Za predane Allahu dž.š.

Rasprave o vjerskim temama.

Moderatori/ce: nasa, NIN

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 17/04/2010 04:14

Ne tuguj, Dar od Allaha (Aid el Karni)

Allah ti ništa neće uskratiti, a da ti umjesto toga ne podari još bolje, ako sve to strpljivo podneseš i nadaš se Njegovoj nagradi. Dokaz za to jeste hadis: "Kome uzmem voljenu osobu, pa on to strpljivo podnese, u zamjenu ću mu pokloniti Džennet. Kome uzmem sina, pa to strpljivo prihvati, imat će kuću u vječnosti."



To je samo jedan mali primjer zahvalnosti koju mu Bog ukazuje zbog žrtve koju je podnio.

Ne očajava zbog neke nevolje, jer Onaj Koji ju je odredio posjeduje sve nagrade, Džennet i naknadu za pretrpljenu bol.

Allahovi štićenici koji su iskušavani i koji su pretrpjeli brojne nevolje bit će pozdravljani u Firdevsu:

"Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište." (Er-Ra'd, 24.)

Trebali bismo misliti o naknadi koju nam Allah daruje zbog nevolje i o dobru koje poslije nje dolazi:

"Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu!" (El-Bekare, 157.)

Život na dunjaluku je kratak, njegovo je bogatstvo malo. Ahiret je bolji i vječan je. Stoga, onaj koga ovdje zadesi nevolja tamo će dobiti naknadu. Ko se na ovom svijetu trudi i umara tamo će se odmarati. No, onima koji su se vezali za dunjaluk i koji su svoja srca njemu predali najteže pada činjenica da je njihova sreća kratkog vijeka i da će prestati. Upravo to narušava njihov spokoj na dunjaluku. Oni samo ovaj život žele, pa su im sve nevolje u njemu tako velike i teške. Oni samo gledaju ispred sebe, i vide samo trošni i prolazni dunjaluk.

O vi koji ste u nevolje zapali, znajte da nećete svoju nagradu propustiti. Allah vam poruku punu blagosti, dobrote i nagrade šalje. Svako koga snađe neka poteškoća treba poslušati ajet u kojem Uzvišeni kaže:

"I između njih će se pregrada postaviti koja će vrata imati; unutar nje bit će milost, a izvan nje patnja." (El-Hadid, 13.)

Ono što je kod Allaha bolje je, vječnije i uzvišenije.

VJERA, TO JE ŽIVOT!

Najveći nesretnici jesu oni koji su propustili blago i bogatstvo čvrstog imana (vjerovanja). Oni zauvijek žive u tjeskobi, nemiru, bijesu i poniženju.

"A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti." (Ta-Ha, 124.)

Vjerovanje u Allaha, Gospodara svjetova, čini dušu sretnom, čisti je, uveseljava i iz nje briše brigu, tugu i nemir. Život ima dobar okus jedino uz vjeru.

Za bezbožnike i nevjernike jedini spas od tjeskobnog i mučnog života predstavlja samoubistvo. Kako li je samo jadan život bez vjere! Kako li strašno, vječno prokletstvo čeka one koji na Zemlji skrenu s Allahova puta.

"...i da Mi srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti, i da neće vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali, i da ih nećemo ostaviti da u zabludi svojoj lutaju smeteni!" ( El-En'am, 110. )

Zaista je došlo vrijeme da se ljudi istinski uvjere i da povjeruju da nema boga osim Allaha. Naime, toliko smo iskustva stekli, toliko je stoljeća prošlo koja nam govore da je nevjerovanje laž, idolatrija prokletstvo, a da su poslanici istinu kazivali, i, konačno, da je Allah istina, Vladar svega. Samo On zahvalu zaslužuje i samo On sve može.

Samo s imanom bit ćeš sretan i spokojan bilo da si jak ili nemoćan, bilo da je hladno ili toplo.

"Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili." (En-Nahl, 97.)

Pod izrazom "lijep život" koji se spominje u navedenom ajetu misli se na spokoj duše onih koji čekaju sastanak s Gospodarom, na postojanost njihove ljubavi prema Stvoritelju, čistoću njihovog bića od zla i štetnosti, njihovu smirenost u teškim situacijama, pomirenje sa sudbinom i zadovoljstvo njime jer su oni zadovoljni da im Allah bude gospodar, islam vjera, a poslanik i vjerovjesnik Muhammed, sallallahu 'alejhi we sellem.


UZMI MED I NE RAZBIJ KOŠNICU

Nježnost je ukras svemu. Ona sve brige otklanja. Blag način razgovora, iskren osmijeh kada je teško i lijepa riječ, sve su ovo prefinjenosti i odmor sretnih. To su i osobine vjernika koji je poput pčele. Ona se hrani lijepim, proizvodi lijepo i kada sleti na neki cvijet, ne uništava ga, jer Allah blagodari one koji su blagi i nježni, a ne one koji su grubi i nasilni.

Tako postoje ljudi zbog čije pojave srca zatrepere, duše se ushite i pogledi se raznježe, jer su takvi ljudi među nama omiljeni. Njihove riječi drage su nam bilo da nam oni što daju ili uzimaju, bilo da prodaju ili kupuju, dolaze ili odlaze.

Stjecanje prijatelja jeste, uistinu, umijeće koje poznaju plemeniti ljudi i dobročinitelji. Njih uvijek okružuju skupine prijatelja. Ako su prisutni u društvu, osjeća se veselje i radost. Ako su odsutni, prijatelji za njih pitaju i uče dove.

Ovi sretnici imaju etičko načelo koje glasi:

"Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati." (El-Fussilet, 34.)

Pred njihovim toplim emocijama, iskrenom dobrotom i velikodušnim praštanjem topi se mržnja. Loše zaboravljaju, dobročinstvo pamte. Pogrdne i ružne riječi ne primaju k srcu, već puštaju da se njihov eho bespovratno izgubi u daljini. Ljudi su od njih sigurni i mirni.

" Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani. Vjernik je onaj od koga je sigurna imovina i život drugih ljudi." (Hadis)

"Allah mi je naredio da budem dobar s onima koji me izbjegavaju, da praštam onome ko mi nepravdu učini i da udijelim onome ko meni ne daje." (Hadis)

"Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskodici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju - a Allah voli one koji dobra djela čine." ( Alu Imran, 134.)



Šejh Aid el-Karni
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la NAKSIBEND dana 17/04/2010 10:29

Sellam,,tek nedavno sam se registrovao ponajviše iz znatiželje da pogledam kako i na koji način ljudski um prosuđuje i shvaća veličinu Allaha dž.š. ....Priznajem da kod nas u Bosni zaista ima ljudi koji su veličina u duhovnom svijetu čak sam imao priliku i imam je i danas hvala Allahu da se s vremena na vrijeme sretnem i poričam ili jo bolje rečeno naučim koju lijepu i nadasve mudru stvar koja vrijedi kao hiljadu direma...Ali moram istaći da sa prije izvjesnog vremena bio u društvu čovjeka koji mi je ispričao nevjerovatnu stvar naime imao je prijatelja sa kojim se poznavao godinama poštovao ga je i cjenio jer mu je taj njegov ''prijatelj'' pričao priče o svojoj veličini velikom učenjaku ali mu je izostav io jedan važan i interesantan detalj a to je da je čovjek postao čarobnjak,, nesvjesno radeći sa džinima pri tom misleći da je dostigao veličinu ...Tek kada je čovjek uspio da progleda tj. skine belaj koji je imao za vratom nije mi htio reći kod koga je uspio naći pomoć kao i na koji način......Naime ispostavilo se da mu je taj njegov tzv. prijatelj privezao džina da bi imao kontrolu nad njim jer mu je ovaj čovjek ,,čuvao djecu nosio mu namirnice u kuću ponašao se kao njegov rob,,jer ga je ovaj ustvari i napravio eh sada čarobnjak i dalje nastavlja sa ubijeđenjem da je veličina ,,nažalost koliko sam čuo taj čovjek živi u Sarajevu i ko zna koliko još ljudi će upropastiti ..Moja konstatacija je neka mu Allah dragi prosvijetli pamet i učini ga dobrim vjernikom i običnim čovjekom .....
NAKSIBEND
 
Postovi: 1
Pridružen/a: 19/12/2009 11:43

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 18/04/2010 15:48

Ne tuguj (šejh Aid El-Karni)

Oni se najviše brinu za svoj stomak, ima li štagod u tanjiru, kakve su njihove kuće, imaju li dvorce. Njihovi se pogledi nikad nisu zaputili u visine, u nebo puno uzvišenih ciljeva. Oni svoje oči nikad nisu prema zvijezdama svijetlim usmjerili.

Njihova briga govori o stupnju njihove učenosti koji ne seže dalje od jahalice, odjeće, obuće i kuće. Većina ljudi danju i noću brine se zbog nesuglasica s mužem, ženom, sinom, rođakom. A sve to zbog nekog ružnog trača ili pak nebitne stvari. Ovo su njihove istinske patnje i tegobe. Oni nemaju nekih visokih ambicija kojima bi se predali, nemaju uzvišenih ciljeva koji bi im ispunili njihovo vrijeme. Takvi ljudi govore: 'Kad u posudi nestane vode, ispuni je hava, zrak.'

STRPLJENJE JE BLAGO

Odora strpljivosti krasi samo odabrane i istaknute vjernike. Oni se nedaćama suprostavljaju otvoreno, čvrstom voljom i odlučnošću. Stoga, ako ti i ja, brate, nismo strpljivi, šta nam je činiti?!

Ima li kakvo drugo rješenje za nas osim strpljenja? Znaš li kakvu drugu opskrbu osim Njegove?

Život jednog od velikana našeg ummeta bio je pozornica na kojoj su se stalno smjenjivale tegobe i megdan koji su samo pohodile nesreće. Kad god bi se jedne muke riješio, dolazile bi druge, jos teže i bolnije. No, strpljenje je bilo njegovo oružje, a njegov štit pouzdanje u Allaha.

Tako postupaju plemeniti ljudi. Bore se protiv nesreće, sve nedaće pobjeđuju i prepreke savladavaju.

Jedna grupa ashaba otišla je kod Ebu Bekra radijallahu 'anhu koji je bio jako bolestan.

"Hoćeš li da pozovemo ljekara ?", kazali su.
"Ne, već me je obišao."
"Pa šta ti je rekao ?"
"Kazao je: 'Ja činim ono što želim.'"
(ovim je Ebu Bekr aludirao na Allaha dž.š., Koji se ovako opisuje u suri El-Burudž, Kur'an. )

Zato budi strpljiv, u tome te Allah pomaže. Budi strpljiv, strpljenje je uže do spasa, praznik koji dobru vodi. Strpljenje donosi nagradu, zbog toga se grijesi brišu. Stoga, budi strpljiv kad naiđu teška vremena i oluje nedaća nasrnu na tebe. Pomoć dolazi samo nakon strpljivosti, izlaz nakon muke, a olakšanje poslije tegobe.

Pročitao sam mnoge biografije velikih ljudi koji su živjeli prije nas. Bio sam zapanjen i impresioniran koliko su oni bili strpljivi i koliko su muka podnijeli. Tegobe su im stalno visile nad glavom i neprestano ih pogađale, poput kapi hladne vode. No, oni su sve to stoički podnosili, kao divovi na putu istine. Na kraju, šta su nesreće nego prolazni trenuci, nakon kojih će svaki nesretnik ugledati svijetlo spasa i osjetiti slast pobjede. Neki od ovih velikana nisu se zadovoljili samo strpljenjem, nego su prkosili svim nedaćama i na kraju ih savladavali.


NISU SVI PROBLEMI OVOG SVIJETA TVOJI PROBLEMI

Postoji jedna vrsta ljudi koji se zamaraju bjelosvjetskim problemima. I kad su na postelji, oni bi da organizuju svijet i prilike na njemu, iako to ne mogu učiniti. Oni se jednostavno gube u silnim događajima koji ih okružuju. Ljuti su kad dođe do poskupljenja u državi. Mrzovoljni su kad nema kiše. Galame kad valuta u njihovoj državi devalvira. Takvi su ljudi u neprestanom nemiru i tjeskobi.

"I misle da je svaki povik protiv njih." ( El-Munafikun, 4 )

Stoga te, brate, savjetujem da se ne uzrujavaš zbog svih problema na zemlji. Pusti da se neke stvari jednostavno dese, a da se ti oko toga ne brineš i da jednostavno o tome ne razmišljaš. Kod nekih ljudi srce je poput spužve, ono upija sve glasine i uzbunjujuće vijesti, uznemirava se zbog sitnica, strepi od svakojakih priča i uzbuđuje se zbog svake stvari. Ovakvo srce može u potpunosti slomiti svoga vlasnika i upropastiti mu život.

Ljudi koji imaju zdrav stav prema životu i koji istinu slijede koriste se poukama i savjetima, što im povećava iman. S druge strane, razni događaji i dešavanja samo gomilaju zebnju kod nervoznih i naivnih osoba. Stoga, hrabro srce najkorisnije je u borbi protiv nedaća i stresnih situacija. Neustrašiva i smjela osoba postojana je, nepokolebljiva, čvrstog jekina, širokogrudna, smirena i staložena, dok kukavica nekoliko puta na dan 'umre' zbog raznih isčekivanja, strahovanja, briga i iluzija. Ako želiš miran život, suoči se sa stvarnošću hrabro i hladno, neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju i neka te ne muči to što oni spletkare. Ti budi čvršći od događaja, moćniji od oluja i kriza i jači od svih pritisaka. Teško onima čija su srca slaba i nemirna, njih svaki dan plaši.

"I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi." (El-Bekare, 96)

"A odvažni su vjernici u Allahovoj zaštiti i u Njegovo obećanje sigurni... pa je Allah spustio smirenost na njih." (El-Feth, 18)


NEKA TE NE SLOME BEZNAČAJNE STVARI


Koliko li je samo ljudi koji se brinu zbog banalnih i beznačajnih stvari!!!

Pogledaj samo licemjere. Kako su bijedne njihove brige, kruti njihovi osjećaji?! Ovo su njihove riječi:

"Ne krećite u boj po vrućini." (Et-Tevba, 81)

"Oslobodi me i ne dovodi me u iskušenje." (Et-Tevba, 49)

"Kuće su naše nezaštićene." (El-Ahzab, 13)

"Bojimo se da nas kakva nevolja ne zadesi." ( El-Maide, 51)

"Allah i Poslanik su nas samo obmanjivali kad su nam obećavali!" (El-Ahzab, 12)

Kako li su samo bijedne i podle njihove isprike! Kako li su samo nesretne njihove duše!

Oni se najviše brinu za svoj stomak, ima li štagod u tanjiru, kakve su njihove kuće, imaju li dvorce. Njihovi se pogledi nikad nisu zaputili u visine, u nebo puno uzvišenih ciljeva. Oni svoje oči nikad nisu prema zvijezdama svijetlim usmjerili. Njihova briga govori o stupnju njihove učenosti koji ne seže dalje od jahalice, odjeće, obuće i kuće. Većina ljudi danju i noću brine se zbog nesuglasica s mužem, ženom, sinom, rođakom. A sve to zbog nekog ružnog trača ili pak nebitne stvari. Ovo su njihove istinske patnje i tegobe. Oni nemaju nekih visokih ambicija kojima bi se predali, nemaju uzvišenih ciljeva koji bi im ispunili njihovo vrijeme. Takvi ljudi govore: "Kad u posudi nestane vode, ispuni je hava, zrak."
Upravo to bi trebao biti razlog da razmislimo o situaciji ili stvari koja nas zabrinjava i muči. Trebamo se upitati da li je ona toliko važna da nam oduzima vrijeme, trud, misli, mir, živce i život. Ako se predajemo beznačajnim stvarima, naša trgovina s vremenom štetna je i beskorisna. To je, ustvari, velika propast.
Psiholozi kažu: "U svemu imaj razumnu granicu."
Stoga, vjeruj u istinitost ovih Božijih riječi:

"Allah je svemu već rok i mjeru odredio." (Et-Talak, 3)
Zato svaku situaciju i problem razumno procijeni, daj im pravu mjeru i vrijednost. S druge strane, budi jako oprezan i kloni se pretjerivanja i nasilja, zuluma.

