Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

(H)istorija/povijest Bosne i Hercegovine, regiona, itd...

Moderatori/ce: Chmoljo, NIN

Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

PostPostao/la bach dana 02/06/2012 22:45

U Prijedoru sam bio samo jednom, prošle godine i to na proputovanju sa većog grupom aktivista jedne NVO. Prenoćili smo u gradskom hotelu, malo izašli jedno veče, ujutro malo šetali i kupovali za nastavak puta. Za onoga ko nikad nije pročitao neke novine i gledao vijesti na TV, Prijedor će izgledati kao pitomo mjesto gdje život teče bez nekih velikih trzaja. U Gradu je živo i po podne i naveče. Ima finih mjesta za popiti piće, ima radnji, a cijene su OK. Sana je lijepa rijeka., grad je relativno čist.

Ali nešto u ovom gradu ne štima. Bošnjaci koje sam sreo na pitanje kako se živi, kažu "Ma dobro" i obore glavu. Srbi na isto pitanje kroz zube kažu "Bio rat jbg" i okrenu priču na pitanje da li će Barsa večeras odnijeti pobjedu ili samo odigrati remi. Kod njih vlada neka čudna amnezija , samo vezana za taj period. Pitao sam ih za Kozarac. Rekli su mi da oni nikada nisu bili tamo, ali znaju da je tamo "selendra". Sutradan sam prolazio kroz Kozarac i prijatno se iznenadio. To mjesto izgleda urbanije i uljudnije nego mnoga naselja u Sarajevu. Ima stambene zgrade, škole, trgovine, parkove i ljude koji tu žive i rade.

U Prijedoru se 1992. desila užasna stvar, toliko užasna da čovjeku pamet stane. Mi, Sarajlije i Sarajo, o tome znamo jak malo. Uopšte o Prijedoru, Kozarcu i toj regiji znamo jako malo. Nema Prijedorčana u medijima, nemaju oni svoje munire subašić, malkiće i suljagiće kao Srebrenica. Prijedor je negdje na repu Bosne, zaboravljen.

Razgovor dvije 18 - godišnjake u tramvaju, Sarajevo , 30.maj:

-Hey , jesi vidjela ovi neki nose ove bijele trake zbog Prijedora.
-Čuj to?
- Kažu zbog nekog ubijanja tamo, ali fakt nemam pojama o tome.
- Ni ja nemam blage o tome...

Svaki događaj na ovim prostorima ima dvije perspektive. Onu žrtvinu i dželatovu.

Srbi tvrde da su Bošnjaci pzapravo napali Prijedor i da se Srbi morali braniti.
"Obilježeno 20 godina odbrane grada od Zelenih beretki.

U Prijedoru je danas obilježena 20. godišnjica od napada paravojnih formacija „zelene beretke“ na grad u čijoj odbrani je poginulo 15, a ranjeno 25 pripadnika srpske vojske i policije. Parastos je služen ispred spomenika poginulim borcima i braniocima grada „Za krst časni“, a nakon toga su brojne delegacije položile vijence i zapalile svijeće. Ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS Petar Đokić istakao je da je ovaj događaj prelomio događanja u ovom regionu 1992. godine. „Očito je da je to bio podmukao zločinački pir koji su ovdje izveli pripadnici bošnjačkog naroda, a dalje je podstakao neprijatne i bolne aktivnosti za sve, pa i za Bošnjake“, rekao je Đokić i dodao da se ovaj događaj pokušava potisnuti u stranu i govoriti samo kako se tu dogodio zločin u kojem su stradali Bošnjaci.
parastos prijedor 2 150x100 Obilježeno 20 godina odbrane grada od Zelenih beretkiPrema Đokićevim riječima, ovakvim okupljanjem građana svjedoči se istini o tome šta se događalo i kako je ovdje otpočela spirala nesreće. „Bošnjaci moraju preuzeti odgovornost da su toga dana, svjesno vođeni ili ne, oni praktično pokrenuli spiralu zločina koji su se dalje dogodili na ovom području“, rekao je Đokić. Načelnik opštine Marko Pavić istakao je da je obilježavanje Dana odbrane grada došlo „u vrijeme kada se na Prijedor vrši veliki pritisak, a naš narod naziva agresorom“. „Ovo je samo jedan mali dio istine o proteklom ratu koji se danas obilježava i koji su porodice poginulih boraca željele civilizovano obilježiti i svijetu poslati poruku da će istina uvijek pobijediti, a da smo mi spremni na dijalog, toleranciju, pomirenje i zajednički život“, naveo je Pavić. On je dodao da uvijek ima snaga koje vuku nazad i žive na konfliktima. „Mi u Prijedoru takvim snagama nećemo dozvoliti da rade ono što su naumili“, naveo je Pavić.
Predsjednica opštinske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Zdravka Karlica rekla je da porodice poginulih boraca posebno boli i peče zaborav i prekrajanje istine u upotrebljivu ’istoriju`. „Sjećanje na 30. maj 1992. godine za nas je veoma bolno, ali će ove porodice uvijek pamtiti taj dan i obilježavati, ne vrijeđajući nikog. Ne postoji samo jedna strana, jedna bol, jer ne mogu svi na jednoj strani biti žrtve, junaci i patriote, a na drugoj zločinci kako to mnogi nastoje da prikažu“, istakla je Karlica. Ona je dodala da će uvijek govoriti iskreno jer na to obavezuju najmiliji koji su svoje živote uzidalu u temelje ovog grada i Republike Srpske. U odbrani Prijedora, tokom sedmodnevnih borbi sa muslimanskim paravojnim formacijama, živote je izgubilo 26 srpskih vojnika i policajaca, a više od 30 je ranjeno. Povodom obilježavanja dana napada u prijedorskom pozorištu održana je duhovna akademija. Današnjoj svečanosti prisustvovala je i delegacija Ministarstva uprave i lokalne samouprave RS."



Stav srpske politike danas


"Načelnik opštine Prijedor Marko Pavić izjavio je da nijedan sud nije dokazao da se u Prijedoru dogodio genocid, te da će od MUP-a Republike Srpske zatražiti da ne dozvoli nijednu manifestaciju koju tim povodom želi da obilježi nevladin sektor. On je na današnjoj konferenciji za novinare istakao i da će posebno zatražiti da se njihovo održavanje zabrani na javnim mjestima u vlasništvu opštine i u opštinskim institucijama i objektima. Reagujući na pokušaj predstavnika prijedorskih nevladinih organizacija da organizuju obilježavanje, kako su naveli, 20 godina genocida u Prijedoru, Pavić je istakao da to što pokušavaju da urade nije ni dobronamjerno, ni dostojanstveno. „Oni su željeli jednim igrokazom, mrtvačkim kesama i školskim klupama obilježiti žrtve, a to nije ni dobronamjerno, ni dostojanstveno“,ocjenio je Pavić i naglasio da se on lično klanja svakoj žrtvi, ne tražeći da se zaboravi šta se dogodilo, već da se u ime budućnosti, oprašta. On je na konferenciji za novinare rekao da nevladine, uglavnom bošnjačke organizacije i određen broj Bošnjaka iz inostranstva predstavljanjem današnjeg Prijedora u negativnom kontekstu, nanose veliku štetu suživotu i onome što se želi raditi i uraditi u ovom gradu. „Duboko sam razočaran što se ovaj grad, koji je ostvario zavidne rezultate u povratku predratnog stanovništva,obnovi imovine i drugim elementima po kojima se mjeri civilizovan život,sa toliko upornosti želi prikazati onakvim kakav nije“, rekao je Pavić. Pavić je pozvao Bošnjake koji žive u Prijedoru, da se distanciraju od „kvaziideologija“, kako bi zajednički realizovali razvojne programe kojima je cilj da grad postane razvijen i perspektivan. Povod za ovakvu Pavićevu reakciju bila je konferencija za novinare predstavnika prijedorskih nevladinih organizacija, koja je održana juče u Sarajevu, a na kojoj su u ime organizacionog odbora koji je sačinio program „obilježavanja 20 godina genocida u Prijedoru“, javnost obavijestili da im policija nije dozvolila postavljanje instalacije 23. maja na glavnom gradskom trgu ,a posvećene stradanju 266 žena i djevojčica nesrpske, uglavnom bošnjačke nacionalnosti u proteklom ratu."



Sudbina prijedorskih Bošnjaka

"Njegov tabut sam spustio u zemlju... Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki...
Subota | 02.06.2012.

