Postao/la slobodni armirach dana 08/12/2010 22:31
34. sednica Skupštine
27. avgust – 1. oktobar 1993.[c]
Jahorina
ERN 0215-0508 – 0215-1073
Sažetak
34. sednica je bila najduža ratna sednica kako po trajanju, tako i po dužini transkripta. Obuhvata 7 ili 8 dana zasedanja, od kraja avgusta do 1. oktobra 1993. U centru sednice bila su tri najvažnija događaja: predloženi mirovni plan poznat kao Unija tri republike; vojna pobuna u Banjaluci, nazvana “septembar ž93,” i poziv RSK-a da im se uputi pomoć zbog toga što srpskim položajima prete napadi Hrvata.
Skupština prvo razmatra mirovni dogovor poznat kao Unija tri republike, koji je postignut uz zalaganje Lorda Davida Owena i Thorwalda Stoltenberga (koji je zamenio Vanca kao lični predstavnik generalnog sekretara UN-a), nakon što su srpske vođe odbile Vance-Owenov mirovni plan. Na insistiranje pregovaračkog tima, Glavni odbor SDS-a i Klub poslanika su, sa samo jednim glasom protiv, predložili prihvatanje plana za Uniju tri republike. Posle duge diskusije, i Skupština usvaja plan, ali je osnovala komisiju za granice, koja je trebalo da traži proširenje teritorije
Tokom skupštinskog odlučivanja 9. i 10. septembra, pripadnici 16. brigade blokirali su puteve oko Banjaluke, uhapsili komandante 1. krajiškog korpusa i pritvorili više civilnih vođa u gradu. Svoj pokret su nazvali “septembar ž93” i organizovali su krizni štab na čelu s rezervistima. Poslanici u skupštini bosanskih Srba reagovali su na taj ustanak s ogorčenjem i izrazili su veoma raznorodne ideje o motivima koji se kriju iza njega.
Slažu se da su “socijalni zahtevi” pobunjenika potpuno opravdani – običan vojnik je primao platu manju od 2 nemačke marke, ako ju je uopšte primao – ali iza pobune vide druge motive. Neki su verovali da se radi o zaveri komunista koji žele da se osvete srpskim nacionalistima. Pošto se pobuna dogodila u isto vreme kada je došlo do pretnji hrvatskim napadima na RSK, neki poslanici u njoj vide dalekosežnu šemu, dirigovanu iz inostranstva, da se sruši vlast srpskih nacionalista kako u RS tako i u RSK.
Karadžić govori o sumnjivoj jedinici obaveštajaca poznatoj kao “Tajfun,” koja je prvobitno bila deo JNA, ali je pre rata stavljena u službu SDS-a. Pobuna je ozbiljno zaoštrila već ionako klimave odnose između rukovodstva stranke i komandanata VRS. Mladić je u više navrata na sednici istakao svoju lojalnost i podređenost Karadžiću, praktično moleći da ne bude smenjen.
Vrhunac sednice je razgovor između Karadžića (sa mesta) i Mladića (za govornicom), u kojem oni viču jedan na drugog - Karadžić optužuje Mladića da ima političke veze, a Mladić poriče da je član bilo koje političke organizacije. O “septembru ž93” napisan je izveštaj u kom je isticana lojalnost VRS i podređenost SDS-u. Govor generala Gvere i odgovarajući izveštaj vojnog rukovodstva već su obelodanjeni i prevedeni (B8287 i B5875).
Iz jezika koji se mogao čuti na ovoj sednici vidi se da je postojao sveobuhvatni plan demografske transformacije i uveliko postaje jasno zašto su vođe bosanskih Srba, pored proterivanja Muslimana i Hrvata, ustrajavali na iseljavanju Srba s meštovitih područja, kako bi se uspostavile etnički čiste teritorije.
Odlomci i sažeci izlaganja
Karadžić zagovara da se prihvati unija tri republike
Radovan Karadžić: 0215-0515 – 0215-0521
U uvodnom govoru ovog zasedanja, Karadžić zagovara prihvatanje plana o ujedinjenju tri republike. Tim predlogom stvorila bi se savezna (BiH) vlada sa malo stvarne vlasti. Karadžić smatra da se takvo rešenje može porediti sa Jugoslavijom posle 1974. godine, s obzirom da “se izvršenje /zakona/ prenosi na Republiku.”[70]
On ponavlja šest strateških ciljeva i tvrdi da ih sporazum ili ispunjava, ili stvara situaciju u kojoj će se oni ubrzo moći ispuniti. Napominje da sporazumom nisu izričito utvrđeni jedino granica Neretvom (#4) i koridor koji daje izlaz na more (#6).