Sjeti se samo dobrih ashaba čija je najveća briga bila da dadnu prisegu pod drvetom, te su zbog toga stekli Allahovo zadovoljstvo. Među njima bio je jedan čovjek kome je preča bila deva, te je zbog nje zakasnio, te postao omražen i prezren.

Zato, brate, ne obaziri se na beznačajne stvari i ne posvećuj im se. Samo ćeš se tako riješiti briga i vratiće ti se sreća i veselje.
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 19/04/2010 02:42

Iz života ashaba: Abdullah ibn Mesud r.a.

Ko voli učiti Kuran lagahno, onako kako je i objavljen, neka ga uči kao Ibn Umi Abd' (Allahov Poslanik s.a.v.s)

Bijaše još nedorastao dječak, koji je daleko od ljudi lutao po gudurama mekanskih brda, čuvajući ovce jednom od najuglednijih mekkanskih bogataša, Ukbetu ibn Muajtu.

Ljudi su ga zvali Ibn Ummi Abd, a stvarno ime mu je bilo Abdullah, dok mu je ime oca bilo Mesu. Iako je dječak čuo za novosti o Vjerovjesniku koji se pojavio u njegovom narodu, tome nije pridavao naročitu pažnju, s jedne strane zbog malodobnosti, a s druge strane zbog udaljenosti od mekkanskog društva. Inače, on bi odlazio sa Ukbetovim ovcama vrlo rano, a vraćao bi se tek kad bi se noć spuštala.
Jedan dan mekkanski dječak Abdullah ibn Mesud primjeti dvojicu starijih i ozbiljnijih ljudi kako iz daljine idu u njegovom pravcu. Obojica su izgledala veoma umorno a žeđ ih je tako morila da su im bili suha i usta i grlo. Kada stigoše do njega, poselamiše ga i rekoše: O dječače, daj nam malo mlijeka od ovih ovaca kako bi žeđ ugasili i snagu povratili.' Dječak odgovori:'Neću to učiniti, ovce nisu moje, nego su mi samo povjerene na čuvanje.'
Dvojicu pridošlica ne naljuti dječakov odgovor,nego se, naprotiv, na njihovim licima pojavi izraz zadovoljstva. Onda jedan od njih reče: Pokaži mi jednu ovcu koja se još nije janjila niti je davala mlijeka.
Dječak mu pokaza jednu sitnu ovčicu koja je bila blizu njega, a čovjek joj priđe, uhvati je, pa joj poče dodirivati vime spominjući, istovremeno, Allahovo ime. Dječak je s čuđenjem gledao u njega pomislivši: Kada su to mlade ovce koje nikad nisu bile janjene davale mlijeko!? Ali vime ovčice se polahko širilo i iz njega poče teći mlijeko obilno i jako.

Drugi čovjek nađe na zemlji kamen sa udubljenjem pa ga napuni mlijekom, te se i on i njegov drug napojiše, a onda napojiše i mene, dok ja i dalje nisam mogao vjerovati u ono što vidim. Kada smo se napili koliko smo mogli, onaj blagoslovljeni čovjek reče : 'Smanji se i zaustavi!' Onda se vime smanjivalo sve dok ne posta onakvo kakvo je i bilo. Tada ja rekoh blagoslovljenom, mubarek čovjeku: 'Nauči me onim riječima koje si izgovarao!!
'Ti si već naučen dječak' - odgovori on.

To je bio početak priče Abdullaha ibn Mesuda i islama, jer onaj mubarek čovjek ne bijaše niko drugi nego Allahov Poslanik s.a.v.s, a njegov drug bijaše Ebu Bekr es Siddik r.a. Taj dan su izašli iz Mekke u obližnja brda, kako bi koliko bilo predahnuli od zlostavljanja Kurejšija i teških iskušenja u kojima su bili. Kako god je dječak zavolio časnog Poslanika i njegova druga i postao im privržen, isto tako su Poslanik i njegov drug bili zadivljeni dječakovim postupkom, njegovim povjerenjem i odlučnošću, pa su u njemu predviđali veliko dobro i hajr. Malo vremena je prošlo od tada, a Abdullah ibn Mesud primi islam i ponudi se Vjerovjesniku da ga služi, pa ga Polsanik s.a.v.s i primi u službu. Od tog dana sretni dječak Abdullah ibn Mesud čuvanje ovaca zamijeni služenjem najodabranijeg od svih stvorenja i ljudi.

Pratio je Abdullah ibn Mesud s.a.v.s kao što sjena prati čovjeka. Bio je uz njega i kod kuće i na putovanju, i u kući i van kuće. Budio ga je kada je trebalo ustati, dodavao mu zastor kada bi se kupao, obuvao mu papuče kada je htio izaći, izuvao bi mu ih kad je namjeravao ući. Nosio mu je njegov štap i misvak, i ulazio pred njim u njegovu sobu kada bi on odlučio da uđe. Allahov Poslanik s.a.v.s mu je dozvolio da kod njega uđe kada je god želio da bez ikakvog ustručavanja bude upoznat i sa njegovim tajnama, tako da je prozvan 'Vlasnik Vjerovjesnikove tajne'. Na taj način Abdullah ibn Mesud je odgajan u kući Vjerovjesnika, pa je postao upućen u vjerske propise po njegovoj uputi, okitio se njegovim ahlakom i ponašanjem i slijedio ga u svim njegovim osobinama. Za njega su govorili; on je čovjek najbliži Allahovom Poslaniku po naravi i ponašanju. Učio je Abdullah ibn Mesud u medresi – školi Allahova Polsanika s.a.v.s tako da je bio jedan od najučenijih ashaba u Kuranu, od najboljih poznavalaca značenja Kurana i jedan od najvećih znalaca u šerijatskim propisima.

To najbolje dokazuje hikaja o čovjeku koji je došao Omeru ibn Hattabu, koji je tada bio halifa, dok je stajao na Arefatu, pa mu rekao: O vladaru prav ovjernih, stigao sam iz Kufe, i ostavio sam tamo čovjeka koji napamet diktira mushaf.Omer se tako naljuti i zacrveni kao da će prsnuti, pa upita: 'Ko je on, teško tebi?' 'Abdullah ibn Mesud' odgovori čovjek. Omer r.a se polahko smiri i njegova srdžba se ugasi, pa posta kao što je i bio, a onda reče: Teško tebi! Allaha mi, ne znam da je iko drugi od ljudi preči od njega da tako nešto čini, i ispričaću ti nešto u vezi sa tim. Dalje Omer nastavi svoj govor: Jedne noći je Vjerovjesnik s.av.s sjedio kod Ebu Bekra, pa su razgovarali o budućnosti muslimana, a s njim sam bio i ja. Onda je Vjerovjesnik izašao, pa i mi izađosmo sa njim. U mesdžidu primjetismo čovjeka koji je klanjao, a nismo mogli razaznati ko je on. Allahov Poslanik s.a.v.s zastade osluškujući učenje klanjača, a onda se okrenu nama pa reče: 'Ko bi volio da Kur'an uči najispravnije, baš onako kako je objavljen, neka ga uči onako kako ga uči Ibn Ummi Abd (tj. Abdullah ibn Mesud).' Onda Abdullah sjede i poče učiti dovu, a Vjerovjesnik mu reče: 'Traži šta hoćeš, dobićeš. Traži samo, biće ti dato!'
Onda Omer nastavi priču pa reče: Rekoh sam sebi: 'Tako mi Allaha poraniću Abdullahu ibn Mesudu, pa ću ga obradovati time što mu je Allahov Poslanik vikao 'amin' dok je učio dovu. Ja stvarno uranih i odoh da ga obradujem, kad tamo nađoh Ebu Bekra koji me je preduhitrio i već ga obradovao. Tako mi Allaha, ni u jednom hajr djelu nisam se takmičio sa Ebu Bekrom, a da me on nije prestigao! završi Omer.


Znanje Abdullaha ibn Mesuda o Allahovoj knjizi je dostiglo ogoroman stepen, tako da je on govorio: Tako mi Allaha, osim kojeg nema drugog Boga, nijedan ajet iz Alahove knjige nije objavljen a da ja ne znam gdje je objavljen i u vezi s čim je objavljen. A kada bi znao da ima iko ko Allahovu Knjigu poznaje bolje od mene, a da se do njega može doći, ja bih mu otišao!
Abdullah ibn Mesud nije ništa uveličavao dok je ovo za sebe govorio, jer jednom je Omer ibn Hattab r.a, u proputovanju susreo neku karavanu u noći mračnoj u kojoj se ništa nije vidjelo. U toj karavani je bio i Abdullah ibn Mesud.
Omer naredi jednom čovjeku da ih upita odakle su, a iz karavane se javi Abdullah i odgovori: Iz duboke doline (koristeći jedan izraz iz Kurana). Omer r.a upita: Gdje putujete?
Abdullah odgovori: U svetu kuću!
Po tim odgovorima Omer r.a zaključi da u karavani ima neki alim – učenjak , pa naredi čovjeku da upita: Šta je u Kur'anu najveličanstvenije? Abdullah odgovori: Allahu la ilahe illa hu (Ajetul Kursija) Omer reče: Pitaj šta je u Kur'anu napravednije i najpresudnije? Abdullah odgovori: Allah vam naređuje pravednost, dobročinstvo i pomaganje rodbine...
Omer ponovo reče: Upitaj ih koji je to ajet u Kur'anu najpravedniji.
Ko učini koliko trun dobra vidjeće gam a ko učini koliko trun zla vidjeće ga.
Omer r.a reče: Pitaj ih šta je u Kuranu najstrašnije?
Abdullah odgovori: To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige: Onaj ko radi zlo...(4:123) Omer reče: Pitaj ih šta u Kuranu daje najviše nade? Abdullah odgovori: Reci: 'O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će...'(39:53)
Omer r.a reče: Pitaj ih je li među vama Abdullah ibn Mesud? Iz karavane odgovoriše: Jeste, Allaha mi!

konjanikAbdullah ibn Mesud nije bio samo učač, alim, pobožnjak i asketa, bio je on kada to najviše zatreba i jak, odlučan, mudžahid i prednjačio je u borbi. Dovoljno je reći da je on prvi čovjek poslije Vjerovjesnika na zemaljskoj kugli koji je naglas proučio nešto iz Kurana.
Jednom su se u Mekki sakupili ashabi – drugovi vjerovjesnikovi, a tada ih je još uvijek bilo vrlo malo i bili su u teškom položaju, pa jedni rekoše: Allaha mi, Kurejšije još uvijek nisu čule Kuran da im je učen naglas, pa ko bi otišao da im nešto prouči pa da čuju?
Ja ću im omogućiti da ga čuju! reče Abdullah ibn Mesud.
Ostali mu rekoše: Bojimo se za tebe, voljeli bi da to uradi neko ko ima jaku rodbinsku zaleđinu, koji bi ga štitili i čuvali ako bi mu htjeli nanijeti zlo.
Abdullah reče: Pustite me, Allah će me štititi i čuvati.
Sutradan poslijepodne Abdullah ode u harem i dođe do mjesta koje se zove Mekami Ibrahim, stade i poče učiti naglas Kur'an, dok se u blizini nalazila grupa Kurejšija koji su sjedili oko Kabe. On zauči: Bismillahi -r-Rahmani-r-Rahim, Errahman alleme-l-Kuran, haleka-l-insan, allemehu-l-bejan...
I nastavi učiti dalje, dok se začuđene Kurejšije jedva snađoše pa povikaše: Šta ono govori ibn Ummi Abd?! Teško njemu, pa on govori nešto od onoga što govori Muahmed. Onda skočiše pa počeše udarati Abdullaha po licu dok je on i dalje učio, dok nije proučio koliko je to Allah htio, onda se vrati svojim drugovima, dok mu je krv lila niz lice. Drugovi mu rekoše: To je ono čega smo se plašili za tebe!
On odgovori: Tako mi Allaha, Allahovi neprijatelji u mojim očima ništa nisu bezopasniji nego što su to sada. Ako hoćete i sutra ću isto ovo učiniti.
Oni mu rekoše: Neka, ovo je dosta. Postigao si da čuju ono što im je mrsko.


Živio je Abdullah ibn Mesud sve do vremena vladavine halife Osmana r.a. Kada je obolio smrtnom bolešću, dođe mu halifa Osman u posjetu pa ga upita: Šta te muči?
Moji grijesi odgovori.
A šta bi želio?
Allahovu milost.
Hoćeš li da naredim da ti daju sve ono što si odbio da primaš zadnjih nekoliko godina? upita halifa.
Ništa mi to ne treba odgovori.
Ostaće tvojim kćerkama iza tebe
A bojiš li se siromaštva za moje kćeri? , upita Abdullah. Ja sam im naredio da svaku noć uče suru El Vakiah, a uistinu sam čuo od Allahovog Poslanika s.a.v.s koji je rekao: 'Ko prouči svake noći suru Vakiah, nikada ga neće zadesiti siromaštvo i potreba!'
A kada je noć nastupila Abdullah ibn Mesud preseli među najodabranije društvo, dok je njegov jezik do zadnjeg časa spominjao ime Allaha, i učio Njegove jasne ajete...
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 20/04/2010 19:21

Odgajamo li muslimane ili poltrone

Umjesto pokoravanja mnoštvu lažnih autoriteta i veličina, Kur'an je uspostavio jednu jedinu pokornost, pokornost Bogu. Progres islama - kao i svaki drugi progres uostalom - neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih.

Zamišljam ovaj članak kao mali razgovor s našim roditeljima i vjerskim pedagozima. Nedavno sam zatekao svog bliskog prijatelja, inače dobrog i oduševljenog muslimana, kako piše članak o odgoju muslimanske omladine. Pročitao sam članak koji još nije bi dovršen, ali čije su glavne misli bile već izložene. Insistirajući na odgoju u duhu vjere, moj prijatelj poziva roditelje da kod djece njeguju vrline finoće, dobrog ophođenja, skromnosti, neisticanja, milosrđa, praštanja, pomirenja sa sudbinom, strpljenja itd. On naročito upozorava odgajatelje da čuvaju djecu od ulice, kaubojskih i kriminalističkih filmova, nekorisne štampe, nekih sportova koji podstiču agresivnost i duh nadmetanja itd. Ipak, najčešća riječ u članku mog prijatelja bila je poslušnost. Kod kuće se dijete treba pokoravati roditeljima, u mektebu hodži, u školi učitelju i nastavniku, na ulici čuvaru reda, a sutra na poslu direktoru, šefu, starješini.

Da bi ilustrovao svoj "ideal", pisac prikazuje dječaka koji se kloni svega lošeg, koji se nikada ne tuče na ulici, ne gleda kaubojske filmove (umjesto toga ide na časove klavira u muzičku školu), ne igra fudbal, ne nosi dugu kosu, ne hoda s djevojkama (njega će roditelji oženiti "kada za to bude vrijeme"). On nikada ne viče, njegov glas se nigdje ne čuje ("kao da nije živ"), on se svugdje zahvaljuje i izvinjava. Pisac to ne kaže, ali možemo nastaviti: njega zakidaju - on šuti. Udare mu čušku - on ne uzvraća nego dokazuje da to nije lijepo. Jednom riječju, on je od onih "što ni mrava ne bi zgazili".

Čitajući ovaj članak potpuno sam shvatio smisao one izreke koja kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama. I ne samo to, mislim da sam dokučio barem jedan od uzroka našeg nazadovanja posljednjih stoljeća: pogrešan odgoj ljudi. Ustvari, već vijekovima, kao posljedica neshvatanja izvorne islamske misli, mi našu omladinu pogrešno odgajamo. Dok je neprijatelj, obrazovan i nemilosrdan, pokoravao jednu po jednu muslimansku zemlju, mi smo našu mladež učili da bude fina, da "muhi zla ne misli", da se miri sa sudbinom, da bude poslušna, da se pokorava svakoj vlasti "jer svaka vlast je od Boga".

