PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

(H)istorija/povijest Bosne i Hercegovine, regiona, itd...

Moderatori/ce: Chmoljo, NIN

PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la Nacionalniid_BOSANCI dana 22/08/2012 22:20

Naidjoh na ovaj tekst. Nevjerovatno sta su radili Srbi, Crnogorci, Bugari i Grci od muslimana u drzavama Balkana nakon Otomanskog povlacenja. Kakva slicnost sa zadnjim ratom od 1992 g. na ovamo i ratovima protiv muslimana?

Procitajte ovo i dajte svoja objektivna misljenja i komentare!

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=44169&PROGON_MUSLIMANA_SRBIJE_1830-1867._GODINE
Zadnja izmjena: Nacionalniid_BOSANCI; 25/08/2012 04:07; ukupno mijenjano 4 put/a.
Avatar
Nacionalniid_BOSANCI
 
Postovi: 507
Pridružen/a: 02/09/2003 00:00

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la Nacionalniid_BOSANCI dana 22/08/2012 22:25

Sazeti rad Safeta Bandzovica

PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830-1867. GODINE

Objavljeno: 12. Nov 2011. 22:11:06

Muhadžiri u Istanbulu 1912.
Iako se cesto upotrebljavamo izraz “Beogradski pasaluk”, to je pogresan izraz, jer se on kao takav nigdje ne pominje u osmanskim dokumentima,a ne pominje se iz razloga, jer kao takav nikad nije ni postijao. Postojao je samo Smederevski sandzak u cijem sastavu je bio i Beograd. Izraz je nastao kao plod prepiske Hazburskog carstva, pa iako netacan, kasnije se udomacio u savremenoj historiografskoj literature i publicistici, o cemu je opsirnije pisao M. Pelesic, Manipulacije srpske historiografije o BiH.

Muslimansko stanovnistvo na prostoru Beogradskog pasaluka u kojem je bilo veoma malo etnickih Turaka koje su nazivali Gangricima ili Mandzukama, pocetkom 19 stoljeca cinilo je vecinsko stanovnistvo, narocito u Beogradu, Sapcu i Uzicu. U jedanaest nahija ovog pasaluka oni su predstavljali 58% stanovnistva. Jezgro muslimanskog stanovnistva formiralo se kroz jedan dugotrajan i slozen proces, dijelom islamizacijom domaceg slavenskog stanovnistva, raznorodne etnicke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnjim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Tako su u Beogradu muslimani cinili cetiri petine u odnosu na drugo stanovnistvo, a u Uzucu 96,7% od ukupnog broja stanovnistva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. U Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, dok je u Sapcu bilo oko 1000 muslimana. Beograd je pocetkom sedme decenije 19 vijeka imao 730 muslimanska 536 nemuslimaska i 3 romska domcinstva, 2.328 zgrada, kuca, od kojih su 842 bile srpske a 1486 muslimanske. Joakim Vujic u svom “Putesestviju” navodi da je u Uzicu 1826.godine bilo 1200 muslimaskih kuca, 20 dzamija i 80 srpskih kuca, dok je engleski putopisac Andreja Arcibalda Patona navodi da je Uzice 1834.godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuca, dok Vladimir Karic pise da je u Uzicu 1844.godine bilo 3697 Turaka, (citaj muslimana) I samo 707 Srba.

Iseljenje muslimanskog stanovnista sa ovih prostora zakljuceno je 1876.godine, a iz jugoistocne Srbije 1882.godine. Tome je doprinijela i Medjunarodna konferencija odrzana 1862.godine u Kanlidzi, isambulskom predgradju, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile poseban Sporazum o zajednickom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju “iseliti sto je moguce brze”. Ostetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 grosa Srbija je trebala ispaltiti Turskoj.

Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjistima, zadrzati sva svija dobra, ali samo pod sledecim uslovima:

-da se vrate veri pradedovskoj, a ako to nece onda mogu
-da budu Srbi islamske vere, a ako i to nece,
-onda moraju da da se pisu u vode kao Cigani, a ako i to nece
-onda moraju da se isle iz Srbije.

Masa se odlucila na iseljavanje, a jedan broj je radije prihvatio da budu Cigani, nego da se vrate “veri pradedovskoj”, ili da “budu Srbi islamske vere”, pa smo u pocetku imali, a mozda i danas imamo “ciganske male” ili mahame u Beogradu, Uzicu, Sapcu, Loznici itd. Neki od ovih samoproglasenih “Cigana” kasnije su isli istim onim putevima kojim su ranije isli njihovi sunarodnjaci, a jedan broj je dosao i Bosnu.Oni su dolazili pojedinacno i u grupama i tako su u manjim varosima nastajala manja nasalja-mahale, ali kako su u Bosnu dolazili sa papirima da su Cigani, bez obzira sto su imali isti ili slican zivot kao starosjedioci, bez obzira sto nisu imali crnu nego bijelu put kao i starosjedioci, ostali su do dan danas obiljezeni kao “bijeli cigani” a njihove mahale, kao ciganska mahala, ciganski zaseok, ciganska kuca.Puno puta sam cuo kako ljudi sami sebi postavljaju pitanje, “zasto su oni bijeli cigani, kad imaju lijepe i uredne kuce, baste, avlije, vole da rade, skoluju svoju djecu itd”.Tada nisam znao odgovor, ali danas znam.

Iseljavanje je u prvo vrijeme bilo usmjereno prema jugu u okolinu Nisa, a kasnije Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a posebnou sjeverne dijelove Bosne: Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Samac i Orasje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiska.Tako su nikla naselja:Kozluk kod Zvornika,Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brckog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiske, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena.Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranicna mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi.

Muslimansko stanovnistvo iz Uzica i okoline iselio se najvise u Bosnu i dugo od srpske vlasti trazilo naknadu za svoja dobra, ili potrazivanje prihoda sa svoje zemlje, ali naknad nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napustena imanja prisvojili i to bez odobrenja lokalnih starijesina, dok su napustene kuce palil, kako se slucajni povratnici ne bi imali na sta vratiti.Opisujuci selo Bascaluci kod Loznice L. Sopalovic 1903.godine pise, “Ime Bascaluci pricaju da je doslo otuda sto su u staroj varosi Loznica oko reke Sire stanovali Turci (citaj muslimani), cije su baste bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabucnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krce sume, vec su imali gotovo zemljiste sa bastama”.

Da bi se muslimani cim prije iselili iz Uzica srpske vlasti su organizovale podmetanje pozara u gradu, a sve u zelji da optuze muslimane kao navodne podmetace i podstrekace stalnih sukoba sa Srbima. Pozar je iznenadio i same podmetace, ali je posluzio kao dobar izgovor, da se muslimani cim prije isele iz Uzica, shodno ranije postignutom dogovoru na Medjunarodnoj konferenciji u Kanlidzi-istambulskom predgradju 1862.godine. Prema zapisima Miladina Radovica “najveci dio varosi prekrio je pepeo pozara, zatrpane su i pogazene stare drvene cesme na lule, nestalo je vrtova i vocnjaka, platane i jablanove opalio je pozar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Sehova dzamiija, i niko ne misli na turbeta, nisane i druge svetinje, niti se vise svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepsem kraju Uzica”. Kasnije je srusena i nagorjela Sehova dzamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srusio ostati proklet. Dzamiju je srusio Ilija Jokanovic trgovac i kafedzija. Iza njega je ostao sin koji se ozenio zenom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna zena je u teskom psihickom stanju vikala na sav glas, i pozivala , “dodjite i uzmite sto je vase, dodjite i uzmite sto je vase”. Odlazak iz Uzica prema kazivanju istog autora bio je tuzan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je cello bilo na Kadinjaci, a zacelje se jos formiralo u samom Uzicu. Slicno je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Sapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

Kolone iseljenika obezbjedjivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijedjali su iseljenike, drugi su ih zalili, pa je na jednu takvu uvrdu iseljenik Husein beg Kavadarevic rekao “ako vam je biva car dao da nas sa nasih ognjista krecete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je postenom covjeku preci i od samog zivota”.Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mica, koji je bar prema rijecima zalio iseljavanje muslimana uz komentar “oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi cukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kucu, svoj zavicaj i svoje ognjiste”.

Sta je sve iza Uzicana ostalo, najbolje pokazuje primjer Ibrahima Hadziahmetovica koji je u samom Uzicu imao konak, dvije kafane, 5 basti, 2 vocnjaka, 2 caira, njivu, vodenicu, jedan vodenicki zakup i 7 placeva. Bastu je imao i u okolini u Bugaru i Zabucju. U Vilovini je imao 2 vocnjaka, zemlju i jos jedan vodenicki zakup, a u okolnim selima jos 7 caira, 6 vocnjaka i 2 vodenicka zakupa, ne racunajuci posjede u Pozegi.

Prema izvorima ruskih diplomata iz Sarajeva 1862.godine u krajeve Zvornickog sandzaka dosle su 533 porodice sa oko 1.234 clanova, u Tuzlu je doslo 12 porodica, Bijeljinu 23, Brezovo Polje 89, Bos. Samac-Gornju Aziziju 235, u Gracanicu 14, Srebrenicu 22, Donju Asiziju-Orasje 132, i u Vlasenicu 3 porodice. Zajedno sa Uzicanima u Bosnu je stiglo i nekoliko desetina Cigana iz ovoga grada, koji su takodje protjerani.

Nesto muslimanskih porodica ostalo je u Malom Zvorniku kao porodice: Alic, Corica, Imsirevic, Demirovic, a bilo je i onih koji su pristigli iz drugih krajeva Srbije kao sto su porodice:Beganovic, Djonlic, Krzevic i drugi, ali su i oni kasnije protjerani u Bosnu. H. Suljkic koji pisao o isaljavanju muslimana iz Uzica navodi neke od porodica koje su dosle iz Srbije u Tuzlu:Berbic, Cugurovic, Mandzic, Mukic, Prcic, Saracic, a S. Hodzic navodi i imena drugih porodica koje su dosle 1881.godine kao:Prgonjic,Djulbegovic, Bojadzija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Kulenovic, Ramic, Cosic, Dzudzic, Sejdic, Saletovic, Buzadzic, Drinjakovic, Zilic, Tufekcic i drugi. UBijeljinu su dosle porodice: Berberovic, Cosic, Alibegovic, u Brezovo Polje: Tvice, Sataric, Beslagic, Kukic, u Bos. Samac: Fisovic, Topalovic, Skiljic, Begic, u Orajsjer:Kabaklic, Cosic, Drljaca, Isic, Besirevic, u Srebrenicu: Begic, Malagic itd.

Nakon iseljavanja muslimana iz Beograda i Uzica, ovi gradovi su nastaviuli normalan zivot zahvaljuci ubrzanom naseljavnju Srba, dok grad Soko nakon rusenja nije vise naseljavan. Glavni uzrok lezi u tome sto je Soko sa okolnih 11 sela bio nastanjen iskljucivo etnickim Turcima, pa je njihovim iseljavanjem i rusenjem grada koje su izvrsili ruski strucnjaci na zahtjev Srbije, prestao svaki zivot u grada.

Ispraznjeni prostori od muslimana postal su veoma primamljivi za Srbe koji su dolazili sa razlicitih strana:Kosova, Sandzaka, Bosne I Hercegovine. Zakon o dosleljavanju stranaca koji je potpisao knez Mihajlo 1865.godine, davao je velike povlastice za doseljenike, kao besplatno dobijanje zemlje,kuca, stoke, odredjene kolicine hrane, oslobodjenje od poreza, vojne obaveze tokom odredjenog perioda, sto je izazvalo masovno doseljavanje, pa su ubrzo doneseni novi zakoni kojima su uvedena ogranicenja, sa ciljem da se ne proredjuje stanovnistvo u neoslobodjenim krajevima.

Izgonom muslimana iz Beogradskog pasaluka ostalo je, bolje receno oduzeto je 5 miliona hektara obrdive zemlje koja je podijeljena doseljenim Srbima , zatim 100.000 gradjevinskih objekata (kuca znatskih radnji i slicno). Unisteno je, poruseno je 600 vjerskih objekata i opljackano oko 300.000 grla stoke, itd. Mnogi strain izvjestaci pisali su “da je malo koji narod u svijetu imao tako tragicnu sudbinu kao muslimani Srbije. Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom bastinom, sa svim onim sto su imali, kao da nikad nisu ni postojali. Nastalo je je frontalno unistavanje svega onoga sto je podsjecalo na islam i Turke”. Sa promjenom stanovnista Srbije, otpoceo je i proces promjene zivota, zivotnih obicaja i ranije stecenih navika. Strani zvjestaci su zapisali “da se turski jezik vise ne cuje nigdje, grck rijetko, a srpski se cisti i ispravlja svaki dan. Kuce, ducani, nosnja-odijela, sve se to udesava prema onome sto se vidi na Zapadu”.
Svetozar Markovic u svom djelu Srbija na istoku pise. “ Ocedvidno srpski narod nije priznavao nikakva prava Turcima (citaj muslimanima) svojim sugradjanima, clanovima iste drzave, da zive na srpskoj zemlji. Srpski narod je isao prosto da istrijebi Turke, to se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gdje su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o moralu. Savest kao da ih nije ni malo grizla da ucine ma kakvo zlo delo po savremnim nasim pojmovima, samo da se osvete za nasilje koje su Turci vekovima cinili.Kradju, otimanje i ubistvo, samo kad se ucini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela”.

Tome se ne treba cuditi, jer je i Njegos u svom Groskom vijencu sponosom pjevao o klanju i ubijanju muslimana, koje on naziva Turcima, pa je tako klanje i ubijanje muslimana po njemu najvis moralni cin. Tako su generacije i generacije pogresno uciene o moralu i moralnosti uopste, zahvaljuci uvrstavanju Gorskog vijenca u sve nastavne planove i programe, sto je bilo pogubno za muslimansko stanovnistvo od tada pa sve do dana danasnjeg. Jednostavno receno, pogresno smo uceni o mnogo cemu, pa i o moralu.

Srpski knjizevnik Milan Milicevic ce zabiljeziti 1871.gdine u svom Dnevniku koji je ostao najvecim dijelom neobjavljen. “Ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo sto nam podmiruje trenutni jadni racun”.

Najbolji primjer predstavlja zbivanje na Cukur cesmi o kojem smo svi ucili kao izuzetno znacajnom istorijskom dogadjaju. Pravi istinu o ovom dogadju objavio je Kosta. N. Hristic, Zapisi starog Beogradjanina, na osnovu zapisa svoga oca Nikole, tadasnjeg ministra unutrasnjih poslova. K. Dimitrijevic koristeci ove zapise u Politici expres pise “ kako smo godinama uceni na pogresnim istorijskim podacima”, pa navodi primjer Cukur cesme. “ Znacajan je podatak da 1862.godine nije od turskog nizama bio ubijen, nego samo tesko ranjen srpski segrt Sava Petkovic, kao sto pokazuje njegov spomenik u Dobracinoj ulici, gdje je uklesan cak i pogresan datum zbivanja. Istina o ovom dogadjuju iz politickih razloga morala se zataskati i drukcije prikazati”. Vidi opsirnije Politika expres Beograd, 31.12.1994-3.01.1995.godine.

Hans Kohen, Its History and Ideology, Notre Dame, 1953.godine govoreci o Srbima kaze, “Srbi su bili mnogo zaostaliji cak i od turskog rezima, posto su bili ljudi patrijarhalne jednostavnosti, i primitivne brutalnosti”.

Filip Dz. Kohen autor knjige Tajni rat Srbije, propaganda i histrorijska obmana Sarajevo 1996.godine istice da srpski fasizam stariji i od Hitlerovog, da korijeni srpskog fasizma pocinju vec 1804.godine koje 40 gdoina kasnije oblikova Ilija Garasanin u svom Nacertaniju.Vec tada je nastao izrazi etnicko ciscenje, i da su Srbi izvrsili genocide nad nesrpskim stanovnistvom, da se to proteze vec dva stoljeca. U svim pobunama ili mirnim periodima u proslom stoljecu stradalo je muslimansko i jevrejsko stanovnistvo, tako da je Srbija pred Prvi balkanski rat bila ociscena od muslimana. Mada su bili malobrojniji u odnosu na muslimansko stanovnistvo, ista sudbina zadesila je i Jevreje, sa izuzetkom perioda Milosa Obrenovica. Obrazac koji je dao Ilija Garasanin, a koji su usavrsili njegovi sledbenici, svodi se na zlostavljanje, prisilno iseljevanje, pljackanje, silovanje, klanje, masakriranje posebno nozem. U pet ratova koje su Srbi vodili u ovom stoljecu ideologija i metode koje su zagovarali njegovi sledbenici Vasa Cubrilovic, S. Moljevic i Milorad Ekmecic, bile su iste, samo se lista nesrba prosirila na: Albance, Bosnjake, Bugare, Hrvate, Makedonce, Madjare i Nijemce Vojvodine.

Filip Dz. Kohen se u svom pomenutom djelu nadovezuje na tvrdnju srpskog knjizevnika Milana Milicevica iz 1871.godine koji je jos tada otvoreno kazao da “ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo, sto nam podmiruje trenutni racun”, pa kaze “ako je historija umjetnicka galerija puna slika, s malo orginala i mnogo kopija, onda je srpska historija takva galerija, puna falsifikata koje je Evropa pa i Amerika dugo vremena prihvacala kao orginalne. Mnogi zapadni “eksperti” za Balkan eksploatisali su ih za svoje titule, a politicari za svoje prljave ciljeve”.
Srpska, crnogorska, makedonska, bugarska i grcka historijografije, pod balastom politike i ideologije, imaju jedan poseban odnos prema iseljevanju muslimana sa svojih prostora, pa i muslimanima uopste na svojim prostorima, posmatrajuci ga iskljucivo u sklopu stvaranja svojih nacionalnih drzava i oslobadjanju od vjekovne osmansko-turske uprave, a sto je podrazumijevalo odstranjivanje muslimana sa prostora njihovih nacionalnih drzava. Duh koji je vladao, a vlada i danas gotovo isto kao i prije, uticao je na historiografiju, iracionalnim nacionalizmom, koji je od historigrafije pravio instrument svoje politike, pa su historicari kao sto vidimo postajali logisticka podrska nacionalisticke ideologije prozete ksenofobijom.

Zakljucak
Ako se vratimo u sadasnjost, nije tesko zakljuciti, da su potomci jednom protjeranih iz Srbije, naseljeni u dijelove sjeverene Bosne: Bos. Samac, Kozluk, Janja, Bijeljina, Brezobo Polje, Brcko, Bos. Brod, Derventa, Prnjavor pa sve do Orahove kod Bosanske Gradiske, kao i dijelove istocne Bosne i Hercegovine: Visegrd, Foca, Trebinje, Nevesinje, Ljubinje, Srebrenica itd, dozivjeli istu sudbinu svojih predaka, i to samo nakon 120- 160 godina. Potomci nekad do koze opljackanih, ponovo su opljackani na isti nacin, od potomaka onih koji su pljackali njihove pretke. Metode primjenjivane prije u izgonu njihovih predaka, ponovo su primjenjivane 1991, 1992, 1993 godine na isti nacin prema potomcima protjeranih iz Srbije. Stvorena je cisto etnicka teritorija koju danas nazivamo RS, istina kao entitet u sastavu BiH, ali sa aspiracijama, da se prvom mogucom prilikom prikljuci Srbiji, sto ne krije ni jedan iole ugledniji politicar u RS, na zadovoljstvo politickog vrha Srbije.

Gdje je kraj ovoj suludoj rasistickoj ili fasistickoj politici, nazovimo je kako god hocemo, ali sigurno necemo pogrijesiti, koja ima podrsku medjunarodne zajednice. Kakvu je sudbinu Bosnjacima namijenila medjunarodna zajednica, koristeci velikosrpsku i velikohrvatsku rasisticku politiku. Po svoj prilici njen je cilj nestanak Bosnjaka u BiH, ili u najboljem slucaju sabijanje Bosnjaka na jedan mali prostor u centralnim dijelovima Bosne, na kome nece moci opstati iz ekonomskih razloga, jer ce njihov ekonomski razvoj zavisti od volje istocnih i zapadnih susjeda, a kakva je njihova volja, najbolje pokazuju primjeri iz ne tako davne proslosti, iseljavanja muslimana iz Srbije, i Hrvastke, bolje receno Slavonije i Like.

Ono sto ozbiljno zabrinjava kod Bosnjaka je nespremnost da iz nesto ranije i skorasnje proslosti izvuku bilo kakvu pouku. Bosnjaci jos uvijek nemaju svoj “Nacionalni program”. Bosnjaci jos uvijek ne znaju sta hoce od BiH, a ne znaju, jer nisu okupili najumnije ljude medju Bosnjacima, da se uradi “Nacionalni program Bosnjaka”, da svaki bosnjacki politicar u svako vrijeme zna, kako da se postavi u odredjenoj situaciji. Kako sada stvari stoje, to je prepusteno volji vodje (ili vodjama) ove ili one stranke, koji nisu dorasli da predstavljaju Bosnjake. Nikada i nikada, ne smijemo dozvoliti da sudbinu Bosnjaka odredjuju jedan ili dva covjeka, bez obzira ko je on (ko su oni), i ma kakvih sposobnosti bio on ili bili oni. Bosnjaci su uvijek bili prodavani od drugih, u prvo vrijeme od Turske a po volji zapadnih zemalja a u korist nasih istocnih i zapadnih susjeda, a sad nas prodaju, i prodavat ce zapadne zemlje, u dogovoru sa bosnjackim politicarima, a u korist nasih istocnih i zapadnih susjeda, i svakako na svoju volju, a na stetu Bosnjaka. Tako ce biti dok Bosnjaci ne izvuku pouke iz nesto ranije i skorasnje proslosti, i ne naprave “Bosnjacki nacionalni program” koga treba da sprovodi svaki politicar koji zastupa interese Bosnjaka. Taj Program treba da pruzi odgovor na najaktualnija pitanja, kako Bosnjake zastiti od medjunarodne zajednice, i od aspiracija nasih istocnih i zapadnih susjeda, kako bi Bosnjaci opstali kao narod, na svojoj zemlji i u svome dobru. Dakle, taj “Nacionalni program Bosnjaka” ne bi podrazumijevao, nikakvu otimacinu tudje zemlje i tudjih dobara, niti izgon bilo koga iz nacionalnih i vjerskih razloga. Ako to Bosnjaci neurade, ceka ih sigurno sudbina muslimana Srbije, Hrvatske, i Bosnjaka sa prostorora danasnje RS.

Nacionalne države na Balkanu nastajale su putem nasilja, pljačke i masovnih progona nepoželjnih etničkih i vjerskih zajednica, prije svega, muslimana. Rusija je nastojala uspostaviti bugarsku nacionalnu državu i brutalnom silom pravoslavce učiniti dominantnom većinom. Ocjenjujući ponašanje ruske vojske 1877-1878 u Bugarskoj prema muslimanima Vasa Čubrilović navodi da su ruski vojni zapovjednici namjerno pravili čitavu pustoš među njima: "hteli su valjda da jednim udarcem reše Bugarsku, ne samo Tatara i Čerkeza no i turskih starosedelaca "Bugari su nemilosrdno rušili muslimanske gradske četvrti, zemlja koju su do tada posjedovali muslimani bila je javno rasprodata, groblja prekopana. Muslimanski nadgrobni spomenici služili su za popločavanje ulica, a od kamenja porušenih džamija zidane su kuće.

Sticanje neovisnosti, kao i izgradnja srpske i crnogorske države bili su u neposrednoj vezi sa borbom protiv Osmanlija i muslimana, njihovim masovnim iseljavanjem i zavođenjem sopstvene vlasti. Borba je imala obilježja vjersko-građanskog rata. Srpska vlada je težila 1878 da se stvori čisto srpska nacionalna država, te da se "očisti zemlja od nekrsta" na novoosvojenim područjima. Iz vranjskog, niškog, pirotskog i topličkog okruga masovno je iseljeno muslimansko stanovništvo različitog etničkog porijekla.

Dimitrije Tucović, to su bile "reke krvi poubijanoga neboračkog stanovništva, nevine dece, žena i mirnih ljudi, radnoga sveta Stare Srbije, Arbanije, Makedonije i Trakije, čija je jedina krivica što se drukčije bogu moli, što drugim jezikom govori, drugo ime nose i što je na svom vekovnom ognjištu naivno sačekao četiri divlje najezde".

U britanskom parlamentu čuli su se glasni protesti protiv zločina i lažnih nosilaca "kulture" i slobode, kao i iskazi da se sa muhadžirima postupa kao i sa onima iz 1878. godine "užasna sramota i blamaža za civilizirane države". Strani novinari su pisali o zarobljenim osmanskim vojnicima kojima su nos i gornja usna bili odrezani.

Edith Durham je vidjela devet žrtava koje su preživjele odsijecanje noseva. Nosna kost im je bila odsječena i odstranjena zajedno sa cijelom gornjom usnom. Crnogorci su, kako su se hvalisali, nakon svake bitke išli naokolo i osakaćivali ranjene: "nijedan nos nisu ostavili na truplu između Berana i Peći ".
U većini slučajeva su preživjele žrtve umirale od dodatnog krvarenja. Sječa glava i kidanje nosa neprijatelju, kroz historiju, pothranjivali su "plemenštinu" i podvajali Crnogorce na "zaslužne" i "obične", na "soj" i "nesoj" U zasluge predaka ubrajao se i broj posječenih "turskih" glava. Kada su dva crnogorska vojnika ubijena u blizini sela Punoševca na Kosovu, to selo je spaljeno do temelja. Stanovništvo je pobijeno, a djecu koja su bježala nabijali su na bajonete i bacali u kuće u plamenu. Đakovica je bila opljačkana "do poslednjeg dućana ". Nije bilo obzira ni prema radnjama čiji su vlasnici bili Srbi: "zaprepašćenje je ovladalo i kod hrišćana i kod muslimana"

U Ferizaju (Uroševcu) su izbjegli Albanci bili pozvani da se vrate svojim kućama, da bi potom, 300-400 onih koji su to uradili, bili pobijeni. Srpski štab je izdao naredbu da svako naselje, u kojem je ispaljen metak iz albanske puške na srpske vojnike, bude uništeno. Nakon toga je došlo do masakra albanskog stanovništva. Samo oko Prizrena ubijeno je više od pet hiljada ljudi, a između dvanaest do petnaest hiljada je nestalo. Od 32 džamije u Prizrenu, 30 je vojska pretvorila u kasarne, skladišta municije i spremišta za sijeno.

