikine,” koja je, ustvari, komentar poslanice “Menãzilu-s-sã'irine ilã mekãmãti ijjake na'budu ve ijjãke neste'in”, ciji je autor, šejhu-l-islam ’Ismã’il el-Herevi el-Ensãri el-Hanbeli. To njegovo djelo je, doista, veoma vrijedno i sadržajno. U njemu se prepoznaje licnost Ibnu-l-Kajjima, selefije, sufije, pravnika, šerijatskopravnog teoreticara, mufessira, muhaddisa, debatanta, jezikoslovca, književnika, da’ije, pedagoga, tj. osobe koja je objedinila sve znanosti svog vremena. U tom pogledu on je bio poput svog šejha, Allah se obojici smilovao!


Šejh Jusuf Karadavi
Preceo: hfz. dr. Safvet M.Halilovic

Novi Horizonti
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 24/12/2010 00:39

Biserje naše povijesti

Obraduj svog prijatelja viješcu da je dobio prinovu

Pravedni halifa Omer ibnul-Hattab, r.a., je izašao jedne noci u obilazak grada kako bi se upoznao sa problemima i potrebama gradana, pa je ugledao jednu kucu i uputio se ka njoj. Zacuo je jauke neke žene koji su dolazili upravo iz te kuce. Zapazio je covjeka koji je sjedio ispred kuce pa ga upita za razlog tog jaukanja. Covjek mu odgovori da se ta žena porada. Omer upita: “Da li ima ikoga pored nje?“ „Nema“, odgovori on. Omer se odmah vrati svojoj kuci i obrati se svojoj supruzi Ummi Kulsum, kcerki Alije ibn Ebi Taliba, r.a.:“Allah ti je dao mogucnost da zaradiš sevab i dobiješ nagradu.“ „A, o cemu se radi“, upita ona. „Jedna žena se porada, a nema nikoga pored sebe“, odgovori Omer. „Evo, odmah idem“, odgovorio ona. Omer joj rece: “Ponesi ono što ce joj trebati i donesi mi lonac, masla i žitarica!“

Nakon što je to donijela, zaputila se sa svojim mužem koji je nosio lonac ka toj kuci. Onom covjeku pred kucom naredi da zapali vatru, a svojoj supruzi da ude u kucu i pomogne trudnici. Plemeniti halifa Omer je postavio lonac na vatru, puhao je u nju kako bi je rasplamsao dok je dim izlazio ispod njegove brade. Napravio je jelo od namirnica koje je donio. Porod je uspješno završen, pa Ummu Kulsum povika: „O vladaru pravovjernih, obraduj svog prijatelja viješcu da je dobio djecaka!“ Kada je covjek zacuo njezine rijeci „o vladaru pravovjernih“, (tj. halifa) obuzeše ga strah i stid u isto vrijeme, pa se obrati halifi rijecima: “Zastidjeli ste nas svojim humanim ponašanjem, o vladaru pravovjernih! Zar se tako ophodiš prema samom sebi?“ (Cudi se da halifa, vladar velike islamske države, zamara sebe i svoju porodicu pomažuci neznancu poput njega)

Omer mu odgovori: “Brate, onaj ko se obaveže da ce voditi brigu o životu muslimana (predsjednik, ministar, upravnik, menadžer, direktor, službenik i sl.), dužan je da bude upoznat s problemima koje imaju, i krupnim i sitnim, te da im pomaže u rješavanju tih problema, jer je on odgovoran pred Allahom, dž.š. A ako okrene glavu od njih, zanemari ih i smatra da ga se to ne tice, izgubio je i dunjaluk i ahiret.“


Ne kažnjavajte muslimane nanoseci im fizicke povrede, kako ih ne biste ponizili

Omer ibnul-Hattab, r.a., se obratio jednom skupu rekavši slijedece: „Tako mi Allaha, ja vam ne šaljem svoje namjesnike da bi vas maltretirali, niti da vam oduzmu imetke, nego ih šaljem da vas poduce vašoj vjeri i praksi vašeg Poslanika. Ako bi neko od njih to ucinio (fizicki maltretirao drugog ili nezakonito prisvojio tudi imetak), neka mi neko to dojavi, a ja cu, tako mi Onoga u cijoj je ruci moja duša, kazniti onoga koji to ucini.“
’Amr ibnul-’As, r.a., skoci na noge i rece: „O vladaru pravovjernih, ako odredeni namjesnik naredi da neki muslimani budu kažnjeni udarcima (zbog svojih prijestupa i kršenja zakona), pa to i ucini, zar ceš ga ti kazniti zbog toga?“ Omer mu na te rijeci odgovori: „Da, tako mi Onoga u cijoj je ruci moja duša, kaznit cu ga. Ne kažnjavajte muslimane tukuci ih - kako ih ne biste ponizili, ne sprecavajte ih da ostvare svoja zakonska prava - kako ih ne biste ugonili u nevjerstvo, i ne ostavljajte ih u džungli (moru neriješenih problema) - da ih ne biste izgubili.“

U vama nema dobra ako to ne govorite

Neki covjek je kazao na nekom skupu halifi Omeru ibnul-Hattabu, r.a: „Boj se Allaha!“ Jedan od prisutih ljutito prozbori: “Zar se tako obracaš vladaru pravovjernih govoreci mu: boj se Allaha?!“ Halifa Omer odgovori onome koji je kritikovao drugog: “Pusti ga neka to (rijeci: boj se Allaha) kazuje! Nema u vama dobra ako to ne govorite, niti ima dobra u nama ako to od vas ne primimo (kao savjet i opomenu).“

Njihov namjesnik je siromah

Se’id ibn ’Amir, r.a., je bio jedan od najpobožnijih i najskromnijih ashaba. Halifa Omer ibnul-Hattab, r.a., ga je pozvao i ponudio mu da ga postavi za namjesnika pokrajine Hims, pa je on to odbio. Omer mu rece: “Zar ce te hilafet i emanet obaveza koje on sa sobom nosi okaciti na moj vrat, a mene napustiti?! Ne, tako mi Allaha.“
Se’id nije imao drugog izbora, vec se zaputi sa svojom suprugom ka Himsu, gdje je od prvih dana svog službovanja u svojstvu namjesnika te pokrajine cinio razne hajrate i sva sredstva koja su mu bila na raspolaganju trošio za opce dobro svih stanovnika. Supruga ga upita zbog cega to cini, a on joj odgovori da su tako postupali ashabi Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa i on želi da nastavi njihovim stopama i da tako, sve do smrti, ostane dosljedan u slijedenju sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Kada je Omer, r.a., stigao u Hims, naredio je da mu donesu spisak imena siromašnih u toj pokrajini. Kada je spisak donesen, ugleda tu i ime Se’ida ibn ’Amira, pa upita: „A ko je ovaj Se’id ibn ’Amir?“ „Naš emir (namjesnik)“, odgovoriše. Halifa ponovo upita: „Zar je vaš namjesnik siromah?“ „Da“!, odgovoriše.
„Šta je sa njegovom placom i ostalim primanjima?“, upita Omer. „O vladaru pravovjernih, on ništa ne zadrži za sebe (sve podijeli)“, odgovoriše.
Halifa Omer je zaplakao i naredio da mu pošalju hiljadu dinara. Kada je Se’id za to saznao, zadrhtao je. Njime zavlada strah. Supruga ga zapita: „Da li je halifu pogodilo kakvo zlo?“, a on je samo ponavljao: Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un (svi smo mi Allahovi i svi se Njemu vracamo, a te rijeci su dio ajeta koje izgovara onaj koga pogodi kakva nesreca). Na kraju ipak prozbori: “To je ovosvjetsko iskušenje“ (novac, bogatstvo). Zatim je mudžahidima poslao sav novac koji je dobio od halife.

Vojnik koji je ustao u odbranu svog ponosa i casti

Halifa Omer, r.a., je primio jednog vojnika koji je stigao iz Bahrejna. Vojnik u afektu, baci Omeru u lice šaku kose i rece: „Ovako sa nama postupaju tvoji namjesnici.“ Kosa se rasprši po Omerovom licu i prsima. Omer ga poce smirivati i posadi ga pored sebe. Nakon što je osjetio da se vojnik smirio, obrati mu se i upita ga o razlogu za takvo ponašanje. To pitanje je ponovo rasplamsalo njegovu ljutnju, te srdito rece: „Tvoj namjesnik u Bahrejnu (Ebu Musa el-Eš’ari) naredio je da mi, bez ikakvog povoda ili ucinjene greške, obriju glavu pred svim vojnicima.“ Omer, r.a., mu na te rijeci odgovori: „Ako bude tako kao što tvrdiš, naredit cu da njemu bude isto ucinjeno ono što je on tebi ucinio.“
Zatim se halifa okrenuo prema onima koji su bili u njegovom društvu i rekao: „Više volim da sva vojska bude poput ovog vojnika koji je ustao u odbranu svoje casti i ponosa, nego sve gradove koje smo u bitkama osvojili.“

Uspostavio si pravdu, pa sad mirno spavaš

Hurmuz (jedan od poznatih perzijskih vojskovoda) je zarobljen i doveden halifi Omeru ibnul-Hattabu, r.a., koji tada nije bio u svojoj kuci. Cuvar koji je doveo Hurmuza tražio je halifu Omera i zatekao ga kako spava glave položene na savijeni ogrtac. Kada ga je Hurmuz ugledao (kako spokojno spava bez ikakve straže ili garde), rekao je: „Ovo je lahka i ugodna vlast, uspostavio si pravdu, pa sad mirno spavaš. Služio sam cetverici perzijskih careva koji su imali krune na glavama, pa niko na mene nije ostavio poseban utisak ili izazvao osjecaj divljenja kao ovaj covjek sa ogrtacem.“

Da je neko drugi to izustio...

Omer ibnul-Hattab, r.a., zaputio se ka Šamu u društvu Ebu ’Ubejd ’Amir ibnul-Džerraha, r.a, pa su stigli do prelaza preko rijeke. Omer je jahao na svojoj devi. Skinuo je obucu, prebacio je preko vrata i ušao u vodu. Gazeci plicakom poveo je svoju devu. Ebu ’Ubejde mu rece: „O vladaru pravovjernih, zar da ti to ciniš (izuvaš svoju obucu i gaziš preko rijeke vodeci svoju devu). Nije mi drago to što ce te stanovnici Šama detaljno odmjeriti i od glave do pete pregledati. Omer, na te rijeci odgovori povišenim tonom: „E, da je neko drugi to izustio, o Eba ’Ubejde, ucinio bih da okusi žestoku kaznu koja ce predstavljati opomenu Muhammedovom ummetu! Mi smo uistinu bili ponižen narod, pa nas je Allah islamom uzdigao i osnažio, pa kada tražimo snagu (u necemu ili nekome drugom) pored onoga cime nas je Allah uzdigao i osnažio, On nas ucini poniženim.“

Poziv za pomoc iz Mesdžidul-aksa’a

Nakon bitke na Hittinu Salahud-din el-Ejjubi želio je da malo predahne od silnog umora i napora kojima je bio izložen, ali je tada stiglo pismo od jednog zarobljenika iz Damaska koji se nalazio u Jerusalimu (Kudsu). To pismo bilo je poziv za pomoc upucen velikom mudžahidu Salahud-dinu el-Ejjubiji, a ono glasi:
O vladaru koji si oborio krstaška obilježja,
iz Jerusalima ti stiže žalba na nasilje i nepravdu.
Sve džamije su ciste i blistave,
ali je moja cast uprljana.
Nakon što je procitao to pismo, odmah se zaputio ka Jerusalimu, opkolio ga i, napokon, vratio u ruke muslimana, ispisujuci tako najblistavije stranice islamske povijesti.

Taj komad platna stavite u moje kefine


Omer ibnul-Hattab, r.a., jednom prilikom je obilazio svoje podanike zamotan u svoju odjecu kako ga ljudi ne bi prepoznali. Želio je da sazna istinsko stanje svojih potcinjenih. Ugledao je jednu staricu, prišao joj i nazvao selam. Zatim ju je upitao: „Šta misliš o Omeru?“ Starica na to pitanje odgovori: „Neka ga Allah radi mene ne nagradi.“ Omer upita: „A zašto?“ Ona rece: „Zato što mi on, tako mi Allaha, nije dao ni jednog dinara niti dirhema još otkako je postao vladar.“ Omer uzvrati na to rijecima: „A šta Omer zna kako je tebi kad ti ovdje živiš (tj. daleko tako da nema informaciju o njoj)?!“ Starica opet odgovori: „Subhanallah (slavljen neka je Allah)! Allaha mi, nisam mislila da ce iko preuzeti na sebe obavezu brige o ljudima, a da nije upoznat sa onim što se nalazi izmedu istoka i zapada (odnosno o svim stanovnicima islamske države od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada).“ Te rijeci rasplakaše Omera, pa rece: “Teško Omeru, svi, pa cak i starice bolje razumiju stanje od tebe (izgovara rijeci koji ukazuju na njegovu skromnost).“ Nakon toga joj rece: „Allahova robinjo, pošto ceš mi prodati tu svoju žalbu na Omera, da ti je nanesena nepravda?“ Starica rece: „Ne šali se sa mnom, Allah ti se smilovao!“ On joj na to odgovori: „Ja se ne šalim“, pa je ostao sa njom sve dok nije otkupio njenu žalbu na nepravdu za dvadeset i pet zlatnika.
U tim momentima su naišli Alija ibn Ebi Talib i Abdullah ibn Mes’ud, r.a., pa su mu se obratili na slijedeci nacin: „Esselamu alejke, o vladaru pravovjernih!“ Cuvši te rijeci starica rukom pokri glavu i rece: „Teško meni, kritikovala sam u lice vladara pravovjernih!“ Omer joj rece: „Ne boj se, Allah ti se smilovao!“ Zatim je zatražio komad platna da nešto napiše, ali ga nisu mogli naci, pa je pocijepao dio svoje odjece i na njemu napisao slijedece: „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je potvrda da je Omer od te i te žene otkupio njezinu žalbu za ucinjenu joj nepravdu za dvadeset i pet zlatnika, otkad je preuzeo upravljanje hilafetom pa sve do tog i tog dana. Ako na mahšeru pred Allahom bude tvrdila da Omer nije ispunio svoju obavezu prema njoj, nek se zna da je Omer cist i nevin pred tim eventualnim optužbama.“ Svjedoci su bili Alija ibn Ebi Talib i Abdullah ibn Mes’ud. Taj komad platna Omer je poslao svom sinu i naredio mu: „Kada umrem, taj komad platna stavite u moje kefine kako bih sa njim sreo svoga Gospodara.“


Novi Horizonti br. 65. mr. Hamid Indzic
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 26/12/2010 15:40

Velikani ummeta: El-'Izz ibn Abdisselam

El-'Izz se okrenu Sultanu i pozva ga: "O Ejjube, šta ćeš imati kao izgovor pred Allahom kad ti kaže: 'O Ejjube, zar ti nisam podario vlast nad Misirom, a ti potom dozvolio prodaju opojnih pića'?" A vladar reče: "Zar se to dešava?" El-'Izz odgovori toliko glasno tako da su ga vojnici mogli čuti: "Da, tu i tu se prodaje alkohol i neki ostali poroci, a ti uživaš u blagodatima ove države!" Vladar reče: "To je iz vremena mog oca, nisam ja to uradio." El-'Izz reče: "Ti si od onih koji kažu: 'Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na Pravom putu.' (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 22.)“ Pa vladar naredi da se uništi to mjesto...