Karadžić objašnjava strateški značaj Sarajeva
Karadžić: 0215-0568 – 0215-0571
Izražava spremnost da se odrekne izvesne teritorije u cilju ostvarenja sigurne, priznate srpske države. “Smanjićemo svoju teritoriju, smanjili smo je, ali hoćemo da to bude za sva vremena naša, da u njoj organizujemo jedno slobodno demokratsko društvo, privredu, prosvjetu, informisanje, procvat srpskog društva.”[71]
Karadžić ponavlja da je to moguće jedino ako se obezbedi mir i ako “nema osporavanja naše državnosti i našeg suvereniteta”. Podvlači strateški značaj toga da se sačuva Srpsko Sarajevo, i smatra da Mirovni plan uveliko ide u tom smeru. “Nije Sarajevo u muslimanskoj državi, nego je Sarajevo u srpskoj državi, jer je sve okolo srpsko. I sve zadržavamo. ...
Ako bude puštena ijedna stopa na neku silu njihovu mi ćemo završiti posao. ... Sarajevo ima više šansi da postane kompletno srpsko nego da postane muslimansko. A najrealnija je šansa da se Sarajevo podijeli i da se stvore dva grada.” ... “sve što je srpsko u Sarajevu zadržaćemo.”
“Jer nama Sarajevo integriše istočnu Hercegovinu, Staru Hercegovinu i Romaniju ... Romanija ima svoju čaršiju u Sarajevu. I tako će i ostati. ... Gradićemo policentrični razvoj i za takav razvoj nama je Srpsko Sarajevo od neprocjenjive važnosti i nećemo ga dati.”[72]
Karadžić opisuje prirodu odnosa sa Miloševićem
Karadžić: 0215-0608 – 0215-0610
U ovom delu Karadžić odgovara nekolicini poslanika koji su izneli primedbe na to što se predloženim planom o uniji tri republike njihove oblasti prepuštaju Hrvatima i Muslimanima. On odbacuje takav lokalizam i “kneževine” i, da bi istakao da je velika greška dopustiti da se lokalizam meša u interese države, navodi primer Kneza Miloša, koji je u 19. veku dozvolio cvetanje takvih malih kneževina, pa i to da “Turci” ostanu u gradovima.
Nakon tog komentara, Krajišnik podseća Karadžića da odgovori na optužbu poslanika Momira Gakovića da Milošević ima suviše veliki uticaj na stvari bosanskih Srba. Karadžić odgovara: “ Ja moram da vam kažem da su oni veoma oprezni sa nama. Oni su se opekli i vrlo su oprezni. Vrlo nas uvažavaju. Ne mogu da kažem da ne vrše pritisak, ali ne vrše ultimativne pritiske. Razgovaraju, pokazuju veliko strpljenje s nama.
Radije bi da nas ubijede nego da vrše pritisak. A Milošević je, mogu da vam kažem, lukav kao zmija i on je pomogao dosta da se ovo uradi. Naročito je pomogao kod ustavnih principa.”
Odvajanje Sarajeva nije dovedeno do kraja
Trifko Radić: 0215-0613 – 0215-0614
Radić veruje da će se rat nastaviti. Daje potvrdu ideji da je “odvajanje” bilo koncept koji podrazumeva stvaranje etnički čistih teritorija putem prisilne migracije. Pita zašto je u Sarajevu posebna situacija. “Da li je to zbog toga što je bila brzina pa se nije mogla urediti podjela, ili je to nekakva taktika Zapada kako bi nekim svojim tihim pritiscima istjerao srpski narod iz Sarajeva.”[73]
Krupa osvojena po naređenjima Skupštine bosanskih Srba
Miroslav Vještica (Bosanska Krupa): 0215-0691
(Vještica potvrđuje da je desna obala Une zaposednuta 21. aprila 1992. u skladu s uputstvom Skupštine bosanskih Srba. To pominje odgovarajući na zahtev koji je Skupštini uputio general Novačević, tražeći njenu saglasnost za to da se tri jedinice UNPROFOR-a s aerodroma premeste u tri sarajevska predgrađa. Vještica se javio da bi se suprotstavio daljem angažovanju UNPROFOR-a i podseća na njegovo prvo angažovanje na području Krupe.) “Vi znate da smo mi u opštini Krupa na Uni onako kako je ova skupština odlučila da je granica zapadna granica države srpske rijeka Una, mi smo to odmah 21. aprila uradili onako kako smo se i dogovarali tada. ”[74]
(Nedavno je UNPROFOR dobio dozvolu da premesti jedinicu na to područje, iako smo se mi tome snažno suprotstavili.) “Balije (pogrdan naziv za Muslimane – rdj) su sada između nas i snaga UNPROFOR-a i u zadnje vrijeme neprekidno nas provociraju i diraju.”[75]
Hrvati predstavljaju manju opasnost za RS nego Muslimani
Karadžić: 0215-0629 – 0215-0630
U ovom kratkom obraćanju, Karadžić tvrdi da mu je manji problem ostaviti mali hrvatski džep na srpskoj teritoriji, jer oni imaju niži natalitet i skloni su emigraciji. Podržava ideju čvrste granice koja bi Srbe razdvajala od druge dve grupe. U prilično nepovezanoj rečenici kaže kako u roku od dve godine očekuje pokolj u Sarajavu, ali navodi kako srpske snage ne mogu koristiti teško naoružanje da razore grad zbog ograničenja koja nameću međunarodno pravo i pažnja svetskih medija.