O. Zirojević navodi da su se osveta Kosova i kosovski mit krajem XIX i prvih decenija XX stoljeća postepeno preinačili u vidovdanski kult i Vidovdan postaje simbol "krvave, bespoštedne osvete nad svim što je tursko, muslimansko uopšte". Kosovo je za Srbe imalo kvazimistični status. Čitave su generacije dovođene u iracionalno stanje zbog izgrađenog osjećaja potrebe za kolektivnom osvetom. Osvajanje Kosova poistovećivano je sa obnavljanjem stare srpske države. Međutim, kada se srpska vojska 1912. našla na Kosovu, većinu nisu u toj oblasti imali Srbi već Albanci, koji se nisu smatrali oslobođenim već pokorenim.

Dimitrije Bogdanović navodi da srpska politika, pak, jednostavno nije znala šta će uopće sa "Arnautima " u "Staroj Srbiji", niti je bila svjesna perspektive tog problema.

Makedonija je 1912.-1913. bila u plamenu. Ona je bila dva milenija "odlagalište" raznih naroda koji su tu napravili pravi "etnografski muzej". Za promatrače sa Zapada bila je, pak, prava "terra incognita". Makedonija je nakon 1878. postala velika jabuka razdora između Srbije, Bugarske i Grčke. Njihovi politički i privredni interesi su se permanentno umnožavali i međusobno sukobljavali. Sve ove države su smatrale da će ključ za kontrolu Balkana pripasti onome ko stekne prevlast nad Vardarskom dolinom. Srbi su Makedoniju proglasili "Južnom Srbijom", Bugari, pak "Zapadnom Bugarskom ", a Grci su je smatrali "kolijevkom Aleksandra Makedonskog".

Makedonijom od 1878. krstare mnogobrojne komitske čete pristigle iz Bugarske, kao i one koje su formirane od lokalnog stanovništva. Srpske komite su također počele sve ofanzivnije djelovati. Bugarske, srpske i grčke komite nisu vodile borbu samo protiv Osmanlija, nego jedni protiv drugih. Terorističke akcije su bile jedan od načina da se izmijeni ili dinamizira tok historije.

Pitanje nacionalne identifikacije makedonskih Slavena bilo je veoma zamršeno. Balkanski hrišćanski takmaci različito su ocjenjivali njihovu nacionalnu pripadnost. Srbi su, primjerice, Makedonce smatrali Srbima čija je nacionalna svijest, zbog dugotrajne bugarske propagande postala labilna, pomućena, ali da je Makedonija neosporno historijski srpska zemlja. O stanovništvu Makedonije postoji veliki broj kontradiktornih statistika. Pošto je ona bila područje za koje su se borili Grci, Bugari i Srbi, prezentirane su najrazličitije statistike. U brojnim navodima muslimansko stanovništvo nije ni spominjano.

U periodu od 1875. do 1881. u Makedoniji se našlo, prema nekim podacima, oko milion muhadžira iz Bugarske, jugoistočne Srbije (Jablanice, Kuršumlije, Bele Palanke, Vranja, Niša, Pirota), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sandžaka i Kosova.

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=44169&PROGON_MUSLIMANA_SRBIJE_1830-1867._GODINE
Zadnja izmjena: Nacionalniid_BOSANCI; 22/08/2012 22:38; ukupno mijenjano 3 put/a.
Avatar
Nacionalniid_BOSANCI
 
Postovi: 507
Pridružen/a: 02/09/2003 00:00

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la Nacionalniid_BOSANCI dana 22/08/2012 22:26

Lav Trocki je izvještavao 1912. o komitskim divljaštvima i okrutnostima nedaleko od Prilepa, zbog kojih je regularna srpska vojska prigovarala: "da su Turci ušli u našu zemlju, oni se ne bi ovako ponašali". Vatre zapaljenih sela bile su jedini signal kojim su se pojedine kolone srpske vojske međusobno obavještavale o svom "napredovanju " i pravcima kretanja. Sa padom Kumanova u srpske ruke u Skoplju se slegao "ceo onaj svet arnautskog stanovništva koje je srpska vojska, nadirući sa severa gurala pred sobom i koje je tu, tražeći utočišta, velikim delom našlo smrt".

Milorad Marković, srpski borac, svjedočio je o zbivanjima u Strumici krajem oktobra 1912. godine: "I dalje isto. Komite čine svoje: ubijanja se nastavljaju. Bio sam, baš, svedok jednog groznog čina: pored mog stana provedoše milicija i komite deset Turaka. Vodeći ih, nemilosrdno ih tuku kundacima. U jedan mah gurnuše ih napred i počeše ih bosti bajonetima. Nasta dreka, zapomaganje. To potraja za trenutak, nasta krkljanje i sve se utiša. Ranjene i dalje bodu. Posle toga pljačka. Izgleda da komite sve svoje stare račune svršavaju tako, da dovode pred sud Turke, da bi ih posle opljačkali. U varoši komite pljačkaju: vele da je jedan imao punu fišekliju oduzetih lira, silovanja se masovno vrše itd".

On je dalje kazivao o zbivanjima u blizini Prilepa i sudbini muhadžira koji su bili izloženi napadima srpske vojske. Oficiri su nagovarali vojnike da pljačkaju zbjegove. Oni su uzimali zlato a vojnici ostale vrijedne stvari. Također su oficiri silovali žene: "iz varoši vodi divan drum preko Belasice uz brdo. Prođosmo selo Kosturino. S obe strane puta još sveže humke. Tu su sahranjeni pomrli izbega. Putem masa spavača i stvari, mahom jorgani. Oko jedne ćuprije leševi još nesahranjeni, staro, mlado; izgladneli psi. Jedno dete i posle 5-6 dana ostalo je još lepo, ispod žbuna leži a opružilo ručice". Pojava srpskih jedinica u blizini Skoplja izazvala je pravi haos u ovom gradu. U bolnicama je ležalo preko 900 osmanskih ranjenih vojnika kada se pročulo da srpske jedinice ulaze u grad. Bolnicu su prvo napustili ljekari a potom i bolničarke. Na ulicama je vladala graja i užasna panika. Ranjenici su se preplašeni i ostavljeni, dizali jedan po jedan puzeći i zapomagajući na putu do kasarni ili do ulice, pokušavajući da se probiju do željezničke stanice i vozova koji su odvozili sretnike: "Tu su tako, kao mravi, ležali iznemogli, polumrtvi, onesvešćeni... Nisu mogli dalje. Slabosti i rane ne dadoše im da se spasu, i da se odvuku do voza. Poskapavala je tu većina njih na ulici". Blizu 2.000 "turskih izbjeglica", većinom žena i djece, između Radovišta i Štipa, "umrlo je od gladi , doslovno od gladi" - pisao je srpski činovnik upućen u Štip da organizira filijalu nacionalne banke.

U jesen 1912. godine, dok grmljavina topova još uvijek nije bila utihnula, u Kumanovo i Skoplje, kao i druga mjesta, počeo je pristizati veliki broj Srba iz Srbije i Austro-Ugarske da ispita mogućnosti naseljavanja u "oslobođenim krajevima ".

Posebice su stradali muslimani u krajevima koje su u Egejskoj Makedoniji zauzele bugarska i grčka vojska. Na teritoriji koju su okupirale grčke trupe bilo je spaljeno 16.000 kuća. Američka štampa je pisala da "zločini i vandalizmi koje su Grci počinili nisu od one vrste koju ljudski um može opisati". Gradovi Voden, Neguš, Ber, Enidže Vardar bili su pretvoreni u ruševine. Samo u Pravaškoj kazi, u egejskom dijelu Makedonije, gdje je živjelo 20.000 muslimana, u svakom selu su grčki vojnici ubili od jednog do 20 lica. Preživjeli muslimani su bili prinuđeni da se isele.

Bugari su u nekim čisto muslimanskim selima izvršili strašna krvoprolića. Bilo je sela u blizini Sereza, Drame, Kavale, koje su bugarski vojnici potpuno uništili, ne ostavljajući u njima žive duše.

U toku ratnih operacija i Makedonci su dali eruptivnog oduška svom gnjevu i prema Turcima i muslimanima u cjelosti. Veliki je broj muslimana prebjegao u Malu Aziju. Novinari su izvještavali o masovnom uništavanju turskih sela. U kočanskom kraju uništeno je selo Vitoš u kome je bilo 100 turskih kuća, i od koga su ostale tek gomile kamenja. Njegovi su se stanovnici razbježali na sve strane. Slična sudbina je zadesila i selo Kalimance od koga su ostale samo ruševine. Preživjelo stanovništvo se rasulo po raznim mjestima u okolini, prepušteno gladi i milosti drugih. Jugoistočno od Kočana nalazilo se veliko selo Gradec koje je imalo oko 500 kuća sa 2.500 do 3.000 stanovnika. Nakon rata više nije bilo nijedne kuće. Nesretni mještani koji su preživjeli napravili su zemunice u kojima su živjeli.

Ponašanje saveznika u Prvom balkanskom ratu pokazalo je da njihov cilj u Makedoniji nije bilo samo sticanje teritorija već i odstranjivanje suprotnih ili protivničkih zajednica, makar u kulturnom i statističkom smislu. Nakon svega, pobjednici su se suočili sa zadatkom asimilacije raznorodnog stanovništva, uključujući muslimane i brojne pravoslavne hrišćane, koji nisu posjedovali jasnu nacionalnu svijest. Identitet pripadnika tog dijela stanovništva ovisio je od vremena, mjesta, obrazovanja, porodičnih veza, ličnih sklonosti i djelovanja susjednih država.

Bugari su vršili sistematska pokrštavanja muslimana u istočnoj i Pirinskoj Makedoniji. U akcijama su učestvovali i sveštenici Bugarske pravoslavne crkve koji su, specijalno za te zadatke, bili poslati iz Bugarske. Po muslimanskim selima vršeno je prikupljanje stanovništva po grupama. Potom su ljudi pojedinačno dobijali nova, pravoslavna imena prema nomenklaturi Bugarske pravoslavne crkve, ili imena iz bugarske historije. Pokrštenici su poprskani "svetom vodicom", a potom su jeli komadić svinjskog mesa, što je simboliziralo njihovo odvajanje od Islama, koji je branio upotrebu svinjskog mesa. Pokrštenici bi, konačno, uz određena plaćanja, dobili potvrde sa novim imenom. Svi pokršteni su potom morali zbaciti fesove sa glave, a muslimanke su bile dužne otkriti lice. Neki muslimani su, da bi se spasili bugarske torture i pokrštavanja, izvršili samoubistva. Četiri muslimana iz Berova se tako objesilo u svojim kućama.

Radničke novine "su pisale u novembru 1913. da su "varvarski podvizi nekulturnih crnogorskih plemena i besne srpske soldateske" izvršili za godinu dana snažniju propagandu za Austro-Ugarsku nego "njeni konzuli i frateri za čitav vek". Austrijski konzularni agent u Bursi izvještavao je da je zbog okrutnosti bugarske armije prispjelo u vilajet Bursa samo do novembra 1912. oko 21.000 izbjeglica iz Rumelije. Nakon grčkog zauzimanja Epira 1913. godine, u kojoj je bilo oko 155.000 muslimana (44 odsto ukupnog stanovništva), uključujući 100.000 Albanaca, polovina je odmah pobjegla u Tursku i Albaniju. Nove nevolje je izbjeglicama pored oskudice i neizvjesnosti, kao i ostalom turskom stanovništvu, donijela i epidemija kolere.

Srpska i crnogorska vojska su 1912. u sjevernoj Albaniji čitava sela pretvarale u krematorijume. Njihovim akcijama upravljala je logika regionalnog imperijalizma. Izlazak srpske vojske, preko sjevernih albanskih krajeva, na Jadransko more, što je bio primarni cilj Srbije u ratu, označio je pobjedu "radikalnog nacionalizma" koji je sve manje tražio opravdanje za razvitak srpske države u ciljevima nacionalnog programa i principa "Balkan-balkanskim narodima". Kod Drača je jedan eskadron srpske vojske ušao galopom u Jadransko more. Kada je voda konjima došla do grla, komandant eskadrona je izvršio simboličko krštenje mora načinivši sabljom znak krsta po površini vode, nazvavši Jadransko more "srpskim morem". U Beograd su iz Albanije slate informacije da "kuda god je naša vojska prošla, tuda treba drugi narod da se seli, a prvi je uništeno i sve njihovo što se nazivalo ". Srpska vanjska i politika je ovim destruktivnim, imperijalnim činom i "ubijanjem sa rezonom" izgubila i posljednji argument u isticanju principa narodnosti kao ideološke osnove svog nacionalnog programa. Tu politiku su podržale gotovo sve građanske partije, najveći dio društva, a naročito vojska.

D. Tucović, Crnogorski bes, "Radničke novine", br. 239, Beograd 9. novembar 1913. "Kao izgladneli vuci Crnogorci su jurišali na sve što se zgrabiti može: popljačkali su kuće, dućane, torove, ambare, sve gde se god šta imalo da zapljačka... Ako spomenete nekome Arnautinu reč "Karadag" on se strese od bola, prstom pokazuje da je Crnogorac go i gladan, a dlanom seče sve, ne štedeći ni decu".

Politika svršenog čina ipak nije rezultirala priželjkivanim ishodom. Iluzije su preživjele. Srbija se 1913. nakon stvaranja albanske države diplomatski angažirala širom Evrope tvrdeći da Albanci nisu civilizacijski dorasli da imaju svoju državu. Nikola Pašić, koji je vjerovao da će Srbija zadržati ono štoje njena vojska osvojila, potom je lamentirao kako je Srbiji stvaranjem Albanije bio zatvoren jedan od njenih najvažnijih "životnih pravaca razvoja". Revoltirana srbijanska štampa je obilovala negativnim natpisima o Albancima. Pojavile su se čak i posebne knjige koje su to trebale i dokumentirati. Stojan Protić je 1913. objavio Albanski problem i Srbija i Austro-Ugarska, a Vladan Đorđević iste godine knjigu Arnauti i velike sile u kojoj je navodio da je "jedino među Arnautima izgleda kao da je i u XIX veku živeo po koji repat čovek", podmećući čitaocima legendu o "repatim ljudima", koju je u Albaniji, sredinom XIX stoljeća zabilježio njemački naučnik J. G. Han.

Opći glas javnog mišljenja u Evropi je bio da balkanske države ne treba lišavati plodova njihovih brzih pobjeda. Evropske sile su se užasavale počinjenih zločina, ali su ipak legalizirale osvajanja i rezultate etničkih čišćenja.

Ugovorom u Londonu u maju 1913. okončan je Prvi balkanski rat. Na ovom skupu bili su ponajprije odbijeni zahtjevi pobjednika u pogledu Sandžaka i nekih drugih teritorija, pa je Porta, ohrabrena tim stavom, bila prekinula pregovore. Većinu prijedloga balkanskih država ona je prihvatila tek nakon ruskih prijetnji. Na Londonskoj konferenciji Srbija i Crna Gora su odbacile narodnosni princip kao "praktično neupotrebljiv" zbog velike izmiješanosti srpskog i crnogorskog stanovništva sa albanskim, dajući naizmjenično prednost historijskom pravu, tendencioznim geografskim, ekonomskim ili strateškim argumentima, da bi potom odustale i od historijskog principa.

Velesile su se u Londonu mogle samo složiti da informiraju zaraćene strane kako smatraju apsolutno neophodnim da Srbija i Crna Gora poduzmu potrebne mjere da osiguraju efikasnu zaštitu muslimanskog i katoličkog stanovništva na teritorijama koje su im dodijeljene. Srbija i Crna Gora su velesilama "korektno" odgovorile na ovu kompromisnu obavijest ističući da njihovi ustavi pružaju garancije svim mogućim pravima manjina.

Osmansko carstvo je izgubilo sve posjede u Evropi, sem uskog pojasa zemljišta ispred Istanbula, na liniji Enos-Midija. Balkanske hrišćanske države nisu imale za cilj samo da ovo carstvo potpuno istisnu iz Evrope i sa Balkana, već da zajedno sa njim istisnu i muslimane kao njegove vidljive historijske tragove, za njih tuđi i nepouzdan element.

Savremenik tih zbivanja, H. Halid, piše: "Da, muslimani prodavši u bescijenje sav svoj imetak, ostavljaju zemlje svojih djedova i kao najveća sirotinja i golotinja sele u druge, tuđe im krajeve, ali to nije rezultat njihove bezrazložne mržnje prema hrišćanskim vladama; to muslimani čine samo zato, da se izbave ispod nasilne uprave, koja se među njima uvodi, da im uništi ili ograniči narodne običaje, porodične principe i svete religiozne osjećaje" H. Halid, Borba polumjeseca i krsta, knj. I, Mostar 1913, 187-189.


Safet Bandzovic pise da su međunarodne anketne komisije u solunskom kraju naišle na desetine hiljade očajnih muhadžira koji su bili smješteni po improviziranim logorima, prisiljeni da prodaju sve što imaju da bi se prehranili. Britanski izvori su ukazivali na krajnje nehumano ponašanje prema muslimanima u Makedoniji. Prema procjeni austrougarskih vlasti za vrijeme rata u osmanskoj vojsci na frontu se nalazilo oko 20.000 bosanskohercegovačkih iseljenika. To je uticalo i na jačanje straha od odmazde. Brojni su izvori koji govore o masovnom egzodusu muhadžira iz srezova Petrič, Melnik, Serez, Strumica i Katerina. Bosanski iseljenici su bili izloženi i samovolji raznih razularenih komitskih četa. Kako nisu imale pomoći od osmanske države, a nisu "nikako izgubile osjećaj za domovinu" dio muhadžira je zatražio od austrijskih konzularnih vlasti odobrenje za povratak u Bosnu i Hercegovinu.
Nakon izbijanja Prvog balkanskog rata među bosanskim muhadžirima doseljenim nakon 1878. godine, smještenim u evropskom dijelu Osmanskog carstva, posebice u Makedoniji, pojavljuje se snažniji pokret za povratak u BiH. Na njegovo jačanje su uticale pobjede balkanskih država u ratu sa Turskom, učešće u ratu, nevolje i pogromi kojima su bili izloženi, te strah od neizvjesnosti za sudbinu u okviru balkanskih hrišćanskih država. U Skopskoj kotlini bosanski muhadžiri su 1912. panično napustili sela Mrševac, Džidimirce i Deljadrovce. U Mrševcu je bilo oko sto bošnjačkih domaćinstava. Njihov odlazak je bio iznenadan. Govorilo se da su u nekim njihovim kućama tada ostale i trpeze postavljene sa hranom. Selo Džidimirce, gdje je bilo oko sto kuća bosanskih muhadžira i oko 50 albanskih kuća - muhadžira iz Vranja, također je opustjelo. Selo Deljadrovce, u kome je 1908. bilo naseljeno između 40 i 50 bošnjačkih porodica doživjelo je istu sudbinu. Sve do 60-ih godina XX stoljeća, s južne strane, u njivama, postojali su "bošnjački grobovi". Iseljavanje Bošnjaka iz sela Jasenova 1912. bilo je iznenadno. Jedna majka je ostavila "dete vo lulka" (u kolijevci). Iseljavanje je zahvatilo i Vladilovce i Umin Dol. Selo Umin Dol je bilo pusto do 1921. kada je naseljeno srpskim kolonistima iz Banije, Bosne.

Mnogi Bošnjaci koji su učestvovali u borbama kod Kumanova, su ubrzo nakon poraza osmanske vojske pobjegli. Drugi su stradali u odmazdama hrišćanskog stanovništva iz okolnih sela. Makedonija bošnjačkim muhadžirima nije donijela blagostanje, pokazavši se tek kao prolazna, privremena stanica na njihovom putu, obilježenog siromaštvom, bolestima i progonima. Tursko stanovništvo je također masovno napuštalo Makedoniju. To se naročito osjetilo u Kočanskoj dolini, gdje je od 49 sela Turaka bilo u 17 većih i bogatijih. Nakon 1912. sa vojskom se povuklo i tursko stanovništvo iz sela Kalimance gdje je bilo 150 kuća. Njihova imanja naselili su Makedonci. Iz sela Vitoša, Podlag, Terance, Trsino, gdje je zapaljena džamija, stanovništvo se iselilo u Tursku. Iz sela Morodvisa od 1912. do 1928. iselilo se oko 75 domaćinstava. Do početka Drugog balkanskog rata, prema podacima Islamskog komiteta zaduženog za transport muhadžira iz Makedonije preko Soluna u Osmansko carstvo, bilo je registrirano 135.000 lica koja su brodovima bila upućena u Anadoliju. U svakom brodu koji je bio upućen u anadolske gradove bilo je po 2.500 muhadžira. Drugi podaci govore da je preko Soluna u Tursku od novembra 1912. do jula 1914. iseljeno 320.907 lica. Ova brojka ne uključuje i djecu ispod šest godina života koja su išla sa roditeljima.

Krajem septembra i početkom oktobra 1913. otpočeo je masovni proces iseljavanja iz novopripojenih krajeva Crne Gore, uz angažiranje predstavništava Njemačke u Skadru i na Cetinju. Glavni uzrok migracionog pokreta bila su opća nesigurnost muslimana, njihova diskriminacija, kao i nastojanja crnogorske države da po svaku cijenu udržave i pacificiraju novozauzete krajeve. Imanja odbjeglih su konfiscirana i dodjeljivana mještanima pod arendu ili doseljenim Crnogorcima. Prva pojedinačna prevođenja muslimana u pravoslavlje izvršena su u januaru 1913. u Gusinju i Beranama, a onda u Peći i Andrijevici. "
Muslimanski predstavnici su neprestano dolazili kod fon Ekarta, njemačkog poslanika i vlade na Cetinju, radi odlaska u Tursku. Među prvima su se iselile porodice turskih oficira i činovnika koji su ranije otišli ili poginuli u ratu. Iseljenički pokret je zahvatio sve socijalne slojeve, seosko i gradsko stanovništvo. Glavna pribježišta 1913. bili su mahom nepristupačni krajevi sjeverozapadne Albanije, naročito sela Curane, Čerene i uopšte područje gornjeg toka rijeke Valbone. Ta strujanja su se protezala do Skadra. Nekoliko stotina porodica, iz Gruda i Hota, preselilo se u Tursku i Albaniju. Računa se da je u septembru 1913. bilo oko 9.000 lica samo u Gašima i Krasnićima, oko 2.000 izbjeglica je bilo iz đakovačke nahije. U martu 1913. iz plavsko-gusinjskog okruga bilo je 716 izbjeglica u Čerenima, Valboni i Curanima. Trećinu tih izbjeglica činile su djeca i žene 128. Od sredine juna do 10. jula 1913. iseljeno je iz Plava i Gusinja 128 domaćinstava. Muslimani se masovno iseljavaju i iz beranskog kraja. Početkom oktobra, preko Podgorice, iz Pljevalja za Istanbul otišlo je 160 osoba, a iz drugih krajeva oko 200 porodica. Od njih je 88 bilo iz bjelopoljske, 58 iz beranske i 51 iz rožajske kapetanije. Pasoše i vize su, preko njemačkog poslanika Ekarta, muhadžiri dobijali na Cetinju. On je istovremeno obezbjeđivao odobrenja za useljenje u Tursku kao i putne troškove.

Novi masovni talas iseljavanja započeo je početkom aprila 1914. godine. Njemački konzulat je obavijestio stanovništvo da se ne pokreće, ni grupno, ni pojedinačno, dok ne dobije saglasnost o njihovom prihvatanju za useljenike. Ovaj konzulat je obezbjeđivao brodove za iseljenike, dok je Turska preuzela sve troškove oko njihovog prijema i egzistencije. Glavni emigracioni talas iz novopripojenih krajeva Crne Gore bio je usmjeren, preko Kolašina i Andrijevice, ka Podgorici i Baru. Preko Kolašina i Podgorice je djelimično išlo i iseljavanje muslimanskog stanovništva iz dijela Sandžaka koji je pripao Srbiji, osobito iz prijepoljskog kraja, odakle je samo početkom maja 1914. krenulo 600 lica. Manji krak migracione rijeke iz Metohije je išao preko Mitrovice ka Skoplju i dalje ka Solunu i Turskoj.