O ovom velikom učenjaku imam Zehebi je rekao: "On je Šejh Islama i muslimana, jedan od prvaka učenih, sultan uleme, prvak svog vremena bez sumnje, naređivao je na dobro a odvraćao od zla, nije se pojavio neko kao on što se tiče znanja, bogobojaznosti, rada po istini, hrabrosti, snazi i riječitosti." (Sijeru E'alami-n-Nubela) A Imam Ibn Hadžer El-'Askelani je rekao o njemu: "Imao je visoke ambicije i vrlo duboko razumijevanje raznih nauka, izvršavao je obavezu naređivanja na dobro i odvraćanja od zla ne bojeći se pri tome nikog od ljudi."(Tabekatu-š-Šafi'ijah) Profesor Selim El-Hilali spomenuo ga je govoreći: "Bio je sablja sa dvije oštrice, bio je izuzetno odvažan čak i ako bi ga to koštalo zatvora ili smrti." El-'Izz, rahimehullah, je govorio: "Blago se onom ko preuzme neku vlast kod muslimana pa pomogne u uništavanju novotarija i oživljavanju Sunneta." Isto je govorio: "Na svakom učenjaku je obaveza da se trudi da pomogne istinu kad bude omalovažavana." (Salahul Ummeti fi 'Uluvvil Himmeh)

Porijeklo i rođenje

Njegovo ime je Ebu Muhammed El-'Izz 'Izzuddin Abdul'aziz ibn Abdisselam. Porijeklom je iz Magriba, poznat je po imenu El-'Izz ibn Abdisselam, njegova ličnost istaknula se za vrijeme krstaških ratova, živio je u vremenu kad su se neke države otcijepile pri kraju Abasijskog Hilafeta. Njegov rad u predvođenju da've je možda najviše dolazio do izražaja u borbi protiv Mongolsko-Tatarskih napada i stajanju na strani vladara koji su vodili odbrambeni rat protiv tih divljačkih napada. Rođen je u Damasku godine 578.h. gdje je živio i istaknuo se među ostalima u da'vi i znanju iz fikha. Preselio je na Ahiret 660. h.g. u Egiptu. Okitio se plemenitim osobinama, i imao je jaku ličnost dok mu je lice sijalo svjetlom bogobojaznosti i imana. Bio je skromnog ponašanja i odijevanja, nije se strogo vezao za nošenje turbana kojeg je inače nosila ulema u to doba, ponekad bi nosio bijelu vunenu kapu i tako prisustvovao na oficijelnim skupovima.

Odrastanje i traženje znanja

Odrastao je u siromašnoj pobožnoj porodici i počeo je relativno kasno sa traženjem znanja. Es-Subki prenosi da je Šejh 'Izzuddin bio vrlo siromašan i nije se počeo baviti traženjem znanja dok nije odrastao. Allah ga je uputio na put traženja znanja iako mu je imetak bio vrlo potreban. Tragao je za ulemom i sjedio u njihovim halkama, gaseći žeđ za znanjem kojeg im je Allah, subhanehu ve te'ala, podario, usmjeravajući sve svoje snage na učenje i razumijevanje naučenog. Dostigao je velik stepen znanja u vrlo kratkom vrijemenu. Rekao je za sebe: "Nije mi bilo potrebno da završim knjigu iz neke oblasti koju sam čitao pred šejhom, i svaki šejh pred kojim sam čitao rekao mi je: 'Više ti ne trebam, sad možeš i sam da nastaviš.' Ali nisam bio zadovoljan sa tim nego sam ustrajavao sve dok ne završimo knjigu iz te oblasti koju sam čitao pred njim.” Izabrao je velike učenjake da uči kod njih i oni su na njega imali ogroman utjecaj sa svojim plemenitim ahlakom i načinom života. Spojio je znanje i rad po istom, te je uz lijep ahlak postao najučeniji u svom vremenu, i uvrštavao se u najpobožnije, kao što potvrđuje imam Es-Subki. Stekao je znanje u šerijatskim oblastima i Arapskom jeziku. Učio je tefsir i Kur'anske nauke, fikh i njegove osnove, hadiske nauke, Arapski jezik, gramatiku i stilistiku. Najviše znanja je stekao u Damasku. Putovao je u Bagdad da bi proširio znanje i proveo bi tamo i po nekoliko mjeseci da bi se potom vratio u Damask. Putovanje u potrazi za znanjem je bila osnova u Islamskoj civilizaciji i putovanje radi znanja se smatra od jakih vrlina i odlika.

Šejh El-'Izz kori vladara Isma'ila

U Damasku je vladao Salih Isma'il, i bio je od Ejjubija. Postavio je El-'Izza kao hatiba u Emevijskoj Džamiji u Damasku. Poslije određenog vremena Isma'il je počeo sa borbom protiv svog brata Saliha Nedžmuddina Ejjuba, vladara Egipta, želeći da mu oduzme vlast, pa je počeo da prijateljuje sa krstašima predavajući im dvije tvrđave i dozvoljavajući im da uđu u Damask da kupuju oružje i hranu. Tad se Imam 'Izzuddin žestoko naljutio i popeo se na minber, te održao fenomenalnu hutbu izdavajući fetvu da je zabranjeno prodavati oružje krstašima i sklapatisporazum s njima. Na kraju hutbe nije dovio za vladara Isma'ila i završio je hutbu govorom: "Allahu moj, učvrsti ovaj Ummet na dobru, gdje će moćni biti oni koji su tebi pokorni, a poniženi oni koji su tebi nepokorni i gdje će biti naređivano na dobro i odvraćano od zla." Potom je sišao sa minbera. Vladar je znao da je El-'Izz izašao iz njegove pokornosti i žestoko se rasrdio na Šejha zabranjujući mu da drži hutbu i bacajući ga u tamnicu. Povodom ovog narod se uskomešao i desili su se neredi pa ga je pustio iz zatvora, ali mu nije dozvolio da ponovo drži hutbu. Vladar se plašio šejha 'Izzuddina zbog njegove pobune, pa posla nekog da ih izmiri. Kad je izaslanik došao kod El-'Izza rekao mu je: "Da bi se vratio na svoju poziciju ili čak i bolju nego što si prije imao, tvoje je samo da se pokoriš vladaru i poljubiš mu ruku." El-'Izz mu odgovori sa zlatnim riječima: "Bijedniče jedan, tako mi Allaha, ne bih želio da on meni ruku poljubi, a kamoli da ja njegovu poljubim. O narode, vi ste jedno, a ja sam nešto drugo, velika je razlika između nas. Hvala Allahu koji me je poštedio onog sa čim je vas iskušao!“ (Tabekatuš-Šafi'ijjah)

El-'Izz i Mamelučki Emiri

Posle dešavanja u Damasku El-'Izz se preselio u Egipat gdje je stigao 639. h.g. Tu ga je vladar Salih Nedžmuddin lijepo dočekao i postavio ga da drži hutbu i učinio ga da bude glavni kadija. Prvo što je opazio kada je preuzeo sudstvo je bilo to da su Memlučki emiri (koji su u osnovi bili robovi ali su dobili visoke pozicije) prodavali i kupovali. Imali su tako utjecaj na cijene, a to se suprostavlja šerijatskim propisima jer su u osnovi robovi i ne smiju da prodaju niti kupuju, niti da žene slobodne vjernice. I ne prođe dugo, a oni se počeše žaliti vladaru kojem se Šejhova fetva nije baš dopala i on ode do njega tražeći da se odrekne fetve. Ali mu El'Izz odgovara onako kako to doliči pravednom kadiji: "Tražimo od vladara da se ne miješa u kadiluk, to nije njegov posao, a ako ipak želi da se miješa u to onda će se Šejh sam smijeniti sa dužnosti." Pa su se okupili emiri i poslali nekog da ode po Šejha. Kad je ovaj došao obratio im se: "Napravićemo skup i oglasiti da vas prodajemo, a zaradu ćemo staviti u državnu kasu." Sultanov zamjenik, koji je bio od Memluka, se razbijesnio i zakleo da će lično ubiti Šejha. Pa je ovaj zamjenik zajedno sa par emira otišao do njegove kuće i pokucao na vrata. Šejhov sin Abdul-Latif otvori vrata i uhvati ga strava kad je vidio izvučenu sablju i zamjenikovo lice na kojem je bijes bio više nego jasan, pa ode do oca i reče mu: "Spašavaj se ili će te ubiti!" Na to El 'Izz odgovori ponizno: "Tvoj otac nije toliko vrijedan da bude ubijen na Allahovom putu." Potom izađe i kad baci pogled na zamjenika, ovom iz ruke ispade sablja i zadrhta od straha. Potom poče da plače i zatraži od Šejha da dovi za njega i upita ga: "Šta ćeš sad uraditi?" Reče: "Oglasiću da vas prodajem."

Ali vladar nije htio da se pomiri sa ovom odlukom, pa posla nekog da ode do Šejha da ga na blag način pokuša odvratiti od plana. El-'Izz je ipak bio čvrsto odlučan da to sprovede u djelo pa glasniku ne preosta ništa drugo nego da ga obavijesti da vladar nikada neće dozvoliti prodaju Memluka, te da vladareva naredba mora biti izvršena i da njegova naredba stoji iznad sudstva kadije. Također mu je rekao da nije Šejhovo da se miješa u državne poslove i pitanje emira se ne tiče sudije nego isključivo vladara. Šejhu je teško palo to što se vladar miješa u sudstvo pa sakupi svoje stvari i natovari ih na magarca, a članovi njegove porodice isto uradiše i krenuše sa njim. Kad je narod vidio da El-'Izz pješice vodi magarce povikaše: "Kuda idete o Šejhu?" Reče: "A zar nije Allahova zemlja prostrana pa da se negdje iselite? Kako boraviti u zemlji gdje sljedbenici šerijata budu tlačeni i gdje se krši sudska presuda?" Narod se oko njega okupi prateći ga, među njima ulema, trgovci,žene i djeca, tako da su haman svi stanovnici Misra izašli za El-'Izzom. Čak je i vladar izašao pred njega tražeći od njega da se vrati i izvrši ono što misli da treba da uradi po Allahovom zakonu. I tako El-'Izz posta poznat kao onaj koji je prodao Memluke. Ovo je Memluke još više razljutilo pa napraviše zavjeru protiv njega da ga ubiju, ali ne uspješe u ovom zlom planu. Nasuprot, oni koji su bili poslani da ga ubiju pokajali su se pred njim.

El-'Izz ibn Abdisselam savjetuje vladara Nedžmuddina

Od situacija gdje je njegovo naređivanje na dobro i odvraćanje od zla dolazilo do izražaja je i tâ kada je obišao Nedžmuddina u njegovoj tvrđavi, a njegovi vojnici poredani u safove ispred njega. Sultan je izašao pred narod u najljepšoj odjeći, okićen onako kako je to bilo uobičajeno kod Misrijskih vladara. El-'Izz se okrenu Sultanu i pozva ga: "O Ejjube, šta ćeš imati kao izgovor pred Allahom kad ti kaže: 'O Ejjube, zar ti nisam podario vlast nad Misirom, a ti potom dozvolio prodaju opojnih pića'?" A vladar reče: "Zar se to dešava?" El-'Izz odgovori toliko glasno tako da su ga vojnici mogli čuti: "Da, tu i tu se prodaje alkohol i neki ostali poroci, a ti uživaš u blagodatima ove države!" Vladar reče: "To je iz vremena mog oca, nisam ja to uradio." El-'Izz reče: "Ti si od onih koji kažu: 'Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na Pravom putu.' (Prijevod značenja Ez Zuhruf, 22.)“ Pa vladar naredi da se uništi to mjesto. Rekao je jedan od njegovih učenika: "Pitao sam šejha El-'Izza o tom događaju pa mi je rekao: 'Vidio sam ga u toj slavi pa sam htio da ga malo spustim na zemlju da se ne bi uzoholio pa bilo njemu na štetu'." Rekao sam: "Zar ga se nisi bojao?" Rekao je: "Tako mi Allaha sinko, sjetio sam se Allahove veličanstvenosti, pa je Sultan ispred mene postao kao mačka." Nek' se Allah smiluje ovom učenjaku odgajatelju koji je poznavao svoje obaveze i ispoštovao ih. Nek' ga Allah svrsta u iskrene.

El-'Izz ibn Abdisselam i Šedžeretuddur

El-'Izz je živio u vrijeme jake Ejjubijske države koju je osnovao Salahuddin u Šamu i Misru, ali u njeno zadnje vrijeme desilo se ogromno rivalstvo između Memluka pa su se međusobno borili za vlast. Čak su neki pravili saveze sa krstašima da bi se domogli vlasti. I pri kraju ove vladavine, na vlast je došla jedna žena zvana Šedžeretuddur, supruga Vladara Saliha. I ovo je od najopasnijih stvari po državu, da žena dođe na vlast. Ova, za islamsku povijest, do tada neviđena pojava je razljutila muslimane i oni su ovo strogo osudili. Pojaviše se demonstracije protiv ovog političkog utjecaja kojeg je sebi prisvojila Šedžeretuddur. Ove demonstracije predvodio je El-'Izz stojeći u sredini skupine koja je izašla na ulice snažnim glasom kritikujući to što je žena zauzela mjesto vladara, pojašnjavajući da se ovo suprostavlja Šerijatu zbog hadisa od Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Nikada neće uspjeti narod koji preda vlast ženi." Ovaj veliki otpor je natjerao Šedžeretuddur da napusti tu poziciju osamdeset dana nakon što ju je zauzela.

El-'Izz ibn 'Abdisselam savjetuje Vladara Kutuza

Posle dolaska vojskovođe Kutuza na mjesto vladara Misra i pojave opasnosti od Tatara, koji su slali prijeteće poruke i izaslanike, Kutuzu je bilo jasno da se mora pripremati za sastanak sa Tatarima. Pa je naredio da se skuplja imetak za pripreme, ali ulema i na njihovom čelu El-'Izz se nisu tek tako složili sa tim. Tražili su da se ne uzima od običnog naroda ništa osim ako je državna kasa prazna i ako svi emiri, trgovci i bogataši izdvoje svoje zlato, pa je Kutuz poslušao i tako postupio. Nakon toga je slavnom pobjedom porazio Tatare sa svojom vojskom.

Preseljenje na Ahiret i pouke iz njegove sire

Preselio je El-'Izz ibn 'Abdisselam, rahmetullahi 'alejhi, desetog dana Džumadel-Ula 660. h.g. Nije iza sebe ostavio palače i gomile blaga nego je ostavio iza sebe divnu biografiju punu lijepih priča, pouka i poruka od kojih su slijedeće:

● Znanje mora biti praćeno sa radom, i izvršavanje naređivanja na dobro i odvraćanja od zla su od najvažnijih djela sa kojima se rob približava Allaha, subhanehu ve te'ala.

● Učenjak mora da govori istinu i ne smije da se boji i da bude kukavica.

● El-'Izz je primjer za učenjaka odgajatelja koji je spojio između znanja i rada, hrabrosti i snage.

● Visoke pozicije i požude ne smiju da imaju mjesta u srcima učenjaka osim ako će to pomoći Istinu i koristiti ljudima.

Ovo je samo jedan mali dio El-'Izzove sire. Ne smijemo zapostaviti siru uleme i moramo da je čitamo razmišljaći o njihovom ogromnom trudu, tako da bi mogli da nastavimo istim putem.


Piše: hfz. mr. Abdullah Rafi'
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la tesanj dana 26/12/2010 20:18

ovdje procitah lijepih stvari, cestitke svima na ovim postovima. Ja bih da se vratimo u sadasnjost to jest, kako i na koji nacin doci do jedinstva muslimana, i kako i na koji nacin doci do ekonomske, vojne, politicke i svake druge moci da ne budemo potlaceni.
tesanj
 
Postovi: 563
Pridružen/a: 24/11/2010 00:03

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 26/12/2010 20:22

tesanj je napisao/la:ovdje procitah lijepih stvari, cestitke svima na ovim postovima. Ja bih da se vratimo u sadasnjost to jest, kako i na koji nacin doci do jedinstva muslimana, i kako i na koji nacin doci do ekonomske, vojne, politicke i svake druge moci da ne budemo potlaceni.



jesi čitao, al pročitao nisi. Inače ne bi postavljao ta pitanja uopće.

selam alejkum :)
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la tesanj dana 26/12/2010 20:43

amoninan je napisao/la:
tesanj je napisao/la:ovdje procitah lijepih stvari, cestitke svima na ovim postovima. Ja bih da se vratimo u sadasnjost to jest, kako i na koji nacin doci do jedinstva muslimana, i kako i na koji nacin doci do ekonomske, vojne, politicke i svake druge moci da ne budemo potlaceni.



jesi čitao, al pročitao nisi. Inače ne bi postavljao ta pitanja uopće.

selam alejkum :)

Nemoras biti zejedljiv, ne dolikuje pravom muslimanu. Ocito je da je islam u stagnaciji, a drugi grabe krupnim koracima naprijed u svakom pogledu. Nazalost to su cinjenice, mi mozemo raspravljati do sudnje dana o istoriji islama, sejhovima itd. al to nece poboljsati stanje muslimana.
tesanj
 
Postovi: 563
Pridružen/a: 24/11/2010 00:03

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 26/12/2010 20:51

tesanj je napisao/la:
amoninan je napisao/la:
tesanj je napisao/la:ovdje procitah lijepih stvari, cestitke svima na ovim postovima. Ja bih da se vratimo u sadasnjost to jest, kako i na koji nacin doci do jedinstva muslimana, i kako i na koji nacin doci do ekonomske, vojne, politicke i svake druge moci da ne budemo potlaceni.



jesi čitao, al pročitao nisi. Inače ne bi postavljao ta pitanja uopće.

selam alejkum :)

Nemoras biti zejedljiv, ne dolikuje pravom muslimanu. Ocito je da je islam u stagnaciji, a drugi grabe krupnim koracima naprijed u svakom pogledu. Nazalost to su cinjenice, mi mozemo raspravljati do sudnje dana o istoriji islama, sejhovima itd. al to nece poboljsati stanje muslimana.