Ismet Tursić bio je 13-godišnji dječak kada su mu oca, u rano jutro 3. jula 1992. godine, pripadnici "vojne policije" odveli iz kuće... Nikad ga više nije vidio... Ovo je njegovo sjećanje na dane koji su promijenili ne samo njegov život, nego i živote svih koji su nekada živjeli u dolini rijeke Sane

Emir Hodžić_Heliodrom
Ogroman odziv preko cijele planete mi je natjerao suze radosnice na lice, konačno je neko skupio hrabrosti i snage da pokrene stvari u i oko slučaja "Prijedor" sa mrtve tačke i to je danas označeno hiljadama fotografija ljudi sa bijelom trakom oko ruke u znak sjećanja na dane koje su promijenile ne samo moj život nego i živote svih nas u dolini rijeke Sane.

Piše: Ismet TURSIĆ

Šta god sam uradio, šta god da sam postigao i sve ono što sam postao i ono što sam i dan-danas, ima veze sa tim majskim danima 1992. godine.

Ogroman odziv preko cijele planete mi je natjerao suze radosnice na lice, konačno je neko skupio hrabrosti i snage da pokrene stvari u i oko slučaja "Prijedor" sa mrtve tačke i to je danas označeno hiljadama fotografija ljudi sa bijelom trakom oko ruke u znak sjećanja na dane koje su promijenile ne samo moj život nego i živote svih nas u dolini rijeke Sane.

Tata je odveden od kuće uz zvižduke prvih granata koje su, upućene ni sam ne znam otkud, letjele ka bošnjačkim selima na Brdu. Dan prije sam se igrom slučaja zatekao gore, bio je to jedan od mojih nestašluka, nisam volio biti ispred zgrade kao sva druga (normalna) djeca, htio sam jednostavno da otkrivam svijet.

Jedno to moje "otkrivanje" se desilo i u jesen 1991. kada sam sa školskim drugom (Srbinom) išao po jugoslovensku zastavu kod njegove babe u Petrov gaj. To je bilo doba "Apela za mir", vrijeme takmičenja ko će biti veći Jugosloven i ko će bolje nacrtati "peace".

Pošto smo imali dovoljno para samo za jedan pravac, planirali smo se švercovati u povratku; međutim ta naša "brilijantna ideja" je propala jer nas je kondukter šutnuo iz voza u samom startu. Krenuli smo pješke, a na ulazu u selo Kevljani moj drug mi reče: "Ovdje me zovi Suljo!". "Ti mene zovi Mujo!", rekao sam mu misleći da je u pitanju neka zajebancija vezana za viceve. Uhvatio nas je užasan pljusak i, na svu sreću, šofer autobusa pun nekakvih radnika nam se smilovao i stao nam te nam besplatno prebacio tih nekih 10-ak kilometara do grada.

Back to maj '92.

Škola je završila ranije nego obično, 20. maja je bila srijeda i zadnji školski dan. Par dana poslije sam zajedno sa Narcisom, Ogijem i Amijem krenuo da se vozamo biciklima. Neko je došao na ideju da idemo brati šumske jagode na Hambarine (nekih 10-ak kilometara od nasšeg naselja). Otišli smo gore, nismo našli ni 'j' od jagoda i, što je još gore, sreo sam gore daidžu koji je krenuo kod ženine rodbine sa svoje dvije predivne blizankinje. "Degenek mi ne gine kad dođem kuci", pomislih znajući da mi je stari rekao da ne mrdam nigdje ispred zgrade i znajući da će im daidža reći gdje me je sreo.
Mama uzaludno zove prijatelje, između ostalog i današnjeg gradonačelnika Marka Pavića, komšije, vuče hiljadu i jednu vezu ne bi li saznala šta se dešava. Uzalud. Tek sutradan saznajemo od nekog, od maminih bivših kolega, da je tata u pritvoru u SUP-u te da će biti ubrzo pušten. Kozarac je u ovom trenutku razoren baš kao i Brdo, od daidže i njegove porodice ni traga ni glasa.

Oko šest sati smo se vratili nazad, ušao sam u kuću i nešto prezalogajio iritirajući se na jebeni telefon što je non-stop zvonio te na radio s kojeg su neke babuskare upravo javljale da je došlo do oružanog sukoba na Brdu, te da je most na rijeci Sani zatvoren za sav saobraćaj osim vojnog. Ispostavilo se da je patrola srpske milicije i rezervista krenula na Brdo da provocira, naletjeli su na naoružane momke spremne da čuvaju svoju kuću i porodicu i tu je došlo do puškaranja. Bilans je bio dva mrtva i dva ranjena 'eroja.

Sutradan je postavljen ultimatum da se do 12 sati predaju počinioci ovog "zločina" te da se preda nekakvo oružje. U 11.50 je pukla prva granata. Za njom odma' druga i treća. Počelo je... Taman kada se u kući počeo praviti plan silaska u podrum, neko pozvoni na vrata. Komšija Ranko Kovačević i izvjesni Cvijić. obojica milicioneri, mamine radne kolege. "Dobar dan, jel' Meho kući?" "Jeste komšija, izvolite ući!" "Neka hvala, žurimo, treba nam Meho da ode na Radio Prijedor i da pozove muslimane da predaju oružje da se ovo sve zaustavi. I Mursel će ići sa njim, brzo će se vratiti. Meho, jel' imaš slučajno šta od oružja?" "Imam, službeni pištolj koji su svi članovi opštinske vlade zadužili, imam i papire za njega." Uzeli su pištolj, a prije nego što su odveli starog, otišli su do garaže da iz auta uzmu i dozvolu za "utoku". Sad za sad, sve po PS-u.
Prošao je jos jedan dan, tata je još uvijek u pritvoru. Žene i djeca iz Kozarca su potrpani u logor Trnopolje, a oni rijetki koji su uspjeli da "dobace" do Prijedora su u dvorani "Mladost". Išli smo da gledamo i tu tugu, bosonoge nane, majke sa malim bebama u naručju... Scene slične onima koje smo tri godine kasnije gledali u i oko Srebrenice..,

Radio Prijedor smo slušali još pažljivije ostatak tog dana. Nema Mehe, nema Mursela na radiju. Zato ima "Vojvoda Stepa na konju jaše", "Marš na Drinu" i drugi borbeni hitovi. Mama uzaludno zove prijatelje, između ostalog i današnjeg gradonačelnika Marka Pavića, komšije, vuče hiljadu i jednu vezu ne bi li saznala šta se dešava. Uzalud. Tek sutradan saznajemo od nekog, od maminih bivših kolega, da je tata u pritvoru u SUP-u te da će biti ubrzo pušten. Kozarac je u ovom trenutku razoren baš kao i Brdo, od daidže i njegove porodice ni traga ni glasa. Bože, gdje li su Meli i Medi, ta dva mala bisera? Imaju po dvije i po godine a već su pune života i radosti. Jedna je mamina princeza, a druga je malo grublja i prava je star-mala. Bože, čuvaj ih!

Prošao je jos jedan dan, tata je još uvijek u pritvoru. Žene i djeca iz Kozarca su potrpani u logor Trnopolje, a oni rijetki koji su uspjeli da "dobace" do Prijedora su u dvorani "Mladost". Išli smo da gledamo i tu tugu, bosonoge nane, majke sa malim bebama u naručju... Scene slične onima koje smo tri godine kasnije gledali u i oko Srebrenice...

Brdo je uništeno, Kozarac "oslobođen". Došao je red na grad. Stari grad i Puharska, dva naselja sa većiniskim bošnjačkim življem. Puharskoj je upućen ultimatum, vratite oružje i bićete pošteđeni. U protivnom, ne gine vam sudbina Kozarca! Ja i moj vjerni "trkaći" (biciklo) idemo do amidže u Puharsku, blizu "Halidove kuće". Alarmantno stanje, svi su na nogama, na ulici umalo da dođe do tuče kada jedan muškarac trpa svoju familiju u auto i sprema se da zajedno sa njima napusti naselje. "Samo žene i djeca smiju otići, ti ne smiješ!", govori mu neko iz mase, hvatajući ga za vrat. Opšti haos! Amidža nije kući, sigurno je otišao do grada. Njegova porodica je, hvala Bogu, na sigurnom, otišli su u Njemačku prije ovog svega. Nedostaju nam, pogotovo mali Almir, poznat po svojoj ljubavi prema truleks-krpi koju je obožavao jesti(!).
Kozarac
Brdo je uništeno, Kozarac "oslobođen". Došao je red na grad. Stari grad i Puharska, dva naselja sa većiniskim bošnjačkim življem. Puharskoj je upućen ultimatum, vratite oružje i bićete pošteđeni. U protivnom, ne gine vam sudbina Kozarca!

Tu noć primamo u stan ženu sa dvoje djece da prenoće. Svi bošnjački stanovi na Pecanima su u principu puni žena i djece iz Kozarca, Brda, Puharske.. Ljude koje nikad prije nismo vidjeli su preko noći postali dio našeg domaćinstva. Malo mi je to sve nestvarno i čudno, ali isto tako mi nekako "cool", k'o ono solidarnost, ruka ruci, ovo-ono, sve ono što su nas učili u školi sada je nekako postalo stvarnost..

