Bas su se prepucavali u ovoj emisiji, meni jako interesantno, prvi put da vidim da se na Al jazeeri svađaju.

Moderator/ica: Chmoljo

sorted je napisao/la:Skrivena kamera u Bijeljini 1992.
Prije koji dan novine su javile da je Srđan Golubović, mladić sa najstrašnije od svih strašnih slika bosanskog rata, uhapšen u Beogradu. Njegova je poslijeratna priča malo drugačija od uobičajenih, onih o dobrim susjedima s mračnom tajnom: Srđan Golubović bio je, naime, DJ, i to jedan od poznatijih i priznatijih u Beogradu, veteran elektronske plesne muzike i utemeljitelj beogradske trance-scene.
B.Dežulović, "Oslobođenje"
Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, u ratno proljeće devedeset druge izgubio se Bobi negdje po Romaniji, pa nakon višesatnog lutanja naletio na do zuba naoružan četnički odred. "Znaš li ti ko smo mi?", upitao ga s visoka četnički vojvoda pod šubarom. "Ako Bog da", odgovorio mu Bobi, "skrivena kamera."
Skrivena kamera, naravno, nije bila, ali se ipak pojavila da zabilježi što je s Bobijem bilo kad je završio vic, jedan od najboljih, najpotresnijih i najpreciznijih iz bosanske ratne baštine. Stotine takvih, skrivenih i manje skrivenih kamera snimale su bosansku apokalipsu, a jedna od najpoznatijih svakako je bila ona mladog američkog fotoreportera Rona Haviva, koji se 2. aprila te devedeset druge zatekao u Bijeljini, da snimi možda najstrašniju od svih strašnih fotografija bosanskog rata.
Fotografiju znamo napamet, pa je vidimo i zatvorenih očiju - dva pripadnika Arkanove Srpske dobrovoljačke garde strogih lica patroliraju praznim centrom grada, s automatskim puškama na gotovs, a do njih, pod zidom bijeljinskog Doma omladine, u plitkoj lokvi krvi leže tri leša. Jedno od njih pripada Tifi Šabanović: nesretna žena leži na trbuhu, mrtvoga lica zabijenog u mokri pločnik kao u jastuk obgrljen rukama, onako kako ljudi od strepnje i straha bježe u san.
Konačno, iznad ubijene Tife uvijek taj isti mladi vojnik ležerna koraka, snimljen s leđa, sa zoljom o ramenu, crnom "fantomkom" u epoleti i sunčanim naočalama na tjemenu - u lijevoj mu ruci spušteni kalašnjikov, u desnoj upaljena cigareta, a podignuta mu se desna noga u crnoj čizmi sprema udariti Tifinu mrtvu glavu, nonšalantno kao što je pet-šest godina ranije pred školom šutirao prazne konzerve piva.
Ključni detalj te fotografije na njoj se zapravo ne vidi: to je oko promatrača, objektiv Havivove nimalo skrivene kamere. Bijeljinski užas 2. aprila 1992. američki fotograf, naime, snima javno i nesmetano, s osobnom dozvolom Željka Ražnatovića Arkana, u pratnji njegovih vojnika.
Mladić koji čizmom udara mrtvo žensko tijelo to zna: zna li pak da ga Amerikanac iza njegovih leđa snima i u tom trenutku, nije poznato, niti je važno. On je potpuno opušten pred tri leša na pločniku, pred ugaslim životom žene koja mu je mogla biti majka, pred kolegama iz brigade, pred vlastitim bogom i pred vlastitom savješću, pred američkim fotografom i njegovom kamerom. Pa potpuno tako opušten pred svijetom i pred historijom šeta sablasno opustjelim bijeljinskim ulicama i udara mrtve ljudske glave.
Svih ovih godina ta nam je čuvena fotografija bila stoga još strašnija, a odjek ležernog ubojičinog koraka još jeziviji. Istim je tim nonšalantnim korakom on otišao i iz Bijeljine i iz rata, i svih ovih dvadeset godina njime mjerio pločnike našeg svijeta. U njemu je bio jednako opušten kao na Havivovoj fotografiji, šutirajući prazne konzerve piva kao da su ljudske glave.
Njegovo je ime Srđan Golubović i mogao je biti bilo koji od prolaznika što ste ih mimoilazili mokrim pločnicima svoga grada.
