Price, pjesme, intervjui...

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator/ica: ladyblue18

PostPostao/la Orhanowski dana 23/12/2006 22:07

Noć u paklu


Progutao sam ogroman gutljaj otrova. – Triput hvaljen budi savete koji si mi sinuo! – Utroba mi gori. Žestina otrova uvrće mi udove, izobličuje me, satire me. Umirem od žeđi, gušim se, ne mogu da vičem. To je pakao, večne muke! Vidite oganj kako se razbuktava! Gorim baš valjano. Šta čekaš đavole!

Bio sam naslutio preobraćenje u dobro i u sreću, spasenje. Mogu li opisati tu viziju kad vazduh pakla ne trpi himne! Bili su to milioni dražesnih stvorenja, jedan umilni duhovni koncert, snaga i mir, plemenita častoljublja, i ko zna šta još?

Plemenita častoljublja!

I to je još uvek život! – Ako je prokletstvo večno! čovek koji želi da se osakati i te kako je proklet, zar ne? Ja verujem da sam u paklu, dakle u njemu i jesam. To je ostvarivanje veronauke. Ja sam rob svoga krštenja. Roditelji, vi ste prouzrokovali moju nesreću a prouzrokovali ste i svoju. Jadno nevinašce! – Pakao ne može napasti bezbožnike. – To je još uvek život. Kasnije će slasti prokletstva biti još dublje. Dajte mi zločina, brzo, nek padnem u ništavilo, na osnovu ljudskog zakona.

Ćuti, no ćuti!... Sramotno je to prigovaranje ovde: Sotona koji veli da je vatra gadna, da je moj gnev strahovit i glup. – Dosta!... Dosta je bilo zabluda koje su mi prišapnute, čarolija, lažnih mirisa, detinjih svirki. – S obzirom da posedujem istinu, da vidim pravdu: moje rasuđivanje je zdravo i odlučno, spreman sam za savršenstvo... Oholost. – Na glavi mi se koža isušuje. Milost! Gospode, plašim se. Žedan sam, tako žedan! Ah, detinjstvo, trava, kiša, jezero sa stenama, mesečina kad je na zvoniku izbijalo dvanaest... đavo je na zvoniku u to doba. Marijo! Sveta Device!... – Užas moje gluposti.

A nisu li to, tamo dole, časne duše koje mi žele dobro... Dođite... Imam neko jastuče na ustima, one me ne čuju, to su utvare. A onda, niko nikada ne misli na drugog. Nek ne prilaze. Ja mirišem na lomaču, to je sigurno.

Halucinacije su bezbrojne. To je upravo ono što sam uvek imao: ne verujem više u istoriju, zaboravljam načela. O tome ću da ćutim: pesnici i vidovnjaci mogli bi biti ljubomorni. Ja sam hiljadu puta najbogatiji, budimo škrti kao more.

Ah, gle, časovnik života malopre se zaustavio. Nisam više na ovom svetu. – Teologija je ozbiljna, pakao je zacelo dole – a nebo gore. – Ushićenje, košmar, san u ognjenom gnezdu.

Koliko zluradosti u pažnji na poljima... Sotona, Ferdinand, trči sa divljim semenjem... Isus hoda po purpurnim kupinama, ne savijajući ih... Isus je hodao po uzburkanim vodama. Fenjer nam ga je pokazao kako stoji, beo i sa smeđim pletenicama, na boku jednog smaragdnog vala...

Ja ću skinuti veo sa svih tajni: sa verskih ili prirodnih tajni, sa smrti, rođenja, budućnosti, prošlosti, kosmogonije, ništavila. Ja sam majstor u fantazmagorijama.

Slušajte!

Ja posedujem sve darovitosti! – Ovde nema nikoga i ima nekoga: ne bih hteo da rasipam svoje blago. – Hoće li neko crnačke pesme, plesove hurija? Hoće li neko da nestanem, da uronim u potragu za prstenom? Hoće li? Praviću zlato, lekove.

Pouzdajte se dakle u mene, vera pruža olakšanje, vodi, leči. Dođite svi, - čak i dečica, - da vas utešim, da raspemo za vas njeno srce, - divno srce! Siromasi, radnici! Ja ne tražim molitve; dovoljno mi je vaše poverenje da budem srećan.

- I mislimo na mene. Zbog ovoga ne žalim mnogo za svetom. Imam sreće da više ne patim. Moj život je bio samo niz slatkih ludorija, to je za žaljenje.

Briga me! Nakreveljimo se na sve moguće načine. Sasvim sigurno, mi smo izvan sveta. Nema više nikakvog zvuka. Moje čulo dodira je nestalo. Ah, moj zamak, moja Saksonija, moj vrbak! Večeri, jutra, noći, dani... Jesam li svega sit!

Morao bih da imam svoj pakao za gnev, svoj pakao za oholost, - i pakao milovanja; jedan hor paklova.

Mrtav sam umoran. To je grob, odlazim crvima, o stravo nad stravama! Sotono, lakrdijašu, ti hoćeš da me rastopiš svojim čarima. Zahtevam. Zahtevam! Udarac vilama, ognjenu kap.

Ah, vratiti se u život! Prostreliti očima naše nakaznosti. I taj otrov, taj hiljadu puta prokleti poljubac! Moja slabost, okrutost sveta! Bože moj, milost, sakrij me, držim se odveć loše! – Sakriven sam i nisam.

To je oganj koji suklja sa svojim prokletnikom.


Arthur Rimbaud
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 23/12/2006 22:41

Predrag Matvejevic

Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže «Arte», koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije, došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski «Centar André Malraux» upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati - osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja.

Prvi sam put doplovio morem od Ancone do Splita, pa produžio kopnom, dolinom Neretve, do Mostara. Drugi sam put, preko Beča, došao u Sarajevo, te otud, zajedno sa stotinjak pisaca i novinara, ponovo krenuo prema Mostaru. Išli smo vlakom koji, nakon posljednjega rata, rijetko vozi tom prugom. Nekad su tuda svakodnevno prolazili putnički i teretni vagoni. Kao mladi student, radio sam na izgradnji željezničke dionice između Konjica i Jablanice. Bio sam na «omladinskoj akciji» kraj Ostrošca - dizali smo se rano, odlazili na rad prije velikih vrućina, kupali se poslije podneva u rukavcima Neretve. Sjećam se neobičnih boja u zoru, bjeline kamena koji izranja iz noći, žbunja ovlažena rosom, bistre rijeke, njezinih obala, stijena, virova. Ohrabrivalo nas je sunce što se dizalo, svjetlo koje se širilo: «Izgradit ćemo zemlju ljepšu nego što je bila», maštali smo. Mnogi su od nas vjerovali u svoju maštu, i ja među inim. Zavidio sam jačima od sebe koji su bili kadri raditi više i bolje: ta je pruga spajala Bosnu s Hercegovinom.

Na sarajevskoj stanici, koja je nedavno bila srušena i sad je uglavnom obnovljena, ukrcali smo se jednog jesenskog dana u «vlak bez voznog reda» (tako se zvao stari film o našim zemljacima koji su nakon Drugog svjetskog rata odlazili iz siromašnog dijela zemlje u bogatiji, s juga prema sjeveru). Obuzela me nelagoda, sve je unaokolo podsjećalo na nedavne događaje. Na putu me trenutačno popuštala, zatim se opet vraćala.

Mostar je još prepolovljen premda se sad lakše prelazi s jedne strane, na kojoj su većina Hrvati i katolici, na drugu, na koju su protjerani građani muslimanskoga porijekla. Rijeka teče po sredini ali granica ne slijedi njezin tok. Inozemna je pomoć obnovila nekoliko mostova. Stari most, simbol grada, sav je još u ruševinama. Vidjeli smo ga najprije noću, po kiši, osvijetljena žmirkavim lampama. Zamijenio ga je zapravo drveni prijelaz, nalik na brvno bačeno preko golemog potoka. Kule sa strane, u mraku, izgledaju kao sablasti u nekoj priči koja nije dovršena. Oko njih su ćepenci zanatlija, tkalja, zlatara. Taj je dio grada, koji se zove «Kujundžiluk», mjestimice obnovljen. «Tko je sve ovo srušio», pitaju me članovi televizijske ekipe koja snima sve što stigne: oblake nad grdom, izmaglice u dolini, pljuskove što nas prate. To su učinili hrvatski ekstremisti - naglašavam riječ «ekstremisti» kako ih ne bi poistovjetili sa svim Hrvatima.

Sutradan se nebo razvedrilo. Opet smo došli na mjesto na kojem je nekoć stajao poznati Stari most. Prizor je sada drukčiji, ali ne i ljepši. Kameniti potpornji sa strana popuštaju, u dno rijeke utiskuje se betonska masa da bi se dobio čvrst oslonac za gradnju. U obližnjoj kavani , koja je nekad bila sva raspjevana od sevdaha, malo tko još navraća na «tursku kahvu». Šum rijeke razbija gotovo grobnu tišinu. Prilazi nam čovjek srednje dobi, nervozan i uznemiren. Moli strance da nađu nekakva posla za nj, kaže da zna jezike, vodit će ih po gradu, sve će im pokazati. Uporan je. Jedan prijatelj mu dade dvije-tri njemačke marke. Otišao je, nije tražio više.

Krenusmo da vidimo džamije u susjedstvu. Neke su na početku počeli rušiti «Srbi», a dokusurili ih «Hrvati» (stavljam ponekad navodnike kad govorim o nacionalistima ili fašistima, a ne o narodu koji s njima ne poistovjećujem). Ni jedna muslimanska bogomolja nije ostala čitava. Obnavljaju se – može se uočiti koji je dio minareta od starog kamena, tamnijega, a koji dodan od novog, mlađega. Pomoć je pristigla iz islamskih zemalja. Neke su od njih uvjetovale svoj prilog ustupcima: primjećujem stanovite običaje kakvih kod ovdašnjih muslimana prije nije bilo. Stari most nije spajao samo dvije obale grada Mostara - bio je veza između Istoka i Zapada. Susrećem prijatelje iz djetinjstva, Emira, Ibru, Fatimu, «ponižene i uvrijeđene». Nitko od nas nije mogao ni zamisliti nešto slično ovom što se dogodilo. Lukavi su bili oni koji su sve to izveli, potcijenili smo njihove sposobnosti.

Strahotne su dojmove ponijeli oni koji sa mnom prođoše bivšim Bulevarom Revolucije i ulicom koja nosi ime najvećeg pjesnika ovoga kraja - Alekse Šantića. Tu je bio i ostao stari zatvor nazvan «čelovina»: «U njoj ima na stotine soba/ svaka soba za jednoga roba», to su riječi tužaljke. Prolaznik koji me prepoznao reče mi da je to sada «jedina zajednička ustanova koja još stvarno djeluje u gradu». Granica je obilježena šutnjom i nepovjerenjem. Presijeca je «prva linija» na kojoj se vodila suluda bitka. Na zidovima koji se nisu survali vidi se bezbroj rupa od kuršuma: pucalo se bjesomučno, s osvetničkim jarom, u želji da se što više uništi. Na Bulevaru je i kuća u kojoj sam proveo djetinjstvo a moji roditelji starost. Ostala je bez krova i poda. Kroz razvalinu koja je nekad bila prozor izbila je duga grana zove, u našem kraju tako nazivaju bazgu. Intervjuraju me na tom mjestu. Stranci ne mogu ni zamisliti što sve osjećam dok odgovaram na pitanja. Ne samo stid.

Teške su štete pretrpjele bogomolje kraj kojih prolazimo. Katolička crkva Svetoga Petra i Pavla pogođena je na početku sukoba, sredinom 1992, granatama «jugoslavenske» vojske, već «etnički očišćene» i srbizirane, pomiješane s «rezervistima» pokupljenim bog zna kako iz istočne Hercegovine i Crne Gore. U toj sam se crkvi, kao dječak, molio da mi se otac vrati živ iz nacističkoga lagera u Njemačkoj. I ona je obnovljena zahvaljujući pomoći s raznih strana - iz Hrvatske i inozemstva, vjerojatno i novcem prikupljenim na hodočašćima u Međugorje. Novi zvonik je viši čak i od onog na zagrebačkoj katedrali. Nezgrapan, neskladan, ružan, postavljen je tako da po svaku cijenu nadvisi sve džamije i pokaže prednost jedne vjere nad drugom. Nad gradom, na brežuljku zvanom Hum, kraj mjesta gdje je bila mala austrijska tvrđava, dignut je golemi križ koji se vidi sa svih strana - da potvrdi nadmoć u gradu u kojem nikad prije nismo bili većina. Na jednoj strani je katolički biskup, grub, netrpeljiv, nedostojan svećeničkog poziva, na drugoj je franjevački red, koji brani svoje interese, više materijalne nego duhovne: sukobljavaju se međusobno na način koji sramoti samu vjeru. Kardinal koji stoluje u Sarajevu ne umije naći lijeka tome - i sam je izabran u prilikama u kojima je možda izgledao boljim nego što jest. Franjevci iz Bosne, iz «Bosne srebrne», neusporedivo plemenitiji i odaniji vrijednostima kršćanstva, ne mogu utjecati na svoju redovničku braću.

***

Pređosmo rijeku preko privremenog mosta i popesmo se obronkom do mjesta na kojem je bila, s istočne strane grada, pravoslavna crkva. Isticala se svojom gradnjom, položajem, ljepotom. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao. Nakon što je otud potisnuta četnička vojska, hrvatski su je križari najprije tukli granatama a zatim digli u zrak dinamitom te pretvorili u gomilu šute. ( Na posve isti način «Srbi» su u Banjaluci sravnili sa zemljom velebnu džamiju Ferhadiju i, po vrhu, od njezina kamena napravili parkiralište.) Uz polomljene crkvene dveri ostao je dio golemoga križa iskovana u željezu, bačenog na zemlju, pogaženog, zarđalog. Nije li barem Kristov križ zajednički obadvjema kršćanskim vjerama!

Povedoh oveću grupu uz strminu, prema mjestu na kojem je stara pravoslavna crkvica bila stoljećima ograđena i ukopana - Turci su dopustili da tu ostane ali da se ne ističe. I ona je teško oštećena. Evropska uprava u gradu pomogla je da se obnovi. Dvije-tri lijepe ikone spašene su i vraćene u nevelik ikonostas. Ulazna vrata nam je otvorio tamnoput čuvar, mala rasta, iznenađen i nekako preplašen. Zapodjenuh razgovor s njim i sjetih se običaja svojih roditelja: ostaviti nešto za održanje bogomolje ma kojoj vjeri pripadala, mali milodar. Kad iziđosmo, crkvenjak mi reče da ne zna može li to primiti. «Znate, ja sam musliman. Opasno je ovdje bilo pravoslavcima čuvati crkvu. Zovem se Ređep Gaš, zovu me Ređo.» Ime je, očito, muslimansko, prezime bi moglo biti i albansko. Pružih mu ruku.

Sjetih se kako sam osamdesetih godina boravio nekoliko puta na Kosovu zanoseći se iluzijom da bih mogao učiniti nešto da se poboljšaju odnosi između Srba i Albanaca u Jugoslaviji. Susreo sam tada, u manastiru Dečani, pravoslavnog monaha Justina Đukića, naočita i stasita čovjeka rodom je bio iz Bosne. Odveo me u manastirske trezore i pokazao njihovo blago. «Kako je sve to spašeno, oče? Vojske su ovuda harale», pitao sam. «Spasili su sve to ovdašnji Albanci. Čuvali po kućama, s koljena na koljeno prenosili, kao svetinju. Govorili da im sreću donosi, rodne godine, zdravu djecu. A danas se i mi i oni razularili», reče ponizno i zašuti. Ne zašto ne tjeskoba muslimana Ređepa u maloj mostarskoj crkvi podsjetila na širokogrudnost monaha Justina u kosovskom manastiru. U nas su takvi izuzetci rijetki . Čudimo se sami sebi kad se s njima suočimo.

Pošli smo Neretvom dalje prema Jugu. Prijatelj koji nam se pridružio u Mostaru pokazao nam je mjesta gdje su bili ustaški logori namijenjeni u ovom ratu muslimanima: «Tu je helidrom, a malo dalje su Dretelj, Gabela, Ljubuški». Još se ne zna točno koliko je muslimana na tim mjestima stradalo. Ljeto, vrućina, stiješnjenost, muka, bolesti, srdobolja, sve je to kosilo izgladnjele i oslabljene zatvorenike. «Kopali smo rovove za svoje tamničare na prvoj liniji. Ponekad nas naši ne bi prepoznali, pa su pucali i na nas». Prolazimo pokraj čuvenog Aluminijskog kombinata, koji se napokon aktivirao uz pomoć stranih ulagača U njemu su nekad bili zaposleni radnici raznih vjera i nacionalnosti. Sad je «etnički pročišćen» i pristupačan gotovo isključivo katolicima.

Predložih da se oba kombija koja nas prate, koje je mreža «Arte» iznajmila od Hrvatske televizije, zaustave kraj manastira u Žitomislićima. Tu su 1941. godine ustaše poubijali monahe koje su zatekli, četrdesetoricu, možda i više. Kasnije je manastir obnovljen, ikone su vraćene, liturgija se održavala. U susjednom konaku nastanile su se i monahinje, koje su obrađivale nevelike ali plodne njive i vinograde uz korito Neretve. U posljednjem ratu i manastir i konak su najprije granatirani, zatim spaljeni. Kroz napukle stropove i zidove slijeva s kiša. Podigoh ugarak, djelić nekadašnjeg prozora ili vrata, nekog okvira, tko zna čega. Gdje da ga stavim? Vratih ga nazad gdje je bio. Na dlanu mi je ostao trag od gara. Unaokolo je blato, sve zaraslo korovom, zakrčila šikara. Čemprese, srećom, nije zahvatila vatra. Ostali su tu kao nijemi svjedoci. Snimili su ih moji suputnici. Na nekadašnjem ulazu u manastirsko dvorište, na stepenici, stara je žena palila svijeću. Priđoh joj i oslovih je s «majko». Htio sam doznati jesu li spašene ikone? «Ne znam ništa o tome», odgovori prestrašeno. Porazgovarao sam s njom i pitao mogu li joj pomoći. Zaplakala je. Na kraju mi reče: «Ja sam jedna od monahinja koje su ovdje zemlju obrađivale. Nisam htjela otići, a i ne znam kamo bih. Primila me pod svoj krov dobra i čestita katolička familija, ovdje u obližnjem selu. Neka je Bog poživi.» Pomislih na svoje, koji potječu iz ovoga kraja, koji su u onom ratu spašavali Srbe i Židove od jama i krematorija. Htjedoh potražiti obitelj koja je primila iznemoglu monahinju. U ovakvim prilikama nema vremena za ono što bi trebalo da bude najvažnije. Put nas je vodio dalje. Televiziji se žurilo.

Desetak kilometara južnije, niz Neretvu, nalazi se gradić Počitelj, opisan u jednom od blistavih štiva Ive Andrića: « Na kamenu u Počitelju». Tu je nekad bila turska straža, štitila je prolaz na mjestu gdje se rijeka stisnula između dva brijega, koje nadvisuje tvrđava s lijeve obale. U Počitelju bijaše lijepa džamija, velik hamam, mejtef. Gotovo svi stanovnici bili su muslimani. Ljeti bi tu «pehlivanio» Zulfikar Džumhur, zvani «Zuko», daroviti putopisac i slikar. Organizirao je u ovom gradiću susrete umjetnika iz cijeloga svijeta. Umro je, srećom, na vrijeme da sve ovo ne vidi - musliman po rođenju i Beograđanin po izboru. Mjesto je pusto, džamija razmrskana, minaret prebijen, kuće porušene. Stanovnici su se razbježali da ih ne pobiju najprije Srbi i Crnogorci pri povlačenju, zatim Hrvati koji su okrutno zagospodarili ovim krajem. Vratile se dvije-tri familije, koje nigdje nisu našle utočišta. Uđoh u kuću (još je kišilo), pozdravih žitelje, upitah ih od čega žive. «Ovuda prolaze automobili. Poneko se zaustavi da vidi sve ovo, pa kupi ljekovita bilja koje skupljamo unaokolo po brdu. Samo smo tri familije ostale ovdje među ruševinama.» Zamolih staricu da mi proda malo kamilice, da nešto kupim i pomognem joj. Umotala ju je u fišek od novinskog papira, mjestimice mokrog od memla u stanu. Uzeh ga ozbiljno, kao da smo sklopili posao. Primijetih suzu na njezinu licu. Držala za ruku dječačića, vjerojatno unuka, koji je gledao oko sebe očima što su rano upoznale strah. Dadoše mi na rastanku šipak, raspuknut od zrelosti. «Sladunac je. Ponesi, nek' ti se nađe». Izišao sam držeći čvrsto u ruci fišek kamilice da se novina ne raspadne, i šipak. I meni su oči zasuzile. Moji suputnici su vjerojatno pomislili da je to od kiše.

Na ulazima u Počitelj - ajme! - dva su golema križa. Kad sam tu bio prije nekoliko godina s talijanskim prijateljima, bio je još jedan, treći, na vrhu turske kule. Rekoše mi da je kardinal naredio da se samo taj odozgo skine. Stanovnici gradića bili su, kako rekoh, muslimani. I druge vjere imaju svoje fundamentaliste, ne samo islam.

***

Želio sam da se snimi i čuveno bogumilsko groblje u Radimljima, kraj Stoca. Između Počitelja o Čapljine zemlja je plodna : rastu loza, smokva, šipak, bajam, naranča sve mediteranske biljke, voćke, trave. Kiša je prestala i mirisi borovine pomiješani su s vlagom. Poznajem Stolac, u kojem mi je otac službovao nekoliko godina , kao u nekoj vrsti izgnanstva. Skladan gradić na objema stranama rječice Bregave, pod brežuljkom na kojem su ostaci srednjovjekovne kule. Središte je imalo izrazito muslimanska obilježja: džamiju, kuće sa strehama, šedrvan, «demirli pendžere», avlije optočene oblutcima. Nisam vjerovao da je Stolac toliko stradao dok ne dođosmo do mjesta gdje je bio stari dio grada. «Hrvati» su srušili sve što ima ikakvo istočnjačko obilježje, otjerali muslimanske obitelji iz stanova, mnoge i pobili. Kad su malobrojni povratnici nedavno pokušali ponovo podići džamiju, rastjerali su ih slično kao što su postupili «Srbi» u Trebinju, pogotovo u Banjaluci prema onima koji su željeli obnoviti Ferhadiju. Moj prijatelj, profesor u Americi, reče da je ovdje učinjeno isto što i u Vukovaru:«hrvatski Vukovar».

Na ulazu u bogumilsko groblje bila je svojedobno nevelika zgrada, u kojoj su se mogle kupiti ulaznice i razglednice, knjige o bogumilima na više jezika, popiti čaj i predahnuti. Srušena je. Na jednom zidu koji još strši neki vrli vjernik napisao je: «Nećemo heretike». Podsjećam strance kako je Miroslav Krleža, kad smo nakon 1948. bili najugroženiji, isticao kako se ovdje očitovala naša prava pripadnost: «ni Bizant ni Rim, treća komponenta». Još se daju pročitati imena neznanih nam predaka : Miogost, Bolašin, Bratović. Neka su od njih napisana na staroj bosančici. Stečci su teški, a dinamit skup. Vjerojatno zato nisu ni uklonjeni niti razoreni. Ostali su na mjestu gdje stoje od davnina, kraj čempresa koji se njišu na vjetru i bdiju nad njima. U blizini nema ljudi - vidjeh samo čudaka koji nervozno hoda ovamo-onamo među kamenim gromadama govoreći sam sa sobom. Tražio sam da televizijska ekipa sve to snimi. Otišli smo otud osupnuti. To se dogodilo na kraju moga prvoga putovanja i svjedočenja za emisiju «Arte».

Na dolasku nisam primijetio, nego tek na povratku - prošli smo kraj natpisa koji pokazuju put u naselja Bobanovo i Šuškovo. Nije nikakvo čudo što su nadomak Stolca, to jest onog što se tu dogodilo. Tko su Boban i Šušak? - upitaše me suputnici? Boban je bio poslovni čovjek i član Saveza komunista pod prošlim režimom. Okrao je trgovačko poduzeće kojim je upravljao i dopao zatvora. Svoju je kaznu kasnije predočio kao žrtvu za hrvatstvo. Tako je postao poglavarom Herceg-Bosne u času kad su osnivani logori za muslimane i kad je srušen stari most u Mostaru. Umro je pod okolnostima koje su neki poznavaoci prilika smatrali dvojbenim. Nije dospio pred sud u Haagu za ratne zločine. Šušak je pak bio najutjecajnija ličnost u Tuđmanovoj vlasti. Pokazao je stanovitu organizacionu sposobnost za vrijeme rata devedesetih godina, kao ministar obrane. («On mi je najbolji ministar», govorio je Franjo.) Emigrirao je mlad u Kanadu, ostavivši za sobom nezbrinutu suprugu s tek rođenim djetetom. Dva puta sam ga vidio na televiziji kako diže ruku i pozdravlja ustaškim pozdravom - jednom u Posušju, drugi put među alkarima u Sinju. Pripisuje mu se najveća zasluga u prikupljanju novca za izbor Franje Tuđmana među našim iseljenicima u Americi. Ne zna se točno je li u toj golemoj sumi bio i dio blaga pobijenih zagrebačkih Židova, koje je odnio Ante Pavelić u Paragvaj bježeći ispred partizana, u golemim sanducima, prepunim zlatnine, o kojima svjedoči u svojim memoarima njemački namjesnik u Zagrebu, general Glaise von Horstenau. Gojku Šušku je , čini se, bila važnija moć nego probitak. Svojim je suradnicima i srodnicima ipak omogućio da se obogate na nečuven način, pljačkajući Hrvatsku. I on je umro prije Haaga. U naselja koja nose imena Bobana i Šuška ne mogu se nastaniti ni muslimani koji su ostali bez domova, ni pogotovo Srbi. Ovdje kršćanstvo, ni katoličko ni pravoslavno, ne poznaje samilost, Kristovu «ljubav prema bližnjem».