Starog i dalje nema, struju nam uključuju i isključuju kako im je ćeif. Daidža se javio, konačno su kući. Prvo što je pitao mamu je bilo gdje sam ja. Ispričao joj je, normalno, da me vidio gore dan prije nego što je puklo i da je dva dana krijući se po šumama sa svojom familijom brinuo za mene. Meli i Medi su preživjele ta dva-tri dana pakla sa po dva "čajna kolutića" dnevno. Mama mi nije ništa rekla tada, ovo sam saznao tek koji dan poslije...

S Narcisom i Hikmetom, koji je kod nas došao sa majkom i sestrom iz Puharske, se dosađujem ispred zgrade i opet "briljantna ideja" koja nas je mogla koštati glave. "Haj'mo na poker negdje", predloži neko, ne sjećam se više ko. "Haj'mo".. Zujanje po pustom gradu, nigdje struje nema, tako da nema ni pokera. "Na željezničkoj garant ima struje a i kafići rade", opet izvali neko od nas.

Na željezničkoj pustahija, sve pozatvarano. Narcis sa svojom prepoznatljivom skoro pa bijelom kosom, zbog koje je dobio nadimak "Svitac", i nas dvojica štrkljastih dječaka od 12-13 godina smo onako razigrani trčkarali i pokušavali dohvatiti reklamne panoe. Nismo ni primijetili da su u bašti jedne kafane sjedila trojica vojnika/milicionera. Jedan od njih zviznu i prenu nas iz te naše igre. Mahnuše nam da priđemo. Iako smo već bili skoro pa zamakli iza ćoška, dakle imali smo možda priliku da im pobjegnemo, odlučismo da im ipak priđemo. Odnosno, ja i Narcis smo im krenuli u susret, a Hikmet je ostao iza ćoška da sakrije pare namijenjene za pokera, jer smo se bojali da će nam ih uzeti.
Ne sjećam se da smo zaplakali, ali znam da nam nije bilo svejedno. "Vadi pare, 'oćes li da ovaj kundak sad slomim od tebe, mamu ti jebem!" Hikmet izvadi pare iz čarape. "Još me lažeš, pička ti materina, 'oćes li da vas sad sve pobijem ovde!" U glavi praznina. Zaplakao bih, ali ne smijem. Molio bih za milost, ali ne smijem. U tom trenutku se desi čudo.

Kad smo prišli stolu, ugledali smo Bodu, našeg komšiju i "junaka" našeg naselja. Bio je poznat po svojoj zajebanosti, odnosno barem smo ga mi djeca smatrali zajebanim. Bi nam drago kad smo ga vidjeli, jer znali smo da zna ko smo, kontali smo pripaziće nas. "Gde vam je onaj treći?", grubim glasom nam se obrati jedan od njih. Na njemu je policijska uniforma, beretka sa trobojkom-grbom. Izgleda mlad, ali opet nekako zvuči kao neko ko je žešće zajeban. U tom se pojavi i Hikmet iza ćoška i pridruži nam se. "Imena?" Ismet. Narcis. Hikmet. Divno. "Šta radite ovdje, koji kurac?" Igramo se. "Vadi sve što imaš u džepovima!" Nemamo ništa, na nama šorcevi bez džepova. Hikmet izvrnu džepove, ali ni u njima ne bi ništa.

"Šta si sakrio tamo iza ćoška?", upita Hikmeta. Ništa. "Ništa? Priđi bliže!" Hikmet priđe. Zviz. Backhand po sred stomaka. "Koga lažeš, mamu ti jebem? Gdje su vam pare?" Pljus. Šamar od kojeg uši zvone. "Nemojte, molim vas, Bodo, molim te, znaš nas s Pecana!" Svih pet prstiju je ostalo oslikano na Hikmetovom obrazu.

Na Narcisov vapaj Bodo se samo cinično nasmija. "Tišina! Vas dvojica ste slijedeći!" Ne sjećam se da smo zaplakali, ali znam da nam nije bilo svejedno. "Vadi pare, 'oćes li da ovaj kundak sad slomim od tebe, mamu ti jebem!" Hikmet izvadi pare iz čarape. "Još me lažeš, pička ti materina, 'oćes li da vas sad sve pobijem ovde!" U glavi praznina. Zaplakao bih, ali ne smijem. Molio bih za milost, ali ne smijem. U tom trenutku se desi čudo. Jedan naš komšija, čijeg smo sina svi zvali "Njojo" iako je bio stariji od nas, naiđe prugom. Na njemu maskirna uniforma. Prepozna nas odma'. Gdje neće kad smo ga danonoćno izluđivali; ako mu nismo maltretirali sina, onda smo mu kćerku Natašu vukli za njenu dugu kosu. Boro se dreknu na njih, "Šta radite, to su moja djeca! Ostavi ih, jesi cuo! A vi, pička vam materina, šta ćete ovdje, marš kući!"
Već je peti dan kako je tata odveden. Ispred zgrade zujim. Sve manje djece je vani. Srpska djeca nisu tu, otišla su "na selo". Bosnjačka su tu ali kao da nisu, svi su u nekom sjebu, niko ne zna šta se sprema. Roditelji su sve tiši i tiši, roletne se spuštaju do maksimuma sa prvim mrakom, a čim nastupi policijski sat počinje pucnjava svuda oko nas.

Bodo i njegova dvojica krvnika se sjebaše, a mi čini mi se da nismo ni dočekali da Boro završi ovo "marš kući", već smo krenuli punim sprintom da se udaljavamo! Poslije se ispostavilo da je Boro bio Hikmetov komšija prije nego što je preselio na Pecane i rekao je da će sve ispričati njegovom ocu kad ga sretne. "Ispričaj kome hoćeš, samo nek' si nas izvuk'o iz govana!" reče mu Hikmet.

Već je peti dan kako je tata odveden. Ispred zgrade zujim. Sve manje djece je vani. Srpska djeca nisu tu, otišla su "na selo". Bosnjačka su tu ali kao da nisu, svi su u nekom sjebu, niko ne zna šta se sprema. Roditelji su sve tiši i tiši, roletne se spuštaju do maksimuma sa prvim mrakom, a čim nastupi policijski sat počinje pucnjava svuda oko nas. Ja i sestra spavamo na podu u dnevnom boravku. Njoj ovo sve teško pada, noć prije ju je uhvatila užasna groznica. Mama joj je oblogama od rakije skidala temperaturu.

Petak jutro. Igram košarke s nekim od djece iz C1. Odjednom stara me zovnu sa balkona. Ne znam jel' me ikad zvala s košarkaškog igrališta, jer je voljela kad sam joj tu, na oku. Jutro je tmurno, oko 10.45, kontam šta sad hoće, nije vrijeme ručku, nemam ništa za učiti jer smo na raspustu. "Hajde, uđi u kucu da nešto vidiš!" Kontam, šta imam vidjeti... Otvorio sam vrata a na hodniku je stajao TATA! Čovječe, te sreće! U istoj onoj majici u kojoj je otišao, nebeskoplavoj sa džepićem na lijevoj strani. Podigao me je iako sam odavno prerastao tu dob, sad sam već bio pravi "klipan". Poljubio me je, i ja sam njega. Pustili su ga, kaže, dovezao ga komšija Tomica u "marici". Sav ponosan kaže: "Izvinuo mi se Tomica, stid ga što me je morao dovesti u "marici".
omarska-1
Ne sjećam se šta smo poslije toga pričali, ali kunem se da bih sad mogao opisati boju tmurnog neba, miris ili smrad tatine majice u kojoj je proveo zadnjih šest dana, njegov osmijeh i njegovu sreću što smo ponovo sve četvoro bili na okupu. Kaže da je bio dva dana u SUP-u, poslije toga su ga prebacili u "Keraterm", on i ljudi koji su bili sa njim su bili prva grupa koja je ubačena u bivšu fabriku keramičkih pločica. Dva dana poslije toga Keraterm je bio pun i onda su odlučili da ih prebace u Omarsku...

Ne sjećam se šta smo poslije toga pričali, ali kunem se da bih sad mogao opisati boju tmurnog neba, miris ili smrad tatine majice u kojoj je proveo zadnjih šest dana, njegov osmijeh i njegovu sreću što smo ponovo sve četvoro bili na okupu. Kaže da je bio dva dana u SUP-u, poslije toga su ga prebacili u "Keraterm", on i ljudi koji su bili sa njim su bili prva grupa koja je ubačena u bivšu fabriku keramičkih pločica. Dva dana poslije toga Keraterm je bio pun i onda su odlučili da ih prebace u Omarsku. Pokazao nam je masnice od pendreka, samo sumnjam da nam je govorio istinu kada je rekao da ga je to neki stražar udario jer je otišao do wc-a bez pitanja, ali i da mu se poslije izvinuo jer se prepao da je tata pokušao da pobjegne. K'o, eto, nesporazum.