Tokom juna i jula 1914. iz Plava i Gusinja počelo je novo iseljavanje muslimanskog stanovništva. U ovom talasu otišlo je 128 porodica sa 1.500 članova: "svjesno su odlazili u potpunu neizvjesnost". Najprije su prebačeni u Srbiju, odakle su potom otišli u Tursku, gdje su se naselili oko Izmira i Ada Pazara. Na rastanku je jedan brat rekao sestri da će joj se javiti kada bude stvorio uslove za egzistenciju. Javio joj se tek 1951. godine. U plavsko-gusinjskom kraju na posjede iseljenog stanovništva dolaze pravoslavci iz susjednih krajeva. Novo su stanovništvo dobili Grnčar, Pepiće, Novšiće i dijelom Gornja Ržanica. Prema nekim podacima tokom aprila 1914. preko Bara iselilo se u Tursku 12.302 muslimana. Za njihovo prebacivanje bili su iznajmljeni grčki i austrougarski brodovi. Prema crnogorskim izvorima od aprila do jula 1914. iseljeno je 16.500 lica preko Bara u Smirnu i Istanbul. Podaci o iseljenicima van tog vremenskog intervala, kao i o onim koji su otišli kopnenim putem preko Mitrovice, Peći i Prizrena za Skoplje i dalje prema Istanbulu, nisu pravljeni. Iseljavanje preko Skoplja padalo je na trošak samih iseljenika, a onima koji su išli preko Podgorice i Bara isplaćivala je Crnogorska banka, od novca koji je uplaćivao njemački poslanik na Cetinju, po 20 perpera po osobi i prevoz preko Skadarskog jezera. Do 10. aprila 1914. trebalo se iseliti iz Plava 10 porodica sa 107 članova, iz Kolašina 111 sa 700 članova, iz Peći 100 porodica, a i okoline Berana 19 porodica. Prema izvještajima austrougarskog vicekonzula iz Bara, samo do početka maja 1914. iselilo se 8.000 lica, od kojih je 2.500 preko Bara pošlo za Istanbul, 3.500 (2. maj 1914) za Siriju i dalje, a oko 2.000 je otputovalo u neka druga mjesta Osmanskog carstva ne koristeći novčanu pomoć za putne troškove, kojim putem se i jedino vršila evidencija iseljenika. Iz općina Šahovići, Mojkovac i Ravna Rijeka iseljene su 453 porodice koje su ostavile 310 kuća. Iseljavanjima su bili zahvaćeni i općinska sjedišta: Stožer, Pavino Polje, Nedakuse i Bijelo Polje.

Sa porazom Osmanskog carstva eliminiran je zajednički protivnik i nastala je nova borba za ratni plijen. Svi su težili zauzimanju teritorija na račun drugih. U svom otvorenom grabežu balkanske države se nisu mnogo obazirale na historijske ili demografske činjenice. Uoči Prvog svjetskog rata, britanski poslanik u Beogradu, žalio se svojoj vladi da su Srbi "potpuno pomahnitali" u svojim "maštarijama o plavim morima kojima brode srpske lađe, noseći kući indijske dragocenosti". Politika "Velike Srbije" posebno je došla do izražaja u orijentaciji ka Makedoniji i izlasku u Solun, prije i u toku balkanskih ratova, koja je zasnivana na Cvijićevoj koncepciji o tome da će Makedonci prihvatiti nacionalnu svijest one slavenske države na Balkanu koja ih bude prva anektirala. Imperijalnu politiku Srbije aktivno je podržavala i Srpska pravoslavna crkva zbog čega je britanski poslanik u Beogradu istakao da je smisao njene aktivnosti u Makedonji stvaranje srpskog, a ne božjeg carstva. Srbija nije zauzela Kosovo, Sandžak i dio Makedonije pozivajući se na pravo samoopredjeljenja naroda, nego se proširila dolinom Vardara 1912. godine, kao i dolinom Južne Morave 1877.-1878. godine. Njen prvi i osnovni zadatak nakon toga je bio da prenese na novoosvojene oblasti svoje državno uređenje i upravu, da njihovu privredu uključi u svoju privredu, kao i da tamošnji narod kulturno i nacionalno asimilira utapanjem u Srbiju. Taj proces je trebao da bude potpuno isti, kao što su se nakon 1878. "utopili" Niš, Pirot, Leskovac i Vranje. O tome je i Nikola Pašić govorio, u sklopu analize interesa Srbije i odnosa sa susjedima na Balkanu, poglavito sa AustroUgarskom: "Sad je u našem interesu da Austro-Ugarska proživi još dvadeset i pet do trideset godina, dok mi ovo na jugu ne pripojimo tako da se više ne može odvojiti, jer od pamtiveka onaj koje imao Maćedoniju, bio je uvek prvi na Balkanu". On je zato tražio vremena da Srbija najprije te nove krajeve utopi u sebe, a da se potom posveti rješavanju pitanja BiH i Vojvodine.
Srpska vlada je u septembru 1913. donijela Uredbu o javnoj bezbednosti u novoosvojenim krajevima po kojoj je bilo predviđeno da svaki državni činovnik i služitelj, kao i svako vojno lice, imaju pravo ubiti svakog ko se odmetne od policijskih vlasti, a ne preda se na prvi poziv. Porodice takvih lica je trebalo, ako se procijeni da je to potrebno, raseliti. Kraljevskim ukazom od 3. decembra 1913. djelimično je prošireno važenje srpskog ustava na "prisajedinjene oblasti", ali bez političkih sloboda i političkih prava koja su stanovnicima tih oblasti bile uskraćene.

Osmanski poredak se urušio ne zato što je počivao na multietničnosti, već zato što je bio povezan sa drugim provjereno nesposobnim ustanovama Osmanskog carstva. Balkan je pod višestoljetnom osmanskom upravom bio slika multikulturalnosti. Čim je izuzet od osmanske uprave, "evropeizacija "je dobila zamah i "balkanski duh" je protjeran, a historiju je nadomjestila mitologija. Multikulturalnost je postala prva žrtva tog procesa. Tolerantnost prema razlikama je nestajala. Cijena modernizacije bila je izuzetno visoka. Sa promjenom svoje fizionomije, Balkan je počeo gubiti svoj pravi duh, a time i svoju historiju. Postajao je samo loša "kopija" Evrope. Brutalna etnička čišćenja se legitimiraju kao sastavni dio programa za stvaranje nacionalnih država. Nacionalna agresivnost porađala je šovinizam. Ratovi u kojem "oslobođenje " jednog naroda rezultira eliminiranjem drugih naroda nikako ne mogu imati oslobodilački smisao, pored svih mitoloških magli i "pobjedničkih istina". Svaka značajnija historijska epoha prezasićena je mitovima. Davno je još uočena ravnodušnost prema istini koju moć sa sobom nosi, kada je ona suprotna "dobiti i požudi". Historiografija je znala da, u "interesu naroda" očuva i upotpuni legende, da na nekima od njih zasniva nacionalnu sujetu. "Poštena" nacionalna historija pretpostavlja sklonost da se zaboravi sve što joj ne ide u prilog. Raširena sklonost da se potiskuje teret sopstvene prošlosti utiče na devalviranje historije.

Balkanski ratovi su ozvaničili preseljavanje stanovništva kao tekovinu u cilju da se postignu etnički sigurne granice i zemljišta. To je prvobitno formulirano u bugarsko-osmanskom ugovoru od 19. septembra 1913. godine. Ove države su se sporazumjele da razmijene stanovništvo na granici u dubini od 15 kilometara. U decembru 1913. Porta je i Grcima predložila isti sporazum. Bugarsko-osmanski ugovor je međunarodno-pravno legalizirao sistem denacionalizacije teritorija kao posljedice ratova. Do izbijanja Prvog svjetskog rata iz Osmanskog carstva je u Makedoniju doseljeno 130.000 Grka, a iz Grčke je u maloazijske krajeve otišlo 122.000 muslimana. Razmjene stanovništva, također, bez obzira na početna očekivanja, nisu dovele do stabilnog mira i smirivanja napetosti. Ako se kultura i geografija ne poklope, onda se poklapanje može nametnuti genocidom ili prisilnim migracijama. Uporedo je trajao davno započeti "rat statistika". Mnogi od onih koji su procjenjivali balkansko stanovništvo bili su inficirani rasizmom. Evropske statistike o stanovništvu osmanske Evrope su bezvrijedne kao procjena ukupnog broja stanovnika. Evropski pisci nikada nisu konzultirali primarne izvore populacione statistike stanovništva osmanske Evrope - osmansku državnu statistiku, ne uvažavajući temeljni princip demografije koji pokazuje da samo oni koji broje stanovništvo mogu stvarno znati i njegov broj. Osmanlije su bile jedini koji su doista brojali stanovništvo Carstva. Zato su samo oni mogli dati tačnu procjenu svog vlastitog stanovništva. Balkanski nacionalisti bili su često klasični rasisti koji su vjerovali da su "narod" ili "nacija" određeni krvlju ili narodnim obilježjima duše.

Nekada jedinstvena geografska cjelina Rumelija ili Osmanska Evropa (Awrupa-i Osmani) podijeljena je na mnoštvo malih, međusobno nepovjerljivih i suprostavljenih država. Muslimani su bili neosporni gubitnici u formiranju novih državnih granica. Njihova prava su potpuno zanemarivana. Od 1,445.179 muslimana koj i nisu više živjeli u osvojenom području osmanske Evrope, njih 413,992 se iselilo u Tursku u toku i nakon balkanskih ratova. Do 1923. izbjeglo je više stotina hiljada muslimana. Od muslimanskog balkanskog stanovništva iz 1911. ostalo je 1923. svega 38 odsto. Ostatak je izbjegao, umro u muhadžirluku ili je bio ubijen. Muslimani su tako postali jedno od vidljivih nasljeđa Osmanskog carstva na Balkanu. "Svoje " muslimanske manjine stekla je nevoljno svaka balkanska država. Nakon balkanskih ratova, kada je prostor Balkana poprimio negativne karakteristike, nastao je termin "balkanizacija ". Od tada on simbolizira parcelizaciju većih političkih cjelina na manje i međusobno konfrontirane oblasti, kao i obilježja primitivizma, zaostalosti i plemenskog promišljanja. Balkan je "podario " svijetu pojam balkanizam, što je zapravo "sinonim za nered, nasilje i nesreću", gdje je "balkanska krvoločnost... očekivani prirodni ishod ratničkog etosa, duboko ukorenjena u psihi balkanskog stanovništva" (M.Todorova).1

U Atini je 9. februara 1934. zaključen Balkanski savez između Jugoslavije, Turske, Grčke i Rumunije, s ciljem da se održi novouspostavljeni teritorijalni poredak na Balkanu pred revizionističkim zahtjevima država poraženih u Prvom svjetskom ratu, prije svega Bugarske, iza koje je stajala Njemačka. U okviru ovog sporazuma započeli su i pregovori oko iseljavanja muslimana, mahom Albanaca, u Tursku, uz određenu finansijsku nadoknadu. Turska je polovinom juna 1934. donijela Zakon o kolonizaciji koji je obuhvatio i pitanje naseljavanja muslimana iz okolnih balkanskih država, te je u duhu ovog zakona Turska i pregovarala sa svojim susjedima. Ona je 1935.-1936. širom otvorila vrata dolasku muslimana iz balkanskih zemalja. Bilo je tada predviđeno doseljavanje oko 600.000 muslimana iz njenih nekadašnjih balkanskih provincija. Republikanske vlade u Turskoj smatrale su nekadašnje osmansko-muslimanske podanike i njihove potomke na Balkanu potpuno legitimnim da se nasele u Turskoj i uživaju potpuna prava, poput etničkih Turaka. Liberalna imigraciona politika turskih vlada prema muslimanima sa Balkana ohrabrivala je brojne nacionalističke vlade u balkanskim zemljama da koriste razna sredstva prisile da se "oslobode " svojih muslimanskih građana. Ruždi Aras, turski ministar inostranih poslova, je u septembru 1935. izjavio u razgovoru sa predstavnicima jugoslavenske vlade u Ženevi, kako je Turska sa Rumunijom zaključila sporazum o iseljenju više desetina hiljada muslimana iz Dobrudže u Tursku. Po njegovim podacima, u Bugarskoj je bilo oko 1,200.000 Turaka i Pomaka, ali da Turska nije željela da se ovo stanovništvo iseljava, već da ono treba i dalje da ostane u Bugarskoj. U pogledu Jugoslavije Aras je izjavio kako se dogovorio sa bivšim ministrom Jeftićem o iseljavanju "turskog i ostalog muslimanskog neslovenskog življa iz Jugoslavije " te da je bio načelno postignut sporazum da to iseljavanje favorizira Jugoslavija.

Ivo Andrić, savjetnik u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije je o tome izvještavao 26.
Avatar
Nacionalniid_BOSANCI
 
Postovi: 507
Pridružen/a: 02/09/2003 00:00

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la Nacionalniid_BOSANCI dana 22/08/2012 22:30

septembra 1935. jugoslavensko poslanstvo u Ankari: "Iseljenici bi sobom mogli poneti svoju pokretnu imovinu (lične stvari, poljoprivredni inventar, itd.). Što se tiče nepokretnosti, one bi se imale proceniti na izvestan način za svaki konkretni slučaj i te sume ne bi naša država ustupila iseljenicima, nego bi otvorila Turskoj jedan kredit za kupovinu robe u Jugoslaviji. Iseljenici kad dođu u Tursku dobili bi za odgovarajuće sume zemljišta u Turskoj, a turska država bi se služila kreditom u Jugoslaviji za podmirenje svojih privrednih, trgovačkih i državnih potreba (napr. za kupovinu konja). Najzad g. Ruždi Aras je izjavio, da Turska treba stanovništvo i da je voljna da primi od nas ne samo Turke nego i stanovništvo koje je srodno po mentalitetu turskom" - opšir. I. Andrić, Diplomatski spisi, Beograd 1992, 134-135. Također vidi: B. Krizman, Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji iz 1939. Godine.

Od 1878. do 1913. u Dobrudži je ostalo 36.000 muslimana. Ukupan broj muslimana koji se u tom periodu iselio iz Rumunije u Tursku procjenjuje se na najmanje 100.000 lica. U Prvom svjetskom ratu Rumunija je zauzela južnu Dobrudžu u Bugarskoj pa se broj muslimana povećao na 170.000. U Dobrudži je 1928. bilo oko 172.000 muslimana, ili oko 23% stanovništva te oblasti. Muslimani su se u tom periodu iseljavali masovno iz Dobrudže, pošto im je, s jedne strane, rumunska država eksproprisala zemlju, a Turska, s druge strane, podsticala da se dosele na njenu teritoriju, bilo iz demografskih ili iz strateških razloga naseljavanja oblasti istočne Trakije. Između Turske i Rumunije potpisana je konvencija 4. septembra 1936. godine, koja je ratificirana 27. januara 1937. godine, o iseljavanju muslimana, mahom iz Dobrudže u Tursku. U konvenciji je istaknuto postojanje tradicije emigiranja, kao i navodna želja muslimana iz Rumunije da se iseljavanjem u Tursku, uz obavezno odricanje od rumunskog državljanstva, "pridruže svom prirodnom etničkom stablu". Njome su bili obuhvaćeni muslimani u oblastima Durostora, Kaliakre, Konstance i Tulče. Konvencija je zapravo imala karakter ugovora o deportaciji koji je pratio efikasni mehanizam za pospješivanje iseljavanje. Potencijalnim iseljenicima su, da bi se odlučili na podnošenje molbi za iseljenje koje su onda smatrane definitivnim i neopozivim činom, nuđene raznovrsne olakšice u vezi sa privatnim i poreskim dugovanjima, vojnom obavezom. Zemlja je potom, po automatizmu, prelazila u vlasništvo države. Kao nadoknadu Rumunija je Turskoj dala kredit u odgovarajućoj vrijednosti.

U Bugarskoj je i pored masovnog iseljavanja započetog 1878. godine, prema službenom popisu, prve decenije XX stoljeća bilo oko 602.000 muslimana: 484.000 Turaka i Tatara, 21.000 Pomaka i 97.000 Roma. Drugi izvori govore daje bilo oko 800.000 muslimana sa oko 100.000 Pomaka. Većina ovih muslimana živjela je u veoma lošim uslovima, izložena neprestanim progonima i pokušajima pokrštavanja. Tokom Prvog svjetskog rata Bugarska je izgubila južni dio Dobrudže, gdje su živjeli i muslimani. U Ankari je 18. oktobra 1925. potpisan tursko-bugarski sporazum koji je regulirano pitanje "dobrovoljne emigracije Turaka iz Bugarske i Bugara iz Turske ". Do 1926. muslimansko stanovništvo u Bugarskoj je brojalo, po službenim podacima, oko 789.000, odnosno oko 1.500.000 drugim pokazateljima, oko 15% stanovništva. Imali su preko 1.700 osnovnih škola sa oko 80.000 učenika. Muslimani su bili rasprostranjeni širom Bugarske, njenim sjeveroistočnim krajevima južno od donjeg Dunava, posebno u šumenskom, rusenskom i varnavskom okrugu na području sjeverne Bugarske, kao i u mastanlijskom okrugu u južnom dijelu ove države. Prema zvaničnoj bugarskoj statistici do 1929. nije bilo iseljavanja u Tursku. Drugi izvori govore da je 1928. Bugarsku napustilo 11.996 Turaka, a godinu dana kasnije još 11.568 Turaka.199 U međuratnom periodu muslimani u Bugarskoj, naročito Pomaci, bili su izloženi različitim vidovima diskriminacije: promjeni imena, prisilnom radu i šikaniranju, kao i akcijama pokrštavanja. To je rezultiralo njihovim masovnim iseljavanjima u Tursku, pogotovo 1927. godine, kao i 1933.-1935. godine. Prema bugarskoj statistici 1930. se iselilo u Tursku 16.873; 1935. - 33.665; i 1936. - 65.676 lica turskog porijekla. Dopunski sporazumi Turske sa Bugarskom, o daljem iseljavanju muslimana, postignuti su 1936.-1937. godine. Oni su predviđali repatrijaciju po 10.000 Turaka godišnje. Članom 1. ovog sporazuma bilo je određeno da dvije vlade "neće stavljati nikakve smetnje ", da će dozvoliti emigrantima "da putuju slobodno između dvije zemlje". Članom 2. bilo je utvrđeno da svi emigranti imaju pravo da sa sobom ponesu pokretnu imovinu, uključujući svu stoku i poljoprivredni alat, kao i ušteđevinu, uz pravo "da potpuno raspolažu svom svojom nepokretnom imovinom ". Članom 3. bilo je zabranjeno nametanje emigrantima posebnih taksa ili finansijskih ograničenja. Član 6. je izuzimao emigrante od "vojne službe ili prinudne radne službe Turske vlasti su imale stanovite teškoće da 1935.-1936. teritorijalno rasporede muhadžire iz Bugarske. Po nekim izvorima u Tursku se u razdoblju 1935.-1940. iselilo oko 95.000 muslimana. Do Drugog svjetskog rata u Bugarskoj je, po nekim pokazateljima, i pored iseljavanja, bilo oko 682.000 Turaka. Nepostojanje zvaničnih i preciznih podataka govori na svoj način i o konfuznom vremenu u kojem je došlo do iseljavanja, kada se, s obzirom na sve prateće okolnosti, malo vodilo računa o statistici. Kao da se žurilo vlastima i na jednoj i na drugoj strani, onima iz zemlje odakle su dolazili iseljenici i onima koji su ih primali, da se ova traumatična akcija obavi što prije.

Napomena: Pred pocetak poslednjeg rata i nama su neki politicari iz susjedne zemlje ukazivali na pravac Istambul-Teheran, pouceni ranijim iskustvom. Ali oni koji odlucuju o nama, putokaze postavise u suprotnom pravcu.

Turska štampa je povodom iseljavanja muslimana iz balkanskih zemalja u Tursku isticala 1937. daje konačna likvidacija "Osmanskog carstva nametnula nam iz više razloga neizbježnu nuždu da pristupimo useljavanju naše jednokrvne braće, koji su ostali izvan granice svoje prave otadžbine Turske. To je neke vrste dug koji smo počeli da malo po malo plaćamo, blagodareći budžetskim kreditima, koji se svake godine odobravaju u tu svrhu. Primjena emigracione politike predstavlja jedan od najdelikatnijih problema i vlada tu pridaje svu onu važnost koju zaslužuju. Mi moramo dozvoliti godišnji ulaz u zemlju samo onolikom broju emigranata koliko smo u stanju da smjestimo. Ograničenost raspoloživim sredstvima, međutim, smanjuje nužno smještaj emigranata. Kada ćemo, dakle, smjestiti jedan i po do dva miliona ove naše braće, uz godišnji ritam useljavanja od 15 do 20 hiljada? Mi smo mišljenja da se ovo pitanje okonča sa najvećim poletom u roku od osam do deset godina. Neophodno je da se osnuje banka za izgradnju stanova i smještaj imigranata sa dovoljnim kapitalom, koji će od ovih naših zemljaka stvoriti neposredno produktivan ele-menat i koja će im uz minimalni interes davati kredite sa uslovima otplate u 20 ili 30 godišnjih rata. Ovakav postupak biti će najbolji i od najveće koristi kako za državu tako i za same imigrante.

Podaci o iseljavanju muslimanskog stanovništva iz Jugoslavije u međuratnom periodu su nepotpuni i nesigurni. Prema navodima štampe iseljavanja u Tursku su bila intezivna i masovna. Nedovoljno naseljenoj Turskoj bio je nužan svaki novi doseljenik, posebice za naseljavanje u krajeve koje su napustili Grci i Jermeni, pa su se turske vlasti angažirale na propagandi radi doseljavanja iz balkanskih država u kojima je živjelo muslimansko stanovništvo. Ovaj proces je konvenirao i vlastima kraljevske Jugoslavije koje su željele da na ovaj način "očiste zemlju od tuđih elemenata". O tome su na svoj način govorili i dva uvodnika u beogradskoj "Politici " od 21. i 24. avgusta 1923. pod naslovom "Iseljavanje Turaka " i "Iseljavanje muslimana ". U uvodniku od 21. avgusta se kaže: "Nigde ne koordiniraju naši i turski interesi toliko, koliko u ovom pitanju"

Podatke o spoljnim migracijama u periodu između dva rata prikupljao je Iseljenički komesarijat u Zagrebu. Smatra se da je kvalitet ovih podataka relativno zadovoljavajući, jer su podaci o iseljenicima "verovatno potcenjivani". Broj iseljenika u vanevropske zemlje je po podacima ovog komesarijata u razdoblju 1921-1939. iznosio 195.938 ili prosječno 10.313 godišnje. Ima procjena da je u razdoblju 1919-1929. iz zemlje emigriralo oko 240.000 lica, a u periodu 1930-1938. još 127.300 lica. Podaci o iseljenicima u evropske zemlje postoje tek od 1927. godine. Njihov broj je u periodu 1927-1939. iznosio 170.667 ili 13.128 godišnje.207 Po zvaničnim jugoslavenskim statističkim izvorima u periodu 1927-1939. u Tursku je iseljeno 19.379, a u Albaniju 4.322 jugoslavenska državljanina. Po drugim službenim jugoslavenskim izvorima, koje navodi dr. H. Bajrami, u periodu od 1928. do oktobra 1935. u Tursku je iseljeno 31.000 ljudi sa Kosova i Sandžaka, ističući kako je te godine Turska bila spremna da primi još 15.000 emigranata. Postoje i procjene da se u periodu od 1931. do 1948. u Tursku iselilo oko 10.000 Bošnjaka i 20.000 Turaka "ako ne i više ". Iseljavanje muslimana iz Makedonije i sa Kosova iskoristili su mnogi da jeftino kupe velike površine plodne zemlje. Kralj Aleksandar je na taj način došao do velikog muslimanskog posjeda u Demir-Kapiji koji je besplatno obrađivala vojska. Nikola Pašić je u svom vlasništvu na Kosovu imao posjed od oko 3.000 hektara.

U periodu između dva svjetska rata u Bosni i Hercegovini, izuzimajući dijelom Cazinsku krajinu, nije došlo do "narodnog huka" prema Turskoj kao u vrijeme austrougarske uprave. Iseljavanje Bošnjaka iz Cazinske krajine, veoma nerazvijenog dijela BiH, uzelo je posebnog maha prvih godina nakon okončanja Prvog svjetskog rata. U vremenu 1926-1929. bilo je veoma pojačano iseljavanje sa prostora srednjeg Pounja (Bihać, Cazin, Velika Kladuša, Bosanska Krupa). Samo sa područja tri matična ureda (Bužim, Stijena, Ostrožac) iselilo se u Tursku 136 porodica sa oko 700 članova. Time je produžen proces iseljavanja iz Bosanske krajine započet još 1878. godine. Po kazivanju Mehmeda Mehmedovića (u Turskoj Sevila) i Bajrama Isakovića (Kardumana), u maju 1926. u Erdek, mali gradić - kasabu u lijepoj i pitomoj uvali Erdečkog zaljeva na južnoj obali Mramornog mora, doseljene su bošnjačke porodice, većinom sa područja cazinske i bosanskokrupske općine. Kao razlozi za iseljavanje navedeni su i politički progoni, spajanje porodica i obećanje da se u Turskoj može besplatno dobiti zemlja i kuća. Alija Buljubašić iz Karakače kod Cazina je rekao docnije, da se njegov otac iselio jer nije htio biti radikal. Jazlikkoy, selo u adapazarskom kraju, osnovali su doseljeni Krajišnici. Radili su najprije kao nadničari i zakupci, štedeći da bi otkupili malo zemlje. Neke porodice koje su se 1926. doselile u Tursku iz bihaćkog kraja, kako se nisu snašle, htjele su da se godinu dana kasnije vrate. Međutim, u uputama koje su iz službenog Beograda slate jugoslavenskom konzulu u Istanbul naglašavano je "da ni u jednom slučaju nije poželjno, da se iseljenici iz Turske vraćaju u Kraljevinu

Brojne porodice krenule su, pritisnute brojnim nedaćama, posebice iz Cazinske krajine 1928-1929. godine. Početkom 1928. na tom prostoru je stanovništvo bukvalno gladovalo zbog višegodišnje nerodice i velikog zaduženja seljaka. Tim iseljenicima turske vlasti su ponudile dodjeljivanje kuća i posjeda grčkog stanovništva, iseljenog iz Egejskog, Mramornog i Sredozemnog primorja, nakon tursko-grčkog rata (1919.-1921.) i Lozanskog ugovora 1923. godine. Pritisnuta neimaštinom, većina doseljenika nije mogla da se brzo privikne na toplu klimu dijelom močvarnih i malaričnih krajeva, pa je umirala, plaćajući na taj način veoma skupo proces adaptiranja u novoj sredini. Drugi su pak odbili da žive u tim selima, ostajući po gradovima, sna-lazeći se i živjeći od sezonske zarade. Većinom su oni zapravo dijelili sudbinu svojih prethodnika, koje su pratili zlokobni pratioci, bolesti i neimaštine, dajući najveći danak u prilagođavanja novom podneblju. Jedna grupa Krajišnika koja se 1928. doselila u Tursku bila je raspoređena u Gelibolu (Galipolje) na Dardanelima. Već nakon tri mjeseca većina njih je napustila taj kraj i uputila se prema Adapazaru. Na slabiji intenzitet iseljavanja iz BiH je, između ostalog, uticala i informiranost Bošnjaka o tome da je Mustafa Kemal Ataturk u Turskoj u potpunosti mijenjao temelje tradicionalnog društva potenciranjem svjetovnih aspekata nove Turske, što svakako nije nailazilo na njihovu naklonost. Rebecca West se u to uvjerila u aprilu 1937. u Sarajevu, prilikom posjete predsjednika turske vlade Ismeta Innenija i Kazima Oza-lipa, ministra odbrane "sa polucilindrima i u besprijekorno skorojenim odijelima ", kada ih je bez simpatija posmatralo hiljade ljudi koji su nosili fes i feredžu. Ona je o tome pisala: "Vidjeli smo kraj jedne priče koja je trajala pet stotina godina. Vidjeli smo konačni pad Osmanskog carstva ". Bošnjaci su se toga dana polahko, u tišini, po sitnoj kiši razišli svojim kućama "kao oni koji se vraćaju praznih ruku ". Uzeir-aga Hadžihasanović iz Sarajeva koji se, sa porodicom, iselio u Tursku, da bi prenio svoje zlato neopaženo preko granice, sasuo ga je u bakreni ibrik, u koji bi, u usputnim stanicama, točio vodu. Nije se snašao u Turskoj i vratio se u Bosnu, gdje je pričao kako kućevlasnici u Istanbulu nerado iznajmljuju svoje stanove Bošnjacima, jer mnogo peru podove, pa se Turci, koji nemaju dosta drveća, pa im je građa zato skupa, boje da im ne istruhnu podovi.