Politika RS-a je da konsoliduje izbeglice i stimuliše rađanje
Velibor Ostojić: 0215-0737 – 0215-0738.
Velibor Ostojić, ministar bez portfelja, na čelu je komisije zadužene za smeštaj izbeglica. Iz njegovog izveštaja se vidi da RS svesno i agresivno kroji demografsku kartu područja. U svom govoru on kaže: “Išli smo na to da ostvarimo cilj, a to je etnički-geografski kontinuitet srpskog naroda, prilikom smještaja izbjeglica, a u stvari /smo/ gradili novu demografsku politiku RS. U tom cilju imali smo dva zadatka, da raseljeno stanovništvo što prije zbrinemo i smjestimo i zaposlimo kako bi krenulo prvo neka njegova ekonomska konsolidacija i kasnije i politička integracija životna u sredini u kojoj se našao.”[76]
Mnoga raseljena lica nalaze se u Jugoslaviji, njih oko 130.000, a prilikom njihovog vraćanja, Jugoslavija ih u RS vraća selektivno, tako da oni najobrazovaniji i vojno sposobni ostaju tamo. “Sav ovaj posao (demografske promene) podrazumijeva još jedan program, još jedan posao države, a to je stimulisanje nataliteta. Nama gospodo nedostaje stanovništva da pokrijemo teritorije koje imamo ...”[77]
MUP daje informacije Republici Srbiji
Kijac: 0215-0740 – 0215-0749
“... SNB (Služba nacionalne bezbjednosti) svakodnevno razmjenjuje bezbjedonosna saznanja sa, prije svega sa SB Vojske RS, zatim republike Srbije, Crne Gore i SRK. Začeci formiranja SNB datiraju iz predratnog perioda, kada je dio sadašnjih kadrova uočavajući namjere muslimansko-hrvatske koalicije i shvatajući ispravnost politike SDS na različite načine bio uključen u određene djelatnosti putem kojih su prikupljani i obezbjeđivani podaci od interesa za srpski narod i njegovo rukovodstvo.