Ostatak dana je proveo na telefonu. "Dobar dan, ovdje Meho!" Kako si? Evo, nije loše. Slušaj, bio sam ti s mužem u Keratermu/Omarskoj, živ je, ništa se ne sekiraj. Rekao ti je da se čuvaš i da poljubiš djecu. Mene su pustili, siguran sam da će i njega uskoro." I tako čitav dan, razgovor za razgovorom... Dolazile su i komšije da upitaju šta se to dešava, jel' ovo kraj ili početak. Oko sedam naveče došla je jedna žena čijeg se imena ne sjećam, ali znam da je njen muž bio tatin prijatelj iz stranke (SDA). Iz Kozarca su bili, znam da su bili smješteni kod Ajdina i Bide. Žena i djeca jedva izukli živu glavu iz Trnopolja. Tata je smiruje, objašnjava joj je da se ne sekira, da joj je muž živ i da su zajedno "ležali" u Omarskoj. "Pustiće i njega 100%, znaju da ni on nije ništa kriv." Ta gospođa se zahvalila tati i sjećam se i toga jako dobro, rekla je da će tu noć prenoćiti u Starom gradu kod rodbine, jer se tamo osjeća malo sigurnije nego na Pecanima, gdje živi oko 70% Srba, od kojih je već skoro pa 90% mobilisano a 100% su svi bili naoružani.

I ta noć je prošla uz pucnjavu, ali ne toliko puno kao ranijih noći, da bi oko zore zatutnjalo pravo. Pucalo je sa svih strana, imali smo osjećaj da će sve otići u vražiju mater. Pogledah na zidni sat, 6 i 20. Rano je još, neću da idem buditi mamu i tatu a ipak strah me. Sestra spava pored mene, na svu sreću ništa ne čuje. Kiša vani, vrijeme pravo proljetno, prolom oblaka, a uz to sve se još i puca sve žešće i žešće. Boooom! Granata puče pravo blizu. Boom! Boom! Boom! Zareda ih nekoliko. Mama i tata su budni, sestra se isto trznula. Roka pravo blizu. Iako smo u prizemlju, možda bi ipak bilo bolje sići u podrum. Ali ko roka i što roka ovako blizu? Nije valjda Puharska napadnuta? Amidža je tamo... Stari pokušava da nazove nekoga, međutim telefon ne radi. Nema ni radija. Stanje opšteg sranja!

Oko osam proradi radio. Muzika dere s radija, sve agresivnija i agresivnija, svaka je borbena. "Marš na Drinu" nekih pet puta u satu. Između ovih "muzičkih numera" ide saopštenje o napadu Alijinih džihad-ratnika na Prijedor. Vode se jake borbe ali uspjeli smo odbiti napad, kaže radio. Juhuu... Slobodni smo... Slobini smo...

Nedugo zatim proradiše i telefoni. Stari k'o radio-centrala, zove sto ljudi, pita gdje su, šta su... Nas šalje u podrum. U podrumu je već čitav komšiluk. Na očevima naših vršnjaka zvekeće oružje dok silaze nis stepenice. Ja, Nerko, Ervin i neki rođak od Dane igramo pokera iz dosade, čitamo romane i procjenjujemo gdje je koja granata pala.

Ispostavilo se da je taj dan spaljen i srušen do temelja Stari grad, a da su svi njegovi stanovnici prebačeni u logore, žene i djeca u Trnopolje, muškarci u Omarsku i Keraterm. Ona jadna žena iz Kozarca što je noć prije bila kod nas, gdje li je ona? Smaknula se u Stari grad jer je mislila da je tamo sigurnije. Bog zaista nema smisla za šalu..
Boooom! Granata puče pravo blizu. Boom! Boom! Boom! Zareda ih nekoliko. Mama i tata su budni, sestra se isto trznula. Roka pravo blizu. Iako smo u prizemlju, možda bi ipak bilo bolje sići u podrum. Ali ko roka i što roka ovako blizu? Nije valjda Puharska napadnuta? Amidža je tamo... Stari pokušava da nazove nekoga, međutim telefon ne radi. Nema ni radija. Stanje opšteg sranja!

Do mraka se situacija dosta smirila, vratili smo se u stanove. Granatiranje je prestalo a i pucnjava je jenjavala. Na radiju je saopšteno da svi lojalni muslimani izvise bijele zastave na prozore i da stave bijele trake oko ruku. Kroz naš prozor bijeli čaršaf nikad nije izbačen.

Sutradan sam napravio još jedan kiks koji me je mogao koštati glave. Starog sam nekako izmolio da me pusti ispred zgrade, iako su snajperisti bili na zgradi u našoj blizini. Izašao je i Nerko, komšija dvije godine stariji od mene. "Haj'mo do grada vidjeti šta je bilo!" "Haj'mo!" Idiotizam na visokom nivou!

Krenuo sam s Nerkom do grada da vidimo šta se dešavalo dan prije. Bilo je pusto. Kod pijace je ležao nečiji leš pokriven ceradom. Iz Starog grada se još uvijek dimilo, osjećao se miris paljevine. Kod gradske džamije, odnosno ostataka iste, zaustavila nas je patrola. Nerko je ušao u već obijeni kiosk da vidi ima li romana i tamo je zatekao 4-5 dječaka iz G-zgrada. Naišla je patrola vojnika sa crvenim trakama oko ruku, njih 4-5. Bili su bijesni, prljavi i neobrijani, jedan od njih je imao sivkastu uniformu poput one sto su Ameri koristili u "Pustinjskoj oluji". Izgledala je pravo zajebano na njemu! Počese psovati, pitati šta tu radimo, jesmo li normalni, znamo li da je rat! Nerku jedan od njih uhvati za vrat. "Kako se zoveš?" "Saša." "Prezime?" "Babić."
U sekundi sam izgubio svijest, u svojoj sam glavi već vidio nekog od klinaca iz G-zgrada kako govore vojniku da se on ne zove Saša Babić, da je Saša ustvari njihov komšija i da se dječak kojeg je vojnik uhvatio za vrat zove Nermin. Ostale kockice će ovaj hrabri vojnik sam posložiti i tu će da nam bude kraj.

U sekundi sam izgubio svijest, u svojoj sam glavi već vidio nekog od klinaca iz G-zgrada kako govore vojniku da se on ne zove Saša Babić, da je Saša ustvari njihov komšija i da se dječak kojeg je vojnik uhvatio za vrat zove Nermin. Ostale kockice će ovaj hrabri vojnik sam posložiti i tu će da nam bude kraj. U centru grada, pored izgorene gradske džamije. The end. Na svu sreću i oni su se usrali od straha tako da niko nije ni progovorio. "Pa šta ćeš ovdje, jebo te Bog, vidiš li da je ovdje rat, 'oćeš da pogineš dijete drago?" "Ajde, marš odavde, da vas nisam više vidio!" Opreznim korakom smo došli do iza ćoška zgrade i onda je uslijedio takav sprint da ni nadopingovani Ben Johnson ne bi imao šanse. Noge su same letile, ne sjećam se da su dodirivale tlo...

Kad sam došao kući, roditelji su bili van pameti. Nisu znali gdje sam, stari me tražio po Pecanima iako mu to vojnici što su "čuvali haustor", civilu bez bijele trake na ruci, nisu nikako preporučivali. Slagao sam im da sam bio u "Nešinom podrumu", da smo tamo čitali romane. Mama me odma' provalila da lažem, znala je da je Nešo bio jedno od one djece što su poslana na selo puno prije nego što je puklo. Nisam imao više šta da objašnjavam, samo sam šutio. Tata me nije istukao iako sam to debelo zaslužio. Onda me upitao šta sam radio na Brdu prošli petak kad sam sreo daidžu i njegovu porodicu. Shit, saznali su i za to! Još ako im je ludi Boro ispričao za scenu na željezničkoj, gotov sam, skršiće me stari "do temelja"! Inače je bio sklon nasilju i za puno manje gafove, baš kao i većina Balkanaca vođena motom "batina je iz raja izašla", ali ovaj put mi je fino, pravo roditeljski, objasnio kompleksnost situacije i da se ne trebam zajebavati i svuda hodati, jer može mi se šta desiti, a ako se meni nešto desi i njega opet odvedu, ko će onda čuvati mamu i sestru. Činilo mi se da bih više volio da me je dobro istuk'o, nego sto me je ovako nafilovao i tjerao da se ponašam kao odrasla osoba, ne znam što.
8.40. Stara pije kafu u kuhinji, ja i sestra spavamo na dušecima u dnevnom boravku. Stari još nije ust'o. Neko zalupa na vrata. Nisu čekali mamino "Ko je?". "Vojna policija!", zagrmi. Mama otvori. Uđoše njih četvorica-petorica. Prepoznah jednog odma', Zoran Babić - Bakin. Bio je atletičar, imao je specifičnu, smrknutu facu, tako da ga je bilo lako zapamtiti, a i svako malo je bio u "Kozarskom vjesniku" kad je osvajao medalje po atletskim mitinzima.