U periodu između dva svjetska rata dio porodica doseljenih iz Sandžaka naseljen je i u vulkanskim oblastima El-Aziza i Erzinđana. Tamo su bili izloženi čestim i opasnim epidemijama koje su i među njima uzimale danak. Bilo je i onih koji su u nemogućnosti da se prilagode takvim uslovima bježali i spas tražili u Istanbulu i okolnim mjestima. Po navodima albanskih demografa između dva svjetska rata sa Kosova je odseljeno oko 50.000 Albanaca u Albaniju i oko 250.00 u Tursku, uz konstatiranje da je Kraljevina Jugoslavija iselila oko 40% Albanaca. Po nekim turskim izvorima, pak, u razdoblju između 1934. i 1949. iz Jugoslavije se u Tursku iselilo 2.340 porodica sa 8.969 članova.

Pregovori jugoslovenske i turske vlade oko planskog iseljavanja muslimana započeli su 1930. godine. Načelna suglasnost je bila postignuta već 1931. godine.226 U novembru 1933. u Beogradu je potpisan jugoslavensko-turski ugovor o prijateljstvu, nenapadanju i arbitraži. Tom prilikom su riješena i pitanja oko napuštenih turskih imanja u "Južnoj Srbiji". Ona su uzeta pod sekvestar kao bezvlasnička, kao i agrarnih turskih optanata koja su pala pod udar agrarne reforme. Od 1935. su počele da kruže glasine o jugoslavensko-turskim pregovorima o preseljavanju muslimana koje bi, naravno, obuhvatile i mnoge etničke Albance. Već te godine u Beogradu se održavaju sastanci na visokom državnom nivou na kojima se razmatraju sve mogućnosti za iseljavanje muslimana sa Kosova, iz Makedonije i Sandžaka u Tursku. Kraljevina Jugoslavija je, napravila 1934. projekat o iseljavanju, te ujedno nastojala da u pregovorima sa Turskom riješi "pitanje" muslimana iz "južne Srbije', odnosno iz Sandžaka, sa Kosova i iz Makedonije, kao što su to planski "rješavale" Grčka, Bugarska i Rumunija. Na kongresu evropskih muslimana koji je održan polovinom septembra 1935. u Ženevi, predstavnici muslimana iz Jugoslavije, iz njenih južnih krajeva, su isticali kako se, nakon balkanskih ratova, iselio znatan broj muslimanske inteligencije, učitelja i vjeroučitelja, te da je narod ostao bez vođstva, obezglavljen i pometen, ustvrđujući da su seobe nastavljene i nakon Prvog svjetskog rata "naročito prosvjećenih slojeva.

Pored seoskog, moglo se iseljavati i gradsko stanovništvo. Odredbe konvencije odnosile su se zvanično samo na tursko stanovništvo, ali indirektno i na Albance i sve muslimane koji su se izjašnjavali kao Turci, ukoliko su željeli da se isele iz Jugoslavije. U strogo povjerljivom tumačenju te konvencije kaže se daje ona "tako redi-govana da se može primeniti ne samo na tursko već i na arnautsko stanovništvo; iseljavanje albanskog stanovništva je pravi njen smisao".236 Kratkotrajno zadržavanje u navedenim srezovima i izjašnjavanje u turskom nacionalnom smislu omogućavalo je svima onim koji su htjeli da idu u Tursku, da dobiju to pravo. Konvencija ( "Convention ") je trebala stupiti na snagu na dan kada je potpišu jugoslavenska i turska vlada.237 Konvencija nije bila ratificirana u turskom parlamentu zbog smrti predsjednika Turske Mustafe Kemala Ataturka, čiji su roditelji, smatra P. Imami, bili albanskog porijekla. Albanski predstavnici sa Kosova i Makedonije su se suprostavljali primjeni ove Konvencije zahtijevajući da ona ne obuhvati Albance. Ferhad-beg Draga, jedan od albanskih vođa, intervenirao je preko ministra Mehmeda Spahe da se ovaj sporazum ne potpisuje. Albanija je bila obaviještena da se ovim sporazumom trebaju iseliti Albanci a ne Turci. Da bi spriječila primjenu sporazuma, albanska vlada je slala svog ministra inostranih poslova u Tursku. Na primjeni sporazuma insistirali su Ministarstvo poljoprivrede i Glavni generalštab, a to mišljenje je zastupalo i Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije.

Ivo Andrić 23. avgusta 1938. u svojstvu ministra pomoćnika za vanjske poslove cirkularnim pismom o "iseljavanju muslimana iz Južne Srbije " obavještava iz Beograda jugoslavensko poslanstvo u Londonu: "Potrebno je, ipak, već sad reći da se radi, ukoliko se nas tiče, na iseljavanju iz Južne Srbije življa turskog jezika i turske kulture. Prema našim statističkim podacima turska manjina u Jugoslaviji broji oko 150.000 duša, dok Turci smatraju da njen broj dostiže i do 250.000. U tim granicama svakako će biti utvrđena iseljenička kvota. Za nas kao iza Tursku ovo nije samo jedno nacionalno-političko pitanje, kao što se to često pominje. Socijalni razlozi nam naročito nalažu da se što pre ostvari plan o iseljavanju turskog življa. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike površine ziratnog zemljišta na kome bi se mogao smestiti veliki broj naših sunarodnika iz pasivnih krajeva države (Crna Gora, Dalmacija, Hercegovina, Lika)" - opšir. I. Andrić, Diplomatski spisi, Beograd 1992,193-194.

U pripreme za masovno iseljavanje stanovništva iz Kraljevine Jugoslavije, koje se izjašnjavalo kao tursko, bilo je uključeno više državnih organa, naučnih institucija. Veliki broj zahtjeva za iseljavanjem iz Jugoslavije neki su naučnici pokušavali da objasne kao "nedoraslost građanskom pravnom poretku ", bez uzimanja u obzir djelovanja svih faktora koji su pratili i podstrekivali obim emigracije. Turske vlasti su bile planirale da iseljenike iz Jugoslavije nasele na granične prostore prema Kurdima u Iranu i Iraku. Pokušaj naseljavanja domaćeg turskog stanovništva u ove nesigurne predjele nije uspio jer Turci nisu željeli da idu u brdske i borbama izložene krajeve. Drugi svjetski rat je omeo realizaciju iseljavanja stanovništva iz Jugoslavije u Tursku, ali je taj proces nastavljen ubrzo nakon završetka rata.
Izvjesnu nedoumicu su među zapadnim zemljama u vezi ovog sporazuma unosile nejasne granice između "muslimana" i "Turaka". Turska vlada sa svoje strane nije učinila ništa da te nedoumice otkloni. U martu 1938. Haydar-beg, turski ministar, je u Beogradu u razgovoru sa svojim albanskim kolegom precizirao stav svoje vlade o sporazumu za iseljenje Turaka iz Jugoslavije. On je izjavio daje u vezi sa iseljavanjem dobio striktna uputstva od predsjednika Turske, Kemala Ataturka, da Turska nije muslimanska republika, niti je to trebala da postane prihvatanjem muslimana ostalih "rasa ". Turska vlada nije htjela da otvori vrata albanskim iseljenicima iz Jugoslavije. Na ovakve tvrdnje Haydar-bega albanski ministar ga je upitao koliko onda ima Turaka u Jugoslaviji. Ovaj je odgovorio da se radi o 250.000 osoba. Očito je, međutim, daje ovaj sporazum trebao da se primjeni na kompleksnoj etnovjerskoj strukturi stanovništva Kraljevine Jugoslavije. Evropski diplomatski posmatrači nisu imali principijelnih primjedbi protiv konvencija o iseljavanju muslimanskog stanovništva, mada su konvencija, kao štoje bila tursko-rumunska i tursko-jugoslavenska, podrazumijevale izvjestan stepen pritiska na stanovništvo kako bi se primoralo na iseljavanje. Dokumenti otkrivaju i stalno prisutnu dvoličnost kod diplomatskih posmatrača, pri etnovjerskom poimanju muslimanskih manjina, koja je djelimično bila u samim stvarima, a djelimično zavisila od znanja, predrasuda i njihove čisto političke opredjeljenosti.

Početkom oktobra 1938. prošao je kroz Novi Pazar reis ullema Fehim ef. Spaho i, na kratkom zadržavanju, pozvao Bošnjake da svoju zemlju ne napuštaju, jer je njihova, da su je oni stekli.

U Istanbulu su nakon Prvog svjetskog rata, uz odobrenje turskih vlasti i uz pomoć jugoslavenskih diplomatskih predstavnika, jugoslavenski državljani nemuslimani, kojih je bilo nekoliko hiljada, osnovali iseljeničko društvo "Jugoslovenska sloga". Članovi ovog društva su mahom bili oženjeni Grkinjama ili udati za Grke, i malo je njih znalo srpski ili makedonski jezik. U početku su se u ovo društvo učlanjivali i pojedini muhadžiri porijeklom iz Jugoslavije, ali su kasnije istupili iz članstva, bilo zbog pritiska turskih vlasti, bilo zbog sektaštva i kratkovidosti rukovodstva društva i diplomatskih predstavnika Jugoslavije. I jedni i drugi smatrali su muhadžire porijeklom iz Jugoslavije Turcima u punom smislu te riječi. Turska je bila poučena iskustvom raspada višenacionalnih i višekonfesionalnih država, kakvo je bilo i Osmansko carstvo, pa je uzela za načelo svog državnog programa stvaranje etnički homogene državne zajednice.

Sazeti rad Safeta Bandzovica objavljen pod naslovom "PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830-1867. GODINE"

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=44169&PROGON_MUSLIMANA_SRBIJE_1830-1867._GODINE
Avatar
Nacionalniid_BOSANCI
 
Postovi: 507
Pridružen/a: 02/09/2003 00:00

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la racionalista dana 22/08/2012 22:38

svaka cast
Avatar
racionalista
 
Postovi: 798
Pridružen/a: 20/07/2012 20:40

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la veleno dana 24/08/2012 11:00

To je bio holokaust 19. stoljeća.
veleno
 
Postovi: 752
Pridružen/a: 19/09/2009 19:05

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la samina_swe dana 24/08/2012 11:18

Dosta bosnjackih porodica je tokom tih progona dosla u Bosnu
samina_swe
 
Postovi: 321
Pridružen/a: 18/12/2011 05:31

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la tutku dana 24/08/2012 11:50

Bas sam nedavno pricao s jednim profesorom u vezi ove teme, i ja sam ostao sokiran kada mi je rekao da je samo u Uzicu bilo 12 mahala, oko 35 dzamija i cini mi se da je preko 30 000 muslimana zavrsilo Uzicku medresu.
Avatar
tutku
 
Postovi: 247
Pridružen/a: 18/06/2011 12:10

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la haluga dana 24/08/2012 12:35

evo i nastavak ....

Naseljavanje muslimanskih prognanika (muhadžira) iz Kneževine Srbije u zvornički kajmakamluk 1863. godine