Ova tužna filozofija pokornosti, čije pravo porijeklo ne znam, ali koja, sigurno, ne potiče od islama, vrši dvije funkcije koje se savršeno i nesretno dopunjuju: s jedne strane, ona umrtvljuje žive, a s druge strane, ističući u ime vjere pogrešne ideale, ona oko islama okuplja one koji su umrli prije nego su počeli da žive. Od normalnih ljudskih stvorenja ona stvara nesigurne ljude, progonjene osjećajem grijeha i krivnji, postaje istovremeno vrlo privlačna za ona promašena stvorenja što bježe od stvarnosti i traže utočište u pasivnosti i utjehi. Samo na ovaj način može se objasniti činjenica da i u današnjem vijeku buđenja, upravo nosioci islamske misli, ili oni koji sebe tako nazivaju, u svakoj konfrontaciji redovno gube bitku. Spleteni ovom filozofijom zabrana i dilema, ovi ljudi, inače visokog morala, pokazuju se inferiorni i nedorasli u sukobu s manje čestitim, s manje kulturnim, zato odlučnim i bezobzirnim protivnicima, koji znaju šta hoće i koji ne biraju sredstva da postignu svoje ciljeve.

Šta bi bilo normalnije nego da muslimanske narode vode ljudi odgojeni u islamu i nadahnuti islamskom mišlju? Ali oni to ne uspijevaju iz jednostavnog razloga: odgajali su ih ne da vode, nego da budu vođeni. Šta bi bilo prirodnije nego da upravo muslimani u muslimanskoj sredini budu nosioci bunta protiv tuđinske vlasti, tuđinskih ideja i političkog i ekonomskog nasilja? Ali oni to ne mogu, opet iz istog osnovnog razloga: nisu ih učili da dižu glas, nego da se pokoravaju. Odgajali smo (ili okupljali), dakle, ne muslimane nego poltrone, skoro sluge. U jednom svijetu koji je bio pun poroka, ropstva i nepravde, propovijedati mladeži da se kloni, da bude mirna, da se pokorava - nije li to saučesništvo u porobljavanju i tlačenju svog vlastitog naroda?

Psihologija, o kojoj je riječ, ima više aspekata. Jedan od njih je uvijek ponovna priča o prošlosti. Našem mladiću ne govore šta islam treba biti, nego šta je nekada bio. On zna za Alhambru i davna osvajanja, za grad iz "hiljadu i jedne noći", biblioteke u Samarkandu i Kordovi. Njegov duh stalno okreće slavnoj prošlosti i on počinje živjeti od nje. Prošlost je, naravno, važna. Ali danas je korisnije popraviti dotrajali krov skromne džamije u svojoj mahali, nego znati nabrojati sve veleljepne džamije što ih sagradiše naši davni preci. Čini se da bi trebalo spaliti svu tu slavnu historiju, ako ona postaje utočište za uzdisanje i život od uspomena. Bilo bi bolje porušiti sve te velebne spomenike, ako je to uslov da konačno shvatimo da se ne može živjeti od prošlosti i da je potrebno da i sami nešto uradimo. Paradoksalno je da se ova pogubna pedagogija pokornosti i neprotivljenja poziva na Kur'an, u kojem je princip borbe i otpora spomenut na barem pedeset mjesta. Kao zakonik, Kur'an je ukinuo pokoravanje. Umjesto pokoravanja mnoštvu lažnih autoriteta i veličina, Kur'an je uspostavio jednu jedinu pokornost - pokornost Bogu. Ali, u ovoj pokornosti prema Bogu, Kur'an je izgradio slobodu za čovjeka, njegovo oslobođenje od svih drugih pokoravanja i strahova.


Šta možemo, dakle, savjetovati našim roditeljima i pedagozima?


Prije svega, možemo im poručiti da ne ubijaju sile u mladom stvorenju. Neka ih radije oblikuju i usmjere. Njihov uškopljenik nije musliman, niti ima načina da se mrtav čovjek "prevede" u islam. Da bi odgajali muslimana, neka odgajaju ljude, i to što kompletnije i potpunije. Neka im više govore o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu. Neka podižu dostojanstvenu generaciju koja će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da živi i da bude ono što jeste. Jer zapamtimo: progres islama - kao i svaki drugi progres uostalom - neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih.



Autor: Alija Izetbegović
Oktobar 1971. godine
Preuzeto iz: Preporoda
Obrada: IslamBosna.ba
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 23/04/2010 02:02

Generacija pobožnosti i iskrenosti ( Šejh Jusuf Qardawi )


Generacija pobožnjaka koji žive na dunjaluku sa srcima stanovnika Ahireta, i žive na zemlji a njihova srca žude za Allahovim Aršom gdje će biti sedmorica koje će Allah smjestiti u svoj hlad onog dana kada drugog hlada osim Njegovog neće biti. Allahovim užetom povezuju svoja davanja i Njegovim svjetlom osvjetljavaju svoje korake i ljubavlju prema Njemu ispunjavaju svoja srca i spominjanjem Njega vlaže svoje jezike, i pokornošću prema Njemu upošljavaju svoje organe. Oni su sa Allahom i Njegovi su. On ih je stvorio i Njemu se vraćaju. Traže utočište od Allaha, i Njemu se obraćaju. Traže pomoć od Allaha i kod Allaha im je utočište, i u svijetlu Njegove knjige je njihova akcija i mirovanje. Vole u ime Allaha i mrze u ime Njega, i uspostavljaju veze u ime Allaha i prekidaju ih u ime Njega. Daju u ime Allaha i prestaju to činiti u ime Njega. Žive u miru radi Allaha i ratuju radi Njega. Allah im je početak i On im je cilj:

“On je prvi i posljednji.“
(El Hadid 55)

Ono što ih najviše odlikuje nad drugima jeste da su oni „iskreni“, Allahu iskreno ispovjedaju vjeru kao što ih je Allah učinio iskrenim za svoju vjeru. Uvjereni su da je dunjaluk stvoren za njih, a što se tiče njih stvoreni su radi obožavanja Jedinog Allaha. Pa nije čudo da pred očima stalno imaju riječi svoga Gospodara:

“Reci: Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika.“
(El Enam 162-163)

Pa kada se raziđu ciljevi ljudi na dunjaluku: npr. pohlepa za imetkom, opčinjenost slavom, zaljubljenost u moć, zaluđenost ženama, zanesenost čašom i pretenzija na vlast-takvi ljudi ne žele slavu na zemlji, niti nered, ne priželjkuju moć niti imetak, ne idu za svojim strastima i slavom. Mole svoga Gospodara da ne učini dunjaluk njihovom najvećom brigom, niti ciljem njihovog znanja. Tako, ako im dođe dunjaluk, stave ga u svoje ruke i ne unose ga u srce. Prihvatili su ga kao sredstvo a ne kao cilj. Njihova briga je Ahiret, a njihov cilj Allahovo zadovoljstvo. Sve osim Allaha i Dženneta je obmana i sve što je na zemlji je zemlja!

U njihova srca se umiješala radost tewhida (Allahove jednoće), pa ne žele drugog Gospodara osim Allaha, i ne priželjkuju drugog suca osim Allaha, i ne uzimaju drugog zaštitinika osim Allaha. Porazbijali su sve idole iz svoga života i oslobodili su se od svih lažnih božanstava i neće ponovo pregibati svoja leđa osim klanjajući se Allahu, ako što se njihovi umovi i srca ne pregibaju osim Allahovoj riječi. Oni su razumjeli značenje svoje molbe Gospodaru: “ Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo“, pa se neće vratiti obožavanju nekog drugog osim Allaha, niti tražiti pomoć od nikoga drugoga osim Njega. Oslobodili su se obožavanja sebe i svojih strasti, a najgore božanstvo obožavano na zemlji jeste – strast. Kao što su se oslobodili obožavanja svega drugoga osim Allaha, ne obožavaju kipove, niti iluzije, niti strasti, niti osobe, niti prirodu, niti kumire bilo kako da im je ime, adresa i oblik. Zapamtili su od Allahovih poslanika svoj poziv čovječanstvu:

“Allahu se klanjajte i kumira se klonite.“(En Nahl 36)

Oni jasno razlikuju pravi put od zablude, pa su odbacili šejtana i povjerovali u Allaha, i uhvatili se za najčvršću vezu koja se neće prekinuti.

Generacija čije je porijeklo islam

Ko zapita o njihovom državljanstvu ili porijeklu ili identitetu oni su „muslimani“. Ne po imenu i prezimenu, niti uslijed nasljedstva ili sredine, već po proučavanju, dokazu, osjećaju i oblikovanju. Oni vjeruju u Islam sa osvjedočenjem i svjesno odbacuju džahilijet i pozivaju Allahu imajući jasne dokaze i svjesno ne vjeruju u šejtana.

Ne žele drugu vjeru osim Islama i ne zadovoljavaju se drugim programom osim Šerijata i ne prihvataju drugi ustav osim Kur'ana. A kako da ne budu njime zadovoljni kada je Allah zadovoljan da ga prihvate i njime je upotpunio Svoju blagodat prema njima:

“Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“ (El Maida 3)

„A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.“(Ali Imran 85)

„Kada se vjernici Allahu i poslaniku Njegovu pozovu, da im On presudi, samo reknu:

“Slušamo i pokoravamo se.“
(En Nur 51),

a kada se pozovu da im Tagut presudi, a sve osim Allaha i Poslanika Njegova je tagut, kažu: “Odbijamo i ne pokoravamo se!“

Odbijaju podaništvo Zapadu i Istoku skupa. Njihovo svjetlo je uzeto od blagoslovljenog drveta:

“I istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne, sama svjetlost nad svjetlošću.“ (En Nur 35)

Ne prihvataju mračnjaštvo komunizma ni nasilje kapitalizma, i ne pripadaju niti lijevima ni desnima. Njihovo mjesto je uvijek u centru. Njihovo stajalište je sredina između različitih strana. Ne rade u korist osobe ili klase ili partije ili sistema, već rade za Islam i samo Islam. Lojalni su cijelom islamskom ummetu-samo njemu i nikom drugom. Oni su njegov dio i njemu pripadaju, sa njime su i njegovi ostaju:
[b]
“Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Njegova Poslanika i vjernike-pa, Allahova strana će svakako pobjediti.“ [/b
](El Maida 56)

Ne pripadaju nikome osim Milostivom, i ne ponose se ničim osim imanom i nisu zadovoljni sa ničim osim sa Kur'anom i ne hvale se ničim osim Islamom. Njihov moto su riječi pjesnika:


"Moj otac je Islam i nemam oca osim njega."


Dok se oni (pjesnici) hvališu Kajsom ili Temimom. (tj. kada se hvališu svojim precima)

Piše: Dr. Jusuf Qardawi
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la psylocke dana 23/04/2010 19:10

ikrime je napisao/la:O sjaju i padu islamske civilizacije (Muhammed Asad)

Nisu muslimani učinili islam velikim; naprotiv, islam je njih učinio velikim. Ali, čim je njihova vjera postala navika a prestala da bude životni program, koji treba svjesno sprovoditi, stvaralački podsticaj koji leži u osnovi njihove civilizacije je iščezao i postepeno ustupao mjesto indolenciji, sterilnosti i kulturnom padu.




Ikrime, kad pročitah ovaj odlomak, nije trebalo dugo da odjurim na sajam da je kupim :D Onaj desni nek` ti plusić stavi :-D
psylocke
 
Postovi: 21
Pridružen/a: 11/07/2009 15:30

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 23/04/2010 22:31

psylocke je napisao/la:
ikrime je napisao/la:O sjaju i padu islamske civilizacije (Muhammed Asad)

Nisu muslimani učinili islam velikim; naprotiv, islam je njih učinio velikim. Ali, čim je njihova vjera postala navika a prestala da bude životni program, koji treba svjesno sprovoditi, stvaralački podsticaj koji leži u osnovi njihove civilizacije je iščezao i postepeno ustupao mjesto indolenciji, sterilnosti i kulturnom padu.




Ikrime, kad pročitah ovaj odlomak, nije trebalo dugo da odjurim na sajam da je kupim :D Onaj desni nek` ti plusić stavi :-D


:)

Prava knjiga, lično sam je iz jednog cuga pročitao, za je'nu noć. A Asad je fascinantna ličnost.
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 24/04/2010 01:21

Generacija dawe i džihada ( Šejh Jusuf Kardavi )

Generacija dawe i džihada, kao što su bili ashabi-muhadžiri i ensarije, od njihove svjetlosti uzimaju i njihovu uputu slijede, borili su se sami sa sobom u ime Allaha, kao što su se borili protiv Allahovih i svojih neprijatelja. Ne zaokuplja ih džihad od džihada, ni poprište od poprišta.

Oni su u kontinuiranoj borbi sa griješnicima iznutra i nevjernicima spolja. Ne odlažu oružje i ne odmaraju se od borbe „dok mnogoboštvo ne isčezne i dok samo Allahova vjera ne ostane.“ (El Enfal 39)

Cijela Allahova zemlja je njihovo poprište a cijela islamska zemlja je njihova domovina. Vidjet ćeš nekog od njih-a on je Arap-da se bori protiv napredovanja crvenog komunizma u Afganistanu (ili američke hegemonije danas). I vidjet ćeš drugog-a on je Pakistanac-da se bori protiv jevrejskog napredovanja u Palestini ili Libanu.(ili ćeš ih vidjeti da se bore protiv velikosrpskog i velikoustaškog hegemonizma u Bosni, ili protiv ruskog terora u Čečeniji, ili hinduskog kufra u Kašmiru, ili protiv Amerikanaca i otpadnika u Iraku).

A svo nevjerovanje je jedna zajednica. „A nevjernici su prijatelji jedni drugima (jedni druge nasljeđuju)“ (El Enfal 73)

„A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima.“ (Et Tevba 71)

Bore se na Allahovom putu u svakoj posebnoj bici i sa svim oružjem kojim raspolažu. Može to biti sa rukom, ako ona bude neophodna za nošenje topa, a može biti i sa imetkom, ako džihad to bude iziskivao. A kako je samo džihadu imetak potreban !Ko opremi borca na Allahovom putu kao da se borio !

„I borite se na Allahovom putu zalažući imetke svoje i živote svoje.“ (Et tevba 41)

A može biti i jezikom, ako je potrebna riječ istine s kojom se otvoreno istupa u lice neistine, i koja do ljudi dopire čitanjem ili slušanjem. Pa ako nisu u stanju da se bore snagom, mogu se boriti sa Kuranom, a to je veliki džihad, kako ga je Allah u svojoj Knjizi nazvao:

“Zato ne čini nevjernicima ustupke i njima se (tj Kuranom) svim silama protiv njih bori.“ (El Furkan 52)

Njihova vjera ih je ojačala, pa su na njenom putu ravnodušni prema dunjaluku, a akida im je postala veoma vrijedna, tako da su radi nje pojeftinili njihovi životi i imeci.

A ko zna vrijednost onoga što traži ne pridaje nikakvu važnost koliko žrtvuje. I ko zaprosi ljepoticu, nema previsoke otpremnine za nju!

Allah je od njih kupio, a oni su prodali. Bio je to trgovački ugovor između njih i njihova Gospodara pa se nisu pokajali, niti žele raskinuti ugovor o prodaji....Povisio im je cijenu Svojom milošću, pa su se zadovoljili time. A oni su mu dali ono čime On vlada pa se zadovoljio time.

A kako ne bi kada je On od njih kupio živote njihove, čiji je On stvoritelj i imetke kojim ih je On opskrbio? Zatim je rekao:“Uzmite za njih Džennet, čija je širina koliko nebesa i zemlja! Istinu je rekao Uzvišeni Allah kada kaže:

“Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove za Džennet koji će im dati-oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i giniti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kuranu,-a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste sa Njim ugovorili, a to je veliki uspjeh.“ (Et Tevba 111)

A Njegov plemeniti Poslanik kaže:“ Ko se plaši krenut će prije mraka, a ko krene prije mraka stići će do konačišta. Znajte da je Allahova roba skupa, jer Allahova roba je Dženet .“ (Tirmizi)

Počastio je njome trgovce koji žele trgovinu koja neće propasti. Njihova trgovina je iman i džihad, a njihove pijace su ratišta i bojišta, a njihova glavnica su dani i godine, a njihova dobit je oprost od njihova Gospodara i bašče kroz koje će rijeke teći.

