Teorija superstruna

[stolac-SARAJEVO]

Eh dragi moji forumasi.
Neku noc sam na tv-u pratio emisiju o superstrunama i moram priznat da sam ostao malo zbunjen ali i zaintrigiran onim sto sam vidio.
Od prilike,kako sam ja shvatio ako se teorija dokaze onda nase dosadasnje znanje i shvatanje vremena i dimenzije propada.
Volio bih da na ovoj temi o tome prodiskutujemo,jer mi se cini interesantnim a s obzirom da znam jako malo o toj teoriji volio bih da neko od malo upucenijih forumasa objasni za pocetak sta je to teorija superstruna i slicno.

[cartman]

Google maajka:
http://en.wikipedia.org/wiki/Superstring_theory


A odma da ti kazem da je i ta teorija odbacena, naucnici su vec nasli novu koja se naziva M-theory, koja je jako slicna sa superstrunacnom teorijom, samo sto m-theory ima 11 dimenzija, a superstring teorija 10 i jos nekih par razlika koje ne mogu na pamet

A uglavnom obadvije tteorije se baziraju na hologramskom pogledu na svemir.


http://en.wikipedia.org/wiki/M-theory

[visocicaguy]

interesantna teorija, prilicno teska za shvatiti... imao sam priliku prije 3-4 godine na ETF-u sarajevu, gdje je u okviru naseg IEEE brancha Sarajevo gostovao Prof. Suruliz... pretpostavlja i postojanje paralelnih univerzuma, pri cemu jedna varijabla ima niz svojih univerzuma... kad onda sebi pokusas predstaviti u glavi kako bi to moglo izgledati i koji je to broj univerzuma, varijabli... pocne ti se mantat.

uglavnom, jedno se moze zakljuciti: mi i dalje jako lutamo u objasnjavanju osnovnih pojmova.... materija, antimaterija, energija, univerzum, vrijeme, prostor i njihove medjupovezanosti.... ograniceni smo strahovito, a nesto se plaho uzdizemo... sigurno je samo da smo mi samo noktom zagrebali povrsinu znanja, i znamo ono sto nam je pod noktom ostalo, a nismo ni svjesni da ono sto ne znamo ne mozemo ni sagledati...

[Haris.ba]

Od prilike,kako sam ja shvatio ako se teorija dokaze onda nase dosadasnje znanje i shvatanje vremena i dimenzije propada.

Pa i ne bas. Samo se znanje dopunjuje. Za vrijeme smo vec prihvatili da je relativno. Samo ostaje pitanje "koliko".
A sto se tice dimenzija (sto je posljedica "prihvatanja" ove teorije) "nase" 4 glavne dimenzije se nece promijeniti.
Samo se prihvata postojanje 11 do 28 dimenzija. Te dimenzije postoje zajedno sa nase 4, samo sto su toliko male i loptaste da ne uticu "toliko" na zivot. Tako, ako bi htio u 5 dimenziju morao bi biti veoma mali.

Za pocetak. Samo te "strune" zamisli kao "autoputeve" na kojima "klize" cestice.

Vec poodavno teorijska fizika nema toliko epohalnoga uticaja na zivot. Ne da ne donosi epohalna otkrica. Vec ne proizvodi epohalne prevrate u ljudskom shvatanju "stvari". Male su sanse da ce to i uraditi. Mi smo, sto je najvaznije, shvatili koliko smo mali. I da negdje tamo krene da se raspada svemir trebalo bi "malo" vremena dok dodje do nas. Tako - sve je relativno.

[madner]

Ispravnije bi bilo reci da je teoretski razvoj prestigao prakticki.
Za koju deceniju/stoljece sigurno ce i ta saznanja imati prakticnu primjenu.

[irfan2]

[macan prvi]

Dobar!

Inace, i teorija struna se u posljednje vrijeme pocela baviti stvarima koje se mogu eksperimentalno provjeriti, i naprimjer rezultati su im unutar 15% u odnosu na eksperimentalna mjerenja takozvanih niskoenergetskih mezona. Jos se ceka neko predvidjanje koje bi se razlikovalo od predvidjanja drugih modela.