Nisam zajedljiv. Aman, zašto moraš na prvu pomisliti najgore o čovjekovom nijjetu. Dodouše, pošto je ovo takav vid komunikacije, suha riječ, može nekad djelovati i vako i onako. No nejse...

viewtopic.php?f=6&t=39401&start=300

Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sjećaju prošlosti.
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la tesanj dana 26/12/2010 21:14

"Koja je vrijednost preporoda, ako se ne znaju razlozi ranijih poraza? Drevne i savremene despotske vladavine radaju znanstve-na razilazenja koja ih ne doticu: Da li sumnja kvari abdest ili ne? Da li ce se Allah,dzellesanuhu vidjetina na ahiretu ili nece? Da li je ucenje imama dovoljno za klanjaca? Vladari despoti bi voljeli kad bi svi zapali u rjesavanje ovakvih pitanjai nikad ih ne rijesili,jer oni osjecaju pravu stetu tek kad se neko upita: Da li drzava treba da sluzi pojedincu ili principu? Zasto imetak kruzi medu odredinim ljudima?" Vjerovesnikov sunet" Muhamed Gazali. Mislim da je srz prublema Gazali srocio u ovoj recenici 8)
tesanj
 
Postovi: 563
Pridružen/a: 24/11/2010 00:03

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 26/12/2010 21:26

tesanj je napisao/la:"Koja je vrijednost preporoda, ako se ne znaju razlozi ranijih poraza? Drevne i savremene despotske vladavine radaju znanstve-na razilazenja koja ih ne doticu: Da li sumnja kvari abdest ili ne? Da li ce se Allah,dzellesanuhu vidjetina na ahiretu ili nece? Da li je ucenje imama dovoljno za klanjaca? Vladari despoti bi voljeli kad bi svi zapali u rjesavanje ovakvih pitanjai nikad ih ne rijesili,jer oni osjecaju pravu stetu tek kad se neko upita: Da li drzava treba da sluzi pojedincu ili principu? Zasto imetak kruzi medu odredinim ljudima?" Vjerovesnikov sunet" Muhamed Gazali. Mislim da je srz prublema Gazali srocio u ovoj recenici 8)


Ne vidim suprotan kontekst citiranog onome što je postirano na ovoj temi. Bar kad je ono što sam ja postirao ovdje. Ali, tema je malo drugačije zamišljenja, odnosno malo je opširnijeg spektra ....

Baj d vej, :thumbup: Nisam još došao do Muhameda Gazalija. Biće i njega. Imam neke druge stvari u vidu. Malo šarenila, različitog pristupa problemu...itd, i tomu slično. Al cilj je isti.
Uglavnom, ne bi da diskutujem više na ovoj temi, jer nije tako zamišljena,...odnosno bezveze će otići u Honduras. A bila bi velika šteta.
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 28/12/2010 01:34

Koliko smo kreativni?

Kreativnost nije urođena vještina nego se stječe i razvija kao i svaka druga vještina. Svako od nas posjeduje kreativnost, u manjoj ili većoj mjeri, ali je pitanje koliko se njome služimo? Ona je prevashodno posljedica znanja, te se najčešće manifestira na poljima kojima najbolje vladamo, te za koja pokazujemo najveće interesiranje – dok ona sama treba da proizvede nove ideje (znanje – kreativnost – ideja)

Surfajući internetom naišao sam na članak koji govori o mladom umjetniku iz Engleske – Muhamedu Aliju (umjetničko ime – Aerosolarabic), koji na jedan vrlo interesantan i nesvakidašnji način dostavlja poruku islama i širi njegove vrijednosti. Još kao tinejdžer, Muhamed počinje da se zanima za izradu zidnih grafita. Nakon toga upisuje i uspješno okončava Fakultet za umjetnost i dizajn, da bi nakon, kako on kaže, povratka islamu odlučio da u svoj umjetnički opus kao glavne karakteristike uvrsti islamske motive i poruke. Njegov umjetnički izražaj pokazao se i više nego uspješnim, tako da na njegove radove možete naići od New Yorka, preko Chicaga, Toronta i Melbourna, pa do Dubaija. Osim toga, održao je niz predavanja i seminara na vrlo prestižnim univerzitetima – od Cambridgea do Melbourna, a također je dobitnik više prestižnih nagrada na polju umjetnosti. I pored ovakvog uvoda, ovaj tekst ipak neće govoriti isključivo o ovom umjetniku, već ću se prije svega osvrnuti na ono što je meni privuklo posebnu pažnju u njegovom radu – a to je prije svega visok nivo kreativnosti koju je dotični umjetnik vrlo uspješno stavio u službu islama. Pokušat ću čitaocima približiti kreativnost kao fenomen, te ukazati koje mjesto ista zauzima u životu muslimana, koliko je kod nas zastupljena, da li nam je potrebna na polju da've, te kako se otkriva.
Ako bismo pokušali na što kraći način definirati kreativnost, mogli bismo reći da se radi o mentalnom procesu koji obuhvata stvaranje novih ideja i koncepcija. Kreativnost nije urođena vještina nego se stječe i razvija kao i svaka druga vještina. Svako od nas posjeduje kreativnost, u manjoj ili većoj mjeri, ali je pitanje koliko se njome služimo. Ona je prevashodno posljedica znanja, te se najčešće manifestira na poljima kojima najbolje vladamo, te za koja pokazujemo najveće interesiranje – dok ona sama treba da proizvede nove ideje (znanje – kreativnost – ideja). Jedan od uspješnijih načina razvijanja kreativnosti jeste i čitanje biografija velikih umova i uspješnih ljudi, što bi zasigurno značilo da čitanjem samog Kur'ana, koji nerijetko govori o ljudima i ženama koji su za sva vremena zadužili čovječanstvo (Ibrahim, a.s., Musa, a.s., Isa, a.s., hazreti Merjema, Belkisa...), te čitanjem sire najboljeg insana koji je zemljom hodao – Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih vjernih drugova (ashaba) – dovodimo svoju svijest u stanje plodnog polja za bujanje kreativnih ideja. U svom djelu "The Act of Creation", Arthur Koestler nudi nam tri tipa kreativnog pojedinca – umjetnik, mudrac i šaljivčina. Društvo koje iznjedri ovakva tri tipa kreativnih pojedinaca može se sa sigurnošću nazvati kreativnim. Historija islama nudi nam mnoštvo raznolikih primjera kreativnih pojedinaca.

Umjetnik

U prvim danima islama poznato je da su poslanik Muhammed, s.a.v.s., a sa njim islam i muslimani, bili izloženi napadima svake vrste od strane mnogobožaca, pa su ih između ostalog napadali i putem recitiranja uvredljivih stihova na njihov račun. Da bi se oduprli takvoj vrsti napada, Poslanik, a.s., iskoristio je kreativnost nekoliko muslimanskih umjetnika koji su poezijom odgovarali nevjernicima Mekke. Ti pioniri islamske poezije i umjetnosti bili su Hasan ibn Sabit, Ka‘ab ibn Malik i Abdullah ibn Revvaha, r.a. Prvi od ove trojice čak je dobio i nadimak – ''Poslanikov pjesnik''. Potrebno je naglasiti da je ovakvu vrstu angažmana Poslanik, a.s., posebno pohvalio u hadisu koji prenosi Tirmizi, u kojem, između ostalog, o Ibn Revvahinim stihovima kaže: ''...stihovi će na njih (mušrike) brže djelovati nego odapete strijele.''

Mudrac

Prenosi se da je jednom prilikom imam Ebu Hanife, rahimehullah, imao zakazanu raspravu s kršćanskim monasima. Sastanak je bio zakazan u jednom šatoru koji je imao veoma nizak ulaz, tako da kada bi Ebu Hanife htio ući u njega, morao bi se tom prilikom podobro sagnuti i indirektno pokloniti monasima koji su se već nalazili u unutrašnjosti, te je zbog toga u šator ušao unatraške. Kada je ušao u šator, Ebu Hanife ih je upitao: "Kako su vam žene, djeca?" Na to su kaluđeri odgovorili: "Sram te bilo! Ti znaš da smo mi čedni – ne ženimo se i nemamo djece!" A Ebu Hanifa im na to uzvrati: "A je li, vi ste čedni – ne ženite se i nemate djece, a Boga ste oženili i pripisali Mu dijete!???" Mislim da je ovo izvrstan primjer visprene kreativnosti, uz pomoć koje je naš mudrac – Ebu Hanife, uspio da sa vrlo kratkim pitanjem navuče kršćanske monahe na tanak led, pa da kratkom konstatacijom, koja je uslijedila nakon njihovog odgovora, u potpunosti razotkrije njihovu površnost u pristupu vjeri, te na takav način zagolica njihovu inteligenciju koja bi ih trebala natjerati da pristupe korekciji svojih pogrešnih stavova.

Šaljivčina

Druga po redu generacija muslimana – tabiini, ostat će upamćeni i po velikom broju učenih ljudi koje su iznjedrili. Jedan od njih je i Eš-Ša'abi, koji je bio istaknuti imam i kadija za vrijeme vladavine pravednog halife Omera ibn Abdulaziza, te hafiz Kur'ana, vrlo povjerljiv i ujedno savremenik nekolicine ashaba. Isticao se u velikom broju naučnih polja. Ipak, to ga nije spriječilo da bude šaljivčina. Vrlo često je volio davati tačne odgovore na vrlo humorističan način. Tako se prenosi da mu je došao čovjek koji ga je upitao kako se zove Iblisova (Luciferova) žena, pa mu je on odgovorio: ''Nisam prisustvovao tom vjenčanju.'' Iz ovog primjera vidimo kako je imam Eš-Ša'abi posjedovao kreativnost koja se manifestirala i kroz njegov humor, i tako je na zaista sjajan način dao do znanja svom sagovorniku da je potpuno beskorisno postavljati besmislena pitanja, te je istovremeno izbjegao mogućnost da uvrijedi osobu koja je postavila dotično pitanje, pa je tako jedina reakcija koju je mogao proizvesti takvim načinom odgovora mogla biti prihvatanje iste i smijeh. Navedeni primjeri nisu nikakva rijetkost u historiji islama, već je ona, uistinu, krcata primjerima kreativnih pojedinaca, koji su znali i nisu pali, već su na adekvatan način uspjeli odgovoriti izazovima svoga vremena. Također, ono što možemo uzeti kao pouku iz postupaka Ebu Hanife i Eš-Ša'abija, r.a., jeste njihova otvorenost u komunikaciji i spremnost na razgovor sa ljudima različitih svjetonazora koji su se nalazili u njihovom okruženju. A gdje smo mi na tom polju, koliko je kreativnost prisutna u našem životu, koliko se trudimo da budemo kreativni u našoj da'vi i pristupu ljudima?
Pored umjetnosti i književnosti, danas se kreativnost traži i u poslodavstvu, ekonomiji, građevinarstvu... Ako se prisjetimo kur'anskog ajeta u kojem naš Uzvišeni Gospodar kaže: "Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!'' (En-Nahl, 125), onda ćemo se zasigurno složiti da je neophodno, prevashodno na polju da've, da budemo najbolji modeli kreativnih pojedinaca, džemata i zajednica. Kanađanin Ernie J. Zelinski nudi 18 principa uz pomoć kojih možemo otkriti svoju kreativnost. U ovom tekstu osvrnut ću se na samo četiri od njih, koji su za naš kontekst, po meni, najzanimljiviji.

Odlučiti biti kreativan

Kao što nas je podučio Muhammed, s.a.v.s., pri činjenju svakog djela od ključne je važnosti čvrstina našeg nijjeta. Tako i po pitanju kreativnosti moramo prvenstveno shvatiti koliko nam je danas neophodna, te onda čvrsto donijeti odluku da ćemo biti kreativni i to zbog uzvišenog cilja – na Allahovom putu. Pa ako budemo iskreni u toj odluci, to će se manifestirati kroz naš povećani angažman na polju čitanja i učenja, to jest uopćeno na polju traženja znanja.

Djelujte u sadašnjosti

Veliki broj, možda i većina današnjih muslimana živi ili u prošlosti – tako što non-stop govori o tome kako su muslimani i islamska država u prošlosti predstavljali vrlo važan faktor na polju nauke, kulture, društvenog uređenja, ekonomije..., ili pak druga skupina koja živi u budućnosti, konstantno citirajući hadise koji govore o dolasku Mehdija, za čijeg vremena će muslimani trijumfirati na Zemlji. Tako i jedni i drugi vrlo često zaboravljaju na sadašnjost i angažman koji moraju uložiti kako bi se naš ummet, koji broji više od 50 država, izvukao iz nezavidne situacije u kojoj se nalazi evo već preko 100 godina, napuštajući na takav način svoje polje mogućnosti (sadašnjost) u kojem zasigurno mogu dati adekvatan doprinos, te zalazeći u polje želja (prošlost i budućnost) gdje su samo misaoni posmatrači. S tim u vezi je rahmetli Alija Izetbegović, još davne 1971. godine, zapisao jednu sjajnu misao: ''...danas je korisnije popraviti dotrajali krov skromne džamije u svojoj mahali nego znati nabrojati sve veleljepne džamije što ih sagradiše naši davni preci.''

Problem je prilika

Kako je naša sadašnjost puna problema, bilo da se radi o stanju u našim porodicama, džematima i naravno državama, eto prilike da svako od nas to vidi kao šansu da pruži svoj maksimum kako bi se naše nezavidno stanje popravilo. Negdje sam pročitao da je jedan muslimanski mislilac rekao (parafraziram) da je trenutno stanje u našem ummetu poput velikog požara, te na svakom od nas stoji dužnost da dio tog požara ugasi.

Pričekati s konačnom odlukom

Sabur je vrlo važna osobina s kojom svaki vjernik mora da se okiti. Allah Uzvišeni na više mjesta u Kur'anu govori o važnosti sabura, te mu također Poslanik, a.s., u svom sunnetu pridaje važno mjesto i posvećuje posebnu pažnju njegovom pojašnjavanju. Kako sabur, to jest strpljenje, uzrokuje pozitivan ishod, tako i žurba prouzrokuje negativne posljedice. Zato je vrlo važno da svako od nas pri svakoj kreativnoj ideji osaburi u njenoj primjeni dok ne bude siguran da ista prolazi kroz ''filter'' Kur'ana i sunneta, a kako bi sa sigurnošću mogao znati da će sa njom izazvati pozitivne posljedice, te da će je na Sudnjem danu naći na vagi svojih dobrih djela. Na kraju, potrebno je naglasiti da se kreativnost najčešće javlja u oblastima za koje se najviše interesiramo, o kojima često razmišljamo i u kojima uživamo – pa tako, koliko nam život u islamu bude predstavljao uživanje, toliko ćemo biti i kreativni. Potrudimo se da pronađemo svoju izgubljenu kreativnost, uložimo napor i budimo strpljivi u našoj nakani jer rezultati sigurno neće doći nakon samo jednog dana, pa možda ni nakon jedne sedmice. Trudimo se u ime uzvišenih ciljeva i očekujmo ovodunjalučku, ali i ahiretsku nagradu za naš trud.