Ovi kadrovi su svojim aktivnostima doprinijeli paralisanju funkcionisanja bivšeg MUP-a, a posebno bivše Službe državne bezbjednosti, koja je bila isključivo u funkciji politike koju su provodile snage HDZ i SDA. Ovi kadrovi su po izbijanju ratnih sukoba se prvi stavili u funkciju oružane borbe i svi kadrovi koji su trenutno u Službi državne bezbjednosti žstari kadroviž su 27. marta pristupili u MUP RS. Oni su predstavljali jezgro današnje SNB.”[78]
Karadžić iznosi kratku istoriju “Tajfuna”
Karadžić: 0215-0822 – 0215-0825
Odgovarajući na pitanja o ulozi MUP-a u “ustanku” iz septembra 1993. godine, Karadžić je ispričao istoriju grupe obaveštajaca zvane “Tajfun”, čiji su pripadnici ponudili pomoć SDS-u prilikom angažovanja snaga u Hrvatskoj (verovatno u drugoj polovini 1991. godine). Karadžić je tada prihvatio tu pomoć. Kaže da Srbi u BiH još uvek nisu imali državu, mada su imali Savjet nacionalne bezbjednosti. U skorije vreme, kaže da je učinio sledeće: “Uredio sam Mići Stanišiću da svu tu mrežu, sredstva i sve, prebaci u Bijeljinu i da se integriše u ustavni sistem.”[79]
To još nije učinjeno. Ta grupa, kaže Karadžić, ovlašćena je da radi i hapsi. Ta grupa očigledno nije bila zadovoljna time da potpadne pod komandu civilne službe bezbednosti. Mislim da treba da ih koristimo, kaže Karadžić, jer oni imaju veliku mrežu saradnika. Zatim naglašava da u partiji mora da vlada disciplina: “Ne može član Glavnog odbora da govori nešto što nije program i politika stranke.”[80]
Korupcija slabi odvajanje; Osuđuje se šverc sa Hrvatima
Trifko Radić: 0215-0966 – 0215-0971
Radić kaže da su se on i druge vođe u Sarajevu dogovorili da ne dozvole Srbima koji su ranije pobegli da se vrate i rade bez dozvole vlasti. “Što se tiče vojske u zadnje vrijeme mogu reći da je saradnja u Sarajevsko-romanijskom korpusu prilično dobra. Kako je došao general Galić svi predsjednici izvršnih odbora i ja sa njima skoro svakog mjeseca se sastajemo i analiziramo stvari i pojave itd. Imamo problema jer nemamo vojske, Sarajevo je veliko, vjerujte mi ne možemo mnogo više da uradimo bez pomoći naše braće iz naše Republike Srpske, ali bi mogli nešto da urade po onom planu što je dao general Kovačević.”[81]
On kaže da svakog dana, pre kraja radnog vremena, obiđe svaku fabriku, dom zdravlja i vojsku. Osuđuje šverc sa Hrvatima između Kiseljaka i Vareša, pomoću kog Hrvati nabavljaju robu iz Srbije. Sa žarom se zalaže za to da zadrže delove Sarajeva koje sad kontrolišu (implicitna kritika plana o uniji tri republike, koji podrazumeva demilitarizaciju Sarajeva), napominjući kako nam deca nikada neće oprostiti ako te delove ustupimo.
Karadžić prepričava razgovor s Miloševićem
Karadžić: 0215-0592 – 0215-0593
“Mogli smo se boriti za Banja Luku da je neprijatelj bio spremniji i da smo mi bili manje spremni.” Zatim pretpostavlja da bi ih neko ih Srbije kritikovao da je borba za Banjaluku bila neophodna. “Ja sam Miloševiću sad rekao pred Tuđmanom da, ako smo braća kese nam nisu sestre. On kaže – sad jesu, ali neće biti sestre kad vi dobijete državu. Više Srbija nas pomaže 50 puta nego što mi nešto tamo platimo ili prodamo.”[82]
Karadžić razmatra spajanje vojski RSK i RS
Karadžić: 0215-0894 – 0215-0896
Karadžić pretpostavlja da Owen i Stoltenberg vrše veliki pritisak na Tuđmana da potpiše Mirovni plan. Ako to koči hrvatsku ofanzivu na RSK, onda dobro. Ako ne, moramo da mislimo unapred, a ja “mislim da bi mi možda mogli da mislimo o tome, da proglasimo ujedinjenje, da se sva vojska potčini Mladiću i da se stavi pod jednu komandu i da se branimo kao cijelina.”[83]
Zatim se priseća kako je odmeravao događaje u predratnom periodu i na početku rata, tako da je svaki Izetbegovićev potez služio kao izgovor za korak srpskog rukovodstva.
Stanišić je zadužen za saradnju MUP-a sa Srbijom
Momčilo Mandić: 0215-0920 – 0215-0922
Mandić u kratkim crtama iznosi istorijat specijalne paralelne kancelarije za ekonomsku saradnju koju je ustanovila RS. To je u početku učinjeno u tajnosti, ali sada se iznosi pred Skupštinu. Zatim pominje da je Mićo Stanišić odgovoran za saradnju MUP-a RS sa MUP-om Jugoslavije. “Vi znate da je Mićo Stanišić savjetnik predsjednika Republike i njegov je zadatak saradnja MUP-a Jugoslavije sa našim MUP-om, on ima svoja dva saradnika koji obavljaju gore poslove i to je u nadležnosti njegovoj.”[84]
17 džamija smo sravnili s temeljom
Miroslav Vještica (Krupa): 0215-0525 – 0215-0530.
