Lab, evo ga taj intervju. Sluzimo narodu, he,he.
NENAD ADAMOVIĆ alijas KOMANDANT ADAM, nekada član novosadskih grupa „Rockers” i „Adam i komete”, a danas vlasnik andergraund muzičkog studija u Sremskoj Kamenici, poručuje - Zvuk ranog rokenrola je muzika nevinosti i najiskrenijih emocijaAko na bilo kom internet pretraživaču ukucate ime nekog novosadskog garažnog, pank ili pank-rok benda – gotovo je sigurno da će vas link dovesti do sajta andergraund muzičkog studija Nenada Adamovića u Sremskoj Kamenici. Nije vam poznato ime?! Dobro, de... ako kažem Komandant Adam – biće suviše lako. Makar onima koji su poslednjih petnaestak godina (i duže...) pratili rokenrol na prostorima ove nesrećne zemlje. Dakle, Komandan Adam se već jedanaest godina „krije” iza miksete, kompjutera, kamere.
Iako deluje iz senke, moć tog muzičkog entuzijaste je ogromna, jer da nije njega, neki od kultnih novosadskih rokenrol albuma nikad ne bi „ugledali svetlost dana”, a moguće je da bi „DMT”, „Red Union”, „Korozija” ili „Ringišpil” ostali samo novosadski demo bendovi koje pamte jedino prijatelji, rodbina i komšiluk.
Adamova borba da s minimumom materijalnih sredstava, „pomoću štapa i kanapa”, dobije što bolji zvuk, na neki način, nalikuje na onu donkihotovsku. S tim skromnim četrdesetogodišnjakom, ponosnim ocem dve preslatke devojčice, pričali smo o dečačkim ljubavima, fudbalu, Elvisu, zulufima, srednjoškolskim pokušajima s „Rokersima”, trenucima kad su „Adam i komete” punile baštu beogradskog KSTa, ali i godina „zrelosti”, kad je odlučio da napravi studio i krene da snima bendove koji ne samo da ne bi imali novca da to snime na nekom drugom mestu već, definitivno, ne bi imali drugara i muzičkog istomišljenika za miks-pultom.
U studiju Komandanta Adama u Sremskoj Kamenici snimljeni su sledeći albumi:
„Corrosion” – Shoot That Tiger,
„The Bayonets” – Our Fight,
„Psychosonic Boris And Hosenfefer” – You Think I’m Psycho, Don’t You, Mama?,
„Infrakt” – Autsajder,
„Ragman” – Clock Strikes Twelve,
„The Bomber” – Date Of Your Death,
„DMT” – The Album,
„DMT” – Saturday Night Special,
„DMT” – Rock And Roll Radio,
„UMT” – Der Klassiker,
„Mighty Dogz” – Rock ‘em Back,
„Lost Propelleros” – Zaigraj ovu igru,
„Red Union” – Loaded Gun,
„Red Union” – Rebel Anthems,
„Ringišpil” – Ulice,
„Shoplifters” – Handle With Care,
„Super s karamelom” – Super s karamelom,
„Hosenfefer” – Hangovers And Heartaches,
„Hosenfefer” – Keep On Drivin’...Interesovanje za muziku pobudio mi je ćale, koji me još kao klinca naučio glavnu frazu numere In The Mood Glena Milera, čiji me bit drži i danas. Kao i sve što iz tog ritma i melodije proističe. Elvis Presli, Čak Beri, Bil Hejli, Rej Čarls... Zaključno s prvom fazom benda ‘The Beatles’”, počinje Komandant Adam svoju priču za Građanski vodič.
Zauzima li Elvis Presli posebno mesto u tvom srcu?
– Idolizacija takve veličine kao što je Elvis u tinejdžerskim godinama sasvim je normalna stvar, bar bila u moje vreme, „dok je Bog po zemlji hodao”...
Sad se tih godina sećam s nostalgijom. Drago mi je kad čujem muziku iz tog perioda, i, na svu sreću, i sada se radujem raznim muzičkim pravcima koji
vode korene iz ranog rokenrola i džeza. Zvuk ranog rokenrola, koliko god da je u to vreme, kad je nastajao, bio divlja muzika, za mene je, 30 godina
nakon nastanka, bila muzika nevinosti i najiskrenijih emocija.