Imali sličnih primjera? – pitaju me dalje. Teško ih je sve pobrojati. Na poljani kraj gradića Pakraca, u Lici, koja je u geografiji geenocida dobila ime «Pakračka poljana», stanoviti Merčep je sa svojim pobočnicima pobija mnogobrojne Srbe, zarobljenike iz Slavonije i okolne mještane. Tuđmanovski sudovi nisu mu sudili, a ni oni poslije Tuđmana, premda su zločin njegovi i njegove vojske svima poznati. Kraj naselja zvanog Merdak je sličan pojam obavijen crnim velom mita: «Merdački džep». I tu su masovno ubijani Srbi. U bosanskom selu Ahmići «katoličko-hrvatski» ekstremisti poubijali su Muslumane i sušili im bogomolju. Nakon operacije zvane «Oluja», kad je običan srpski živalj istjeran iz krajine, poubijani su mnogobrojni starci i starice zajedno s gotovo svima onima koji nisu mogli ili htjeli bježati: kuće su im srušene i spaljene, a njihovo rušenje i paljenje pripisano je samim Srbima. Bio sam na tim mjestima. Vidio sam ih.

Ima još mnogo detalja u tom mozaiku koji slični na srednjovjekovni danse macabre.

***

Drugo putovanje, s uzvanicima «Centra André Malraux», završilo se u Blagaju kraj Mostara, na izvoru Bune, «rječice ledene kao mraz i bistre kao suza», po zapisu drevnog hercegovačkog kroničara. Ovdje je ponovo otvorena tekija, dom derviša u koji se ulazi bez obuće. Žene tu moraju prekriti glavu maramom. Nekim čudom narod ovdje nije stradao, a samo mjesto nije rušeno. Norvežani su, u znak pomoći, napravili uzgajalište ribe. Pokazalo se unosnim – voda je svježa, čista, bogata. Desetci mojih prijatelja i iz Bosne i iz Srbije i iz raznih dijelova Istočne Evrope nemaju čime platiti skroman obrok, pastrvu koja se tu mrijesti i uzgaja, čašu bijeloga vina, hercegovačkog. Naša bijeda - ex Oriente lux!

Vratit ćemo se u Sarajevo opet «vlakom bez voznog reda». U vagonima je s nama ekipa novinara splitskog opozicijskog tjednika «Feral Tribun». Taj je list bio jedan od rijetkih u kojem sam u Tuđmanovo vrijeme mogao objavljivati u svojoj zemlji ne skrivajući što mislim o njezinim vođama. On je osvjetlao obraz gradu koji se proslavio svojim otporom fašizmu, na koji fašistička sablast opet baca svoju sjenu. «Feralovci» su u toku vožnje izložili svoja izdanja. Zalili smo ih konjakom koji sam kupio na aerodromu i ponio drugarima u Bosnu. Darovali su mi dvije vrijedne knjige: «Pisma prijestolničkom listu» Aristida Teofanovića (meni koji sam napisao toliko uzaludnih pisama) i «Ukletog neimara» Bogdana Bogdanovića, nekadašnjeg beogradskog gradonačelnika. Oba autora žive danas u emigraciji, prvi u Amsterdamu, drugi u Beču. Susretali smo se po svijetu i sprijateljili u tuđim zemljama.

Grupa «čudnih putnika» ( to je dio Baudelaireova stiha, koji je preuzeo kao naslov francuski organizator) smjestila se na povratku, zajedno s urednicima «Ferala», u vagon u kojem se «točilo». Bilo nas je odasvud. Stajali smo uz šank. Pili smo s nogu crno i bijelo, žilavku i blatinu. Počeli smo pjevati na sav glas pjesme iz raznih dijelova zemlje u kojoj smo donedavno zajedno živjeli, koje svi znamo. Nesretan je narod koji više ne smije ili ne umije pjevati zajedničke pjesme. Nije mi do ponovnog stvaranja države ili režima koji je mogao biti bolji nego što je bio, nego do druženja, do drugarstva koje se ne može ničim zamijeniti.

Dugo u noć nastavili smo se družiti po Sarajevu. To više nije bilo za nas srušeni grad. Ali on još nije zaboravio svoje građane koje pogiboše od granata u ulici Vase Miskina Crnog, gdje su čekali štrucu kruha, ili pak na tržnici Markale, gdje su došli da uzmu mjericu krumpira: raskomadana tjelesa, mrtve na mjestu i umiruće koje se pokušavalo prenijeti u bolnice u kojima više nije bilo mjesta, rane što krvare i lokve krvi na trotoaru, zapomaganje kojem više nije bilo pomoći. I poslije svega toga, svi se sjećamo strašnih i sramotnih vijesti i laži da su Bosanci ili Bošnjaci to sami sebi učinili kako bi privukli pažnju svijeta. Još je strašniji i sramotniji sam smisao tih vijesti i takvih laži koje su režimski propagandisti pokušali svim sredstvima proturiti: ta navesti nekoga da se sam ubija bilo bi gore nego ubiti ga.

Sutradan smo bili ozbiljni. Priđe mi jedan pisac, sunarodnjak i rodoljub te me opomenu što sam «tako strogo» govorio o hrvatskim zločinima u Hercegovini. Odvratih mu da nije shvatio smisao moga svjedočenja: govoreći «tako strogo», ja sam u isto vrijeme izazivao. Izazivam srpske ili bosanske ili crnogorske ili ne znam koje pisce i intelektualce da na sličan način kažu na sličan način ono što su dužni reći o zločinima koje su počinili njihovi sunarodnjaci. «Helsinška povelja», časopis iz Beograda, objavila je ove jeseni u dva navrata popise zločina za vojske i «paravojnih jedinica» kojima su upravljali Miloševići, Karadžići i Mladići i njihovi suradnici, borci «za Veliku Srbiju koja bi se protezala do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica: troipogodišnje granatiranje Sarajeva, bombardovanje Dubrovnika, paljenje Konavla, razaranje Vukovara, ubijanje 7.000 civila u Srebrenici, (podatkee) o koncentrcionim logorema Keraterm, Omarska, Trnopolje, Manjača, o leševima albanskih beba i devojčica koje isplivavaju iz hladnjača, iz Dunava i iz jama u blizini policijskih objekata u okolini Beograda, o hiljadama poginulih i obogaljenih srbijanskih mladića u ratovima u kojima Srbija 'nije učestvovala'… o isključivoj, netolerantnoj, rigidnoj i reakcionarnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi». To je napisao i potpisao Srbin. Također u «Helsinškoj povelji» ( Beograd, oktobar 2001) potvrđuju se, opet iz pera Srbina, te optužbe o dopunjuju pozivom da se pozovu na odgovornost oni koji su za to krivi: «Teze o tome da Srbija nije učestvovala u ratovima, da su Srbi branili svoja ognjišta, da su samo uzvraćali na napada toliko su nesuvisle i nelogični, u toj meri neistinite i neutemeljene u bilo kakvom dokumentu, dokazu ili iole verodostojnom podatku, takva su konstrukcija i laž da ih je nepotrebno posebno komentaristati. Prosto je neverovatno da srpski intelektualci, Srpska pravoslavna crkva, srpski političari i oni u opoziciji i oni na vlasti, uključujući predsednika Koštunicu, srpski mediji, oficirski kor, prinčevi i princeze iz dinastije Karađorđević koji su se pompezno vratili u svoje dvorove, članovi Krunskoga saveta, Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruženja književnika i najšire javno mnenje ne znaju za temeljno i do poslednje cigle razaranje Vukovara, spaljivanje Konavla, gađanje Dubrovnika i sa mora i sa kopna (kojom prilikom gine u svom dubrovačkom domu srpski pesnik Milan Milišić), bombardovanje Mostara, troipogodišnje granatiranje Sarajeva, stravični masakr u Srebrenici, pokolje, silovanja i neljudska iživljavanja u Višegradu i Foči, koncetrecione logore Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača u Bosanskoj Krajini, gdje se nije ratovalo, rušenje gotovo svih džamija na teritoriji nekadašnje Bosne i Hercegovine i mnogo drugih zločina… Koristeći energično i uporno svoje pozicije, predsednik Koštunica je bio protiv izručenja Miloševića Hašakom tribunalu i otvaranja jama sa telima albanskih civila, doveženim sa Kosova za i zakopanih u blizini policijskih objekata u Srbiji. Otkopane su već četiri jame sa oko 500 leševa. Još uvek ništa nije urađeno na utvrđivanju kako su i gdje ti ljudi ubijeni, ko su njihovi egzekutori, po čijem nalogu i kako su prebačeni i zakopani u neposrednoj blizini policijskih objekata. Postoje još tri identivikovane i obeležene jame u Batajnici, ali nisu otvorene i potpuno je neizvesno da li će i kada početi ekshumacija iz njih… jer bi to kompromitivalo poziciju Srbije u međunarodnoj zajednici». Ovim spiskovima možda jedino nedostaju žrtve kraj Prijedora, u Bosni, u današnjoj «Republici Srpskoj» : bacane su u neku vrstu močvare, nisu vađene, pobrojene, identificirane; pretpostavlja se da ih je oko desetak hiljada.

Do bombardiranja Beograda i još nekih gradova u Srbiji, protiv kojeg je autor ovih redova protestirao U Avianu, odakle su polijetali avioni NATO-a, nije - avaj – došlo slučajno: predsjednik Koštunica i svi ostali koji se time služe kao alibijem, zaboravljaju da je do toga došlo nakon što je gotovo sedam stotina tisuća Kosovara izgnano i ne zna se točno koliko od njih poubijano. Vidjeli smo slike toga«etničkog čišćenja»i: žene, starce i djecu u blatu, po kiši, s nemilosrdnim goničima i tenkovima za leđima. To se nastojalo sakriti od srpske javnosti.

Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu , jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao «vožda» (Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao «vrhovnika» i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu (Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek ga pokušavaju opravdati : Matiju Bećkovića koji je unesreći svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je čak i svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao «posrbicaama» te, zajedno s njima, mnoge druge.

I neki od Bosanaca i Bošnjaka, premda im je narod najviše stradao, morat će progovoriti o onom što se dogodilo u Grabovici, Ćelebićima, Bradini, Busovači i ne znam gdje još., što učiniše zločinci nalik na Ćelu i Cacu. Sve nije bila obrana.

Kao što su napredni njemački pisca iza Drugoga svjetskog rata postavili, ne bez rizika, ogledalo pred lice nacije i nastojali joj pokazati što su sve u njezino ime učinili nacisti, i mi ćemo morati kad-tad postupiti na sličan način. Hrvati to nisu učinili ni za zločine ustaša u prošlom ratu - danas to čine za nas sinovi naših Židova, čiji su roditelji pobijeni po ustaškim logorima. Srbi ponovo slave Dražu Mihajlovića zaboravljajući kame njegovih četnika ne samo uz krvavu Drinu. I Slovenci su dugo šutjeli o svojim zločinima, s kraja onog rata.

Malo tko od nas pomišlja na to da sebe pogleda u ogledalu povijesti, bojeći se vlastite slike. Pisci se klone takva nezahvalnog posla. Nacionalna inteligencija ne želi vidjeti svoju naciju na taj način. Novim vođama je, kao i starim, najprije do vlasti. Mi smo, dok bijasmo u zajednici, isticali najčešće tuđa zlodjela prikrivajući vlastita. Dok se svatko ne okrene sebi samome i ne preispita svoju savjest neće biti ni pravog osvješćenja ni istinske katarze.
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 24/12/2006 22:01

Fauna zrcala


U jednom svesku djela Lettres édifiantes et curieuses koje se pojavilo u Parizu u prvoj polovici osamnaestog stoljeca, otac Fontecchio iz Druzbe Isusove namjeravao je napisati studiju o praznovjerju i neznanju prostih Ijudi u Kantonu; u uvodnom poglavlju biljezi da je Riba bila varljivo i sjajno bice koje nitko nikada nije uhvatio, ali su mnogi pricali kako su je casomice vidjali u dubinama zrcala. Otac Fontecchio umre 1736. i posao koji je zapoceo osta nedovrsen; oko 150 godina kasnije Herbert Allen Giles nastavio je taj prekinuti posao. Prema Gilesu, vjerovanje u Ribu dio je nekog veceg mita koji spada u legendarna vremena Zutog Cara.
U to vrijeme svijet zrcala i svijet ljudi nisu bili odijeljeni jedan od drugog kao danas. Ipak, bili su potpuno razliciti; ni bica, ni boje, ni oblici nisu bili jednaki. Oba kraljevstva, zrcalno i ljudsko, zivjela su skladno; u zrcala se moglo uci i iz njih izaci. Jedne je noci narod zrcala napao zemlju. Njihova snaga bijase velika, ali na kraju krvavog sukoba prevladahu magijska umijeca Zutog Cara. Odbio je napadace, zatvorio ih u njihova zrcala i nametnuo im duznost da, kao u snu, odrazavaju sve covjekove kretnje. Oduzeo im je snagu i oblike i ogranicio ih tek na ropske odraze. Ipak, doci ce dan kada ce se osloboditi te carolije.

Prva ce se probuditi Riba. Duboko u zrcalu zamijetit cemo vrlo nejasnu liniju, a njena boja nece biti nalik ni na jednu drugu boju. Nakon toga pocet ce se komesati i ostali oblici. Malo-pomalo razlikovat ce se od nas; malo-pomalo, sve ce nas manje oponasati. Probit ce pregradu od stakla ili metala i taj put nece biti porazeni. Rame uz rame, bicima iz zrcala pridruzit ce se u borbi i vodeni stvorovi.

U Junanu ne govore o Ribi, vec o Tigru zrcala. Neki drugi vjeruju da cemo prije napada cuti iz dubina zrcala zveket oruzja.



--------------------------------------------------------------------------------
Jorge Luis Borges, Knjiga imaginarnih bica (The Book of Imaginary Beings), Buenos Aires 1967
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 24/12/2006 22:02

Dvojnik


Natuknuta ili potaknuta odrazima u ogledalu i vodi, kao i blizancima, ideja o dvojniku zajednicka je mnogim zemljama. Vjerojatno su i izreke kao Pitagorina: Prijatelj je drugo Ja ili Platonova: Upoznaj sebe inspirirane njome. U Njemackoj se dvojnik zove Doppelgänger, sto doslovno znaci "dvostruki hodac". U Skotskoj to je fetch, koji dolazi po covjeka da ga odvede do njegove smrti; takodjer, skotska rijec wraith oznacuje pojavu za koju se misli da ju je neka osoba dozivjela u obliku svoje vjerne slike pred samu smrt. Prema tome, kobno je sresti samoga sebe. Tragicna balada "Ticonderoga" Roberta Louisa Stevensona govori o legendi na tu temu. Tu je zatim i ona cudna Rossettijeva slika ("Kako su sreli sami sebe") u kojoj ljubavnici nailaze na sebe u sumornom mraku sume. Takodjer mozemo navesti primjere iz djela Hawthornea ("Howeova maskarada"), Dostojevskog, Alfreda de Musseta, H. Jamesa ("Zgodni kutak"), Kleista, Chestertona ("Zrcalo ludih") i Hearna ("Nekoliko kineskih duhova").
Stari su Egipcani vjerovali da je dvojnik, ka, covjekov tocan pandan sto hoda sasvim kao on i nosi istu odjecu. Ne samo Ijudi vec i bogovi i zvijeri, kamenje i drvece, stolice i nozevi imali su svog ka, koji je bio nevidljiv, osim za odredene svecenike koji su mogli vidjeti dvojnike bogova, pa ih ovi darivahu poznavanjem stvari proslih i stvari buducih.

Za Zidove pojava necijeg dvojnika nije bila znak predstojece smrti. Naprotiv, bio je to dokaz zadobivanja prorockih sila. Tako to objasnjava Gershom Scholem. Legenda zabiljezena u Talmudu govori o covjeku koji je, trazeci Boga, sreo samoga sebe.

U Poeovoj prici "William Wilson" dvojnik je savjest glavnoga junaka. Ovaj je ubija i tako i sam umire. Na slican nacin, Dorian Gray u Wildeovu romanu probada svoj portret i pogiba. U Yeatsovim pjesmama dvojnici su nase drugo lice, nasi pandani, oni koji nas nadopunjuju, oni koji nismo, niti cemo ikada biti.

Plutarh pise da su Grci nazivali kraljevog ambasadora imenom Drugo Ja.


--------------------------------------------------------------------------------
Jorge Luis Borges, Knjiga imaginarnih bica (The Book of Imaginary Beings), Buenos Aires 1967
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 24/12/2006 23:02

Danilo Kis u Pescaniku


66

Živeo sam lepše i bogatije od vas, zahvaljujući patnji i mahnitosti, pa želim i u smrt da odem dostojanstveno, kako to priliči tom velikom trenutku posle kojeg prestaje svako dostojanstvo i svaka veličanstvenost. Moj leš će biti moja korablja, a moja smrt dugo plutanje po talasima večnosti. Ništa u ništavilu. I šta sam mogao da suprostavim ništavilu do to, tu svoju korablju u koju sam želeo da sakupim sve što mi bejaše blisko, ljude, ptice, zveri i bilje, sve ono što nosim u svom oku i u svom srcu, u trospratnoj lađi svoga tela i svoje duše. Želeo sam sve to da imam kraj sebe, u smrti, kao faraoni u veličanstvenom miru svojih grobnica, želeo sam da bude sve onako kao što bejaše i pre toga: da mi u večnosti pevaju ptice. Želeo sam da Haronovu barku zamenim jednom drugom, manje beznadnom i manje pustom, da nezamislivu prazninu večnosti oplemenim gorkim zemaljskim travama, onim što niču iz srca čovekova, da gluvu prazninu večnosti oplemenim kukanjem kukavice i pevanjem ševe. Ja sam samo razvio tu pesničku gorku metaforu, razvio sam je strasno i dosledno, do kraja, do konsekvenci koje prerastaju iz sna u javu (i obratno), iz lucidnosti u mahnitost (i obratno), koje prelaze iz života u smrt, kao da nema međa, i obratno, iz smrti u večnost, kao da to nije jedno te isto. Tako je moja sebičnost samo sebičnost ljudskog bića, sebičnost života, protivteža sebičnosti smrti, i moja se svest, uprkos prividu, protivi ništavilu sa sebičnošću kojoj nema ravne, protivi se skandalu smrti kroz ovu strasnu metaforu koja želi da sakupi na gomilu ono malo ljudi i ljubavi koji činjahu taj život. Želeo sam, dakle, i još uvek želim, da odem iz života sa specimenima ljudi, flore i faune, da sve to smestim u svoje srce kao u korablju, da ih zatvorim pod svoje kapke kada se oni poslednji put spuste. Želeo sam da prokrijumčarim u ništavilo tu čistu apstrakciju koja će biti u stanju da se u tajnosti prenese kroz vrata jedne druge apstrakcije, ništavne u svojoj neizmernosti: kroz vrata ništavila. Trebalo je, dakle, pokušati zgusnuti tu apstrakciju, zgusnuti je snagom volje, vere, inteligencije, ludila i ljubavi (samoljublja), zgusnuti je u tolikoj meri i pod takvim pritiskom da zadobije specifičnu težinu koja će je podići uvis, kao balon, i izneti je van domašaja mraka i zaborava. Ako ne što drugo, ostaće moj materijalni herbarijum ili moje beleške, ili moja pisma, a što je to drugo do ta zgusnuta ideja koja se materijalizovala: materijalizovan život, mala, tužna, ništavna ljudska pobeda nad golemim, večnim, božanskim ništavilom. Ili će ostati makar - ako u velikom potopu potone i sve to - ostaće moje ludilo i moj san, kao borealna svetlost i kao dalek eho. Možda će neko videti tu svetlost, možda će čuti taj daleki eho, senku negdašnjeg zvuka, shvatiće značenje te svetlosti, tog svetlucanja. Možda će to biti moj sin, koji će jednog dana izdati na svet moje beleške i moje herbarijume s panonskim biljem (i to nedovršeno i nesavršeno, kao i sve ljudsko). A sve što nadživi smrt jeste jedna mala ništavna pobeda nad večnošću ništavila - dokaz ljudske veličine i Jahvine milosti. Non omnis moriar.
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Saian dana 25/12/2006 20:01

Orhanowski je napisao/la:OD RAMZESA DO SARKA

Lipoga li otkrica, Gospe moja! Drago mi je da san ziv, puno me drago, jer da san umra, umra bi u strasnoj zabludi i ne bi dosa do novi povijesni spoznaja koje revidiraju ne samo nasu lazivu nasamarenu istoriografiju, nego i cili povijesni hod hrvatskog naroda.

I dosad se govorilo da su Hrveti stari narod, jedan od najstariji evropski naroda, koji na ovome svome prostoru zivi ijadu i trista godin.

A zapravo za nas Hrvate tih ijadu i trista godin je sasvim friska povijest, jer napokon je utvrdjeno i dokazano da smo mi jedan od najstariji naroda na svitu. "Znanstveno drustvo za poducavanje podrijetla Hrvata", kojemu je na celo prof. dr. Nedjeljko Kujundzic i u kome je angazovano jos pet akademika, nakon dugi istrazivanja i proucavanja izdalo je libar di je istina zapisana i dokumentirana.

Bas ti "Zbornik" drustvo je izdalo prigodom 4350. obljetnice prvog spomena Prahrvata. Ne, nije faliveno, cetir ijade trista i pedeseta obljetnica! Poriklo nan je iransko. Ali su prastari Ervati bili pokretljivi, kurjozasti, pa su selili na jug i na zapad, sirili se po Maloj Aziji, Siriji, Mezopotamiji...

Zvali smo se Huravati, odakle je lako izvesti danasnje ime Hrvati - huravati, dakle Kuravati, sta oce rec i Kurati, dakako ne kurati po kuratima popima, nego cemo bit bili zaista kurati. I danas se u nas za covika koji jema obilatu onu stvar rece da je kurat, odnosno kyrcevit.
I to mi je drago cut, da smo kurati, a ne pederi!
Na iranskoj visoravni, izmedju jezer, osnovali smo dvi velike mocne drzave. Jos pri dvi i po ijade godin jemali smo najkuratijega Hurvurtu ka celnika, poglavara nase najstarije drzave, odnosno banovine.
Altroke izvorno slavensko podrijetlo hrvatskog naroda! Ta glupa teorija je proistekla iz ruskog panslavizma kojim su Sovjeti odrzavali politicku dominaciju nad hrvatskim narodom. I tek sad ce materijalno i cinjenicno razracunat s tim starim zabludama jugokomunisticke historiografije.

Asti Boga, ca mi se ovo dogadja! Pisen pizdarije a glavne istorijske fakte zaboravjan!
Mpj Sarko (pas) je fetivi Bracanin, ali otac mu je pravi, nepatvorni Kurati iz tih ervaski prostora oko Irana.
Njegovi preci su s iranske visoravni i sirili su se okolo. Otac mu je cuveni Kimba, kojega je jedan nas inzenjer Splicanin kupija u Kuvajtu dok je tamo radija. Bija je tako pametan i sestan pas da se nije moga rastat i doletija je s njin na spliski aerodrom.
I Kimba iz Kuvajta do smrti je zivija u Supetru di je ti inzinjer jema vikendicu.
A Sarko je - to mi ti inzenjer govori - isti, pljunuti njegov Kimba. I po pameti i po lipoti i po sestu. I po kolurima.

Ekspediciji koja se opet sprema u potragu za tragovima Kurati dat cu slike Sarka pa neka provjere je li to plemeniti pas starohrvatske race.
Ako je, a ja san siguran da je, ucinit cu veliki biznis. Reklamirat cu to njegovo plemenito poriklo i za svaku kuju koju ce mali eventualno opalit, trazit cu redoslovje staro bar dvi ijade godin,
Nima nista od ljubavi ako ta kuja nije bar u dalekoj rodbinskoj vezi sa pasima Kleopatre oli Ramzesa oli Nefretete.
Sad ja znan zasto moj Sarko voli fine stvari, piletinu, kokose, sevojarde.
Ka da je on plebejac pa ce pulentu kusat!