[NIN]

Google maajka:
http://en.wikipedia.org/wiki/Superstring_theory


A odma da ti kazem da je i ta teorija odbacena, naucnici su vec nasli novu koja se naziva M-theory, koja je jako slicna sa superstrunacnom teorijom, samo sto m-theory ima 11 dimenzija, a superstring teorija 10 i jos nekih par razlika koje ne mogu na pamet

A uglavnom obadvije tteorije se baziraju na hologramskom pogledu na svemir.


http://en.wikipedia.org/wiki/M-theory

Pa i nije sad bas odbacena bas kao sto nije ni Newton odbacen. Naime, Witten pokusava (ne znam da li jos uvijek radi na tome) da ujedini pet razlicitih varijacija teorije struna u jednu koju je nazvao M-teorijom. Koliko se sjecam, uveo je jos jedan termin u svoju teoriju kojeg je nazvao brana (od membrana) koja je na neki nacin entitet na kojem su jedne od vrsta struna (da, ima ih par vrsta - otvorene i zatvorene) fiksirane. U sustini, struna je jedan univerzalan, plastican (matematicki) entitet koji bi mogao biti bilo koja elementarna cestica, od elektrona do muona, u zavisnosti od vibriranja. Recimo, bas kao i kod obicnih struna na gitari, jedna te ista struna moze zvucati razlicito, tj. moze proizvoditi razlicite zvucne frekvencije. Tako i ova apstraktna struna, u zavisnosti od svog vibriranja, moze biti cas elektron cas neutron ili proton. Dakle, strune bi fakticki bile elementarne cestice jer ustvari, da bi izbjegli gomilanje razlicitih vrsta cestica, sto je recentan slucaj u teorijskoj fizici, fizicari su se dosjetili da bi ustvari sve te cestice mozda bile samo jedan univerzalan oblik materije/energije koji bi mijenjao svoja svojstva u zavisnosti sa odredjenim interakcijama medju (vibracijama) njima pa otud toliki broj istih. 'Vako, imas samo dvije vrste struna, jedne otvorene, gdje bi spadali gravitoni (gravitacione energetske cestice) i druge zatvorene koje bi bile odgovorne za sve ostale elementarne cestice, od elektrona do bozona i kvarkova.

[JohnnyS]

Nije baš o teoriji super struna, ali pojašnjava malo subatomsku fiziku - knjiga nobelovca Leona Ledermanna "Božja čestica" o Higgsovom bozonu (htio ju je nazvati "Prokleta čestica" jer je nitko ne može naći, ali mu urednici nisu to dopustili ). Pa eto, ako netko uhvati slobodnog vremena, par dana (evo može sad za prvi maj ) pa da pročita. Zabavna je, i nadasve poučna (u domeni popularne znanosti naravno)

[NIN]

Brian Greene ima dvije odlicne knjige o strunama. Za jednu znam da je prevedena na nas kao "Tkivo kosmosa" dok za drugu nisam siguran i ona se u originalu zove "Elegant Universe". Obje knjige su odlicne mada je meni ova prva za nijansu bolja. Koga zanimaju ovi belaji obavezno neka procita "Tkivo kosmosa"!

To je moja preporuka.

A za "prokletu cesticu" sam cuo ali mi jos nije dosla pod ruke. Al' dodje i ona.

Pozdrav...

[Sensei]

download

[NIN]

download

Hvala na tehnickoj podrsci!

[zijancer]

koliko dimenzija ima muzika ?

[Abacija]

Mislim da bi prije svega trebali definirati sta je dimenzija...

[EdoI]

Dimenzije:

Jedan
Dva

Jedan nije bas tacan, ali je u svakom slucaju zanimljiv!

[jOFLA]

.

[Arminovski]

Od prilike,kako sam ja shvatio ako se teorija dokaze

Tu nema šta dokazivati, jer teorija superstruna je samo jedan od pokušaja da se u jednom skupu jednačina objedine kvantna mehanika i klasična fizika. Na primjer kretanja nebeskih tijela odlično se prikazuje i objašnjava jednim skupom jednačina iz klasične fizike, dok se te iste jednačine ne mogu baš dobro primjeniti u kvantnoj mehanici. I obratno; onim jednačinama kojima se dobro prikazuje kvantna mehanika nisu nešto primjenjive na veće objekte. Pa su se fizičari pitali a postoji li ipak veza među njima.