Piše: Muhamed Ćeman
Izvor: Saff
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 28/12/2010 14:39

Otvoreni put islama I (Muhamed Assad)


Jdna od najznačajnijih parola sadašnjeg doba je "osvajanje prostora". Razvijena su sredstva komunikacija, koja su daleko nadmašila snove ranijih pokoljenja; ta nova sredstva stavila su u pokret mnogo brži i sveobuhvatniji prijenos dobara nego ikada prije u povijesti čovječanstva. Rezultat tog razvoja je ekonomska međuzavisnost naroda. Nijedan narod (nacija) ili skupina ne može sebi dopustiti da ostane po strani od ostalog svijeta. Ekonomski razvoj je prestao biti lokalnim. Obilježje mu je - globalnost. On se ne osvrće, barem u svojoj tendenciji, na političke i geografske udaljenosti. On nosi sa sobom, a to je vjerovatno čak važnije od čisto materijalne strane problema, stalno rastuću potrebu prijenosa ne samo roba nego i misli i kulturnih vrijednosti. Ali, dok ove dvije sile, ekonomska i kulturna, često idu ukorak, postoji razlika u njihovim dinamičkim pravilima. Elementarni zakoni ekonomske nauke traže da razmjena dobara između naroda bude uzajamna; to znači da nijedan narod ne može djelovati samo kao kupac, a da drugi uvijek bude prodavač; na koncu svaki od njih mora igrati obje uloge istovremeno, dajući i uzimajući jedan od drugoga, bilo izravno ili posredstvom drugih sudionika u igri ekonomskih sila. Ali na kulturnom polju ovo željezno pravilo razmjene nije nužnost, barem ne uvijek vidljiva; to znači, prijenos ideja i kulturnih utjecaja ne temelji se nužno na principu "daj i uzmi". U naravi ljudskoj je da nacija i civilizacija, koje su politički i ekonomski krepke, snažno privlače slabije i manje aktivne zajednice, pa na njih utječu u intelektualnoj i društvenoj sferi a da same ne budu pod utjecajem. Takva je situacija danas u pogledu odnosa između Zapadnog i muslimanskog svijeta.

S gledišta povijesnog promatrača, snažni, jednostavni utjecaj koji zapadna civilizacija vrši na muslimanski svijet, bez obzira da li to sami muslimani priznaju ili ne, ne predstavlja nikakvo iznenađenje, jer je to posljedica dugog povijesnog procesa za koji postoji i drugdje nekoliko analogija. Ali dok historičar, budući da se bavi samo promatranjem, može biti zadovoljan, za nas muslimane problem ostaje neriješen. Za nas koji nismo samo zainteresirani promatrači, nego i stvarni sudionici u toj drami - za nas koji se smatramo sljedbenicima poslanika Muhammeda - problem ustvari tu tek počinje. Mi vjerujemo da islam, za razliku od drugih religija, nije samo duhovni stav uma, prilagođenog različitim kulturnim okvirima, nego samodostatan kulturni krug i društveni sistem jasno definiranih obilježja. Kad strana civilizacija, kao što je slučaj danas, širi svoje značenje u našu sredinu i dovodi do stanovitih promjena u našem vlastitom kulturnom organizmu, moramo biti načisto s tim da li taj strani utjecaj ide u smjeru naših vlastitih kulturnih mogućnosti ili protiv njih: da li djeluje kao okrepljujući serum u tijelu islamske kulture, ili kao otrov. Odgovor na to pitanje može se naći samo analizom. Moramo otkriti motive sila obiju civilizacija - islamske i savremene zapadne - a onda istražiti dokle je moguća saradnja među njima. A pošto je istamska bitno religijska, moramo prije svega, pokušati definirati opću ulogu religije u ljudskom životu.

Ono što nazivamo religiozan stav jeste, naravno, posljedica čovjekove intelektualne i biološke konstitucije. Čovjek nije kadar objasniti sam sebi tajnu života, tajne rođenja i smrti, tajne beskonačnosti i vječnosti. Njegovo rasuđivanje se zaustavlja pred nesavladivim zidovima. On, prema tome, može učiniti samo dvije stvari. Jedna je da odustane od svih pokušaja razumijevanja života kao cjelokupnosti. U tom će se slučaju oslanjati na očevidnost vanjskog iskustva i ograničiti svoje zaključke na njihovu sferu. Tako će biti u stanju razumjeti pojedinačne fragmente života, koji mogu rasti u broju i jasnoći brzo ili sporo, u sukladnosti s "porastom" ljudskog znanja o Prirodi, ali će to ipak uvijek ostati samo fragmenti - shvaćanja same cjelokupnosti ostat će izvan metodološke opreme ljudskog razuma. To je put kojim idu prirodne znanosti. Druga mogućnost - koja može egzistirati usporedno sa znanstvenom - put je religije. Ona vodi čovjeka, pomoću unutarnjeg, poglavito intuitivnog iskustva, do prihvatanja jedinstvenog objašnjenja života na pretpostavci da postoji Vrhovna Stvaralačka Moć, koja upravlja svemirom u skladu s nekim smišljenim planom iznad i izvan ljudskog shvaćanja. Kao što rekosmo, ta koncepcija nužno ne odvraća čovjeka od istraživanja činjenica i fragmenata života koji se nude za vanjsko opažanje, te postoji inherentan antagonizam između vanjske (znanstvene) i unutarnje (religijske) percepcije. Ali, ta posljednja je, zapravo, jedina spekulativna mogućnost poimanja života kao jedinstva bića i pokretačke sile; ukratko, kao neke dobro uravnotežene, skladne cjeline. Iskaz "skladan", premda vrlo zloupotrebljavan, izuzetno je važan u vezi s ovim, budući da on implicira odgovarajući odnos u samom čovjeku. Religiozno ljudsko biće zna da sve što se događa njemu i u njemu ne može nikada biti posljedica slijepe igre sila, bez svijesti i svrhe; on vjeruje da je to samo posljedica Božije svjesne volje i, prema tome, organski čini cjelinu s univerzalnim planom. Na taj način čovjek je u mogućnosti da riješi gorki antagonizam između ljudskog Ja i objektivnog svijeta činjenica i pojava nazvanih Priroda. Ljudsko biće, sa svim zamršenim mehanizmima svoje duše, sa svim svojim željama i strahovanjima, svojim osjećanjima i svojim spekulativnim neizvjesnostima, nalazi se suočen s Prirodom u kojoj su dobrostivost i okrutnost, sigurnost i opasnost pomiješane na čudesan, neobjašnjiv način, potpuno različit od metode i strukture ljudskog uma. Nikada čisto intelektualna filozofija ili eksperimentalna znanost nisu bile u stanju riješiti taj konflikt. To je upravo ta tačka gdje nastupa religija.

U svjetlu religijske percepcije i iskustva, ljudsko, samosvjesno Ja i nijema, prividno neodgovorna Priroda, dovode se u odnos duhovnog sklada, jer su oboje, individualna svijest čovjeka i Prirode koja ga okružuje i koja je u njemu, samo koordinirane, mada različite, manifestacije jedne te iste Stvaralačke volje. Neizmjerna korist koju religija pruža čovjeku jeste u spoznaji da je on, a nikada to ne prestaje biti, dobro planirana jedinka u vječnom kretanju Stvaranja, određeni dio beskonačnog organizma univerzalne sudbine. Psihološka posljedica te koncepcije je dubok osjećaj duhovne sigurnosti - ona ravnoteža između nade i strahovanja koje razlikuje pozitivno religioznog čovjeka - kakva god da je njegova religija - od nereligioznog. Ta temeljna pretpostavka, zajednička je svim velikim religijama, ma kakve da su njihove posebne doktrine; a isto tako im je zajednički moralni poziv čovjeku da se preda očitoj Volji Božijoj. Ali islam, i samo islam, ide dalje od ovog teorijskog objašnjenja i savjetovanja. On nas ne samo uči da je čitav život u biti jedinstvenost - zato što potječe iz Božanske Jednoće - nego pokazuje i praktičan put koji svaki od nas može ostvariti, u granicama svog individualnog, zemaljskog života, jedinstvenost Ideje i Akcije kako u svom biću, tako i u svojoj svijesti. Da bi postigao taj vrhovni cilj života, čovjek u islamu nije prisiljen odreći se svijeta, nikakve strogosti nisu potrebne da se otvore tajna vrata ka duhovnom pročišćenju; nije potreban nikakav pritisak na duh da vjeruje u nerazumljive dogme da bi se postiglo spasenje. Takvi su zahtjevi potpuno strani islamu, jer on nije ni mistična doktrina ni filozofija. Islam je jednostavno program života u skladu sa "zakonima prirode", koje je Bog odredio Svom stvaranju; njegovo vrhunsko dostignuće je potpuna koordinacija duhovnih i materijalnih aspekata ljudskog postojanja. U učenjima islama oba ova aspekta ne samo da su "pomirena" jedan s drugim, u smislu da ne ostaje nikakav inherentan sukob između tjelesnog i moralnog bića čovjeka, već se insistira na činjenici njihove koegzistencije i stvarne nerazdvojivosti kao prirodnog temelja života.

Ono je, mislim, razlog za svojstven oblik islamske molitve, u kojoj su duhovna koncentracija i neki tjelesni pokreti međusobno koordinirani. Neprijateljski kritičari islama često odabiru taj način molitve kao dokaz svojih tvrdnji da je islam religija formalizma i spoljašnosti. A, zapravo, ljudi drugih religija, koji su navikli jasno razdvajati "duhovno" od "tjelesnog" skoro na isti način kao što mljekar razdvaja vrhnje od mlijeka, ne mogu lahko shvatiti da u neobranom mlijeku islama oba ova sastavna dijela, premda različita po svom sastavu, skladno žive i zajedno se ispoljavaju. Drugim riječima, islamska se molitva sastoji od mentalne koncentracije i tjelesnih pokreta, zato što je i sam ljudski život takvog sastava i što se od nas očekuje da se Bogu približimo cjelinom svih sposobnosti kojima nas je On obdario. Daljnja ilustracija toga stava može se vidjeti u uvođenju tavafa, ceremonije obilaženja Kabe u Mekki. Pošto je neizbježna obaveza svakog ko uđe u Sveti Grad obići Kabu sedam puta i pošto je pridržavanje te naredbe jedna od triju najbitnijih tačaka hodočašća Mekke, možemo se s pravom upitati: Šta je smisao tog čina? Zar je nužno izražavati pobožnost na takav formalističan način? Odgovor je potpuno očit. Ako se okrećemo u krugu oko nekog predmeta, mi time ustanovljujemo taj predmet kao središnju tačku svoje akcije. Kaba, prema kojoj svaki musliman okreće svoje lice u molitvi, simbolizira Jednoću Boga. Tjelesno kretanje hodočasnika kod tavafa simbolizira aktivnost ljudskog života. Prema tome, tavaf uključuje ne samo naše pobožne misli, nego uključuje i naš praktični život, naše akcije i naša nastojanja moraju imati ideju Boga i Njegove Jedinosti kao svoje središte - u skladu s riječima Časnog Kur'ana: "I reci im da sam stvorio nevidljiva bića i ljude samo zato da bi Me mogli /spoznati/ i obožavati." (51:56)
Prema tome, pojam "obožavanja" u islamu je različit u odnosu na bilo koju drugu religiju. Ovdje to nije ograničeno na čisto pobožne postupke, npr. molitve ili post, nego se prostire i preko čitavog čovjekova praktičnog života. Ako predmet našeg života kao cjeline treba biti obožavanje Boga, mi nužno moramo smatrati ovaj život, u totalitetu svih njegovih aspekata, kao složenu moralnu odgovornost. Prema tome, sve naše aktivnosti, čak i one naizgled trivijalne, moramo izvoditi kao čin obožavanja; tj. izvedene svjesno kao nešto što sačinjava dio Božijeg univerzalnog plana. Takvo stanje stvari je za čovjeka prosječnih sposobnosti dalek ideal: ali zar nije svrha religije da ostvari ideal?

Nastaviće se..
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 29/12/2010 11:10

II dio
...

Stajalište islama u tom je pogledu jasno. On nas, prvo, uči da je stalno obožavanje Boga u svim raznolikim aktivnostima ljudskog života, upravo smisao života; i drugo, da postizanje ove svrhe ostaje nemoguće sve dok svoje živote dijelimo na dva dijela, duhovni i materijalni: oni moraju biti spojeni zajedno u našoj svijesti i našim aktivnostima, u harmoničnu cjelinu. Naš pojam Božije Jednoće mora se odražavati u našem vlastitom stremljenju prema koordinaciji i unifikaciji različitih aspekata našeg života. Logična posljedica tog stava jeste daljnja razlika između islama i svih drugih meni poznatih religijskih sistema. Valja zapaziti u stvari da se islam, kao učenje, bavi definiranjem ne samo metafizičkih odnosa između čovjeka i Tvorca, nego isto tako - i s jedva manjim insistiranjem - zemaljskim odnosima između individue i njegove društvene okoline. Zemaljski život ne smatra se samo praznom ljuskom, beznačajnom sjenom Budućeg Svijeta, već je on sam po sebi potpuna, pozitivna cjelina. Samo Bog je Jednoća ne samo u bivstvu, nego i u svrsi; i, prema tome, Njegovo stvaranje je također jedinstvo, u svrsi svakako a možda i u biti. Svijest o Bogu, u širem smislu kako sam upravo objasnio, predstavlja, prema islamu, smisao ljudskog života. I upravo nam samo ta koncepcija pokazuje na mogućnost da čovjek postigne savršenstvo u svom individualnom zemaljskom životu. Od svih religijskih sustava, samo islam deklarira da je individualno savršenstvo moguće u našem zemaljskom postojanju. Islam ne odgađa to ispunjenje do potiskivanja tzv. tjelesnih želja, kao što to čini kršćansko učenje, niti obećava neprekidan lanac ponovnih rađanja na progresivno višim razinama, kao u slučaju hinduizma; niti se slaže s budizmom, prema kojem se savršenstvo i spasenje može postići samo uništenjem individualnog Ja i njegovih emocionalnih veza sa svijetom. Ne - islam je jasan u tvrdnji da čovjek može postići savršenstvo u svom zemaljskom, individualom životu potpuno koristeći sve svoje prirodne darove i ovosvjetske mogućnosti.

Da bismo izbjegli nesporazum, izraz savršenstvo treba definirati u smislu u kojem se ovdje koristi. S obzirom na ljudska, biološka ograničenja bića, mi nipošto ne možemo razmatrati ideju apsolutnog savršenstva, zato što Apsolutno pripada samo području Božijih atributa. Ljudsko savršenstvo, u svom pravom psihološkom i moralnom smislu, mora nužno imati relativno i strogo ograničeno značenje. Ono ne implicira posjedovanje svih zamislivih dobrih svojstava, čak niti progresivno postizanje novih svojstava izvana, nego samo razvoj već postojećih, pozitivnih svojstava individue na takav način da ojačaju njezine prirođene ali inače neiskorištene moći. Uslijed prirodne raznolikosti životnih fenomena, prirođena svojstva čovjeka razlikuju se u svakom individualnom slučaju. Bilo bi zato besmisleno pretpostavljati da bi sva ljudska bića morala, ili čak mogla, težiti prema istom 'tipu' savršenstva - upravo kao šta bi bilo besmislena očekivati da savršen trkaći konj i savršen za vuču posjeduje tačno ista svojstva. Oba mogu biti individualno savršena i zadovoljavajuća, ali će oni biti različita, zato što su njihove izvorne osobine različite. Slična je stvar s ljudskim bićima. Ako bi savršenstvo trebalo biti standardizirano u specifičnom "tipu" - kao što kršćansvo čini u tipu asketskog sveca - ljudska bi se bića morala odreći, ili potisnuti, ili izmijeniti sve svoje individualne različitosti. Ali, to bi, jasno, kršilo Božanski zakon individualnih razlika koji dominira čitavim životom na zemlji. Zato islam, koji nije religija represije, dopušta čovjeku vrlo široke granice u njegovoj osobnoj i društvenoj egzistenciji, tako da različita svojstva, temperament i psihološke naklonosti različitih individua mogu naći svoje vlastite puteve k pozitivnom razvoju u skladu s njihovim individualnim predispozicijama. Prema tome, čovjek može biti asketa, ili može uživati punu mjeru svojih senzornih mogućnosti u zakonskim granicama; on može biti nomad koji luta pustinjom, bez hrane za sutra, ili bogat trgovac okružen svojim dobrima; sve dok se on iskreno i svjesno potčinjava zakonima koje je Bog uspostavio, on je slobodan oblikovati svoj osobni život prema onom obliku koji mu vlastitu narav određuje. Dužnost mu je da uradi najbolje što može kako bi mogao slaviti životni dar koji mu je njegov Stvoritelj podario: i da pomaže svojim bližim, pomoću svog vlastitog razvoja u njihovim duhovnim, društvenim i materijalnim nastojanjima. Ali oblik njihovog individualnog života nije ni na kakav način utvrđen nekim pojedinačnim standardom. On je slobodan izvršiti svoj izbor između svih beskonačnih mogućnosti koje su mu otvorene. Temelj tog "liberalizma" u islamu valja tražiti u poimanju čovjekove izvorne naravi i njezine izvorne dobrote. Suprotno kršćanskoj ideji da je čovjek rođen grješan, ili učenjem hinduizma da je on izvorno nizak i nečist pa mora mučno posrtati kroz dugi niz seoba prema konačnom cilju savršenstva, islamsko učenje tvrdi da je čovjek rođen čistim i - u smislu kako je gore objašnjeno - potencijalno savršenim. Rečeno je u Kur'anu Časnom: "Uistinu, Mi stvaramo čovjeka u najboljem obliku" - ali u istom dahu Kur'an nastavlja: "...a zatim ga dovodimo u najniži mogući, izuzimajući samo one koji uzvjeruju i čine dobra djela." (95:4-6) U citiranim ajetima izražena je doktrina da je čovjek izvorno dobar i čist; i, osim toga, da nevjerovanje u Boga i odsustvo dobrih djela može razoriti njegovo izvorno savršenstvo. S druge strane, čovjek može zadržati, ili ponovno zadobiti, to izvorno, individualno savršenstvo, ako svjesno shvati Božiju Jednoću i potčini se Njegovim zakonima. Odatle, prema islamu, zlo nije nikada suštinsko ili čak izvorno; ono je tečevina čovjekovog svjesnog života, a posljedica je zloupotrebe prirođenih, pozitivnih svojstava kojim Bog obdaruje svako ljudsko biće. Ta svojstva su, kao što je ranije rečeno, različita kod svake osobe, ali uvijek potencijalno savršena u sebi; njihov je puni razvoj moguć u razdoblju čovjekovog individualnog života na zemlji. Mi prihvatamo kao gotovu činjenicu da će nam život poslije smrti, zahvaljujući svojim potpuno izmijenjenim uvjetima osjećanja i opažanja, dati druga, potpuno nova svojstva i sposobnosti koje će učiniti mogućim dalje napredovanje ljudske duše: ali to se tiče samo našeg budućeg života. U ovom zemaljskom životu, isto tako, islamsko učenje jasno tvrdi da mi - svaki od nas - možemo postići punu mjeru savršenstva razvijajući pozitivna, već postojeća obilježja od kojih se sastoje osobnosti.