Miljenko Smoje


Joj Smoje je majstor :) :) :) :D
Avatar
Saian
 
Postovi: 9791
Pridružen/a: 08/04/2004 21:50

PostPostao/la black dana 27/12/2006 01:10

SRAMOTA

Za čovjeka njegove dobi – pedeseti dvije su mu godine – razvedenog, on je, bar je sam tako mislio, prilično dobro riješio problem seksa. U četvrtak popodne odvezao bi se na Green Point. Tačno u dva popodne pritisnuo bi zvonce na ulazu u Windsor Mansions, izgovorio svoje ime, i ušao. Gore, iza vrata na kojima je bio broj 113, čekala ga je Soraya. Prošao bi pravo u spavaću sobu, koja je ugodno mirisala i bila blago osvijetljena, i razodjenuo se. Soraya bi se pojavila iz kupatila, zbacila sa sebe ogrtač i skliznula u postelju kraj njega. `Jesam li ti nedostajala?’ pitala bi ga. `Stalno mi nedostaješ,’ odvratio bi joj. Onda bi milovao njeno medno-smeđe, suncem netaknuto, tijelo, otkrivao je, ljubio joj grudi; vodili bi ljubav.
Soraya je bila visoka i vitka, duge crne kose i tamnog, vlažnog pogleda. Tehnički, bio je dovoljno star da joj bude otac; a opet, tehnički, čovjek može i u dvanaestoj postati otac. On je kod nje bio uknjižen već više od godinu; sasvim ga je zadovoljavala. Četvrtak je postao dan za luxe et volupté.
U krevetu, Soraya nije bila previše izdašna u iskazivanju osjećanja. Temperament joj je zapravo bio prilično tih, tih i pokoran. U općim stavovima bila je iznenađujuće moralista. Vrijeđali su je turisti razgolićenih grudi («vimena», zvala ih je) na javnim plažama; smatrala je da skitnice treba pokupiti i uposliti da metu ulice. Kako miri ta svoja mišljenja i svoj zanat, nije je pitao.
Kako je u njoj uživao i kako je uživao uvijek, u njemu se rodila nekakva nježnost prema njoj. Donekle, vjerovao je, ta je nježnost bila uzajamna. Nježnost možda nije ljubav, ali joj je barem rod. S obzirom na njihov beskompromisan početak, imali su sreće, njih dvoje; on što je nju našao, ona što je našla njega.
Njegova osjećanja su, znao je on to dobro, bila pomirljiva, čak papučarska. Svejedno, on ih se ne želi osloboditi.
Za devedesetminutnu seansu on joj je plaćao 400 randa, od čega je pola išlo agenciji «Diskretne pratilje». Činilo mu se da je šteta što agencija toliko uzima. Ali, oni su bili vlasnici Broja 113 i drugih stanova u Windsor Mansions; u stanovitom smislu, bili su i vlasnici Soraye, ovog njenog dijela, ove funkcije.
On se zamajavao idejom da je zamoli da se nađu i kad nije na poslu. Rado bi proveo s njom veče, možda i cijelu noć. Ali ne i jutro poslije. Zna on sebe previše dobro da bi je izložio svom jutru poslije, kad je leden, mrzovoljan, nestrpljiv da ostane sam.
Takav je njegov temperament. A temperament mu se neće promijeniti, prestar je on za to. Njegov je temperament okorjeo, davno zadat. Lobanja i, odmah za njom, temperament dva su najtvrđa dijela njegova tijela.
Slijedi svoj temperament. Nije to filozofija, ne bi ga on nikad nagradio tim imenom. To je pravilo, poput Pravila svetog Benedikta.
Dobrog je zdravlja, um mu je bistar. Po profesiji je, ili je barem bio, naučnik, a ta nauka i sad zaokuplja, bez prestanka, samu njegovu srž. Živi u okviru svojih prihoda, svog temperamenta, svojih emocionalnih mogućnosti. Je li sretan? Po većini mjerila, da, on vjeruje da jeste. Međutim, nije on zaboravio onaj posljednji Hor iz Kralja Edipa: ne nazovi nikog sretnim dok ne umre.
Na planu seksa njegov temperament, mada intenzivan, nikad nije bio strastan. Da mora da bira svoj totem, bila bi to zmija. Seks između Soraye i njega, zamišlja on, više je nalik općenju zmija: dugo, zaokupljeno, ali prilično apstraktno, dosta suho, čak i na vrhuncu.
Je li i Sorayin totem zmija? Nema sumnje da se sa drugim muškarcima pretvarala u drugu ženu: la donna . Ipak, na nivou temperamenta, njena naklonost prema njemu svakako nije bila hinjena.
Mada je po zanimanju bila laka žena, on joj je vjerovao, u stanovitim granicama. Tokom njihovih seansi, on joj je govorio dosta slobodno, katkad se čak znao i rasteretiti. Ona je tako upućena u činjenice njegova života. Čula je priče o njegova dva braka, zna za njegovu kćer i kćerine uspone i padove. Poznata su joj mnoga njegova mišljenja.
O svom životu izvan Windsor Mansions, Soraya ništa ne otkriva. Soraya joj nije pravo ime, to je sigurno. Ima znakova da je rodila dijete, ili djecu. Možda uopće nije profesionalka. Možda za agenciju radi samo jedno ili dva poslijepodneva sedmično, a ostatak živi čestiti život predgrađa, Rylandsa ili Athlonea. To bi bilo neobično za jednu muslimanku, ali u današnje je vrijeme sve moguće.
O svom poslu on govori malo, jer joj ne želi dosađivati. Za život zarađuje radeći na Tehničkom univerzitetu Cape, koji se nekad zvao Univerzitetski koledž Cape Towna. Nekoć profesor modernih jezika, sad je, budući da su odsjeci klasičnih i modernih jezika ukinuti kroz pozamašnu provedenu racionalizaciju, vanredni profesor komunikacija. Kao ostalo «racionalizirano» osoblje, i on ima pravo sad ponuditi jedan specijalistički kurs godišnje, bez obzira na broj upisanih studenata, jer to diže moral. Ove godine on nudi kurs o pjesnicima romantičarima. Ostali predmeti su Komunikacije 101, Komunikacijske vještine, Komunikacije 201, te Napredne komunikacijske vještine.
Mada svojoj novoj disciplini posvećuje svaki dan sate i sate, on smatra da je njena prva premisa, kako je data u priručniku predmeta Komunikacije 101, skroz neprihvatljiva: `Ljudsko društvo je stvorilo jezik kako bismo mogli komunicirati svoje misli, osjećanja i namjere jedni drugima’. Njegovo mišljenje, koje doduše ne iskazuje, jest da su korijeni govora u pjesmi, a da pjesma potiče iz potrebe da pjesmom ispuni prevelika i prilično prazna duša čovjekova.
Tokom karijere, koja seže cijelu četvrt stoljeća unatrag, on je objavio tri knjige, od koje nijedna nije izazvala reakciju, ni najmanju: prva o operi (Boito and the Faust Legend: The Genesis of Mefistofele), druga o viziji kao erosu (The Vision of Richard of St Victor), treća o Wordsworthu i historiji (Wordsworth and the Burden of the Past).
U proteklih nekoliko godina zanosi se idejom da piše o Byronu. Sprva je mislio da bi to bila još jedna knjiga, još jedan kritički opus. Ali kako je pisao, tako se to rasteglo i pretvorilo u dosadu. Istina, njemu je kritike preko glave, umoran je od proze mjerene jardima. Ono o čemu želi pisati je muzika: Byron in Italy, meditacija o ljubavi između spolova u vidu komorne opere.
Kroz misli mu, dok stoji pred svojim studentima Komunikacija, prolaze fraze, melodije, fragmenti pjesama nenapisanog rada. Nikad on nije bio neki učitelj; u ovoj transformiranoj i, za njega, oslabljenoj naučnoj instituciji, on se osjeća neprilagođenijiom no ikad. Ali, tako se osjećaju i ostale njegove kolege iz starih vremena, opterećeni zadacima neusklađenim sa onim za što su se školovali; činovnici u jednom postreligijskom vremenu.
Kako ne poštuje građu koju predaje, on ne ostavlja neki dojam na studente. Gledaju kroz njega dok govori, zaboravljaju mu ime. Njihova ga ravnodušnost ljuti više no što je spreman priznati. Ipak, on ispunjava svoju dužnost prema njima, njihovim roditeljima, državi. Mjesec za mjesecom, on zadaje zadatke, prikuplja, čita i ocjenjuje, ispravlja greške u interpunkciji, pravopisu i sintaksi, propituje slabu argumentaciju, dodajući svakom radu kratku, smišljenu kritiku.
I dalje predaje, jer od toga živi; ali i stoga što ga to uči skromnosti, upozorava ga na to šta on zapravo predstavlja u svijetu. Ironija mu ne izmiče: da onaj koji je tu da im predaje pritom uči najvažniju od svih lekcija, dok oni koji su tu da nešto nauče, ne nauče ništa. To je ona crta njegovog poziva koju ne spominje Sorayi. Sumnja da u njoj ima ironije koja bi se mjerila sa ironijom njenog života.
U kuhinji stana na Green Point ima čajnik, plastične šolje, staklenka instant-kafe, činija sa kesicama šećera. U frižideru je zaliha flaširane vode. U kupatilu - sapun i hrpa ručnika. U plakaru - čista posteljina. Soraya svoju šminku drži u torbici. Mjesto na koje ste raspoređeni, ništa više, funkcionalno, čisto, sređeno.
Prvi put kad ga je Soraya primila, imala je sjajan ruž na usnama i teško sjenilo na kapcima. Kako mu se ljepljivost te šminke nije svidjela, zatražio je da je obriše. Poslušala ga je i nikad više nije bila našminkala. Neko ko rado uči, prihvata, neko podatan.
On voli da joj daje darove. Za Novu godinu joj je dao narukvicu od emajl-laka, za Bajram – malu čaplju od malahita koju je zapazio u antikvarnici. On uživa u njenom zadovoljstvu, makar prilično ravnodušnom.
Iznenađuje ga da je devedeset minuta sedmično u društvu te žene dovoljno da ga usreći, njega, koji je mislio da mu treba supruga, dom, brak. Potrebe su mu izgleda ipak bile sasvim lake, lake i ovlašne, kao da je leptir. Bez emocija, ili bar bez bilo kakvih emocija do onih najdubljih, onih koje je najteže naslutiti: najdubljeg tona zadovoljstva, poput zujanja gradskog prometa koji nekog ko živi u gradu uspavljuje, ili tišine za one što žive na selu.
Misli na Emmu Bovary, koja dolazi kući zadovoljena, sjajnog pogleda, sa poslijepodnevnog nehajnog jebanja. Znači, to je to blaženstvo!, kaže Emma, čudeći se samoj sebi u ogledalu. To je, znači, ono blaženstvo o kojem govore pjesnici! E pa, kad bi siroti Emmin duh mogao doći u Cape Town, on bi je jednog četvrtka popodne poveo sa sobom da joj pokaže kakvo blaženstvo može biti: umjereno blaženstvo, prigušeno blaženstvo.
Onda se jednog subotnjeg jutra sve mijenja. Otišao je u grad poslom; korača ulicom St. George, kad mu pogled padne na jednu vitku figuru u gomili. To je Soraya, nema sumnje, sa dvoje djece, dva dječaka. Nose pakete; bili su u kupovini.
On oklijeva, pa ih onda prati sa distance. Nestaju u Ribljem restoranu ‘Kapetan Dorego’. Dječaci imaju Sorayiju sjajnu kosu i tamne oči. Nema dileme da su joj to sinovi.
On nastavlja hodati, vrati se, prođe još jednom pored restorana ‘Kapetan Dorego’. Njih troje sjede za stolom u izlogu. Na tren, kroz izlog, Sorayin i njegov pogled se sretnu.
On je oduvjek bio gradski čovjek; osjećao se dobro usred rijeke tijela u kojoj eros vreba a pogledi se odapinju kao strijele. Ali, zbog ovog Sorayinog i svog pogleda on se smjesta pokajao.
Na njihovom rendezvousu sljedećeg četvrtka, nijedno ne spominje taj incident. Ipak, sjećanje nelagodno visi nad njima. On nema nikakve želje da poremeti ono što mora da za Sorayu predstavlja krhak dvostruki život. On je oduvijek bio za dvostruke, trostruke živote, živote proživljene u pretincima. Doista, osjeća, ako išta, onda bar veću nježnost prema njoj. Tvoja tajna je i moja, rado bi joj rekao.
Ali, ni on ni ona ne mogu to što se desilo gurnuti ustranu. Dva dječačića su postali svojevrsno prisustvo među njima, igraju se tiho poput sjenki u uglu sobe u kojoj im se mati i ovaj tuđin pare. U Sorayinim rukama on postaje, načas, njihov otac: poočim, poluotac, otac-sjena. Kasnije, dok ustaje iz njene postelje, osjeća njihov pogled, dok ga krišom, radoznalo gledaju.
Misli mu se vraćaju, unatoč svemu, na jednog drugog oca, na stvarnog oca. Sluti li on uopće šta mu žena radi, ili se odlučio za blaženstvo neznanja?
On sâm nema sina. Djetinjstvo je proveo u porodici žena. Kako su odlazile - majka, tetke i sestre - zamjenjivale su ih ljubavnice, supruge, kćer. Žensko društvo pretvorilo ga je u čovjeka koji voli žene i, donekle, ženskaroša. Sa njegovom visinom, dobrim kostima, maslinastom puti, lepršavom kosom, uvijek je mogao računati sa stanovitom privlačnošću. Ako bi neku ženu pogledao na određeni način, sa izvjesnom namjerom, ona bi mu svakako uzvratila pogled, na to je mogao računati. Tako je on živio, decenijama, bijaše je to kičma njegovog života.
Onda je, jednoga dana, sve to prestalo. Bez upozorenja, njegove je moći nestalo. Pogledi, koji su nekoć morali biti uzvraćeni, sad bi skliznuli kraj njega, iznad njega, mimo njega. Prekonoć se pretvorio u duh. Želi li neku ženu, moraće naučiti kako je tražiti: kako je, na jedan ili drugi način, kupiti.
Sad je egzistirao u tjeskobnom napadu promiskuoznosti. Imao je veze sa ženama svojih kolega, lovio turistkinje po barovima na obali mora, ili u klubu ‘Italija’; spavao sa kurvama.
Upoznavanje sa Sorayom desilo se u zadimljenoj maloj sobici iza recepcije agencije ‘Diskretne pratilje’, sa roletnama navučenim na prozore, saksijama sa cvijećem po ćoškovima, ustajalim dimom u zraku. U evidenciji je bila zavedena pod ‘egzotične’. Fotografija ju je pokazivala sa crvenim cvijetom pasiflore u kosi i blagim boricama u uglovima očiju. Pisalo je `Samo poslijepodne’. To je bilo ono što ga je navelo da je izabere: zamračene sobe, svježi čaršafi, ukradeni sati.
Od početka je bilo zadovoljavajuće, upravo ono što je želio. Čist pogodak. Cijelu godinu nije bilo potrebe da se vraća u agenciju.
A onda onaj incident na ulici St. George. I otuđenost nakon toga. Mada ga je Soraya i dalje primala, on je osjećao sve veću hladnoću, dok je ona sebe pretvarala u jednu od mnogih žena a njega u jednog od mnogih mušterija.
Jasno je njemu kako prostitutke među sobom razgovaraju o muškarcima redovnim posjetiocima, pogotovo starijim muškarcima. Pričaju anegdote, smiju se, ali i drhte, kao što zadrhtimo kad usred noći ugledamo bubašvabu u slivniku. Uskoro će i on biti neko na koga će se, prezrivo, zlobno, drhtati. To je usud od kojeg mu nema bijega.
Četvrtog četvrtka nakon incidenta, dok je izlazio iz stana, Soraya najavi ono od čega je strahovao. `Majka mi je bolesna. Uzeću slobodne dane da je pripazim. Neću biti tu sljedeće sedmice’.
`Hoću li te vidjeti one druge sedmice?’
‘Ne znam. Zavisi kako će se osjećati. Bolje da prvo nazoveš.’
‘Nemam broj.’
‘Nazovi agenciju. Oni će znati.’
Sačekao je par dana, a onda telefonirao agenciji. Soraya? Soraya je otišla, kaže muškarac. Ne, ne možemo vas s njom povezati, to bi bilo protiv kućnog reda. Želite li upoznati neku drugu od naših hostesa? Ima puno egzotičnih — Malezijke, Tajlanđanke, Kineskinje, koja vam volja.
Provodi jedno veče sa jednom drugom Sorayom — Soraya je postalo, izgleda, popularno nom de commerce — u hotelskoj sobi na Long Streetu. Ova nema više od osamnaest, bez prakse, za njegov ukus sirova.`Pa čime se bavite?’ govori, otkopčavajući mu odjeću. `Uvoz-izvoz’, odgovara joj. `Ma nemojte,’ veli ona.
Na njegovom odsjeku se pojavila nova sekretarica. Izvodi je na ručak u restoran na diskretnoj udaljenosti od fakulteta, i sluša je dok se žali - nad salatom od račića - na školu svojih sinova. Dileri drogom se muvaju oko igrališta, kaže, a policiju baš briga. Već tri godine su njen muž i ona prijavljeni u konzulatu Novog Zelanda – žele emigrirati. «Vama je, ljudi, bilo lakše. Mislim, bez obzira na situaciju, barem ste znali gdje ste se ‘.
‘Vama, ljudi?’ kaže on. `Koji ljudi?’
‘Mislim na vašu generaciju. Sad ljudi prosto biraju koje će zakone poštovati a koje ne. Anarhija. Kako odgajati djecu kad je oko vas tolika anarhija?’
Ime joj je Dawn. Drugi put kad je izveo, svratili su kod njega i vodili ljubav. Neuspješno. Bacajući se i stišćući ga, dovela se u stanje uzbuđenja koje mu je na kraju postalo odbojno. Pozajmio joj je češalj i odvezao je natrag na fakultet.
Od tada je izbjegava, trudeći se da zaobiđe ured u kojem radi. Ona ga, zauzvrat, gleda prvo ljutito, onda prezrivo.
Trebalo je odustati, povući se iz igre.U kojoj je ono dobi, pita se, Origen sam sebe kastrirao? Nije baš najugodnije rješenje, ali ni starenje nije baš ugodno. Raspremanje ladica, u najmanju ruku, kako bi se moglo posvetiti pravom poslu starosti: pripremama za umiranje.
A šta ako ode ljekaru i zamoli ga da to obavi? Operacija dovoljno jednostavna, naravno: svaki dan to rade životinjama, i one to prežive, ako zanemarimo nešto malo preostale tuge. Odscjecanje, rezanje: sa lokalnom anestezijom i dobrom rukom, malo flegme, čovjek bi to čak i sam mogao uraditi, udžbenički. Čovjek sjedi na stolici i odsijeca komad sebe: grozan prizor, ali ne više no što je - iz stanovitog ugla gledano - ružan prizor istog tog čovjeka kako gimnasticira nad tijelom neke žene.
Ali tu je još uvijek Soraya. Mora to poglavlje zaklopiti. I, umjesto da to uradi, on plaća detektivskoj agenciji da joj uđe u trag. Kroz nekoliko dana ima njeno ime, adresu i broj telefona. Telefonira u devet ujutro, kad bi njen muž i djeca trebali biti vani. ‘Soraya?’, kaže. ‘David. Kako si? Kad te mogu ponovno vidjeti?’
Duga šutnja, a onda ona progovori.`Ja ne znam ko ste vi,’ kaže. `Uznemiravate me u vlastitoj kući. Zahtijevam da me više nikad ne nazovete, nikad.’
Zahtijevam. Htjela je reći naređujem. Iznenađuje ga njena reskost: ranije nije bilo ni nagovještaja nečeg takvog. A, opet, šta treba da očekuje jedan kobac kad se ušunja u lisičju jazbinu, u dom u kojem žive njena mladunčad?
Spušta slušalicu. Preko njega pređe sjena zavisti prema mužu kojeg nikad nije ni sreo.


John Maxwell Coetzee, južnoafrički književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2003.
Avatar
black
 
Postovi: 13530
Pridružen/a: 19/06/2004 16:00
Lokacija: ispod tresnje

PostPostao/la Orhanowski dana 30/12/2006 19:41

Cannavaro - zasluženo priznanje radničkoj klasi nogometa




Ljubitelji nogometa razočarani su odlukom Svjetske nogometne federacije koja je nogometašem godine proglasila Fabija Cannavara


Može Nobelovu nagradu za književnost po politički korektnom “republičkom ključu” dobiti iračka erotska pjesnikinja, može Turnerovu nagradu dobiti slikar što slika pišajući krv po platnu, može Oscara za najbolji film dobiti Mel Gibson, pa ipak oko toga nikad neće biti toliko prijepora i žučnih diskusija kao kad se na kraju godine bira najbolji nogometaš svijeta.

Svakog je ljubitelja nogometa tako ovih dana za srce ujelo kad je objavljeno da je, nakon France Footballa, i svjetska nogometna federacija najboljim nogometašem godine proglasila Fabija Cannavara, braniča Juventusa i kapetana talijanske reprezentacije, koji je nakon propasti “stare dame” potpisao za madridski Real.

Kamo ide ovaj svijet? - pitaju se tako šankerski znalci i apsolventi kladioničarskih akademija. Tope se ledenjaci, rastvaraju ozonske rupe, ubijaju nas epidemije i tsunamiji, najbolji reperi i boksački prvaci su bijelci, najbolji golfer je crnac, najbrži sprinteri Grk i Kinez, najbolja skijašica Hrvatica, a najbolji nogometaš - talijanski bek.

Mitske desetke

Otkako je svijeta i vijeka najbolji su nogometaši bili centarhalfovi i napadači - brzonoga krila, mitske desetke i smrtonosni centarfori - ponekad i pantere među stativama, ali nikad stoperi. Od kada FIFA dodjeljuje svoju nagradu, Cannavaro je prvi obrambeni igrač koji ju je dobio, a onu s najduljom tradicijom, prestižnu Zlatnu loptu France Footballa za najboljeg nogometaša Europe, u svih pedeset godina dobila su samo dva braniča, obojica Nijemci.

Prije deset godina, pokraj živog Georgea Weaha i zdravog Ronalda, dobio ju je bek dortmundske Borussije Matthias Sammer, a prije trideset godina svoju je drugu Zlatnu loptu dobio Franz Beckenbauer, kralj sedamdesetih. Ni Sammer, a pogotovo Kaiser, nisu bili klasični braniči: često oko centra, suvereno iznoseći loptu na protivničku polovicu, imali su i “licence to kill” - iste godine kad je osvojio Zlatnu loptu Sammer nam je, sjetit ćete se, nakon faula nad Jerkanom na Old Traffordu zapečatio polufinale Eura - dok je Beckenbauer zapravo samo statistički, po broju na leđima, bio obrambeni igrač.

Izbor Cannavara za igrača godine izazvao je zato bijes navijača, novinara i stručnjaka. Da im je netko u proljeće rekao da će najboljim igračem na svijetu biti proglašena Realova “petica”, nitko mu ne bi vjerovao, ali i tada samo zbog toga što je Zidane velike stvari čuvao za Mundijal: tko je tada mogao znati da će Zizouov kraljevski dres s brojem 5 u jesen navući Juventusov ministar obrane Fabio Cannavaro, i da će na kraju dvije Realove “petice” u izboru za najboljeg svjetskog nogometaša zauzeti prvo i drugo mjesto?

Mračna sudbina nogometa

Fabio Cannavaro ne daje golove škaricama i petom, zapravo ne daje golove uopće: u petnaestogodišnjoj karijeri zabijao je u prosjeku jedanput godišnje. On nema Beckhamovu navođenu loptu, ni Henryjev killer-instinct, niti Carlosovu haubicu u nogama. Fabio je klasični talijanski bek Pininfarinina dizajna: visok samo metar i tri kvarta, ali aerodinamičnih svojstava Michaela Jordana; jedva sedamdeset kilograma težine, ali čvrstoće betonske bandere; manekenske građe, ali brzine Ferrarija F430; ljepuškastog lica s reklama za Kleinove mudante, ali anticipacijskih sposobnosti i inteligencije Deep Fritza. Gledajući ga u polufinalu Mundijala protiv Njemačke, najozbiljnije sam pomislio kako bi se s Fabijem u obrani dao patentirati sustav 1-0-9, koji bi se lako mogao transformirati u 1-0-10 s Buffonom kao desetim centarforom. Nitko, međutim, Cannavaru ne osporava titulu najboljeg obrambenog igrača na planetu. Sporna je sama činjenica da je najbolji nogometaš svijeta branič, i nogometni je svijet poludio gore nego kad je prije četiri godine najboljim igračem Mundijala bio proglašen vratar Oliver Kahn. Njihovi trofeji, kao i enormni rast cijena obrambenih igrača na tržištu - čak i države bivše Jugoslavije, nekadašnjeg europskog Brazila, već deset godina izvoze bekove! - neke je naveo i na tezu o hudoj i mračnoj sudbini nogometa.

Ipak, nisu u pravu. Što god mi mislili o suvremenoj nogometnoj industriji, Beckhamu, MasterCardu, Abramoviču, Allianzu, Chelskom, Galacticosima, Fly Emiratesu, Berlusconiju i Marcu Materazziju, svakome tko pamti sedamdesete i osamdesete današnji je nogomet zvonka radost. Da, bio je Maradona, jedan i jedini, ali sjetite se tadašnjih bekova, prema kojima su Materazzi i Cannavaro sestre milosrdnice. Surovi nogometni bekovi, naposljetku, izravno su stvorili nogometne umjetnike.

Fabio Cannavaro najbolji je igrač svijeta 2006., ali ni najupućeniji fanatici baluna ne pamte neki njegov potez iz te godine. Nikad s ordenima za zasluge, a prvi na Pedrovim vješalima - to je sudbina braniča, nogometnih manovala koji na treninge i utakmice odlaze kao u čeličane, u ‘plamene zore’, ‘visoke peći’ i ‘dim iz dimnjaka’
Malo tko danas zna da je klasični brazilski dribling, dotad nepoznat u matematičkom dodavačkom nogometu, prije stotinu godina praktički izmislio Arthur Friedenreich, sin Brazilke i Nijemca, prvi tamnoputi igrač na brazilskim nogometnim igralištima, do tada rezerviranim za sinove bogatih veleposjednika i njemačke inženjere. Friedenreich - koji je prije izlaska na travnjak morao bijeliti lice brašnom i nositi mrežicu da zauzda svoje izdajničke kovrče - dribling je izmislio u nužnoj samoobrani, izbjegavajući đonove gnjevnih bijelih braniča u protivničkoj obrani. U to vrijeme, naime, teško bi živ napustio teren da je protivničkog beka, iznerviran podmuklim provokacijama i opasnim startovima, razvalio recimo glavom u prsi. Kažu da je svoj prvi dribling izveo kao dijete, kada je žonglirajući loptom izbjegao nalet kamioneta. Tako kaže legenda: stvarnost je, reći će neki, takva da stotinu godina kasnije kamioni osvajaju zlatne lopte.