I to je taj pokušaj nazvan superstrune da se pronađe jedan skup jednačina koje bi istovremeno prikazivale kvantnu mehaniku i klasičnu fiziku. I ako bi to uspjelo, značilo bi da između kvantne mehanike i klasične fizike postoji neka veza (simbolično nazvana strune i superstrune), a ta veza bi dalje tek nagovještavala mogućnost postojanja paralelnih svemira i više dimenzija.

Nije to jedini pokušaj, ima ih više, neki su do sada potpuno odbačeni, neki se tek razvijaju, neki se šire i nadograđuju jer je do sad pokazano da nekako ide u dobrom smjeru. Prikladniji izraz umjesto "dokazati" bio bi "ako taj pokušaj objedinjavanja u jedan skup jednačina uspije", a ne dokazati, ništa tu nema za dokazati.

Skroz pogresno. Jeste pokusaj u pravcu teorije svega ali teorija struna ili M-teorija se treba dokazati kao i svaka druga teorija jer bez toga moze biti cista matematicka igra. String teoriji treba konkretan dokaz, konkretno predvidjanje koje druge teorije ne daju. Konkretan dokaz bi npr bio varijacija jacine gravitacije na jako malenim distancama, nesto sto ni jedna druga teorija ne predvidja.

[planamac]

Eh dragi moji forumasi.
Neku noc sam na tv-u pratio emisiju o superstrunama i moram priznat da sam ostao malo zbunjen ali i zaintrigiran onim sto sam vidio.
Od prilike,kako sam ja shvatio ako se teorija dokaze onda nase dosadasnje znanje i shvatanje vremena i dimenzije propada.
Volio bih da na ovoj temi o tome prodiskutujemo,jer mi se cini interesantnim a s obzirom da znam jako malo o toj teoriji volio bih da neko od malo upucenijih forumasa objasni za pocetak sta je to teorija superstruna i slicno.

napomena: "detalje" citiranog posta 'naglasio' @planamac

Neko je već spomenuo knjigu Tkivo Svemira, u kojoj autor (Brian Greene) 'raspravlja' o ključnim problemima u fizici (npr. Šta je tamna materija? Šta je tamna energija? Da li su protoni nestabilni? Da li postoje i druge dimenzije? Kako je tačno svemir bio stvoren? Sastoje li se kvarkovi i elektroni od još manjih čestica? Šta kvantna mehanika u biti znači?...), a kojom ću se poslužiti na način da ću iz nje posta(vi)ti citate za koje smatram da će postavljaču teme (i ne samo njemu) barem malo približiti "materiju" koja ga je zaintrigirala.

Naravno da je 'besmisleno' upustiti se u bilo kakvo "objašnjavanje", a kamo li u 'dubljenje' o teoriji struna, bez elementarne usaglašenosti o terminima (i spoznajama) kojima se barata, ali se nadam da će dolje navedene 'misli' barem kol'ko-tol'ko "približiti" materiju o kojoj je riječ.


Znači, dolje navedeni citati su ('povađeni') iz knjige Tkivo Svemira:

Glavna spoznaja koju nam pružaju znanstvena istraživanja u proteklom stoljeću jest da je ljudsko iskustvo često zabludjeli vodič za istinsku prirodu stvarnosti. Ispod površine stvarnosti krije se svijet koji bismo teško prepoznali.

Moderna znanost uvijek iznova ugrožava podatke koje prikupljamo svojom rudimentarnom percepcijom, i pokazuje da oni često pružaju zamućenu sliku svijeta u kojem živimo.

Procjenjivati vrijednost egzistencije, a ne prihvatiti spoznaje moderne fizike bilo bi poput hrvanja u mraku s nepoznatim protivnikom. Produbljujući svoje razumijevanje istinske prirode fizičke stvarnosti, iz korijena preoblikujemo svoj osjećaj sebe samih i svoj doživljaj svemira.