Od svih religija, samo islam omogućuje čovjeku da uživa potpun opseg svoga zemaljskog života bez popratnog gubljenja svoje duhovne orijentacije. Kako je to potpuno različito od kršćanske koncepcije! Prema kršćanskoj dogmi, čovječanstvo posrće pod nasljednim grijehom koji su počinili Adam i Eva i zato se na čitav ljudski život gleda barem u dogmatskoj teoriji - kao na sumornu dolinu tuge. To je bojno polje dviju suprotstavljenih sila: Zla, koje predstavlja Sotona, i Dobra, koje predstavlja Isus Krist. Tjelesnim iskušenjima Sotona pokušava sprijecčiti kretanje ljudske duše prema vječnom sv jetlu; dok duša pripada Kristu, tijelo je igralište sotonskih utjecaja. To se može izraziti drukčije: svijet Materije je u biti sotonski, dok je svijet Duha božanski i dobar. Sve u ljudskoj prirodi što je materijalno, ili "puteno", kako to kršćanska teologija radije naziva, izravan je rezultat Adamovog prihvaćanja savjeta paklenog Princa Tame i Materije. Zato, da bi se postiglo spasenje, čovjek mora okrenuti svoje srce od ovoga svijeta putenosti prema budućem, duhovnom svijetu gdje se "prvi grijeh" iskupljuje Kristovom žrtvom na Križu. Čak ako se u praksi i ne pridržava dogme - a nikad se nije ni pridržavalo - samo postojanje takvog učenja nastoji proizvesti trajni osjećaj opterećenja savjesti kod religijski naklonjenog čovjeka. On se koleba između budućeg poziva da zanemari ovaj svijet i prirodnog poriva svog srca da živi i da se raduje životu. Sama ideja o neizbježnom, zato što je naslijeđen, grijehu i o njegovom mističnom - prosječnom razumu shvatljivom - iskupljenju kroz Isusovu patnju na križu, postavlja prepreku između čovjekove duhovne čežnje i njegovih legitimnih ovosvjetskih želja.
U islamu ne poznajemo nikakav "prvi grijeh"; smatramo takav koncept suprotnim ideji o Božijoj pravednosti. Bog ne poziva na odgovornost dijete za djela roditelja; kako bi, onda, On mogao pozivati na odgovornost ona bezbrojna pokoljenja čovječanstva za grijeh nepokornosti koji su počinili njihovi daleki preci? Moguće je nesumnjivo konstruirati filozofska objašnjenja te čudne pretpostavke, ali će to za nesofisticirani razum uvijek ostati isto toliko umjetno i nezadovoljavajuće kao i koncept samog Trojstva. A pošto nema nikakvog nasljednog grijeha, nema isto tako ni univerzalog iskupljenja čovječanstva u učenjima islama. Iskupljenje i osuda su individualni. Svaki musliman je svoj iskupitelj, on nosi sve mogućnosti duhovnog uspjeha ili promašaja u svom vlastitom srcu. U Kur'anu se o čovjeku kaže: "U njegovu korist će biti štogod dobra uradi, a protiv njega štogod zla uradi." (2:286)

Jedan drugi ajet kaže da: "Niko neče nositi tuđi teret." (53:39) Ali, ako islam ne dijeli ono sumorno gledište o životu kako je izraženo u Paulinskom kršćanstvu, on nas ipak uči da ne pripisujemo zemaljskom životu onu pretjeranu vrijednost koju mu pripisuje savremena zapadna civilizacija. Dok kršćansko gledište implicira da je zemaljski život loš posao, savremeni Zapad - za razliku od kršćanstva - obožava život na isti način kao što proždrljivac obožava svoju hranu; on je guta, ali nema poštovanja prema njoj. Islam, s druge strane, gleda na zemaljski život sa spokojstvom i poštovanjem. On ga ne obožava, nego ga smatra organskim stupnjem na našem putu ka višoj egzistenciji. Ali baš zbog toga, što je to jedan stupanj, i to posebni stupanj, čovjek nema pravo prezirati ili čak potcjenjivati vrijednosti svog zemaljskog života. Naše putovanje kroz ovaj svijet je nužan, pozitivan dio u Božijem planu. Čovječiji život je, prema tome, od ogromne vrijednosti; ali mi ne smijemo nikada zaboraviti da je on čisto instrumentalna vrijedoost. U islamu nema mjesta materijalističkom optimizmu savremenog Zapada koji kaže: "Moje kraljevstvo je samo od ovoga svijeta." - niti preziru života kršćanske izreke: "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta". Islam ide srednjom linijom. Kur'an nas uči da molimo: "O Uzdržavatelju naš! Podari nam dobro na ovome svijetu i dobro u životu budućem." (2:201)

Prema tome, puno poštovanje ovoga svijeta i svega što on nudi nije nužno opterećenje za naše duhovne težnje. Cilj svih naših praktičnih aktivnosti treba uvijek biti stvaranje i održavanje takvih osobnih i društvenih uvjeta koji bi mogli pridonositi razvoju moralne snage kod ljudskih bića. U skladu s tim načelom, islam čovjeka vodi k svijesti o moralnoj odgovornosti u svemu što čini, bilo velikom ili malom. Dobro znana naredba Evanđelja: "Ustupi caru što pripada caru, a Bogu što pripada Bogu", nema mjesta u teološkoj strukturi islama, po kojoj se, prvo, sve smatra da pripada Bogu i, drugo, zato što islam ne dopušta postojanje sukoba između moralnih i društveno-ekonomskih zahtjeva našeg života. U svemu može biti samo jedan izbor: izbor između onoga što je Pravo i šta je Krivo - a ništa između. Otuda snažno insistiranje na akciji, kao neophodnom elementu moralnosti. Svaki musliman ponaosob treba se smatrati u stanovitoj mjeri osobno odgovornim za sva zbivanja oko sebe, i treba težiti uspostavljanju Pravičnosti i uklanjanju Nepravde u svako doba i u svakom smjeru. Podršku takvu stavu može se naći u kur'anskom ajetu: "Vi ste zaista najbolja zajednica ikada stvorena za /dobro/ čovječanstva; vi propisujete činjenje onoga što je pravo i zabranjujete činjenje onoga što je krivo." (3:110)

To je moralno opravdanje krepkog aktivizma islama, opravdanje ranih islamskih osvajanja i njegova tzv., "ekspanzionizma". Jer svijet islama bio je nekoć ekspanzionistički, ako baš insistiramo na primjeni tog termina; ali ta vrsta aktivizma nije bila podstaknuta željom za dominacijom; on nije imao ništa s ekonomskim i nacionalnim uzdizanjem ili gramzljivošću da bi se povećala muslimanska udobnost na štetu drugih ljudi; niti je ikada značio prisilno uvođenje nevjernika u krilo islama. On je samo značio, kao što i danas znači, izgradnju svjetskog sustava za najbolji mogući duhovni razvitak čovjeka. Jer, prema učenjima islama, moralno znanje automatski nameće čovjeku moralnu odgovornost. Puko platonsko razlikovanje "pravičnosti" od "nepravde", gruba je nemoralnost sama po sebi, jer moralnost živi i umire s ljudskim nastojanjem da ustanovi njezinu pobjedu na zemlji.

Muhamed Asad ( iz knjige Islam na raspuću)
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 30/12/2010 22:47

Duh Zapada (Muhammed Asad)

U prethodnom poglavlju pokušali smo dati opći pregled moralnih temelja islama. Odmah uviđamo da je islamska civilizacija bila najpotpuniji oblik teokracije koji je povijest ikada upoznala.U islamu, duhovna promišljanja stoje iznad svega i čine sadržaj svega. Ako usporedimo taj stav s onim u zapadnoj civilizaciji, impresionira nas
ogromna razlika u nazorima na svijet.Savremeni je Zapad vođen, u svojim aktivnostima i nastojanjima
skoro isključivo promišljanjima o praktičnoj korisnosti i dinamičkom razvoju. Njegov inherentni cilj je eksperimentiranje s mogućnostima života ne pripisujući mu neku njegovu vlastitu moralnu realnost. Za
savremenog Evropljanina ili Amerikanca, pitanje smisla i svrhe života odavno je izgubilo svaki praktični značaj. Važno mu je samo pitanje koji oblik život može poprimiti i da li ljudska rasa napreduje prema
konačnom ovladavanju Prirodom. Na to posljednje pitanje savremeni zapadnjak odgovara potvrdno; međutim musliman-vjernik ne čini tako. U Kur'anu Bog kaže Ademu i njegovoj rasi:
„Pazi, upravo ću na Zemlji namjestiti nekoga ko će je naslijediti.“ (2:30)

To očito znači da je čovjek određen da vlada na Zemlji i da napreduje. Ali, postoji velika razlika između islamskog i zapadnjačkog gledišta u pogledu kvalitete ljudskog progresa. Savremeni Zapad vjeruje u mogućnost progresivnog moralnog i društvenog poboljšanja čovječanstva, u njegovom kolektivnom smislu, pomoću praktičnih
postignuća i uz razvoj znanstvene misli. Međutim, islamsko stanovište je dijametralno suprotno toj zapadnoj, materijalističko-dinamičkoj koncepciji čovječanstva.

Islam smatra duhovne mogućnosti kolektivnog bića „čovječanstva“ statičkom veličinom: kao nešto što je konačno usađeno u samu strukturu ljudske naravi kao takve. Islam nijee nikada uzeo za gotovo, kao što to čini Zapad, da je ljudska narav - u svom općem supraindividualnom smislu - podložna procesu progresivne promjene i
poboljšanja slično rastu drveta: jednostavno zato što islam počiva na premisi da temelj te naravi, ljudska duša, nije biološka veličina. Fundamentalna greška savremene zapadne misli, da smatra povećanje materijalnog znanja i udobnosti identičnim moralnom poboljšanju čovječanstva, izvire iz jednako fundamentalne greške primjenjivanja
bioloških mjerila na ne-biološke činjenice.

U korijenu toga leži savremeno zapadno nevjerovanje u postojanje onoga što podrazumijevamo pod pojmom duša. Islam, budući da je utemeljen na nadiskustvenim zamislima, smatra dušu realnošću izvan svake sumnje. Iako nisu suprotstavljeni jedan drugom, materijalni progres i duhovni progres nisu jedno te isto mada se odnose na dva jasno različita - iakokomplementarna - aspekta ljudskog života: a ova dva oblika progresa ne
ovise nužno jedan o drugom. Ona se mogu, ali ne moraju uvijek, razvijati istodobno.
Dok jasno uvažava mogućnost i snažno ustrajava na poželjnosti vanjskog, tj. materijalnog - progresa čovječanstva kao kolektivnog tijela, islam izrazito poriče mogućnost duhovnog poboljšanja čovječanstva kao cjeline pomoću njegovih kolektivnih dostignuća. Dinamički element duhovnog poboljšanja ograničn je na individualno biće, a jedina moguća krivnja duhovnog i moralnog razvoja je ona između rođenja i smrti svake pojedine individue. Mi ne možemo nikako
ići prema savršenom kao kolektivno tijelo. Svaki čovjek (daklepojedinačno) mora težiti prema duhovnom cilju kao individua i svako mora početi i završiti sa samim sobom.

Taj odlučni individualistički pogled na duhovnu sudbinu čovjeka ima protutežu, samo posredno potkrijepljenu u strogom islamskom shvaćanju društva i društvene saradnje. Dužnost društva je da uredi vanjski život na takav način da pojedina osoba nađe što je moguće manje prepreka, a što je moguće više poticaja u svojim duhovnim nastojanjima. To je razlog zašto se islamsko pravo, Šerijat bavi ljudskim životom kako s njegove duhovne, tako i s njegove
materijalne strane, i to u njegovim individualnim a i socijalnim aspektima.

Takva koncepcija, kao što sam prije rekao, moguća je samo na temelju pozitivnog vjerovanja u postojanje ljudske duše i, prema tome, u nadnaravnu svrhu svojstvenu ljudskom životu.Za savremenog zapadnjaka s nemarnim poluporicanjempostojanja duše, pitanje svrhe u ljudskom životu nema više nikakav praktični značaj. On je napustio sve nadnaravne spekulacije i prom.išljanja.Ono što nazivamo religijskim stavom uvijek se temelji na vjerovanju da postoji sveobuhvatni, nadnaravni moralni zakon i da smo mi, ljudska bića, dužni potčiniti se njegovim zapovijedima. Međutim
savremena zapadna civilizacija ne priznaje nužnost čovjekova potčinjavanja bilo čemu, osim ekonomskim, socijalnim ili nacionalnim zahtjevima. Njeno stvarno božanstvo nije duhovne vrste: ono je Udobnost. A njena stvarna, živa filozofija izražena je u Volji za Moći zbog same moći. Oboje je naslijeđeno od stare rimske civilizacije.Spominjanje rimske civilizacije kao genetski (barem u odredenoj mjeri) odgovorne za materijalizam savremenog Zapada, može izgledati čudno onim koji su čuli često poredenje Rimskog carstva sa starim Islamskim carstvom. Kako, onda, može biti tako naglašena razlika između temeljnih koncepcija islama i savremenog Zapada, ako su u prošlosti politička izražavanja obiju bila srodna? Jednostavan odgovor je da one stvarno nisu bile srodne. To, popularno,često citirano poređenje je jedno od mnogih povijesnih otrcanih fraza s kojim površno poluznanje hrani duhove sadašnjeg zapadnog naraštaja.

Nema ništa zajedničkog između Islamskog carstva i Rimskog carstva, osim činjenice da su se oba prostirala preko golemih područja i heterogenih naroda - jer za vrijeme cijelog njihovog postojanja ova dva carstva su bila pokretana potpuno različitim pobudnim, motivacijskim silama i trebala su, takorekavši, ispuniti različite historijske ciljeve: čak
i u morfološkom pogledu zapažamo goleme razlike između Islamskog i Rimskog carstva. Rimsko carstvo je trebalo skoro hiljadu godina da postigne svoju punu geografsku rasprostranjenost i političku zrelost, dok je Islamsko carstvo nastalo brzo i izraslo do svoje punoće u kratkom razdoblju od oko svega osamdeset godina. Što se tiče njihovih
odgovarajućih raspada, razlika je čak još poučnija. Pad Rimskog carstva, konačno zapečaćen seobama Huna i Gota, dogodio se za vrijeme jednog jedinog stoljeća, a izveden je tako potpuno da od njega nije ništa ostalo, osim literarnih i arhitektonskih djela. Bizantijsko carstvo, za koje se obično pretpostavlja da je bilo izravan nasljednik Rima, bilo je njegov nasljednik samo utoliko što je nastavilo vladati nad nekim područjima koja su nekad sačinjavala dio ovog posljednjeg.