Majica Roberta Kovača

Cannavaro, naravno, nije ovjenčan titulom najboljeg nogometaša zato što je tjerao napadače da smišljaju driblinge. On je ovog trenutka jednostavno najbolji obrambeni igrač čitavog svijeta i kapetan svjetskih prvaka. Pa ako je i bilo boljih od njega koji nikad nisu dobili prestižni trofej Fife, valja odmah otkloniti moguće nesporazume, te ovu odluku krovne nogometne organizacije - a treba znati da je ona donesena glasovima trenera i kapetana nacionalnih selekcija - pozdraviti i kao konačno odavanje zasluženog priznanja radničkoj klasi svjetskog nogometa, vozačima kamiona i rudarima iz treće smjene, škovacinima, zidarima i strojarima iz potpalublja koji sat i pol zalijevaju svoje šesnaesterce znojem, da bi umjetnici mogli otkrivati široka neistražena prostranstva na protivničkoj polovici travnjaka.

Fizikalci najljepše igre koju je čovjek izmislio nikad neće biti zvijezde, klinci ne lijepe njihove postere, niti kupuju njihove dresove: provjerite imena na majicama obješenim po štandovima na tržnici - nitko ove godine sinu za Božić neće kupiti majicu Roberta Kovača. Udarnicima iz stoperskih šahti bog nije dao talent da žongliraju narančama, njihove samoubilačke startove glavom na kopačku nitko ne stavlja na You Tube i u međunarodnu televizijsku razmjenu, oni ne potpisuju ugovore od sto milijuna eura, njih treneri ne vade u 88. minuti da pokupe zaslužene ovacije. Umjesto toga, prije utakmice im oduzimaju pasoše, jer njima je zabranjeno putovati u one daleke, egzotične zemlje s druge strane stadionskog ekvatora, tamo gdje njihovi navijači i fotoreporteri čekaju pete, škarice i golove.

Majstorstvo vodoinstalatera

Čak i vratari, ta zadnja linija obrane, dočekaju svoje trenutke ponosa i slave, raspucavanje jedanaesteraca ili rekord u minutama bez primljenoga gola, naslovnice s fotografijom u kondorovom letu pod prečkom. Svaki neboder u kvartu ima barem jednog klinca razderanih laktova koji se na beton baca kao Gigi Buffon, ali nećete naći nijednog da visi u obrani. Bekovi nisu heroji: Liliana Thurama će pamtiti po dva gola Hrvatima u polufinalu Mundijala 1998., jedina dva gola koja je dao u životu, i domalo će samo rijetki pamtiti da je bio jedan od najboljih francuskih braniča svih vremena.

Stopere ćete pod reflektorima vidjeti samo kad nekome odvale potkoljenicu i dobiju crveni karton, ili kad im umjetnik provuče loptu kroz noge. Kad se to dogodi, onda je Ronaldinho napravio Cannavara smiješnim. Kad mu pak Cannavaro majstorstvom pouzdanog vodoinstalatera čisto i precizno odvoji loptu od kopačke, onda je Ronaldinho indisponiran. Fabio Cannavaro najbolji je igrač svijeta 2006., ali ni najupućeniji fanatici baluna ne pamte neki njegov potez iz te godine. Nikad s ordenima za zasluge, a prvi na Pedrovim vješalima - to je sudbina braniča, nogometnih manovala koji na treninge i utakmice odlaze kao u čeličane, u “plamene zore”, “visoke peći” i “dim iz dimnjaka”.

Pa ipak, da nije tih šljakera iz pozadine, robusnih, snažnih, glasnih, neotesanih, gadnih, ćelavih i tetoviranih - “ružnih, prljavih i zlih” - ne bi nogomet bio tako čarobna igra. Nikad ne bi bilo Pelea i Garrinche bez ona dva Santosa u obrani, niti bi bilo Ronalda i Ronaldinha da nije Roberta Carlosa. Povijest pamti slavne navale Mađarske 1954. ili Brazila 1958., ali što je s obranama? Što bi bio Puskas bez Bozsika, Cruyff bez Haana, Van Basten bez Rijkaarda, Rossi bez Gentilea, Gerd Muller bez Bertija Vogtsa, Vukas bez Kokeze, Zlatko Vujović bez Zorana Vujovića?

Posveta nesretnom beku

Zato se valja pokloniti Fabiju Cannavaru, Aliji Sirotanoviću svjetskih prvaka. Pamtit ćemo Zizoua Zidanea, prvog nakon Rockyja Marciana koji je otišao na vrhuncu, voljet ćemo Thierryja Henryja, čovjeka geparda, i njegove nezaboravne sprintove Highburryjem, obožavat ćemo Ronaldinha, dječaka koji je vratio osmijeh nogometu, i diviti se njegovim partizanskim diverzijama, poput one posljednje, kad je digao u zrak živi zid njemačke obrane. Tako je uvijek bilo i tako treba biti, jer kreacija i jest ono što je čovjeka od afričkih savana dovelo do nogometnog stadiona. Ali ne bi bilo lijepo na tom putu zaboraviti one što podmeću leđa. Ne moramo ih voljeti, tek - poštovati.

Nagrada Cannavaru moralna je božićnica za sve umorne čistače blatnjavih dresova, pozlaćeni sat za proletere koji stvaraju višak vrijednosti, kojega će napadači kasnije pretvoriti u golove i novac. Dobro, talijanski kapetan možda i nije lik iz marksističke podjele svijeta, nije baš da božićne poklone djeci kupuje čekovima s odgodom plaćanja, ali njegov je trenutak slave posveta svakom nesretnom beku sa seoskih ledina, onom kojemu se smijemo kad nezgrapno trči za centarforom iz susjednog sela i loptom gađa poljoprivredne avione, svakom braniču iz tvorničke hale, pizzerije, skladišta i brodogradilišta kojemu je okrutni bog dao ljubav bez talenta.

Heroj juga

Fabio Cannavaro je lik iz klasične nogometne priče. I on je, kao i Zidane, odrastao u siromaštvu gradske periferije. Zidane je kao dječak dodavao lopte na stadionu Olimpiquea iz Marseillea i divio se Baki Sliškoviću. Cannavaro je kao klinac na mitskom Sao Paulu skupljao lopte Diegu Maradoni, u najslavnijim godinama cjelokupne povijesti Napolija. Bio je skupljač lopti i na onoj legendarnoj utakmici u polufinalu Svjetskog prvenstva 1990., kad je u njegovu Napulju njegov Maradona izbacio njegovu Italiju. Kao i svi skupljači lopti, sanjao je da jednog dana bude kao Diego.

Mali Fabio, naravno, nikad nije postao Maradona. U pobožnom Napulju ionako dobro znaju da je Bog samo jedan. Umjesto toga, Cannavaro je postao istinski heroj radničkog juga, one donje polovice terena, koja je Diegu Armandu davala loptu i ispraćala ga na dugi put na sjever, u protivnički šesnaesterac. Danas, on je kapetan velike svjetske reprezentacije pozadinaca, onih koji velike stvari mogu postići samo poštenim radom, onih čija ruka u šesnaestercu nikad nije Božja, i koji za takve stvari dobivaju crvene kartone. Onih koji ne očekuju nagrade i odlikovanja, nego samo redovnu plaću. Ili barem neplaćeni dopust za gostovanje.

Ne ljutite se zato što je trofej za nogometaša godine dobio bek, i to još talijanski, pripadnik dakle najozloglašenije i najnepopularnije vrste otkako je svijeta i nogometa. Umjesto toga - kako bi rekao Đorđe Balašević - “naspite još jednu, za večite krivce, za balansere, za umorne livce, za proletere: večeras treća smena vraća tuđi dug”.


Boris Dezulovic
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 30/12/2006 19:44

Zbogom, Zidane: Život ne može pokvariti najljepšu nogometnu bajku


Krunu najboljeg igrača ostavio je Ronaldinhu. I kao da je rekao: Ostavljam ovaj sport u dobrim rukama


Jedan od najpopularnijih sportskih mitova je onaj o velikanima koji odlaze na vrhuncu. Pa ipak, osim Rockyja Marciana ne znam nijedno sportsko božanstvo koje se dobrovoljno spustilo s Olimpa. Tko se danas sjeća kako je četrdesetogodišnji Muhamed Ali, za mnoge najveći svega, svačega i svih vremena, u Don Kingovoj režiji 11. prosinca 1981. u Nassauu posljednji put skinuo rukavice, poražen nakon deset mučnih rundi od Trevora Berbicka, u meču koji tada više nikoga nije zanimao? Tko danas pamti Peleove i Beckenbauerove penzionerske dane u opskurnom njujorškom Cosmosu, tko zna da je debeljuškasta sjena velikog Eusebija pod kraj karijere znojila crven-bijeli-plavi dres Metros-Croatije iz Toronta?

Sport je sâm život, to zna svatko tko se razumije u biologiju, a u životu se rađa, odrasta, stari i umire. O da, postoje bajke o velikanima koji postižu golove i koševe u posljednjim sekundama i u suton s princezama odlaze u svoj bijeli dvorac, ali u tim bajkama nikad ne piše što je bilo poslije. Michael Jordan - najveći košarkaš toga i svih ostalih vremena koje priznaje službena fizika - dva puta se vraćao na parket: imao je, kao i Muhamed Ali u Nassauu, četrdeset godina kad je 2003. na starim lovorikama izabran u All-Star momčad Istoka i na kraju nezaboravne večeri u Atlanti četiri sekunde prije kraja produžetka, kod rezultata 136:136, iz okreta, u padu, preko Shawna Mariona postigao nevjerojatan koš. Postoje, naravno, takve bajke, ali u njima nikad ne piše kako je Kobe Bryant sekundu prije kraja izjednačio s linije slobodnih bacanja, i kako Kralj u drugom produžetku nije ni ulazio u igru, ni tada, ni ikad više.

Lažni meteor

Sport je sâm život, a u njemu se na vrhuncu odlazi samo u bijeloj limuzini Hitne pomoći ili onoj crnoj, mrtvozorničkoj. Da nije tako, Dražen Petrović bi možda s New Jersey Netsima osvojio prsten, možda bi s Hrvatskom bio i prvak svijeta, ali u bajci o Mozartu s Baldekina nikad ne bi pisalo kako je u trideset i osmoj u Clippersima ulazio s klupe po svojih pet-šest koševa u drugoj četvrtini.

Kad jednom budu pisali bajku o Zinedineu Zidaneu, jednom od pet najvećih nogometaša u povijesti - uz Pelea, Maradonu, Cruyffa i Artura Friedenreicha - ona će završiti jedne svibanjske večeri, u pretposljednjoj minuti prvog poluvremena finalne utakmice Lige prvaka između Reala i Bayera na glasgowskom Hampden Parku. A nije to ledina na kojoj je lako biti velik: pamti ona i čudesnog mađarioničara Ferenca Puskasa, koji je 1960. u finalu Kupa prvaka uvalio Eintrachtu četiri komada. I trebalo je biti jedan od takvih, dakle najvećih, pa četrdeset dvije godine kasnije ponijeti teret povijesti i velikih očekivanja, igrom sudbine - to je onaj dio priče gdje počinje bajka - na istom stadionu, u istom bijelom dresu, točno na stoti rođendan kraljevskog kluba.

Takav je bio Zinedine Zidane minutu prije kraja poluvremena, trčeći svojim kraljevstvom, sredinom terena, dok je na lijevoj strani loptu vukao Solari, predao je Robertu Carlosu, a ovaj s lijevog krila nabacio "svijeću" pred njemački šesnaesterac. Valjda punih deset sekundi, pola sata, cijelu vječnost je ta lopta letjela prema oblačnom nebu nad Glasgowom, još toliko je padala nazad ka Zemlji, toliko dugo da je sudac, kaže legenda, morao produžiti prvo poluvrijeme. A Zinedine Zidane se ukopao u škotsku travu i gledao u nebo: svih tih petnaest dana dok je lopta padala on nije skidao oka s nje.

Znam taj balun, razmišljao sam dok sam na televiziji gledao kako kožni meteor pada na Hampden park. Jer svatko tko je barem kao klinac igrao nogomet zna da je lopta koja pada okomito savršena prilika da se čovjek osramoti i ostatak života nosi nadimak Mehmedalija Šišić. Zato se te lopte puštaju da odskoče, ili štopaju prsima, ili prebacuju glavom u šesnaesterac - sve je zapravo s tom loptom dopušteno napraviti osim pucati je isprve, jer s takvim volejom možete samo a) promašiti ceo fudbal ili b) razbiti susjedov prozor na dvadeset trećem katu. Volej iz visoke, okomite lopte pucaju stoga samo a) budale s mozgom kukca, b) budale s mudima slona ili c) oni veliki. Volej pak iz visoke, okomite lopte u finalu Lige prvaka, kod rezultata 1:1, pucaju samo oni četvrti, d) najveći.

Jedan je takav, u bijelom dresu s brojem 5, čekao tu loptu pred kutom šesnaesterca stadiona u Glasgowu, 15. svibnja 2002. godine u devet i po navečer, sačekao je elegancijom Mironovog bacača diska, okrenuo se na desnoj nozi, ocrtao visoki polukrug lijevom i sa dvadeset metara zabio u desne rašlje njemačkog vratara. Bilo je to 2:1, tako je i završilo, četrdeset i dvije godine poslije Puskasa Real je opet u srcu Škotske okrunjen prvakom Europe, novi kralj kraljevskog kluba zvao se Zidane Prvi i Zadnji, a jedan prijatelj koji je jučer bio na koncertu Eaglesa na Hampden Parku kaže da i dan danas tamo, među stativama gola pod zapadnom tribinom, obrastao i zapušten stoji Bayerov golman Hans Jörg Butt, gleda gore u desne rašlje, mrmlja sebi u dugačku bradu i pita se što se u stvari dogodilo. Tako će, kažem, jednoga dana završavati bajke o Zinedineu Yazidu Zidaneu. Te srijede sin beurskog skladištara iz La Castellane, siromašnog kvarta u sjevernom predgrađu Marseillea, poput Muhameda Alija objedinio je titule u svim kategorijama. Te večeri bio je istodobno klupski prvak Europe i reprezentativni prvak Europe i svijeta - u cjelokupnoj povijesti nogometa nitko nikad nije vladao tolikim teritorijem. U dvije najveće utakmice svog života, finalima Svjetskog prvenstva i Lige prvaka, dao je tri odlučujuća gola, a to je nepogrešiva nogometna statistika koja izdvaja najveće od velikih.

Sljedeće godine i treći put je u službenom godišnjem izboru Fife proglašen najboljim igračem svijeta: s reprezentacijom Sunčeva sistema osvojio je Superkup i prvenstvo Španjolske, s princezom Veronique dobio i četvrtog sina, Elyaza, i u svom dvorcu u Madridu živio sretno do kraja života.

Nogometno pleme

Tako bi, eto, završila ta bajka, da nogomet nije sâm život, a u životu se rađa, odrasta, stari i umire. U bajci o kralju Zidaneu Prvom i Zadnjem nikad zato neće pisati da je samo koji tjedan nakon čarolije u Glasgowu ozlijeđen gledao kako njegova reprezentacija bez postignutog gola predaje krunu na Mundijalu u Koreji, da je sljedeće godine u polufinalu Lige prvaka u posljednjoj minuti Buffonu zabio tek počasni gol, a onda u Portugalu Grcima predao i europsku krunu, neće pisati kako se u tri posljednje sezone s Realovim superzvijezdama mrcvario poput ocvalog Deep Purplea na seoskoj zabavi u šatoru hrvatskog kampa u Bad Brückenauu. Na kraju ove sezone umorni je gospodin Zidane najavio oproštaj od nogometa. I odlazi onako kako već u životu odlaze umorni, dostojanstveni starci. I nitko sutra neće pamtiti kako Real niti u njegovoj posljednjoj utakmici u Madridu nije uspio pobijediti: utakmica s Villarealom završila je 3:3, ali Zidane je postigao gol - lijep, pametan udarac glavom s vrha peterca u suprotan kut - bez slavlja, spektakla i hollywoodskih vatrometa. Santiago Benabeu je plakao, a Zidane je tiho proslavio samo još jedan, možda svoj posljednji, ali ipak tek jedan običan gol.

I neće se pamtiti kako je nekidan, u drugoj utakmici Svjetskog prvenstva, protiv Južne Koreje dobio javnu opomenu, pa pred kraj utakmice gotovo neprimjetno zamijenjen. Bio mu je to drugi žuti karton: jučer, u ključnoj utakmici protiv Toga, ironijom sudbine - to je dio priče koji se djeci ne čita, onaj što ide nakon što bajka završi - točno na 34. Zidaneov rođendan, Francuska je igrala bez kapetana.

Kako čitatelji po zakonima novinske fizike žive u paralelnom svemiru, jedan dan ispred novinara, u trenutku dok čitate ovu bajku vi već znate je li ona završila ili ćemo gledati sudačku nadoknadu. Ako su Francuzi sinoć protiv Toga izgubili ili odigrali neodlučeno, blijeda utakmica protiv Južne Koreje ispast će tako posljednja utakmica jednog velikog igrača. Ako je pak Francuska prošla, gledat ćemo ga još jednu-dvije utakmice. Za Zidaneovu priču, međutim, to neće biti važno. On može dati još jedan, može dati još tri pobjedonosna gola lijevim volejom, ali neće zbog toga biti ništa veći nego što već sad jest.



Odlazi tako posljednji gospodin svjetskog nogometa. Neponovljivo dugačkog, elegantnog koraka, aristokratskog držanja i lakog driblinga, onako kako je deset godina vladao zelenim planetom, odlazi sin berberskog emigranta "ponosan na svoj alžirski rod i francusku domovinu", skromni vitez Legije časti koji svoj plemićki naslov i pet duluma travnjaka nije naslijedio, već osvojio.

Odlazi Zinedine Zidane Zizou, zadnji potomak izumrlog nogometnog plemstva iz romantičnih crno-bijelih vremena. Posljednju krunu koju je čuvao, onu najboljeg igrača svijeta u izboru Fife, 2004. godine predao je novom kralju - Ronaldu de Assisu Moreiri Ronaldinhu. Nogomet je uveo u dvadeset prvo stoljeće i predao ga nekim novim klincima. Britanski ozbiljnu aristokratsku igru s početka prošlog stoljeća prenio je u sljedeće, da u njemu ostane radosna zabava s licem onoga dječaka što u Nikeovom spotu izvodi svakojake trikove s loptom, a u devedesetominutnoj reklami za nekakvu plesnu školu iz Barcelone valjda punih deset sekundi, pola sata, cijelu vječnost pleše na jednoj nozi lomeći trojicu braniča Chelseaja, pa onda drugom plasira loptu u malu mrežu tako precizno da Petr Cech, kažu, i dan danas zarastao u bradu stoji na gol crti pod sjevernom tribinom Stamford Bridgea, zbunjeno pitajući što se to, zapravo, dogodilo.

Nekoliko mjeseci kasnije taj je dječak u Madridu istrčao na Zidaneovo dvorište, prošao pored Helguere i Ramosa kao pokraj vrtnih patuljaka i zabio za 3:0. Prvi put nakon dvadeset godina, još od Diega Armanda, cijeli je Santiago Bernabeu ustao i poklonio se nekom igraču mrskog rivala. U jednom trenutku vidio sam Zinedinea Zidanea: gospodin u bijelom dresu s brojem 5 nasmiješio se kao Michael Jordan nakon one utakmice u kojoj mu je Kobe Bryant upropastio bajku: "Ostavljam ovaj sport u dobrim rukama."



Boris Dezulovic
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 30/12/2006 19:46

Zidane - bajka s produžecima
Piše: Boris Dežulović




Ovaj put neće me zajebati: otići će onako kako nikad nijedan veliki nogometaš nije otišao, prvi u povijesti koji je otišao na vrhuncu. Zinedine Yazi Zidane, možda ipak najveći

Prije dva tjedna, na dan kad se u Kölnu igrala posljednja utakmica G-grupe Svjetskog nogometnog prvenstva između Francuske i Toga, na ovom istom mjestu napisao sam mali, patetičan hommage Zinedineu Zidaneu, jedan od onih hagiografskih tekstova kakvi su se svojedobno pisali o drugu Titu. Nije to bez veze: i dan danas u Bosni - a nije ni to bez veze - za časna i poštena čovjeka, ili nekoga tko je u nečemu jednostavno najbolji, bilo to umijeće nabijanja nogometne lopte u rašlje ili janjca na ražanj, kažu samo: “Ma on je Tito”.

Francuska je toga dana morala pobijediti Togo bez pomoći kapetana Zidanea, koji je još prije početka Weltmeisterschafta najavio da se povlači iz nogometa i da će mu utakmice u Njemačkoj biti posljednje: Zizou je, naime, odrađivao kaznu zbog drugog žutog kartona, zarađenog na utakmici protiv Južne Koreje. U slučaju poraza, blijeda bi utakmica protiv Koreje, završena rezultatom 1:1, bila tako upisana kao posljednja utakmica jednog od najvećih igrača u povijesti te igre. Sve je slutilo da će ta priča tako i završiti: Zidane i njegovi legionari odigrali su dvije sive utakmice, te s hipotekom sramotnog ispadanja u prvom krugu prethodnog Mundijala, i prosjekom starosti s kojim se u Hrvatskoj ide u penziju, od svih su nogometologa bili predodređeni za ispadanje.

Napisao sam zato bilo-je-časno-živjeti-sa esej o još jednom - sasvim izuzetnom, ali ipak samo još jednom - velikanu koji nije otišao na vrhuncu, od onih kakvi su bili Muhamed Ali, Michael Jordan ili Diego Maradona; zapravo, svi osim legendarnog Rockyja Marciana. Završio sam onom mitskom utakmicom na Santiago Bernabeu, kad su Puyol, Deco i Ronaldinho sa 3:0 demontirali Real, a Zidane svoju krunu uz smiješak predao brazilskoj desetki, s Jordanovim riječima: “Ostavljam ovu igru u dobrim rukama”.

Zajebanu pak okolnost da tekst pišem dan uoči utakmice lukavo sam - bar sam tako mislio - riješio jeftinom doskočicom kako će njen rezultat biti sasvim nevažan za priču o Zinedinu Zidaneu: “Ako Francuska prođe, gledat ćemo ga još jednu-dvije utakmice”, napisao sam iskreno vjerujući da će Francuska proći, i iskreno ne vjerujući da stvarni život može ponuditi više od toga: “To, međutim, neće biti važno: on može dati još jedan, može dati još tri pobjedonosna gola lijevim volejom, ali neće zbog toga biti ništa veći nego što već sad jest”.

Točan kao smrt

Bio sam, naravno, u krivu. Kao i uvijek kad se pravim pametniji nego što jesam. Tada, međutim, nisam mogao znati da onaj smiješak na kraju utakmice s Barcelonom, one koja je označila simbolički kraj Zidaneove vladavine, znači nešto posve drugo: on je spremao osvetu.

Tog petka Francuska je ipak nekako pobijedila Togo i u osmini finala čekala ju je Španjolska, koja je predvođena mladim genijem Torresom do tada već betonirala status jednog od prvih favorita Mundijala. Gledao sam tu utakmicu na sarajevskoj Čaršiji, u restoranu “Pod lipom”. Prije nje gledali smo meč između Brazila i Gane, te uz burek i klepe, kao i svih ostalih tri milijarde najvećih živućih stručnjaka za nogomet, analizirali sastave i predviđali ishode. Prognozirao sam rutinskih 3:0 za Brazil i založio ugled na 2:1 za Francusku, za što mi je živ svjedok vlasnik kafane, jedini trijezni očevidac. Više od svega, međutim, bilo mi je stalo da dvojica koje su svi otpisali - debeli Ronaldo i stari Zidane - zabiju po jedan.

Najprije je Ronaldo odradio svoje. Već u 5. minuti Kaka ga je navođenim projektilom zemlja-zemlja izbacio pred vratara Gane, a debeljko je, kao u najboljim danima, zavrtio pedale na svojoj staroj bicikli, slomio Kingsona na pola i poslao loptu tamo gdje joj je oduvijek i bilo mjesto.

Onda je na travnjak AOL Arene u Hannoveru izašao Zinedine Yazid Zidane, da odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Takva je bila, recimo, ona između Engleske i Argentine 1986., nakon Falklandskog rata, kada smo znali da gledamo povijest i prije nego je Maradona najprije huliganski uvalio gol rukom, a onda na svojoj polovici uzeo loptu pa predriblao cijelu englesku reprezentaciju zajedno s rezervnim igračima, navijačima, britanskom mornaricom, avijacijom, ministrom obrane i premijerkom Margaret Thatcher, pa na kraju preko Shiltona zabio za 2:0. Ova u Hannoveru bila je jedna od takvih, jer svi smo znali da velikog Zizoua gledamo zadnji put. Svi, osim Zinedina Zidanea: njemu to nitko nije javio.

Pet-šest minuta prije kraja, točan kao smrt, pronašao je Vieiru za 2:1, a onda - kao da mu je malo bilo što me zajebao za onaj tekst, nego je još riješio da me zajebe i za okladu - u sudačkoj nadoknadi, poput svog legendarnog zemljaka Noureddinea Mourcelija, na lijevom krilu pretrčao je 1500 metara, uzeo Wiltordovu loptu, okrenuo Puyola i na kraju, kao da puca penal, balun poslao u Bremen, a Cassilasa u Braunschweig. Stup obrane Barcelone i španjolske reprezentacije Carles Puyol još uvijek se vrtio na rubu šesnaesterca, a Zizou se smješkao, kao da kaže: to ti je za onih 3:0.

Penal

Bajka o Zinedineu Zidaneu ušla je tako u produžetke. U četvrtfinalu francusku je reprezentaciju trećeg svijeta čekao Brazil, nuklearna žuta podmornica s Ronaldinhom, Ronaldom, Adrianom i Kakom, jedina momčad u povijesti u kojoj je moguće da Juninho bude rezerva. Peterostruki prvaci svijeta do tada su na Mundijalima nanizali jedanaest pobjeda zaredom i postojale su - kleli su se stručnjaci - samo dvije ekipe koje su je mogle pobijediti: jedna od njih bio je onaj seleçao s Garrinchom, Didijem, Vavom, Peléom i Zagallom. Drugi se, pak, još nije rodio.