Kad god vide neznaje kojim se vladar uznosi ili dominira pod šejtanovom palicom, u njihovim grudima uskipi strahovanje za Allahove svetinje, kao što proključa kazan na vatri. Čak im se srca tope od tuge kao što se so topi u vodi, i nema ništa gore za vjernika da istina nazaduje kako bi neistina napredovala, i da Allahova riječ nestane kako bi se riječ taguta raširila.

Drugi, mimo njih, žive bezbrižno, osim lične i porodične brige. A što se njih tiče oni omrknu i osvanu noseći brigu cijelog islamskog ummeta od okeana do okeana. Puno ih muče osjećaji tuge za ummetom i žestoko im izgaraju srca zbog tuge za njihovom sudbinom.

Prvo na što jedan od njih misli jeste njegova vjera, a posljednje je dunjaluk. Svaki od njih govori:“Moj ummet.“i među njima nema onoga koji kaže:ja, ja.

Ono što ih najviše okupira je pozivanje zalutalih od Allaha da Mu se vrate kajući se, i pozivanje zalutalih od programa islama da se vrate uputi, te suprostavljenje napadačima ummeta Kurana kako bi ih napustili, ostavljeni i protjerani. A Allah Uzvišeni kaže:

“A ko govori ljepše od onoga koji poziva Alahu, koji dobra djela čini i koji govori-ja sam dosita musliman.“
(Fusilet 33)

Stranci (garibi) iako žive u zajednici

Sa ovim impulzivnim duhom i karakterističnim pravcem, i sa svojim kontinuiranim džihadom, živjeli su kao stranci, garibi, iako su bili u svojim domovinama i među svojim porodicama i bližnjima.Ta tuđina nije tuđina van domovine i nije bez lica, niti ruke, niti jezika, već je to tuđina misli, duše i pravca. Tako oni žive u 15.stoljeću svojim tijelima, a u prvom sa svojim mislima i osjećanjima.

Gledaju u svoje savremenike i sugrađane svojim očima, a čeznu za ashabima u svojim mislima, te osjećaju tuđinu i navikli sz na nju- „a blago se garibima.“

Ova tuđina ne čini da se povuku u sebe očajavajući ili bježe u pustinjakova osamljenička prebivališta i pojedinačnu pobožnost predajući se, kao što su to uradili monasi u kršćanstvu i pravovjerni u džahilijetu. Potpuno posvećenje Allahu kod njih je džihad, a njihova pravovjernost je pozivanje Ibrahimovoj vjeri čime su na popričtu postojani, u nevolji strpljivi i pravim putem idu. Udjeljuju kada ljudima fali, popravljaju kada se ljudi pokvare i poravljaju ono što ljudi pokvare.

Oni su, doista, generacija koja utjelovljuje preporod i predstavlja elitu i uobličava uzor i navodi primjer. Prvi pristupaju bojnim redovima kada se pozove u njih, a zadnji su kod podijele plijena.Ona,mada se odlikuje sviješću, prednjači u žrtvi i nadmašuje u davanju;ne živi u tvrđavi od slonove kosti, daleko od ljudi i puna sebe, niti se uzdiže nad ostalima, već saosjeća sa narodom, koegzistira s muslimanskim masama na njihovom pozicijama, nosi njihove brige, pomaže im u rješavanju njihovih problema, dijeli sa njima njihove radosti i žalosti i iskazuje njihove boli i nade. To nije milostinja koju ona pruža njima, jer su oni dio nje, a ona je dio njih. Oni nisu odvojeni od nje,niti je ona, u bilo kojem slučaju, odvojena od njih. Tako se ona ne prikazuje kao neko ko se uzdiže nad njima ili ih niječe,a kamo li da ih smatra nevjernicima- već ih čuva i milostiva je prema njima.Pomaže onoga od njih koji radi, poučava onoga koji zna, upozorava onoga koji je nemaran,opominje onoga koji zaboravlja, poziva onoga koji je odlutao, liječi bolesnoga i jača slaboga. Ona je otac malome, sin velikome, brat onima iste dobi i pozivač masama. Njoj ne dosadi da ih poziva i ne gubi nadu u njihov povratak. Ona je prirodni saveznik i historijska zaliha svakog islamskog pokreta i svake imanske dawe.
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la kamen spoticanja dana 25/04/2010 00:22

ikrime mnogo dobro :thumbup:
Avatar
kamen spoticanja
 
Postovi: 6469
Pridružen/a: 08/11/2009 16:29
Lokacija: na tragu za Istinom

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 25/04/2010 01:48

Žene pravovjerne - Hatidža bintu Huvejlid (Yusuf el-Qaradawi)

Hazreti Aiša prenosi da bi Poslanik alejhisselam kada bi zaklao ovcu rekao: 'Pošaljite i Hatidžinim prijateljima.' Spomenula sam mu to jednoga dana, veli Aiša, a on reče: 'Ja volim one koje je ona voljela.'


Hatidža u doba džahilijjeta


Hatidža, kćerka Huvejlidova bin Abdul-Uzza ibn Esad, bila je iz plemena Kurejš, ogranak Esed, nazvana Iskrenom, prva je majka pravovjemih i prva žena plemenitog Poslanika, kao i majka njegove djece (izuzev Ibrahima).

U doba džahilijjeta bila je udata za Ebi Halet ibn Zarare Et-Temimijja s kojim je rodila Hinda koji je prihvatio islam, bio Poslanikov prijatelj i učesnik Bedra. U prvom braku rodila je još jednog sina po imenu Halet ibn Ebi Halet koji je takode pristao uz Poslanika. Nakon smrti prvog muža Ebi Haleta udala se za Atik ibn Abida EI-Mahzumija, i iz ovog braka rodila se kćerka kojoj su dali ime Hinda koja je kao i njena braća po majci prihvatila islam.

Poslije Atikove smrti udala se za najboljeg muža Muhammeda sina Abdullahova. U doba džahilijjeta zvali su je: "Čista", zbog njenog poštenja i neporočnosti, a kada bi je opisivali opisivali bi je kao "gospođu" Kurejševićkih žena.

Hatidža kao trgovac

Kao bogata, ugledna trgovkinja, Hatidža je zapošljavala mnogo ljudi. Bila je veliki konkurent ostalim Kurejšijama koji su bili poznati kao veliki trgovci.

Jednom prilikom, dok su sjedili Ebu Talib i njegov sinovac Muhammed, amidža reče bratiću: Slušaj sinko. Ja sam siromašan čovjek, a došla su teška vremena, godine nepouzdane za nas jer nemamo sredstava niti trgujemo. Hatidža je prvakinja tvoga naroda, a ovih se dana sprema za Siriju. Ona traži trgovce i pratioce za karavanu, pa bi bilo dobro da se ponudiš jer će prije uzeti tebe nego druge zbog tvoje neporočnosti za koju je sigurno čula.

Muhammed alejhisselam je rekao: Možda ona sama pošalje po mene!? Hatidža je šula za razgovor izmedu amidže i bratića mu, a pošto je znala za Muhammeda alejhisselama da je pošten i pouzdan, poslala je po njega. Kada se odazvao ponudila mu je da kao trgovac sa njenom karavanom pođe u Siriju. Dala mu je najbolju robu, a kao pomoćnika mu odredila jednog dječaka po imenu Mejsir. Tako je Poslanik prihvatio ponudu i kao trgovac otišao u Siriju.

Poslovni partner postaje životni drug

Iz Sirije Muhammed alejhisselam se vratio sa zaradom kakvu Hatidža do tada nikad nije ostvarila. Kada se dječak, saputnik Muhamemmeda alejhiselam za Siriju, vratio i ispričao Hatidži o lijepom putovanju sa Muhammedom, te o njegovoj umješnosti, poštenju i lijepom moralu, Hatidžino srce je zaigralo. Poželjela je da taj čovjek, kome je odista teško naći sličnog, bude ne samo njen partner u trgovini već i saputnik u životu.

Mladić bez mladićke požude (grijeha), trgovac bez požude trgovca, siromah koji ima dostojanstvo. Kurejšija, a u njemu ni truna oholosti Kurejševića!?

Ali, običaj je da muškarci prose žene, kako sada da žena prosi muškarca? Taj problem Hatidža je na vrlo lijep način riješila posredstvom prijateljice Nefise.

caravannePoslala je Nefisu da uputi Muhammedu alejhisselam nekoliko pitanja. Šta te spriječava da se oženiš? upitala ga je Nefisa. Odgovorio je: U svom posjedu nemam ništa. Ona ga opet upita. A ako bi tvoja potražnja bila zadovoljena imetkom, ljepotom i valjanošću?

Muhammed alejhisselam reče: A ko mi to može pružiti?

Nefisa odgovori: Hatidža!

Poslanik je upita: Kako da to učinim?

Nefisin odgovor je bio: To je moja briga. Poslanik je prihvatio ponuđeno a Nefisa je požurila Hatidži da je obraduje onim što je postigla ovim razgovorom.

Nedugo poslije toga Hatidža je odredila sastanak gdje će se naći Muhammedove amidže sa Hatidžinom porodicom. Tako su Muhammed i njegova dvojica amidža Ebu Talib i Hamza isprosili Hatidžu od njenog amidže Amr ibn Eseda. Ugovoren je mehr od dvadeset krava. Muhammed je tada imao dvadeset pet a Hatidža četrdeset godina.


Uzoran brak

Da je Muhammed alejhisselam htio, mogao se oženiti djevojkom, od Kurejševićkih djevica, umjesto udovicom koja se već dva puta udavala i koja je već ušla u četrdesetu godinu života, čije lice skoro da se već izboralo a kosa posijedila. Da mu je bilo do tjelesnih užitaka i zadovoljenja strasti mlada djevica bi imala prednost. Bio je poznat, ničim ukaljan Kurejšija i Hašimija čija se prosidba ne odbija. Kao ličnost jako stabilan, lijepog morala i vanjštine i iz čuvene porodice. Bio je u usponu a svijetla budućnost pred njim. Međutim... On je tražio veliko srce i razboritost i našao ih je u Hatidži!!!

Nalazi se pred Hatidžom koja je u to vrijeme kod Kurejševića bila prva žena po porijeklu, kao i najuglednija i najbogatija od njih. Zbog te osobenosti veliki broj Kurejševićkih velikana i uglednih željeli su je za ženu. Mnogi su je prosili, ali ih je ona redom odbijala.Osjećala je da prose njeno bogatstvo, a ne nju lično. Prosili su bogatu Hatidžu, a ne Hatidžu ljudsko biće.

Odbila je Hatidža najuglednije Kurejševiće, a nije joj smetalo da se ponudi siromašnom mladiću koji radi kod nje. Ona je u Muhammedu našla svoj ideal i odabrala ga srcem plemenitim.

U stvari, za sebe je odabrala vječnost i ušla u historiju kroz nasvjetlija, najšira vrata.

Pa ko je preči Muhammedu od Hatidže? Ko je preči Hatidži od Muhammeda!? Najpreče je da žena koju su prozvali (et-Tahira) "Čista" pripadne čovjeku koga su prozvali (el-Emin) "pouzdani" ili "čestiti." "",čestite (žene) su za čestite (ljude) a čestiti (ljudi) su za čestite (žene)", (En-Nur 26)

Taj brak je bio odista srećan i uspješan, vedar, bez ijednog dana oblačnosti. Njegovu bistrinu nije pomutila omamljenost imetkom bogate žene niti uobraženost mladića njegovom mladošću, nego je sva njegova mladost pripadala njoj, a sav njen imetak bio je njegov.

Trošio je iz tog imetka u ono što je vidio da je potrebno i da je dobro.

Jedne sušne godine došla je Halima Sa'dija, Poslanikova dojilja, do Poslanika. Počastio ju je i ugostio, a kada se vraćala od njega sa njom je poslao mužjaka deve koji je nosio vodu i četrdeset grla iz Hatidžina imetka.

Hatidža je bila prva Poslanikova žena i ostao je sam sa njom do kraja njenoga života. Izrodila mu je svu djecu, osim Ibrahima. Rodila mu je dva sina i to: Kasima koji je najstariji, po kojem je Poslanik dobio naziv Ebu Kasim, Abdullaha koga su zvali "dobri" ili "čisti". Pored ova dva sina Hatidža je rodila sa Poslanikom i žensku djecu: Rukejju, Zejneb, Ummi Kulsum i na kraju Fatimu, njihovu najmlađu kćerku. Sinovi, Kasim i Abdullah su umrli u doba džahilijjeta, dok su kćeri dočekale islam i učinile hidžret sa svojim ocem, tada Allahovim Poslanikom.

Očekivali su da će Hatidža pasti u stanje malodušnosti nakon smrti sinova sa čovjekom koga voli, a posebno što je to bilo u vremenu kada su se živa ženska djeca zakopavala. Medutim, Hatidža je i tada kao i uvijek bila primjer veličine razboritosti, vjere i strpljenja.


Hatidža kao vjernica

Tri su žene istaknute u životima trojice poslanika, donosilaca triju velikih vjera: Asija - žena Fir'anova u životu Musaa, Merjema - kćer Imranova u životu Isaa, i Hatidža - u životu Poslanika Muhammeda alejhisselama. Svaka od njih podržavala je na neki način poslanika prije poslanstva i brinula se o njemu na najbolji način. Svaka od njih je vjerovala u ono što je kojem od njih objavljeno.

U vezi s tim, Poslanik je ove potpunosti zaokružio jednim hadisom kada je rekao: Veliki je broj ljudi upotpunio njihovu vjeru i ljudskost, a od žena su to učinile samo Merjema kći Imranova, Asija žena Fir'anova i Hatidža kći Huvejlidova.

Mudrost veli: 'Iza svakog velikog čovjeka stoji i žena kao siguran oslonac, bilo da mu je ona majka ili supruga.'

Dakle, Hatidža je bila žena koja je bila iskreni pomagać i sigurni oslonac Muhammedu alejhisselam.

U džahilijjetu mu je pomagala da očuva svoj život daleko od kumira, alkohola, kocke, besposlićarenja i strasti. Bila mu je pomagać u trenucima povučenosti, meditacije, izoliranosti od svakodnevnog života i njegove buke. Opskrbljivala ga je i omogućavala mu svake godine da ramazan provede u pečini Hira, iako se to nije slagalo sa njenim osjećajima, jer joj nije bilo svejedno kao ženi ako odsustvuje samo jednu noć, a kamoli tolike noći.

Ali, ona je osjećala da njen muž nije kao ostali ljudi i da ono što on radi nije bez cilja. Neka njegova stremljenja budu uzdignuta a njegova dobrota stigne do najvišeg stepena.

Ponekad ga je posjećivala i provodila neko vrijeme s njim u ovoj pečini, a katkad bi ostajala s njim danima i noćima praveći mu društvo i pazeći ga. Njenu pokornost prema Muhammedu alejhisselam prije poslanstva i hitrinu u ispunjavanju njegovih želja ilustruje primjer da, kada je primijetila njegovu naklonost prema Zejd ibn Harisu, njenom robu, ona mu ga je poklonila. Svojim postupkom doprinijela je tome da Zejd bude jedan od prvih koji su prihvatili islam.

Ovo je Hatidža u doba džahilijjeta. O tome kakva je bila nakon primanja islama saznajemo iz onoga što kaže Aiša. Najsvjetliji slučaj je kod primanja Objave u pečini Hira. Džibril je Poslanika u trenutku spuštanja Objave iscrpio do posljednjeg atoma. Drhteći skoro u bunilu, vratio se Hatidži i rekao: "Pokrij me, pokrij... Zaista sam se preplašio!!!"

Ovaj trenutak Hatidžu nije učinio jednom od onih kod kojih razum bježi od straha. Ovo iznenaženje, čudo i neobičnost nije je spriječilo da pravilno rasuđuje i razborito misli.