Njegova društvena struktura i politička organizacija jedva da su imale išta s koncepcijama rimskog državnog sustava. Islamsko carstvo, s ruge strane, oličeno u Hilafetu, bilo je bez sumnje podvrgnuto brojnim deformacijama i dinastičkim problemima u toku dugog postojanja, ali je njegova struktura u biti ostala ista. Što se tiče vanjskih napada, čak ni
navala Mongola, koja je bila žešća od bilo čega što je Rimsko carstvo ikada iskusilo od ruku Huna i Gota - nije bilo u stanju uzdrmati društvenu organizaciju i neslomljivo političko biće carstva halifa, iako je spomenuta invazija nesumnjivo pridonijela ekonomskom i intelektualnom propadanju kasnijeg doba. Nasuprot jednom stoljeću
koje je bilo potrebno da se razori Rimsko carstvo, Islamskom carstvu halifa trebalo je približno jedno tisućljeće polagahnog propadanja, dok njegov konačni politički slom, izražen gašenjem Otomanskog hilafeta
nije postao činjenica nakon koje su slijedili znaci društvenog rasula kojem danas prisustvujemo. 26
Sve to nameće nam zakljućak da su unutarnja snaga i društvena jednina islamskog svijeta bile iznad svega što je čovječanstvo dotad bilo iskusilo kroz društvenu organizaciju. Čak ni kineska civilizacija, koja je nesumnjivo pokazala slične otporne sposobnosti u toku mnogih stoljeća, ne može se koristiti za usporedbu. Kina leži na rubu
kontinenta, a bila je do prije pola stoljeća - tj. do uspona modernog Japana - izvan domašaja bilo koje suparničke sile; ratovi s Mongolima i vrijeme Džingis - hana i njegovih nasljednika, jedva da su pogodili išta više osim ruba Kineskog Carstva. Međutim, Islamsko carstvo se prostiralo preko triju kontinenata i bilo je cijelo vrijeme okruženo
neprijateljskim silama znatne snage i vitalnosti. Od osvita povijesti, takozvani Bliski i Srednji istok, bili su vulkansko središte suprotstavljenih rasnih i kulturnih energija; ali otpor islamske društvene organizacije bio je, barem donedavno, nepobjediv. Ne treba daleko tražiti objašnjenje tog čudesnog prizora: religijsko učenje Kur'ana bilo je to koje je dalo solidan temelj, a životni primjer poslanika Muhammeda taj koji je sačinjavao čelični obruč oko te veličanstvene
društvene strukture. Rimsko carstvo nije imalo takvoga duhovnog elementa da ga drži zajedno i zato se slomilo vrlo brzo.
Ali, postoji još jedna razlika između tih dvaju carstava. Dok u Islamskom Carstvu nije bilo nikakve privilegirane nacije, a moć je bila potčinjena širenju jedne ideje koju su njene lučonoše smatrale uzvišenom religijskom istinom, u temelju Rimskog Carstva je bila ideja osvajanja moći i eksploatacije drugih naroda samo u korist rodne zemlje. Da bi podržali bolji život za povlaštenu skupinu, za Rimljane nikakvo nasilje nije bilo oštro, nikakva nepravda niska. Čuvena „rimska
pravda“ bila je pravda samo za Rimljane.Jasno je da je takav stav bio moguć samo na temelju potpuno materijalističke koncepcije života i civilizacije - materijalizam nesuimnjivo prefinjen intelektualnim i estetskim ukusom, ali ipak stran
svim duhovnim vrijednostima. Rimljani, zapravo, nisu nikada spoznali religiju. Njihovi tradicionalni bogovi bili su blijede imitacije grčke mitologije, puki bezbojni duhovi prihvaćeni prešutno zbog društvene konvencije. Ni na kakav način tim bogovima nije bilo dopušteno da se miješaju u „stvarni“ život. Kad bi ih 'konsultirali' oni su davali proročanstva posredstvom svojih svećenika; ali od njih se nije nikada očekivalo da ljudima nametnu moralne zakone niti da usmjeravaju njihove aktivnosti.

To je bilo tlo iz kojeg je izrasla savremena zapadna civilizacija. Ona je nesumnjivo primala mnoge druge utjecaje u toku svog razvoja i naravno mijenjala i modificirala kulturno naslijeđe Rima u mnogom pogledu. Ali ostaje činjenica da se svemu što je danas realno u zapadnoj etici i pogledu na svijet može naći trag u staroj rimskoj civilizaciji. Kao
što je intelektualna i društvena atmosfera starog Rima bila potpuno utilitaristička i antireligiozna - premda ne uz otvoreno priznanje - takva je i atmosfera savremenog Zapada. Nemajući dokaza protiv transcendentalne religije, pa čak ne priznajući ni potrebu takvog dokaza, savremena zapadna misao, mada tolerira a ponekad čak i naglašava
religiju kao društvenu konvenciju, općenito ostavlja transcendentalnu etiku izvan granica praktičnog razmatranja. Zapadna civilizacija striktno ne poriče Boga, već jednostavno nema mjesta ni primjene za njega u svom sadašnjem intelektualnom sastavu. Ona je napravila vrlinu od intelektualne čovjekove poteškoće - njegove nemoći da shvati
totalitet života. Prema tome, savremeni zapadnjak će vjerovatno pripisati praktičnu važnost samo onim idejama koje su unutar vidokruga empiričkih znanosti ili se barem može očekivati da utječu na ljudske društvene odnose na opipljiv način. A budući da pitanja postojanja Boga prima facie (na prvi pogled) ne pripada nijednoj od tih dviju kategorija, zapadni duh je, u načelu, sklon isključiti Boga iz sfere praktičnog promišljanja.


Postavlja se pitanje: kako je takav stav spojiv s kršćanskim načinom mišljenja? Zar se kršćanstvo - za koje se pretpostavlja da je duhovni izvor zapadne civilizacije - ne temelji na transcendentalnoj etici? Svakako. Međutim ne može biti veće greške nego smatrati da je zapadna civilizacija posljedica kršćanstva. Stvarne intelektualne temelje savremenog Zapada treba tražiti, kao što je već spomenuto, u starom rimskom poimanju života kao čisto utilitarnom pothvatu bez ikakvih nadnaravnih razmatranja. To se može izraziti ovako: „Pošto ne znamo ništa određeno - tj. dokazivo znanstvenim eksperimentima ili proračunima - o porijeklu ljudskog života i njegovoj sudbini poslije tjelesne smrti, bolje je koncentrirati sve naše energije na razvoj naših materijalnih i intelektualnih mogućnosti ne dopuštajući da budemodovedeni u nepriliku transcendentalnom etikom i moralnim postulatima utemeljenim na pretpostavkama koje se opiru znanstvenom dokazu.” Nema sumnje da je taj stav, tako karakterističan za savremenu zapadnu civilizaciju, neprihvatljiv za kršćanstvo, kao što nije ni za islam, ali ni za bilo koju drugu religiju, zato što je on nereligijski u samoj svojoj biti.

Zato je krajnje smiješno pripisivati praktična dostignuća savremene zapadne civilizacije pretpostavljenoj efikasnosti kršćanskih učenja. Kršćanstvo je pridonijelo vrlo malo moćnom znanstvenom i materijalnom razvoju u kojem sadašnja civilizacija Zapada nadmašuje

Nstaviće se...


----------------
2
Želio bih naglasiti da izraz teokracija ne koristim u onom smislu u kojem ga se obično shvaća na Zapadu. Na temelju svojih vlastitih povijesnih iskustava, zapadnjaci identificiraju "teokraciju" s političkom moći koju ispoljava etablirana
crkvena organizacija - u njihovom slučaju, srednjevjekovna kršćanska crkva i njezina svećenička hijerarhija. Islam, s druge strane, ne dopušta nikakvo "svećenstvo" ili "kler" i, prema tome, nikakvu instituciju usporedivu s Kršćanskom crkvom. Prema tome, kad god mi muslimani govorimo o "teokraciji", mi ne mislimo - niti smijemo misliti - ni o čemu drugom, osim o društveno-političkoj strukturi u kojoj se cijelo zakonodavstvo u krajnjoj Iiniji temelji na onome što smatraino Božanskim zakonom, tj. Šerijat islama. (Usporedi u ovom pogledu poglavlje "Terminologija i historijski
precedent" u mojoj knjizi "Načela države i vlasti u islamu")
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 01/01/2011 21:00

Duh Zapada - II (Muhammed Asad)

....

Kršćanstvo je pridonijelo vrlo malo moćnom znanstvenom i materijalnom razvoju u kojem sadašnja civilizacija Zapada nadmašuje sve druge.Naprotiv, ta dostignuća su proizašla iz dugotrajneintelektualne borbe protiv kršćanske crkve i njezina pogleda na život.Tokom dugih stoljeća, duh Evrope je bio pritiskivan religijskim sustavom, koji je oličavao prezir prema ljudskoj prirodi. Nota asketizma koja prožima Evanđelje s kraja na kraj, zahtjev da se pasivno podnosi učinjeno zlo i okreće „drugi obraz“, ocrnjavanje seksa kao nečega utemeljenog na padu Adama i Eve i njihova protjerivanja iz raja, „prvi grijeh“, i njihovo iskupljenje preko Kristova raspeća - sve to vodi ka tumačenju ljudskog života ne kao pozitivnog stupnja, nego skoro kao nužnog zla - kao „odgojne“ zapreke na putu duhovnog progresa.

Jasno je da takvo vjerovanje ne daje prednost odlučnim nastojanjima koja se tiču ovosvjetskog znanja i poboljšanja uvjeta zemaljskog života. I, zaista, dugo je vremena intelekt Evrope bio prigušen tim sumornim poimanjem ljudskog postojanja. Za vrijeme Srednjeg vijeka, kada je Crkva bila „svemoćna“, Evropa nije imala vitalnosti i nikakve uloge u
području znanstvenog istraživanja. Ona je čak izgubila svaku stvarnu vezu s filozofskim dostignućima Rima i Grčke iz kojih je jednoć bila potekla evropska kultura. Čovjekov razum se bunio više puta; ali ga je Crkva uvijek iznova obuzdavala. Povijest Srednjeg vijeka puna je gorkih borbi između genija Evrope i duha Crkve.

S druge strane, treba nepristrano istaći da je kršćanstvo (ili, preciznije, Kršćanska crkva) do kraja sedamnaestog stoljeća, igrala vrlo veliku i vrlo pozitivnu ulogu u razvoju likovnih umjetnosti - slikarstva, kiparstva i arhitekture - kao i zapadne muzike, budući da je ne samo izvor nadahnuća nego i važan zaštitnik tih umjetnosti. Oslobođenje evropskog uma od intelektualnog ropstva, kojem ga je bila podvrgla krščanska crkva, desilo se u vrijeme renesanse, a
bilo je u velikoj mjeri posljedica kulturnih impulsa i ideja koje su Arapi, tokom nekoliko stoljeća, prenosili na Zapad. Sve što je bilo najbolje u kulturi drevne Grčke i kasnijeg helenističkog razdoblja, Arapi su ponovo oživili u svojim učenjima i unaprijedili u stoljećima nakon uspostavljanja ranog Islamskog carstva. Ja ne tvrdim da je usvajanje helenističke misli bilo od neosporne koristi Arapima i muslimanima općenito - zato što to nije ni bilo. Ali, unatoč
svim poteškoćama koje je ta oživljena helenistička kultura mogla izazvati muslimanima uvođenjem aristotelovskih i neoplatonističkih pojmova u islamsku teologiju i pravnu znanost, ona je djelovala, preko Arapa, kao golem stimulans evropskoj misli. Srednji je vijek opustošio evropske proizvodne snage. Znanosti su stagnirale, carevala je
praznovjerica, društveni život je bio primitivan i sirov u tolikoj mjeri da je to danas teško pojmiti. U tom trenutku kulturni utjecaj islamskog svijeta, prvo preko avanture križarskih ratova na istoku i sjajnih intelektualnih dostignuća muslimanske Španjolske i Sicilije na zapadu, a kasnije preko rastućih komercijalnih odnosa što su ih uspostavile republike Đenova i Venecija s Bliskim istokom - počeo je kucati na zamandaljena vrata evropske civilizacije. Pred zaslijepljenim očima evropskih učenjaka i mislilaca pojavila se jedna druga civilizacija -profinjena, progresivna, puna strastvenog života i u posjedu kulturnih blaga koje je Evropa bila davno zaboravila. Ono što su uradili Arapi,
bilo je puno više od ponovnog oživljavanja drevne grčke znanosti. Oni su stvorili potpuno nov, svoj vlastiti znanstveni svijet i otvorili dotad nepoznate puteve istraživanja i filozofije. Sve su to oni saopćavali različitim kanalima zapadnom svijetu: nije nimalo pretjerano reći da savremeno znanstveno doba u kojem sada živimo nije inaugurirano u
gradovima kršćanske Evrope, nego u islamskim centrima kakvi su primjerice: Damask, Bagdad, Kairo, Kordoba, Nišapur, Samarkand.Učinak tih utjecaja na Evropu bio je ogroman. S dolaskom islamske civilizacije, novo intelektualno svjetlo pojavilo se na nebu Zapada i proželo ga svježim životom i žeđu za napretkom. Upravo
ocjenjujući njegovu vrijednost, evropski historičari nazivaju to razdoblje preporoda renesansom - tj. „ponovnim rođenjem“. To je, ustvari, bilo ponovno rođenje Evrope kao takve. Podmlađujuća strujanja koja su izbijala iz islamske kulture, omogućila su najboljim evropskim umovima da se s novim snagama bore protiv pogubne premoći kršćanske Crkve. U početku je ova borba imala izgled reformskih pokreta koji su skoro simultano, izbijali u raznim evropskim zemljama s ciljem prilagodavanja kršćanskog načina mišljenja novim zahtjevima života. Ovi pokreti su bili zdravi na svoj način i, da su naišli na stvarni duhovni uspjeh, oni su mogli dovesti do pomirenja znanosti s religioznom misli u Evropi. Ali, kao što se dogodilo, šteta koju je prouzrokovala srednjevjekovna Crkva, bila je isuviše dalekosežna da bi se mogla popraviti pukom reformom, koja je povrh svega, brzo degenerirala u političke borbe između zainteresiranih
grupa. Umjesto da bude istinski reformirano, kršćanstvo je bilo samo gurnuto u defanzivan stav i postepeno prinuđeno da usvoji apologetski tok. Crkva - kako katolička, tako i protestantska - nije stvarno odustala ni od jedne od svojih mentalnih akrobacija, svojih neshvatljivih dogmi, svog prezira ovog svijeta, svoje bezobzirne podrške nadležnim vlastima na račun potlačenih masa čovječanstva; ona je samo pokušavala umanjivati ove krupne slabosti i objašnjavati ih pomoću praznih tvrdnji. Nije onda nikakvo čudo da je moć religijske misli, u toku decenija i stoljeća, postajala sve slabija u Evropi, sve dok u osamnaestom stoljeću dominacija Crkve nije bila konačno zbrisana Francuskom revolucijom i njezinim društvenopolitičkim posljedicama u drugim zemljama.