Osman-paša je bio najmlađi sin bosanskog valije Sulejman-paše. Na dvoru svog oca je obavljao dužnost defterdara, ali je Sulejman-paša sam vodio finansije ejaleta jer ih nije mogao povjeriti sinu zbog njegove dokazane sklonosti ka rasipništvu. Kad je došao ponovo u Bosnu, već je bio iskusan sedamdesetogodišnji državnik i dobro poznavao prilike ne samo u Bosanskom ejaletu nego i susjednim krajevima. Dopisivao se sa knezom Milošem, ali mu nije vjerovao. Svakako nije bilo čudno kad je knez Milošo cijenio da je nastupio povoljan trenutak da uzbuni hrišćansko stanovništvo u Bosni i Bugarskoj jer je Porta bila zapala u velike teškoće, a velike sile su bile sklone da pripomognu njenom cijepanju. [1] Osim toga, Osman-paša je 8. novembra 1859. godine bio obaviješten privatnom vezom da je knez Miloš u Skupštini objavio plan napada na Bosnu kod Zvornika. Štaviše, Rusija je podržala ovaj njegov plan, a Francuska mu se nije protivila. [2]
Tako je još od Svetoandrejske skupštine (1858) Kneževina Srbija zaoštravala odnose prema Visokoj Porti. No, do otvorenog sukoba je došlo tek kod Čukur česme u Beogradu 1862. godine. To se dešavalo zbog toga što se nacionalna politika kneza Mihaila Obrenovića odvijala kroz dva uporedna plana: prvo, u okupljanju i organizovanju okolnog stanovništva pod neposrednom osmanskom vlašću; drugo, u sklapanju saveza sa balkanskim državama i političarima. Po tom planu trebalo je podići ustanak u Bosanskom ejaletu. [3] Slijedeći taj plan, Toma Kovačević je u februaru 1862. godine podnio „Projekat za podizanje bune protiv Turaka u Bosni i Hercegovini, Staroj Srbiji, Niškom i Vidinskom pašaluku živeći“. [4]
Ovo očevidno uplitanje susjedne Srbije u bosanske prilike s ciljem da izazove nerede, bilo je poznato vlastima u Sarajevu, zato su ejaletske vlasti preduzimale mjere kojima će to spriječiti, odnosno spremno spriječiti upad srpske vojske na svoju teritoriju, prije svega u zvorničkom kajmakamluku. [5] Pošto se to nije dogodilo 1862, u Bosni su očekivali da bi pripremani napad Srbije na Bosnu mogao biti izveden i u 1863. godini i da se onda napadu na Bosnu pridruže i oružane grupe iz Vojne krajine. Tako bi se ostvario plan o „stvaranju jedne južnoslovenske države u koju bi ušla i pobunjena Krajina“. [6] Međutim, ovaj plan nije sproveden ni u 1863. godine vjerovatno zbog toga što su unutrašnje prilike u Bosanskom ejaletu bile tada stabilnije nego u vrijeme kad su ovi planovi sačinjeni i kad je Bosna bila zahvaćena nemirima, pa ih je bilo lakše izvesti.
I susjedna Austrija je redovno prikupljala podatke o pograničnim osmanskim provincijama, pretežno o Bosanskom ejaletu. Njene konzularne agencije u Trebinju, Livnu, Banjoj Luci (Bihaću) i Tuzli, kao i Vicekonzulat u Mostaru i Generalni konzulat u Sarajevu, pored redovnog zadatka da omogućavaju redovan protok austrijske robe na bosansko tržište, prikupljale su i podatke o demografskim prilikama, rudnom bogatstvu i ekonomskim mogućnostima, zdravlju ljudi i stoke, stanju cesta i drugih strateški važnih tačaka, uglavnom sa područja na kojem su djelovale konzularne agencije. Godinu dana prije nego što će konzularnu agenciju iz Tuzle preseliti u Brčko, konzularni agent Nikola Omčikus je na zahtjev austrijskog generalnog konzula Jovanovića podnio izvještaj o zvorničkom kajmakamluku. [7] Gotovo da je to bilo po istom šablonu po kojem je bio sastavljen i izvještaj o istom kajmakamluku urađen 1856. godine. [8] U stvari, ovim novim izvještajem je Maričić opisao stanje u zvorničkom kajmakamluku u 1864, kad su muslimanski prognanici iz Srbije razmještani po sjevernoj Bosni, sa posebnim osvrtom u ovom kajmakamluku. O Bosanskom ejaletu, ili njegovim pojedinim oblastima, a posebno u periodu 1862–1864. godine kad su muslimani prognani iz Srbije, donosili su podatke i poslanici drugih država koje su u Sarajevu imale svoje konzulate.
Italijanski konzul Cezar Durando, koji je 1863. godine došao u Sarajevo i započeo rad u novoosnovanom konzulatu, također je već 28. novembra iste godine podnio svojoj vladi opširan izvještaj o stanovništvu Bosanskog ejaleta. Za katolike, Durando piše da ih ima najmanje u Bosni i Hercegovini i da su siromašni. Međutim, stavili su se pod austrijsku zaštitu koja ih je obilato pomagala i štitila. Oni su se obraćali za pomoć i francuskom vicekonzulatu koji je započeo rad još 1852. godine. Od tada je Francuska smišljeno i zamašnim poklonima pridobijala bosanske katolike. O muslimanima i pravoslavnim stanovnicima Bosne, Durando piše: „Muslimani ispoljavaju najjače nacionalne osjećaje. Oni vole Bosnu, ponosni su na svoj rod i svoje porijeklo. Pravoslavno stanovništvo djeluje izgubljeno, a oni najbogatiji, tj. trgovci, su odreda škrti i bave se lihvarstvom.“ Durando je posebno ukazao na to da je fanatizam podjednako razvijen kod pripadnika sve tri vjere u Bosni. Bosanski musliman naziva Osmanliju nevjernikom koji se ne pridržava striktno načela Kur’ana. Katolici i pravoslavni su netrpeljivi jedni prema drugima, čak netrpeljiviji nego prema muslimanima. Upravo ih je ta mržnja spriječavala da se okupe na zajedničkom nacionalnom programu. „Iako svi oni pripadaju Slovenima izgledaju tako kao da su bili udaljeni jedni od drugih stotinama milja.“ [9]
Međutim, bilo je i drugačijih zapažanja u kojima se iznose podaci da su vladali snošljivi odnosi između pripadnika sve tri vjere u Bosni. Najbolji primjer za to je zapis Živka Crnogorčevića, poznatog tuzlanskog trgovca, koji nam donosi podatke o prilikama u Tuzli u osmansko doba.
Živko Crnogorčević, jedan od poznatijih tuzlanskih trgovaca, zapisao je u svojim memoarima da je 1864. Godine na Spasovdan stigao novi zvornički mutesarif iz Travnika u Tuzlu. Bio je to Mustafa-paša koji je u Bosnu došao zajedno sa komandantom beogradske varoši Šerifom Osman-pašom kod kojega je bio divan-efendija. U Bosni ga je novi valija unaprijedio u zvorničkog mutesarifa. Iz zatočeništva je te godine stigao i Osmanbeg, sin Mahmud-paše Tuzlića, i ponovo se nastanio u Tuzli. Sa svakim je živio dobro. a osobito sa Srbima. Bio je član idare-medžlisa. Crnogorčević piše: „Dok smo čekali dolazak Mustafa–paše, Hadžibeg se nasloni na šarage običnih kola i pozva me: Ti odža takum, čuj: jesam li nešto zaboravio što se pjeva u vašoj crkvi? i poče: Čežnjejšuju heruvimi, od početka do svršetka, nijedne riječi nije pogriješio, a poslije poče: Roždestvo Tvoje, Hriste Bože vaš... i td. Pitao je: Jesam li đe pogriješio? A Živko mu kaže da jeste, jer umjesto vaš trebalo je da kaže naš, a Hadžibeg mu odgovori: E, ja to ne mogu reći, elem, bez pogreške.“ Hadžibeg je inače često zalazio u magazu kod Živka Crnogorčevića, obično ujutro, ali i poslije podne. „Odijelo je nosio a la franca, ali fes i kosa ošišana. Svake godine dolazio je prvi dan Vaskrsa u našu crkvu, tutor crkveni metne mu stolicu niže vladikina stola, i on sjedne, ali pod fesom naravski, i nikuda se neće maknuti, a ni obazirati.“ Živko dalje piše kako je čuo da je Hadžibeg „dok je carevao“, tj. prije Omer-pašine intervencije u Bosni i Hercegovini (1850-1852), „da je mlogo dolazio na više mjesta u varoši na svadbe, na krsne slave i kojekakve ručkove i večere, i tu se jelo i pilo, i da je kojekakve crkvene pjesme kao tropare, pjevao i učio od našije“. [10]
Pošto se u Bosni u to vrijeme posvuda govorilo da će Bosna i Hercegovina biti pripojena Austriji kao nadoknada za izgubljene austrijske posjede u Italiji, Durando je pisao i o tome kako na to gledaju bosanski muslimani i hrišćani. Bosansko stanovništvo u cjelini nije rado prihvatalo takvu mogućnost; protiv su bez sumnje svi muslimani i sigurno bi se silom oduprli da bi odbranili svoju domovinu. Nasuprot njima, hrišćani se neće upustiti u oružanu borbu, neće javno ni ispoljavati protivljenje, ali će djelovati iz prikrajka i, ako ustreba, pridružiće se bosanskoj aristokratiji. „Štaviše, muslimani su smatrali da je proročanstvo već predodredilo da Osmanlije moraju napustiti evropske krajeve i vratiti se u Aziju odakle su i došli, ali da će oni, Bošnjaci, ostati u Bosni i dalje ispovijedati čistu islamsku vjeru.“ Durando je na osnovu takve ocjene raspoloženja naroda u Bosni zaključio da „vjera zamjenjuje nacionalne programe“. [11] Takođe je dobro uočio kad je tvrdio da je u ovoj provinciji nejednako raspoloženje stanovništva sve tri vjere prema nagoviještavanom pripajanju Bosne i Hercegovine Austriji, što se pokazalo kao sasvim tačno prilikom okupacije 1878. godine. Muslimani su se zaista požrtvovano i hrabro borili protiv nadiranja austrougarske vojske, ali nisu mogli spriječiti okupaciju.
Poslije naglog pogoršanja odnosa između kneževske vlade i Portinih garnizona u gradovima u 1861. godini, Srbija je uspjela da se s Visokom Portom dogovori o tome da muslimansko stanovništvo koje je boravilo po gradovima u Srbiji napusti odmah svoje domove. Porta je odlučila da ove „sultanove musafire“, kako ih je bosanski valija uobičajio nazivati, odnosno muhadžire, kako ih je pravilnije domaće stanovništvo nazivalo, naseli u Bosanskom ejaletu. Istovremeno su obrazovane dvije potkomisije, osmanska i srpska, da procijene vrijednost njihovih nepokretnih dobara koje je Srbija trebalo da isplati Turskoj.
Još od polovine 1862. godine, muhadžiri su počeli neorganizovano i u većim grupama prelaziti preko Drine u Bosnu. Tih dana bosanske vlasti su im odredile privremeni smještaj uglavnom u zvorničkom kajmakamluku. Austrijski generalni konzul baron Stjepan Jovanović je 6. februara 1863. godine izvijestio ministra Rehberga da je najvrijednija stvar ovog vremena bilo upravo zbrinjavanje i naseljavanje muslimanskih porodica koje su u Bosnu došle iz Srbije. One su privremeno smještene po privatnim kućama. Vlasti su im davale novčanu pomoć iz državne kase. Međutim, ta pomoć je bila nedovoljna za njihovo minimalno izdržavanje, pa su lokalne vlasti pristupile sakupljanju dobrovoljnih priloga za izbjeglice. U nekim krajevima su svi stanovnici bili obavezni da uplate novčani prilog „pa i hrišćansko stanovništvo.“
O trajnom smještaju muhadžira iz Srbije govorilo se posvuda. Pošto su proturane glasine da će se oni pretežno naseliti na zemljištu koje su hrišćani kmetovi dotad već obradili i sa kojeg nisu ubrali plodove, te da će to biti sprovedeno silom, Jovanović se obratio valiji s pitanjem da li su te glasine tačne. Šerif Osman-paša mu je rekao da su to samo glasine. Vlasti će „sultanove musafire“ naseliti tek u proljeće, dakle u vrijeme dok zemljoradnici nisu ni obradili zemljišne površine i kmetovima neće biti nanesena nikakva šteta. Konzul je bio uvjeren da je valija govorio istinu. On je izvijestio Rehberga i o tome da se u Bosni pristupilo opštem regrutovanju, ali su proturane neprovjerene vijesti da će njime biti obuhvaćeni i hrišćanski mladići. Valija je i ovu glasinu odbacio kao netačnu. To se kasnije pokazalo sasvim tačnim. Tih godina je u Bosanskom ejaletu uglavnom vladao mir; samo je bihaćki kajmakam 5. februara 1863. godine izvijestio valiju „da se među stanovnicima kajmakamluka zapaža uznemiravajuća uzrujanost“, a za nju je okrivio strane emisare koji dolaze iz Srbije i Vojne krajine. [12]
Uporedo sa smještanjem muhadžira, potkomisije su procjenjivale njihovu nepokretnu imovinu u Srbiji. Osmanska potkomisija je procijenila tu imovinu na šest miliona groša, a srpska na tri i po miliona. „Ova velika razlika došla je otuda što je sa turske strane uzeta kao osnova za procenu vrednost imanja pre 1862. godine. Srpska potkomisija smatrala je da je jedino pravedno stanovište – držati se vrednosti u trenutku pregovora. U tom vremenskom razmaku cene kuća morale su pasti usled jednovremenog iseljavanja 3 do 4.000 osoba. Vrednost im je i dalje opadala, jer su ostale napuštene i izložene propadanju.“ [13] Svakako je procjenu trebalo utvrditi onda kad su muhadžiri bili prisiljeni da se isele, a prorijeđeni su podaci o tome da su njihove kuće ostale neuseljene i da im je zbog toga cijena mogla opasti.
Način života domaćeg srpskog stanovništa je uticao na to da su zanemarivani oni običaji koji su bili ukorijenjeni kod muslimanskog stanovništa, kako o tome piše Blagoje Živković. „Dok su bili u Užicu Turci oko cele varoši bilo je mnogo votnjaka, a turske kuće su bile ograđene zidom. Stoga što njine žene nisu nikud izlazile, svaka je kuća imala vodu... Kad su Turci izašli i otišli u Bosnu, Srbi su zapustili sve vode, od najmanje 120 tekućih voda – česama – danas nema više od stotine – sve je to zasuto...“ [14] Ipak, procjena imovine vršena je između Srbije i Turske, i to nije imalo uticaja na njihovo ubrzanije ili usporenije naseljavanje u Bosanskom ejaletu. Osim toga, muhadžiri iz Srbije nisu mogli uticati na procjenu njihove imovine koja je ostala u Srbiji te nisu ni mogli ustanoviti da li je ona procijenjena u stvarnoj vrijednosti ili je to bila pogodba dvaju komisija.
Čim je dobio dozvolu iz Carigrada da u Bosni može stalno naseliti bivše stanovnike Užica i Sokola, valija je izjavio da bi bilo dobro da se oni razmjeste u Bijeljini, Zvorniku, Tuzli, Maglaju i Sarajevu. Očevidno je vodio računa o tome da su muhadžiri do tada živjeli u gradovima i da su se bavili gradskim privređivanjem te da bi ih zbog toga trebalo smjestiti u bosanske gradove koje je nabrojao. Nasuprot njemu, Šefik-beg je predložio da se svi nasele na jedno mjesto, na državno zemljište koje je ranije pripadalo Huseinbegu Gradaščeviću. Očevidno je, pisao je Ščulepnikov svojoj vladi, da Šefik-beg nije vodio računa o tome da „užički turci nisu zemljoradnici, nego su većinom gradski stanovnici - trgovci i zanatlije“ i da će se oni vrlo teško prilagoditi životu na novom močvarnom i poljoprivrednom zemljištu. Sarajevski medžlis je prihvatio valijin prijedlog da u Sarajevu i njegovoj okolini naseli oko stotinu užičkih porodica.
Prisilno iseljavanje muslimanskih stanovnika iz gradova u Srbiji bilo je propraćeno njihovim nezadovoljstvom, pa i pružanjem otpora. Tako su stanovnici Sokola izjavili da nikako ne žele napustiti svoje kuće. „Početkom novembra 1862. ovaj nesporazum je mogao dobiti široke razmjere, jer su stanovnici Sokola izjavili ne samo što neće da se sele iz grada već su spremni da iz tvrđave pruže otpor svakom nasilnom pokušaju iseljavanja, te da će se braniti do posljednjeg.“ [15] I pored snažnog protivljenja da napuste svoje domove, Sokoljani su se ipak morali iseliti, a pri tom nisu pružili otpor koji su bili nagovijestili.
Bosanski valija je odredio da se većina muslimanskih „sultanovih musafira“ prognanih iz Srbije ipak smjesti u naselja koja će se za njih podići uglavnom u zvorničkom kajmakamluku. Zato je 14. aprila 1863. godine krenuo iz Sarajeva u sjeverne krajeve ejaleta da bi odredio zemljište na kojem će se podizati ta nova naselja. Na polasku je izjavio da će usputno rješavati i druga sporna i neriješena pitanja koja su u njegovoj nadležnosti. Tako će provjeriti kako se izvode radovi na izgradnji druma Sarajevo-Brod i riješiti spornu dionicu kod Vranduka kako bi se gradnja nesmetano nastavila. [16] Na svom putu u Posavinu, valija je 17. aprila stigao u Maglaj, a potom nastavio putovanje preko Doboja i Modriče do Gradačca u koji je stigao 19. aprila 1863. godine.
Stručna komisija, koju su sačinjavali Bedri-beg i jedan inženjer, krenula je iz Sarajeva nekoliko dana prije valije drugim pravcem. Oni su najprije preko Zvornika došli u Bijeljinu, onda u Brezovo Polje gdje su odredili zemljište za novo naselje, a potom se u Gradačcu pridružili valiji da bi odredili teren za izgradnju naselja na bivšem imanju Huseinbega Gradaščevića. U toku boravka u Zvorniku, oni su razgovarali sa doseljenicima iz Srbije koji su im izjavili kako ne odobravaju da se za njih grade nova naselja. Tom prilikom, oni su predlagali da im se isplati novčana odšteta za njihova imanja ostavljena u Srbiji i da im se onda dozvoli da slobodno izaberu mjesta u kojima će podići svoje nove domove. Ovo tim prije što se većina doseljenika u ranijem mjestu stanovanja bavila isključivo trgovinom i zanatima, pa ukoliko ih smjeste na jedno mjesto, ili nekoliko mjesta, ne bi se mogli baviti svojim dotadašnjim zanimanjem. Poručili su valiji da upravo zbog toga ne mogu prihvatiti ni njegovu odluku da ih naseli u poljoprivredne krajeve.
U vrijeme valijinog odsustvovanja iz Sarajeva, 6. maja je stigao Portin vanredni mubašir (izaslanik) Zija-beg, koji se od dolaska u Sarajevo ponašao neuobičajeno. Naime, bez valijinog prisustva je sazvao ugledne ljude iz ejaleta i objavio im ferman o svojim zadacima u Bosni. Zatim je obavio protokolarne posjete stranim konzulima i priredio prijeme za njih. Na prijemu, koji je za njega priredio mubašir, konzul Jovanović je saznao da će on ostati u Bosni znatno duže nego što mu je fermanom bilo određeno jer, kako je sam izjavio, „ovdje ima puno posla za njega“. [17] Do tada su mubaširi sve obavljali uz valijinu saglasnost i uz njegovo prisustvo. Zašto je Zija-beg tako postupio nije nigdje objasnio. Valija je u to vrijeme obilazio mjesta u Posavini radi određivanja zemljišta za nova naselja. U Gradačcu ga je posjetio i fra Martin Nedić.
Toliški župnik fra Martin Nedić započeo je u Tolisi zidati novo crkveno zdanje za koje do tada nije dobio dozvolu, pa je pokušao privoljeti valiju da mu izdjejstvuje Portino odobrenje. O sadržaju razgovora sa valijom i mufetišom, Nedić je odmah upoznao austrijskog generalnog konzula, svakako u namjeri da se i konzul založi kod valije kako bi dobio potrebno odobrenje za podizanje crkve. U svom pismu Jovanoviću, on je detaljno naveo cijeli tok razgovora sa valijom:
Presvitli Gospodine c.k. Glavni Konzule!
Sovim pismom javljam Vam čestitog Vezira Osman paše dolazak ovdi u
Tolisu. On je dne 19. Travnja čatiso u Gradačac, gdi sam mu ja slideći dan pristupio, za učinit naklon. Isti me je uljudno primio pa u dugom razgovoru
upita ga ja: Gospodaru! kamo Ferman, da moremo gradit cerkvu u Tolisi? Odgovori: piso sam na Devlet, dojtiće Ferman ako Bog da. Dne 22. Travnja na Zapovid Vezira dojdu u Gradačac Popovi i knezovi i sakupljenim kaza Vezir ovo: ja imam nalog od Devleta da na mirinskom zemljištu smjestim carske goste (musafire) koi su iseljeni iz Srbie, od ovih gostiuh ima se naselit u Selo Orašzu na obali Save (sahat daleko od Tolise) oko 250 kućah. I za ovo obavit imadu se iz Orašja dignut Seljani svi (Srbi) koim će se na drugom mjestu dati selišta. Tom prigodom kaza Vezir i ovo: imam naredbu od Visoke Porte, da ponudim carske kmete, neka ako hoće odkupe zemlje, koje obrađuju.
Dne 22. Travnja Vezir i kajmakam tuzlanski sa mnogom pratnjom dojdoše ovdi kmeni i kahvu popiše. Opet u razgovoru ja napomenu Ferman za gradnju cerkve, Vezir odgovori: Vi ste falili, jer niste pravnijem pravcem tražili Ferman. Ja odgovori: neznam pravnijeg pravca, nego što smo četiri mazbatte izvadili od gradačkog Medschlissa; koje smo preko rukuh kajmakama slali Veziru, a Vezir valjda ji je slao na Devlet. Pri polasku Vezir prigleda početo lani zidanje i reče: ovo proslidite zidat, u tom će stignut Ferman i za cerkve. Prinoćio Vezir pod šatorom dne 23. proš. mis.ode u Berčki i Belinu pa dne 30-tog istog miseca opet dojde u Tolisu, komu pod šatorom ja pristupi i opet u dugom razgovoru reče mi: jesteli počeli zidat? Ja odgovori: nisam jer još pribavljam kreč, i pisak, pakću lahko počet zidat. On mi i opet veli: falili ste, jer se niste deržali pravca za dobit Ferman od Devleta. Pri rastanku reče mi Vezir: sutra ću sa Mufetiš pašom (carskim Povjerenikom) doći kvama na kahvu, pa dne 1. Svibnja zbilja i dojdoše. Prigleda opet započeto zidanje Mufetiš upitame: jer ste sa starog mista preselili ovdi? Ja odgovori: jer ono misto voda topi. On: sčijem ste dozvoljenjem to učinili? Ja: sa Churšid pašinim, koi je tada bio Vezir na Bosni. I tada je Vezir naredio Kajmakamu tuzlanskom Izak paši, a ovi Medschlissu Gradačkom, i ovi je prigledao staro i novo misto, ter smo prominili zemlju za zemlju, staru mi prodali carskim kmetim, a na ovoi smo se smistili. Mufetiš: imateli na to pismo? Ja: nejmamo, al nismo ni na staro zemljište imali pisma, jer nam je od starina ostalo. Mufetiš: buduć da nejmate pisma na vaše zemljište, nit imate pisma s koim vam je dopušteno da ovu, i ovoliku kuću načinite, ovo se ima porušit. Za tim upita me Mufetiš: koliko ste potrošili, dok ste ovu kuću načinili? Ja odgovori: dok je samo pokrivena potrošili smo 500 dukatah, i to na majstore, i pribavljanje materiala, i župljani su bez platno nadničili. Dok je pako ponutrica sva dogotovljena, neznam koliko je potrošeno. Turci vele od prilike još 500 dukat, daklen sva kuća stoi 1.000 Dukat. Mufetiš veli: he! toliko će vam Devlet platit, i zabiližit misto drugo, pa na njem gradite. Ja velim: mi nemožemo van u sredini župe biti, a ovo je sredina, i kad bi se mi pokrenuli, imalo bi se 5.000 katolikah odavle pokrenut, i na drugo misto preseliti. Mufetiš i ovo i dva krat reče: Vas je netko drugi nagovorio je daovdi kuću i cerkvu gradite. Ja mu odgovori: nitko Efendum. Vridno je napomenut, da kad sam i u Gradačcu i ovdi izlazio prid Vezira odmah je činio da na stolu sjednem, a ni jedan od begah ne bi bio prisutan našem razgovoru. Al Mufetiš u moju sobu došao ne reče mi: da sjednem, a pusti da prisutan bude Hadži Muhamed beg Gradačević, koije najpoglavitiji protivnik i tužitelj krštenog zakona, i svake prosvjete europejske. Pa i ovo napominjem što Mufetišpaša kod mene ni kahvu nehtjede posrkat.
Na poslidnjem razgovoru prid Mufetišem Vezir reče: sinoć sam kazao, da ste vi falili nedržeći pravca zadobit Ferman. Mojim mnenjem kod njia je moja falinka ta, što posli nego nisam mogo po Turcim dobit Fermana, obratio sam se na Slavni c.k. Austrianski glavni konzulat i visoku Internuntiaturu. Ičim ovo javljam ostajem nadalje odanosti Vašeg Presvitlog Gospodstva preporučujući se jesam u
Tolisi dne 5. Svibnja 1863.
Pokorni sluga O. Martin Nedić
Župnik Tolise [18]
Austrijski generalni konzul je podržao Nedićevu molbu kod bosanskih vlasti, što mu nije bilo teško jer se ni Osman-paša nije protivio gradnji crkve u Tolisi. Već je 24. marta 1864. godine fra Martin Nedić imao u svojim rukama dozvolu za gradnju crkve i otad je ona tekla nesmetano.
Valijino kretanje po Posavini pratile su austrijske pogranične vlasti i ukazivale mu uobičajene počasti. Iz pisma koje je Andrija Torkvat Brlić uputio 3. maja 1863. godine u Zagreb u vezi sa Osman-pašinim putovanjem proizlazi da je valija 2. maja došao u Bosanski Brod. Hrvatski ban Šokčević je odmah odredio delegaciju koja će u njegovo ime pozdraviti valiju u Bosanskom Brodu. Na čelu ove delegacije bio je komandant slavonskobrodske tvrđave koji je sa pratnjom u svečanim uniformama pozdravio valiju. Osman-paša ih je srdačno primio i počastio kafom i čibukom. Valija im je tom prilikom izjavio da će se za muslimanske doseljenike iz Srbije izgraditi 300 kuća na desnoj obali Save naspram Slavonskog Šamca, a „1.400 kuća iznad Bosanskog Broda“. Poslije završenog prijema, valija se istog dana prevezao u Slavonski Brod i u šest sati uveče ukrcao u parobrod i otplovio u pravcu Berbira. Na rastanku je izjavio delegaciji koja ga je dočekala u Slavonskom Brodu da će najprije otići u Banja Luku i otuda se vratiti u Bosanski Brod i uzvratiti posjetu. Pukovniku Vagneru je rekao da je već odredio zemljište za izgradnju potpuno novih naselja: Brezovo Polje naspram Račinovaca, Orašje naspram Županje i Orahova naspram Jablanca. [19] Inače se u Bosni mnogo govorilo o tome kako je Porta odlučila da u ovaj ejalet naseli i druge narode iz Azije.
Austrijski konzularni agent u Tuzli obavijestio je Generalni konzulat u Sarajevu da se u zvorničkom kajmakamluku naveliko šire glasovi kako će se u proljeće 1864. Godine graditi još novih naselja u koja će se smjestiti Čerkezi. Generalni konzul je ove vijesti primio kao vjerovatne, jer je i on smatrao da valija to čini radi toga da bi se uz samu graničnu liniju s Austrijom, koja je „satima udaljena od prvih muslimanskih naselja“, izgradila nova naselja za muslimane i na taj način potislo hrišćansko stanovništvo sa granice. „Štaviše, smatralo se da će prvo takvo naselje za Čerkeze biti izgrađeno u Rači.“ Valija je izričito naglasio konzulu da se nova naselja za muslimanske doseljenike iz Srbije podižu u Posavini, samo zbog toga da bi naselio stanovnike na „pustim prostranstvima“ i da to nije ni u kakvoj vezi s tim da on muslimanske doseljenika razmješta uz austrijsku granicu, da bi na taj način odatle potisnuo hrišćansko stanovništvo.
Konzul mu nije vjerovao nego je izvijestio svoju vladu u Beču da to valija čini smišljeno, planski i sistematski kako bi krajeve koji su naseljeni isključivo hrišćanskim stanovništvom razdvojio naseljima muslimana i osigurao granicu prema Austriji. [20]
U vrijeme valijinog odsustvovanja iz Sarajeva, Portin mufetiš Zija-beg je preuzeo upravljanje ejaletskim poslovima. I to je dotad bilo neuobičajeno. Kad je za to saznao, valija je bio iznenađen tim više što je mubašir sazvao na vijećanje i Veliki upravni savjet, a to je spadalo isključivo u valijinu nadležnost. Naime, Zija-beg je sazvao Veliki upravni savjet i sve pokrajinske starješine i od njih zatražio da mu podnesu izvještaj o radu i polože račun za novčane izdatke za izvođenje javnih radova. Čak je zapečatio ejaletsku kasu i smijenio muhasebedži-efendiju Rašida Našid-efendiju. To je kod upravnih činovnika izazvalo pravu pometnju u Sarajevu, ali i u sjedištima kajmakamluka. Do tada nije nikad bilo preduzimano tako nešto, posebno u valijinoj odsutnosti, pa je valija to shvatio kao napad na sebe i neodobravanje dotadašnjeg rada. Čim je za to saznao, bosanski namjesnik ljutit zbog brzine kojom je mubašir sve to obavio, valija je najavio svoju ostavku tim odlučnije što je Zija-beg zabranio da mu se ukažu počasti prilikom povratka u Sarajevo. Strani konzuli u Sarajevu su povoljno ocjenjivali valijine mjere koje je do tada preduzimao u cilju unapređenja rada u provinciji, a posebno na započetoj rekonstrukciji postojećih drumova i izgradnji novih dionica. Drum od Sarajeva do Broda je već bio potpuno dovršen za saobraćaj, kao i cesta od Sarajeva do Novog Pazara za prevoz robe i ljudi, te put od Sarajeva preko Travnika do Livna i dalje prema Sinju. [21] To je valija sve učinio za nepune tri godine svog upravljanja Bosanskim ejaletom i to nije moglo ostati nezapaženo. Ovaj sukob je ubrzo izglađen po njegovom povratku u Sarajevo, pa je Rašid Našid-efendija početkom juna ponovo preuzeo svoje mjesto muhasebedži-efendije. Ni Osman-paša nije podnio najavljenu ostavku na položaj bosanskog valije. Valija se vratio u Sarajevo u trenutku kad je i talijanski konzul započeo rad u novoosnovanom italijanskom konzulatu u Sarajevu.
Pored Austrije, Francuske, Engleske i Rusije, konzulat u Sarajevu otvorila je i Italija i tako istakla svoje interesovanje za prilike u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Konzul Cezar Durando je slao svojoj vladi opširne izvještaje o Bosni i Hercegovini, a posebno se interesovao za enklave Klek i Sutorinu kojima je Bosanski ejalet izlazio na Jadransko more. U pitanju je bila mogućnost da Italija preko ovih enklava uspostavi trgovačke veze sa Bosnom i Hercegovinom i tako potisne Austriju koja je preuzela gotovo svu trgovinu sa njom.
Iako se vratio u Sarajevo, valija je nastavio da prati kako se grade nova naselja na sjeveru Bosne. Polovinom juna 1863. godine, tamo je uputio Muhijedin-pašu i svog ćehaju koji su najprije otišli u Zvornik. Oni su dobili zadatak da među muhadžirima skrše otpor onih koji su odbijali da se nasele u naseobine sagrađene isključivo za njih. Njima su doseljenici izjavili da oni jedino traže da im se isplati novac, a oni će se dalje pobrinuti za svoj smještaj i sami sebi izgraditi kuće po svom ukusu i mogućnostima. Najnezadovoljniji su bili oni doseljenici koji su se smjestili u Zvorniku i njegovoj okolini; tražili su novac za odštetu, a ako im se ne udovolji izjavili su da će se radije vratiti u Srbiju, odakle su i došli, nego da se nastane u krajevima uz Savu. Štaviše, Užičani su izjavili da im je srpska vlada već odobrila da se mogu vratiti, s tim da mogu slobodno ispovijedati svoju islamsku vjeru, a vratiće im i njihove kuće i radnje. Srpska vlada je od njih jedino tražila da plaćaju godišnji porez u iznosu od devedeset groša. [22]
Koliko je to bilo tačno nismo mogli utvrditi, jer o tome nismo pronašli dokumente. Izgleda da su Muhijedin-paša i valijin ćehaja uspjeli da u Zvorniku uvjere većinu doseljenika kako je ipak najbolje da ne pružaju otpor nego da se nasele tamo gdje im je valija odredio, pa su nastavili put do Bijeljine, a zatim obišli Posavinu da nadgledaju radove na izgradnji novih naselja. Uvjerili su se da izgradnja kuća u novim nsredinama teče ubrzano i da se istovremeno podižu nova naselja. Tako je novo naselje Šamac izgrađeno na ušću Bosne u Savu, a Šerif Osman-paša mu je namijenio ulogu glavnog trgovačkog mjesta u ejaletu. [23] Zato je istovremeno sa podizanjem novih urbarnih sredina građen i drum kojim taj grad biti povezan sa postojećim glavnim drumom Sarajevo–Brod. I na ovaj način je valija htio da udovolji zahtjevima doseljenika koji su isticali činjenicu da oni čine gradsko stanovništvo koje se isključivo bavi trgovinom i zanatima. Ipak je bilo doseljenika koji se nikako nisu mogli pomiriti sa načinom na koji su bili primljeni u Bosni, a ni smještajem koji su dobili, pa ni izgradnjom novih naselja za njih, te su i dalje negodovali. Ni vlasti nisu odustajale od toga da ih silom natjeraju da se smjeste u nova naselja. Tuzlanski je kajmakam uhapsio muhadžire koji su se najviše opirali, a ostalima zaprijetio da će ih uputiti u Sarajevo gdje ih je, po njegovim riječima, očekivala još stroža kazna. Najnezadovoljniji su bili Užičani i Sokoljani. Oni su odlučili da se žale Visokoj Porti u Stambolu. Da li su zaista i uputili žalbe nismo mogli utvrditi iz sačuvanih konzulskih dokumenata. Šaputalo se među doseljenicima, da su se četiri porodice, koje su se doselile iz Šapca u Bijeljinu, nezadovoljne načinom prijema i smještaja, vratile u Šabac i tamo prešle na pravoslavnu vjeru. [24]
Konzularni agent u Tuzli major Nikola Omčikus obavijestio je austrijskog generalnog konzula da vlasti vrše nasilje nad onim hrišćanima koji su imali kuće na zemljištu na kojem su podizana nova naselja. Omčikus navodi da su mu lica u koja ima puno povjerenje saopštila ove podatke. Među njima se nalazio i jedan seoski knez iz Šamca. Riječ je o tome da je vlast naredila da se svih šest kuća u kojima su stanovali pravoslavni kmetovi isele odmah, da bi se na tom zemljištu podiglo novo naselje. To je isto učinjeno i sa kmetovima u Tišini, Prudu i Orašju. Omčikus je dalje saznao da je zemljište na kojem se podizalo novo naselje Šamac, u stvari pripadalo udovici Salihbegovićki; naime, kmetovi su od nje kupili placeve na kojima su podigli kuće, a njene zemljišne parcele uzeli u zakup. Udovica se na ovaj postupak vlasti prema njenim kmetovima žalila medžlisu u Gradačcu, ali njena žalba nije ni razmatrana. Saznavši za ovo, kmetovi u Orašju su rasprodali budzašto svoje kuće jer im je priprijećeno da će biti odmah srušene ukoliko ih ne prodaju medžlisu u Gradačcu. Nekoliko oraških kmetova se ipak požalila medžlisu na takav postupak vlasti. Ni njihove žalbe nisu uopšte razmatrane. Tako su kmetovi naprosto otjerani sa zemlje. Neki uporniji su pohapšeni, neki su zastrašivani, dok na kraju nisu svi morali napustiti ovo zemljište. [25]
Nezadovoljstvo pređašnjih stanovnika bilo je još veće zbog represivnih mjera koje su preduzimale bosanske vlasti prilikom zbrinjavanja doseljenika. Nova naselja Orašje i Šamac nisu još bila dovršena polovinom juna 1863, kako je bilo predviđeno, a doseljenici su počeli stizati na ova područja. Vlasti su se onda dovijale tako što su neke hrišćanske porodice nasilno izgonile iz njihovih kuća i u njih privremeno smještale doseljenike. Isto je postupano i sa trgovcima kojima je tom prilikom propadala i roba, pa su se oni spašavali bježanjem na austrijsko područje. [26]
Italijanski konzul je obavijestio svoju vladu o izbijanju nereda u Bijeljini zbog bahatog ponašanja vojnika iz garnizona. Povod za nemire bio je taj što se jedan oficir nasilno uselio u neku privatnu kuću. Stanovnici su izišli na sokake, javno protestovali, vikali i galamili i onda se pojavio požar. Konzul se čudio kako je moglo doći do požara ako su stanovnici samo izišli na sokake, pa je zaključio: „Pretpostavlja se da su mještani sami izazvali požar s namjerom da za to optuže vojnike i na taj način uveličaju njihove greške. Izgleda da su se tom prilikom ujedinili muslimani i hrišćani protiv vojske. To bi najvjerovatnije bila istina, pošto se zna da bosanski muslimani preziru Turke jer ih smatraju osvajačima koji se ne drže nekadašnjih tradicija.“ [27]
Prema izvještajima koje su špijuni slali pograničnim komandama Vojne krajine o prilikama u zvorničkom kajmakamluku, a posebno o izgradnji novih naselja, proizlazi da su Orašje i Šamac građeni po sličnim planovima. U Šamcu je istovremeno podizano 315 potpuno novih kuća. [28] Konzularni agent Omčikus obišao je Šamac 21. septembra 1863. godine da bi se uvjerio kako i gdje se podiže to naselje. Izvijestio je Generalni konzulat u Sarajevu da se u Šamcu gradi 306 potpuno novih kuća. [29] To su pretežno male kuće od drvne građe i pokrivene šindrom. Oko cijelog naselja je podignut visok nasip da bi spriječio potapanje naselja prilikom visokog vodostaja Save. Sa sličnim namjerama je i vladika Dionizije obišao ove predjele. On je putovao preko Gradačca u Šamac i Brčko, pa je izjavio Omčikusu kako se lično uvjerio da se za muslimanske doseljenike grade potpuno nova naselja. [30]
Pošto su radovi privedeni završetku, u ove krajeve je uslijedio dolazak najviših dostojanstvenika Bosanskog ejaleta. Šerif Osman-paša i Muhijedin-paša su obišli novopodignuta naselja početkom jeseni 1863 godine; 18. septembra su krenuli iz Tuzle prema Zvorniku, a onda nastavili prema Bijeljini. Valija je 8. oktobra stigao u Orašje i potom produžio u Šamac. Pošto se u to vrijeme već bila smjestila većina stanovnika, valija se interesovao kako su se smjestili, jesu li zadovoljni i kakva im je još pomoć potrebna. U Bijeljini su ga obavijestili da se iz sela Međaša iselilo petnaest porodica u Srbiju, navodno zbog previsokog poreza. Ispitujući stvarne razloge iseljavanja velikog broja stanovnika iz jednog sela, valija je utvrdio da je kriv i seoski spahija Mustajbeg Ajanović, pa ga je javno ukorio. Mustajbeg je pokušao da umanji svoju krivicu tako što je nabijedio seoskog kneza Mirka da je organizovao iseljavanje stanovnika Međaša u dogovoru sa srpskim vlastima kojima je obećao da će iz Bosne organizovati preseljavanje do tri hiljade ljudi. Valija je naredio da se knez odmah uhapsi i sprovede istraga nad njim. [31] Tako je u jesen 1863. godine uglavnom završeno naseljavanje novih naseobina na sjeveru Bosne. O tome koliko je gdje naseljeno novih doseljenika, podaci se razlikuju.
Pouzdano se zna da je 3.000 stanovnika Sokola porazmještano u Zvornik, Bijeljinu, Gradačac, Modriču, Zenicu, Rogaticu i Višegrad, a samo šest porodica u Sarajevo. [32] Očevidno je većina smještena po novim naseljima. Kao što se vidi, valija im je odredio novo boravište u Posavini, a osim kuća dobili su i zemljišne parcele za obradu. Za izgradnju ovih naselja, Porta je uvela poseban porez. Konzul Durando je izvijestio svoju vladu da je u Kozluku na Drini izgrađeno 110 kuća, Brezovu Polju na Savi 250, Aziziji 200, Šamcu 200 i Orahovi 200 kuća. Osim ovih potpuno novih naselja podignut je veći broj kuća i u bihaćkom kajmakamluku. Prema Durandovoj procjeni, na ovaj način je smješteno oko 1.200 porodica sa oko 7.000-8.000 članova.
Prema rasporedu novih naselja bilo je očevidno da su ona podignuta duž granice prema Austriji i Srbiji, a to je, kako je naveo Durando, sigurno urađeno smišljeno i planski. Nije bilo sumnje u to da su bosanske vlasti imale cilj da povećaju broj naselja sa muslimanskim stanovništvom u graničnim krajevima kako bi se i na taj način spriječio sve veći uticaj susjednih država na hrišćansko bosansko stanovništvo. I Porta je, dakle, obratila veću pažnju na Bosanski ejalet. To se moglo uočiti i po tome što su se gotovo svi bosanski begovi koji su 1852. godine bili doživotno prognani iz Bosne, upravo do 1863. godine vratili u Bosnu. Za njih su bila obezbijeđena mjesta u medžlisima, a postavljeni su i na druge važnije položaje u administraciji i vojsci. Da bi podstakao sklapanje brakova, sultan je izdao ferman kojim je zabranio ženama da javno nose zlatni nakit i biserne ogrlice i ograničio taksu koju su imami mogli naplaćivati za sklapanje braka. Ovo se svakako odnosilo na muslimansko stanovništvo, jer se upravo kod njih sklapao sve manji broj brakova. To se objašnjavalo time što su oni naglo siromašili uslijed smanjenih prihoda po posljednjim Portinim agrarnim mjerama, ili uslijed smanjenih prihoda od stočarstva zbog pomora stoke od stočnih bolesti koje su posljednjih nekoliko uzastopnih godina harale po Bosni.
Nasuprot muslimanskom stanovništvu, hrišćanski trgovci su se naglo bogatili i svojim ženama kupovali skupocjen nakit, ali su ga njihove žene nosile krišom. „Zbog toga su žene iz bogatijih hrišćanskih porodica izvan kuća bile ogrnute kaputima da ne bi pred muslimanima pokazivale svoje bogatstvo.“ [33]
Iz gotovo svih izvještaja u kojima se donose podaci o broju izgrađenih kuća za muslimanske doseljenike iz Srbije proizlazi da je u Kozluku podignuto 110, Brezovu Polju 250 i Orahovi 200 kuća. Podaci se razlikuju za Donju Aziziju, odnosno Orašje, i Gornju Aziziju, odnosno Bosanski Šamac. Za Orašje se najčešće navodi 241, a za Šamac 315 kuća. Međutim, podaci o broju novoizgrađenih kuća i broju stanovnika u njima koje je valija Šerif Osman-paša dao engleskom konzulu u Sarajevu neposredno poslije završene gradnje novih naselja, svakako su najpouzdaniji. Bosanski namjesnik je izjavio da su u zvorničkom kajmakamluku podignuta nova naselja: Kozluk (zvornička kaza) u kojem je izgrađeno 118 kuća i u njima smješten 571 stanovnik, Brezovo Polje–Brezovoselo (bijeljinska kaza) u kojem je sagrađeno 300 kuća i smješteno 1.555 stanovnika, Orašje–Azizija (gradačačka kaza) u kojem je izgrađeno 200 kuća i u njima nastanjena 963 stanovnika, Bosanski Šamac–Gornja Azizija (gradačačka kaza) u kojem je izgrađeno 260 kuća i u njima smješteno 1.180 stanovnika. U banjalučkom kajmakamluku izgrađeno je novo naselje Orahova (gradiška kaza) u kojoj je sagrađeno 225 kuća i naseljeno 1.090 stanovnika. Osim ovih novoizgrađenih naselja podignute su nove, ili osposobljene stare kuće za stanovanje i u drugim dijelovima Bosanskog ejaleta. Tako je u Zenici osposobljeno za stanovanje 150 kuća, a u Kostajnici (kozaračka kaza) izgrađene su 182 kuće i u njima smješteno 728 stanovnika. Sva nova naselja sagrađena su po istom planu sa pravilno raspoređenim ulicama, snabdjevena su dovoljnim količinama pitke vode, imaju po jednu džamiju, a svaka porodica je dobila poveću obradivu parcelu od 25-40 dunuma. Svi ovi novi stanovnici doselili su se iz Beograda, Užica, Sokola i Šapca.
Engleski konzul je izvijestio svog pretpostavljenog generalnog konzula u Istanbulu da je valija obišao sva novopodignuta naselja da bi se upoznao sa tim kako su doseljenici smješteni. Usputno je izvršio inspekciju radova na izgradnji novih cesta. Time se posebno ponosio. Naime, kad je valija došao u Sarajevo zatekao je samo jedan dobro održavan drum od Sarajeva do Travnika, koji je bio izgrađen u Omer-pašino doba (1851), a tada, dakle za nepune tri godine njegove uprave, u Bosni je već bilo izgrađeno cesta u dužini od 516 milja, ili 172 sahata hoda. [34]
Na taj način je, dakle, smješteno u Bosni ukupno 6.087 stanovnika; i talijanski konzul je procijenio da se u sjevernoj Bosni naselilo oko 1.200 porodica. Po njemu u Orašje su naseljena 304 Užičanina u 140 kuća, 134 Beograđanina u 75 kuća, 47 Šapčana u 25 kuća i četiri Sokoljana u jednoj kući. [35] Očevidno je da se ovaj broj novih naseljenika u Orašju nije slagao sa onim koji je valija saopštio engleskom konzulu. Izgleda da su neki doseljenici iz Srbije sami sebi izgradili domove, svakako uz pomoć države. Međutim, nisu se svi ni doseljavali u isto vrijeme, pa otuda nejednaki podaci za neka naselja. Sigurno je to da su doseljenici iz jednog grada iz Srbije naselili jednu ili više mahala u novopodignutom naselju. Tako su se, na primjer, u Orašju, mahale nazivale: Beogradska mahala, Užička mahala, Šabačka mahala i Sokolska mahala.
Nije bilo sumnje u to da je u zvornički kajmakamluk naseljena većina doseljenika. O prilikama u ovom kajmakamluku, u vrijeme doseljavanja muhadžira iz Srbije, major Omčikus je podnio izvještaj u oktobru 1864. godine, u vidu odgovora na postavljena pitanja. Vjerovatno je to od njega zatražio generalni konzul da bi kompletirao podatke o Bosanskom ejaletu, koje je potom dostavio vladi u Beču.
1. Zvornički kajmakamluk, bez kladanjske nahije koja je 1863. pripojena sarajevskom kajmakamluku, nema više od 140 kvadratnih milja. Od toga su 38 posto obradivo zemljište, 30 posto šume, 22 posto pašnjaci i 10 posto neobradivo zemljište.
2. Oranice, livade i pašnjaci su vrlo plodni, ali se ipak izvozi tek šestina poljoprivrednih proizvoda. Zemljoradnici su obrađivali zemlju na veoma primitavan način i teško su prihvatali nova dostignuća u poljoprivrednoj proizvodnji. U srednje rodnim godinama proizvedu onoliko koliko im je potrebno za ličnu potrošnju. Glavne poljoprivredne kulture su pšenica, ječam, zob i kukuruz. Pšenica se najviše sije u zvorničkom i gradačačkom kraju, a kukuruz u bijeljinskoj okolini. Jednogodišnji prosječan rod žitarica se procjenjuje na oko 160 miliona oka. Za prodaju se najviše nudi kukuruz, a zatim pšenica. U Tuzli i Zvorniku se nalaze velike pijace za prodaju žitarica i najposjećenije su od juna do februara. Poslije žetve, prosječne cijene su: ječma 20 para za oku, pšenice 24, kukuruza 20 i zobi 16 para za oku. Žitarice se prodaju ne zato što se proizvodi mnogo i ima ih napretek, nego iz nužde da se dođe do gotovog novca. Samo manji broj veleposjednika ima veliku proizvodnju. Žitarice se čuvaju u posebnim spremištima uz kuće, zovu se hambari i uglavnom su građeni od drveta, a kukuruz se ostavlja u košarastim spremištima. Najplodniji predjeli su bijeljinska nahija i Posavina, a najneplodniji su krajevi oko Maglaja. Jesenji usjevi su sijani u oktobru, kukuruz u maju, dok je početak žetve u julu, a branje kukuruza krajem septembra. U ovom kajmakamluku se kao međuusjevi mnogo siju grah i krompir, ali ne na cijeloj teritoriji. Rijetko se uzgaja konoplja, a mnogo više lan, sađeno je ponešto i duhana, ali je njegov izvoz zbog visokih carina zanemarljiv. U vrijeme nerodnih godina uvozi se grah iz Austrije, a kad su rodne godine ima za izvoz kukuruza, pšenice, ječma i zobi. Posebno se mnogo izvoze šljive u austrijske krajeve.
3. Stočarstvo je uglavnom zanemareno. Najviše se uzgajaju goveda i svinje, a zatim ovce i koze. Sva stoka je sitnog rasta. Konji su srednjeg rasta, ali su jaki i izdržljivi. Srednje cijene za stoku su: jedan vo osam dukata, svinja dva dukata, ovca 45 pjastera, koza 30 pjastera. Pošto je 1864. godine harala goveđa kuga bio je zabranjen izvoz stoke. Iz ovog kajmakamluka prosječno je izvoženo oko 48.000 svinja. Ovce i koze nisu izvožene. Najveća stočna pijaca za rogatu marvu bila je u Gornjoj Tuzli, a za svinje u Bijeljini i Gradačcu. Mnogo su izvožene sirove kože, i to ponajviše u Austriju, zatim u Sarajevo i Visoko. Prosječne cijene su se kretale oko dva cvancika po komadu. Vuna je bila osrednjeg kvaliteta; neprana vuna je prodavana za 10, a oprana za 16 pjastera po oki. U Austriju je godišnje izvoženo prosječno po 200 centnera vune. Omčikus je zaključio da bi izvoz vune i stoke mogao biti znatno veći ukoliko bi se na austrijskoj strani pojednostavila carinska i sanitetska kontrola. Sva roba iz zvorničkog kajmakamluka je izvožena preko skela na Savi kojih je bilo mnogo. Vrlo velika trgovina je obavljana krznima divljih životinja. Prosječne cijene su bile: krzno vuka 20 pjastera, lisice 26 pjastera, kune jedan dukat, tvora 20 pjastera, jazavca 20 pjastera, divlje mačke 6 pjastera, vjeverice 30 para, zeca tri pjastera. Bezmalo svi stanovnici ovog kajmakamluka su se bavili pčelarstvom. Ono se stalno povećavalo. Med je prodavan po četiri pjastera za oku, vosak 23 pjastera, a uglavnom su izvoženi u Austriju.
4. Zvornički kajmakamluk je imao 35.661 kuću. U njima je stanovalo 251.470 stanovnika. To znači prosječno po sedam stanovnika u svakoj kući. Očevidno da su to bile veće porodice. Od njih je bilo 28.812 katolika, 105.312 pravoslavnih, 117.231 musliman (i Cigana) i 115 Jevreja. U većim naseljima ovog kajmakamluka živio je ovaj broj stanovnika:
Naselje Broj stanovnika Naselje Broj stanovnika
Donja Tuzla 5. 264 Maglaj 3. 188
Zvornik 4. 870 Srebrenica 2. 301
Bijeljina 6. 074 Vlasenica (Birče) 1. 027
Brčko 2. 562 Gornja Tuzla 1. 271
Gradačac 4. 500 Janja 3. 510
Gračanica 2. 849 Modriča 1. 764
Najnaseljeniji su bili bijeljinski i gradačački kraj, a najnenaseljeniji maglajski, birčanski i srebrenički.
Austrijski konzularni agent je posebno donio podatke o pravoslavnom stanovništvu. Iz njegovog izvještaja proizlazi da je zvornička eparhija imala ova naselja sa brojem stanovnika i kuća:
Nahija Selo Broj kuća Broj duša Sadašnji pop
Gračanica Srnice 29 168 pop Marko iz Bijele
Zuberovo Brdo 44 276
Brčko Bijela 24 131
Bijela Kalajčiska 50 310
Cerik 18 107
Gračanica Guste 12 80 pop Pero iz Gračanice
Gračanica, prva mahala 26 129
Skipovac 80 491 pop Pero iz Gračanice
Gračanica, druga mahala 39 235 pop Jovo iz Gračanice
Loinja 65 394
Malešić 10 64
Paležnica 28 148 pop Savo iz Osječana
Čifčije 20 119
Osječani I 15 87
Osječani II 96 559 pop Mojsija
Bušletić 37 220
Poturice 11 61 pop Antonije
Grabska 20 109
Postinje 35 223
Kožuh 89 510 pop Marko
Koprivna 120 706 pop Stojan
Vranjak 110 654 pop Jovo
Modriča 90 526 pop Georgije
Miloševac 102 600 pop Jovo iz Miloševca
Gradačac Kruškovo Polje 35 214
Crkvina 73 429
Pisari 32 198 pop Georgije
Skarić 14 84
Tišina 21 130
Slatina Gornja 84 495 pop Mojsija
Slatina Donja 54 330
Skugrić Gornji 60 384 pop Sofro
Skugrić Donji 90 610
Krešnica 18 121 pop Todor iz Tolise
Tolisa Gornja i Radić 47 229
Zelinja 46 276
Borovo Polje 11 68 pop Đoko iz Zelinje
Riječani 10 64
Gradačac 60 389 pop Todor iz Gradačca
Samarevac 20 130