Onda je na travnjak FIFA World Cup stadiona u Frankfurtu izašao Zinedine Yazid Zidane, da drugi put odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Ova u Frankfurtu bila je jedna od takvih, jer svi smo znali da velikog Zizoua ovoga puta zaista gledamo zadnji put. Svi, osim Zinedina Zidanea: njemu to nitko nije javio. Protiv možda najjačeg Brazila svih vremena odigrao je možda najbolju partiju svog života, plesao s loptom na centru i slao je suigračima preciznošću za kakvu NASA-i treba deset tisuća ljudi i dvadeset milijardi dolara. U 57. minuti uzeo je tako zalet za slobodni udarac s lijeve strane, izračunao vlažnost zraka, smjer vjetra, Zemljinu gravitaciju, specifičnu težinu lopte i azimut do Thierryja Henryja, koji je stvar završio zakucavši pobjedonosni gol. Na kraju utakmice Zidane je zagrlio maestra Ronaldinha, kralja Brazila i Barcelone, i očinski mu se nasmiješio, kao da kaže: to ti je za onih 3:0.

Bajka o Zinedineu Zidaneu ušla je tako u drugi produžetak. U polufinalu su ga čekala Eusebijeva djeca predvođena čudesnim Cristianom Ronaldom, luzitanskim ljubavnikom Luisom Figom i Zidaneovim dobrim znancem, Andersonom Luizom de Sousom zvanim Deco. Zlatna je generacija poslije četrdeset godina ponovo ugurala Portugal među četiri najbolje na svijetu, časteći Antu Padovanskog, svoga sveca iz Lisabona, što im je iz polufinala izbio njihovu brazilsku koloniju onako kako im je u grupi namjestio sirotu Angolu.

Onda je na travnjak FIFA World Cup stadiona u Münchenu izašao Zinedine Yazid Zidane, da treći put odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Ova u Münchenu bila je jedna od takvih, jer svi smo se bojali da velikog Zizoua ovoga puta možda ipak gledamo zadnji put, i jer smo znali da Portugalci spremaju osvetu za dva europska polufinala - ono iz 1984., koje im je presudio Platini, i ono iz 2000., koje im je iz penala presudio upravo Zizou. Svi smo to znali osim Zinedinea Zidanea: njemu to nitko nije javio.

I kad je u 33. minuti Carvalho zapeo nogu Henryju, svi smo znali da će jedanaesterac pucati Zidane. Kao što smo znali da su kaznene udarce na Mundijalima promašivali svi veliki igrači, od Maradone i Platinija do Baggia i Ševčenka. Bio je samo jedan koji nikad u životu na službenoj utakmici svoje reprezentacije nije promašio penal: zove se Zinedine Zidane. Uzeo je samo dva koraka zaleta, kao na laganom treningu, i loptu snažno odapeo u Ricardov desni kut. Komad originalnog francuskog Art Décoratifa. Onaj drugi A. Deco, Luiz de Sousa, direktor sredine terena portugalske selekcije i Barcelone, u bunilu je gledao proćelavog gospodina kako mu se smješka. Prepoznao ga je - bio je to Zizou Osvetnik: “To ti je za onih 3:0”.

Bajka o Zinedineu Zidaneu ušla je u sudačku nadoknadu: u finalu njegov će razuzdani umirovljenički dom čekati strašna Lippijeva Italija, prva talijanska momčad u povijesti koju sam u posljednjih petnaest minuta kod 0:0 vidio s tri napadača. U nedjelju će tako na travnjak Olympia Stadiona u Berlinu izaći Zinedine Yazid Zidane, da četvrti put odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Ova u Berlinu bit će jedna od takvih, jer veliki Zizou će ovoga puta uistinu istrčati posljednji put.

Zidane je Tito

I mogu se ja sada praviti pametniji nego što jesam, mogu jeftino doskočiti zamci pisanja unaprijed i reći kako Zidane u finalu može Buffonu dati prvi gol na prvenstvu, može pogoditi i odlučujući jedanaesterac, ali da neće zbog toga biti ništa veći nego što već sad jest. Kako god, međutim, završila sutrašnja utakmica, ovaj put neće me zajebati: otići će onako kako nikad nijedan veliki nogometaš nije otišao, zamijenit će na kraju utakmice dres s Tottijem i mahnuti publici kao prvi u povijesti koji je otišao na vrhuncu. Zinedine Yazid Zidane, možda ipak najveći. Tito.



Boris Dezulovic
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 30/12/2006 19:52

Zbog Zidanea više ne vjerujem u bajke




Život nije bajka. Najgore što se odraslom muškarcu može dogooditi jest da to shvati tek u 42. godini života, da u petoj deceniji konačno shvati da ne postoje vile i vilenjaci i da mu to objašnjavaju sportski komentatori.



Može i ovako: prekrasni bijeli labud, najljepši kojega je svijet ikad vidio, na kraju priče pretvorio se u crno, ružno pače. C'est la vie. A la vie nije en rose. Život nije bajka. Najgluplje što se odraslom muškarcu može dogoditi jest da to shvati tek u 42. godini života, da u petoj deceniji života konačno shvati da ne postoje vile i vilenjaci, da ne postoje Petar Pan i Djeda Mraz, i da mu to objašnjavaju sportski komentatori i njihovi gosti u studiju. Tako je u deset i petnaest navečer, u nedjelju 9. lipnja 2006. godine, završila bajka o Zinedineu Zidaneu, tako je završilo naše djetinjstvo.

Nogometna mitologija dobila je pak još jednu epizodu o kojoj će sljedećih desetljeća pisati slijepi homeri sportskih rubrika, onako kako je do danas ostalo zagonetkom je li Hearstov narančasti balun 1966. pao iza gol crte na Wembleyju, i što se događalo s Ronaldom noć uoči finalne utakmice Mundijala prije osam godina, iste one večeri kad se na Saint Denisu jedanaest ružnih pačića, na užas Jean-Marieja Le Pena, pretvorilo u jato labudova.

Što se, dakle, događalo u onih nekoliko sekundi kada je Zidane prolazio pokraj Marca Materazzija, što mu je ovaj rekao kad se Zizou onako iznenada okrenuo i znanstveno potpuno neobjašnjivo zabio mu glavu u prsi, tako snažno i vulkanski gnjevno da smo prvi put u životu vidjeli talijanskog nogometaša kako leži na travi, a da ne simulira i ne krade Bogu minute?

Što se događalo u Zidaneovoj glavi u 110. minuti finalne utakmice na Olympia Stadionu u Berlinu, pita se u ponedjeljak ujutro cijela jedna generacija preko noći odraslih muškaraca. Eh, kad bismo znali što se u njegovoj glavi događalo tada, znali bismo i što se u njoj događalo u 7. minuti, kad je Panenkinim udarcem poslao loptu u prečku, pa pedalj iza gol crte, zaledivši svijet onako kako je prije nekoliko milijuna godina slična jedna lopta zaledila planetu i istrijebila dinosauruse. Kad bismo znali što se u nedjelju u deset i petnaest navečer događalo u glavi Zinedinea Zidanea, znali bismo što se u njoj događalo i kad je koju minutu ranije istu loptu poslala na isto mjesto, pod talijansku prečku, tamo odakle je ne bi izvukla ni Gorska služba spašavanja, zapravo nitko osim Luigija Buffona, znali bismo što se u njoj događalo i dok je čekao onaj volej na Hampden Parku u Glasgowu, znali bismo dakle i ostale tajne vradžbine iz te ćelave glave, a te tajne nama nije dano znati.

Samo jednu od njih Zidane je otkrio novinarima: već se bio oprostio od reprezentacije kad ga je prije godinu dana - u vrijeme dok se pomlađena francuska reprezentacija selekcija mučila u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo - jedne noći probudio čudan glas. “Do smrti vam neću reći tko je to bio”, rekao je kasnije novinarima, “to je ionako netko koga vjerojatno nikad nećete sresti. Razgovarao sam s tom osobom u spavaćoj sobi i na kraju odlučio da se vratim u reprezentaciju. Nikad prije ništa slično nisam doživio.”

Zidane se sljedećeg jutra javio selektoru, a ostalo je povijest. Otpisanu, poniženu i razbijenu Francusku Zizou je dovukao do Njemačke i odvukao u finale, a onda nakon dva sata waterlooa u Berlinu pukao. Glas koji je čuo ovaj put nije bio onaj iz spavaće sobe. Bio je to Marco Materazzi. Jedni kažu da ga je optužio za doping, drugi da mu je opsovao majku, treći pak da mu je opsovao majku arapsku. Što god da je Zidane čuo te večeri, bilo je previše. Previše čak i za njega, kojemu to nije ni prvo finale Mundijala, a kamoli prva psovka koju je čuo.

Zašto onda? Niti je Francuska gubila 0:4, niti je Zidane igrao loše pa da se znanost ima čega uhvatiti: igrao je posljednju utakmicu svog života, igrao je najbolju posljednju utakmicu koju smo ikad vidjeli, lagan i nadahnut kao nekad, bilo je 1:1 i samo ga je deset minuta dijelilo od jedanaesteraca, od onog odlučujućeg penala koji bi - nikad to nećemo znati - umjesto Trezegueta možda pucao upravo on.

Što god da je talijanski branič rekao, nije bilo ništa novo iz njegova rječnika: Materazzi je poznat kao igrač koji ne preže od najnižih poteza, najpodmuklijih provokacija i psovanja oca Kad unucima budem pričao priču o siromašnom alžirskom dječaku, koji se oprostio od nogometa kao najbolji, zijevnut će i reći: 'Dida, ne seji'
i matere, sasvim u duhu svog prezimena, kako je svojedobni gol Mortena Pedersena rukom objasnio onaj genij iz Sportske redakcije HTV-a. A nije, sad smo se iznenada sjetili, ni Zidane djevičanski bijeli labud iz bajke: nije li ono i na Mundijalu u Francuskoj, iznerviran stalnim udaranjem i provokacijama, barbarski nagazio beka Saudijske Arabije i zaradio crveni karton? Pamti ga i Jochen Kientz iz Hamburgera, kojega je prije pet godina, u zadnjoj sezoni za Juventus, na utakmici Lige prvaka demolirao glavom o glavu.

Znanost će odgovore vjerojatno potražiti u La Castellani, radničkom predgrađu Marseillea. Tamo, u sirotinjskim suburbijama i mračnim favelama, opstaju samo najjači, i zato odatle dolaze najveći. Tamo su Diega prvi put nazvali patuljkom, tamo je Edson Arantes dobio prve batine, tamo je mali Zinedine prvi put u životu čuo tu riječ, “beur”: tu će mu prvi put opsovati majku beursku, i psovati mu je sljedećih trideset godina, sve do danas, kad mu majku beursku psuju i Jean-Marie Le Pen i Marco Materazzi.

Zidane je huliganski nasrnuo na tetoviranog huligana, kao da je na prljavom, betonskom igralištu oronule emigrantske škole u La Castellani. Nasrnuo je divljački, kako to nismo vidjeli još od 1982. i onog strašnog napada njemačkog vratara Schumachera na Zidaneova zemljaka Batistona. Razvalio ga je glavom kao najgori mahalski kabadahija, i nije mu bilo prvi put. Posljednji gospodin svjetskog nogometa, kako mu je u Jutarnjem prije koji tjedan brzopleto tepao jedan tupavi kolumnist, nije se pojavio ni na dodjeli medalja. Sve je to točno, i gluplje od njegova poteza bilo bi samo braniti nasilje. Čak i onda kad ga se može razumjeti. Svaki je ubojica imao teško djetinjstvo.

Pa kad je to tako jednostavno, zašto smo se onda svi u nedjelju, u deset i kvarat navečer, osjećali jadno i pokislo, zašto je cijeli stadion do kraja, do posljednjeg penala, zviždao Talijanima, koji su - nota bene - posve zasluženo na svoje dresove prišili i četvrtu zvjezdicu? Zašto nismo zviždali huliganu iz La Castellane onako kako smo zviždali Schumacheru, i kako mu zviždimo do danas? Zašto, neka nam to nauka objasni, zašto nas je u 110. minuti finala u Berlinu zaboljela Zidaneova glava, a ne Materazzijeve prsi?

O da, bogovi su - baš kao u grčkoj mitologiji, jedinoj ljudskoj od svih mitologija - bića od krvi i mesa. Dionizije se opijao kao svinja, Zeus je varao ženu sa svakom smrtnicom koja mu se svidjela, a Zidane je bekove udarao glavom. Zato mu nismo zviždali, zato što bismo i mi onog siledžiju što razbija boce na igralištu pred neboderom, bahato juri BMW-om po kvartu, parkira na mjestu za invalide i psuje nam majku beursku, barem jednom voljeli onako životinjski razbiti glavom, uz pljesak kibicera s balkona.

I bogovi su, kažem, možda smrtna bića, ljudi s greškom, a mi volimo vjerovati u to zato što bi nama, nesavršenim, sitnim grešnicima, tako bilo lakše. Prije će, međutim, biti da je stari Ksenofan bio u pravu i da bogovi nemaju ljudska obličja. A ponajprije da je u pravu bio Sokrat, kad je ono na užas Atenjana učio njihovu djecu da bogovi ne postoje.

Mi smo to naučili u nedjelju navečer. Otrježnjenje je bilo surovo i grubo. Što se mene tiče, stvar je bila i vrlo osobna. Prvi put Zidane me zajebao kad sam u Jutarnjem prije dva i pol tjedna napisao da, bez obzira kako u Njemačkoj bude završila njegova karijera, on neće biti ništa veći nego što je već tada bio. Drugi put Zidane me zajebao nakon što je utakmicom života protiv Brazila i penalom protiv Portugala osigurao sebi mjesto u finalu, među besmrtnicima, kad sam napisao da me više zajebati ne može, jer će otići na vrhuncu, kao najveći. Smije mi se s pravom tko god me vidi, a ja pokunjeno brzam, kao da je onaj crveni karton Horacije Elizondo meni pokazao, i nemušto se branim kako nije mala stvar kad te zajebe najveći svih vremena, čovjek koji je par dana ranije zajebao i Ronaldinha i Ronalda i Adriana i Kaku i kompletni najbolji seleçao ikada.

Ne postoji Djeda Mraz, draga djeco, i to je sve što smo naučili ove nedjelje. Dvadeset prvo stoljeće ne voli bajke, i nama koji smo odrasli na pričama za laku noć to nije bilo lako prihvatiti. Čak su i naša djeca to znala prije nas, pa ćemo priču za laku noć - onu o siromašnom alžirskom dječaku koji se oprostio od nogometa kao romantični, pregaženi borac za pravdu i najbolji igrač jednog davnog svjetskog prvenstva - pričati unucima. A oni će zijevnuti dva puta, pa reći: “Dida, ne seji. Zizu ne potoji, to znaju svi u vjtiću”.
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la StLouis dana 31/12/2006 07:23

Fundamentalizam je moderna stvar

Jedan od trenutno najuvazavanijih svjetskih pisaca, Turcin Orhan Pamuk, nedavno je posjetio Sarajevo. Pisac kojeg kritika stavlja rame uz rame s Borgesom i Calvinom u ekskluzivnom intervjuu za nas magazin otkriva tajnu "Istoka i Zapada", govori o tradicionalnom i modernom, tenzijama u Turskoj, razlikama izmedju zivota u Istanbulu i negdje drugdje i, naravno, o onome cime se bavi - umjetnosti



Razgovarao: Ahmed Buric


Najpopularniji turski pisac rodjen je 1952. u Istanbu lu, a pisanju se posvetio 1974. godine. Njegov prvi roman, Dzevdet-beg i njegovi sinovi, nagradjen je najprestiznijom nagradom Milliyet Press. Za francuski prijevod drugog romana Sessiz Ev dobio je Prix da le Decouverte Europenne. The New York Times Book Review je vec tada napisao da je "na Istoku zasjala nova zvijezda - Orhan Pamuk, turski knjizevnik". Magazin Time ga je 1999. uvrstio medju petnaest najznacajnijih Evropljana koji ce kontinent povesti u sljedeci milenij. Njegov dosad najznacajniji roman Crna knjiga je jedna od najkontroverznijih i najcitanijih knjiga u turskoj povijesti. Pamuk je 1998. odbio primiti pocasti drzavnog umjetnika, obrazlozivsi to ovako: "Godinama kritiziram drzavu zbog zatvaranja autora tekstova i filmova, zbog rjesavanja kurdskog problema silom i zbog nacionalizma. Danas uopce ne razumijem zasto hoce da mi daju nagradu." Prva dva izdanja njegove posljednje knjige Yeni Hayat 1995. rasprodata su u rekordnim tirazima, a dosad je preveden na trinaest jezika. Trenutno priprema novi roman.

DANI: Gospodine Pamuk, znate li za nekog bosanskog pisca?

PAMUK: Samo za Dzevada Kar...a ...hasana.

DANI: Nije valjda da niste culi za nobelovca Ivu Andrica; njega su zvali "najboljim turskim piscem"?

PAMUK: A za koliko ste vi turskih pisaca culi?

DANI: Ovako, "na prvu" padaju na pamet Nazim Hikmet i Orhan Pamuk.

PAMUK: Uredu, onda je to 2:1!

DANI: Svega tri od Vasih pet knjiga su prevedene na engleski, a kriticari Vas svrstavaju u red najznacajnijih svjetskih pisaca. Kuriozitet je veci ako imamo na umu da pisete na turskom, kako...

PAMUK: Moram vas prekinuti jer je to vrlo tipicno pitanje. Njega vam mogu postaviti u Grckoj, Finskoj, mozda i u Holandiji, ali u Njemackoj ili Italiji nikada. Takva su pravila igre. Cirkus onoga sto zovemo svjetskom literaturom je zatvoren i njega diktiraju gazde iz Sjedinjenih Drzava i Engleske. Trenutno, moze se reci da ni Francuska u tome bas i ne ucestvuje. Ispada da nista nije slucajno kad je u pitanju moj prodor na Zapad. Ljudi kojima su se dopale moje knjige poceli su ih prevoditi u raznim zemljama: sad izgleda smijesno da je prvi prijevod izasao na arapskom, a drugi na grckom. Poslije su se pojavili prevodioci u Njemackoj, Francuskoj, Engleskoj, Sjedinjenim Drzavama, tako da ne postoji jedno objasnjenje za sve te slucajeve. Sve je krenulo u razlicitim zemljama ali u isto vrijeme, i onda sam angazirao agenta da sve te stvari "poslaze", tako da imam neku vrstu uvida u to.

DANI: U esejima o Vasoj knjizevnosti uglavnom se spominju dvije vrste utjecaja: borhesovsko "pismo u ogledalu" i tradicija naracije - naslijedje 1001 noci. Svojevremeno ste od islamistickih krugova u Turskoj bili optuzivani za zloupotrebu islamske tradicije u svrhe promicanja postulata Zapada.

PAMUK: Moj moto je uvijek bio: budi hrabar, budi zapadnjak sto mozes vise i isto toliko pokusaj biti istocnjak, istovremeno tradicionalan. Ljudi cesto misle da su te dvije stvari oprecne, ali sto vise ides u oba pravca, vise ce se elektriciteta naci izmedju ta dva pola. Mnogo puta sam u Turskoj sreo ljude, pogotovu medju onima koji sebe zovu modernima, prozapadnim, da se plase prihvatiti tradiciju. Postmodernizam jeste takav da vas moze uciniti tolerantijim, pokazati vam put u kojem mozete biti otvoreniji za tradicionalne utjecaje. Sto se tice utjecaja, stvari, po mom misljenju, ovako stoje: Cervantes je pisac koji je apsolutno bio pod utjecajem Istoka, on je, uostalom, bio i zatocenik u Alziru. On je, svakako, utjecao na Hoffmana i Edgara Allana Poea, a oni na Kiplinga. I onda dolazi Borges. Sve njih je nemoguce predstaviti iskljucivo preko kodova zapadne civilizacije. Moje knjige je nemoguce citati iskljucivo u "istocnjackom" kljucu.

DANI: Ponekad i nije jednostavno pribliziti neke dijelove islamske tradicije zapadnom trzistu, a tome svakako doprinose i stalne tenzije, kojih je izmedju islama i krscanstva sve vise.

PAMUK: To je, opet, pitanje koje mi prijatelji u Turskoj cesto postavljaju. Kad god se kaze "tenzija", ja u tome vidim temu i ne zelim je premostiti nekim bajpasom ili je izbjeci, nego zelim ici u samo srce problema. Ako sebi kazete "nece me razumjeti", ne treba uzmicati. Stvari koje me iritiraju ne mogu zaobici, tako je i sa stvarima koje se ticu islamske tradicije na Zapadu. Treba se suociti s tim da postoje vrlo uski krugovi moci koji ne zele vidjeti neke stvari, i kad se s tim krene naprijed, dolazimo do nove igre, invencije koju je nemoguce izbjeci.

DANI: Pokusajte ocijeniti zemlju u kojoj ste najuvazavaniji knjizevnik. Kako vidite danasnju Tursku?

PAMUK: Ono sto imamo u posljednjih dvadeset godina u Turskoj je, zapravo, neka vrsta kondenzovanog vremena od posljednjih dvije stotine godina - zemlju se pokusava dovesti u stanje duha Zapada putem vlada, odnosno armije. Narod nikad nije odusevljen time jer osjeca da se time narusava njegova kultura. U zadnjih dvadeset godina imamo veliki problem demokratizacije. Armijski vrh, nekako, previse gura stvari s jedne strane, tako da se s druge javljaju religijski fundamentalisti. Treca stvar koja pritisce Tursku je, naravno, turski nacionalizam. Ja sam u tom smislu liberal, jer mislim da sve te tri strane previse guraju zemlju u procjep i da su tenzije u Turskoj lazne, proizvedene od tih triju skupina. Demokracija ce se, to cesto govorim, u buducnosti pobrinuti za rjesenja tih pitanja, ali niko mi ne vjeruje kad to kazem, ha, ha, ha... Vjerujete li mi vi?

DANI: Kako ne vjerovati covjeku kojeg je magazin Time stavio medju petnaest najvaznijih ljudi u Evropi na prelasku iz 20. u 21. stoljece?

PAMUK: Magazin Time? Salite se!? Ono sto moju poziciju cini drugacijom od pozicije onih koji Tursku gledaju izvana, a i od vecine mojih sugradjana, jeste da nisam histerican u odnosu na to da u Turskoj moze poceti gradjanski rat. Moguce je da sam u tom smislu pospani liberal, ali ja mislim da se dosta stvari moze rijesiti cinjenicom da se demokratizacija moze provesti bez "velikih" i "strasnih" ideja o buducnosti. Neki Turci radikalno hoce modernizaciju, vesternizaciju, da je tako nazovem; drugi su tradicionalisti ukorijenjeni u islamu, ali ja se osjecam komforno u cijelom tom krugu i ne panicim. Valja reci da postoji i ateisticki tradicionalizam, ima mnogo onih koji se oslanjaju na naslijedje francuskog pozitivizma i koji su ponosni na to sto su ateisti. U tom smislu nije lose biti optimist mog tipa, ali uzeti to i s rezervom, jer ja i nisam neko socijalno bice, svoje vrijeme provodim u knjigama.

DANI: Vasa nova knjiga bavi se temom danas skoro nepostojece umjetnosti - islamskog slikarstva?

PAMUK: Radi se o jednoj vrsti istrazivanja starih rukopisa, dokumenata, crteza i dogadjaja s kraja 16. stoljeca. U osnovi je paradoks to da Kur'an zabranjuje crtanje, slikanje, ali s druge strane u rukopisima, pogotovo onima koji su se cuvali u palacama velikih sahova, uglavnom u Iranu, postoje knjige u kojima su vladari predstavljali sebe putem slika koje su crtali majstori. Na dvorovima je bila prestizna stvar imati umjetnika, ilustratora. Za razliku od onog sto se u Iranu dogadja danas, tamo je u to vrijeme bio liberalizam, ljubav za umjetnost, i tokom 14, 15. i 16. stoljeca postoji sjajna epoha persijskog slikarstva. Umjetnost Otomanske imperije je kasnije pokusala to imitirati. U osnovi je bila takva da su Kur'an i knjige bile tretirane na isti nacin, sto samo potvrdjuje da je fundamentalizam u osnovi moderna stvar, nastala u zelji da se kontrolise teritorij, drzava. I zbog toga nestaju cijele umjetnosti, stvari od vitalne vaznosti za svaku kulturu.

DANI: Tri godine ste proveli u New Yorku, ali i pored uspjeha u Sjedinjenim Drzavama, vratili ste se u Istanbul, grad za koji poznavaoci urbane kulture tvrde da je, pored Big Applea, jedini vrijedan provodjenja zivota u njemu. Zasto?

PAMUK: U New Yorku mi je bilo lijepo, ali Istanbul je moja zemlja i moja tema. Tamo me ne salju u zatvor i tamo sam kralj. Mozda sam razmazen, ali ne zelim ici u neku drugu zemlju i tamo pod politickim ili bilo kakvim drugim azilom zivjeti kao gradjanin drugog reda. U Istanbulu sam kralj, svi me poznaju kao autora, moje se knjige prodaju u tirazima od oko 200.000 primjeraka, pa sto bih isao negdje drugdje i tamo zivio? Naravno da postoji to da mi prijete i da sam imao problema zbog svog pisanja, ali to me ne sprecava da svoj posao obavljam kao na Zapadu. Ja nisam dervis, nego romanopisac - to bi vam mogao biti naslov intervjua ha, ha, ha... (Najednom sugovornik uzima diktafon u ruke, op.a.) Radi li ovo cudo? Znalo mi se dogoditi da uradim neki intervju i onda dodje novinar: "Oprostite, nije se snimilo, mozemo li ponovo?"

DANI: Radi, ne bojte se, jer skoro smo zavrsili. Kazete da ste kralj u Istanbulu, sto je i neka vrsta prijevoda znacenja Vaseg imena - "vladar, kan". Rekli ste jos i da niste dervis, da ste istovremeno tradicionalist i modernist... Ko je, zapravo, veliki svjetski knjizevnik Orhan Pamuk?