U to doba, još jednom, izgledalo je kao da je nova, obnovljena civilizacija, oslobođena mrtve ruke skolastičke teologije Srednjeg vijeka, imala priliku rasta u Evropi. Uistinu, koncem 18. i početkom 19. stoljeća susrećemo neke od najboljih i duhovno najjačih evropskih ličnosti u domenu filozofije, umjetnosti, literature i znanosti. Ali, ovo duhovno istinski religijsko poimanje života bilo je i ostalo ograničeno na nekoliko pojedinaca. Velike evropske mase, nakon što su toliko dugo bile zatvorene u religijskim dogmama, a koje nisu imale nikakve veze s prirodnim težnjama čovjeka, nisu mogle naći, kad su jednom ti lanci bili potrgani, i nisu ni našle svoj put k istinskoj religijskoj orijentaciji.
Možda je najvažniji intelektualni faktor koji je sprečavao religijsku obnovu Evrope, bio pojam Isusa Krista kao sina Božijeg. Filozofski nastrojeni kršćani, naravno, nisu nikada tu ideju o sinstvu uzimali u doslovnom smislu; oni su pod tim podrazumijevali manifestaciju Božije Milosti u čovječijem obliku. Ali, na nesreću, svako nema filozofski naklonjen duh. Za pretežnu većinu kršćana, izraz sin imao je i ima sasvim izravno značenje, iako je uvijek tome bio
pridružen neki mističan prizvuk. Za njih je Kristovo „Božije sinstvo“sasvim naravno vodilo prema antropomorfnoj ideji Samog Boga, Koji je poprimio oblik dobroćudnog starca bujne bijele brade; a onaj oblik, čovjekovječen bezbrojnim slikama visoke umjetničke vrijednosti, ostao je otisnut u podsvjesni duh Evrope. U vrijeme kad je ta crkvena dogma gospodarila, u Evropi nije bilo sklonosti da se dovodi u pitanje taj čudan pojam. Ali, kad su intelektualni okviri Srednjeg vijeka bili jednom slomljeni, misleći ljudi među Evropljanima nisu se više mogli
pomiriti s humaniziranim bogom - Ocem s druge strane, ta antropomorfizacija je postala neoboriv faktor u popularnom pojmu Boga. Nakon razdoblja prosvijećenosti, evropski mislioci su instinktivno ustuknuli pred shvaćanjem Boga kako je predstavljen u učenjima Crkve; a pošto je to shvaćanje bilo jedino na koje su bili naviknuti, oni su počeli odbacivati i samu ideju o Bogu, s tim i samu religiju.Pored toga, čar izvanrednog materijalnog napretka počeo je usmjeravati ljude prema novim zanimanjima, pa je tako pridonosio sljedećem religijskom vakuumu Zapada. U tom vakuumu razvoj zapadne civilizacije poprimio je tragičan obrat - tragičan sa stajališta bilo koga ko religiju smatra najsnažnijom realnošću u ljudskom životu. Oslobođen svog ranijeg ropstva trinitarističkom kršćanstvu, savremeni zapadnjački duh prekoračio je sve granice i postepeno se ušančio u odlučni antagonizam prema bilo kojem obliku duhovnih zahtjeva u odnosu na čovjeka. Iz podsvjesnog straha da opet ne bude nadvladan silama koje polažu pravo na duhovni autoritet, Evropa je postala šampion svega antireligijskog i u načelu i u akciji. Tako se ona okrenula
svom starom rimskom naslijeđu.

Ne može nas se okriviti za tvrdnju. da potencijalna „superiornost“ kršćanske vjere nad drugim vjerovanjima nije bila ta koja je omogućila Zapadu da ostvari svoja sjajna materijalna dostignuća: jer ta sjajna dostignuća su nezamisliva bez povijesne borbe evropskih intelektualnih snaga protiv samih načela kršćanske crkve: njegovo sadašnje materijalističko poimanje života je osveta Evrope za kršćansku „duhovnost“ koja se udaljila iz naravnih istina života.
Nije u okviru naše namjere ulaziti dublje u odnose između kršćanstva i savremene zapadne civilizacije. Samo sam pokušao prikazati tri razloga, možda glavna razloga, zašto je ta civilizacija tako temeljito antireligijska u svojim poimanjima i metodama: jedan je naslijeđe rimske civilizacije s njenim potpuno materijalističkim stavom
u pogledu ljudskog života i njegove inherentne vrijednosti; drugi, pobuna ljudske naravi protiv kršćanskog prezira ovog svijeta i potiskivanje prirodnih poriva i legitimnih težnji čovjeka (u suprotnosti s tradicionalnim savezništvom Crkve s nosiocima političke i ekonomske moći i njenim hladnokrvnim sankcioniranjem svake eksploatacije koju
su nosioci moći mogli zamisliti); i, konačno, antropomorfno poimanje Boga. Ta pobuna protiv religije bila je potpuno uspješna - toliko uspješna da su razne kršćanske sekte i crkve bile postepeno prinuđene prilagođavati neke svoje doktrine promijenjenim društvenim i intelektualnim uvjetima Evrope. Umjesto da utječe na društveni život svojih pripadnika i da ga oblikuje, što je prirodna dužnost religije, kršćanstvo se pomirilo s ulogom tolerantne konvencije i ogrtača političkih poduhvata. Za mase ono sada ima samo formalan smisao, kao što je bio slučaj s bogovima starog Rima, kojima se nije dopuštalo niti se pretpostavljalo da imaju bilo kakav realan utjecaj na društvo. Bez sumnje, ima još uvijek mnogo pojedinaca na Zapadu koji osjećaju i misle na istinski religijski način i čine beznadne pokušaje da pomire voja vjerovanja s duhom svoje civilizacije; ali oni su samo izuzeci. Prosječan zapadnjak - bio on demokrat ili fašist, kapitalist ili komunist, fizički radnik ili intelektualac - zna za samo jednu pozitivnu „religiju“, a to je obožavanje materijalnog napretka, vjerovanje da nema drugog cilja u životu osim da se upravo taj život čini neprestano lakšim ili kako se obično kaže „neovisnim od Prirode“. Hramovi te „religije“ su gigantske tvornice, kina, hemijske laboratorije, plesne dvorane, hidroelektrane; a njezini su svećenici bankari, inženjeri, filmske zvijezde, industrijski magnati, vrhunski sportisti. Neizbježan rezultat te žudnje za moći i užitkom, stvaranje je neprijateljskih skupina naoružanih do zuba i odlučnih da unište jedni druge kad god se njihovi interesi sukobe. Na kulturnoj strani, rezultat je stvaranje ljudskog tipa čija je moralnost ograničena samo na pitanja praktične koristi, a čiji je najviši kriterij dobra i zla materijalni uspjeh. U dubokom preobražaju kroz koji sada prolazi društveni život Zapada, taj novi utilitaristički moral postaje sve više i više očit. Sve vrijednosti koje imaju izravan utjecaj na materijalnu dobrobit društva - kao npr. tehnička djelotvornost, patriotizam, osjećaj nacionalne pripadnosti itd., uzdižu se i često apsurdno primjenjuju kod vrednovanja ljudi; dok vrline koje su nedavno bile ocjenjivane s čisto etničkog stanovišta, primjerice sinovljeva ljubav ili seksualna vjernost, brzo gube svoju važnost - zato što one ne donose opipljivu, materijalnu korist društvu. Stoljeće u kojem je insistiranje na snažnim porodičnim vezama bilo odlučno za blagostanje skupine ili roda, potiskuju, u savremenom Zapadu, stoljeće kolektivne organizacije u puno širim okvirima. A u društvu koje je bitno tehnološko i koje se organizira ubrzanim korakom na čisto mehaničkim linijama, ponašanje sina prema ocu nije od velikog društvenog značaja, sve dok se te osobe vladaju u granicama opće pristojnosti koje nameće društvo u odnosu između svojih članova. Prema tome, zapadnjački otac gubi sve više i više autoritet u odnosu na svog sina, i sasvim logično, sin gubi poštovanje prema ocu. Njihovi međusobni odnosi polahko se prevladavaju, čine ih zastarjelim postulatima mehaniziranog društva koje ima tendenciju da ukine sve privilegije jedne osobe u odnosu na drugu i - u logičnom razvoju te zamisli - isto tako privilegije usljed porodičnih odnosa.Uporedo s tim ide progresivno rastakanje „starog“ seksualnog morala. Seksualna vjernost i disciplina brzo postaju stvar prošlosti savremenog Zapada, jer su oni uglavnom bili motivirani etikom; a etička promišljanja nemaju nikakav opipljiv, izravan utjecaj na blagostanje društva. I tako, disciplina u seksualnim odnosima brzo gubi svoj značaj i nadomješta se „novom“ moralnošću koja proglašava neograničenu individualnu slobodu ljudskog tijela. U bliskoj budućnosti jedin će seksualno ograničenje biti, u najboljem slučaju, izvedeno iz razmatranja demografije i eugenike.Nije bez interesa zapaziti kako je skicirana antropologijska evolucija dovedena do svog logičkog vrhunca u Sovjetskoj Rusiji, koja na kulturnom planu ne predstavlja razvoj bitno različit od ostatka zapadnog svijeta. Naprotiv, izgleda da je komunistički eksperiment samo kulminacija i ispunjenje onih nesumnjivo antireligijskih i -konačno - antiduhovnih tendencija savremene zapadne civilizacije. Može čak biti da se sadašnji oštri antagonizam između kapitalističkog Zapada i komunizma, u svom korijenu, može pripisati samo različitom koraku kojim ovi, bitno paralelni pokreti, napreduju prema zajedničkom cilju. Njihova unutarnja sličnost će, nema sumnje, postojati sve više naglašena u budućnosti: ali čak i sada je to vidljivo u temeljnoj tendenciji kako zapadnog kapitalizma, tako i komunizma da potčini duhovnu individualnost čovjeka i njegovu etiku čisto materijalnim zahtjevima kolektivne mašinerije zvane „društvo“, u kojem je individua samo zubac na kotaču.Jedini mogući zaključak je da civilizacija ove vrste mora biti smrtni otrov za bilo koju kulturu utemeljenu na religijskim vrijednostima. Na naše izvorno pitanje da li je moguće prilagoditi islamski način mišljenja i življenja zahtjevima zapadne civilizacije, i vice versa, treba dobiti negativan odgovor. U islamu, prvi i najvažniji cilj je moralni razvoj ljudskog bića; i, prema tome, etičko promišljanje potiskuje čisto utilitarno. U savremenoj zapadnoj civilizaciji, položaj je upravo obrnut. Razmatranje materijalne koristi dominira svim manifestacijama ljudske aktivnosti, a etika se protjeruje u mračnu pozadinu i osuđuje na puko teorijsko postojanje bez i najmanje moći da utječe na zajednicu. Govoriti o etici, u takvim okolnostima, nije daleko od licemjerja; zato su intelektualno pošteni savremeni zapadni mislioci subjektivno opravdani ako, u svojim razmišljanjima o zapadnojcivilizaciji, izbjegavaju svaku aluziju na nadnaravnu etiku.

Kod manje poštenih - kao i kod oriih koji nisu potpuno odlučni u svojim moralnim stavovima - pojam nadnaravne etike preživljava kao neki iracionalni faktor razmišljanja, slično kao što je matematičar prinuđen operirati s nekim „iracionalnim“ brojevima, koji sami po sebi ne predstavljaju ništa opipljivo, ali su ipak potrebni za premošćivanje praznine mašte, usljed strukturalnih ograničenja ljudskog duha.Takav neodređen stav prema etici svakako je nespojiv s religijskom orijentacijom i, prema tome, moralni temelj savremene zapadne civilizacije nespojiv je s islamom.Sve ovo nipošto ne isključuje mogućnost da muslimani od Zapada primaju neke impulse u području egzaktnih i primijenjenih znanosti; ali njihovi kulturni odnosi trebaju počinjati i završavati na toj tački. Ići dalje i imitirati zapadnu civilizaciju u njezinu duhu, njezinu načinu života i njezinoj društvenoj organizaciji je nemoguće a da se ne zada fatalan udarac samom postojanju islama kao ideološkog pothvata.

"Islam na raspuću" - Muahmmed Asad
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la arzuhal dana 01/01/2011 22:01

Neku noć navih mobitel da me budi u 05:00, ostavio sam vitr-namaz. Međutim, probudim se u 04:00, bez alarma. Ili bi se tako dalo pomisliti.
''Kada ustaneš ujutro, ne govori 'Šta ću danas da uradim?', nego reci 'Šta će Allah danas sa mnom da uradi?'', dovikuje nam jedna od Allahovih robova koji je daleko odmakao na Putu pravom.
U svemu ima išaret, pa mi smo u alemi-išaratu, svijetu aluzija. U njeg smo spušteni iz alemi-ervaha, svijeta duša. Pa nam valja preko tih išareta i do svoje i do drugih duša.
Helem, ustadoh pa dodah još koji rekat prije vitra, a u toj odluci ne možeš fulit :) .
A onda izađem na balkon da zapalim jednu. Baš jednu, jer je tolika zima bila napolju da ti srce iskoči. Nigdje nikog, a ozgo jedna zvijezda krmelja. Kontam: ja se smrzoh ovdje dolje, a ona ni mukajet. Dobro, možda nije tako, možda ona nešto drugo konta...
A onda pomislim kako je cijeli svemir hladan, taman i šutljiv. Kako je to njegova osnova, a sve drugo su akcidencije, dodaci koji i ukazuju na njegovu bit. Svaka toplota, svjetlost ili kretnja u svemiru su kao Allahova jazija po tom mračnom papiru.
Potom mi naumpade ajet iz Srca Kur'ana, iz one sure koju bosanski muslimani odavno prigrliše pa postade poznata i njihovim komšijama nemuslimanima, sura u čijem sam okrilju odrastao slušajući je kao šapat sa nenih usana, ta divna sura Ja-Sin. Allah je rekao:

we kullun fi felekin jesbahun/i sve u svemiru plovi...

U tom feleku, u toj sferi sve plovi, na način kako je to Allah odredio i do kraja određenog.

Vrlo mi je bilo važno to dvoje: plovidba i njen kraj.

Allah je i insanu odredio da zaplovi i odredio mu je kraj. Svakog dana, onaj Allahov rob koji sebe smatra spremnim za plovidbu, govori: Uputi nas na Put pravi!
Ali, putevi i postoje da bi njima krenulo i putovalo. Šta ako neko svaki dan moli za Uputu, više puta, ali nikada da krene, nikada da zakorači? U čemu je svrha njegove molbe?

Dobri Sadi Širazi, Allah mu se smilovao (makar zbog onih ljepota, i smijeha i suza, koje je svojim riječima probudio u meni, tako, eto, molim Alaha) je napisao:

Kako da se plaši plovidbe onaj kojem je sam Nuh, alejhi-selam, lađar?

Svjedočim da takav nema straha!

I jednako svjedočim da će svaki onaj koji zna za Allaha i Njegova pejgambera, alejhi-selam, a koji postupi suprotno onome što je činio Muhammed, alejhi-selam, početi da tone. A i tonuti, pa i to je neka kretnja i to je neki put. Ali nije Pravi. Zato treba izabrati Lađara pravog, Odabranog, koji zna Put.

I sad, kako da se kreće taj koji namjeri da zaplovi, da krene Putem pravim? Opet mi na umu šutljivi svemir.

Ima ljudi koji se pitaju zašto Allah, ako je već Svemoćan, nije stvorio sve odjednom? Zašto mu je trebalo da stvara svemir i sve u njemu u nekim vremenskim razdobljima, u nekim danima? Takvi ljudi bivaju zastrti samim svemirom, pa ne mogu da vide Allahovu Milost. A kada bi je vidjeli...
A mogao je Svemilosni da stvori svemir kako je htio i da nas ne obavještava o njegovom stvaranju, ako već ne bismo bili od onih koji pouku primaju.
Allah želi da ne gubimo nadu.
Svemilosni je stvarao postepeno i čitav svemir, pa nas pozvao da razmislimo kako bismo sagledali dokaze Njegove i u svemirskim prostranstvima, i u sebi samima. To nije Projekt, to je Proces.
Svemir je stvaran postepeno, i čovjekom se postaje postepeno. Putem pravim se ide pomalo, ne može odjednom. Ne postaje se rob iskreni jednim korakom, nego cijelim hodom, cijelom plovidbom. A ljudi se uplaše.

Tako se bio uplašio i dobri Hanzala, radijallahu 'anhu. Pa je došao, sa tugom i strahom u srcu i očima.

- O Allahov Poslaniče, Hanzala je postao munafik!
- A kako to?
- Allahov Poslaniče, dok smo kod tebe i dok te slušamo kako nam pričaš o Džennetu i Džehennemu, to na nas utječe kao da sve to gledamo svojim očima. Ali kad odemo od tebe i pozabavimo se svojim porodicama i imecima, zaboravimo većinu od toga.
- Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, kada biste vi stalno bili u stanju u kome se nalazite dok ste sa mnom, prisjećajući se svega, meleci bi se s vama rukovali u vašim kućama i čak na putevima kojima prolazite. Ali, o Hanzala, čas po čas!