Po čemu pamtiš svoj prvi bend?
– „Rokersi” su bili bend koji je počeo da svira muziku po mom ukusu. Imali smo nastupe po mnogim mestima u Vojvodini. „Rokersi” su u startu
bili „tezga” bend, termin koji se tad još uvek nije odomaćio. Svirali smo rokenrol klasike pedesetih godina. Bilo je to vreme svirki po srednjim školama,
kad nam ništa nije bilo teško. Nakon nekog vremena, braća Baloš, pevač Edi i gitarista Saša, imali su potrebu da se kreativno izraze, te smo polako u
repertoar ubacivali njihove numere, koje su za moj ukus bile korak dalje od izvornog muzičkog pravca. Ispostavilo se da smo se, snimajući nove stvari u studiju i pojavljivanjem u medijima, zapravo, polako razilazili, da bi konačan razlaz bio, otprilike, ‘91.
Šta si želeo da postaneš „kad porasteš veliki”?
– Fudbaler! Nisam bio loš... Šesti, sedmi i osmi razred osnovne, igrao sam za reprezentaciju škole.
Danas, rokabilijevaca gotovo da više i nema u gradu...
– Zulufe i zalizanu frizuru imali smo, koliko se sećam, samo Are i ja. Kasnije su nam se pridružili prijatelji iz društva. Sve je to prekinula vojska. Bilo
mi je ogromno iznenađenje kad sam na jednom od redovnih odsustva došao u tada popularnu diskoteku „Točak”, i tu nasred podijuma zatekao
sedam-osam momaka zvanih „Grafiti” s devojkama, kako plešu uz zvuke benda „La Bamba”. Tako sam zamišljao vreme kad su moji roditelji bili mladi.
Kasnije su se pojavili mlađi rokabilijevci „Faraoni”. Rokabilijevaca je najviše bilo u Petrovaradinu.
Da li ti se sviđa ono što danas rade beogradske „Čikine bombone”?
– Poslednji put sam ih gledao pre nekoliko godina, u kafeu „Fokstrot”, gde su svirali, između ostalog, rokabili obrade popularnih numera koje
su nastale nakon zlatnog doba rokenrola. Pristalica sam harmonijskih linija iz pedesetih, ali u novijoj produkciji. Inače, dobar bend. Moram priznati da
ne pratim skorašnja rokabili dešavanja, jer sam više okrenut pank-rok sceni.
Da li si ostao u kontaktu s preostalim članovima tvog benda „Adam i komete”? Čime se danas bave?
– Vidimo se s vremena na vreme. Basista Andrija se bavi privatnim biznisom u Kamenici, bubnjar Zrica je novinar i radi za časopis Dobro jutro, Ćuk
svira violinu u nekom od onih opasnih orkestara...
Šta misliš o Ceci Slavković posle „Kometa”, u kojima je pevala prateće vokale
– Ništa... Tačnije, njena interesovanja za džez pratim i pozdravljam. Jednom prilikom, dok smo se uvežbavali za nastup, Bojana i ona su mi otpevale
jednu autorsku bluz stvar. Uživanje!
Grupa „Komete” raspala se negde sredinom devedesetih. Zašto?
– Zato što su nam zviždali u Zaječaru! Šalim se. Tada se sve raspadalo, pa smo morali i mi.
Koliko se Novi Sad razlikovao u vreme dok si svirao s „Kometama”?
– Bilo je mnogo manje medija, a više termina za rokenrol. Sad su mediji sve preplavili, ali se svi trude da liče na Pink.
Da li ponekad uzmeš gitaru u ruke ili si potpuno batalio svirku?
– Sramota, ali nemam gitaru u kući. Nisam nikad ni znao da sviram... Volim, a ne znam. Maštam o povratku, ali to ne sme biti neukusno. Kad dođe
pravi trenutak...