Protekla tri stoljeća razvoj fizike otkriva prostor i vrijeme kao najzagonetnije i najuvjerljivije pojmove, koje se najviše primjenjuje u našoj znanstvenoj analizi svemira.

Za Alberta Einsteina, prostor i vrijeme su sirova građa u osnovi stvarnosti.

Puno razumijevanje prostora i vremena postalo je najvećim izazovom fizike i njenom najžuđenijom nagradom.

Prema Newtonu, prostor i vrijeme pružaju nevidljivu skelu koja svemiru daje oblik i strukturu.

Einstein nije samo pokazao da su prostor i vrijeme dijelovi ujedinjene cjeline nego i da izobličenjima i zakrivljenjima sudjeluju u evoluciji svemira. Daleko od toga da budu krute, nepromjenjive strukture koje je zamišljao Newton, prostor i vrijeme u Einsteinovoj obradi su gipki i dinamični.

Glavno svojstvo klasične fizike jeste sljedeće: ako znate položaj i brzinu svih predmeta u određenom trenutku, onda uz pomoć Newtonovih jednadžbi u kombinaciji s njihovom maksvelovskom doradom možete znati njihov položaj u svakom drugom trenutku, i prošlom i budućem. Klasična fizika nedvosmisleno objavljuje da su prošlost i budućnost utkane u sadašnjost. To svojstvo imaju i specijalna i opća relativnost. Premda su relativistički pojmovi prošlosti i budućnosti istančaniji od svojih klasičnih parnjaka, jednadžbe teorije relativnosti također ih određuju u potpunosti, kao što u potpunosti određuju sadašnjost.

Prema kvantnim zakonima, najviše čemu se možete nadati jeste predviđanje vjerojatnosti da će stanje biti ovakvo ili onakvo u nekom odabranom trenutku u budućnosti ili da je stanje bilo ovakvo ili onakvo u nekom odabranom trentku u prošlosti. Prema kvantnoj mehanici, svemir igra igre na sreću.

Kvantna mehanika opisuje stvarnost u kojoj stvari katkad takoreći lebde u izmaglici: dijelom su ovakve, a dijelom onakve. Postaju određene tek kad ih se odgovarajućim promatranjem prisili da se odreknu kvantnih mogućnosti i pristanu na neki određeni ishod. No taj ostvareni ishod ne može se predvidjeti - možemo predvidjeti samo izglede da će se stvari pokazati ovakvima ili pak onakvima.

Istraživači su potvrdili da uistinu može postojati trenutna povezanost između nečega što se događa na velikim udaljenostima.

Dva predmeta mogu biti međusobno vrlo udaljena u prostoru, ali kad je riječ o kvantnoj mehanici, oni kao da su jedan entitet.

Krajem 1970-ih, nakon desetljeća intenzivnih istraživanja i bitnmog napretka u određivanju načina na koji osnovni sastojci svemira reagiraju na ekstremne promjene topline i temperature, teorija velikog praska osigurala je mjesto vodeće kozmološke teorije.

Bez obzira na uspjehe, teorija je patila od značajnih nedostataka. Njome se teško moglo objasniti zašto prostor ima opći oblik koji se otkrivao astronomskim promatranjima, a nije pružala objašnjenje zašto se pokazuje da je temperatura mikrovalnog zračenja, koju se usmjereno proučavalo nakon njegova otkrića, jednolika posvuda na nebu. Štoviše, a to ima ključno značenje za pripovijest koju pripovijedamo, teorija velikog praska nije nudila nikakav uvjerljiv razlog zašto bi svemir neposredno nakon nastanka bio uređen u visokom stupnju, što je potrebno za objašnjenje strijele vremena.

Inflacijska kozmologija modificira teoriju velikog praska tako što joj dodaje ekstremno kratak proplamsaj zapanjujuće brzog širenja u najranijim trenutcima svemira (prema toj teoriji, veličina svemira porasla je milijun bilijuna bilijujna puta za manje od milijuntinke bilijutinke bilijutinke sekunde). Kao što ćemo uskoro objasniti, to čudesno bujanje mladog svemira u dobroj mjeri odgovara na pitanja koja je ostavio model velikog praska u objašnjavanju oblika prostora i jednolikosti mikrovalnog zračenja, a i o naznakama zašto bi početni svemir bio u visokom stupnju uređen - te kako predstavlja važan korak prema objašnjavanju i astronomskih promatranja i svojstva strijele vremena koja doživljavamo.