PAMUK: Dolazim iz gradske obitelji. Moj dedo je bio inzenjer, moj otac isto tako, i dugo zivimo u centru Istanbula, tako da su se stvari, sto se mene tice, "poklopile". Cesto imam obicaj reci da kad se nesto potiskuje u proslosti, ono u buducnosti uvijek ispliva. Ja sam ono sto ispliva.

Objavljeno u broju 176 DANA, 13. oktobar / listopad 2000.
Avatar
StLouis
 
Postovi: 2974
Pridružen/a: 07/03/2004 01:00
Lokacija: USA

PostPostao/la StLouis dana 31/12/2006 07:25

INTERVJU

GLUMAC U EMIGRACIJI
RADE SERBEDZIJA, DVOSTRUKI IZDAJNIK
NISAM SUDJELOVAO U ZLU

Tako u svim tim mojim narodima ima ljudi koji su se dohvatili te vlasti
pera i televizije i kreiraju svijet prema vlastitoj volji. To su cak neki
bivsi
reziseri koji su konacno dozivjeli da im je umjetnost ziva, da kreiraju
svijet prema vlastitoj volji. I pojedinci iz tih naroda naprave tako da te
zaista imenuju izdajnikom svojih naroda, svojih novih nacija. Meni je drago
da sam izdajnik takvih tipova. A svog naroda nisam, naravno, niti cu to
ikada biti
U vreme posete, ovaj Veliki glumac je sa svojom porodicom, suprugom Lenkom
Udovicki i dve kcerke, ziveo u londonskom predgradju Cizvik u stanu svoje
prijateljice, glumice Vanese Redgrejv. Otvorio nam je vrata drzeci u
narucju najmladju kcerku i jednostavno rekao: "Vidite, sad cuvam djecu."
No, da citaoci
ne bi bili u zabludi, Serbedzija to radi u slobodnom vremenu, jer "to je
sad sva moja sreca, a i moja Lence je na poslu". A, kad ne cuva djecu, kako
u sali voli da kaze, "malo se bavi onim sto jedino zna" - glumi; igra u
pozoristu, snima filmove (i nasa publika je videla sjajne filmove "Pre
kise" i "Urnebesnu tragediju"). Nedavno je na Novom Zelandu zavrsio
snimanje filma "Broken English", a u februaru bi trebalo da radi film "The
Truth" sa Franceskom Rosijem. I jos: snimio je plocu ("Voleo bih da radim
koncert u Beogradu"), napisao knjigu pesama... Sedimo u dnevnoj sobi kojom
dominira portret majke Vanese Redgrejv. Gomila knjiga, kao i po celom stanu
("knjige su Vanesina snaga"), zelenilo po uglovima, na stolu "The
Economist", monografija "Svi Cigani sveta" i nase novine. Serbedzija ih
lista sa velikim interesovanjem, nailazi na tekst o Dzoniju Stulicu,
komentarise: "Jao, vidi, Dzoni, ludjak! Dobar je, super je Dzoni! Stvarno
je prepjevao "Ilijadu"?! A zasto ne? Vidi, izaziva Bajagu da prevede
"Odiseju", ha, ha, ha! Ma, gdje ce Bajaga to da uradi?! Neverovatan je
tip." A onda muk, teska tisina. Setan pogled u daljinu i uzdah: "Eh, kako
je to nekad bilo u mojoj Jugoslaviji." Jugonostalgicar? Apsolutno.
Uostalom, kao i svi mi negde u dubini duse. Naglo ustaje, odlazi u radnu
sobu i pruza mi na desetine uredno otkucanih stranica:
Nisam vise Jugosloven
- To mi je nova knjiga pjesama. Sta kazete na naziv: "Nismo li se mi vec
negdje vidjeli?", a? Sadrzaj uglavnom proizilazi iz mog zivota i gledanja
svijeta u posljednje tri godine. A, usput, pripremam jos jednu stvar koju
pisem, a to je opisivanje stvari koje su mi se dogodile u posljednje tri
godine: pocevsi od Zagreba, moje premijere "Hrvatskog slavuja", do dolaska
u Beograd, pa Sarajevo, pa odlazak iz Beograda, Ljubljana, odlazak iz
Ljubljane u London, svet. Zapravo, to je knjiga puna njeznosti (smeh). S
moje strane, naravno. Radni naziv knjige je "Dvostruki izdajnik". Koga ste
to izdali, dvostruko?
- To se ja tako zezam. Jer, i u jednom i u drugom mom narodu, a bice i u
trecem, mozda i u cetvrtom, uvijek ima nekih ljudi koji su mocni. A danas
je najveca moc - medijska moc, koja od covjeka moze napraviti sta hoce.
Mogu napraviti heroja, mogu napraviti svinju, zlocinca, najljubljenijeg,
ali i najneljubljenijeg. Tako u svim tim mojim narodima ima ljudi koji su
se dohvatili te vlasti pera i televizije i kreiraju svijet prema vlastitoj
volji. To su cak neki bivsi reziseri koji su konacno dozivjeli da im je
umjetnost ziva, da kreiraju svijet prema vlastitoj volji. I pojedinci iz
tih naroda naprave tako da te zaista imenuju izdajnikom svojih naroda,
svojih novih nacija. Meni je drago da sam izdajnik takvih tipova. A svog
naroda nisam, naravno, niti cu to ikada biti. Sad kad nisam Jugosloven, ne
zato sto je to opasno biti. Mislim onaj pravi u koje ja spadam, ali ne
mozes vise biti jer nemas legitimitet. Jer ako kazes "Jugosloven", onda si
ono sto je danas Jugoslavija, a ja to nisam. Ne zelim da pristanem na takvu
Jugoslaviju. I covjek sve vise razmislja o tome i kaze: kozmopolita. Sta
je, opet, to? Volim za sebe da kazem da sam stranac u svemiru, stranac u
svijetu. Nije to ni losa pozicija za nekoga ko jos misli da se malo,
bavi umjetnoscu.
Stranac u svemiru sta je to?
- Kad dodjem u susret sa stranim novinarima, to mi se sve cesce dogadja u
posljednje vrijeme, onda vrlo cesto moram odgovarati na pitanje sto sam ja
to. I da bih novinarima objasnio sto sam, trebalo bi mi uzasno mnogo
rijeci. Jer, ako kazem da sam Srbin, onda mi treba jedno dvije stranice da
objasnim koji sam ja to Srbin i da najprije njegovo (novinarevo)
iznenadjenje zadovoljim. Zatim da na neki nacin ublazim neki njegov cudan
prekor u ocima zbog same cinjenice da sam Srbin. Da mu objasnim da su Srbi
ljudi, da nisu zivotinje, kao sto imamo nekih zivotinja u narodu. Ako kazem
da sam Jugosloven, onda mi treba neke dvije stranice da sam ona vrsta
Jugoslovena kojih jos vrlo malo ima, je l'?
Zivot B kategorije
To je prokletstvo umetnika u ovim vremenima na nasim prostorima.
- Zato zelim da kazem da sam stranac u svijetu. Ili bih mozda mogao da
kazem da sam Palestinac, Novi Palestinac. Zapravo, covjek je ono sto nosi
sa sobom, po cemu je znacajan, po cemu se prepoznaje. Covjek ima obiljezje
svog karaktera, svoje licnosti, i drugo, ima obiljezje onoga sto je ucinio.
Onoga cime se bavi, ono zbog cega se s njim pravi intervju, recimo. Nikad
nisam zelio da vrijedjam ljude koji imaju duboke nacionalne osjecaje,
mislim da je, u krajnjoj liniji, to plemenito i u redu. Ja sam,
jednsotavno, spadao u ljude koji nisu imali posebne nacionalne, duboke
osjecaje, osim prema svojoj Jugoslaviji koja je bila takva kakva je. I srce
ti zatitra kada pobjedimo u nogometu ili kosarci ili kada neko od nasih
uspije u svijetu, odmah osjecas tu neku pripadnost, pomislis, to je moj
narod. Kako se moze preko noci sve zaboraviti?
Koliko je ta Vasa cesta selidba, promena mesta boravka, uticala na rad? Sad
ste prilicno angazovani, igrate ovde u pozoristu, snimate filmove, zavrsili
ste plocu i knjigu pesama... Ili je, mozda, to neki bunt prema svemu sto se
desilo?
- Ne, uopce nije bunt. Da je bunt, ja bih sve to radio sa mnogo vise
energije. Moram da kazem da radim kao sto sam i do sada radio. Sve onako
malo... naravno sa strasti, ali ne posto-poto. Jednostavno, stvari mi se
desavaju i imaju svoj odredjeni tok i neku vrstu umjetnicke pravde. Iskreno
govoreci, mogao sam otici van jako davno. Bio sam tad jos mlad glumac kada
su me zvali da odem sa porodicom u Australiju, poslije one australske
nagrade koju sam dobio. Medjutim, tada sam iz nekog iskrenog osjecanja
pravde i mislim da sam bio u pravu, rekao: Cekaj, sta to znaci za mene? To
znaci da cu ja snimati tamo, ti filmovi ce vjerojatno, biti neke B
kategorije, mozda cu uspjeti da dobijem film sa nekim znacajnim svjetskim
umjetnicima, ali i mozda ga ne dobijem... Novaca cu sigurno zaraditi, imacu
svoju kucu i djeca ce mi uciti i govoriti engleski, igrace se s kengurima,
ali sta cu ja napraviti od svoga zivota? Sta cu napraviti od svoga zivota
ako izgubim korijen, korijen svog jezika, svog naroda. Ja sam nista ako
izgubim narod. Sta je covjek bez naroda? Mogu li ja na stranom jeziku bilo
kome ista znaciti osim neke interesantne licnosti? Odnosno, mogu li ja
znaciti za njih ono sto sam znacio za nase? Nikada! Dakle, u tom smislu sam
imao pravo i zato sam ostao u toj nasoj zemlji toliko godina.
Jeftina radna snaga
Bili ste srecni tada?
- Da, bio sam sretan sve te godine. Imao sam bozanstvenu zemlju, bozanstven
narod i bavio se svojim poslom. Mislio da sam to dosta uspesno radio,
iskreno, posteno, dosta sam ulagao. I nije mi bilo mnogo stalo da naplatim
tu kolicinu posla i truda i svega sto sam cinio. Dakle, u tom ustrojstvu te
bivse Jugoslavije u kojem su raznorazni mutljarosi koji su i danas na
povrsini, samo s
nacionalnim predznacima, koji su se bogatili, koji su vrlo lakodolazili do
kuca, stanova, svega, ja sam uvijek pripadao onim
drugim ljudima, najvise nas je bilo takvih iz umjetnosti ili prosvjete,
novinarstva. Mi smo bili radna snaga u toj zemlji. Danas mi je zao. Ima tu
toga toliko mnogo sto sam ulozio i sve mi se cini kad dodje do raspodjele
dugova Jugoslavije prema raznim institucijama, da cu i ja potraziti svoj
dio. A vjerujem i jos neki moji drugari. Dakle, u tom smislu mi je jedino
zao. Inace, bio sam sretan.
Kako sve to postizete?
- Vrlo jednostavno. I dalje se bavim poslom koji sam radio - sad vise nema
te Jugoslavije, ali postoji jos nekoliko nacina da prezivis, da prehranis
familiju. I moju ovdje, i onu tamo u Zagrebu i onu u Beogradu. Dakle, ja
moram da radim nesto. Posto ja ne znam nista drugo raditi, mozda bih mogao
biti ribar, nego da se bavim umjetnoscu, onda sam morao potraziti prostor
gdje to mogu raditi. U bivsim prostorima ne mogu. U jednom ne mogu. U
drugom necu. Pokusao sam onda u Sloveniji, ali Slovenija je premala, i
njihovi glumci nemaju dovoljno prostora, a kamoli jos za nekog ko dolazi sa
strane.
Obrtnik u Evropi
Zato ste, kako ste jednom prilikom rekli "kao obrtnik" morali
da krenete u Evropu.
- Da. Rekao sam sebi: idem pokusati vani, pa sta bude! Zaista, bio sam
spreman raditi sve da prehranim svoju obitelj. Ali, imao sam srecu da su me
neki ljudi znali i pomogli mi, pa sam ovdje, eto, vise od dvije godine.
Igrao sam tu predstavu, "Smoke", u Mancesteru. Igrao sam u "Royal Exchange
Theatre". Za tu predstavu sam bio nominovan medju tri najbolja ostvarenja
godine u njihovim novinama, kao najbolja sporedna uloga. Posle toga sam
radio film "Pre kise", koji nam se posrecio, je l'? Zatim sa Vanesom
Redgrejv Brehtov "Egzil", to je taj "Moving Theatre"...
Spomenuli ste film "Pre kise"...
- ... Nevjerovatan film.
... Kako Vam sada, sa ove distance, izgleda rad na tom filmu?
- Kad sam dobio taj scenarij, normalno, veoma mi se svidio. Ali
ono sto mi se najvise svidjelo, to je susret sa Milcom
Mancevskim. Radio sam i sa dobrim i talentiranim i pametnim i
simpaticnim i sjajnim rediteljima, ali ovdje je bilo nesta sto se ne da
opisati. Nesta sto je zaista lice iz literature. On meni zaista djeluje
tako da ima nesta od stepskog vuka, ta cudna samoca, neispisiva
samoca. Kada sam razmisljao kako da napravim tu ulogu, stalno
sam imao pred ocima sljedecu situaciju: zamislite, u 24 godine
samo je jednom, prije 12 godina bio u svojoj zemlji. Jedan jedini
put. Koja je to vrsta samoce, osamljenosti, ozlojedjenosti. A opet
nema patetike. To je neopisivo. To je literatura. E, takav je
Mancevski. On ima u sebi neku revolverasku odluku cim je isao
da radi taj film. Tako se, eto, stepski vuk, Milco Mancevski,
povukao u Njujork i 12 godina radio na sebi.
Koliko se secam, dobio je i neku nagradu za spotove.
- Jeste. Jer je radio na sebi. Ali, Makedonija je njemu uvijek rana
bila. Retko sretnem covjeka kojeg je taj film ostavio ravnodusnim.
Ono sto se tice moga rada na tom filmu, a interesantno je, tu igram
na svoja dva strana jezika - makedonskom i engleskom.
Kada ste poslednji put igrali na svom jeziku?
- To je bila predstava "Ko se boji Virdzinije Vulf" sa Mirom
Karanovic. I to smo je odigrali, a gdje bismo mi, Srbi, odigrali,
nego u - Becu! Bio je to carski oprostaj za jedno duze vrijeme od
igranja na svom jeziku. Jako sam volio tu predstavu i jako sam
volio igrat sa mojom Mirom Karanovic. Strasno mi nedostaje igrat
na svom jeziku i volio bih ponovo igrat sa Brikom Krivokapicem.
Eh, ko zna, hoce li to vise ikada u zivotu biti? Ne vjerujem.
Pesimista?
- Znate, na neki nacin zagovaram optimizam. To mi je duznost, a
u dusi sam sve vise pesimist. Jer, godine neumoljivo brzo prolaze.
Znam da se sve moze zaboraviti i da se ratovi zaboravljaju... Ali,
zaboravljaju se zato sto je postojala ideja, ali radi cega se sad ovaj
rat treba zaboraviti, nema te ideje koja potpomaze da se zaboravi.
U tom smislu sam pesimista. Onako kako vidim, vidim nesrecu
dok zive svi ljudi koji su ovog casa rodjeni. Vidim nesrecu za
narednih 50 godina. Kad kazem da zelim da budem optimista,
zelio bih da se, zaista dogodi taj cudni obrat, u koji ja duboko u
dusi ne vjerujem, i da se moze u ime nekog minimuma ostvarenja
privatne ljudske srece preci preko toga sto se dogodilo.
Glumac sa osrednjom snagom
Rekli ste da ste glumac na privremenom radu po belom svetu, sto
se uklapa u deo price o strancu u vasioni. Da li se i ovde na
sceni tako osecate?
- Da. Apsolutno. I kad sam glumio u Sloveniji, igrao sam na
slovenackom jeziku. I mada sam dobijao dobre kritike, osecao
sam se kao srednjak. Glumac sa osrednjom snagom. Kako ja mogu
da dodirnem visine na stranom jeziku? Mozes u filmu jer to je
takva umjetnost. Ali, u teatru ne mozes. Osim ako nemas ulogu
koja se poklapa sa tvojom situacijom.
Kad biste mogli da birate, da li biste se pre opredelili za
pozoriste ili film?
- Meni je to podjednako. Dapace, u posljednje vrijeme film i vise
volim jer sam malo stariji pa mi je komotnije igrat na filmu. Pa, ja
sam svoje odigrao. Smijem se, meni je sasvim svejedno. Uopce ne
zalim za svojom profesijom. U dubini duse, pravo da Vam
kazem, uopce mi se i ne radi. Ne bih nista radio.
Sad biste malo vise da pisete.
- Malo vise da pisem, radio bih vise koncerata. To mi je super.
Napravis koncert, ne odgovaras nista, zezas se. Usput popijem
malo vina na koncertu. Radim svoje nove pjesme i zatvorim
radnju. Ducan svoj i sutra ne moram nista radit. I zaradim vise
nego sa predstavom. Ovdje je opasno. Mi nemamo te navike, kao
ovdje, igrati svaki dan istu predstavu, to je da poludis.
Koliko se razlikuje publika ovde i kod nas?
- U Engleskoj? Ne mnogo. I mi spadamo u narod koji voli
kazaliste. A i Englezi ga obozavaju.
Da li Vam se dopada London?
- Da.
Nisam mogla da Vas zamislim u ovom okruzenju, mozda pre u
nekom slovenskom gradu, zbog te nase slovenske duse i patnje
koju nosi sa sobom.
- U Londonu? A gdje da idem? U koji slovenski grad? Sta da
radim u Pragu, recimo? Gdje to ja mogu biti? Sto se tice Evrope
jedino mogu da budem u Parizu ili Londonu. Jer, na engleskom
jeziku mogu nesto raditi. Sta da radim na ceskom? Kad bih bio
reziser mogao bih. Ili da potpuno zaboravim na profesiju.
Sveti covek
Cesto kazete da je sve stvar slucaja, ciste srece. Kako onda
menjati nesto?
- Da li mozemo da menjamo, da bilo sta promenimo? Druga je
stvar kad ja kazem da ne vjerujem da mozemo da promjenimo, a
druga je stvar sto sve cinim kao pojedinac da bi se promjenilo. To
su dvije potpuno razlicite stvari. Kad ovo kazem, mislim da je zlo
toliko jako i toliko je na snazi danas, ne samo u nasoj bivsoj zemlji
i na prostorima gdje nas narod zivi nego uopce u svijetu.
Pogledajte sta se desava sa ovim svijetom, pogledajte ove potrese
koji upozoravaju. Nesto se ozbiljno desava sa ovom planetom.
Valjda ta kolicina negativne energije koju ljudi ispustaju iz sebe, pa
samim tim i sto truju ovaj svijet sa svim mogucim kemikalijama,
ludilima, ta ozonska rupa koja se sve vise siri, sve preti jednom
kataklizmom. Ljudi su toliko nemocni pred svim tim. A, naravno
da treba vjerovati da se moze zlo pobjediti i treba uciniti sve da se
i pobjedi. Sa svoje strane cinim ono sto mogu, ne mogu vise. Ali,
covjek je miran prema samom sebi sto pokusava, sto zna - nisam
sudjelovao u zlu. To je osnovna prica.
Evo, ova zena u cijem stanu sjedimo, Vanesa Redgrejv, ona tako
zivi 30 godina. Ona 30 godina vjeruje u nesta sto je utopija. Ona
vjeruje u komunizam, ali ne komunizam tipa kakav je bio cak i u
nasoj zemlji. Ona je kao svijeti covjek.
Da li se ovde druzite sa Jugoslovenima?
- Malo, ovdje su ljudi dosta zauzeti, a i mi isto. Gledam te nase
ljude, jadne, srecem ih, uzasno ih mnogo ima po Londonu, iz
svih krajeva, to je strasno. Srce puca kad ih gledas, djeca koja su
prekinula svoj zivot, svoju buducnost, sve im je prekinuto.
Cuvaju ovdje tudju djecu, rade po pabovima... I to je masa djece iz
nekada dobrostojecih porodica, gradjanskih familija, sa nekad
perspektivom da zive neki sretan zivot, je li?! Ah, jebem im
mater zivotinjsku svima onima koji su doveli do toga - u nasem
intervjuu da se i to cuje.
Aleksandra MARKOVICH
Foto: Rade KOVAC

Antrfile:

Jer ako kazes "Jugosloven", onda si ono sto je danas
Jugoslavija, a ja to nisam. Ne zelim da pristanem na takvu
Jugoslaviju. I covjek sve vise razmislja o tome i kaze:
kozmopolita. Sta je, opet, to? Volim za sebe da kazem da
sam stranac u svemiru, stranac u svijetu. Nije to ni losa
pozicija za nekoga ko jos misli da se malo bavi umjetnoscu.

I da bih novinarima objasnio sto sam, trebalo bi mi uzasno
mnogo rijeci. Jer, ako kazem da sam Srbin, onda mi treba
jedno dvije stranice da objasnim koji sam ja to Srbin i da
najprije njegovo (novinarevo) iznenadjenje zadovoljim.
Zatim da na neki nacin ublazim neki njegov cudan prekor
u ocima zbog same cinjenice da sam Srbin. Da mu objasnim
da su Srbi ljudi, da nisu zivotinje, kao sto imamo nekih
zivotinja u narodu. Ako kazem da sam Jugosloven, onda mi
treba neke dvije stranice da sam ona vrsta Jugoslovena kojih
jos vrlo malo ima, je l'?

Sta je covjek bez naroda? Mogu li ja na stranom jeziku bilo
kome ista znaciti osim neke interesantne licnosti?
Odnosno, mogu li ja znaciti za njih ono sto sam znacio za
nase? Nikada! Dakle, u tom smislu sam imao pravo i zato
sam ostao u toj nasoj zemlji toliko godina.

To je bila predstava "Ko se boji Virdzinije vulf" sa Mirom
Karanovic. I to smo je odigrali, a gdje bismo mi, Srbi,
odigrali, nego u - Becu! Bio je to carski oprostaj za jedno
duze vrijeme od igranja na svom jeziku. Jako sam volio tu
predstavu i jako sam volio igrat sa mojom Mirom
Karanovic. Strasno mi nedostaje igrat na svom jeziku i
volio bih ponovo igrat sa Brikom Krivokapicem. Eh, ko zna,
hoce li to vise ikada u zivotu biti? Ne vjerujem.

Evo, ova zena u cijem stanu sjedimo, Vanesa Redgrejv, ona
tako zivi 30 godina. Ona 30 godina vjeruje u nesta sto je
utopija. Ona vjeruje u komunizam, ali ne komunizam tipa
kakav je bio cak i u nasoj zemlji. Ona je kao svijeti covjek.
Avatar
StLouis
 
Postovi: 2974
Pridružen/a: 07/03/2004 01:00
Lokacija: USA

PostPostao/la StLouis dana 31/12/2006 07:40

Semka Sokolović Bertok


Da se ponovo rodim, ne bih bila glumica

Semka Sokolović Bertok glumica je koja svakom svojom ulogom plijeni pažnju. Igrala je u preko 60 filmova, bezbroj TV serija, a svoj pozorišni angažman imala je u kazalištu Gavela iz kojeg je prije 16 godina otišla u mirovinu. No, i dalje puno radi, a skoro nijedan film u bh. kinematografiji nakon rata nije snimljen bez nje. Ipak, život je bez kazališta mirniji, a Semka ima vremena za svoje hobije kojih nije malo i svi su zahtjevni. U razgovoru za Graciju, glumica se prisjeća djetinjstva provedenog u sokacima Vratnika, glumačkih iskustava, dobijenih i nedobijenih nagrada, festivalskih anegdota
TEKST Aida Delić

"Ne volim se ni slušati ni gledati, svaka narcisoidnost mi je strana i zavidim kolegama koji lijepo sjednu i sebe odgledaju. Uvijek mogu govoriti o glumcima koji igraju sa mnom, a o sebi ne mogu reći ništa, to prepuštam drugima"

Vrućine koje su posljednjih dana zavladale ovdašnjim prostorima ne gode Semki Sokolović Bertok. I nema to veze sa godinama, koje, sama će kazati, nisu male, nego sa činjenicom da je po rođenju udahnula sarajevsku maglu i osjetila ovdašnji mraz, pa nikada nije ni mogla zavoljeti sunce i vrućinu. Uvijek se, kaže, prijatnije osjeća po hladnom, nego toplom vremenu.

"Ko je doživio sarajevski snijeg i taj britki zrak koji struji mahalama, teško da će se ikada navići na našto drugo. Ja nisam uspjela", smije se ova velika glumica dok pritisnuti sunčevim zrakama tražimo sto u Maloj Veneciji, kafiću smještenom u neposrednoj blizini njenog doma u kojem voli sama ili u društvu popiti kafu, prelistati novine. Sada barem ima vremena. Naime, 16 godina je već u mirovini, pa iako i dalje dosta radi na filmovima, vremena je ipak više. Nema kazališnih proba, kasnih predstava - za nju se zavjesa u kazalištu Gavela davno spustila. No, nije joj teško palo.

Dosadno kazalište "Meni je kazalište bilo nužno zlo, svakako sam više voljela snimati filmove, a snimila sam ih jedan ogroman broj, a o TV serijama da i ne govorim. Tako da me nije to toliko pogodilo. Možda ću zvučati pretenciozno, ali meni je u kazalištu bilo dosadno, jer ono što sam mogla napraviti, napravila sam puno prije svih, a onda dođeš u situaciju da čekaš da neki polupismeni nauče tekst. Ja sam čovjek brzog ritma i meni leži snimanje - udari klapu, uđi u kadar, izađi iz kadra i gotovo."