Nahija Selo Broj kuća Broj duša Sadašnji pop
Gradačac Obudovac 140 846 pop Vaso
Bare 5 28
Batkuša 51 307 pop Jefto iz Batkuše
Grebnice 22 130
Brvnik 42 251
Kopanice 15 96 pop Nikola iz Batkuše
Vučilovac 19 110
Draganovci 31 191
Bukova Greda 10 64
Čović Polje 54 322 pop Marko iz Žabara
Žabar Donji 95 549
Žabar Gornji 180 1071 pop Stojan
Avramovina 28 160
Brežnice 12 86 pop Kosta iz Porebrica
Brčko Porebrice 71 429
Mukatači 6 42
Gradačac Krepšić 38 222 pop Arsen iz Brčkog
Brčko Brčko 115 684
Boderište 97 578
Brka 10 71
Grbavica (Tetima) 24 140 pop Aleksa iz Brčkog
Buzekara, Sandići i Trnjaci 142 850 pop Đoko iz Mrtvaje
Dubravica 26 164
Brvnik 6 35 pop Tešan iz Lukavice
Pukiš 33 192
Crnjelevac 22 135
Lukavica 15 84
Brezje 12 71
Miladići 9 50
Vršani 9 58
Bijeljina Tetima 46 280 pop Dmitar
Mirosavci 14 82
Piperci 41 250
Brusnica 11 62
Brčko Mačkovac 17 109
Zvornik Lobutska 68 400
Kozjak 15 82
Pirkovac 23 139
Jablanica 51 315
Nahija Selo Broj kuća Broj duša Sadašnji pop
Brčko Zovik 36 210 pop Simo iz Zovika
Vuičić 20 120
Garevo 16 80
Lukavac 20 128
Rašljani 10 54
Ljubnica 80 416 pop Risto
Amajlije 54 329 pop Dmitar iz Bijeljine
Čipirovine 21 124
Bijeljina I 130 791
Pučile 48 278
Kovanluci 23 130 pop georgije iz Bijeljine
Krivci 21 118
Brijesnica 43 260
Crna Bara 10 58
Bijeljina II 100 612 pop Jančo iz Bijeljine
Obarska
Ljeljenča 155
63 948
376
Bijeljina Janja 37 220 pop Gavro iz Janje
Ruotina 16 100
Batar 77 458
Modrac 56 342
Kojčinovac 37 215 pop Mićo iz Janje
Glogovac 34 197
Čardačine 47 290
Popovi 61 360 pop Danilo iz Dvorova
Dvorovi 94 578
Međaši 100 589
Balatun 120 710 pop Stevo
Velino Selo 59 352 pop Risto iz Međaša
Brodac 86 501
Brodac 62 360 pop Jovo iz Svinjareva
Dizdarevo 30 196
Trnjaci 48 280 pop Risto
Batković I 70 424 pop Vasilije
Batković II 110 692 pop Aksentije
Svinjarevo 32 191
Trešnjica 17 109
Crnjelovo 238 1470 pop Pero
Vršani 105 611 pop Radovan
Bukovica 102 616 pop Vasilije iz Korenite
Nahija Selo Broj kuća Broj duša Sadašnji pop
Korenita 77 452
Magnojević 74 439 pop Gajo iz Korenite
Mrtvice 47 292 pop Đoko
Ražljevo 22 131 pop Nikola iz Mrtvica
Brezovo Polje 35 218
Brezova Varoš 6 39
Bobetino Brdo 34 200
Tutnjevac 66 386
Čađavica 234 1.450 pop Stevo iz Čađavice
Zabrđe 81 489
Bogatovo Selo 77 454
Dragaljevac Donji 100 608 pop Jovo iz Čađavice
Dragaljevac Gornji 49 290
Ugljevik 88 525
Janjari 32 198
Suho Polje 83 491 pop Tomo iz Zagona
Zagon 143 848 pop Stevo
Priboj 85 519
Zvornik Rastožnica 58 340 pop Gavro iz Priboja
Zloselo 33 199
Briest 15 96
Rožano 11 70
Glavičice 68 404
Bjeloševac 32 200
Čengić 78 472
Karaevac 24 148
Trnava 108 659
Krčina 22 136
Banjica 34 212
Pilica 103 642
Mezgraja 48 280 pop Dmitar
Tobut 66 382 pop Stevo iz Vakufa
Maleševci 29 187
Lokano 98 580 pop Mićo iz Banjice
Jočević 65 372
Jasenica 30 194
Vitinica 28 179 pop Tešo
Zvornik, prva mahala 50 290 pop Filip iz Zvornika
Šetić 55 326
Balkovica Donja 3 20
Zvornik, druga mahala 60 364

Nahija Selo Broj kuća Broj duša Sadašnji pop
Snagovo 10 65
Grbavci 20 130
Kitovnica 15 86
Gusteri 12 70
Gluvnina 12 62 pop Đoko iz Zvornika
Jordani 9 56
Karakaj 8 50
Čelopek 33 214
Teršić 46 282 pop Nikola iz Zvornika
Tabanica 48 276
Skočić i Jasenica 108 658
Dubnica 44 254
Rainci 5 32 pop Nikola iz Jeginluka
Kalesija 13 80
Bulatovci 6 40
Nezjuk 6 32
Balkovica 12 76 pop Cvijetin iz Tuzle
Tuzla Tuzla 120 724
Čaklović 18 100
Crno Blato 10 64
Požarnica 35 210
Dunoević 8 50
Brdnica 10 68
Vernović 10 69 pop Marko iz Tuzle
Matiević 6 40
Koliković 4 26
Kolimer 10 70
Petraš 6 42
Cviljevina 16 95
Šikulja 8 52
Jeginovlug 20 140
Podpeć 40 236
Tinja 15 104
Jasenica 40 260
Jaruške 4 28
Babići 7 45
Lužani 6 36
Dragunja 10 58
Smoluća 40 238
Trstenica 10 56
Marina Glava 10 70