I tako, čas po čas, dio po dio, korak po korak. Nekad nas čeka fetha, nekad kesra, nekad damma. Ali, to su sve hareketi, to su sve naše kretnje i pokreti bez kojih bismo propali, bez kojih ne bismo znali čitati išarete i kretati se. Bez njih ne bismo prepoznali ni sukun.

To moje sehursko razmišljanje se proteglo do noćas kada sam opet učio Bekaru. Obnavljao tu dragu suru. I naiđem na ajet gdje Uzvišeni kaže:

...webtegu ma ketebellahu lekum /...u želji da dobijete ono što vam je Allah već propisao.

Ovdje je konkretno riječ o intimnom sastajanju bračnog para sa željom da dobiju djecu, potomstvo. Međutim, ostaje istina: možemo željeti nešto, ali nam je to već propisano. Pa odakle nam onda želja, ako ne znamo kako nam je propisano? Pa upravo ta želja je dio propisanog, to je jedan od koraka da Putu. Allah budi u nama želju, a nama prepušta odluku o kretnji prema konačnom kraju.

Onda shvatiš: Allah i jest sve stvorio odjednom, baš kao što je cijeli Kur'an spustio odjednom na es-sema-u-dinja, na zemaljsko nebo, pa ga postepeno spuštao na srce Odabranog. Nema ničeg što bi se suprotstavilo Njegovoj naredbi Kun! Budi! i kada je On tako naredio, sve je i postalo, odjednom! Samo što se nije pojavilo odjednom, nego se pojavljuje onako kako mu je i naređeno:

kun fejekun... / budi i biiiva...

Od prvotnog Budi! još se čuje eho Emra, Allahove naredbe, i čut će se i kada mi preselimo sa ovog svijeta, je sve biva i bivat će.

Pa opet, za one koji hoće da razumiju, Put pravi je tu i njime valja krenuti. Ali malo pomalo, korak po korak, čas po čas, ali neprestano...u želji da dobijemo ono što nam je Allah već propisao. Na njegovo zadovoljstvo, inša-Allah :) .
arzuhal
 
Postovi: 6586
Pridružen/a: 03/06/2008 11:26
Lokacija: I'm looking for the face I had, before the world was made...

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la bijela dana 01/01/2011 22:08

kao i uvijek - mnogo si jak, brate :thumbup:
Avatar
bijela
 
Postovi: 4165
Pridružen/a: 20/12/2009 22:14

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la idealnaM dana 01/01/2011 22:18

malo je reći mLogo... :roll:
Avatar
idealnaM
 
Postovi: 676
Pridružen/a: 07/07/2009 01:16
Lokacija: zaKavdak

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 09/01/2011 11:30

Plodovi iskrenosti u znanju i vremenu

IslamBosna.ba - Kako su moćni plodovi iskrenosti, i kako su muslimani, pravovjerni, robovi koji traže Allaha, dž.š., i Ahiret i koji znaju bezvrijednost ovodunjalučkog života, u strašnoj potrebi za čišćenjem njihovih djela kako bi ona bila jedino u ime Allaha, dž.š., i kako bi vidjeli ove plodove i blagodati, i kako bi vidjeli stvari za koje niko ne vjeruje da se mogu desiti u normalnim granicama iz ljudske perspektive!

Jedan od ovih plodova je i to što su učenjaci koji su pisali i tražili znanje iskreno radi Allaha, dž.š., bili nagrađeni bereketom u njihovom vremenu, životima i znanju od Allaha, dž.š., a i mnogi ljudi su se okoristili od njih. Uzmi „Sahihul-Buhari“ kao primjer. Koliko knjiga je napisano i začeto?

Međutim, autor ove knjige je bio iskren prema Allahu, dž.š., i ne bi napisao nijedan hadis osim nakon uzimanja abdesta i klanjanja dva rekata i činjenja istihare Allahu, dž.š., a i zna se da je u životu imama Buharije bilo robovanja i zuhda. U ovom slučaju Allah, dž.š., ga je blagoslovio u njegovom vremenu, blagoslovio ga je u njegovim djelima, a ovoj knjizi je dao poziciju i stepen koji ima. To je najautentičnija knjiga poslije Allahove Knjige i muslimani u svakoj eri do Dana proživljenja je prihvataju cijelim srcem. Ovo je zaista čudo, kako je toliko knjiga napisano a nemaju ono što ova knjiga ima?

Takav je život imama Ahmeda, neka je Allah zadovoljan njim. Pogledaj prihvaćenost u srcima ljudi kojom ga je Allah, dž.š., nagradio - to je nevjerovatno! Ahmed bi jednostavno pokazao prstom na nekoga i rekao „Da“, ili ako bi spominjao nekoga i samo rekao „Da“, pohvalio bi ga jednostavno govoreći „Da“ ili „On je dobar čovjek“, itd. Allah bi povećao ugled te osobe u očima svih muslimana. Zbog toga bi ovaj čovjek postao ugledan, a ova riječ pohvale bi se raširila od Bagdada do Hurasana, do Egipta, do Andaluzije i svugdje drugo, i u knjigama bi se zabilježilo da je Ahmed za tog i tog čovjeka rekao da je dobar ili da ga je pohvalio. Ovo je bilo čišćenje za njega i dokaz prihvaćenosti njegovog govora i znanja, i potvrda ispravnosti njegovih uvjerenja.

A iz namjere halife El-Mutevekila je proisteklo da bude viđen u dobrom svjetlu pred svojim ljudima - kao što je slučaj s vladarima svake ere - on je tražio od imama Ahmeda da ga posjeti jer su ljudi znali da imam Ahmed jede samo ono što je halal. Želio je da mu dođe i jede njegovu hranu kako bi ljudi izvukli pouku iz ovoga, a El-Mutevekil bi bio poštovan od ljudi samo zato što je Imam Ahmed jeo njegovu hranu - čak iako ga Ahmed lično nije pohvalio nijednom riječju!

Imam Ahmed je odbio, a kada ga je El-Mutevekil preklinjao - on je El-Mutevekil, on je onaj preko koga je Allah, dž.š., uspostavio sunnet i uništio novotariju, sljedbenici sunneta su mu zahvalni, i on je vođa muslimana - vidio je da nema druge opcije nego da ga posluša. Otišao mu je kada je postio. Njegovi sinovi Abdullah i Salih su rekli: „Bili smo zabrinuti za našeg oca da će umrijeti, jer je stalno postio noćima i danima, i pio bi jedino vodu, jer voda nije nešto što se može smatrati uslugom od bilo koga.“ Čitavo vrijeme je El-Mutevekil pretpostavljao da on jede od njegove hrane jer nisu sjedili i jeli za istim stolom.

Zašto su oni imali ovoliki ugled? To je bilo samo zbog njihove iskrenosti prema Allahu, subhanehu ve te'ala.

Sa stanovišta bereketa u njihovom vremenu, pogledaj djela šejhul-islama ibn Tejmije, djela Zehebija, djela Ibn-Kesira, i djela Nevevija. Vidjet ćeš najnevjerovatnije stvari kada pogledaš ove knjige, uprkos progonu, zatvoru, maltretiranju, inkviziciji, spaljivanju njihovih knjiga i sprečavanju pisanja koje su propatili - posebno ibh Tejmije - i uprkos preokupaciji ibadetom i džihadom koju su pokazali. Ibn Tejmije je učestvovao u džihadu protiv Batinija i Tatara. Džihad i znanje, skupljanje i proučavanje znanja iz knjiga, ibadet, i još uvijek je bio u stanju da napiše sve te knjige. Kako je ovo bilo moguće?!

Danas, kao što možeš da vidiš - molimo Allaha, dž.š., da nas blagoslovi u vremenu i životima, i da nam podari iskrenost kojom ćemo zaslužiti ovo - student provede pet godina spremajući doktorat, a onda će napisati knjigu koja neće biti ništa više od citata. Šta je radio čitavo to vrijeme?

Ovo sve ima veze s tim koliko smo iskreni. Kako?

Neki su čak rekli da ako bi uzeo životni vijek jednog od prethodnika i podijelio ga na knjige koje je napisao, otkrio bi da je pisao dvadeset stranica dnevno. Je li i za koga moguće da piše ovoliko? Kada bi našao vremena da ih provjeri? Kada bi ih objavio?

Kada bismo tražili od brata da pripremi članak dug samo jednu stranicu, proveo bi cijelu noć pišući ga, a onda bi proveo cijeli sljedeći dan pregledavajući i revidirajući ga. Ustvari, cijele sedmice mogu proći bez da išta proizvede. subhanAllah! Kako su ovi ljudi pisali toliko? Ako su bili u stanju da napišu dvadeset stranica koje su pregledane, revidirane, u potpunosti i precizno referencirane, sastavljene po precizno deriviranim pravilima, ovo ne bi bilo moguće osim zbog bereketa koji je Allah dao u njihovom znanju, a sve je ovo zbog njihove iskrenosti prema Allahu,subhanehu ve te'ala.

Zbog ovoga su oni imali vosoku odlučnost i aspiracije.

Kada je Taberi rekao svojim učenicima: „Dostavit ću vam 'Tefsir' od 300 tomova,“ rekli su: „Ovo je predugo,“ - tri stotine tomova je bilo predugo, i nisu to mogli podnijeti - on im je odgovorio: „Allah je najveći! Ambicije su oslabile.“ Stoga ga je napisao u trideset tomova umjesto 300. Ovih trideset tomova je bilo u skladu sa snagom njihovih ambicija, jer je veliki „Tefsir et-Taberi“ – sa svim svojim predajama, lancima, jezičkim komentarima i objašnjenjima - napisao Taberi za one sa slabom odlučnosti. Danas kažemo da ga je Taberi trebao skratiti, a ustvari je on skraćen, jer su ambicije i odlučnost koju danas imamo samo desetina onoga što je bilo u vrijeme Taberijevih studenata.

Ovako je bilo. Pa kako onda nečija odlučnost oslabi?

Odlučnost slabi kada je malo iskrenosti, a raste kada je više iskrenosti i sigurnosti. Kada osoba kombinuje kvalitete iskrenosti, sigurnosti, ljubavi, i svih drugih srčanih radnji koje sam spomenuo i koje ću spomenuti, dostići će krajnje granice odlučnosti.

Kada su ashabi dostigli ovo stanje, nisu pridavali značaj bilo kojoj sili na Zemlji, bez obzira ko ili šta je ona. Radije su slali vojske na istok i zapad, na kopno i more, i ni najmanje ne bi brinuli, a na neprijatelja ne bi gledali kao da ima imalo vrijednosti. Da, oni bi napravili potrebne pripreme, proučili neprijatelja što je detaljnije moguće i bavili bi se strategijskim proučavanjem i vojnom inteligencijom. Međutim, oni su znali da se bore radi Allaha. Stoga im se nijedna sila nije smjela suprotstaviti. Bili su pobjednici zbog svoje vjere, ispravnosti, iskrenosti i vijernosti Allahu, subhanehu ve te'ala.

Ima još samo jedna tema za spomenuti s kojom ću završiti, a to je da imati iskrenost rezultira time da budeš smatran od onih iskrenih, jer ono što daješ to ti se vraća. Dakle, ako si iskren i istinoljubiv prema Allahu, Allah, dž.š., će te učiniti od onih iskrenih, a iskreni su najbolja Allahova stvorenja. To su oni koji poznaju Allaha, dž.š., a to je najvažnija od njihovih mnogih karakteristika. Ovo je spomenuto u suri „Es-Saffat“ nakon što Allah spomene stanje politeista i onih koji pripisuju Allahu sina i srodstvo između Njega i džina. Na kraju ovih ajeta On je rekao: „Hvaljen neka je Allah i daleko od onoga kako Ga oni predstavljaju!“ (Es-Saffat, 159.) („Osim Allahovih iskrenih robova“ [Es-Saffat, 40.])

Dakle, On je čist od svega onoga čime ga opisuju osim onoga čime ga opisuju oni koji Ga poznaju i daju mu Njegovo pravo, a oni ga opisuju atributima perfekcije i uzvišenosti.

Autor: Safar ibn 'Abd el-Rahman el-Hawali
Izvor: IslamicAwakening.com
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la tesanj dana 09/01/2011 17:22

Muhamed b. EBI Hatem kaze: cuo sam Rasida b. Islama i druge koji kazu: Buharija je jos kao djecak s nama prisustvovao medzlisima hadisa. Pa smo svi pisali osim njega. Nakon izvjesnog vremena pitali smo ga: Zasto je vrijeme uzalud provodio. On je od nas zatrazio hadise koje smo zabiljezili, a potom ih je sve pred nama napamet citirao i dodao jos 15 hiljada koje mi nismo uspjeli zapisati. A onda nam je rekao:" Vidite li da vrijeme nisam uzalud provodio". Ne zelim nikoga da potcjenjujem a naj manje Buhariju, ali zapamtiti 15 hiljada hadisa i to jos kao djecak mi djeluje neuvjerljivo. 8)
tesanj
 
Postovi: 563
Pridružen/a: 24/11/2010 00:03

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amoninan dana 09/01/2011 18:26

tesanj je napisao/la:Muhamed b. EBI Hatem kaze: cuo sam Rasida b. Islama i druge koji kazu: Buharija je jos kao djecak s nama prisustvovao medzlisima hadisa. Pa smo svi pisali osim njega. Nakon izvjesnog vremena pitali smo ga: Zasto je vrijeme uzalud provodio. On je od nas zatrazio hadise koje smo zabiljezili, a potom ih je sve pred nama napamet citirao i dodao jos 15 hiljada koje mi nismo uspjeli zapisati. A onda nam je rekao:" Vidite li da vrijeme nisam uzalud provodio". Ne zelim nikoga da potcjenjujem a naj manje Buhariju, ali zapamtiti 15 hiljada hadisa i to jos kao djecak mi djeluje neuvjerljivo. 8)


Naravno, od tebe nisam ni očekivao drugačiji komentar.
Avatar
amoninan
 
Postovi: 3958
Pridružen/a: 11/11/2010 22:06
Lokacija: echoplex

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amato dana 09/01/2011 18:33

:lol: :lol: :lol: dali ahmmed živi u BH ili u arabiji-mislim radi pisanja.vidi početak !!!!!!! :run:
amato
 
Postovi: 16
Pridružen/a: 07/12/2010 22:47

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la tesanj dana 09/01/2011 18:47

amoninan je napisao/la:
tesanj je napisao/la:Muhamed b. EBI Hatem kaze: cuo sam Rasida b. Islama i druge koji kazu: Buharija je jos kao djecak s nama prisustvovao medzlisima hadisa. Pa smo svi pisali osim njega. Nakon izvjesnog vremena pitali smo ga: Zasto je vrijeme uzalud provodio. On je od nas zatrazio hadise koje smo zabiljezili, a potom ih je sve pred nama napamet citirao i dodao jos 15 hiljada koje mi nismo uspjeli zapisati. A onda nam je rekao:" Vidite li da vrijeme nisam uzalud provodio". Ne zelim nikoga da potcjenjujem a naj manje Buhariju, ali zapamtiti 15 hiljada hadisa i to jos kao djecak mi djeluje neuvjerljivo. 8)


Naravno, od tebe nisam ni očekivao drugačiji komentar.

Dobro a sta ocekujes od mene. Vjerovatno da ne razmisljam svojom glavom i da slijedim nekog sejha i da ponavljm za njim. Usput cestitke za prethodne tekstove. 8)
tesanj
 
Postovi: 563
Pridružen/a: 24/11/2010 00:03

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la tesanj dana 09/01/2011 19:06

pastirck je napisao/la:
tesanj je napisao/la:Dobro a sta ocekujes od mene.


Da dovodis u pitanje Buharijinu inteligenciju i moc pamcenja najveceg muhadisa.
Ja licno ocekujem od tebe da prebrojis krave u stali.

Dobro ja cu brojati krave u stali, a vidim da si ti pametnjakovic izracunaj mi ovo. Buharina zbirka knjiga 1 predgovor. U svom 16-godisnjem naucnom radu na polju hadiske nauke sakupio je 6oo.ooo hadisa. Izracunaj mi koliko je sakupljao hadisa dnevno. 8)
tesanj
 
Postovi: 563
Pridružen/a: 24/11/2010 00:03

PrethodnaSljedeća

Natrag na Religija

Online

Trenutno korisnika/ca: MyTao i 9 gostiju.