Samo sa Krležinim Kraljevom, Semka Sokolović Bertok je provela 15 godina na daskama što život znače. Predugo da ne bi postalo dosadno i zamarajuće, premda je predstava obišla Ameriku, Kanadu, čitavu Evropu. "Jednostavno dosadi", kaže glumica koja se nije dala ukalupiti i igrala je sve - od tragedije, komedije, klasike...

"Imala sam širok dijapazon i jednostavno nisam htjela dozvoliti da režiseri idu linijom manjeg otopora, pa da mi daju uloge za koje su se već uvjerili da mi idu dobro. To nisam nikada dala, tako da sam se naigrala svega. I muškarca. Igrala sam Raku u Ministarki, vlastiti sin mi je tad došao na generalnu probu i, kad sam krenula da ga poljubim, on mi odbrusi da se ne ljubi sa muškim, okrene se i ode", tek je jedna od uspomena iz bogate karijere glumice koja je u Zagreb došla nakon srednje škole upisati Akademiju. U Zagrebu je već živjela Semkina sestra koja je upisala konzervatorij i kasnije postala primadona Hrvatskog narodnog kazališta. Reklo bi se, neobična sudbina za dvije djevojčice rođene u Porčinoj ulici na Vratniku. No, zasluge za umjetničke sklonosti, Semka će pripisati svojoj majci. Odgajala ih je sama - Semkin otac je, naime, umro kada je njoj bilo tri godine - i, za onaj vakat, bila je samosvjesna i hrabra žena.

"Bila je jedna stvarno čudesna žena. Mostarka rođenjem, a građanin svijeta osjećajem, imala je strašno široke horizonte, jako puno je čitala, znala je stotine i stotine stihova napamet, mene i moju sestru je uspavljivala poezijom, a ne bajkama. Tako se, vjerujem, najprije rodila ta ljubav prema stihovima. Moja mama je, kad se sad osvrnem, bila u stanju animirati 50 ljudi oko stola, bila je strašno komunikativna osoba, a divno je i pjevala. Imala je jedan kristalni sopran i po cijeli dan je pjevala. Bila je šnajderica, po cijeli dan je šivala i pjevala sve moguće pjesme koje možete zamisliti. Vjerovatno je to uticalo i na mene i na sestru, iako sam ja kao dijete išla u kino, pa se mi djeca nakon filma okupimo na sokaku i cijeli film ponovo odglumimo po sjećanju..."

Znameniti korijeni Porodica Semke Sokolović Bertok vuče korijene od znamenitog Mehmed-paše Sokolovića, a o tome, barem po porodičnom predanju svjedoči i jedna sablja koja zauzima posebno mjesto u njenoj kući.

"Tu sablju je htio muzej otkupiti, jer se pretpostavlja da je pripadala Mehmed-paši, jer je i moj dedo, očev otac, bio paša. Međutim, nema dokumenata koji to mogu potvrditi. Uvijek kad pričam o tome sjetim se jedne anegdote. Jadnom smo mama i ja došle kući i zatekle sestrinog muža koji je izvadio sablju, rastavio je i uzeo šmirgl papir da je izglanca. Mama je s vrata zavikala 'zna li on šta čini', a on je bio tako zbunjen. Htio je biti fin..."

U filmu Miris dunja, Mirze Idrizovića, igrala je, kaže, svoju mamu i to je bio svojevrstan omaž ženi koja je obilježila njen život.

"Bili smo muslimanska obitelj i moja mama je sakrivala Židove, i Srbe, i sve koji su trebali biti sakriveni u vrijeme Drugog svjetskog rata. Sjećam se, mi djeca smo spavali pod stolom, jer više nismo imali gdje leći, ali nama je to bilo zabavno, škakljali smo se, smijali, a puna kuća sakrivenih ljudi. U tom filmu sam naprosto svoju mamu odigrala. Ona, doduše, nikada nije nosila dimije, ali svejedno, je li, sve ostalo je bila moja mama."

Od filmova koje je snimila, iako im, pokajnički će priznati, ne zna broj, izdvojit će nekoliko, no, posebno mjesto zauzima Kod amidže Idriza.

"Kad me je nazvao producent Kenović i pitao me kako mi se sviđa scenarij i hoću li igrati, rekla sam mu da sam gledala jedan film koji se zvao Drvo za klompe. Taj film je bio bum u cijelom svijetu, vrh vrha. A sadržaj tog filma je - jedan dječak želi klompe i otac cijeli film ide i traži drvo da mu te klompe napravi. To je sadržaj, a film je apsolutna ljepota slike, tona, glume, svega na svijetu.... I rekla sam Kenoviću da ću biti presretna ako Pjer Žalica uspije napraviti film po uzoru na taj, a Kenović je rekao kako i on misli isto, jer ga je, dakako, i on gledao. Radili smo film, nismo znali šta će i kako ispasti, ali je bila jako dobra glumačka ekipa, nije se, po mom uvjerenju, znalo ko je od koga bolji u tom filmu. I uspjeli smo napraviti film koji jeste, po mom mišljenju, film o ratu, ali u kojem nije ispaljen nijedan metak, nije pala kiša, nije zagrmilo, bila je samo ljudska duša..."

Najviše se bojala, kaže, hoće li ljudi razumjeti taj tempo kojim se govori, jer nije isto "izbiflati tekst ili ga tako odigrati da gledaoci shvate, da im scena ne bude duga".

Čudesan film "Znate onu scenu kad mali pita 'kako si amidžince', ja kažem 'pa, eto onako sam', pa šutim; onda ja njega upitam 'kako si ti', a on odgovara 'i ja sam onako'. To se ne može drugačije igrati od onoga kako je odigrano, ali sam se bojala te dužine, a na kraju ljudi nisu vjerovali da film normalno traje. U Zagrebu su vikalo 'još, još', kao da je pjesma u pitanju, a ne film."

Na, koncu su stvorili film uz koji se smije i plače. Te reakcije su je pratile na svakom koraku, pa i u Motovunu gdje su Semku ove godine nagradili za 50. godina rada. Kao laureat mogla je izabrati film koji će biti prikazan u njenu čast i ona je izabrala Amidžu.

"U Motovunu je Milena Dravić bila predsjednica žirija i sad pola sale plače, a Milena mi na izlazu kaže: 'Znaš šta, najgore mi je što, nakon ovoga, sve ono što smo razgovarali o filmovima mogu baciti niz vodu'."

Amidžinica joj, kao lik i karakter, nije bila nepoznata. Takvih je žena upoznala sijaset u svom djetinjstvu i smatra ih pravim gazdama kuće.

"Pa, one to i jesu, ali vrlo decentno. Moja ujna je bila takva, sve je bilo po njenom, ali ona nikad nije povisila glas. To je tipično za Bosanke - bistre su, pametne i duhovite, ali to ne ističu, nego to samo izlazi iz njih."

Prije priznanja u Motovunu, Semka je, za doprinos hrvatskoj kinematografiji, nagrađena u Puli, gdje joj je uručena nagrada Fabijan Šovagović. No, nije time previše uzbuđena. Kao što nikada nije očajavala kada su je mimoilazile nagrade koje su svi već vidjeli u njenim rukama.

"Kad sam bila u Puli sa filmom Gorana Markovića Majstori, majstori, žiri je već bio donio odluku da nagradu dobijem ja, a Miki Manojlović za ulogu u filmu Samo jednom se ljubi, no, onda je krenula kupoprodaja žirija, pa su i meni i Mikiju uzeli nagrade. Znate ono, ja ću glasati za to i to, ali Semka ne može dobiti nagradu. Dobila je Mira Banjac za Široko je lišće, u kojem ona nešto tjera neke kokoške, viče iš, iš i to je to. I njoj je bilo neugodno."

Ali, svako zlo za neko dobro. Puno više joj je značio događaj koji se desio dan kasnije, kada joj je u pressu prišao stariji gospodin u bijelom odijelu kojeg nikada prije nije vidjela. Stao je uz njen stol i kazao da je došao joj reći tri stvari.

"Najprije da vam čestitam na vašoj izvrsnoj kreaciji, drugo, da vam čestitam što niste dobili nagradu i treće, da se predstavim - ja sam Dušan Makavejev. To je meni bilo više od nagrade. A onda me i Goran pita, sjećam li se koja ženska je dobila nagradu prošle godine u Puli? Rekoh, bogami se ne sjećam, a na to će on - eto vidiš! Tako da sam ja na nagrade dosta neosjetljiva."

Bez narcisoidnosti Sami festivali u njoj bude različite osjećaje. Dok u Motovun voli doći zbog neobaveznosti i ležernosti koja vlada, u Sarajevo zbog njegove sjajne kombinacije opuštenosti i glamura, nije ljubitelj Pule.

"Pula vam je, više-manje, ostala na onom nivou na kojem je i bila. Jednom sam pola u šali, pola u zbilji, rekla da je to jedna mala seoska priredba - dođeš tamo, igraš glavnu ulogu, mrkli je mrak, hodaš po tom kamenju i ne možeš da nađeš svoje mjesto, polomiš noge... Zaista nisam čovjek od pompe, ali znam i svjesna sam šta festival zahtijeva. Ne može glavna glumica doći pješke, po kamenju, po mrklom mraku tražiti svoje mjesto, jer to nema nigdje u svijetu. Sarajevo je jedna posebna i prekrasna priča, a Motovun tako slobodan, veseo i zgodan."

Zanimljivo je da Semka slabo ili nikako pamti filmove i uloge koje je igrala, a skoro nikada sebe ne gleda u nekom filmu. Naprosto, ne voli.

"Ne volim se ni slušati ni gledati, svaka narcisoidnost mi je strana i zavidim kolegama koji lijepo sjednu i sebe odgledaju. Uvijek mogu govoriti o glumcima koji igraju sa mnom, a o sebi ne mogu reći ništa, to prepuštam drugima. A to, da vrlo teško pamtim, i to mi je mana još od rođenja, tako da stalno upadam u neke smiješne situacije, a bogami, ponekad i neugodne."

Tako joj se desilo da se u Puli, na prikazivanju kolaža napravljenom u njenu čast, nije mogla nikako sjetiti jednog filma za koji je znala samo da je sniman u Novom Sadu. Nije se, međutim, sjećala ni uloge, ni reditelja, ni godine snimanja.

"I sad, gledam ja to i vidim jednu bolničku sobu, a na krevetu leži jedna zgodna mlada žena, jako kratko ošišana, kao na tifusicu, ima zamotan vrat i na zavoju malo krvi. Pretpostavim, pošto je taj insert za mene, da sam i ja igrala u tom filmu, pa gledam u vrata koja se vide, sve očekujući da ću ući kao neka doktorica ili medicinska sestra. Gledam u ta vrata, a ne otvaraju se, utom žena na krevetu počinje monolog, ali ne obraćam pažnju, jer gledam u vrata, zaboga! Scena se završi, ali ih niko ne otvori, i ja tek onda shvatim da sam ja ta žena! E, tad se sjetim da sam u Novom Sadu u bolnici snimala neke scene, a kako sam sve vrijeme gledala u vrata, opet nisam vidjela kako se film zove. I ne sjećam se uopće da sam bila tako kratko ošišana!"

No, ta zaboravnost nimalo ne utiče na njene hobije, od kojih je bridž strastvena pasija. Počela je igrati slučajno, kada ju je muž Mario na njeno insistiranje odveo na jedan turnir i od tada je pasionirani igrač ove nimalo lake kartaške igre.

"On je bio sjajan šahista i imao je društvo sa kojim je igrao i bridž, ali ja, kada smo se uzeli, nisam znala za bridž. I onda smo sreli jednog njegovog prijatelja koji ga je upitao gdje je, što ne dolazi, Mario je nešto smrmljao, a ja sam onda upitala o čemu to govore. Kada mi je rekao, nagovorila sam ga da sljedeći put ide, ali da povede i mene. Tako je krenulo."

Pozdrav od Omara Sharifa Jako puno je anegdota vezano za taj dio Semkinog života, ali svakako pamti i čuva jednu razglednicu koju joj je preko muža poslao Omar Sharif, glumac i igrač bridža.

"Mario ga je upoznao u Palma de Majorki na jednom turniru. Znate da je Omar imao puno žena, ali da nijedna nikako nije razumjela tu njegovu strast i ostavljale su ga. I tako, družili su se, pa mu je Mario u jednom trenutku rekao da je i njegova supruga glumica, a i da igra bridž, a Omar je iznenađen samo upitao - gdje ste je našli?! I dao Mariju razglednicu na kojoj je napisao pozdrav za mene i to na italijanskom. Zašto na italijanskom, nikada nisam dokučila."

Jedan od hobija čiji intenzitet nikada nije minuo, jeste čitanje. Tako je, čitajući knjige, nabasala na zanimljivu stvar. Naime, govorila je svojoj majci kako se sjeća da bi uvijek, kada su je ljuljali u bešici, pa prestali, ona počela plakati, a mama je takve tvrdnje odbacivala, ponavljajući da se beba od dva tri mjeseca ne može takvog čega sjećati. A, onda puno godina kasnije, čitajući Tolstojevu biografiju, Semka pročita kako se ovaj veliki pisac sjeća događaja iz vremena kad je imao dva mjeseca. "E, kad može Tolstoj, mogu i ja, slavodobitno sam tvrdila."

Te svoje, ne tako česte osobine, poput logike i koncentracije, željela je, kaže, drugačije iskoristiti. Željela je biti pravnik.

"Kad bih se opet rodila nikada ne bih bila glumica, pogotovo ne u ovoj sredini, jer nikada zapravo, na ovim prostorima ovakva zvanja nisu bila klasificirana kao treba. Uvijek je to bilo potcijenjeno zanimanje, kao i mnoga druga koja su zaslužila bolji tretman. Biti glumac je jedan težak psiho-fizički posao koji nema ograničenja u smislu vremena - svejedno je li dan ili noć, pljusak ili oluja, je li soba, svugdje sam se nalazila. I u rijeci, i preko rijeke na leđima nosila druge kolegice u seriji Marija. Previše je to za ovakav tretman, kakav ima glumačka profesija. Pa, mnogi su mi rekli kako moje kolegice na zapadu za ovakvu ulogu, kakvu sam imala u Amidži, dobijaju Oskara. A ovdje?"

Danas živi u mirnom zagrebačkom kvartu, uživa život sa suprugom i sinom koji se još uvijek nije oženio, ali mama se u to ne želi petljati. Iako po prirodi konzervativna, dozvoljava da današnja vremena nose neka druga pravila, pa još uvijek čeka da postane svekrva.
na vrh
Ljubav na prvi pogled i zauvijek
Brak Semke Sokolović i Marija Bertoka dokaz je da su se nekada ljubavi prepoznavale na prvu. Naime, Semka je odmah nakon što ga je vidjela, znala da će joj baš taj ugledni šahista biti muž. Čak mu je to i rekla. A onda joj je on, na kraju prijema na kojem su se sreli, prišao i rekao da je red da, ako će već biti njen muž, počne činiti neke stvari poput one da je otprati kući. Danas su njih dvoje već 46 godina u braku.

"Brak zaista treba njegovati poput cvijeta i to nije bezveze. Znam da za čitavog braka nikada Marija nisam upitala gdje ide, s kim ide i kad će se vratiti, kao ni on mene i mnogim ljudima oko nas to nije bilo jasno. Međutim, povjerenje je jedno od najvažnijih stvari u braku i ako toga nema, onda je zaista teško."

Pjerova mama i Jasmilin svekar
Još uvijek nisam pogledala Grbavicu, u Sarajevo nisam došla jer sam snimala film u Sloveniji, a na zagrebačkoj premijeri sam bila bolesna. Međutim, jako sam sretna i zbog nagrade u Berlinu i zbog tog film uopće, jer Jasmila je jedna jako pametna i talentirana mlada žena. Kada su me novinari jednom pitali kako sam ja to dobila ulogu u Amidži, rekla sam - po protekciji. I sad zbunjeno me gledaju, ne znaju da se volim šaliti, ali nastavljam, tako što je Pjerova mama išla sa mnom u školu i kad je Pjer htio raditi film mama mu je rekla da mora uzeti mene. Onda je uskočio Pjer i rekao da se šalim, ali zaista jesam išla sa njegovom mamom i Jasmilinim svekrom u školu.

Današnji direktori
"Došao jedan dramaturg i kazao direktoru da ima divnu dramu koja se mora staviti na repertoar. Direktor, bezbeli, pita o čemu je drama, a ovaj objašnjava: mlada žena se udala za starijeg muškarca, pa kasnije srela mlađeg, zaljubila se i ostavila muža, pa mladi nju ostavio, i ona se bacila pod voz. Direktor viče 'banalno, banalno, banalno', a dramaturg kaže 'jeste banalno, ali to je Ana Karenjina'."
Avatar
StLouis
 
Postovi: 2974
Pridružen/a: 07/03/2004 01:00
Lokacija: USA

PostPostao/la repeater dana 05/01/2007 19:53


Mile STOJIĆ

CAFÉ NOSTALGIJA
POPIVANJE
3. siječnja, 2007. Feral.

Na Badnjak sam sahranio oca Jozu, čiji je nadimak bio Popivanje. Imao je sedamdeset osam, a umro je nakon iznenadne upale bronhija, sklopio oči u mostarskoj bolnici na Bijelom Brijegu. Zbog nastupajućih božićnih bakanalija i novogodišnjih kalenda moralo se požuriti s ukopom. Bio je blag, vedar dan i Hercegovina mi se učinila slična Odisejevu zavičaju... Na sahrani se okupilo mnoštvo ljudi, jer je moj otac bio omiljen među mještanima, a i moja sestra, liječnica, kao pripravnica radila je u rodnom mjestu, te stekla poštovanje žitelja cijelog tog kraja.

Kad sam ušao u kuću moj stari je mirno ležao, ne opazivši me, ponešto mrk i po prvi put bešćutan i nijem za moju bol. Vjerovao je da muškarci ne smiju plakati: "Šuti plačko, bolje mi je nego tebi!", kao da sam čuo njegove nijeme riječi s odra. Ja sam ga vidio svega jednom da je pustio suzu - bilo je to u travnju 1979., kad je umrla majka. Dugo je nakon njene smrti živio sâm, da bi se ponovno oženio prije desetak godina. Nisam ga nikad pitao o tome, mada mi se prošle godine potužio kako u braku nema sreće. Dan se lio u Brotnju kao žeženo zlato kada je Jozija prelazio rijeku Stiks. "Zemlja pod lopatom bila je rahla" (Benn).

Nadimak Popivanje dobio je još kao mladić, jer je volio pjevati. Pjevao je i popijevao na obiteljskim veseljima i svadbama, ponekad i u kavani, trijezan i pijan, pjevao bećarce, gange, ojkalice, starogradske, ali najviše je volio pjevati sevdalinke. "Da nije sevdalinki, za mene bi svaka pjesma bila obično revanje", jednom je rekao u ljutnji osporavajući plošnost i prostotu aktualnih šlagera. Ni prema rock-muzici, koju smo brat i ja u djetinjstvu preglasno navijali, nije bio puno obazriviji - tad popularne Indekse zvao je "insekti", a Korni-grupu - "konji grupa". Za tadašnju nacionalnu zvijezdu Ivu Robića rekao je da je najveći pjevač kad šuti.

Sjećam se njegove pjesme u blagim sumracima i tajanstvenim noćima djetinjstva, pjesme u kojima je grgoljilo mlado vino, u kojima je majka uzaludno budila kćerku Sejdefu, a rijeka Vrbas šumorila, noseći stablo jablanovo na svojim valovima. Ja nisam nikako mogao zamisliti kako taj tajanstveni kujunžija može kovati na stablu što ga nosi pomahnitala rijeka, ali u narodnim je pjesmama besmisleno i tražiti smisao. Pa ipak, najviše je volio pjevati tugovanku o tuđoj zemlji koja je već po sebi jedna "tuga pregolema", o gajtan-travi što je rasla "s one strane Plive".

Ta ga je pjesma podsjećala na dane mladalačkog progonstva, kasnije na devet gastarbajterskih godina što ih je proveo na njemačkim bauštelama. Građevinske tvrtke Gustav Epple ili Baustelle Arge bila su tajanstvena mjesta odakle su nam redovito stizala pisma u drugoj polovici šezdesetih. Brat i ja djetinjstvo smo provodili s majkom, željno čekajući Božić i zimski urlap, kad se pojavljivao s ogromnim koferima na prašnjavom horizontu. Mili bože, kakvih li je sve darova bilo u tim škrinjama od tvrdog kartona! Još nije bio ni sjeo, a mi smo već otvarali te tajanstvene kovčege, tražeći u njima dar koji smo bili u pismu naručili, ili potajno priželjkivali:

Perlonske košulje, baterijska svjetiljka na električno punjenje, škare za obrezivanje loze marke Solingen, britva Wilkinson, usna harmonika Hohner, komplet lokota i ključeva Wertheim, električna bušilica Bosch, reklamni otvarači flaschenöffner i korkenzieher, tranzistorski aparat s ugrađenim gramofonom i minijaturnim televizijskim ekranom, traperice raznih vrsta, fotoaparat Agfa, ručni sat na kinetični pogon, kemijska olovka s kölnskom katedralom preko koje pada snijeg, upaljači na plin, gramofonske ploče Petera Holma ili Uda Jürgensa, paketić cigareta Batavia, boca konjaka marke Asbach, šuškavac s kapuljačom za majku, za brata komplet bojica, a za mene naliv pero ("filfeder") Pelikan...

Tuđinu je doživljavao teško. Radio je u Kölnu, Düsseldorfu i Bonnu kao tesar i steinmaurer, a početkom sedamdesetih premjestio se bio u Frankfurt, na Messegelände, gdje je sudjelovao u izgradnji nekih hala i sajamskog nebodera. Kad sam kao mlad novinar, ili kasnije, kao afirmiran pisac, posjećivao Sajam knjige, ponekad bih ugledao njegov lik na tim bešćutnim fasadama. Strah od visine bio je povod za njegovu odluku da se definitivno vrati kući. "Nisam ja stvoren za tuđinu", govorio nam je, "niti volim Njemačku, jer mi njeni cvjetovi ne mirišu... Njemačka ljepota nije namijenjena nama, već nekim drugim ljudima". Radio je da bismo se mi školovali.

Polovicom sedamdesetih otišao je privremenu mirovinu i to zahvaljujući tuđoj zlobi. Zemljaci i rođaci koji su radili s njim na povratku kući podizali su novac izdvojen za Sozialversicherung, ne govoreći njemu da postoji i takva mogućnost. Kad su stigle godine, jedini je on mogao imati mirovinu, jer su izdvajanja za mirovinski fond njegovi rodijaci odavna bili potrošili. Kad bi dolazio u Sarajevo kod mene po cijeli dan bi sjedio i pušio, objašnjavajući: "U Sarajevu bi svaki čovjek morao pušiti, jer ako je već zrak zagađen, onda bar biraj zagađenje."

Nakon povratka iz Njemačke bio se posvetio uzgoju vina, svoju primitivnu poljodjelsku opremu obogatio je motornim frezama, prskalicama, bijaše zasadio vinograd, na koji je posadio betonske stupove i na rubu kojeg bijaše napravio betonski rezervoar za modru galicu. Podrum je obogatio novim bačvama od slavonske hrastovine. Pazio je na kvalitetu i čistoću svojih proizvoda, jer ih je najviše sam i konzumirao. Početkom devedesetih priznao mi je da se ne sjeća kad je popio čašu vode.

U zadnjim godinama života tonuo je u alkohol i melankoliju, pjevajući sevdalinke u samoćama, kao tugovanke za u svijet otišlom djecom. Sve više se odvajao od ljudi. Tokom rata namjeravao me je posjetiti u Beču, ali mu je bio problem izvaditi vizu, pa smo se sreli u Zagrebu, u stanu moje sestre. S mojim prijateljem Ladurnerom razgovarao je na prilično jadnom, ali ipak komunikativnom njemačkom, a vino koje je sobom tad donio u staklenoj pletenci prijalo mi je tad kao iscjeliteljski eliksir u boli rata i stranstvovanja. Napisao sam jednom da je išao u Njemačku kako bih ja mogao biti sretan, ali sam u zrelim godinama kao ratni izbjeglica morao njegovim stopama.

U kavani bi se često hvalio činjenicom da mu je sin pisac, ali nije odobravao moje novinske pisanije - "Mani se ti politike, nije to za tebe, jebena su vremena, istina danas nikom ništa ne znači", govorio je, brinući se za moj život. Sjećao sam se tih njegovih upozorenja često, naročito zadnjih godina kad su predstavnici ratnohuškačkog ološa nasrnuli na mene i moju obitelj. Kad sam ga posljednji put posjetio prošlog ljeta, spremio mi je nekoliko boca vina, ali sam bio u žurbi i hektici zbog nekakva književnog nastupa u Mostaru, pa sam te darove zaboravio.

Sad sam ga gledao na odru - bio je nekako blag, a bjelina satena na kojeg su ga postavili činila je njegovo lice još više mrkim. Učinilo mi se maleno to tijelo iz kojeg sam nikao, ta usamljena stijena neprestano šibana nevremenom. Počivaj u miru stari moj, pomislio sam, posljednji put ga gledajući, a kroz glavu su mi se rojili Marunini stihovi: "To je moj otac, moj otac u svim sadašnjim i budućim odajama pod zemljom, moj otac za cijelu vječnost." Sjetio sam se jedne njegove priče o tome da su ga u zlu tukli i ponižavali, a on bio nemoćan da se brani. "To je najgori osjećaj!", govorio je. Među stvarima koje su s njim došle iz bolnice bio je i novčanik, u čijem se plastičnom prozorčiću nalazila fotografija moje djece i moja bečka vizitkarta, na kojoj je uz moje ime stajalo Schriftsteller.