Dan poslije su mama i tata otišli da prošetaju gradom. Po maminoj priči, u principu su napravili isti krug kao ja i Nerko dan prije. Izrešetani izlozi i zapaljene radnje bošnjačkih privatnika, miris zapaljene džamije koja je dogorjevala, jako mnogo uniformisanih muškaraca i tek pokoji civil na ulicama. "Meho, jel' ti vidiš da je ovo oko nas rat?" upitala ga je. Iako je sve bilo jasno kao dan, nije htio da se pomiri sa činjenicom da je sranje počelo. Dva dana poslije bilo je vec kasno...

8.40. Stara pije kafu u kuhinji, ja i sestra spavamo na dušecima u dnevnom boravku. Stari još nije ust'o. Neko zalupa na vrata. Nisu čekali mamino "Ko je?". "Vojna policija!", zagrmi. Mama otvori. Uđoše njih četvorica-petorica. Prepoznah jednog odma', Zoran Babić - Bakin. Bio je atletičar, imao je specifičnu, smrknutu facu, tako da ga je bilo lako zapamtiti, a i svako malo je bio u "Kozarskom vjesniku" kad je osvajao medalje po atletskim mitinzima.

"Tražimo Mehmeda Tursića, imamo nalog za njegovo hapšenje." Mama uđe u spavaću da probudi tatu koji je već bio budan. "Dobro jutro.", reče im još uvijek bunovnim glasom. "Vi ste uhapšeni, moraćete krenuti sa nama." "Molim? Da to nije kakva greška? Ja sam već bio privođen i pušten sam prije tri dana."

"Na mom nalogu piše Vaše ime, što znači da morate krenuti sa nama." "Dobro", reče stari, "imamo li vremena da barem popijemo kafu?" "Imamo, marica nije još uvijek tu", reče jedan od njih. Uđoše, zaviriše u moju i sestrinu sobu, pitaju imamo li oružja, stari im objasni da je vratio pištolj, mogu provjeriti kod komšije Kovačevića. "Imate fin stan", reče Bakin, a u tom trenutku se oglasi motorola. "Marica je tu, moramo ići!" Kafa ostade neispijena. "Brzo će se tata vratiti, sigurno je neka greška. Čuvaj mamu i sestru!", reče i poljubi me. "Hoću, obećavam!" Izađe.
ekshumacija-ilustracija
Tata je odveden 3.6.1992. u 8.50. Pronađen je u jednoj od masovnih grobnica u okolici Prijedora. U toj "sekundarnoj" grobnici pronađena je njegova desna ruka, potkoljenica i par rebara. Njegov tabut sam spustio u zemlju 20. jula 2006. godine. Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki.

Bakin na izlazu iz stana me upita: "Mali, koji si razred?" "Sad ću u sedmi", rekoh. "E pa, pitanje je hoćeš li!", reče i nasmija se najgorim i najciničnijim smijehom ikad viđenim. U njemu nije bilo ništa što je moglo slutiti na zajebanciju ili šalu...

Tata je odveden 3.6.1992. u 8.50. Pronađen je u jednoj od masovnih grobnica u okolici Prijedora. U toj "sekundarnoj" grobnici pronađena je njegova desna ruka, potkoljenica i par rebara. Njegov tabut sam spustio u zemlju 20. jula 2006. godine. Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki.

(** No links ** PORTAL)"


Prijedorčani, javite se...
Avatar
bach
 
Postovi: 1793
Pridružen/a: 05/11/2005 12:52

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la Loulou dana 03/06/2012 02:51

Nisam Prijedorčanka, ali ću, na temu, reći - ne postoje istine dvije! Istina je samo jedna.
Avatar
Loulou
 
Postovi: 2935
Pridružen/a: 16/04/2008 15:18

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la luckylaka dana 03/06/2012 02:57

Samo je jedna istina u Prijedoru-Desio se genocid u periodu 92-95.
Avatar
luckylaka
 
Postovi: 11115
Pridružen/a: 15/01/2010 07:28

Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

PostPostao/la BornInHell dana 03/06/2012 04:25

Proce jos mnogo godina i tema na forumu ali se u PD nece haman nista promijeti...nazalost!


Klix SUX SaX for Life!!!
Avatar
BornInHell
 
Postovi: 307
Pridružen/a: 09/04/2008 05:08

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la sinuhe dana 03/06/2012 08:07

A 96,97,98 cim bi se pojavilo vozilo IFOR-a odrasli muskarci bi se dali u bijeg u Prijedoru i oko Prijedora.

Prijedor, Visegrad, Zvornik, Foca .... su zone sumraka i boga pitaj kakve vrijednosti imaju Srbi u tim mjestima.
Avatar
sinuhe
 
Postovi: 4278
Pridružen/a: 03/06/2011 11:33

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la kv99 dana 03/06/2012 12:00

sinuhe je napisao/la:A 96,97,98 cim bi se pojavilo vozilo IFOR-a odrasli muskarci bi se dali u bijeg u Prijedoru i oko Prijedora.

Prijedor, Visegrad, Zvornik, Foca .... su zone sumraka i boga pitaj kakve vrijednosti imaju Srbi u tim mjestima.


Ma koliko god da su ubili i protjerali opet im nije dovoljno. I dan-danas pokusavaju na sve nacine da otjeraju ljude .

I sto je karakteristicno u tim krajevima a i u ostalim gdje je izvrsen genocid postoje citava sela koja znaju ko je i sta radio , gdje su ubijani i poslije sakrivena tijela ali niko o tome ne prica. Ama bas niko.
kv99
 
Postovi: 2637
Pridružen/a: 09/01/2008 22:08

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la Sarajmen dana 03/06/2012 13:01

Godinama sam pratio u dnevnim novinama ''Avaz'' , pisanje njegovog novinara sa ili iz tog područja . Tekstovi su u potpisu imali inicijale '' M.Z.'' a nerijetko i u smislu M. Zgonjanin, pa sam zaključio da je to ista osoba.
Pomenuti novinar-dopisnik je pisao o svemu više osim o stvarima koje se i kroz ovu temu nastoje ''refreširati'' , iako postoje već najmanje dvije teme sa ratnim posljedicama na području Prijedora. Ali hajde, neka se kaže šta se ima...

Ja evo iznesoh ovu činjenicu, lako provjerljivu . Tako sam ja iz Prijedora čitao o :'' prijedorskoj kafani iz koje se svaka konobarica udala'', ''o čudacima ili čudnim hobijima ili načinima života pojedinaca iz Prijedora'' , '' o dvoglavim hajvanima-životinjama koje su se otelile-okotile'' i sl trivijalne stvari iz života tog grada. Primijetio sam i veliki broj samoubistava stanovnika sa tog područja...

Mišljenja da se na ovoj temi neće u fokus staviti tvornica keksa iz Prijedora ili rudnici AM-a , ili griješim...?
Avatar
Sarajmen
 
Postovi: 1852
Pridružen/a: 04/01/2009 15:50

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la bach dana 03/06/2012 13:20

Sarajmen je napisao/la:Godinama sam pratio u dnevnim novinama ''Avaz'' , pisanje njegovog novinara sa ili iz tog područja . Tekstovi su u potpisu imali inicijale '' M.Z.'' a nerijetko i u smislu M. Zgonjanin, pa sam zaključio da je to ista osoba.
Pomenuti novinar-dopisnik je pisao o svemu više osim o stvarima koje se i kroz ovu temu nastoje ''refreširati'' , iako postoje već najmanje dvije teme sa ratnim posljedicama na području Prijedora. Ali hajde, neka se kaže šta se ima...

Ja evo iznesoh ovu činjenicu, lako provjerljivu . Tako sam ja iz Prijedora čitao o :'' prijedorskoj kafani iz koje se svaka konobarica udala'', ''o čudacima ili čudnim hobijima ili načinima života pojedinaca iz Prijedora'' , '' o dvoglavim hajvanima-životinjama koje su se otelile-okotile'' i sl trivijalne stvari iz života tog grada. Primijetio sam i veliki broj samoubistava stanovnika sa tog područja...

Mišljenja da se na ovoj temi neće u fokus staviti tvornica keksa iz Prijedora ili rudnici AM-a , ili griješim...?