Svojim dvjema teorijama relativnosti Einstein je ujedinio prostor, vrijeme i gravitaciju. No taj uspjeh samo ga je potaknuo da teži većem cilju. Želio je pronaći jedinstven, sveobuhvatan okvir koji bi zahvatio sve zakone prirode; taj okvir nazvao je ujedinjenom teorijom.

Fizičari su godinama smatrali da je glavna prepreka ostvarenju ujedinjene teorije temeljan sukob između dviju revolucija fizike 20. stoljeća: opće teorije relativnosti i kvantne fizike. Premda se ta dva okvira obično primjenjuju na itekako različitim područjima - opća relativnost na velike stvari, poput zvijezda i glaksija, a kvantna mehanika na malene stvari, poput molekula i atoma - obje teorije tvrde da su univerzalne, da djeluju na svim područjima. No, kao što smo gore spomenuli, kad se te dvije teorije primjene zajedno, njihove kombinirane jednadžbe daju besmislene odgovore.

Znanstvenici su već više od pola stoljeća svjesni napetosti između opće teorije relativnosti i kvantne mehanike, ali dugo je tek nekolicina njih osjećala poterbu da potraži rješenje. Umjesto toga, istraživači su se služili općom teorijom relativnosti za analiziranje velikih i masivnih predmeta , a kvantnu mehaniku čuvali su za analizu malenih i laganih predmeta, oprezno držeći jednu teoriju na sigurnoj udaljenosti od druge, kako se njihovo neprijateljstvo ne bi pokazalo na djelu. Taj diplomatski pristup godinama je omogućavao zadivljujuće rezultate u našem razumjevanju obaju područja, ali on ne stvara trajan mir.

U demilitariziranoj zoni vrlo je malo područja - ekstremnih fizikalnih situacija koje su masivne i malene - koje zahtijevaju istodobnu primjenu opće teroije relativnosti i kvantne mehanike. Dva najpoznatija primjera su središte crne rupe, ukojem je cijela zvijezda vlastitom težinom skršena u jednu točku, i veliki prasak, u kojem je, kako se smatra, cijeli svemir bio nabijen u mrvicu daleko manju od jednog jedinog atoma. Bez uspješnog ujedinjenja opće teorije relativnosti i kvantne mehanike, kraj kolabirajuće zvijezde i proijeklo svemira zauvijek će ostati tajnoviti. Mnogi znanstvenisi bili su spremni ostaviti ta područja po strani, ili barem ne razmišljati o njima dok se ne riješe drugi, podatniji problemi.

Ali, neki istraživači nisu mogli čekati. Sukob između poznatih zakona fizike znači neuspjeh da se shvati dublja istina i to je bilo dovoljno da se tim znanstvenicima ometa miran san. Oni koji su se bacili u to ubrzo su uvidjeli da je voda duboka, a struje jake. Njihova istraživanja dugo su stagnirala i budućnost se doimala crnom. No ipak, upornost onih koji su bili dovoljno odlučni da ne skreću s puta i održe san o ujedinjenju opće relativnosti i kvantne mehanike ipak je nagrađena. Znanstvenici danas kreću putovima koje su ti istraživači utrli i približavaju se skladnoj fuziji zakona o velikome i malome. Mnogi se slažu da je vodeći natjecatelj u toj utrci teorija superstruna.