Prije koji dan novine su javile da je Srđan Golubović, mladić sa najstrašnije od svih strašnih slika bosanskog rata, uhapšen u Beogradu. Njegova je poslijeratna priča malo drugačija od uobičajenih, onih o dobrim susjedima s mračnom tajnom: Srđan Golubović bio je, naime, DJ, i to jedan od poznatijih i priznatijih u Beogradu, veteran elektronske plesne muzike i utemeljitelj beogradske trance-scene.
Glazbi se posvetio po povratku iz rata, zolju i kalašnjikov zamijenio je gramofonom i sintesajzerom lako, jednostavno i ležerno, onako kako se mijenja posao na crno. Njegovi su partyi, kažu upućeni, bili među najboljima u gradu, a surađivao je s najboljim - kako se to sad kaže, jel' muzičarima? - i vodećim imenima svog žanra, svim onim kompliciranim i metaliterariziranim imenima s velikim i malim engleskim slovima. On se, recimo, zvao Max. DJ Max.
Poslušao sam na internetu jednu njegovu, hm, stvar, i nakon dvadeset sekundi sintetičkog kronometra, kao u kakvom nervoznom techno ili house spotu, čuo sam i vidio Maxovu cokulu kako u pravilnom ritmu udara u Tifinu glavu. O da, njegov trance udara u glavu: primjedba će se učiniti neumjesnom, svakako uvredljivom za ljubitelje elektronske plesne kulture i dvadesetogodišnje klince iz noćnih klubova, ali ne znam kako bih vam drugačije rekao - dobro došli u nelagodu. Mi u njoj živimo cijeli vaš život.
DJ Max, majstor sintetičke muzike i guru noćne zabave, nije bio jedan od onih ratnih zočinaca "negdje među nama": ovaj je bio na stejdžu i udarao vam je ritam. Plesali ste kako on svira.
Metafora je, istina, malo prvoloptaška, ali - jebiga - volej je po definiciji na prvu loptu. Onako kako ga je na školskom igralištu udarao mali Srđan Golubović. Onako kako ga je u vašim godinama udarao na pločniku iza bijeljinskog Doma omladine. I tada je vikao "Ajmo, ruke gore!".
DJ Max našu je nelagodu prenio slijedećoj generaciji: on ionako nikad nije živio u njoj. Uhapšen je, uostalom, zbog posjedovanja droge ili takve neke pizdarije. Sve do tada, svojim je životom hodao opušteno i ležerno: korak iz kojega je udario mrtvu glavu Tife Šabanović bio je samo jedan, usputan i nevažan. Toliko o savjesti i ljudskoj duši: katarza ratnog zločinca postoji samo u književnosti i starim filmovima.
Zato se on nije bojao skrivene kamere. Nije on radio ništa iza naših leđa. Mi smo gledali iza njegovih.

Harry Tuttle je napisao/la:sorted je napisao/la:Skrivena kamera u Bijeljini 1992.
Prije koji dan novine su javile da je Srđan Golubović, mladić sa najstrašnije od svih strašnih slika bosanskog rata, uhapšen u Beogradu. Njegova je poslijeratna priča malo drugačija od uobičajenih, onih o dobrim susjedima s mračnom tajnom: Srđan Golubović bio je, naime, DJ, i to jedan od poznatijih i priznatijih u Beogradu, veteran elektronske plesne muzike i utemeljitelj beogradske trance-scene.
B.Dežulović, "Oslobođenje"
Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, u ratno proljeće devedeset druge izgubio se Bobi negdje po Romaniji, pa nakon višesatnog lutanja naletio na do zuba naoružan četnički odred. "Znaš li ti ko smo mi?", upitao ga s visoka četnički vojvoda pod šubarom. "Ako Bog da", odgovorio mu Bobi, "skrivena kamera."
Skrivena kamera, naravno, nije bila, ali se ipak pojavila da zabilježi što je s Bobijem bilo kad je završio vic, jedan od najboljih, najpotresnijih i najpreciznijih iz bosanske ratne baštine. Stotine takvih, skrivenih i manje skrivenih kamera snimale su bosansku apokalipsu, a jedna od najpoznatijih svakako je bila ona mladog američkog fotoreportera Rona Haviva, koji se 2. aprila te devedeset druge zatekao u Bijeljini, da snimi možda najstrašniju od svih strašnih fotografija bosanskog rata.