Pronicljivošću i zdravim razumom prepoznala je Allahov zakon u ponašanju Njegovog roba, pa je sa sigurnošću i ubjeđenjem rekla svome mužu: Tako mi Allaha, Allah tebe neće poniziti, pokazuješ milosrđe, paziš rodbinu, podnosiš sve, zarađuješ izgubljeno, istinu govoriš, dočekuješ i ugošćuješ goste.

U drugoj predaji se prenosi da je rekla. Obraduj se i ohrabri, sine amidžin! Tako mi Onoga u čijoj je ruci život Hatidžin mislim da ćeš biti Poslanik ovoga ummeta.

Ona se nije zadovoljila samo riječima utjehe nego ga je odvela do svog amidžića Vereke ibn Nevfela koji je u doba džahilijjeta bio kršćanin. Poznavao je hebrejski i prepisivao neke citate iz Indžila. Hatidža mu je rekla: Dragi amidžiću, saslušaj tvog rođaka, tj. mog muža. Vereka ga je upitao: Šta se dogodilo (šta si vidio )? Tada mu je Poslanik ispričao šta je vidio i doživio. Vereka je nakon toga rekao: To je melek od Allaha poslat, koji je i Musau dolazio. Tako je Hatidža bila osnov milosti, povjerljivo utočište i sigurna zaštita za Muhammeda alejhisselam.

Uvijek je bila uz njega kada je osjećao tegobu ili neugodnost. Bila je riznica svega što mu je bilo potrebno i nada njegova kada bi posustao, smirenost i pouzdanost kada bi ga život u ćorsokak satjerao. Ibn Ishak prenosi: Hatidža je prva povjerovala u Allaha i Njegova Poslanika i u ono što mu je objavljeno. Ona mu je bila olakšanje od Allaha dato. Ona mu je to bila jer nigdje nije mogao čuti lijepu riječ, svi su ga napadali i u laž ugonili, što ga je jako žalostilo, a Allah mu je dao olakšanje u Hatidži. Ona ga je bodrila i tješila i savjetovala mu da se ne obazire na postupke pojedinih ljudi. Dijelila je s njim svu težinu poslaničke misije. Pomirila se i bila zadovoljna bolima koje je donijelo poslanstvo. Kada bi išao medu ljude išla je s njim. Okusila je težinu bojkota i gorčinu gladi, i pored toga što je imala svega u izobilju i mogla živjeti lagodnim životom. Zato nije nimalo čudno što je njoj poslat selam preko Džibrila.

Buharija prenosi od Ebu Hurejre: Došao je Džibril Allahovom Poslaniku i rekao: O Allahov Poslaniče! Evo ti dolazi Hatidža sa zdjelom hrane, pa kada dode prenesi joj selam od njenog Gospodara i od mene i obraduj je dvorcem u džennetu od suhog bisera u kome nema buke niti neprijatnost.

Suhejl kaže: Dvorac je ovako opisan zato što ona nikad nije podigla glas na Poslanika, niti ga je ikad bilo čime zamarala, a kamoli viknula na njega i osora bila.


Smrt i ispunjenje

Deset godina po poslanstvu a tri godine prije Hidžre, Allahova odredba koja iskušava vjeru u ljudima je htjela da odvoji od Poslanika njegovu voljenu ženu Hatidžu koja mu je, kako kaže Ibn Hišam, istiniti pomagač u islamu.

Na malo prije njene smrti umro je njegov vjerni pomagač, amidža mu Ebu Talib. Hatidža je bila unutrašnje utočište, dok je Ebu Talib bio pomoć i podrška spolja, tj. tjelesni zaštitnik. Smrt to dvoje ljudi je ostavila duboke tragove u duši Poslanika. To je dovelo do toga se ova godina nazove "godina žalosti."

Hatidža je umrla, ali Poslanikovo sjećanje na nju u njegovoj duši nije nikad umrlo. Sjećanja su ostala bistra tokom cijelog Poslanikovog života.

Uvijek je se rado sjećao, ljubazan bio prema njenoj porodici i srdačan prema njenim prijateljima. Aiša, poslije nje Poslaniku najdraža žena, i nakon njene smrti bila je ljubomoma na nju. Prenosi da Poslanik gotovo nikad nije izašao iz kuće a da ne spomene Hatidžu i to na najbolji način. Aiša nastavlja: To spominjanje je jednog dana izazvalo u meni ljubomoru pa sam rekla: Zar nije stara zamijenjena ljepšom od nje?Poslanik se tada rasrdio da mu je kosa zadrhtala pa je rekao: Tako mi Allaha, On mi nije dao bolju od nje; vjerovala je u mene kada su me ljudi odbacili, vjerovala mi je kada su me drugi u laž ugonili, pomogla me svojim imetkom kada su me ljudi bojkotovali, a Allah mi je samo s njom podario djecu. Aiša zatim kaže: Rekla sam sama sebi: Nikad je više po ružnom neću spominjati.

Neka joj se Allah smiluje i zadovoljan njome bude. Neka je nagradi radi svoga Poslanika i njegova poslanstva najljepšom nagradom za iskrene!!!

Amin!!!


Jusuf el-Qardawi
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la Altec Lansing dana 27/04/2010 15:09

.

Zanimljiv i produhovljen tekst o srcu iz pera saudijskog vjerskog znanstvenika, doktora apologetike i propovjednika u mekanskoj bogomolji:

http://minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3407:srce&catid=36:rekaik&Itemid=66

Postavljen i na ovom (sa-x) forumu, na linku:

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?f=6&t=75712

Pitanje: Da li je to došao kraj epohi u kojoj je se duhovnost i ruhanijjet u islamu pripisivao samo sufizmu i dervišima?

Ovaj tekst nam kaže da ne idemo daleko tražeći SRCE. Ima ga definitivno i u autentičnom i izvornom islamu ili kako ga još zovu SELEFIZMU, a zlobnici bi rekli VEHABIZMU.

Prijatno čitanje.

.
Altec Lansing
 
Postovi: 4
Pridružen/a: 27/04/2010 13:52

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la Altec Lansing dana 27/04/2010 16:34

.

slika

HATTABU, HEROJU UMMETA

Pustinja je uvijek rađala junake
Ummeta Muhammeda uzorne prvake,

Halida i Hamzu Talhu i još mnoge
Tamu zla i širka baciše pod noge,

Po nakovnju od pijeska bije čekić vreli
Na njemu se skova još jedan junak smjeli,

Zadojen imanom na vrelu Božje r'ječi
Odazva se ummetu od bola što ječi,

Rodnu grudu napusti, sa sedamn'est ljeta
Protiv zulma borit' se, zadaća mu sveta

Dječačić iz pustinje, što po dinama se peo
Daleko od kuće, muškarac posta zreo

U ruke svoje uzeo, bajrak je džihada
U ummetu ranjenom probudi se nada

Tijelo kao granit, gar u dugoj kosi
A u srcu herojskom, žar džihada nosi

Ambicije veće, od okeana i mora
Ummet oslobodit', okova terora

Sudba ga Allahova, odvela daleko
U brda Kavkaza, ko bi samo reko'?

Prekaljen u Groznom i hiljade bitki
Dušmanima mora, i mač pravde britki

Znao vrlo dobro, da sila silu slama
Čizmom sebe upisa, u povijest islama

Sedamn'est dugih godina, u barutnom dimu
Kroz vrućine ljetne, i kroz ljutu zimu,

Hitao je smjelo, k' nagradi najvećoj
Krunisan šehadetom u trideset i trećoj

Daleko od grude, kabur mu se skriva
Uspomena na njega svježa je i živa

U bespuću dalekom, Kavkaskog masiva
Časno tijelo leži, ko' da mirno sniva

Postelja mu zemlja, prekrivač od neba
Bez znamena ikakvog, a zar mu i treba?

Iako bez znaka, u tami tih vrleti
Mezar njegov blista, čini se da svijetli

Sjećanje na njega iz oka tjera suze
A jazik hvali Rabba, Sebi što ga uze

Gledajuć' u njega i one njemu slične
Uviđamo slabost i manjkavosti lične

Stidljivo i sjetno, duše kore sebe
U raskoši što žive, i umiru ko' deve

Krvari nam ummet, i prepun je rana
Al' grive konjske nose, hajr do Sudnjeg dana

Hiljade Hattaba, majke će da rode
Svjetlom će džihada, trnut' tamu zlobe

Ponestade riječi, za opisat tog junaka
Može l' se u moru, prebrojat' kaplja svaka?

Gospodaru smiluj se, heroju ummeta
I podari mu ljepote, vječnog Dženneta



(Lavu islama i ponosu ummeta,
Samiru Salihu Abdullahu es-Suvejlimu,
poznatijem kao Hattab. Rahimehullah.)


Pjesnik: Musa Aid
Dana: 18. IV 1431. po H.

slika

.
Altec Lansing
 
Postovi: 4
Pridružen/a: 27/04/2010 13:52

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la SenQ dana 28/04/2010 15:04

@altec: haberu mislim da ti haman ovo nema veze sa ovom temom al eto

Nego ono sto umnogo ima veze sa temom jeste ono sto je arzuhal (Allah mu se smilovao) postavio negdje drugo..

Šta je ono stavio Gazija Husrev-beg u svoju Vakufnamu? ''...i džaba zikra ''HU'' dok se svijetom potuca sirotinja...''

Znate li ko je ''muflis'' (bankrot)?, upitao je Allahov poslanik, alejhi-selam, ashabe.

Dosad, iz onog što sam proživio i naučio o islamu, imanu, ihsanu, iz Kur'ana i sunneta, iz prakse velikih i dobrih ljudi - osvjedočujući se svojim razumom i srcem - shvatio sam jedno: valja što ljepše činiti Allahovim stvorenjima, a ljudima posebno. I tu se deredže stječu i tu se čovjek čisti od grijeha, a i od svakakvih osobina duše od kojih se valja očistit. Uradi kakvo dobro nekom insanu, ma ko on bio, ako možeš - samo se nasmješi, ali ga ne opterećuj ničim i tu noć cijelu prespavaj, nemoj ustajat na tehedždžud. Pomozi nekome, na ovaj ili onaj način, obraduj ga i oraspoloži, vrati nekome nadu i pomiluj jetima - i nikakve ti nafile ne trebaju. Ukaži čast nekom Allahovom robu, a posebno roditeljima, izmami osmjeh, nemoj tužnog i zabrinutog ostavljat samog - i to će ječati i odzvanjati do nebesa kao nijedan tvoj noćni zikr do tada.
Valja zikrit i noću klanjat, onome ko želi Rabba. I to je golemo i nije lahko mnogima. Ali, kada bi neko došao pejgamberovom ashabu u itikaf da mu se požali na stanje, on bi odmah prekidao itikaf u ramazanu, napuštao mir džamije i svoj zikir i ibadet, i izašao u dunjaluk da pomogne i olakša tom Allahovom robu. Valja to shvatit...To je najpreče.
Ali teško je ljudima da se odvaže da budu hizmećari ljudima...kibur, šta li...jednako kao što je teško nekima da saviju svoju kičmu u sedždu, pred Gospodarem svjetova. Isuviše sam puta vidio mladog insana nadahnutog čitanjem knjiga mudrih ljudi, kako se bori sa šejtanom da što više pozikri, da ustane noću i klanja, da krene Putem...a ne miče se ni koraka. To je mladost koja nije skontala stvar. Ali dođe to na svoje, na hajr, nekad.
Često vidim i kako neke džematlije, sa raznim problemima koji ih muče i brigom, dolaze u džamiju i - umjesto da u zajedničkom namazu i onom bratu muslimanu do sebe nađu olakšanje - oni dođu da napadnu nekog, da se istresu na nekog u džamiji (na hodžu, ako treba) jer ne smiju nikog od svojih ukućana dirat da ne bi bilo gore, dođu da se ''istovare''...Kako tako griješimo, to je strašno...
Ima muslimana pa nikako da skontaju razliku između dostojanstva i ponosa, između dostojanstvenosti i ponositosti...
Mnogi muslimani se diče nekakvim ''islamskim ahlakom'', pričaju ateistima kako nemaju pojma o ovome, onome...A nije se jednom desilo da neki ateista ima takav predivan pristup čovjeku, takav način ophođenje i brižnosti da se zapitam - znajući šta o tome Allah veli i Njegov Pejgmaber - kako ovaj čovjek nije vjernik!? A desi mi se, isto tako često, da vidim nekog muslimana u džamiji koji je tako osor i grub, zajedljiv i bešćutan, da se upitam - pa na šta se ovaj oslanja?

Allah veli u Kur'anu kako nisu isto stanovnici vatre i stanovnici dženneta, kako nisu isto slijepac i onaj koji vidi, kako nisu isto lijepo i ružno...

A desi mi se da, kada pogledam u neku skupinu ljudi za koju znam da je mješavina muslimana i onih koji to nisu, ne mogu razlikovati nikog, ničim se ne odvajaju, kao da su svi ISTO!

I vidi sad! Allahovo zadovoljstvo i pomoć, Pejgamberovo zadovoljstvo na sudnjem Danu, radost meleka, jed i jad šejtana, duhovne deredže, zatvaranje džehennemskih kapija, otvaranje džennetskih, brisanje grijeha, pokrivanje sramote i na ovom i na onom svijetu od strane Gospodara...sve to, i još neslućeno više, donosi činjenje nečeg dobrog i lijepog drugom Allahovom stvorenju...

Drukčije nam ne valja nikako.

Da nas Allah uputi da činimo ono sa čim je on zadovoljan i da nas okiti najljepšim ahlakom koji će prevagnuti na tasu naših dobrih djela, amin.
Avatar
SenQ
 
Postovi: 163
Pridružen/a: 16/03/2010 15:10

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 01/05/2010 02:12

Razotkrivači nepoznatog

Vjerovanje u gajb – nepoznato i nevidljivo, sastavni je dio islamskog vjerovanja.

Prvo svojstvo kojim je Uzvišeni Allah opisao vjernike u Kur'anu jeste da oni vjeruju u ono što nisu vidjeli, niti svojim čulima dokučili:

''Elif-lam-mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputa je svima onima koji se Allaha budu bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali...'' (El-Bekare, 1-3)



Ogromnu većinu osnovnih temelja kao i ogranaka islamskog vjerovanja sačinjavaju stvari koje se na ovom svijetu nikako ne mogu vidjeti, čuti, niti osjetiti nijednim od ljudskih osjetila. Naprimjer, vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Poslanike, Sudnji dan, Džennet, Džehennem, patnju u kaburu, pojedinosti dešavanja na Sudnjem danu... sve ovo spada u područje gajba, u kojeg musliman čvrsto mora vjerovati, i bez čijeg se priznavanja i ne može smatrati vjernikom. Mudrosti vjerovanja u gajb su mnogostruke, o čemu su mnogo govorili islamski učenjaci.

Problem nastaje kada, što iz neznanja što iz nekontrolirane radoznalosti, neki muslimani počnu da iznalaze metode i načine kako i na koji način da svojim čulima dokuče neke vidove gajba te ih pokažu i prezentiraju drugima, što u osnovi i nije moguće. Većina njih su, uglavnom, dobronamjerni i iskreni, te žele drugima dokazati kako je islam vjera istine i Pravoga puta. Ekspanzija visoke tehnologije i mogućnost da se neka vijest, audio ili video zapis vrlo brzo proširi i uđe gotovo u sve kuće na svijetu, olakšala je aktivnosti i zalaganja ''razotkrivača gajba''. Internet je prepun video klipova na kojima možete ''vidjeti'' kako izgledaju osobe koje su bile podvrgnute patnjama u kaburu, ''čuti'' krike onih koji se pate u Džehennemu, i još mnogo toga. Islamski učenjaci današnjice su s pravom žestoko osudili ovakvu vrstu islamskog misionarstva, jer ona ne samo da zalazi u područje u koje musliman niti smije niti može zalaziti, već u jednom velikom dijelu samo stvara kontraefekat kod onih koji su inače antiislamski nastrojeni ili su po pitanju islama sumnjičavi.