Teorija superstruna počinje predlažući nove odgovore na staro pitanje: što su najmanje, nedjeljive sastavnice materije? Uobičajeni odgovor mnogo desetljeća bio je da se materija sastoji od čestica - elektrona i kvarkova - koje se može simbolički prikazati kao točkice koje su nedjeljive, nemaju veličinu ni unutarnju strukturu. Konvencionalna teorija tvrdi, a eksperimenti to potvrđuju, da se te čestice kombiniraju na različite načine i stvaraju protone, neutrone i mnoštvo atoma i molekula koje tvore sve na što smo ikad naišli. Teorija superstruna kazuje drukčiju priču. Ona ne poriče ulogu koju igraju elektroni, kvarkovi i druge vrste čestica koje otkrivaju eksperimenti, ali tvrdi da te čestice nisu točke. Prema toriji superstruna, svaka čestica sastoji se od sićušne niti energije, oko stotinu milijardi milijardi puta manje od atomske jezgre (što je mnogo manje nego što danas možemo dosegnuti), a koja je oblikovana poput malene strune.

Teorija superstruna kombinira opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku u jednu, konzistentnu teoriju koja ukida zloćudne beskrajne vjerojatnosti koje su morile prethodne pokušaje sjedinjenja. I, kao da to nije dovoljno, teorija superstruna pokazala je širinu potrebnu da se sve prirodne sile i sva materija utka u istu teorijsku tapiseriju. Ukratko, teorija superstruna glavni je kandidat za Ensteinovu ujedinjenu teoriju.

Najdojmljivije svojstvo teorije superstruna, zbog kojeg bi Einsteinovo srce zasigurno brže zakucalo, njezin je dubok utjecaj na naše razumijevanje tkiva svemira.

Predložena fuzija opće teorije relativnosti i kvantne mehanike u teoriju superstruna ima matematičkog smisla samo ako svoje poimanje prostorvremena podvrgnemo još jednoj revoluciji. Umjesto tri prostorne i jedne vremenske dimenzije iz uobičajenog iskustva, teorija superstruna zahtijeva devet prostornih i jednu vremensku. Štoviše, u robusnijoj inkarnaciji teorije superstruna, poznatoj kao M-teorija, ujedinjenje zahtijeva deset prostornih i jednu vremensku dimenziju - kozmički supstrat koji se sastoji od ukupno jedanaest prostornovremenskih dimenzija. Buduci da te dodatne dimenzije ne vidimo, teorija superstruna kazuje nam da smo dosad tek naslutili tanak sloj stvarnosti.

Svojim utjecajem na titranje struna, geometrijski oblici sićušnih, skutrenih dimenzija mogli bi ponuditi odgovor na neka najosnovnija pitanja, na primjer zašto u našem svemiru postoje zvijezde i planeti. A prostor koji pružaju dodatne velike dimenzije mogao bi omogućiti nešto još dojmljivije: druge obližnje svjetove - ne blizu u običnom prostoru, nego u dodatnim dimenzijama - kojih do sad uopće nismo bili svjesni.

Kako budemo sve više ovladavali teorijom superstruna i njezinim proširenjem, M-teorijom, produbljivat će se naše kozmološke spoznaje i sve jasnije ćemo vidjeti porijeklo vremena, a i smisao njegove strijele.


P.S.
„Trenuci naprosto jesu, oni su građa vremena, oni se ne mijenjaju. Pojedini trenutak ne može se mijenjati u vremenu kao što se pojedino mjesto ne može pomaknuti u prostoru: kad bi se neko mjesto pomaknulo, to bi onda bilo drugo mjesto; kad bi se trenutak promijenio, to bi onda bio drugi trenutak u vremenu.“

[Semir Holm]

David Gross je jedan on najznacajnijih fizicara danasnjice.
U ovom predavanju koje je odrzao na Univerzitetu Berkeley 2007 godine
daje dobar pregled stanja u danasnjoj fizici kao i ulogu koju u svemu tome
ima teorija superstruna.


http://www.youtube.com/watch?v=AM7SnUlw-DU


Mislim da je ovo predavanje dobro razumljivo i jednom sirem krugu.

[andrija2007]

Google maajka:
http://en.wikipedia.org/wiki/Superstring_theory


A odma da ti kazem da je i ta teorija odbacena, naucnici su vec nasli novu koja se naziva M-theory, koja je jako slicna sa superstrunacnom teorijom, samo sto m-theory ima 11 dimenzija, a superstring teorija 10 i jos nekih par razlika koje ne mogu na pamet

A uglavnom obadvije tteorije se baziraju na hologramskom pogledu na svemir.


http://en.wikipedia.org/wiki/M-theory

Ma hajde sad, jedna dimenzija manje-više, od viška glava ne boli!