Fotografiju znamo napamet, pa je vidimo i zatvorenih očiju - dva pripadnika Arkanove Srpske dobrovoljačke garde strogih lica patroliraju praznim centrom grada, s automatskim puškama na gotovs, a do njih, pod zidom bijeljinskog Doma omladine, u plitkoj lokvi krvi leže tri leša. Jedno od njih pripada Tifi Šabanović: nesretna žena leži na trbuhu, mrtvoga lica zabijenog u mokri pločnik kao u jastuk obgrljen rukama, onako kako ljudi od strepnje i straha bježe u san.
Konačno, iznad ubijene Tife uvijek taj isti mladi vojnik ležerna koraka, snimljen s leđa, sa zoljom o ramenu, crnom "fantomkom" u epoleti i sunčanim naočalama na tjemenu - u lijevoj mu ruci spušteni kalašnjikov, u desnoj upaljena cigareta, a podignuta mu se desna noga u crnoj čizmi sprema udariti Tifinu mrtvu glavu, nonšalantno kao što je pet-šest godina ranije pred školom šutirao prazne konzerve piva.
Ključni detalj te fotografije na njoj se zapravo ne vidi: to je oko promatrača, objektiv Havivove nimalo skrivene kamere. Bijeljinski užas 2. aprila 1992. američki fotograf, naime, snima javno i nesmetano, s osobnom dozvolom Željka Ražnatovića Arkana, u pratnji njegovih vojnika.
Mladić koji čizmom udara mrtvo žensko tijelo to zna: zna li pak da ga Amerikanac iza njegovih leđa snima i u tom trenutku, nije poznato, niti je važno. On je potpuno opušten pred tri leša na pločniku, pred ugaslim životom žene koja mu je mogla biti majka, pred kolegama iz brigade, pred vlastitim bogom i pred vlastitom savješću, pred američkim fotografom i njegovom kamerom. Pa potpuno tako opušten pred svijetom i pred historijom šeta sablasno opustjelim bijeljinskim ulicama i udara mrtve ljudske glave.
Svih ovih godina ta nam je čuvena fotografija bila stoga još strašnija, a odjek ležernog ubojičinog koraka još jeziviji. Istim je tim nonšalantnim korakom on otišao i iz Bijeljine i iz rata, i svih ovih dvadeset godina njime mjerio pločnike našeg svijeta. U njemu je bio jednako opušten kao na Havivovoj fotografiji, šutirajući prazne konzerve piva kao da su ljudske glave.
Njegovo je ime Srđan Golubović i mogao je biti bilo koji od prolaznika što ste ih mimoilazili mokrim pločnicima svoga grada.
Prije koji dan novine su javile da je Srđan Golubović, mladić sa najstrašnije od svih strašnih slika bosanskog rata, uhapšen u Beogradu. Njegova je poslijeratna priča malo drugačija od uobičajenih, onih o dobrim susjedima s mračnom tajnom: Srđan Golubović bio je, naime, DJ, i to jedan od poznatijih i priznatijih u Beogradu, veteran elektronske plesne muzike i utemeljitelj beogradske trance-scene.
Glazbi se posvetio po povratku iz rata, zolju i kalašnjikov zamijenio je gramofonom i sintesajzerom lako, jednostavno i ležerno, onako kako se mijenja posao na crno. Njegovi su partyi, kažu upućeni, bili među najboljima u gradu, a surađivao je s najboljim - kako se to sad kaže, jel' muzičarima? - i vodećim imenima svog žanra, svim onim kompliciranim i metaliterariziranim imenima s velikim i malim engleskim slovima. On se, recimo, zvao Max. DJ Max.
Poslušao sam na internetu jednu njegovu, hm, stvar, i nakon dvadeset sekundi sintetičkog kronometra, kao u kakvom nervoznom techno ili house spotu, čuo sam i vidio Maxovu cokulu kako u pravilnom ritmu udara u Tifinu glavu. O da, njegov trance udara u glavu: primjedba će se učiniti neumjesnom, svakako uvredljivom za ljubitelje elektronske plesne kulture i dvadesetogodišnje klince iz noćnih klubova, ali ne znam kako bih vam drugačije rekao - dobro došli u nelagodu. Mi u njoj živimo cijeli vaš život.
DJ Max, majstor sintetičke muzike i guru noćne zabave, nije bio jedan od onih ratnih zočinaca "negdje među nama": ovaj je bio na stejdžu i udarao vam je ritam. Plesali ste kako on svira.