Neće. Ova tema bi trebala da pojasni:

Kakav je bio odnos snaga branitelja i agresora u Prijedoru, brojčano stanje i opremljenost i jednih i drugih?
Raspored snaga na početku rata?
Da li je Prijedor ( i okolina) mogao biti odbranjen?
"Akcija" bh. patriota krajem maja u Prijedoru i srpski protivudar?
Život preostalih Bošnjaka i Hrvata u okupiranom Prijedoru ( 1992 - 1996)


ITD


Zato je tema na PDF - u historija.
Avatar
bach
 
Postovi: 1793
Pridružen/a: 05/11/2005 12:52

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la Sarajmen dana 03/06/2012 14:13

:)

''Spomenimo samo “najpoznatije slučajeve”: Miroslav Kvočkahttp://www.sense-agency.com/sense.26.html?case_id=43 osuđen je na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih u logoru Omarska kod Prijedora. Od 2005. godine, Kvočka se nalazi na slobodi. Željko Mejakić http://www.sense-agency.com/sense.26.html?case_id=74&type=gallerynalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom zavodu u Foči zbog ratnih zločina počinjenih u pomenutom logoru. Darko Mrđa http://www.sense-agency.com/tribunal_%28mksj%29.25.html?news_id=1599 priznao je 2003.godine krivicu za ubistva civila (od kojih su svi sa teritorije opštine Prijedor) na Korićanskim stijenama, te je osuđen od strane Haškog tribunala na 17 godina. Najveću kaznu dobio je bivši predsjednik opštine i kriznog štaba Prijedora Milomir Stakić http://www.sense-agency.com/sense.26.html?case_id=84, u trajanju od četrdeset godina, zbog zločina progona, istrebljenja, ubistva i deportacije prijedorskih nesrba, počinjenih od aprila do septembra 1992. godine.''
Avatar
Sarajmen
 
Postovi: 1852
Pridružen/a: 04/01/2009 15:50


Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la kv99 dana 03/06/2012 16:08

bach je napisao/la:
Sarajmen je napisao/la:Godinama sam pratio u dnevnim novinama ''Avaz'' , pisanje njegovog novinara sa ili iz tog područja . Tekstovi su u potpisu imali inicijale '' M.Z.'' a nerijetko i u smislu M. Zgonjanin, pa sam zaključio da je to ista osoba.
Pomenuti novinar-dopisnik je pisao o svemu više osim o stvarima koje se i kroz ovu temu nastoje ''refreširati'' , iako postoje već najmanje dvije teme sa ratnim posljedicama na području Prijedora. Ali hajde, neka se kaže šta se ima...

Ja evo iznesoh ovu činjenicu, lako provjerljivu . Tako sam ja iz Prijedora čitao o :'' prijedorskoj kafani iz koje se svaka konobarica udala'', ''o čudacima ili čudnim hobijima ili načinima života pojedinaca iz Prijedora'' , '' o dvoglavim hajvanima-životinjama koje su se otelile-okotile'' i sl trivijalne stvari iz života tog grada. Primijetio sam i veliki broj samoubistava stanovnika sa tog područja...

Mišljenja da se na ovoj temi neće u fokus staviti tvornica keksa iz Prijedora ili rudnici AM-a , ili griješim...?


Neće. Ova tema bi trebala da pojasni:

Kakav je bio odnos snaga branitelja i agresora u Prijedoru, brojčano stanje i opremljenost i jednih i drugih?
Raspored snaga na početku rata?
Da li je Prijedor ( i okolina) mogao biti odbranjen?
"Akcija" bh. patriota krajem maja u Prijedoru i srpski protivudar?
Život preostalih Bošnjaka i Hrvata u okupiranom Prijedoru ( 1992 - 1996)


ITD


Zato je tema na PDF - u historija.


Ono sto je specificno za taj kraj je da su vec u ljeto 1991 bili fakticki okupirani. Vec su tada bile mobilisane jedinice tzv JNA i vrsene vjezbe jer citav taj kraj je ustvari bio odskocna daska za djelovanje u Hrvatskoj a pogotovo kada je tzv JNA povucena iz Slovenije i Hrvatske jer je dobar dio sredstava bio tu smjesten.
Isto tako u blizini je i Banja Luka i mislim da svako zna sta je to znacilo u vojnom i politickom smislu i sama komunikacija sa Sarajevom i ostalim dijelovima gdje su Bosnjaci bili u vecini je bila uveliko otezana ( fizicki a pogotovo drugi vidovi komunikacija -tele ili radio ).

Sam Prijedor je bio gotovo pola-pola po broju stanovnika ( srbi-ne srbi ) sa time da su okolna sela bila Bosnjacka ali da su oko tih sela bila srpska pa su sa time Bosnjacka sela ustvari bila opkoljena sa jedne strane gradom u kojem su vec uveliko bile jedinice pod kontrolom SDS-a ( ustvari cetnicke ) a sa druge strane sela po kojima je tzv jna uveliko podijelila oruzje.
Grupa od 30 maja je imala oko 100-ak ljudi , na celu sa Slavkom Ecimovicem i oni su bili u svakom pogledu u inferiornom stanju ( brojcano, naoruzanje, pocetni polozaji, komunikacija, logistika itd).
kv99
 
Postovi: 2637
Pridružen/a: 09/01/2008 22:08

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la sinuhe dana 03/06/2012 16:42

Bosanska Krajina je odsjecena od ostatka BiH 91 i osvajanjem TV-odasiljaca na Kozari tako da se umjesto drugog programa emitovala TV Beograd.
Politicko i vojno gotova stvar davno prije nego sto ce rat u BiH poceti.
Avatar
sinuhe
 
Postovi: 4278
Pridružen/a: 03/06/2011 11:33

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la bach dana 03/06/2012 16:56

kv99 je napisao/la:
bach je napisao/la:
Sarajmen je napisao/la:Godinama sam pratio u dnevnim novinama ''Avaz'' , pisanje njegovog novinara sa ili iz tog područja . Tekstovi su u potpisu imali inicijale '' M.Z.'' a nerijetko i u smislu M. Zgonjanin, pa sam zaključio da je to ista osoba.
Pomenuti novinar-dopisnik je pisao o svemu više osim o stvarima koje se i kroz ovu temu nastoje ''refreširati'' , iako postoje već najmanje dvije teme sa ratnim posljedicama na području Prijedora. Ali hajde, neka se kaže šta se ima...

Ja evo iznesoh ovu činjenicu, lako provjerljivu . Tako sam ja iz Prijedora čitao o :'' prijedorskoj kafani iz koje se svaka konobarica udala'', ''o čudacima ili čudnim hobijima ili načinima života pojedinaca iz Prijedora'' , '' o dvoglavim hajvanima-životinjama koje su se otelile-okotile'' i sl trivijalne stvari iz života tog grada. Primijetio sam i veliki broj samoubistava stanovnika sa tog područja...

Mišljenja da se na ovoj temi neće u fokus staviti tvornica keksa iz Prijedora ili rudnici AM-a , ili griješim...?


Neće. Ova tema bi trebala da pojasni:

Kakav je bio odnos snaga branitelja i agresora u Prijedoru, brojčano stanje i opremljenost i jednih i drugih?
Raspored snaga na početku rata?
Da li je Prijedor ( i okolina) mogao biti odbranjen?
"Akcija" bh. patriota krajem maja u Prijedoru i srpski protivudar?
Život preostalih Bošnjaka i Hrvata u okupiranom Prijedoru ( 1992 - 1996)


ITD


Zato je tema na PDF - u historija.


Ono sto je specificno za taj kraj je da su vec u ljeto 1991 bili fakticki okupirani. Vec su tada bile mobilisane jedinice tzv JNA i vrsene vjezbe jer citav taj kraj je ustvari bio odskocna daska za djelovanje u Hrvatskoj a pogotovo kada je tzv JNA povucena iz Slovenije i Hrvatske jer je dobar dio sredstava bio tu smjesten.
Isto tako u blizini je i Banja Luka i mislim da svako zna sta je to znacilo u vojnom i politickom smislu i sama komunikacija sa Sarajevom i ostalim dijelovima gdje su Bosnjaci bili u vecini je bila uveliko otezana ( fizicki a pogotovo drugi vidovi komunikacija -tele ili radio ).

Sam Prijedor je bio gotovo pola-pola po broju stanovnika ( srbi-ne srbi ) sa time da su okolna sela bila Bosnjacka ali da su oko tih sela bila srpska pa su sa time Bosnjacka sela ustvari bila opkoljena sa jedne strane gradom u kojem su vec uveliko bile jedinice pod kontrolom SDS-a ( ustvari cetnicke ) a sa druge strane sela po kojima je tzv jna uveliko podijelila oruzje.
Grupa od 30 maja je imala oko 100-ak ljudi , na celu sa Slavkom Ecimovicem i oni su bili u svakom pogledu u inferiornom stanju ( brojcano, naoruzanje, pocetni polozaji, komunikacija, logistika itd).