[Semir Holm]

Evo nekoliko kriticnih misljena poznatih fizicara o teoriji superstruna:

“There’s an old joke about a gambler playing a game of poker, his friend says, ‘Don’t you know this game is crooked, and you are bound to lose?’ The gambler says, ‘Yes, but what can I do, it’s the only game in town.’ We don’t know if we are bound to lose, but even if we suspect we may, it is the only game in town.”

Steven Weinberg, nobelovac (Harvard University)


“String theorists are very wise. They can come up with a way to explain anything. String theory is simply not testable, there are an enormous number of string theories and they describe zillions and zillions of universes, none of them observable in any way. It sounds to me like angels dancing on the head of a pin.”

Sheldon Glashow, nobelovac (Harvard University)


"I don't like that they're not calculating anything, I don't like that they don't check their ideas. I don't like that for anything that disagrees with an experiment, they cook up an explanation—a fix-up to say, 'Well, it still might be true.'"

Richard Feynman, nobelovac (do smrti clan od California Institute of Technology)



"Superstringers have now created a culture in physics departments that is openly disdainful of experiments. ... There is an intellectual struggle going on for the very soul of theoretical physics, and for the hearts and minds of young scientists entering our field,"

Zlatko Tesanovic, Johns Hopkins University (Zlatko je inace zavrsio prirodnomatematicki fakultet u Sarajevu)

[Semir Holm]

Hugh Everett je fizicar koji je predlozio multi-universe interpretaciju
od kvantne mehanike.
To je alternativna interpretaciaja od Kopenhagen iterpretaciji od Bohra koja je
danas opste prihvacena (i koja se uci na skolama i fakultetima)

U ovom dokumentarnom programu njegov sin Mark Everett (E) frontman grupe Eals
trazi da bolje upozna svog umrlog oca...
Dakle za sve koje zele da uzivaju u interesantnoj fizici i dobroj muzici:

BBC: Parallel Lives Parallel Universes


Part 1:

http://www.veoh.com/browse/videos/categ ... 16CPsP3prx

Part 2:

http://www.veoh.com/browse/videos/categ ... 18TjtAqzfg


Za one koji zele da vide kako je izgledala legendarna disertacija Hugh Everetta
sa Princeton University iz godine 1957 ovo vam je dowload link:

http://www.pbs.org/wgbh/nova/manyworlds ... tation.pdf

[Semir Holm]

Pisali su mi na pp da se ove voeh - Linkovi ne mogu otvoriti u Bosni i Hercegovini. Probajte sa ovim youtube linkovima:

http://www.youtube.com/watch?v=pMZVPWQrLNU

http://www.youtube.com/watch?v=FGUs5wsx8NI

Ako ni ovo ne ide onda se mora napraviti upload na rapidshare.


Da li bi se mogao naci neki dobrovoljac da prevede ova kriticka misljenja o teoriji superstruna na bosanski jezik? Ako to sam ucinim to ne bi ispalo najbolje a ovde je
bitan jedan precizan prevod po smislu.

Ako ovde ima zaeintersovanih da uce o teoriji superstruna na uvodni nacin sa svim matematickim orudjem mogu postaviti link za jedno predavanja sa folijama.

[Apostate]

Nisam siguran pripadali ovoj temi, ali evo dobar esej u NY Timesu o teoriji zasto Large Haldron Collider nece uspjeti u svojoj misiji da otkrije Higgs Boson

http://www.nytimes.com/2009/10/13/scien ... ?_r=1&8dpc

[nellington]

Zanimljivo napisano, ali vjerovatno netačno.

Samo mi nije jasno kako ozbiljni naučnici mogu na ovaj način ugrožavati svoju reputaciju - a da ne govorim o činjenici da nisu uspjeli naći nijedan žurnal da objave ovo, nego je članak na General Physics sekciji arXiva, koja je uz General Mathematics na arXivu poznata kao smetljište suludih ideja.