Nahija Selo Broj kuća Broj duša Sadašnji pop
Tuzla Lukavac 20 126
Prizenić 10 67

Primjedba: sveštenici su obično stanovali u mjestu rođenja.
5. Stanovništvo zvorničkog kajmakamluka ostvarivalo je najviše prihoda od stočarstva i trgovine drvetom. Među zanatlijama su preovladavali obućari, štavljači kože, sedlari, tesari, kolari, zidari, krojači, majstori za izradu ukrasa, lončari, stolari, majstori za izradu buradi i drugi. Oni su svoje proizvode prodavali uglavnom po unutrašnjosti Bosne na sedmičnim pazarima ili godišnjim vašarima. U kajmakamluku nije bilo radionica za izradu oružja, ali je svaki kraj imao ponekog majstora koji je popravljao oružje. Država je monopolisala proizvodnju baruta, ali se on javno proizvodio u manjim količinama i u kajmakamluku, pa kriomice i u dolini Spreče. Bio je odličnog kvaliteta. Prodavan je na javnim mjestima po 20 pjastera za oku.
Dosta rude metala ima u okolini Tuzle, Zvornika i Gradačca. Kameni ugalj je kopan u okolini Tuzle i Zvornika. Po opštem uvjerenju domaćeg stanovništva, oko Tuzle se nalaze bogati baseni kamene soli, ali nije postojao nijedan rudokop. So je dobijana iz slanih bunara u Gornjoj Tuzli i Donjoj Tuzli. Iz slanih bunara Gornje Tuzle dobijano je dnevno 400 oka soli iz 2.000 oka slane vode. Iz toga proizlazi da je iz pet oka slane vode dobijana oka soli. Od 9.000 oka vode iz slanih izvora kod Donje Tuzle dobijano je samo 500 oka soli. Dakle jedna oka soli iz 18 oka slane vode. Kvalitet soli je bio dobar. Oka je prodavana za jedan pjaster. Na udaljenosti četiri sahata hoda od Tuzle kopan je kameni ugalj koji je bio kvalitetniji i jeftiniji od ogrjevnog drveta.
6. U ovaj kajmakamluk kolonijalna roba je uvožena najviše iz Trsta. Omčikus je procijenio da se godišnje uveze kafe 6.000 centnera, šećera 5.000, južnog voća, ulja, ruma, svijeća i sapuna po 600 i pamučne robe 1.200 centnera. Iz Pešte, Osijeka i Vukovara uvozilo se 1.500 centnera vina, 300 centnera sirćeta, 60 centnera likera i druge robe. Ovdašnji trgovci su nabavljali robu iz Beograda preko sarajevskih trgovaca jer su je oni davali na poček. Da bi se povećao obim trgovine, zaključio je Omčikus, bilo je potrebno da austrijska strana uspostavi telegrafsku vezu od Vinkovaca do Rajevog Sela, da izgradi dobru cestu između Vukovara i Rajevog Sela i da uspostavi konzularnu agenciju u Brčkom kako bi austrijski trgovci i podanici imali njenu zaštitu od osmanskih vlasti. Do tada su austrijski podanici, uglavnom trgovci, morali i za najmanji spor dolaziti u Tuzlu da bi potražili pomoć austrijskog konzula i tako provesti mnogo vremena na putovanju. To je za posljedicu imalo zanemarivanje redovnih trgovačkih poslova. Osim toga, teškoću u obavljanju trgovine činila je i upotreba više vrsta novca: austrijskog, turskog, francuskog i ruskog, pa je konzularni agent predlagao da se postigne saglasnost da se sav taj novac svugdje prima kao u Oršavi.
7. Vinova loza je uzgajana samo oko pojedinih franjevačkih samostana i ponešto oko privatnih kuća. Šume su neplanski sječene, posebno one koje su se nalazile uz rijeku Savu. Stanovništvo je odreda sjeklo drva u šumama za svoje potrebe. Austrijski trgovci su kupovali veće količine građevinskog drveta. U unutrašnjosti kajmakamluka nalazili su se veliki šumski reviri. Drvo se u njima uopšte nije sjeklo zbog nemogućnosti da se izveze pošto nije bilo nikakvih puteva, pa ni običnih šumskih staza. Pašnjaci su dobro uređeni i košeni su dva puta godišnje. Sijeno se potroši za ishranu stoke u zimsko doba, a za prodaju ostaju veoma male količine. Oka sijena je prodavana po četiri pare.
8. Putevi u zvorničkoj kajmakamiji su loši kao i posvuda u Bosanskom ejaletu. Bolje se održava cesta od Brčkog do Bijeljine i ona koja povezuje Tuzlu preko Birča sa Sarajevom. Cestom od Brčkog do Bijeljine odvija se prevoz običnim kolima, otprilike onakvim kakva se upotrebljavaju u austrijskim zemljama za odlazak u polja. Na cesti od Tuzle preko Birča za Sarajevo trebalo je još izgraditi priključne puteve za Zvornik i Brčko, pa stoga ova cesta još nije bila u upotrebi. Mostovi na novoizgrađenim cestama su urađeni solidno i dosta su čvrsti. Prevoz jednog tovara robe, koji se računa da iznosi stotinu oka, plaća se obično jedna para po oki.
9. Zemlju posjeduju uglavnom muslimani, ali ima i hrišćana koji su zemljovlasnici. Upravo u ovoj 1864. godini, država je dodijelila kmetovima posjede u Posavini na korišćenje za ugovoreni novčani iznos. Ukoliko su željeli i imali novčanih mogućnosti, kmetovi su mogli otkupiti ove parcele. Hrišćani su mogli i ranije da otkupe poljoprivredno zemljište, ali su se ustručavali pošto muslimani nisu na to rado gledali. Između zemljoposjednika i kmetova su na snazi ova pravila: zemljoposjednik je bio obavezan da kmetu obezbijedi sjeme i radnu stoku, a kmet je zauzvrat davao zemljoposjedniku trećinu pošto bi prethodno odbio desetinu. Zemljoposjednik nije imao pravo da bez razloga otjera kmeta sa selišta, posebno onda kad je uredno obrađivao zemljište. Kmet je isporučivao trećinu u naturi.
Porezi su bili sljedeći:
Vergija, koju su plaćali svi stanovnici kajmakamluka, a iznosila je godišnje po kući 90-96 pjastera. Kad kmet preda trećinu, onda vergija iznosi 60-64 pjastera.
Desetina, koja se određuje po domaćinstvu, iznosi 90-150 pjastera.
Bedelat se plaća umjesto ranije glavarine kao i glavarinu, i bedelat je plaćalo samo muško hrišćansko stanovništvo starosti od 15–70 godina, a iznosio je od 6–50 pjastera po glavi.
Peludija je bio porez na svinje. Iznosila je 47 para po odrasloj svinji, odnosno jedan cvanciger po komadu. Porez na pečenje rakije iznosio je deset posto, a na duhan 12 posto po oki, bez obzira na njegov kvalitet. Osim redovnih poreza, stanovništvo je bilo obavezno da besplatno radi na izgradnji cesta.
U svakodnevnoj upotrebi bile su ove mjere:
Oka je bila mjera za svu robu u čvrstom i tečnom stanju, a odgovarala je težini od 400 drahmi, ili 2,1/4 bečke funte.
Aršin je mjera za sukno i platno, s tim što je veliki aršin odgovarao dužini 2.189 bečke stope, a mali aršin 2.054 bečke stope.
Austrijski dukat se mijenjao za turski sitan novac po 53 pjastera, a u robnom prometu za 58 pjastera. Srebrni cvanciger se mijenjao za tri pjastera, a u robnom prometu za četiri pjastera.
Austrijski konzularni agent je procijenio da svako domaćinstvo u zvorničkoj kajmakamiji ima u prosjeku dva vola, jednu kravu, jednu ovcu, tri svinje i jednog konja. U prosjeku, svako domaćinstvo proizvede godišnje 1.100 oka pšenice, 854 oke ječma, 546 oka zobi, 1.986 oka kukuruza, 40 oka graha i jednu oku krompira. [36]
Major Nikola Omčikus je dobro poznavao zvornički kajmakamluk. Kao konzularni agent u Tuzli bio je u prilici da češće razgovara sa prvim ljudima ovog kajmakamluka i da dobije podatke o njemu. Međutim, najviše podataka je sakupio od svojih pouzdanih ljudi, u prvom redu trgovaca koji su prolazili s kraja na kraj i ovog kajmakamluka, ali i Bosanskog ejaleta. Statističke podatke je najvjerovatnije dobijao od službenih predstavnika svjetovnih i crkvenih vlasti. Stoga su podaci iz ovog njegovog izvještaja značajni za historiju naselja i kajmakamluka u cjelini.
haluga
 
Postovi: 51
Pridružen/a: 23/02/2010 14:00

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la staradis dana 24/08/2012 14:29

Kolika je to mrznja bila pokazuje to da bukvalno nista nije ostalo ma ni jedan objekat koji je podsjecao na muslimane.
staradis
 
Postovi: 1342
Pridružen/a: 03/04/2012 17:40

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la gomilego dana 24/08/2012 14:36

staradis je napisao/la:Kolika je to mrznja bila pokazuje to da bukvalno nista nije ostalo ma ni jedan objekat koji je podsjecao na muslimane.

:arrow: genocid :arrow: elitocid :arrow: kulturocid
bas kao i '12, '42, '92 ...
gomilego
 
Postovi: 410
Pridružen/a: 30/09/2010 13:58

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la Halcyon dana 24/08/2012 14:58

Ove bi stvari trebalo učiti u školskim knjigama historije, da se o tome ne priča samo na forumima.
Avatar
Halcyon
 
Postovi: 2267
Pridružen/a: 01/09/2011 09:29
Lokacija: Tuzla

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la cyprus dana 24/08/2012 15:07

Žalosna je historija ovih prostora :sad:
Avatar
cyprus
 
Postovi: 25973
Pridružen/a: 21/03/2007 23:00
Lokacija: Σαράγεβο / Saraybosna

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la bach dana 24/08/2012 22:02

Oni koji pričaju o nekakvom vjekovnom tursko - bosanskom prijeteljstvu, nemaju pojma kakve besmislice rade. Nikada Turci i Bošnjaci nisu bili prijatelj. Turci su od osvajanje Bosne ovaj prostor tretirali kao što kolonijalne sila tretitaju svoje kolonije: Otimali su od naroda ove zemlje sve što se moglo oteti, u korijenu su sjekli svaki kulturn i ekonimski napredak, te obezglavljivali bošnjački narod, tako što su dopuštali monstrumima poput Dželaludin paše i Omer paše Latasa da nesmetano sijeku sve učenije bošnjačke glave.



Bošnjaci su Osmanskoj držai, kao i svaka kolonijalna čeljad, bili obično topovsko meso koje je za interese debelih sultana ginulo u Perziji, Egiptu, oko Beča, Sigeta, Budima. Niakad niko Bošnjacima nije hvala za to. Srbija, Crna Gora, Rumunija, Grčka, Bugarsak, Egipat su dobili ili veliku autonomiju ili nezavisnost u 19. vijeku. Bošnjaci nisu dobili ništa. Ali Bošnjacima pamet nikad nije bila jača strana, zato je moguće ovo.



: “Alija mi je ostavio Bosnu u amanet. Rekao mi je da je Bosna ostavština Osmanlija”


Predsjednik Stranke pravde i razvoja (AKP) i premijer Republike Turske se obratio na današnjem sastanku u središnjici stranke i kazao da uzdasi i bol srebreničkih žrtava neće ostati nekažnjeni i da će ruka pravde polahko, ali sigurno, stići zločince. On je poručio da će svi zločinci odgovarati za svoja djela kad tad, ma gdje bili i ma kome pripadali.

***

Erdogan je spomenuo i prvog predsjednika Predsjedništva R BiH Aliju Izetbegovića i poželio da ga “Bog nagradi za sve što je učinio za bošnjački narod”. Također, on je podsjetio da je Aliju Izetbegovića posjetio dok je bio u bolnici u Sarajevu.

“Tom prilikom rekao mi je: ‘Ostavljam ti Bosnu u amanet. Bosna je ostavština Osmanlija’, još uvijek se sjećam ovih riječi”, kazao je turski premijer.

Erdogan je napomenuo kako je njegov zamjenik Bekir Bozdag danas prisustvovao komemoraciji u Srebrenici.

Bosna i Bošnjaci su ostavljeni nama u amanet. Učinit ćemo sve što je u našoj moći kako bi se uspostavili mir, sigurnosti i blagostanje u Bosni i Hercegovini”, poručio je Erdogan.

Povodom obilježavanja 17.godišnjice genocida u Srebrenici, oglasio se i zamjenik predsjednika najjače oporbene stranke u Turskoj Nacionalne partije slobode (CHP) Faruk Logoglu, koji je istakao da je genocid u Srebrenici jedna od najbolnijih stranica ljudske historije."






Nikada mi neće biti potpuno jasno kako tačno razmmišljaku bošnjačke glave, kao što mi neće biti mržnja Turaka prema Bošnjacima i ljubav Turaka prema Srbima. O velikim danima te ljubavi u ljeto 1867. kada su turske paše i vojnici , jeli, pili i igrali kolo sa Srbima, dok je muslimansko stanovništvo tamošnjih gradova bježalo i spašavalo živu glavu.



O tom bizarnom srpskom - turskom prijateljstvu lijepo govori jedan srpski dokument iz tog vremena.






"Kako su Turci 1867. godine predali srbima Beograd, Šabac, Smederevo, Kladovo, Užice i Sokol pročitajte na sledećoj stranici

Šesnaestog marta, specijalni kurir (tatarin), Rista Prendić,došao je iz Carigrada i doneo pismo velikog vezira Ali -paše knezu, kao odgovor na srpski zahtev o predaji gradovima. Pismo je pisano vrlo laskavim tonom, i u njemu su navedena tri načina predaje koja je Divan (zbor vezira) predložio sultanu: Da knez bude komandant garnizona u gradovima i da garnizoni ostanu turski; Da garnizoni budu mešoviti, polu - turski, polu -srpski i dan knez bude njihov komandant; Da turski garnizoni napuste gradove i da se gradovi povere knezu. U pismu se zatim kaže, da je sultan " iz blagovolenija i iz svagdašnje brige o srpskom narodu i njegovom napretku", izabrao ovaj poslednji, treći način, i tako poverio knezu čuvanje gradova pod jednim jedinim uslovom - da pored srpske, na beogradskoj tvrđavi ostane i turska zastava.

Po dolasku na vlast godine, kao glavni cilj svoje politike knez Mihailo je postavio oslobađanje i ujedinjenje srpskog naroda. Tom cilju bilo je podređeno sve drugo - jačanje moći vladara i stvaranje narodne vojske trebalo je da pripreme zemlju za rat s Turcima.Na početku Mihailove vladavine turski garnizoni su se još uvek nalazili u Srbiji, raspoređeni u šest gradova: Beogradu, Šapcu, Smederevu, Kladovu, Užicu i Sokolu. njihovo prisustvo je vređalo srpski nacionalni ponos i dovodilo do zategnutiosti u srpsko-turskim odnosima, koja je kulminirala juna 1862, posle turskog bombardovanja Beograda sa kalemegdanske tvrđave. Izgledalo je da je rat neizbežan pa su velike sile, da bi sprečile sukob, hitno sazvale međunarodnu konferenciju koja je održana u carigradskom predgrađu Kanlidži. Na njoj su Rusija i Francuska branile srpske interese i zahtevale hitno iseljavanje Turaka iz preostalih gradova u Srbiji, dok su Engleska i Austrija pružale podršku Turskoj. Iz tih razloga odluke konfe rencije predstavljale su kompromis. Od Turske je zahtevano da iseli civilno stanovništvo i povuče garnizone iz gradova u unutrašnjosti - Užica i Soko-la, dok su u ostalim utvrđenim gradovima na Savi i Dunavu - Beogradu, Šapcu, Smederevu i Kladovu - turske posade ostale.

Konferencija u Kanlidži je sprečila srpsko - turski rat, ali nije uklonila uzroke sukoba. Knez Mihailo je bio nezadovoljan njenim odlukama: "Dokle god su Turci u srpskim gradovima, dotle nema Srbiji mira, niti Meni opstanka u njoj!" Sve dok su turski topovi predstavljali pretnju srpskoj prestonici, nije se mogla povesti nikakva nacionalna akcija širih razmera. Netrpeljivost između Srba i Turaka postajala je sve veća. Tako, na primer, kada je Omer-paša Latas, vraćajući se iz Hercegovine i Crne Gore 1863. godine, svratio u beogradsku tvrđavu, poslao je odred vojnika i muziku pred knežev konak da dop - rate kneza na Kalemegdan. Kada je to čuo, knez je ponosito odgovorio: "Omer-paša zna da sam ja u Dvoru, i ako mu se svidi neka dođe, ali mene neka ne očekuje!"

Konzul ljubi ađutanta


Tada se činilo da se pitanje gradova ne može rešiti na drugi način nego ratom. Međutim, 1867. godine, zahvaljujući promenama na evropskoj političkoj sceni, ono je rešeno diplomatskim putem. Do tada, u sukobima Srba sa Portom, Rusija i Francuska bile su na srpskoj strani, a Engleska i Austrija na turskoj. Pošto je 1866. godine poražena u ratu sa Pruskom, Austrija za izvesno vreme nije bila u mogućnosti da vodi aktivnu spoljnu politiku širih razmera. Da ne bi sasvim izgubila uticaj na Balkanu, ona je nastojala da zadovolji Srbiju kao balkansku državu koja je prva mogla otpočeti rat sa Turskom. Iste, 1866. godine, na Kritu je izbio ustanak i Porta se uplašila mogućeg uznemirenja drugih balkanskih naroda. Pošto je Kneževina Srbija važila za njihov stožer, Porta je rešila da zadovolji njene zahteve.

Knez Mihailo je shvatio da je nastupio povoljan trenutak za rešavanje pitanja gradova. Preko Jovana Ristića, ondašnjeg srpskog kapućehaje (diplomatskog predstavnika) u Carigradu, 29. oktobra 1866. uputio je pismo velikom veziru Ali - paši, u kome je otvoreno i jasno zatražio da se gradovi ustupe Srbiji. Od tada, pitanje gradova nalazilo se u središtu interesovanja srpske javnosti. O ovom značajnom događaju u srpskoj istoriji zapise su ostavili mnogi savremenici, kao što su, na primer, Kosta Hristić, LJubomir Uzun - Mirković, Mileva Alimpić i mnogi drugi. Iscrpan opis zbivanja koja su pratila predaju gradova ostavio je i izvesni M. Lešjanin, činovnik Ministarstva pravde, koji je sačuvan pod naslovom Naročite beleške od 1. januara 1867. godine i to o gradovima u Srbiji. Ove beleške čuvaju se u Arhivu Srbije i na njima je, u najvećoj meri, zasnovan i ovaj tekst.

Od upućivanja kneževog pisma sultanu, pa do kraja januara 1867. godine, do Beograda nisu dospele nikakve vesti po ustupanju gradova. Turci su, po običaju, odugovlačili sa odgovorom, a u Carigradu, tom "vrelu balkanske politike", malo šta se moglo doznati o pravim turskim namerama prema srpskom zahtevu. Najzad, 28. januara 1867, muhafis (vojni zapovednik) Beograda, Ali - Riza paša, saopštio je knezu da je Porta donela odluku o ustupanju gradova Srbiji i da se čekaju još samo carske irade (ukazi), pa da se primopredaja gradova izvrši. Porta je, dakle, morala da popusti pred pritiscima velikih sila i opasnošću od opšteg ustanka nezadovoljnih hrišćanskih naroda.

Dvadesetog februara pročulo se po Beogradu, da je u tri sata posle ponoći, austrijski konzul lično otišao knezu u konak, da bi mu javio da je dobio pismo od ministra Bajsta, u kome mu je saopšteno da je objavljen carski ukaz o ustupanju gradova. Konzul je tim povodom čestitao i poljubio kne - ževog ađutanta Kostu Bučevića. Ovaj je probudio kneza i dao mu pismo; knez se zahvalio konzulu i ne primivši ga, što je učinio tek sutradan. Ovimpostupkom konzula Lenka, Austrija je želela da preotme slavu ruskoj propagandi i da predstavi turski ustupak kao svoje delo.

Međutim, srpska vlada je već znala da je objavljen carski ukaz, o čemu ju je izvestio Ristić, telegrafom 16. februara, samo se još nije znalo pod kojim uslovima će gradovi biti ustupljeni Srbiji. U to vreme se po beogradskoj varoši mnogo govorilo i nagađalo kakvi će ti uslovi biti. Austrijska štampa je pisala da će Porta povećati danak Srbiji i tražiti da se ukine narodna vojska i umanji stajaća, samo da bi smanjila njenu autonomnost i da bi je obavezala da ostane mirna i lojalna Porti. "Međutim", piše Lešjanin, "to se uobšte govorilo, a ja sam držao za tvrdo, čuvši to i od ministra pravde, a i poznajući dobro knežev karakter, da se neće od naše strane primiti uslovi, koji bi dirali u naša prava."

Tatarin za muštuluk


Takvo stanje neizvesnosti trajalo je sve do 8. marta. Najzad, 8. marta izašao je vanredni broj lista Vidovdan, koji je javljao da je odgovor knezu predat našem zastupniku u Carigradu i da je pismo na putu ka Beogradu. Novine su javljale da se još ne znaju uslovi pod kojima će gradovi biti predati, ali da se veruje da će oni biti zadovoljavajući. Ovo saopštenje sastavio je Jovan Marinović, predsednik Državnog saveta, a Vidovdanu je predalo Ministarstvo inostranih poslova. Srpski zastupnik u Carigradu Jovan Ristić bio je ovlašćen da pismo otvori i pročita, i da telegrafom javi sadržaj pisma, a potom pismo pošalje u Beograd. Vlada je, znači, već znala da su uslovi povoljni, samo nije želela da ih iznosi u javnost bez zvaničnog akta.

Šesnaestog marta, specijalni kurir (tatarin), Rista Prendić došao je iz Carigrada i doneo pismo velikog vezira Ali - paše knezu, kao odgovor na zahtev o gradovima. Pismo je pisano vrlo laskavim tonom, i u njemu su navedena tri načina predaje gradova koja je Divan predložio sultanu:
da knez bude komandant garnizona u gradovima a da garnizoni ostanu turski;
da garnizoni budu mešoviti, poluturski, polusrpski i da knez bude njihov komandant;
da turski garnizoni napuste gradove i da se gradovi povere knezu.

U pismu se zatim kaže da je sultan "iz blagovolenija i iz svagdašnje brige o srpskom narodu i njegovom napretku", izabrao ovaj poslednji, treći način, i tako poverio knezu čuvanje gradova pod jednim jedinim uslovom - da pored srpske, na beogradskoj tvrđavi ostane i turska zastava. Pošto je knez izneo želju da ode u Carigrad i lično zahvali sultanu, Porta je predložila da se o pojedinostima sultan i knez lično dogovore. Ali, knez je to odbio tražeći da se detalji utvrde pre njegovog odlaska, tako da njemu ne ostane ništa drugo osim da zahvali sultanu i vrati se u zemlju. Porta je prihvatila i taj uslov.

Sredinom marta, u Novinama serbskim objavljeno je saopštenje da je dogovor o gradovima postignut, a 26. marta i kneževa proklamacija u kojoj je javljeno da su gradovi ustupljeni Srbiji, i da knez "... za tako znatnu dobit zemlji smatra za svoju dužnost da blagodarnost srpskog naroda izjavi lično caru".

Dostojanstveni Mihailo


Knez Mihailo krenuo je u Carigrad 30. marta na specijalnom parobrodu, praćen brojnom svitom. U njoj su bili predsednik Državnog saveta Jovan Marinović, član Saveta Dimitrije Crnobarac, ministar vojske Milivoje Blaznavac, prvi ađutant pukovnik Dragutin Žabarac, ađutant major Antonije Knićanin, kapetani Kosta Bučović i Svetozar Garašanin, komandant garde poručnik Kosta Janković, inspektor inženjerije potpukovnik Jovan Belimarković, general - štabni major Todor Bojović, upravnik dvora Anastas Jovanović, knežev sekretar Dimit-rije Joksić, smederevski prota Milutin Banić, blagajnik Ministarstva inostranih dela Vladimir Stojanović, sekretar za francuski jezik Aleksa Pačić, sekretar za stranu korespondenciju Karl Betan, pomorski kapetan Franjo Franasović, knežev lični lekar dr Jovan Mašin, kurir Rista Prendić kao i članovi kneževe garde.

O svom trošku, sa poslanstvom je otputovao i poznati beogradski trgovac Hadži - Toma, a po naročitoj zapovesti iz Carigrada i Ali - Riza paša. U Varni, knez je sa svitom prešao na carsku jahtu "Sultanija", na kojoj je stigao u Carigrad 1. aprila. Ristić je javio da je knez dobro doputovao i da je, po naročitoj želji sultanovoj, odmah sa broda otišao sultanu na podvorenje, gde mu je priređen sjajan doček. O ovoj svečanosti ostavio je spomena u svojim Zapisima Kosta Hristić, a na osnovu pričanja svoga rođaka Alekse Pačića, člana kneževe svite:

"Okružen svitom, ponosito stavši pred Sultana, Knez ga je pozdravio kraćim govorom, izgovorenim jasnim i krepkim glasom. Dostojanstveno držanje Kneževo, njegova impozantna pojava, njegov viteški stav, mirne i ozbiljne crte njegovog gospodskog lica, neobičan izraz njegovih krupnih očiju u kojima se ogledala njegova patriotska i plemenita duša - sve je to učinilo silan utisak na sultana Abdul - Azisa. U dugačkom crnom kaputu, sa širokim fesom na glavi, onizak i trapav, bleda, podadula lica, koje je odavalo razbludan haremski ži-vot, Sultan je svojim podbulim, staklastim očima ukočeno, kao omađijan, gledao u svoga sjajnog vazala. Smeten i zbunjen, on je nervozno otkopčavao i zakopčavao dugmeta na svome kaputu i nespretno pomerao nogama. On je jedva umeo progovoriti nekoliko isprekidanih turskih reči, koje je Ali - paša, i sam zbunjen, isporučio knezu Mihailu. Uloge su izgledale obrnute. To pre beše suveren koji pobednički oslovljava svoga vazala nego vazal koji čini podvorenje svome suverenu."

Knez Mihailo je primljen i pozdravljen u Carigradu zaista kao pravi suveren. Ambasadori velikih sila - engleski, francuski, austrijski i ruski, redom su pozivali i pružali gostoprimstvo knezu i njegovoj sviti. Na ručku, koji je u čast srpskog kneza priredio ruski ambasador Ignjatijev, knez Mihailo se sreo i sa Nubar - pašom, ministrom spoljnih poslova Egipta, koji je, kao i Srbija, bio vazalna provincija Turskog carstva. Nubar - paša, koji je takođe došao u Carigrad u nameri da traži ustupke za svoju zemlju rekao je tom prilikom Jovanu Ristiću: "Da očupamo što više, kad je prilika zgodna!"

Na Blagovesti, 6. aprila, knez je u Carigradskoj patrijaršiji prisustvovao službi, na kojoj je, zajedno sa grčkim sveštenicima, činodejstvovao i smederevski prota Banić; posle službe, kneza je u audijenciju primio patrijarh Carigradski. Sledeći susret sa sultanom knez je imao na dan svog odlaska iz Carigrada, 11. aprila. Posle dužeg razgovora, sultan mu je uručio ferman (carsku zapovest) o ustupanju gradova. Tom prilikom sultan je odlikovao kneza ordenom Osmanije - prvim ordenom Carstva, i na poklon mu dao pet rasnih arapskih konja. Ordeni nižeg reda uručeni su i ostalim članovima kneževe svite.

Knezu Mihailu je ovo bila druga poseta Carigradu. Na prvo podvorenje sultanu išao je 1840. godine, kada je prvi put dospeo na kneževski presto. Razlika između ove dve posete bila je velika. "Onda sam", pričao je knez Jovanu Marinoviću, "imao za obitalište našu malu kuću u Džebaliji, a sad carsku palatu u varoši i drugu carsku palatu na Bosforu. Onda sam nekoliko nedelja čekao dok je sultan udostojio primiti me, a sad sam na carskoj jahti odmah od sultana primljen bio, pa tek posle u određeni mi kvartir odseo; onda je trebalo po nekoliko dana čekati dok me koji od velikaša primi, a sad dođoše i svi se utrkuju koji će mi veću uslužnost ukazati." Ugled i značaj Kneže-vine Srbije su, očigledno, znatno porasli u razdoblju od 27 godina, koliko je proteklo između dve kneževe posete Carigradu.

Posle nekoliko dana boravka u Carigradu, knez je krenuo nazad u Beograd. Na poziv rumunskog kneza Karola, usput je svratio u Bukurešt, gde je dočekan sa oduševljenjem. Pošto je Srbija u to vreme važila za stožer balkanskog jedinstva, mladom rumunskom knezu predstavljalo je veliku čast da ugosti srpskog vladaoca.

Trijumfalne kapije u Beogradu


Za to vreme, u Beogradu su vršene pripreme za doček kneza. Poslanstvo beogradske varoši, u kojem je bilo preko pedeset ljudi, sa predsednikom opštine Živkom Karabiberovićem na čelu, krenulo je u Radujevac, na srpsku granicu, u susret knezu. U Radujevac su otišla i poslanstva Požarevčana i Smederevaca, a do Smedereva je stiglo i jedno poslanstvo iz Šapca, kao i članovi pevačkih društava iz Pančeva i Zemuna.