Metafora je, istina, malo prvoloptaška, ali - jebiga - volej je po definiciji na prvu loptu. Onako kako ga je na školskom igralištu udarao mali Srđan Golubović. Onako kako ga je u vašim godinama udarao na pločniku iza bijeljinskog Doma omladine. I tada je vikao "Ajmo, ruke gore!".
DJ Max našu je nelagodu prenio slijedećoj generaciji: on ionako nikad nije živio u njoj. Uhapšen je, uostalom, zbog posjedovanja droge ili takve neke pizdarije. Sve do tada, svojim je životom hodao opušteno i ležerno: korak iz kojega je udario mrtvu glavu Tife Šabanović bio je samo jedan, usputan i nevažan. Toliko o savjesti i ljudskoj duši: katarza ratnog zločinca postoji samo u književnosti i starim filmovima.
Zato se on nije bojao skrivene kamere. Nije on radio ništa iza naših leđa. Mi smo gledali iza njegovih.
heben tekst, ali kako tek nadrealna situacija ... ubica... a DJ








Video: Sasvim običan dan u Beogradu
Teror Đilasove policije
Bahatost pojedinih pripadnika beogradske Komunalne policije konačno je dokumentovana. Na sajtu YouTube pojavio se snimak na kojem se vidi kako Đilasov uniformisani jurišnik bezobzirno udara momka koji je odbio da napusti autobus GSP-a
Snimak je postavljen u utorak, 18. septembra, uz komentar da je momak tog dana zatečen bez karte u autobusu na liniji 95 te je, umesto da napusti vozilo, ponudio lični dokument.
„Kako je u pitanju državljanin Crne Gore, BusPlus kontrolori prepuštaju posao kolegama iz Komunalne policije”, navodi očevidac koji je kamerom mobilnog telefona zabeležio događaj.
Tada počinje najpre verbalna rasprava između komunalnog policajca i čoveka koji se čvrsto drži za rukohvat autobusa, ne pružajući ni jedan drugi vid otpora. Policajac ga naočigled ostalih saputnika najpre udara po prstima šake, a zatim počinje da ga pesnicama batina po pleksusu uz povike: “Je l’ nećeš da pustiš? Pusti ruku bre!”
Evo kako naš sagovornik opisuje događaj:
"Policajci upadaju u autobus u stilu Eliot Nesa i Nesalomivih, odbijaju da pišu kaznu državljaninu druge države, već insistiraju da on napusti vozilo. Revoltiran činjenicom da ne može nastaviti vožnju i pored nuđenja ličnih dokumenata, nepoznati građanin odbija da napusti vozilo GSP-a. Uz povike " sad ćeš da vidiš kakva su naša ovlašćenja", komunalni policajac Stanojević i njegov kolega počinju vući građanina, a u jednom trenutku počinju i sa upotrebom pesnica kako bi ga odvojili od šipke za koju se uhvatio."
Mladić na koncu popušta, a još jedna akcija Đilasove pretorijanske garde uspešno je okončana. Uz prekoračena ovlašćenja, dakako.
Kako je za e-Novine rekao pretučeni D. C, student koga je Komunalna policija pretukla dok je putovao na ispit, kontrolori BusPlusa i Đilasova policija imaju interni dogovor da ne pišu kazne putnicima bez karte već da ih izbacuju iz vozila, i zbog toga je i nastao problem.
"Nemam personalizovanu kartu, i nisam znao imam li još kredita. Kada je kontrolor BusPlusa utvrdio da nemam kredita na karti, pružio sam mu ličnu kartu, očekujući da će mi napisati kaznu. Međutim, kontrolor je pozvao komunalne policajce koji su počeli drsko da se ophode prema meni naređujući mi da izađem iz autobusa. Kada sam odbio, počelo je i fizičko šikaniranje", kaže D.C.
Nakon prebijanja pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova priveli su ga u stanicu, gde je dao izjavu i nakon pola sata je pušten. Policajci su se prema njemu, kaže, odnosili potpuno korektno. Spremaju mu krivičnu prijavu zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, dok će D. C. tužiti pripadnika Đilasove policije koji ga je pretukao.