Suprotstavljajući se savezu tri republike, tvrdi da bi to omogućilo muslimanskim izbeglicama da se vrate u Veliki Babić: “ a mi ćemo im morati sve tamo nadoknaditi što smo im srušili i popalili i 17 džamija s temeljom sravnili.” [85]
Zajednički život s Muslimanima je nemoguć
Milinković, Dobroslav: 0215-0539 – 0215-0540
Podržava savez tri republike, ali odbacuje povratak izbeglica i buduća premeštanja stanovništva vidi kao neizbežna i poželjna. “Alija upravo nudi obećava da se svi vrate na svoje. Gospodo, nema srpske države u bosanskom loncu bez preseljavanja i raseljavanja. Ako želimo etnički čistu svoju srpsku državu, a želimo je, zar ne, ako svi znamo i ističemo da sa njima zajedničkog života nema, onda moramo da shvatimo da nam upravo ovaj predlog mapa to nudi i preseljenja mora da bude.”[86]
Sami smo oslobodili Srbobran
Nikola Kisin (Srbobran): 0215-0540 – 0215-0542
“Ja bih rekao da je područje Srbobrana slobodno od prvog dana. Sami smo to oslobodili, nismo zvali u pomoć nikoga, nego smo to učinili sami. Naši borci su ostali kod kuće, branili svoja ognjišta, svoj grad, svoju Krajinu. Jednostavno, branili su srpstvo i pravoslavlje. Nisu tražili uhljeblja ni u Beogradu, ni u Novom Sadu, kako neki drugi što su radili.”[87]
Karadžić zadovoljan što su zadržana mesta gde su ranije živeli Muslimani
Karadžić: 0215-0593
U toku diskusije o mirovnom planu Karadžić napominje da su oni izgubili svega nekoliko područja na kojima su živeli Srbi. “A sačuvali smo 250.000 mjesta životnog prostora gdje su Muslimani živjeli.”[88]
TV odašiljače ćemo tretirati kao naseljena mesta
Miroslav Toholj: 0215-0600 – 0215-0601
Toholj objašnjava da će u okviru priprema za Mirovni plan područja s televizijskim i radio odašiljačima biti prikazana /na mapi/ kao naseljena mesta. Drugi odašiljači će biti razmontirani i preseljeni na bezbednu teritoriju. “Imamo mapu svih televizijskih i radio objekata na prostoru bivše republike BH ...
Svaki objekat koji je uz granicu, koji možemo spasiti, mi ga tretiramo kao naseljeno mjesto. Ono što budemo mogli sačuvati iz strateških interesa i razloga sačuvaćemo. ... Oni koji se ne budu mogli sačuvati, dislociraćemo i prenijeti na susjedno brdo koje pripada nama.”[89]
Naš cilj je proterati Muslimane iz Livna
Petar Subašić: 0215-0614 – 0215-0615
Subašić imenuje grupu Muslimana koji su sada u Livnu i za koje kaže da su ekstremisti, navodeći da bi cilj trebalo da bude da se oni rasteraju iz Livna. “... Jedan od ciljeva jeste da se ti Muslimani rastjeraju. Njih ima dosta u Livnu i ne znaju šta će s njima (verovatno Hrvati – rjd). Dosta ih je došlo kao izbjeglica ... pa im sad predstavaljaju veliki problem.”[90]
Bilo bi lakše kad bi Srbi napustili Sarajevo
General Đukić: 0215-0635 – 0215-0637
“Ne sekiraju mene muslimanske enklave na našem prostoru. Pametna državna politika u budućnosti će ovo uspješno razriješiti, bojim se za prostore koji su u njihovom okruženju ili su pod međunarodnom upravom ... Ja moram kazati, ovo govorim sve da bi lakše zaključili, da su Sarajevo Srbi napustili najvećim delom.”[91]
Prijedor je bio model za čišćenje opština
Brđanin i Srdić: 0215-0669 – 0215-0676
U ovom razgovoru o zakonu o stanovanju, Brđanin je napadnut zato što je pokušao da spreči Srbe da se vrate u svoje stanove iz kojih su pobegli. On se javlja radi ispravke. Zakon je donesen upravo iz suprotnog razloga, kaže: “ zbog velikih gradova i nesrpskog stanovništva koje se obezbijedilo u četvorosobnim stanovima.”[92]
Srdić odgovara da taj proglem postoji samo zato što oni u drugim opštinama nisu bili dovoljno vredni: “Trebali su da očiste svoje opštine kao što smo mi očistili (Prijedor – rjd) ...”[93]