Šesnaestog aprila, u pet sati popodne, topovskom paljbom pozdravljeno je uplovljavanje kneževog parobroda u savsko pristanište. Mnoštvo naroda iz Beograda, cele Kneževine i iz drugih krajeva naseljenih Srbima, zakrčilo je savsku obalu, Kalemegdan i okolne ulice, oduševljeno pozdravljajući kneza. Turska vojska dočekala je vladara Srbije na gradskim bedemima, a srpska na savskoj obali. Knez je stajao napred, na krovu lađe, iza njega Ali-Riza paša, a sa strane svi srpski velikodostojnici koji su ga pratili na putu.

Prema rasporedu za doček, na šlepu uz koji će pristati kneževa lađa stajali su ministri, iza njih sudije Apelacionog i Kasacionog suda, zatim ostali činovnici i narod. Beogradska opština podigla je četiri trijumfalne kapije: jednu kod parobrodske stanice, drugu na nekadašnjoj Varoš - kapiji, treću na razvalinama Stambol - kapije i četvrtu ispred Dvora. Osim njih, i zanatlije i trgovci podigli su tri kapije: u glavnoj čaršiji, u Savskoj ulici i na Maloj pijaci. Duž čitavog puta kojim je knez trebalo da prođe, postavljeni su drveni stubovi sa srpskim zastavama i od zelenila i cveća napravljenih svodova.

Čim je stupio na obalu, knez se, praćen svitom i okupljenim narodom, uputio u crkvu. Mitropolit i sveštenstvo su otpevali blagodarenije, a zatim je mitropolit izgovorio kratku besedu, u kojoj je, između ostalog, rekao: "Pomoli se gospodaru ovome svetome znamenju hristijanske slave (tj. krstu) koje te čuvaše i onde, gde je pomračena svetlost njegova, pa se zajedno s nama i narodom svojim moli Gospodu Bogu da se sjajnije zablista slava Krsta i Sofije - premudrosti Božije, koja začuđava svet pravdom i istinom... Čuj glas srpskoga naroda, koji se eto složno moli, da te i unapredak ispunjava duh mudrosti i duševne kreposti, da budu svagda s tobom blažene duše svetih Nemanjića, te da podigneš pogaženu i u teškom sužnju decu Dušanovu, koja već toliko vekova čekaju da ih ogreje sunce čovečije sreće i slobode."

Knez je nastojao da se primopredaja gradova izvrši što pre. Želeo je da se već na Cveti, 21. aprila, srpska zastava zaviori na beogradskim bedemima. Zato je predaja beogradske tvrđave određena za 18. april. Na Kalemegdanu, desno od današnjeg glavnog ulaska u park, podignuta je svečana tribina. U deset sati pre podne, pristigao je turski bataljon sa muzikom i zauzeo mesto desno od tribine. Na levoj strani tribine, stajao je srpski bataljon, takođe sa muzikom. Kneževa povorka dolazila je iz pravca Stambol - kapije, na čijem se mestu danas nalazi spomenik knezu Mihailu.

Na njenom čelu koračalo je dvadeset gardista; na pet - šest koraka od njih išao je knez, obučen u crvenu uniformu, sa šeširom i zelenom perjanicom, okićen ordenima, jašući na belome konju dovedenom iz Carigrada, za koga se pričalo da ga je sam car jahao. Kneza su pratili ministar vojni, ađutanti i ostali gardisti. Na tribini, kneza su dočekali predsednici Ministarskog i Državnog saveta, ministri, savetnici, paša beogradski i strani konzuli. Kalemegdan i ulice kuda je prolazio knez bile su prepune naroda.

Odlazak turske vojske


Čim je knez Mihailo stupio na tribinu, počeo je svečani čin predaje gradova. Carski ferman o ustupanju gradova pročitan je prvo na turskom, a potom na srpskom jeziku. Čitanje fermana pozdravljeno je paljbom iz dvadeset i jednog topa, koji su bili postavljeni na beogradskoj tvrđavi. Potom je paša pristupio knezu i, čestitajući mu, predao ključeve gradova. U tom trenutku, pred pašinim konakom je podignuta srpska zastava, što je opet pozdravljeno topovskom paljbom.

Jedan odred srpske vojske, sa oficirom Svetozarom Garašaninom, sinom Ilije Garašanina, na čelu, umarširao je u beogradsku tvrđavu i izašao na bedeme gde je zamenio turske vojnike. Kada je prvi srpski vojnik stupio na gradske bedeme, prekrstio se i skinuo kapu, narod je oduševljeno počeo da kliče i međusobno se grli i ljubi. Stariji ljudi, srećni što su to doživeli plakali su od radosti, a majke su podizale decu da vide srpsku zastavu i srpske vojnike na Kalemegdanu.

Prvi bataljoni turske vojske napustili su Beograd još za vreme kneževog boravka u Carigradu. Na našem parobrodu "Deligrad" otplovili su prema Vidinu, i čekalo se na povratak parobroda kako bi i preostala turska vojska napustila Beograd. Još pre polaska u Carigrad, knez je obećao da će se te godine Cveti, dan kada je njegov otac Miloš Obrenović podigao Drugi ustanak, proslaviti u beogradskoj tvrđavi. Zbog preostale turske vojske u tvrđavi, koja je čekala na odlazak, činilo se da će plan proslave biti promenjen. Ipak, knez je održao svoje obećanje. Cveti su te godine proslavljene svečanije nego ikada pre. Knez je u konaku primao mnogobrojna poslanstva koja su želela da mu čestitaju dobijanje gradova.

LJudi su išli na poklonjenje knezu sa osećanjem istinske blagodarnosti, a ne samo iz učtivosti kao što je činjeno prethodnih godina. Okupljenog naroda bilo je više nego ikada, jer osim Srba iz Beograda i Kneževine, bilo je, po prvi put, i Srba iz Austrije koji su želeli da se poklone knezu. Tako, jedan starac se šest puta vraćao u krug i izlazio pred kneza, a kada su ga upitali zašto to radi, odgovorio je: "Ne mogu da ga se nagledam!" Te godine je i paša čestitao knezu praznik. Dok je vojska defilovala pored konaka, paša je stajao na balkonu pored kneza i ministra vojnog Blaznavca, čime je i on simbolično učestvovao u proslavi dana kada su Srbi krenuli u borbu protiv Turaka.

Pred veče, knez je u pratnji ađutanta došao na Kalemegdan, i, prošavši kroz kapiju, ušao u grad. Uskoro se pojavio na gradskim bedemima, a za njim su došli i Ali - Riza paša i članovi kneževe porodice - sestra Perka, sestrić Miloš Bajić i drugi. Turski orkestar je svirao, dok su Srbi oko njega igrali kolo. Okupljeni narod se divio i čudio ovom prizoru, "... gledajući kako turski paša obilazi oko srpskog kneza na bedemu, i kako turska banda svira srpsko kolo a Srbi oko nje igraju, dok se pred pašinim konakom vije srpska zastava". Činilo se tada, da je to prava propast za Turke, i da, kako se pričalo, oni sami sebi pevaju "vječnaja pamijat". Jedan od okupljenih je ovaj prizor prokomentarisao rečima: "Da sam Turčin, skočio bih sa onog bedema dole u šanac, samo da ne gledam ovu propast!"

Hvala vam braćo


Uveče je knezu priređena bakljada kakva u Beogradu do tada nije viđena. Beogradsko pevačko društvo je došlo pred knežev konak i otpevalo nekoliko pesama. Knez se, potom, sa balkona obratio okupljenom narodu:

"Hvala vam braćo"! Svaki čovek u svome životu ima dana radosnih i tužnih; ima dana srećnih i milih, koje ne zaboravlja, dok god živi. U uspomeni na te dane, nahodi snage za borbu života (...) Ko bi mu oduzeo uspomenu na te dane, taj bi mu oduzeo njegov život. Ja, kao čovek i kao vladaoc, danas, kad sam se među vas povratio, izabrao sam ovaj dan kao najmiliji, kog uspomena davaće život budućem mom životu. LJubav moga naroda prema mene, osećam je ovde, (tad je spustio ruku na prsa) u mome srcu. Ono mi daje uverenja, da bi moj narod bezuslovno pošao tamo, kud bi ga god ja poveo. A ja bi ga poveo, i povešću ga: opštem napretku, slavi njegovoj, i mojoj. U smrt, u život, ja ću s mojim narodom - srećan, veseo, a moj narod sa mnom će! Ja se ne varam u tome! Vera moja u to, ovde je (opet je spustio ruku na prsa)! Narod je moj ljubav moja, radost moja, snaga moja! Živeo narod! Živeo narod! Narod u kome sam ja ponikao, u kome ja živim!"

Uspeh srpske politike imao je odjeka i u Crnoj Gori. Dobijanje gradova srpskom knezu je čestitao i knez Nikola:

"njegovoj Svetlosti Knjazu Mihailu Obrenoviću, primite sa celim narodom srbskim iskrena i srdačna čestitanja od mene i moih Crnogoraca za krunisani uspeh. Ovaj je najsvetliji dan u istoriji preporođaja našega naroda, i ja se sa mojom Crnom Gorom pridružujem iz srca današnjem opštem veselju srbstva."

Tokom sledećih nekoliko dana, sva turska vojska je napustila Beograd; umesto turskih, Kalemegdan su od tada čuvali srpski vojnici. Turska vojska se povukla i iz drugih gradova, a na njeno mesto došla je srpska: 22. aprila, jedna četa, sa kapetanom Lazarom Cukićem na čelu, zauzela je Šabac; 24. aprila, četa predvođena majorom LJubomirom Uzun - Mirkovićem ušla je u Smederevo; 26. aprila u Kladovo je umarširala četa sa kapetanom Milutinom Jovanovićem na čelu.

Poslednji Turčin koji je napustio Srbiju bio je Ali - Riza paša, poslednji vojni zapovednik Beograda. Sa svojim haremom i činovnicima, paša je 6. maja krenuo ka Zemunu. Pred sam odlazak, paša je svratio u kuću svog prijatelja, poznatog beogradskog trgovca Hadži - Tome, na kafu i rakiju. U Hadži - Tominoj kući su se tad zatekli i Ilija Garašanin, Milivoje Blaznavac, Živko Karabiberović i mnogi drugi viđeniji Srbi. Iako su se Srbi radovali odlasku poslednjeg turskog paše iz Beograda, bilo im je žao odlaska Ali - Rize, u kome su videli više prijatelja nego turskog zapovednika. Lešjanin je zabeležio da je paša bio "... vrlo ljubezan i pristupan, kao što svi kazivaše, koji su s njim u dodir dolazili i o kome su se i od građanstva čuli uobšte najbolji glasovi."

Ali - Riza se trudio da u svim prilikama pokaže svoja prijateljska osećanja prema Srbima; često je odlazio u naše pozorište i na balove, a nije se ustezao ni da se, kako se priča, uhvati u srpsko kolo. "Tako se govori, da se ne pamti, da je koji turski paša u Srbiji toliko ljubavi kod Srba stek'o, koliko ovaj. I da bog da on bio za vavek poslednji koji je imao kakvu vlast na srbskoj zemlji", dodao je Lešjanin u svojim beleškama.

Žal za našim pašom


Tako je, odlaskom Ali - Riza paše iz Srbije otišao i poslednji predstavnik turske vlasti. Mnogima je tad izgledalo čudno što je predaja gradova izvršena bez krvi, a posebno je bio začuđujuće odnos pun poverenja koji je vladao između kneza Mihaila i Ali - Riza paše. Govoreći o paši, knez je uvek govorio "naš paša", a paša za kneza - "naš knez". Sve je to uticalo na nestanak onog osećanja mržnje koje su Srbi vekovima ispoljavali prema Turcima. Ovo osećanje je tad ustupilo mesto političkoj računici i mnogima se činilo izvesnim da uskoro Srbija i Turska zajedno stanu u odbranu Bosne, u slučaju da Austrija pokuša da je osvoji. Srbi su u to vreme smatrali da treba čuvati celinu Turske carevine sve dotle dok se ne stvore uslovi da se Turci proteraju iz svih krajeva naseljenih Srbima.

Glavnog neprijatelja nisu više videli u Turskoj nego u Austriji. Kad nije mogla da ga spreči, Austrija je pokušala da omete srpsko - turski sporazum o gradovima. Dva austrijska oficira su pokušala da pobune turske vojnike u Beogradu govoreći im da je sramno da predaju gradove bez boja. Kada je to čuo Ali - Riza paša naredio im je da smesta napuste Beograd. "Sirota Austrija", zapisao je Lešjanin. "Kad nemože ništa otvoreno a ona ide pa tako sitničarski buši; ali Srbi znadu, da je njen konzul nagovarao 1862. godine da se bombarduje Beograd, i da je njen konzul opet, koji u tri sata po ponoći trči knjazu u konak i budi ga iz kreveta, da mu kaže novost da se dobijaju gradovi, i ljubi se sa ađutantom; i da su ovo opet njeni oficiri."

Godine 1867, i poslednji "carski Turci" otišli su iz Srbije, ostavljajući za sobom turski barjak na Kalemegdanu, kao jedini simbol turskog suvereniteta nad Srbijom. Srbi to nisu shvatili kao kraj, već kao početak borbe za konačno oslobođenje celog naroda. O tome svedoči i kratka beseda koju je jagodinski prota Jovan izgovorio knezu Mihailu, čestitajući mu, u ime naroda svoga okruga, dobijanje gradova: "Narod, čestitajući ovu dobit, misli da to nije svršetak njegovi težnji, no naprotiv tek početak, i sad nastupa stanje, da se slobodno može raditi na onome, što svaki Srbin smatra za narodnu težnju i poslednji cilj, a to je ujedinjenje svih Srba."
Avatar
bach
 
Postovi: 1410
Pridružen/a: 05/11/2005 12:52

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la veleno dana 24/08/2012 22:32

bach je napisao/la:.


Googlo sam ovaj tvoj tekst i jedino što mi je izašlo je neki portal iz Kladova :zzzz: ...ja ti izvora :roll:

Čuj Turci i Srbi u ono vrijeme igrali kolo zajedno :|

Ajme,šta neće čovjek pročitati na ovome forumu :run: :facepalm:
veleno
 
Postovi: 752
Pridružen/a: 19/09/2009 19:05

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la bach dana 24/08/2012 22:55

veleno je napisao/la:
bach je napisao/la:.


Googlo sam ovaj tvoj tekst i jedino što mi je izašlo je neki portal iz Kladova :zzzz: ...ja ti izvora :roll:

Čuj Turci i Srbi u ono vrijeme igrali kolo zajedno :|

Ajme,šta neće čovjek pročitati na ovome forumu :run: :facepalm:


Budi muško i ponudi kontraargument: da su Turci nekada negdje, do posljednjeg daha branili muslimansko stanovništvo Rumelije odn. Srbije?


Evo malo novijih dokaza ljubavi oba brkato - tamnoputa naroda...

Vučić: Turska je prijatelj Srbije Istaknuto
Napisao M.B. Četvrtak, 24 Maj 2012 13:14 veličina fonta Print
Ocijenite sadržaj
1
2
3
4
5
(0 glasova)

foto: Anadolija

SARAJEVO -- Zamjenik predsjednika Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandar Vučić, najbliži saradnik novog srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića u izjavi za agenciju "Anadolija" najavio je nastavak dobre saradnje Srbije sa Republikom Turskom.



On se u ime u ime SNS-a zahvalio turskom predsjedniku Abdulahu Gulu na čestitkama koje uputio u povodu pobjede Tomislava Nikolića u drugom krugu predsjedničkih izbora u Srbiji 20. maja ove godine.

"Turska je velika zemlja i Turska je prijatelj Srbije. Sa Turskom trebamo da imamo dobre, ekonomske i političke odnose. Mi živimo u državi kontinuiteta. Sve što je ugovarala prethodna vlast, dakle, sporazumi Srbije i Turske, prije svega ekonomski, bit će, naravno, poštovani. Veoma smo zahvali predsjedniku Gulu na čestitkama", izjavio je Aleksandar Vučić za agenciju "Anadolija".

Podsjetimo, turski predsjednik Gul je u svojoj čestitci izrazio očekivanje da će Srbija pod Nikolićevim "vizionarskim i vještim vodstvom, nastaviti da doprinosi miru i stabilnosti u regionu i u godinama koje dolaze i da napreduje na putu integracija u Evropu i evroatlantske institucije".

"Uvjeravam Vas da će održavanje prijateljskih odnosa na visokom nivou između Turske i Srbije i njihovo dalje jačanje tokom Vašeg predsjedničkog mandata biti od izuzetnog značaja za nas", naveo je predsjednik Gul, a prenijela Ambasada Republike Turske u Beogradu.

Komentirajući današnje navode čelnika predsjednika Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivice Dačića da "Zapad gura koaliciju Demokratske stranke (DS) i Srpske napredne stranke (SNS)", Vučić je za agenciju "Anadoliju" podvukao:

"Jedino što možemo reći jeste da mi poštujemo Zapad i poštujemo Istok. Ali, izvinite, građani Srbije su ti koji odlučuju o svakoj vladi i u skladu s tim ćemo se mi i opredjeljivati".

Dačić je izjavio da pojedine vrlo moćne zapadne zemlje žele da novu Vladu Srbije zajedno formiraju DS i SNS, te da na tome insistiraju i preko svojih ambasadora i drugih diplomata.




Ljudi se vole od davnih vremena, šta je čudno u tome?
Avatar
bach
 
Postovi: 1410
Pridružen/a: 05/11/2005 12:52

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la Tkd dana 24/08/2012 23:09

Neki su ljudi ponekad doista naivni. Halalite na tome i ja sam naivan u nekim situacijama, ali ne u svim.

Historia est magistra vitae - Historija je učiteljica života.

Upravo radi toga i studiram historiju. Ona se stalno ponavlja, drugi ljudi, ista razmišljanja. Bosna je bila poprište mnogih ratova, a najsmiješniji su mi oni sa "izdali ste svoju vjeru (veru :-)" ). Vijekovima nas napadaju, a mi im dajemo uvijek ruku prijateljstva i mira.

Pa pogledajte samo danas kakvo je stanje. Ljudi pobili preko 10.000 ljudi i negiraju genocid. Pametnom dovoljno s kakvim vukovima živimo koji su gladni bošnjačke i muslimanske krvi.

Manite se priče da nas ne napadju stalno jer smo muslimani. Upravo nas i napadju stalno jer smo muslimani. Izjave pojedinaca tipa "Neka nam Evropa zahvali što smo zaustavili širenje Islama ka zapadu" je sasvim dovoljna da čovjek shvati u čemu je bit svega.

Putopis Evlije Čelebije, mislim da je 50km na sajmovima knjige. Kupite to ako možete i čitajte. Čitajte kakva je Bosna prije bila, a gledajte šta se sve planski odradilo da je BiH danas ovakva kakva jeste.


Ovo nije sve slučajnost. Nije ni slučajnost da se ratuje samo na bliskom istoku, da se kolje u Palestini, Burmi itd. ;-)
Avatar
Tkd
 
Postovi: 3748
Pridružen/a: 14/07/2012 01:28
Lokacija: Japan

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la veleno dana 24/08/2012 23:13

Kao i obično na ovakvim temama neizostavni su spineri i relativizatori.Ništa Srbe ne može opravdati za zločine koje su počinili nad muslimanima.U tako kratkom vremenu izbrisati sve tragove jedne civilizacije koja je tu bila prisutna vijekovima,to može samo bolesna ideologija.Hitler se je imao na šta ugledati.
veleno
 
Postovi: 752
Pridružen/a: 19/09/2009 19:05

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la bach dana 25/08/2012 00:11

veleno je napisao/la:Kao i obično na ovakvim temama neizostavni su spineri i relativizatori.Ništa Srbe ne može opravdati za zločine koje su počinili nad muslimanima.U tako kratkom vremenu izbrisati sve tragove jedne civilizacije koja je tu bila prisutna vijekovima,to može samo bolesna ideologija.Hitler se je imao na šta ugledati.



Ne znam jesi li upoznat ali prvi moderni genocid su napravili Turci tokom WWI, pobivši na divljački način na stotine hiljada svojih sugrađana Armenaca. Način na koji su Turci tamanili Armence u mnogo detalja podsjeća na ono što su Srbi radili u periodu 92 - 95.

slika


http://en.wikipedia.org/wiki/File:Morgenthau336.jpg

Kada je Hitler 1939 postrojio svoju vojsku postrojio nedaleko od Polajske granice, par trenutaka prije nego što će dati znak za napad, svojim je vojnicima rekao da slobodno ubiju sve na što naiđu i dodao "da niko ne priča o mrtvim Armencima"

Hoću reći da podjednaku krivicu snosi i onak ko vrši zločin i onaj ko može spriječiti zločin, a to ne učini. Srbija je je za to proglašena krivim u Haagu.

Isto tako velika i možna turska carevina mogla 186x spriječiti nestanak muslimana iz Rumelije, ali nije... Nije prstom mrdnula, čak po primjeru iz grada Sokola vidimo da je spriječila da se sami stanovnici brane...
Zadnja izmjena: bach; 25/08/2012 00:12; ukupno mijenjano 1 put/a.
Avatar
bach
 
Postovi: 1410
Pridružen/a: 05/11/2005 12:52

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la pojedinac dana 25/08/2012 00:12

@bach za ovo si trebao otvoriti novu temu.
Ali ne ti perfidno postajući na ovoj temi kriveći Turke umanjuješ srpske genocide nad Muslimanima.

Onaj ko hoće da zna ZNA da su u tadašnjoj Bosni Osmanlije [kasnije Turci] bili okupatori s jedne strane a spasioci dobrih Bošnjana od zle Evrope s druge strane. Nesretni Bošnjo vazda bio proganjan radi onog šta je!

Bošnjaci vide prijatelja u današnjoj Turskoj iz razloga najveće danas popularno zvane Bošnjačke dijaspore. Nemoj da te iznenadi da naredne generacije mašu zastavama raznih zemalja iz istog razloga.

Složio bih se s tobom o bošnjačkoj naivnosti vjerujući u ljubav Turske prema Bosni. Nema ljubavi već samo goli interes. Kako onda tako i sada.

I, zapamti jedno progon Muslimana, čineći genocide, u zadnjih sto i više godina vazda su činili Srbi.
Nikad nisu imali muda da se svete jednakom ili jačem od sebe. To su pokazali i u zadnjem ratu.
Zadnja izmjena: pojedinac; 25/08/2012 00:14; ukupno mijenjano 1 put/a.
Avatar
pojedinac
 
Postovi: 832
Pridružen/a: 02/06/2006 19:02

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la Tkd dana 25/08/2012 00:14

Odakle sada u ovoj priči Armenija :-) :-) :-)

Otvori posebnu temu ako hoćeš o tome da pričaš.
Avatar
Tkd
 
Postovi: 3748
Pridružen/a: 14/07/2012 01:28
Lokacija: Japan

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la pojedinac dana 25/08/2012 00:18

Tkd je napisao/la:Odakle sada u ovoj priči Armenija :-) :-) :-)

Otvori posebnu temu ako hoćeš o tome da pričaš.


bach je napisao/la:Hoću reći da podjednaku krivicu snosi i onak ko vrši zločin i onaj ko može spriječiti zločin, a to ne učini.


@Tkd zar ne vidiš da pokušava da relativizira srpske zločine.
Avatar
pojedinac
 
Postovi: 832
Pridružen/a: 02/06/2006 19:02

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la Tkd dana 25/08/2012 00:25

Braniti nešto što se ne da braniti. Živio forum !

Lahku noć
Avatar
Tkd
 
Postovi: 3748
Pridružen/a: 14/07/2012 01:28
Lokacija: Japan

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la ActionWoman dana 25/08/2012 00:42

Nacionalniid_BOSANCI je napisao/la:Naidjoh na ovaj tekst. Nevjerovatno sta su radili Srbi, Crnogorci, Bugari i Grci sa muslimanima u drzavama Balkana nakon Otomanskog povlacenja sa Balkana. Kakva slicnost sa zadnjim ratom od 1992 g. na ovamo i ratovima protiv muslimana?

Procitajte ovo i dajte svoja objektivna misljenja i komentare!

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=44169&PROGON_MUSLIMANA_SRBIJE_1830-1867._GODINE


Nisu radili sa muslimanima vec od muslimana. Koriguj to.
ActionWoman
 
Postovi: 471
Pridružen/a: 03/06/2011 17:04

Re: PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830 -1867 GODINE

PostPostao/la poznanik dana 25/08/2012 01:05

pojedinac je napisao/la:@bach za ovo si trebao otvoriti novu temu.
Ali ne ti perfidno postajući na ovoj temi kriveći Turke umanjuješ srpske genocide nad Muslimanima.

Onaj ko hoće da zna ZNA da su u tadašnjoj Bosni Osmanlije [kasnije Turci] bili okupatori s jedne strane a spasioci dobrih Bošnjana od zle Evrope s druge strane. Nesretni Bošnjo vazda bio proganjan radi onog šta je!

Bošnjaci vide prijatelja u današnjoj Turskoj ...


@pojedinac, čini se da tebe više boli što je @bach prigovorio Turcima :-) Pa potpuno je ispravno rezonovao nebrigu Turske o svom dojučerašnjem stanovništvu. Misliš li da Turska, iako tada onemoćala država, nije imala dovoljno snage da zapriječi progon srbijanskih muslimana? Ili se i ona, kao i danas, kao i sve slične države, koristila diplomatijom i kupoprodajom interesa, radi ostvarenja što bolje svoje pozicije... Naivan je ko god misli da mu jedna tuđa državna organizacija i tuđi narod, drugačije kulture i tradicije, može biti veći prijatelj od vlastite. Veličati Tursku, veličati drugu državu i druge narode, a biti "Bosanac i Hercegovac", za mene nije ništa drugo nego veleizdaja svog naroda i svoje države. Jedna od najprizemnijih, najljigavijih i najbjednijih ljudskih osobina :(
Avatar
poznanik
 
Postovi: 6750
Pridružen/a: 12/05/2010 16:18
Lokacija: Novo Sarajevo

Sljedeća

Natrag na (H)istorija/povijest

Online

Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.