Da nije bilo tebe i tvoje rešenosti da snimaš bendove za najnižu moguću cenu, verovatno jedan ogroman deo novosadskih rokenrol bendova nikad
ne bi bio zabeležen na nosaču zvuka. Kako si se odlučio na taj rizičan i malo isplativ posao?
– Ja sam majstor za pronalaženje rizičnih i neisplativih poslova... Isplati se, naravno, ako su bendovi zadovoljni, a to se svidi još nekom osim
njima, i ja sam zadovoljan. Da ne budem licemeran, očekivao sam malo više entuzijazma od bendova, ali i to može da se razume. Kad jeftino dobiješ
snimak, onda ti nije bitno da li ćeš ga progurati do publike. Na osnovu jedanaestogodišnjeg iskustva u ovom poslu, mogu reći da je angažovanje benda
u promociji snimljenog materijala proporcionalno uloženim sredstvima za snimanje. Zaključak: idite u neki drugi studio, možda ćete postati zvezde!
Jasno mi je da si u avanturu sa studijem za snimanje krenuo iz čistog entuzijazma. Ipak, od ljubavi se ne živi. Da li danas na snimanja bendova
gledaš kao na hobi ili posao?
– Znam da se ne živi, zato me je i žena napustila... Gledam kao na posao, al’ se umorih već. Ma, biće bolje!
Nekim bendovima si snimao i spotove. Od koga si naučio da montiraš?
– Sâm, kao i sve ostalo... Zamisli da su sve muzičare „provozali” kroz razne škole gitara, bubnjeva... U tom slučaju ne bismo imali „The Beatles”, „The
Rolling Stones”... Za montažu sam počeo da se zanimam iz prostog razloga: mislim da bez spota ili klipa bendovi imaju male šanse da se nametnu
širem broju potencijalnih fanova.
Podržavaš daunloudovanje, kopiranje, umnožavanje... Većinu snimaka postavio si na svojoj internet stranici. Jesi li i nju sâm napravio?
– Jesam, a za nekoliko bendova koji su snimali kod mene napravio sam i sajtove. Održavam ih. Sve što grupe dozvoljavaju, ja podržavam. Mislim da
je besplatni daunloud dobra reklama, pogotovo na ovim prostorima gde ljudi vole džabe.
Toliko godina si sastavni deo novosadske muzičke scene. Ko su tvoji favoriti, tj. svirku kog benda ne bi propustio ni za živu glavu?!
– „Ragman” je bend koji me trenutno najviše uveseljava. I pored lošeg razglasa, njihov koncert u Muzeju Vojvodine ostavio je jak utisak na mene.
Satima nisam mogao da ga se oslobodim, a nisam ni hteo.
Kada bi trebalo da napraviš listu albuma koji su pomerili granice i uticali na istoriju rokenrola...
– Ne bih mogao da napravim listu, jer muziku slušam i ne pamtim koja je numera i ko je izvođač. To me ne interesuje. Kad sam kao klinac išao da
kupujem ploče, kupovao sam ih po izgledu omota. Pogrešio sam samo jednom, i to kad se nisam pridržavao tog principa. Pročitao sam u novinama:
„Velika rokenrol zvezda ‘Huey Lewis & The News!”
Na koji svoj snimak si posebno ponosan?
– Na album benda „The Corrosion” (novosadska „Korozija”, op. aut.), koji su skoro objavili ljudi iz kuće „Basement Blues Records”.
Nekim bendovima, kao što su, recimo, „Concrete Worms”, nisi ništa naplatio. To je, reklo bi se, istinska solidarnost sa scenom...
– Odluku da snimamo „Concrete Worms” doneli smo zajedno gospodin Pederičo Rašid i ja. Snimali smo ih jer bend postoji već desetak godina i iskreni
su u tome što rade. Ipak, presudno je bilo to što imaju damu u bendu! Nije bilo za dž, već su nam platili Draganinom domaćom rakijom.
Na albumu novosadske grupe „Ringišpil” može se čuti i glas tvoje ćerke. Otac si dve devojčice...
– Eh, samo da vidite osmeh na Leinom licu kad čuje tu pesmu!
Dragana Garić