Ono što u osnovi nije islamom legitimno niti dozvoljeno, ne može biti sredstvo pomoću kojeg će se drugi pozivati u islam. Zaista je veliko pitanje da li je posredstvom spomenutih spornih video i audio materijala ijedan nemusliman ili veliki grješnik istinski spoznao islam i njegove ljepote, te nakon toga postao musliman ili praktični vjernik? Ateisti i njima slični upotrebu ovakvog propagandnog materijala za pozivanje ljudi u islam smatraju krajnje primitivnim, neukusnim i prevarantskim načinom djelovanja na mase, te sve to lijepo koriste u borbi protiv islama konstatirajući da je jadna ideologija koja se pri svome širenju koristi ovakvim ''smicalicama'' i ''trećerazrednom demagogijom''. Da se razumijemo, ateisti će uvijek napadati islam i muslimane bez obzira kakve metode prilikom poziva u islam koristili, međutim, muslimani se trebaju truditi da im za to bespotrebno ne daju povoda.


Upoznajte Dedždžala i Jedžudža i Medžudža


U velike predznake Sudnjeg dana između ostalog spada i dolazak Dedždžala kao i Jedžudža i Medžudža. Malo je muslimana koji nisu slušali ili čitali o ovim velikim iskušenjima koja će zadesiti vjernike pred nastupanje Sudnjeg dana, a sretan je svaki onaj čovjek koji s dinom i imanom preseli na ahiret prije ovih zbunjujućih smutnji. Ukratko, Dedždžal je jednooki mladić, kovrdžave kose i ružnog izgleda, koji će se pojaviti pred Sudnji dan i koji će za sebe tvrditi da je Bog, što će ljudima nastojati dokazati svojim čudotvornim moćima koje mu je Uzvišeni Allah podario kako bi nevjernike i licemjere odvodio u zabludu, a vjernicima bio iskušenje. Kretat će se vrlo brzo, te će ući u svaki grad na svijetu osim Mekke i Medine u koje mu neće biti dozvoljen pristup. (Muslim, br. 2942, od Fatime b. Kajs, r.a.)

U kršćanskom vjerovanju poznat je kao Antikrist. Što se tiče Jedžudža i Medžudža, to su dva drevna naroda koja će se, po islamskom vjerovanju, pojaviti pred Sudnji dan, te će na Zemlji napraviti veliki nered i haos. Bit će ih jako mnogo, a ubijat će sve što im se nađe na putu. Vjerovanje u oba ova velika predznaka Sudnjeg dana temelji se na nedvosmislenim šerijatskim argumentima, kur'anskim ajetima i mnogobrojnim vjerodostojnim hadisima. Vjerovanje u ove predznake također spada u područje gajba (onog vremenski ograničenog) te će i Dedždžal i ova dva divlja naroda ostati daleko od dosega ljudskih čula sve do onog trenutka kada će im Uzvišeni Allah dozvoliti pa će se pojaviti i posijati veliki nered na Zemlji.

Kad je i o ovome riječ, neki muslimani su već odavno svojim racionalnim pristupom ovoj temi nastojali da ''razotkriju gajb'', te ga pokažu ljudima, kako bi ljude uvjerili da je Poslanik, s.a.v.s., govorio istinu. Smatraju da se Dedždžal već pojavio, te da su televizija i slični ''jednooki'' aparati za prijenos slike i tona glavom i bradom Dedždžal. Svoj stav argumentiraju činjenicom da se posredstvom ovih aparata šire nered, razvrat i nemoral, te da se slika i zvuk koji se emitiraju preko njih vrlo brzo putuju i kreću, te gotovo trenutno dolaze do svih gradova na svijetu, što metaforički ukazuje na Dedždžala. Poslanik, s.a.v.s., svakako je govorio istinu u što ne smije sumnjati niko ko se smatra muslimanom, ali je isto tako istina da je poistovjećivanje Dedždžala s televizijom ili danas internetom, očita greška i velika zabluda. Poslanik, s.a.v.s., opisao je Dedždžala do u detalje kao ljudsko biće, čovjeka od krvi i mesa, kojeg će na kraju ubiti Isa, a.s., te ustvrdio da on i pored svojih velikih (vremenski ograničenih) moći, neće biti u stanju da uđe u Mekku i Medinu, a svima nama je vrlo dobro poznato da su televizori već odavno ''ušli'' u ova dva sveta grada muslimana. Ovo nakaradno tumačenje pojave Dedždžala u islamsko-arapskom svijetu poznato je već više decenija, a možda čak i od same pojave TV-a.

Što se tiče spomenuta dva krvoločna i divlja naroda, i o njima je isto tako bilo dosta mišljenja koja su daleko od ispravnog tumačenja. Naprimjer, zbog nezapamćenog zločina i do tada neviđenog krvoprolića koje je uslijedilo nakon što su u sedmom hidžretskom stoljeću Tatari osvojili velike dijelove islamske države te na kraju ušli i u tadašnju prijestolnicu Bagdad, i zbog toga što su po svom izgledu sličili opisu kojim je Poslanik, s.a.v.s., opisao pripadnike ova dva naroda (sitne oči, pljosnati nosevi), čak su i neki islamski klasici poput imama Kurtubija, naginjali mišljenju da su Tatari u najmanju ruku prethodnica Jedžudža i Medžudža. (Vidjeti: El-džami'a li-ahkamil-Kur'an, 11/62)

Međutim, prije nekoliko godina imao sam priliku čuti još jedno, za mene potpuno novo i originalno, ali bez sumnje pogrešno i nakaradno tumačenje pojave Jedžudža i Medžudža. Poznato je da su drevni kineski carevi sebi još za života pravili grandiozne grobnice u koje bi nakon njihove smrti, zajedno s njima bile pokopavane hiljade glinenih vojnika u pravoj ili minijaturnoj veličini, koji su ih, kako je to naučavalo pagansko kinesko vjerovanje, trebali čuvati u zagrobnom životu i osigurati im ''vječnu zaštitu''. Ovi glineni vojnici su još poznati pod imenom vojska terracotta. I dan-danas se u Kini prilikom arheoloških iskopavanja pronalaze čitave divizije ovih glinenih vojnika, koji su svaki za sebe pravljeni originalno, bez kalupa ili šablona, tako da se svi međusobno razlikuju. Razgovarajući s jednim obrazovanim muslimanom, nekako smo naišli i na temu Jedžudža i Medžudža. Tada mi je ushićeno i dosta samouvjereno iznio svoje mišljenje po tom pitanju, tvrdeći da glinena vojska drevnih kineskih careva najvjerovatnije predstavlja Jedžudž i Medžudž. Tom prilikom rekao mi je i kako njihov izgled odgovara izgledu koji nam je opisao Poslanik, s.a.v.s., tj. da imaju pljosnate noseve, male oči i široka lica, da će doći sa istoka, te da se nalaze negdje u unutrašnjosti zemlje, i da im Uzvišeni Allah kada god to želi, može udahnuti dušu te im dozvoliti da izađu i probiju branu koju je Zul-Karnejn podigao između našeg vidljivog i njihovog skrivenog svijeta (o Zul-Karnejnu i podizanju brane prilično se detaljno govori u suri Kehf, 86-97).

Nisam imao mnogo izgleda da ovako samouvjerenom čovjeku objasnim da se njegovo tumačenje nikako ne može prihvatiti jer je Poslanik, s.a.v.s., u vjerodostojnom hadisu rekao da su pripadnici ovog naroda živi, te da svaki dan nastoje probiti branu koja dijeli naš i njihov svijet. Kada je god skoro probiju, Allah je opet vrati u prvobitno stanje ili je učini još čvršćom, i tako će biti sve do trenutka kada će je Allahovom voljom probiti i krenuti u svoj divljački i krvavi pohod (hadis o kopanju brane prenosi Ebu Hurejre, r.a., a bilježe ga Tirmizi, br. 3153, Ibn Madže, br. 4080, Ahmed, 2/510. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Es-Sahiha, br. 1735).


Dokazi su oko nas


Vjernici će uvijek naći dovoljno dokaza da beskrajno čvrsto i nepokolebljivo vjeruju, jer iako ne vide Uzvišenog Allaha, u svemu što ih okružuje oni će spoznati i osjetiti Njegovo djelovanje. Stoga, oni niti smiju niti imaju potrebe da pokušajima razotkrivanja gajba sebi i drugima nešto dokazuju. Za čista srca i neiskvarene duše, kozmički dokazi o postojanju Allaha su sasvim dovoljni. I Kur'an najviše potencira na ovoj vrsti dokaza kada potvrđuje postojanje Svemogućeg i Sveznajućeg Stvoritelja:

''Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.''
(El-Bekare, 164.)

Zaista, skladno kretanje enormno velikih i za ljudski um nepojmljivo ogromnih nebeskih tijela u kosmosu, jasno ukazuje na Onoga koji sa svim tim upravlja. Imam Šafija, r.h., govorio je:

Čudno je kako se Allahu može griješiti
Il' kako Ga nevjernik može nijekati

A sve što se kreće ili što stoji
Bez sumnje svjedoči da Allah postoji

I u svemu što bivstvuje znak je vidljivi
Što ukazuje da je On jedan jedini.

(Menakibuš-Šafi'i, 2/109)

S druge strane, nevjernici će uvijek pronalaziti dokaze kako je vjerovanje u Boga stvar primitivnih i neukih ljudi, a postanak svega što postoji prepustit će slučaju i paušali. Ma kako pametni, inteligentni i školovani bili, nikakvi dokazi njima neće otvoriti oči, niti raznježiti srca, osim ako im se Allah smiluje. Zbog čega? Jer su precijenili svoje mogućnosti i intelektualne domete, ne mireći se s činjenicom da njihov um, bez obzira koliko bio snažan i sposoban, nikada neće moći shvatiti niti dokučiti sve o Stvoritelju. Ljudi ipak znaju samo ono što im je Allah dozvolio da znaju, pa njihovi bijedni pokušaji da negirajući Allaha, svojim trudom i zalaganjem sve doznaju i shvate, nalikuju pokušaju računara da ''shvati'' kako ga je čovjek napravio. A tu je i oholost. Čak kada bi i svojim očima vidjeli jasna i nedvosmislena čuda, ovakvi bi opet to smatrali varkom i spletkom urotnika. Rekao je Uzvišeni:

''Kad bismo radi njih kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: 'Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!" (El-Hidžr, 14-15)

Zato, ljude u islam treba pozivati lijepo i mudro, kroz prezentiranje i pojašnjenje jasnih i nedvosmislenih šerijatski legitimnih dokaza, a kloniti se spornih i sumnjivih stvari koje vrlo često prouzrokuju više štete nego koristi.



Piše: Amir Durmić
Obrada: IslamBosna.ba
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 03/05/2010 01:19

Iz života ashaba: Ebu Ejjub El-Ensari

Ukopan pod zidinama Konstantinopolisa'

Ovaj znameniti sahibija –drug Allahovog Poslanika s.a.v.s zvao se Halid ibn Zejd ibn Kulejb, iz plemena Benu Nedždžar. Što se tiče njegovog nadimka, on je Ebu Ejub, a pripadao je Ensarijama.

A ko to od nas muslimana nije čuo za Ebu Ejuba el Ensariju!? Uzvišeni Allah je spomen na njega uzdigao od mašrika do magriba, i učinio da poraste njegov ugled kada je baš njegovu kuću izabrao između svih ostalih muslimanskih kuća da u njoj odsjedne Resulullah kada je kao muhadžir stigao u Medinu. To je najveća čast i ponos ovog ashaba. Taj slučaj kada je Allahov Poslanik s.a.v.s odsjeo u kuću Ebu Ejuba je divna priča koja se tako rado ponavlja i prepričava. Kada je Poslanik s.a.v.s stigao iz Mekke u Medinu, srca Medinlija su ga dočekala kako se najbolje može neki gost dočekati.
Gledali su ga očima u kojima se odražavala čežnja za viđenjem nekog najdražeg.Rasprostranili su svoja srca izražavajući mu dobrodošlicu, a vrata svojih kuća su otvorili kako bi dragi gost baš kod njih odsjeo i najugodnije se osjećao. Allahov Poslanik odluči da u Kubau, selu nadomak Medine, provede prva četiri dana, i za to vrijeme sagradi svoj prvi mesdžid koji je utemeljen na čestitosti.



Onda je Allahov Poslanik s.a.v.s krenuo iz Kubaa jašući na svojoj devi, dok su svi jesribski uglednici stajali duž puta, a svaki je htio da mu pripadne čast pa da Allahov Poslanik odsjedne baš kod njega. Jedan za drugim izlazili su pred devu i govorili: Budi kod nas, o Allahovov Poslaniče, uz svu potrebnu poslugu, uvjete i zaštitu ! Allahov Poslanik bi im odgovarao: Neka, pustite je, jer njoj je naređeno šta da čini. I deva bi polahko nastavljala svoj put prema određenom cilju praćena očima i srcima svih prisutnih. Kada je prošla mimo neke kuće, njeni vlasnici i ukućani bi se silno ražalostili i gubili nadu, dok bi se ista nada rađala u srcima oni pored kojih tek treba da naiđe. I tako je deva neprestano išla slijeđena od silnog svijeta, koji su žarko željeli saznati ko će biti taj sretnik gdje će se deva zaustaviti. Kada je stigla ispred dvorišta kuće Ebu Ejuba el Ensarije deva polahko kleknu. Međutim, Poslanik s.a.v.s još ne sjaha sa deve. Nakon nekoliko trenutaka deva se ispravi i polagano produži svoj hod, dok je Vjerovjesnik uzde skroz popustio i olabavio. Onda se deva zaokrenu i vrati, te ponovo kleknu na ono isto mjesto.

Tada silna radost ispuni srce Ebu Ejuba el Ensarije, i on požuri da se selami sa svojim časnim i nesvakidašnjim gostom. Uze i ponese njegove stvari, osjećajući se kao da nosi sva blaga i riznice ovoga svijeta, te ih odnese u svoju kuću. Ebu Ejubova kuća se sastojala od prizemlja i sprata, pa on nabrzinu sve svoje stvari i robu sa sprata iznese kako bi tu smjestio Poslanika, ali Allahov Poslanik ipak izabra prvi sprat, što Ebu Ejub i prihvati, te ga smjesti ondje gdje on više želi.

Kada je pala noć i Allahov Poslanik otišao na spavanje, Ebu Ejub se sa svojom ženom pope na sprat, pa kada zatvoriše vrata za sobom, Ebu Ejub se tiho obrati ženi: Teško tebi, šta mi to uradismo?Zar će Allahov Poslanik s.a.v.s biti ispod nas, a mi iznad njega? Zar ćemo hodati iznad glave Allahovog Poslanika ? Zar baš da se nađemo između Vjerovjesnika i Objave koja mu silazi sa nebesa? U tom slučaju sigurno smo upropašteni.. Supružnici se silno zabrinuše zbog svog postupka ne znajući šta dalje da čine i kako da postupe. Nikako ne mogoše da se umire sve dok se ne dosjetiše da se smjeste u ugao sprata koji nije bio iznad prostora gdje je boravio Vjerovjesnik s.a.v.s.
Oni se tu malo oslobodiše i otuda se nikud ne pomakoše, a ako bi se kretali, išli bi samo krajevima sprata, strogo izbjegavajući sredinu kuće. Kada Ebu Ejjub ujutro ustade, požali se Poslaniku s.a.v.s: Tako mi Allaha, sinoć oka nismo sklopili, ni ja ni moja žena!
A zbog čega to, Ebu Ejjube upita Vjerovjesnik.
On odgovori: Sjetio sam se da sam ja na spratu kuće u čijem si ti prizemlju, pa da, kad god se pokrenem, na tebe će sipati prašina sa plafona koja će te uznemiravati. Sem toga, našao sam se između tebe i Objave.
Allahov Poslanik s.a.v.s mu onda reče : Ništa ne brini, o Ebu Ejube. Nama je puno lakše da budemo u prizemlju, jer nam stalno neko dolazi u zijaret.
Dalje priča Ebu Ejub: Ja se opet pokorih želji Allahova Poslanika, sve dok jedne hladne noći ne pade jak kiša od koje se slomi dio krova pa voda poče da lije po spratu. Ja i moja žena skočismo i pošto nismo imali ništa drugo sem jednog čašafa kojim bi se pokrivali, s tim počešmo skupljati vodu i sušiti pod, bojeći se da voda ne procuri u prizemlje na Vjerovjesnika. Kada osvanu jutro , ja požurih Allahovom Poslaniku pa mu rekoh:'O Allahov Poslaniče! Ti si mi draži od oca i majke. Ja zaista ne mogu živjeti iznad tebe, a da ti budeš ispod mene.' Onda mu ispričah šta se desilo prošle noći, našto se on smilova pa mi udovolji te se preseli na sprat, a ja i moja žena siđosmo u prizemlje.“

Poslanik s.a.v.s provede u kući Ebu Ejuba nešto oko sedam mjeseci, sve dok se ne završi gradnja njegovog mesdžida na onom istom prostoru gdje je kleknula deva prilikom ulaska u Medinu. Onda se Vjerovjesnik preseli u sobe koje sagradiše oko mesdžida za njega i njegove žene. On tada postade prvi komšija Ebu Ejuba i više od običnog komšije. Ebu Ejub zavoli Allahovog Poslanika iskrenom i srčanom ljubavlju, a isto tako i plemeniti Vjerovjesnik zavoli Ebu Ejuba i toliko se s njim zbliži da se u njegovoj kući osjećao potpuno isto kao i u svojoj.