Helikopter je napisao/la:KARAĐORĐEVIĆI UPRILIČILI PRIJEM NA BELOM DVORU
Prestolonaslednik predstavio srpski fijat 500L
KARAĐORĐEVIĆI UPRILIČILI PRIJEM NA BELOM DVORU
Prestolonaslednik predstavio srpski fijat 500L
AUTO, 22:49, 20.09.2012.Autor: 5 komentara
Kompanija "Fijat automobili Srbija" večeras svečano predstavila novi model fiat 500L, koji se u Srbiji ekskluzivno proizvodi za svetsko tržište. Prodaja kod nas počinje 22. septembra, cena od 13.490 evra
BEOGRAD - Svečanom promocijom na Belom dvoru, na kojoj su se u ulozi domaćina pojavili Njihova kraljevska visočanstva, prestolonaslednik Aleksandar II Karađorđević i princeza Katarina, brojnom auditorijumu predstavljen je "fiat 500L".Goste iz diplomatskog kora, vladinih institucija, sveta biznisa i medija ispred kompanije "Fijat automobili Srbija" (FAS) pozdravio je generalni direktor Antonio Ćezare Ferara.
- Ovom prilikom obeležavamo važnu prekretnicu u razvoju našeg projekta koji će imati uticaja na različite segmente ekonomije u ovoj zemlji, a takođe će ostaviti značajan trag u razvoju automobilske industrije - rekao je Ferara i naglasio da je to bio veoma zahtevan i kompleksan zadatak. - Večeras slavimo odrastanje. Proslavljamo dolazak najnovijeg modela 500 generacije, naš "fiat 500L". Ovaj automobil je proizvod našeg dosadašnjeg rada u Srbiji i otvara vrata za nove poduhvate koji nam predstoje u budućnosti.
Fiat 500L je, da podsetimo, MPV model B segmenta tržišta. Njegova karoserija dugačka je 4.147 mm, široka 1.784 mm a visoka 1.665 mm. Međuosovinski razmak je 2.612 mm. Pametne proporcije omogućavaju da ovaj automobil bez problema ugosti pet dvometraša u kabini i da se u njegov prtljažnik od 400 l smesti sav njihov prateći prtljag. Sa sklopljenom zadnjom klupom, prtljažni prostor narasta na čak 1.310 litara.
Ponudu motora čine dva benzinca (1,4 16V Fire i 0,9 TwinAir) i turbo dizel (1.3 MultiJet II). Motor od 1,4 litra ima maksimalnu snagu od 95 KS, dok proslavljeni dvocilindrični turbo TwinAir nudi 105 KS. Obe verzije već ispunjavaju Euro 6 standarde, a isporučuju se sa šestostepenim menjačima kao standardnim delom opreme. Dizel verzija, koja je takođe značajno ispred važećih Euro 5 standarda, ima snagu od 85 KS, a kao i TwinAir isporučuje se sa Start&Stop sistemom radi što manje potrošnje i zagađenja životne sredine.
Cena osnovne verzije, 500L 1,4 pop, s veoma bogatom opremom iznosi 13.490 evra na srpskom tržištu. Paket pop je veoma bogat i sadrži ESP, ASR, MSR, ABS+EBD, HILL HOLDER, vazdušne jastuke za vozača i suvozača, bočne vazdušne jastuke, vazdušne zavese, centralnu bravu s daljinskom komandom, servo-upravljač podesiv po visini i dubini, električne komande prozora u prednjim vratima, podešavanje vozačevog sedišta po visini, kargo boks, točkove od 16 inča i ostalu atraktivnu opremu.
Ponuda obuhvata 11 boja karoserije, tri boje krova (bela, crna i boja karoserije) i tri boje naplataka (bela, crna i aluminijum), što zajedno daje jedinstven rezultat u klasi - čak 333 kombinacije za personalizaciju vozila.
http://www.kurir-info.rs/kralj-predstavio-srpski-fijat-500l-clanak-421328
kiky je napisao/la:
koliko ja znam fijat je talijanski i u prilično je lošem stanju ...
radostan dan je napisao/la:kiky je napisao/la:
koliko ja znam fijat je talijanski i u prilično je lošem stanju ...
ništa lošijem od karađorđevića...

radostan dan je napisao/la:drag mi je platon ali mi je istina još draža .
radostan dan je napisao/la:šta te buni, da objasnim?
Helikopter je napisao/la:
Prestolonaslednik predstavio srpski fijat 500L[/size]
Nele Karajlić režira Top listu nadrealista u Srbiji
radostan dan je napisao/la:pao avion, poginuo major
pomirili se mihajlović i štimac
čanak ide u tvorza
ni ja se ne osjećam baš najbolje.
Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.