Eto, ja prvi put čujem za ime Slavko Ećimović, iako redovno čitam novine, gledam vijesti i čitam sve vezano za rat 1992 - 1996. Ime tog čovjeka, koji je kako vidim učinio nevjerovatnu stvar, nikada nije pročitano na našoj televiziji ili spomenuto u nekom govoru. Valjda tako hoće oni koji od prijeratnih sarajevskih đilkoša i ratnih lopova, prave heroje.

Sramota.
Avatar
bach
 
Postovi: 1793
Pridružen/a: 05/11/2005 12:52

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la kv99 dana 03/06/2012 17:49

bach je napisao/la:
Eto, ja prvi put čujem za ime Slavko Ećimović, iako redovno čitam novine, gledam vijesti i čitam sve vezano za rat 1992 - 1996. Ime tog čovjeka, koji je kako vidim učinio nevjerovatnu stvar, nikada nije pročitano na našoj televiziji ili spomenuto u nekom govoru. Valjda tako hoće oni koji od prijeratnih sarajevskih đilkoša i ratnih lopova, prave heroje.

Sramota.


Slavku su noc poslije pokusaja oslobodjenja Prijedora jer je grad ustvari bio okupiran prije toga a sela na Brdu i Hambarine popaljeni , pobili citavu familiju i to su cak i javno objavili. Na radiju je bila vijest o tome :" da su nepoznati pocinioci napali kucu Ecimovica i pobili mu roditelje i dvije snahe" u cilju da uliju strah ljudima u kosti, kao da nije bilo dovoljno sve ono sto su drugo radili . A kada su Slavka ubili tijelo su mu izlozili u Ljubiji tako da svi mogu da vide da je mrtav, cak su razglasom pozivali ljude vani zbog toga. Oni koji su vidjeli tijelo kazu da je bilo toliko izobliceno da ga nisu mogli da prepoznaju.

A u vezi Prijedora i citave te Krajiske regije sam cuo podatak, koji nisam mogao da provjerim pa ne znam koliko je tacan.Ali prema ljudima koji bi to trebali da znaju zbog geografskog i politickog okruzenja u kojem se to podrucje nalazilo bilo je odluceno da organizaciono budu okrenuti prema Bihacu i toj regiji . Fikret Abdic , kao clan predsjednistva i tada covjek od velikog ugleda u citavoj BiH a pogotovo tom kraju je bio izabran kao prvi covjek te organizacije. Po toj prici Bihacki kraj sa Abdicem na celu je trebao da bude odskocna daska za pomoc ostatku te regije jer su oni ustvari bili odsjeceni od ostaka BiH linijom Bosanska Gradiska-BL- Varcar Vakuf- Sipovo ali zavrsilo se kako se zavrsilo ili drugacije receno ko je tada mogao da zna da je Abdic cetnicki igrac.
Ne znam koliko ima istine ali ima logike jer kako god da se okrene nije bilo moguce poslati pomoc ili organizovati ista iz pravca Sarajeva,Zenice ili nekog drugog centra bas zbog svega onoga sto sam ranije naveo.
Zadnja izmjena: kv99; 03/06/2012 17:53; ukupno mijenjano 1 put/a.
kv99
 
Postovi: 2637
Pridružen/a: 09/01/2008 22:08

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la sinuhe dana 03/06/2012 17:53

Po toj prici Bihacki kraj sa Abdicem na celu je trebao da bude odskocna daska za pomoc ostatku te regije


A ovo je vec nepotrebna prica.

Prijedor, Sanski Most i Kljuc su mjesovite opstine i nije im bilo spasa. Cazinska Krajina je druga stvar.
Zadnja izmjena: sinuhe; 03/06/2012 17:56; ukupno mijenjano 1 put/a.
Avatar
sinuhe
 
Postovi: 4278
Pridružen/a: 03/06/2011 11:33

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la kv99 dana 03/06/2012 17:56

sinuhe je napisao/la:
Po toj prici Bihacki kraj sa Abdicem na celu je trebao da bude odskocna daska za pomoc ostatku te regije


A ovo je vec nepotrebna prica.


Postavljeno je pitanje o organizaciji u Prijedoru i tom kraju i ovo je pokusaj da se dadne barem neki odgovor i lijepo sam naveo da nije provjereno ali su ipak podaci od ljudi koji su bili ukljuceni u ta desavanja prije i u toku agresije.
Ako se zna kakav je ugled tada Abdic imao u BiH a pogotovo tom kraju nije cudno da je on dobio ako ne glavnu ulogu a onda jednu od glavnih za organizaciju. Da li smatras da je on mogao biti zaobidjen u to vrijeme u bilo cemu sto se desavalo u toj regiji pa cak i pripreme za agresiju ?
Vidim da si dodao ovo u vezi Cazinkse Krajine pa se slazem da su ove druge opstine bile izgubljene same po sebi da i da je zato bio taj plan da Cazinska Krajina bude ta koja ce da pomogne ostalima jer logicki gledano to je bilo jedino moguce rjesenje. Ali ispalo je kako je ispalo.
Zadnja izmjena: kv99; 03/06/2012 18:01; ukupno mijenjano 1 put/a.
kv99
 
Postovi: 2637
Pridružen/a: 09/01/2008 22:08

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la sinuhe dana 03/06/2012 18:00

A cuj Sarajevo nije imalo odgovora ni na osvajanje TV-odasiljaca. Kakva organizacija?
Avatar
sinuhe
 
Postovi: 4278
Pridružen/a: 03/06/2011 11:33

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la Sarajmen dana 03/06/2012 18:00

slika

Uploaded with ImageShack.us

pok. Slavko Ećimović

PONOVO SUKOBI KOD PRIJEDORA (Banjaluka, 6. juna):
Brđani kod Kozarca, na samim obroncima Kozare, i dolina reke Sane od Prijedora prema Sanskom Mostu, ponovo su danas meta žestokih oružanih sukoba vojske Srpske republike BiH okruga Prijedor i muslimansko-hrvatskih ekstremista ubačenih na ovo područje.

Kod Brđana se nalazi grupa od 150 do 200 najekstreminijih pripadnika zelenih beretki, koje je predvodio Albanac rodom iz Plava Bećir Medunjani. Medunjani je ranjen i krije se po vrtačama i pećinama na Kozari kojih je gotovo bezbroj, ali pošto je planina u okruženju, očekuje se njegovo hvatanje. U današnjim okršajima pod Kozarom na strani srpske vojske nije bilo poginulih, ali se još ne zna broj poginulih pripadnika zelenih beretki, koji su, prema zaplenjenoj dokumentaciji, bili uredno vojnički organizovani po vodovima, četama, brigadama i većim formacijama, a imali su čak i štampane pozive za mobilizaciju u TO BiH.

Delovi grupe napadača na grad Prijedor prošle subote, koju je predvodio Slavko Ećimović, Hrvat rodom iz zapadne Hercegovine, i ekstremista Alija Ališković, bivši milicionar iz Hambarina, (predvodio napad i ubijanje vojnika u ovom mestu) danas su rspoređeni duž obala reke Sane prema Sanskom Mostu, odakle otvaraju žstoku vatru. Vojsci u Prijedoru pridružila se u čišćenju ovog terena i Specijalna jedinica MUP AP Krajine iz Banjaluke. Sam grad Prijedor je pod kontrolom vojske Srpske BiH i dan protiče mirno.

Noćas je od posledica eksplozije bombe, koju su bacili ekstremisti u Prijedoru prošle subote, preminuo major Zoran Karlica, jedan od poznatih boraca prijedorske brigade na ratištima kod Lipika i Pakraca. U Sanskom Mostu je i dalje mirno, a sa područja sela Hrustovo, gde jedna grupa zelenih beretki odbija da preda oružje, sinoć je otvarana vatra na vojsku. (D. K.)
Zadnja izmjena: Sarajmen; 03/06/2012 18:09; ukupno mijenjano 1 put/a.
Avatar
Sarajmen
 
Postovi: 1852
Pridružen/a: 04/01/2009 15:50

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la kv99 dana 03/06/2012 18:07

sinuhe je napisao/la:A cuj Sarajevo nije imalo odgovora ni na osvajanje TV-odasiljaca. Kakva organizacija?


kazem ti , koliko sam cuo Bihac i Cazinska Krajina su trebali da budu centar u bilo kakvoj organizaciji otpora u tom kraju. Nije postojala mogucnost da se to logisticki ili organizaciono pokrije iz npr Sarajeva ili Zenice i ostao je samo Bihac kao mogucnost. Npr telekomunikacije Sarajevo-Prijedor su bile skorz pokrivene i nije se moglo nista na taj nacin da se odradi. Isto tako ako zelis da posaljes covjeka iz-do Sarajeva pogledaj na kartu i vidi kuda sve treba da prodje jer i prije barikada bile su sve prometnice pod kontrolom. Bihac je bio najbliza i najlogicnija opcija bilo kakve organizacije i sada koliko se organizovalo i sta ne znam, trebali bi da pitamo Abdica o tome jer ko je osim njega imao autoritet da to odradi na tom podrucju, zar ne ?
kv99
 
Postovi: 2637
Pridružen/a: 09/01/2008 22:08

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la sinuhe dana 03/06/2012 18:12

Pod Sarajevo mislim na snage otpora kako u jesen 91 tako i u proljece 92.
A Bihac je i sam u velikoj nevolji bio.
Avatar
sinuhe
 
Postovi: 4278
Pridružen/a: 03/06/2011 11:33

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la kv99 dana 03/06/2012 18:47

sinuhe je napisao/la:Pod Sarajevo mislim na snage otpora kako u jesen 91 tako i u proljece 92.
A Bihac je i sam u velikoj nevolji bio.