Ibn Abas r.a priča:

Jednog žarkog popodneva kada je inače svako boravio u kući i nikud ne bi izlazio, Ebu Bekr r.a izađe u džamiju gdje ga ugleda Omer r.a , pa ga upita: 'O Ebu Bekre, šta te je to natjeralo da izađeš u ovo doba?' On mu odgovori: 'Ništa me drugo nije natjeralo, nego glad koja me mori!' Omer dodade: 'Tako mi Allaha, ni mene ništa nije drugo istjeralo van kuće!' I dok su oni tako razgovarali, naiđe Allahov Poslanik koji ih upita: 'Šta je to vas dvojicu navelo da izađete iz kuće u ovo doba?'
Oni mu odgovoriše : 'Allaha mi, istjerala nas je iz kuće glad kojun osjećamo u stomacima!'
Vjerovjesnik dodade: 'Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, i mene je isto to natjeralo da izađem iz kuće! Hodite sa mnom!' Onda se sva trojica zaputiše i dođeše pred vrata Ebu Ejjubove kuće , a Ebu Ejub bi svaki dan nešto pripremao Allahovom Poslaniku za jelo, i samo ako bi puno kasnio on bi onda tu hranu davao ukućanima da je pojedu. Kada dođoše pred kuću izađe žena Ebu Ejubova i reče: 'Dobro došao, Allahov Poslaniče, i ostali koji su sa tobom!'
Vjerovjesnik je upita: 'Gdje je Ebu Ejjub?'
Ebu Ejjub, koji je u palmoviku u blizini kuće nešto radio, ču glas Poslanika s.a.v.s pa žurno dođe i povika: 'Dobro došao Allahov Poslaniče i ostali koji su sa tobom!' Onda nastavi: 'Pa ovo nije vrijeme tvog uobičajenog dolaska!'
'U pravu si' - složi se Vjerovjesnik.
Onda Ebu Ejjub ode u svoj palmovik pa otkide jednu rodnu granu na kojoj biješe dosra datula, onih zrelijih i onih koje još nisi potpuno sazrele.
Vjerovjesnik mu reče: 'Nisi trebao trgati ovu granu. Mogao si samo da nam nabereš ovih zrelijih datula, a druge su mogle još stajati.'
Ebu Ejjub reče: 'O Vjerovjesniče! Meni je zadovoljstvo da probaš i jednih i drugih datula. A sada idem da nešto zakoljem!'
'A šta misliš klati, pazi na one koje daju mlijeko!' doviknu Poslanik s.a.v.s.
Ebu Ejjub zakla jedno jare, a onda reče ženi: 'Spremi nam kruh i sipeci kako najbolje umiješ!' Zatim pola jareta stavi da se kuha, a onu drugu polovicu ispeče. Kada hrana bi spravljena i postavljena pred Allahovog Poslanika s.a.v.s i njegova dva druga, Poslanik uze komad mesa pa ga stavi u lepinju i reče: 'O Ebu Ejjube, odnesi ovo Fatimi, jer ona ovako nešto danima nije probala!'
Kada se dovoljno najedoše i napojiše, Poslanik reče: 'Kruh, meso, datule, one sazrile i one manje zrele!' Njegove oči zasuziše dok je dalje govorio: 'Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša , to su blagodati zbog kojih ćete biti pitani na Sudnjem danu. Pa kada se nešto slično ovome nađe kod vas i to zgrabite ili uzmete svojom rukom , tada kažite: U ime Allaha, a kada se najedete recite : Hvala Allahu koji nas je nahranio i koji nas je ovim blagodatima i nimetima počastio!'
Onda resulullah s.a.v.s ustade govoreći Ebu Ejjubu: 'Sutra nam dođi!' Običaj Vjerovjesnika je bio da kada god mu neko učini dobročinstvo, on bi nastojao da mu na to uzvrati istom mjerom. Pošto Ebu Ejjub ne ču šta mu na kraju Vjerovjesnik poruči, Omer r.a mu ponovo naglasi: 'Poslanik s.a.v.s ti naređuje da mu sutra dođeš!'
'Slušam i pokoravam se Allahovom Poslaniku s.a.v.s' odgovori Ebu Ejjub.
Kada sutradan Ebu Ejub dođe Vjerovjesniku, on mu dade jednu djevojčicu koja ga je to tada posluživala, pa mu reče: 'Lijepo postupaj prema ovoj djevojčici, o Ebu Ejube, jer dok je god bila kod nas mi smo od nje doživljavali samo dobro, a ništa drugo!'
Ebu Ejjub se vrati kući vodeći sa sobom mladu robinju. Žena ga upita: 'Čija je to djevojčica?'
'Naša' - odgovori Ebu Ejjub. 'Dao nam je Poslanik s.a.v.s.'
'Divan li je onaj ko nam je to poklonio, a lijep nam je i poklon dao' dodade žena.
'Rekao nam je da prema njoj najbolje postupamo' reče Ebu Ejub.
'Pa kako da postupimo da bi nasigurnije izvršili oporuku Allahovog Poslanika s.a.v.s?' upita ga žena.
Ebu Ejub odgovori: 'Tako mi Allaha, ja ne vidim bolji način da Vjerovjesnikovu preporuku izvršimo, sem da ovu robinju skroz oslobodimo.'
'Sigurna sam da si izabrao pravo rješenje i da si na najispravnijem putu ako tako postupiš' složi se žena. Onda Ebu Ejub oslobodi sluškinju koja se tako riješi ropstva.

Ovo je samo nekoliko detalja i slika iz mirnodopskog života Ebu Ejuba el Ensarije, a kada bi čuli nekoliko detalja o njegovom životu u ratu i borbi, tek bi se onda divili. Sav svoj život Ebu Ejub je proveo kao gazija i borac tako da se moglo reći da nije izostao niti iz jedne bitke koju su muslimani vodili od vremena Resulullaha s.a.v.s pa do vremena Muavije r.a. Jedino je mogao da izostane iz neke bitke, ako je istovremeno bio zauzet sa nekom drugom bitkom i na drugom bojištu.

Njegova posljednje bitka je bila kada Muawija opremi vojsku i posla je pod zapovjedništvom svoga sina Jezida u osvajanje Konstantinopolja – Istanbula. Tada je Ebu Ejjub bio starac u poodmaklim, osamdesetim godinama života, što ga ni jednom slučaju nije omelo od priključivanja Jezidovoj vojsci i da se uhvati ukoštac sa morskim talasima i neprijateljem kao gazija – borac na Allahovom putu. Međutim, malo vremena nakon prvih sukoba sa neprijateljem Ebu Ejub teško oboli tako da ga bolest prikova za postelju i spriječi da nastavi sa borbom. Vojskovođa Jezid, došavši da obiđe Ebu Ejjuba, upita ga:

'Da li ti šta treba Ebu Ejube' Ebu Ejub mu odgovori: 'Poselami od mene svu muslimansku vojsku i reci im da im poručujem da gone neprijatelja što god dalje mogu u unutrašnjost zemlje, i da me ponesu sa sobom, pa da me onda ukopaju ispod svojih stopala uz same zidine istanbulke tvrđave.' Nakon tih riječi Ebu Ejjub ispusti svoju plemenitu dušu.

Muslimanska vojska je ispunila posljednju želju vjernog druga Vjerovjesnikovog. Neprestano su navaljivali na neprijatelja sve dok nisu stigli do samih zidina Istanbula. Cijelo vrijeme napredovanja, sa sobom su nosili tijelo Ebu Ejjuba, a onda su tu iskopali kabur i ukopali da u njega.

Neka se Uzvišeni Allah smiluje Ebu Ejubu el Ensariji koji je i pored svojih osamdeset godina života odlučio da umre kao gazija na Allahovom putu.

“Iz života ashaba”
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amsa66 dana 03/05/2010 09:31

:thumbup:
Avatar
amsa66
 
Postovi: 6035
Pridružen/a: 05/03/2010 11:53

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 04/05/2010 01:13

Smirenost (šejh Salman el-Oadah)


Ima jedna stara izreka koja glasi: „Što je ocean mirniji, dublji je.“ Jedna druga glasi: „Prazna kolica prave više buke od punih.“

Ove izreke ukazuju na istu stvar: smirenost je istinska vrijednost. Nema sumnje u to.

Ljudski um najbolje funkcioniše u mirnom i staloženom okruženju, isto kao što bolje razmišlja i čovjek staloženog temperamenta. Kad je ljudski um ometan nekim unutrašnjim ili vanjskim nemirima, njegova moć oslabi i lakše poklekne pod raznim pritiscima.

Također, jedna od strategija u debatama jeste naljutiti protivnika, jer kada protivnik izgubi smirenost, njegov ili njen poraz je gotovo siguran, a posebno kada osoba koja je uspjela naljutiti protivnika uspijeva zadržati osmijeh na licu.

Allah opisuje one koji vjeruju i oslanjaju se na svog Gospodara kao:
„...one koji izbjegavaju najgore grijehe i sramna djela, i koji praštaju čak i u srdžbi.“ (Eš-Šura, 37.)

Poslanik s.a.v.s. nas upozorava: „Srdžba je goruća žeravica u ljudskom srcu kojoj se dodaje gorivo.“ (Ahmedov Musned, 11158)

Možemo izvući pouku iz onoga što se desilo Poslanikovom s.a.v.s. amidži Ebu Talibu na samrtnoj postelji. Poslanik s.a.v.s. je ušao u sobu, i našao ga u društvu sa Ebu Džehlom i Abdullahom ibn Umejje. Poslanik s.a.v.s. mu je rekao: „Amidža, kaži da nema Boga osim Allaha, jer tada bi mogao da se zauzmem za tebe kod Allaha.“ Na ovo, Ebu Džehl i Abdullah ibn Umejje rekoše: „O Ebu Talibe! Da li želiš neki drugi put osim Abdul Muttalibovog puta?“ Ebu Talib je umro, odbijajući da primi islam, iako je znao da je islam istina, i to zbog straha od javne sramote. I pored toga, Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Nastavit ću da tražim oprost od Allaha za tebe, sve dok mi to Allah ne zabrani.“

Nakon toga, Allah je objavio ajet:
„Poslaniku i vjernicima nije dozvoljeno da za mnogobošce oprost mole, pa makar im oni bili i rod bliži, nakon što im je jasno da će oni biti stanovnici vatre.“ ( Et-Tevba, 113.)

Poslanik s.a.v.s. bio je u teškoj situaciji. Volio je svoga amidžu, koji je Poslanika isto tako volio, te uradio mnogo za njega. Sporno pitanje je najozbiljnije pitanje koje se može razmatrati: a to je vjera u Allaha i Njegovog Poslanika, i obožavanje isključivo Allaha. Poslanik s.a.v.s. nije tražio ništa više od Ebu Taliba osim da izgovori šehadet prije smrti.

Poslanik s.a.v.s. je bio svjestan da je osoba na samrti osjetljivija i da ne razmišlja jasno. Stoga, on je govorio sa njim smireno i jasno, govoreći: „Amidža moj, kaži da nema Boga osim Allaha, tako da se mogu zauzeti za tebe kod Allaha.“

Poslanik s.a.v.s. nije dozvolio sebi da ulazi u raspravu sa svojim protivnicima kada su se počeli podrugivati Ebu Talibu i plemenu Kurejš, i podsjetili ga na vjeru njegovih predaka. On je samo mirno ponovio amidži svoje pitanje.

Ovakvo ponašanje Poslanika s.a.v.s. trebalo bi da nas podsjeti da sama činjenica da smo upravu nije izgovor da se naljutimo. Zaista, mi smo na istini, to bi trebalo da nam da još više razloga da ostanemo mirni. Srdžba uzrokuje zbunjenost, i otežava nam da jasno mislimo i da razmjenjujemo naše misli sa drugim ljudima.

Kaže se da je smirenost vrhunska vrijednost. Kada razmišljamo o tome, možemo vidjeti da je osoba koja ostaje smirena ima prednosti u svim okolnostima – u slozi i neslozi, u prihvatanju i odbijanju. Smirenost uvećava vrlina jedne osobe, i čini da mahane te osobe izgledaju nebitne. Čak iako radi loša djela, ako ustrajava na smirenom i lijepom ponašanju, veća je vjerovatnoća da će mu biti oprošteno.

Trebamo se sjetiti riječi Poslanika s.a.v.s: „Jaka osoba nije ona koja obori protivnika. Jaka je ona osoba koja može kontrolisati svoju srdžbu.“
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la strongwoman dana 04/05/2010 23:54

Ne daj nam Boze ostati bez Njegove ljubavi i milosti...
strongwoman
 
Postovi: 1306
Pridružen/a: 23/02/2007 09:36

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la amsa66 dana 06/05/2010 16:12

Ako ti je misao cvijet, cvjetnjak si,
A ako je trn, onda ti trnjak si.
Mevlana

:)
Avatar
amsa66
 
Postovi: 6035
Pridružen/a: 05/03/2010 11:53

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la strongwoman dana 07/05/2010 00:20

XXIII O SPOMINJANJU ALLAHA

Uvijek spominji Istinitog, sine,
ako želiš spoznati pravednost Njegovu.

Jutro, večer u zikru provodi,
u nemaru dane ne provodi.

Spominjanje Istinitog je hrana za dušu,
na ranjeno srce kao lijek dođe.

Ako ti sjećanje na Istinitog bude drug duše tvoje,
onda nećeš čeznuti za dvorcem i sarajem.

Ako nekad Milostivog zaboraviš,
tada odmah sa zloduhom drug postaneš.

O vjerniče, mnogo Boga spominji,
da na oba svijeta obraz sačuvaš.

Iskreni zikr treba prije svega,
kako može pravi zikr biti bez iskrenosti?

Zikr, bez sumnje, na tri načina biva,
ove riječi treba ozbiljno uzeti.

Zikr običnih ljudi samo je na jeziku,
zikr odabranih, zasigurno iz srca potječe.

Bez veličanja Boga zikr je novotarija,
to je prvi uslov, a drugi je iskazivanje poštovanja.

Zikr produhovljenih ljudi je skrivenm
tko zikr ne čini, na gubitku bude.

Svaki dio tijela ima svoj poseban zikr,
sedam udova tijela, zikr čine, sine!

Nemoćnome pomoći, to je zkr ruku,
bližnje posjetiti, zikr je nogu.

Zikr očiju je plakati iz straha prema Istinitome,
uz to još i Njegove blagodati gledati.

Slušati riječi Kur'ana to je zikr ušiju,
možeš, danju-noću, trudi se oko zikra.

Istinitoga voljeti je zikr srca tvoga,
nastoj da ovo bude tvoj zikr.

Zikr jezika je Kur'an učiti,
tko ovo nema, taj je gubitnik (moralni).

Na blagodatima Istinitoga stalno zahvaljuj,
da ti Istiniti podari Sve svoje blagodati.

Zahvalu Stvoritelju na jeziku drži, sine,
da sav svoj život uzalud ne provedeš.

Istinitome mnogo zahvaljuj jezikom,
da od paklene vatre spašen budeš.

Samo za zikr Stvoritelja usta otvaraj,
jer je to uvijek bio posao dobrih ljudi.

*Feriddudin Attar "Pend-nama", El-Kalem, 1990. - 47. str.
strongwoman
 
Postovi: 1306
Pridružen/a: 23/02/2007 09:36

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la strongwoman dana 07/05/2010 00:22

XXIV O PRAVILIMA ŽIVLJENJA

Za svakoga su dobre četiri stvari,
tebi govorim, ti ih zapamti, o poštovani.

Prva je da se pravde držiš
a druga je da misliš svojom glavom.

Allahu se strpljenjem približavati,
poštovanje ljudima stalno iskazivati
strongwoman
 
Postovi: 1306
Pridružen/a: 23/02/2007 09:36

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la ikrime dana 08/05/2010 23:35

Principi viteškog ponašanja

Brak nije igralište na kojem ego neobazrivo hrani svoju taštinu, već institucija koja pomaže muškarcu i ženi da ispune svrhu svog stvaranja...

Islam nije vjera ispraznih zakona i strogih pravila, već vjera koja teži ka jednom višem moralnom poretku.

U literaturi o „futuvvi“, muslimanskom viteštvu, može se naći i priča o mladiću koji je bio zaručen izuzetno lijepom djevojkom. Pred samo vjenčanje djevojka je preboljela teži oblik vodenih kozica, zbog čega su joj na licu ostali strašni ožiljci. Njen otac je mladića upoznao s tim i upitao ga je želi li otkazati vjenčanje. Mladić je odgovorio da se još uvijek želi oženiti njegovom kćerkom, ali da je odnedavno počeo osjećati da gubi vid i da se boji da će na kraju oslijepjeti.

Vjenčanje je održano prema planu i par je živio u sretnom braku punom ljubavi sve dok žena nije umrla 20 godina kasnije. Nakon njene smrti mužu se u potpunosti vratio vid. Kad su ga upitali za njegov čudesni oporavak, objasnio je da, zapravo, uopće nije bio slijep. Pretvarao se da ne vidi sve te godine jer nije želio povrijediti ili rastužiti svoju suprugu.

Ako je posmatramo s dozom cinizma i indisponiranosti, ovakvu priču lahko možemo odbaciti kao običnu izmišljotinu. Ali ako to uradimo, propustit ćemo važnu pouku koja nije promakla onima kojima su ovakve i slične priče bivale inspiracijom. A to je da naša vjera nije beznačajni skup zakona i strogih pravila. Pravila su važna i njihovo dobrovoljno prihvatanje je jedan od ključeva našeg spasa. Međutim, pravila također imaju za cilj da nas usmjere ka jednom višem stepenu morala. Kur'an nas podsjeća: „Molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.“ (Kur'an, 29:45)

Poslanik Muhammed je govoreći o postu naglasio: "Ko ne napusti ružan govor i postupanje po njemu, Allahu nije potrebno ni da napušta jelo i piće." (Buhari) Ove riječi jasno podvlače da je islam mnogo više od pukog pokoravanja pravilima.

Ovo je posebno tačno kad su u pitanju naši brakovi. Veliki broj muslimana je u brakovima koji su postali samo mehaničko ispunjavanje dužnosti i traženje prava. Iako su takvi postupci pohvalni u svom pravom kontekstu, ukoliko su lišeni ljubaznosti, obzira, empatije i istinske posvećenosti karakteristika su brakova koji su postali samo krhki okvir bez sadržaja. Takve veze često nepovratno naruši neka minorna svađa, nekoliko bora na licu ili neželjenih kilograma oko struka, iznenadna promjena ponašanja ili impulsivna želja za mijenjanjem partnera kako bi se našao neko ko je ljepši, bogatiji, mlađi ili uzbudljiviji od našeg trenutnog životnog saputnika.

Ovo su problemi koji podjednako pogađaju i muškarce i žene. Ipak, mi muškarci bismo trebali istupiti i uraditi svoj dio zadatka kako bi se popravilo već zabrinjavajuće negativno stanje odnosa među spolovima u našim zajednicama. Trenutna kriza ne zahtijeva od nas da se 20 godina pretvaramo da smo slijepi. Međutim, zahtijeva duboko preispitivanje ličnosti i postavljanje vrlo ozbiljnih pitanja samima sebi. Naprimjer, zašto toliko muslimanskih muškaraca kategorično odbija da se oženi ženama starijim od sebe ili onima koje su se već udavale? Među muslimankama generalno preovladava osjećaj da, ako se ne udaju do 25. godine, šanse da se udaju kasnije su male ili nikakve. Ovakav osjećaj preovladava u srcima i mislima naših sestara zbog stvarnosti u kojoj žive. Mnoga braća koja odgađaju ženidbu dok ne pređu 35. često se ožene ženom duplo mlađom od sebe i tako preskaču cijelu generaciju žena koje su i intelektualno i psihički kompatibilnije s njima i bile bi bolje majke njihovoj djeci.

Uprkos postojanju ovog problema i nedvosmislenim društvenim, psihološkim i kulturološkim posljedicama koje on izaziva, mnogi od nas rado drže lekcije i podsjećaju na činjenicu da je Hatidža, voljena Poslanikova supruga, bila 15 godina starija od njega. Možda čak spomenemo i to da su ona i još nekoliko njegovih supruga bile udate prije njega. Zašto je ono što je bilo dovoljno dobro za našeg Poslanika neprihvatljivo za nas i naše sinove?

Još jedno slično pitanje: „Zašto se tako mnogo naše braće ustručava oženiti snažnom, nezavisnom i oštroumnom ženom?“ Mnoge žene u zapadnim zemljama nemaju finansijsku podršku šire porodice, a takve pojave sve su učestalije i u islamskom svijetu. Zbog toga se one moraju sve više profesionalno usavršavati, da bi se mogle izdržavati, ako bude potrebno, ili da pomognu muževima u izdržavanju porodice, što je sve češći scenarij zahvaljujući prirodi posla u postindustrijskim društvima. Ova sociološka činjenica razlog je zašto je nivo obrazovanja i nezavisnosti među ženama u zapadnim zemljama značajno veći od onog u tradicionalnim društvima, iako takva društva ubrzano nestaju.

Mnogi muslimanski muškarci će ipak zaobići talentirane, obrazovane žene iako su spremne prolongirati i svoje obrazovanje i karijere da bi se posvetile porodici. Uobičajeni izgovor koji daju kao opravdanje je da su takve žene previše samouvjerene ili da njihove majke nisu navikle na takvu vrstu žena. Kao posljedica toga, značajan broj naših sestara, uprkos njihovoj ljepoti, talentu, zrelosti i energiji biva zapostavljen u korist previše idealiziranih, skromnih „pravih“ muslimanki. Društvene posljedice ovakve prakse za našu zajednicu su vrlo ozbiljne.

Možemo se još jedanput upitati: „Do koje mjere ovakva praksa odgovara Poslanikovom uzoru?“ Naš Poslanik je bio okružen snažnim, samouvjerenim i nezavisnim ženama. Njegova voljena Hatidža bila je jedna od najuspješnijih među trgovcima Arabijskog poluotoka, a njeno bogatstvo omogućilo je Poslaniku da ima vremena da se povlači u osamu u pećinu Hira, gdje je primio prvu objavu.

Aiša je, uprkos svojoj mladosti, bila samouvjerena, slobodoumna i intelektualno snažna žena koja će kasnije postati jedna od najvećih žena učenjaka u historiji. Temelje njene intelektualne veličine postavio je sam Poslanik koji je prepoznao njenu briljantnost. Zejneb bint Džahš je vodila „neprofitnu organizaciju“. Ona je izrađivala različite rukotvorine, prodavala ih na pijaci, a zarađeni novac koristila da potajno pomaže siromašne u Medini. Ummu Seleme je bila dovoljno hrabra da sama emigrira iz Meke u Medinu, pratio ju je samo jedan jahač. Ona je također mudro riješila krizu na Hudejbiji. Sve su to supruge Poslanika, a.s. Njihovim imenima možemo dodati i mnoge snažne i energične žene koje su igrale značajnu ulogu u životu mlade muslimanske zajednice.

Još jedan razlog zbog kojeg mnoge žene ostaju neudate je boja kože. Kad bi žiri za izbor Miss svijeta činili muškarci porijeklom iz islamskih zemalja, titula vjerovatno nikad ne bi otišla iz Skandinavije. Bez obzira na to koliko lijepa bila žena sa smeđom, crnom ili svijetlosmeđom puti, nikad neće biti dovoljno lijepa zbog svoje boje kože. Ovakav stav često utječe na izbor bračnih partnerica. Ovo je vrlo osjetljivo pitanje, ali moramo se njime pozabaviti ako želimo napredovati kao zajednica. Možda smatramo da muslimanima boja kože nije bitna, ali ipak postoje brojne žene koje se osjećaju odbačenim jer ih društvo ne smatra poželjnim za brak i sve bi dale da izgledaju drugačije.

Allah, dž.š., je rekao: „O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (Kur'an, 49:13) Poslanik nas je podsjećao: „Allah ne gleda u vaša tijela niti u vaše likove, nego gleda u vaša srca i vaša djela“ (Muslim). Spuštamo se na niske grane kad uzvisujemo ono što je Allah ponizio. Allah i Njegov poslanik su odbacili kao kriterij vrijednosti i razlikovanja boju kože i oblik i veličinu tijela. Šta o nama govori kad koristeći takve kriterije zadajemo bolan udarac nekim od najljepših žena oduzimajući im društvenu vrijednost?

Brak nije igralište na kojem ego neobazrivo hrani svoju taštinu. To je shvatio mladić s početka ovog teksta. To je institucija koja pomaže muškarcu i ženi da ispune svrhu svog stvaranja: da veličamo i obožavamo Boga i da u skladu sa svojim sposobnostima i mogućnostima činimo svijet boljim za one s kojima ga dijelimo i za one kojima ćemo ga ostaviti. Ova uloga je na divan način spomenuta u Kur'anu: „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. – Allah je doista silan i mudar.” (Kur'an, 9:71)

Autor: Zejd Šakir
Izvor:emel
Avatar
ikrime
 
Postovi: 570
Pridružen/a: 09/12/2009 02:46

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la TamiyA dana 10/05/2010 23:24

ima još jedan zaboravljeni vitez Islama - ime mu je Salahudin - dostojan je bio držati bajrak Islama - dostojan je bio ponijeti allahovo svjetlo poslje nimalo manje pravednog i hrabrog Nurudina - naravno - riječ je o Salahudinu Ayyubiju :-D
na stazi Allahovog poslanika - te najbolje duše ikad stvorene - u pobjedu!!! Fi sebilillahi :)
Avatar
TamiyA
 
Postovi: 26
Pridružen/a: 10/05/2010 22:09
Lokacija: konjic

Re: Za predane Allahu dž.š.

PostPostao/la senocosic dana 12/05/2010 00:19

Stvarnost je jedan vid nauke...bar ja tako mislim. Sve ono sto se oko mene desava nije slucajnost. To je neka povezanost sudbine i svega sto je stvoreno. Da li je uopste bitno biti prisutan svijetu ovakvom kakav je ili treba postojati nesto drugo,nesto sto vodi na drugi put i samim ti pruza potpunost u tijelu i dusi. Da li je moguce biti ravnodusan prema ovom svijetu i ne pokusavati se pribliziti losim okolnostima. Nije lahko dati svoj doprinos,a jos teze je dobiti zauzvrat ulozeni trud. Danas je svijet postao jako tvrd,ljudi su isti takvi,nema vise one ljubavi i veze medju ljudima. Svi se brinu samo za sebe,ali ne,nije to zatvorenost ljudi u same sebe,to je nesto sasvim gore,ljudi ne zele kontakt,ne zele biti spremni pomoci. Svaki covjek sam za sebe postao je svijet. I on zivi u tom pogresnom svijetu,punom materijalizma,egoizma,mrznje,sebicnosti,ne snalazi se,a ne zeli prihvatit pravi put,zeli samo doci do izrazaja svojim glupostima,neizvodivim idejama... Sve ovo postaje svijet kojem ce brzo doci kraj. Ukoliko ljudi ne pocnu koristiti svoj razum,sve ovo,svijet,kosmos,sve ce otici do tacke i odredista koje niko od covjecanstva nece uspjeti spasiti. Doci ce kraj nasim zivotima,slabosti koju je ogromni broj stanovnika planete morao pretrpjeti. Zapocnimo sa nasom sredinom...kakva je ovo stvarnost u kojoj stalno mislis da je san,da je samo prolazna stanica. Da li je moguce da covjek misli da je poludio,a ustvari,razuman je i zna raspoznati oko sebe... Da li smo mi poludjeli ili nam samo svijet i slavni to namecu. Ako pogledamo u kakvoj se okolini nalazimo. I onda kazemo da je to samo ovdje,ne to je prostranstvo svijeta… I sta je danasnjem svijetu vazno??? Sve ono sto,ustvari,ne bi trebalo biti vazno ili bolje receno sve ono sto je grijeh ili navodi na grijeh… Ateizam! Blud! Moda! Pitam se gdje ovo vodi,dokle cemo ici ovako nevjerni, zavidni,pohlepni… Kako neko ko se izjasni da je Allahov rob moze da govori da nije bitno slusati i neke mozda danas „izbacene“ detalje... Mladost je ludost…upravo tako. Ali to treba sprijeciti,a ne lijeciti! Izadjemo na ulicu,i sta vidimo??? Okrenemo se oko sebe,tipicni znakovi nevjerovanja. Hodamo otkriveni,pokazujemo svaki lijepi detalj naseg tijela,kojeg smo dobili na dar na cuvanje. Znam da postoje i oni kojima je ovo zaista smijesno..ali ti su zalutali… Zaboravili su pravila i rezime zivota,zaboravili su moralne principe,a sto je najgore, zaboravili su,vjerovatno,i Boga. Nisu svijesni vatre i patnje koja ih ceka. Kako kazu: “Ovo je prolazan svijet!” Ko imalo razmislja svojim umom,darom od Allaha dz.s.,znat ce da nema logike da ne postoji nista poslije ovog zivota... Svi mi danas imamo mnogo znanja,da,naravno,teorijski o vjeri mnogo znamo,ali zasto bas ti sto znaju ne idu pravim putom. Oni su ti koji trebaju da predvode generacije,treba da za par godina odgajaju svoju djecu i uce ih islamom,ali kako? Kako? Zasto ljudi ne mogu sebi pomoci,nisu svjesni da svim nevaljalim radnjama i pojavama samo sebi stete... I onda panem u depresiju,emocije me vuku,tuku... cujem glasove koji me stalno proganjaju kao da mi zele nesto reci. Svaki put kada se probudim ne mogu da se sjetim sta govore… pitam se da li sve to nesto znaci… I uvijek se ponavlja,stalno iznova…ta jedna te ista osoba. Cini mi se junakom mojih snova. Strasna,a ipak,jako elegantna djevojka,upotpunjena pravim pogledima na zivot,osjecajna,humana,hrabra,a tako stidna... stidna toliko da svaki svoj pogled spusta ka svom osloncu,tlu… umiljata i kao da je cista od svega… nijedan grijeh nije primjetan,kao da sve sto radi nije slucajnost,vec posebnost,spretnost. Ne znam objasniti njenu jakocu,a ipak samocu,tugu i srecu istovremeno. Sretna jer je pronasla svoje principe i standarde zivota, tuzna jer ne moze da mi dokuci rijecima zadatke koje treba da prenese...By one special girl :D Da je Allah nagradi
senocosic
 
Postovi: 13
Pridružen/a: 27/03/2010 15:43

PrethodnaSljedeća

Natrag na Religija

Online

Trenutno korisnika/ca: / i 3 gostiju.