Pa znam i ja sada to i kako je ispalo ali sve ovo sto se dogodilo sa pokusajem otpora u Hambarinama, oko Kljuca , pokusaj oslobadjanja Prijedora je imalo smisla jedino u slucaju da su im ovi iz Bihaca i te regije pritekli u pomoc jer nije bilo moguce iz bilo kojeg drugog pravca. I da su uspjeli da oslobode Prijedor ne bi imalo puno smisla bez pomoci sa strane i to je ono sto ti citavo vrijeme i pokusavam da objasnim. Ti ljudi su to i uradili jer su mislili da ce biti te pomoci i sada znamo da je nije bilo ali ko je to tada mogao to da zna ? i zato sam i pokusao da objasnim onako kako sam cuo od ljudi koji bi o toem trebali da znaju vise nego ja : da je bilo price da je Abdic odgovoran za orgaizaciju i da su se ljudi njemu obracali. Koliko je u tome istine ne znam ali znam da su ljudi uradili koliko su mogli i pruzili otpor u nadi da ce doci ta pomoc iz tog kraja koju je po njima trebao da organizuje Abdic.
Ako su slagali meni i ja lazem vas i lijepo sam objasnio da prenosim informaciju koju nisam mogao da sam provjerim pa neka svako odluci koliko mu je logicna ili nije.
kv99
 
Postovi: 2637
Pridružen/a: 09/01/2008 22:08

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la sinuhe dana 03/06/2012 18:55

Sve da i jeste neko krenuo iz Bihaca u pomoc preko Petrovca i Krupe ispalo bi jos gore.
Sudbinu tih opstina je odredila njihova mjesovitost.

U vezi Abdica i njegove popularnosti treba ipak znati da su Cazinska Krajina i ova druga da je nazovem Bosanska Krajina dosta razliciti svijetovi.
Npr. Bosnjaci Bosanskog Petrovca sebe i ne smatraju Krajisnicima.
Avatar
sinuhe
 
Postovi: 4278
Pridružen/a: 03/06/2011 11:33

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la kv99 dana 03/06/2012 21:49

sinuhe je napisao/la:Sve da i jeste neko krenuo iz Bihaca u pomoc preko Petrovca i Krupe ispalo bi jos gore.
Sudbinu tih opstina je odredila njihova mjesovitost.

U vezi Abdica i njegove popularnosti treba ipak znati da su Cazinska Krajina i ova druga da je nazovem Bosanska Krajina dosta razliciti svijetovi.
Npr. Bosnjaci Bosanskog Petrovca sebe i ne smatraju Krajisnicima.


Da se tada znalo ono sto se sada zna bilo bi sve drugacije ali na veliku zalost to nije tako. Tada su ljudi postupali na osnovu one situacije i onih informacija koje su tada imali a ne ove koje mi sada imamo.

Ako ti znas nekoga drugog osim Abdica da je bio iz Cazinske Krajine a imao visok polozaj u Sarajevu, bio poznat i popularan na citavom dijelu Bosne i Hercegovine i ko je gledano u to vrijeme imao dosta politickih a i ekonomskih veza i uticaja i mogao da bude organizator otpora u Cazinskoj Krajini slobodno nas informisi.
kv99
 
Postovi: 2637
Pridružen/a: 09/01/2008 22:08

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la nidokralj dana 03/06/2012 22:09

Ja sto sam bio u Prijedoru primjetio sam da je grad podijeljen, svako sa svojima.Tacno se zna cija je cija kafana i gdje se ide...A mogu zamisliti kako je tesko ljudima koji su gore proveli rat i bili u logoru i jos uvijek iste te ljude po carsiji vidjaju... :( Koliko sam ja upoznat sa situacijom(nek me neko ispravi) konkretno u Prijedoru pocetkom rata nije bilo nikakvog otpora, jednostavno nije bio moguc.
Avatar
nidokralj
 
Postovi: 314
Pridružen/a: 27/10/2008 15:01

Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

PostPostao/la zlata dana 03/06/2012 22:50

Ama dzaba vam raspravljat o onom "sto je moglo biti".

Najutjecajnijim i najskolovanijm i najpametnijim ljudima tog kraja,
su vec generacijama ispirali mozgove o "Bratstvu i Jedinstvu", tj,
Da su jedan-te-isti narod, haman Srbi.
U skoli smo cak smo i svoj jezik zvali "sprski",
iako se je formalno nazivao srpsko-hrvatski.
Najpametniji i najskolovaniji muslimanski sinovi Krajine su cesto zenili Srpkinje.

U skoli smo samo ucili o Kraljevica Marku i srpskim povjesnim bajkama.
Cak nam je i rijecnik nasilno izmjenjen kroz ondasnje skolstvo.
Vjernika je bilo jedino po selima i mahalama.
Ostali u Njemackoj, Austriji, Sloveniji.

Sve ono sto je nekako razlikovalo Srbe od Bosnjaka je postepeno i vremenom, nestajalo.
Samo su bile ostale dzamije i stari hodze, didovi i nane, da nas nekako podsjete da nekad nismo bas bili, ISTI.

Cetnici (infilitrirani u komunisticki rezim) su vec bili "dobili" psiholocki i (ideoloski rat) protiv tog naroda,
i pripremili ga za lakse unistavanje.

Ne mozes ti covjeka natjerat da krene u rat, da se organizira, ako on prosto NE VJERUJE
da ima komsiju neprijatelja, koji mu je spreman i SIIIIME ZATRAT.

To je bio slucaj sa krajiskim Bosnjacima izmedju 1991-1992. Elita im je lebdila u titovickim oblacima, fantazijama o Bratstvu i Jedinstvu,
dok su Cetalji u isto vrijeme spremali spiskove kako ce te iste buduce vodje ikakvog otopra, zauvijek eliminirat, i njihove "ostatke" zauvijek prognat.

Koliko sam puta govorila rodjacima i rodicama da se spremaju, da krenu, da odlaze, jer im Srbi spremaju klanje (ne, nisam nikakav prorok, nego je i budali bilo jasno da se kroji Velika Srbija), al' dzaba, i uzaulud.
Bili su svi zaredom PARALIZIRANI, i fizicki i psihicki, a takodjer i dezinformirani.

Dok su Cetnici klali u okolnim carsijama, tetkin sin mi se u telefonskom razgovoru falio kako su se on i komsije Srbi i Muslimani, organizirali i da drze strazu. Protiv koga?

Kraj takve politicki deziorijentirane i psiholoski nespremne elite, kraj toliko dezinformiranog i paraliranog naroda, i onoliko naoruzanih cetnickih krvopija, cudi me da je iko ost'o ziv.

Krajiski Bosnjaci su vec 2 generacije bili intenzivno ukljuceni u proces asimilacije u nekakve Srbo-Jugoslovene.
Asimilacija, samo po sebi, nije nikakav kriminal AKO si ti kroz taj proces i nakon tog procesa, jednak svom komsiji, imas ista prava, itd.

Medjutim, kad se stiglo na poluvrijeme tog procesa, Srbi su odlucili da ne zele Jugoslaviju, nego hoce Veliku Srbiju. Imali su sve moguce vrste vojnog i politickog naoruzanja, da bi sebi olaksali eliminiranje onih koji nisu zelili zivit u Velikoj Srbiji.

Dokazalo se da su Srbi imali NEKOLIKO elita. A Bosnjaci samo dvije. Srbi su jednu vec uspjeli psihloski i politicki neutrilizirat, pa konacno fizicki i moralno unistiti. A druga, je sa Alijom na celu,
totalno nespremna za izazove onog doba, od'jednom izletila na scenu, da spasi ono sto se MORE.
zlata
 
Postovi: 2519
Pridružen/a: 06/09/2002 00:00

Sljedeća

Natrag na (H)istorija/povijest

Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.