Dok je pogrebna povorka kretala prema drevnom krstjanskom groblju, truba je svirala Amazing Grace, potom El silenzio. Dan se lio kao zlato po stećcima i kamenim grobovima u času kad smo ga spuštali u raku. Na trenutak su pinije zatreperile. Kad smo krenuli za Sarajevo, brat mi je rekao: "Nemoj zaboraviti staviti u prtljažnik ono vino od ljetos." Iste večeri I. mi je poslao brzojav sa sljedećim riječima: "Tvomu Jozi pokoj duši. Ako u smrti ima veličine, on ju je sebi priskrbio. Između ostaloga, legavši na svoju, na plemenitu... Tko zna koji će vjetri nas, i kuda, razbacati. Zapravo, već su nas razbacali".

Za Silvestrovo ostao sam sâm u stanu. Otvorio sam i posljednju bocu očevog vina i učinilo mi se da na tren čujem njegov neumrli glas. Vani je urlala rulja, ispaljivala rakete i petarde, grad je ječao i brenčao poput pijana prosjaka. Mislio sam o vjetrovima koji su nas razbacali. Vino koje se razlijevalo po mojim ustima i tijelu imalo je žarki okus, krijepilo me kao sunce promrzloga. To vino zadnje je plemenito djelo njegovih ruku, mislio sam, tih dragih i vrijednih ruku, koje su u hercegovačkoj rahloj zemlji već počeli nagrizati crvi.
Avatar
repeater
 
Postovi: 1637
Pridružen/a: 04/07/2005 04:59
Lokacija: Yoknapatawpha County

PostPostao/la black dana 10/01/2007 13:01

DAVNO NEKAD JUČER
Hanif KUREISHI


Jedne večeri, netom nakon mog pedesetog rođendana, otvorio sam vrata puba nedaleko od kuće u kojoj sam živio u djetinjstvu. Moj otac je svratio tu na povratku kući iz ureda u Londonu; stajao je naslonjen na šank. Nije me prepoznao, ali sam ja bio oduševljen, gotovo ekstatičan, što ponovo vidim svog starog, posebno jer je bio mrtav već deset godina, a majka već pet.

“Dobro veče”, rekao sam i stao kraj njega. “Drago mi je da te vidim.”

“Dobro veče”, odgovorio je.

“Ovo se mjesto baš ne mijenja”, rekao sam.

“Nama se ovako sviđa”, odvratio je on.

Poručio sam piće; trebalo mi je.

Primijetio sam datum na odbačenim novinama i izračunao da je tata tek malo stariji od mene, blizu pedeset jedne. Bili smo jednaki – suvremenici – koliko je to uopće moguće.

Obraćao se čovjeku koji je sjedio kraj njega, dok se šankerica glasno smijala obojici. Poznavao sam svog oca bolje no iko, ili sam bar tako mislio. Osjetio sam iskušenje da ga zagrlim ili mu barem izljubim ruke, kako sam to nekad činio. Uzdržao sam se; motrio sam ga kako uživa za šankom, kraj čovjeka za kojega sam se sjetio da je otac jednog mog školskog druga. Ni jednom ni drugom nije, izgleda, smetalo što sam im se pridružio.

Kao i kod većine ljudi, i neka od mojih najboljih prijateljstava su sa mrtvima. Često sanjam oboje roditelja i kuću u kojoj sam odrastao, ma kako bila beznačajna. Naravno, nikad nisam ni slutio da bismo se tata i ja mogli ovako sresti, čak popričati.

U posljednje sam se vrijeme osjećao neobično tuđim sam sebi. Pedeseta me pogodila poput tragedije, sa osjećanjem protraćenosti i pogrešno učinjenih koraka. Teško da sam se mogao žaliti: bio sam teatarski i filmski producent, sa kućama u Londonu, New Yorku i Brazilu. Ali, žalio sam se. Postao sam akutno svjestan raznoraznih mentalnih problema koji su me uzrujavali mada ne i uništavali.

Na oca sam naletio u ponedjeljak. Za vikend sam bio kod nekih prijatelja na selu koji imaju krasnu kuću i ugodne poznanike, krasne slike na zidovima i sjajnog kuhara. Irački rat, koji je upravo počeo, bio je stalno na TV. Nas dvadesetak, starih i mladih muškaraca, ležali smo izvaljeni u dubokim sofama, ispijali šampanjac i hihotali se sve dok činjenica da bi hiljade bombi mogle početi razvaljivati kola sa magarećom zapregom, ljudsko meso, i primitivne kolibe nije sve u kući bacila u depresiju. Bili smo svjesni da u zemlji vlada sveopće gađenje i da Tony Blair, nekoć naša nada nakon godina u opoziciji, nije postao najpogrešniji i najomraženiji lider još od vremena Anthonyja Edena. Živjeli smo u vremenu laži, prijetvornosti i otuđenja. Bilo je to strašno i naši su se životi doimali neugodno trivijalno u poređenju s tim.

Odmah nakon ručka krenuo sam iz prijateljeve kuće i taksijem se dovezao do željezničke stanice, da bih tu shvatio da sam ostavio savijenu spajalicu za papir s kojom sam se kod njega sve vrijeme igrao. Bilo je to u biblioteci mog prijatelja, gdje sam čitao o mesmerizmu u Maupassantovom djelu i o Dickensovim eksperimentima sa hipnozom, koji su ga uvalili u brojne nevolje sa ženom nekog prijatelja. Vratio sam se taksijem, otrčao u sobu da nađem spajalicu, ali je čistačica upravo bila završila sa čišćenjem. Da li bih htio provjeriti sadržaj usisivača?, pitao me je domaćin. Pravili su grimase na moj račun. A ja sam sebe počeo doživljavati kao junaka zbog svega što sam postigao unatoč svim mojim opsesijama. To mi je govorio moj psihijatar. Srećom, sutradan ću ići svom dobrom doktoru.

Bez obzira na gubitak spajalice, vratio sam se na stanicu i ušao u voz. Ovamo sam došao kolima pa sam tek sad shvatio da putovanje vozom znači da ću stići na stanicu u predgrađu koja je najbliža mom domu iz djetinjstva. Kako smo se primicali peronu, trudio sam se da prepoznam stvari, čak i poznata lica, mada sam otud otišao prije nekih trideset godina. Padala je kiša i bilo je gotovo nemoguće išta razaznati. U to sam, baš kad je voz krenuo, zgrabio torbu i izletio, jureći niz ulicu a da pojma nisam imao šta činim.

Blizu stanice je nekad bila mala prodavnica gramofonskih ploča, knjižara i mjesto gdje se kupovao jeans, uz nekoliko pubova, gdje me je kao mladića vodio lokalni esteta, prva osoba s kojom sam izlazio. Naravno, njemu je sve bilo jasno. Njegov je junak bio Jean Cocteau. Razgovarali smo o francuskoj književnosti i o Wildeu i o popu, prije negoli bi uzeli tablete speeda i u staničnom zahodu se našminkali te krenuli vozom u grad. Sa još jednim bijelcem, prijateljem koji se oblačio kao Jimi Hendrix, gledali smo svaku predstavu i priredbu. Potom sam se zaposlio na blagajni jednog teatra na West Endu. To je vodilo do posla scenskog pomoćnika, razvodnika, garderobijera – čak i reditelj –prije no sam pronašao svoju vokaciju producenta.

Upitao sam oca kako se zove i šta radi. Znao sam ja, naravno, kako obraditi tatu. Uskoro je on pokazivao više zanimanja za mene no za onog drugog muškarca. Ali se moj strah nije umanjio: nismo li bili slični? Nisam bio siguran. Moja odjeća i moji blistavi novi zubi bili su skuplji od njegovih; bio sam teži i viši, bar za trećinu – oduvijek vježbam. Ali kosa mi je posijedila; ne bojim je. Tatina je kosa i sad bila uglavnom crna.

Računovođa cijelog svog života, moj otac je u istom uredu radio petnaest godina. Govorio mi je da je imao dva sina: Dennisa, koji je bio pilot, i mene — Billyja. Prije nekoliko mjeseci sam ja otišao na fakultet i izgleda da mi dobro ide. Moja produkcija “Čekajući Godota”— sa ženskom podjelom “prokleto depresivan komad” - prema tati – naišla je na divljenje. Htio sam reći: “Nisam je ja režirao, tata, samo producirao.”

Predstavio sam se tati kao Peter, ime koje sam nekoć usvojio, zajedno sa skroz razrađenim alternativnim karakterom, u svrhu mojih anonimnih seksualnih susreta. Nije mi trebala druga ličnost: otac me pitao otkud sam i šta radim, ali čim bih mu ja počeo odgovarati, prekidao me je buljukom savjeta i mišljenja.

Moj otac je rekao da želi sjesti jer ga počinje mučiti išijas te sam mu se pridružio za stolom. Gledajući šankericu, rekao mi je: “Slatka je, a?”

“Krasna kosa”, rekao sam. “Nažalost, odjeća joj baš nije čemu.”

“Koga je briga za njenu odjeću?”

Bio je to aspekt moga oca koji nikad nisam upoznao; možda je to za njega bio bijeg. Nikad nije, koliko znam, svraćao u pub poslije posla; dolazio je pravo kući. A kad je Dennis otišao, ja sam osigurao da očeve večeri pripadaju samo meni. Svaki dan bih ga sačekao na autobusnoj stanici, spreman da preuzmem njegovu akten-tašnu. Kod kuće bih mu pripremio šolju čaja, dok se on presvlačio.

Sad je šankerica došla do nas da skloni čaše i isprazni pepeljare. Kako se nagnula nad sto, tata joj je stavio ruku iza koljenja i povukao je nagore, sve do dupeta, koje je pomilovao, stegnuo, i držao sve dok ona nije poskočila i u nevjerici se zablenula u njega, vičući da mrzi i pub i muškarce i da mu je bolje da se kupi prije no ona zovne gazdu da ga lični izbaci.

Gazda je doista dojurio. Zgrabio je očevu čašu, digao pesnicu a tata pojurio ka vratima, zaboravivši tašnu. Ne pamtim da je ikad otišao na posao bez tašne ili da je negdje ostavio. Brat i ja smo znali reći da je akten-tašna uvijek bila ‘aktivno’ uz njega. Napolju, gdje se pokušao dovesti u red, dodao sam mu tašnu.

“Hvala ti”, rekao je. “Nisam to trebao uraditi. Ali morao sam jednom, samo jednom. Zamisli da je to posljednji put da nekog dodirujem!” Onda me upitao: “U kom pravcu ideš?”

“Otpratiću te malo”, rekao sam. “Torba mi nije teška. U prolazu sam. Trebam na voz za London, ali nema žurbe.”

“Zašto ne svratiš kod mene na piće?”, rekao je.

Moji roditelji su živjeli po strogom, matematički tačnom, režimu. Otkud to da sad poziva neznanca kući? Oduvijek sam mu ja bio jedini prijatelj; naša povezanost nas je obojicu do kraja angažirala.

“Jesi li siguran?”

“Jesam”, reče. “Dođi.”



Buka i noć i jaka kiša: nije se vidjelo dalje od vlastite ruke. Ali obojica smo znali put, tata je hodao polagano, otvorenih usta da uhvati zraka. Izgledao je ipak sretan, možda zbog onog što je uradio u pubu, ili ga je možda moje društvo razgalilo.

Ipak, kad smo skrenuli u urednu, poznatu ulicu, ulicu koja je, na moje iznenađenje, ostala tačno tamo gdje je i bila cijelo vrijeme dok ja nisam bio tamo, osjetih da me obuzima hladnoća. U mojim nedavnim snovima -izblijedjelim kao da su freske na jakom svjetlu - ta ulica u predgrađu bila je turobno jadna, pod žutim sjenkama uličnih svjetiljki, ispunjena bijelim cvjetovima i zagušljivim, samrtnim vonjem, kao da je sahranjena u ružama. Ali kako sam mogao odustati? Kad smo se našli u kući, otac otvori vrata dnevnog boravka. Žmirkao sam; tu je ona bila, majka, plela je, sjedeći u golemom naslonjaču, podignutih stopala, sa otvorenom kutijom čokolade na stoliću kraj nje. Prsti su joj tražili blago među šuškavim sjajnim papirićima.

Tata se presvukao u pidžamu i kućni haljetak. Činjenica da je imao posjetioca, tuđinca, nije ga odvratila od njegove rutine, mimo koje nije postojao nikakav plan niti mapa.

Stajao sam u svojoj uobičajenoj pozi, tik iza majčinog naslonjača. Tu, gdje bih inače prekidao njeno uživanje bukom, žalbama ili svojim licem, objasnio sam joj da smo se tata i ja sreli u pubu i da me on doveo kući na piće.

Majka je rekla: “Ne mislim da ima pića, osim ako nešto nije ostalo od prošlog Božića. Piće ne traje dugo, zar ne?”

“Ne traje.”

“A sad šuti”, reče. “Gledam ovo. Gledaš li ti sapunice?”

“Ne previše.”

Možda je zlokobna bjelina mojih snova bila pojačana bjelinom stvari koje je majka plela i kukičala — uzglavlja, rukavica, navlaka za jastučiće; nije bilo komada namještaja u kući bez nečeg pletenog na njemu. Čak ni kao odrastao čovjek ja nisam mogao kupiti par rukavica a da ne pomislim da bih trebao nositi mamine.

U kuhinji, napravio sam po šolju čaja sebi i tati. Mama je večeru za oca ostavila u pećnici: kobasice, krumpir-pire, grašak, sve već suho kao barut, i posluženo na velikom napuknutom tanjuru, poslagano tako da je stajalo odvojeno jedno od drugog. Mama me pitala želim li nešto pojesti, ali kako sam ja uopće mogao išta pojesti u toj kući?

Čekajući da voda provre, oprao sam suđe u slivniku koji je gledao na vrt. Onda sam odnio tati čaj i večeru u radnu sobu, koja je nekoć bila porodična blagovaonica. Jednom rukom sam na stolu, zatrpanom knjigama iz biblioteke, raščistio prostor za tanjir.

Tata je uvijek, kad bih ja uradio domaću zadaću, volio da prođem kroz radio programe i označim emisije koje bih mu mogao snimiti. Ako bih imao sreće, on bi mi onda čitao, ili bi mi pričao o životima umjetnika kojima je bio zaokupljen — to su mu bili drugovi. Njihovi su životi bili egzemplarni, mada bi samo budala pokušala da ih oponaša. U međuvremenu, ja bih gurnuo ruku u gornji dio njegove pidžame i golicao ga po leđima, češkao po glavi, ili mu masirao ruke dok ne bi zakolutao očima od dragosti.

Sad je - u pidžami i kućnom ogrtaču - sjeo da jede i objasnio mi da je počeo sa “petogodišnjim planom čitanja”. Radio je prvo na “Ratu i miru”. Potom dolazi “U potrazi za izgubljenim vremenom”, onda “Middlemarch”, sve od Dickensa, Homera, Chaucera, i tako dalje. Za svakog pročitanog autora je imao zasebnu bilježnicu.

“Na taj metodični način”, naglasio je, “saznaš sve o književnosti. Nikad te neće proći interes, naravno, jer tu je i muzika, slikarstvo, zapravo cijela ljudska povijest...”

Njegova me priča podsjetila na vrijeme kad sam osvojio školsku nagradu za sastav o dangubljenju. Nisam pisao o tome kako beskorisno tratiti vrijeme - što je moj sastav moglo učiniti korisnim i živim - već koliko se može postići kad svaki trenutak ispunimo nekom aktivnošću! Tata je bio moj ideal. On je čitao i u kupatilu, i dok se izležavao u kadi, moj je zadatak bio da mu operem noge, leđa i kosu sapunom i komadom flanela. Kad bi završio, ja bih ga čekao s toplim, otvorenim ručnikom.

Prekinuo sam ga: “Svakako si želio upoznati onu ženu iz puba.”

“Šta? Kako je tiho! Da slušamo muziku?”

Imao je pravo. Ni grad ni selo ne mogu biti tihi kao predgrađa; tišina ljudi koji zadržavaju dah.

Tata je držao ploču koju je pozajmio iz biblioteke. “Ovu znaš, ali nedovoljno, jamčim ti.”

Beethovenova Peta je bila čudan izbor muzike za ovlašno slušanje, ali kako da mu se rugam zbog toga? Bez njegovog entuzijazma, moj život nikad ne bi bio ispunjen muzikom. Majka je bila crkvena pijanistica, i vodila nas je na balet, obično na “Krcka oraščića,” ili na Boljšoj, kad bi gostovali u Londonu. Mama i tata su išli u plesne dvorane; meni se sviđalo kad bi se dotjerali. U tim sitnim nadahnućima ja sam nalazio dovoljno smisla da uopće živim.

Tata je rekao: “Šta misliš, hoću li opet moći ići u onaj pub?”

“Ako se izviniš.”

“Nek’ se slegne koju sedmicu. Ne znam šta me spopade. Ta žena nije Jevrejka, a?”

“Ne znam.”

“Obično joj je drago kad čuje za moje boleštine; a ko ne bi bio, u našim godinama?”

“Šta te boli?”

“Pješačenje do stanice i natrag — nekad prosto nisam u stanju. Moram stati i na nešto se nasloniti.”

Ja sam na to rekao: “Ja učim masažu.”

“Ah.” Stavi mi stopalo u krilo. Stiskao sam mu stopala, zglobove, listove; nije me gledao. Rekao je: “Ruke su ti jake. Nisi vodoinstalater?”

“Rekao sam ti čime se bavim. Imam teatar i sad pomažem da se uspostavi jedna pedagoška fondacija, studio za mlade .”

Šapnuo je: “Jesi li homoseksualac?”

“Jesam, da. Nema tog kurca koji mi nije mio. A ti?”

“Peško? Već bi se pokazalo, zar ne? Ali nisam nikad previše radio ni na planu žena.”

“Nisi nikad bio nevjeran?”

“Uvijek sam volio žene.”

Pitao sam ga: “A one tebe?”

“Sekretarice su ljubazne. Nije da se nešto dâ učiniti. Nema se para za ‘profesionalke’.”

“Izlaziš li često u pub?”

“Počeo sam svraćati poslije posla. Moj je Billy otišao.”

“Zauvijek?”

“Vratio bi mi se on, nakon fakulteta, vjeruj mi. Negdje u ovo doba noći, uvijek sam s njim pričao. Ima puno toga što se može prenijeti djetetu, a da ono toga nije ni svjesno. Moja žena mi se ne obraća. Ne voli ništa za mene učiniti.”

“Seksualno?”

“Možda ti izgleda krupna, ali fizički je čak i veća, i u postelji me zgnječi k’o bubu, pravo da ti kažem nismo to radili već osamnaest godina.”

“Od Billyjevog rođenja?”

Pustio mi je da ga milujem: “Nikad to baš nije voljela. Sad je ravnodušna... ledena... skoro mrtva.”

Rekao sam: “Ljudi više strahuju od vlastite strasti no od bilo čega drugog. Ali i ona je morala podnositi to turobno lišavanje.”

Klimnuo je. “Vi prljavi pederi se lijepo provodite, kladim se, dok virite jedan drugog u zahodu i te stvari...”

“Ljudi vole tako misliti. Ali ja živim sam pet godina.”

Rekao je: “Nadam se da će ona umrijeti prije mene, tad bih možda imao šanse... Mi, obični tipovi podnosimo tu odurnu situaciju samo zbog djece, a tebi se to neće desiti.”

“Imaš pravo.”

Pokazivao je fotografije mene i mog brata. “Bez ovih beba, nemam ja ništa. Smiješno je živjeti samo za sebe.”

“Ne znam? Osim ako čovjek može naći druge za koje bi živio.”

“Nadam se da si ti našao!”, reče. “Ali nije isto kao kad imaš svoju djecu. ”

Ako gašenje vjernosti prijeti ljubavi, uvijek ima utjehe u djeci. Ja sam bio tatina curica, njegova sluškinja, njegova obožavateljica; moja ga je vjera održavala u životu. Bio je to kult ličnosti koji je on uspostavio, s mojim bratom i sa mnom kao njegovim ogledalima.

Sad je majka otvorila vrata - ne toliko da nas je mogla vidjeti, ili mi nju - i objavila da ide spavati.

“Laku noć,” doviknuo sam joj.

Tata je imao pravo to u vezi sa djecom. Ali, šta da s tim radim? Kupio sam jednu staru fabriku o svom trošku i pretvorio je u teatarski studio, mjesto gdje mladi mogu raditi sa već etabliranim umjetnicima. Toliko sam vremena provodio u toj zgradi da sam i svoj ured tamo preselio. Tamo ću otići kad pođem odavde, sjesti u kafeteriji i pratiti ko će se pojaviti i šta žele od mene, ako uopće nešto žele. Postepeno sam se oslobađao, kako sam stario, svega što sam posjedovao. Jedno od tatinih omiljenih djela je Tolstojevo “Koliko zemlje treba čovjeku?”

Rekao sam mu: “Sa ili bez djece, ipak si čovjek. Ima stvari koje želiš a koje ti djeca ne mogu pružiti.”

Odgovorio je: “Mi svi u ovoj ulici imamo svoje hobije.”

“I žene?”

“One šiju i slično. Ne gubi se ni časa. Moj sin je napisao krasan sastav o korištenju vremena.”

Ispijao je čaj; Beethoven, kojeg je opet pustio, orio se sobom. Ocu je prijalo što mi je dopustio da mu trljam noge. Pošto nije htio da prestanem, rekao sam mu da legne na pod. S njegovom karakterističnom spremnošću, skinuo je ogrtač a onda gornji dio pidžame; masirao sam mu cijelo tijelo, mrmljajući “tata, tata” onako sebi u bradu. Kad je najzad ustao, bio sam spreman sa njegovim ogrtačem - koji sam prethodno položio na radijator - u rukama.

Bilo je kasno, ali ne prekasno za odlazak. Nikad nije prekasno otići iz predgrađa, ali me tata pozvao da ostanem. Pristao sam, mada mi nije palo na um da će predložiti da spavam u svojoj staroj sobi, u vlastitoj postelji.

Otpratio me na sprat i ja sam išao s njim, gazeći po omotima za gramofonske ploče, časopisima, odjeći, knjigama. Moj klavir me najviše obradovao. I sad znam pomalo zasvirati, ali moja strast je bila komponiranje pjesma, koje sam škrabao u kajdanke na klaviru. Nisam bio kadar pogledati ih. Kad sam počeo raditi u teatru, nikom nisam pokazivao svoje pjesme, i vremenom sam povjerovao da su bile čista danguba.

Drhtao sam, stojeći tu. Morao sam sebi reći istinu: moja tajna nije bila to što nisam napredovao već što sam htio biti umjetnik, a ne tek obični producent. Mogao bih kriviti roditelje za to: oni su sve doživljavali kao posmatrači. U pozadini života. Ali ja sam bio taj koji nije imao petlje — za promašaj, za uspjeh, za angažman u jednom potpunom nedostojanstvenom, suludom pokušaju originalnosti. Ja sam oduvijek bio sam ispomoć, prvo tati a onda drugima - umjetnicima koje sam podržavao - kako sam uopće tad mogao znati da će to biti nedovoljno.

Krevet je bio uzak. Kroz tanki strop sam čuo očevo hrkanje; svaki put kad bi se okrenuo u krevetu, znao sam. Istina je da ih nisam nikad čuo da vode ljubav. Njih su dvoje nekako pretvorili pojam fizičke ljubavi u nešto smiješno. Što bi ljudi uopće željeli raditi nešto tako čudno sa vlastitim udovima?

Majku nisam čuo. Ona nije hrkala, ali je uzdisala za Engleskom. Ustao sam i otišao do vrha stepeništa. Po kuhinjskom svjetlu sam je mogao vidjeti u njenom ogrtaču i čarapama zarozanim oko članaka, kako se gega hodnikom i ulazi u svaku sobu, mašući rukama dok je hodala, prepirući se sa duhovima koji su joj orgijali u glavi.

Zastala je da se počeše po ‘rascvjetanim’ rukama. Tokom dana ih je držala umotane zbog ‘ekcema’. Sad sam je posmatrao dok joj komadići kože padaju po ćilimu, kao da se pretvaraju u prašinu. Ona je odbacivala ljuske sa svoga tijela dok je stajala tu, sa delikatno uzdignutim stopalom plesačice.

Kao dijete - čak i kao mladić - nikad nisam prilazio majci u tom stanju. Uvijek je jasno stavljala do znanja da su joj bili previše i galama i zahtjevi dvojice dječaka. Prirodno, nije mogla željeti da mi umremo, pa je, u sebi, umrla ona.

Jednom me je psihijatar pitao da li smo tata i ja bili u stanju zajedno šutjeti. Još važnije, što je trebalo je da kažem, bilo je to da li smo majka i ja mogli biti zajedno a da joj ja ne brbljam o tome šta mi se desilo, kako bih joj odvratio pažnju od nje same. Sad sam se odlučio i krenuo niz stepenice, posmatrajući je cijelo vrijeme. Ona je bila poput teške muzike, i čovjek prosto nije htio prići joj preblizu. Ali, kao i sa teškom muzikom, ne bih savjetovao ni da se pokuša shvatiti – s njom je uvijek valjalo sjesti i sačekati da vam se obrati.

Sjeo sam kraj nje, a ona me je, spuštene glave, gledala iskosa.

“Napraviću ti čaj”, rekao sam, a ona je čak klimnula.

Ranije, tokom jednog od njenih noćnih lutanja, zatekla me je kako masturbiram uz neki kasni noćni TV program. Mora da je to bila neka pop grupa sa dječacima ili Bowie. “Znam ja šta si ti”, rekla je. Nije to bilo rečeno sa neodobravanjem. Bila je tek izgubljeni saveznik.

Spremio sam joj šolju čaja od limuna i dodao joj ga. Dok je stajala, pijuckajući ga, stao sam kraj nje, i ja spuštene glave, nastojeći da vidim - pošto je izgledalo da vibrira nekim unutarnjim elektricitetom - šta vidi i osjeća. Bilo je jasno da nema šanse da ću je ikad moći izliječiti. Mogao sam se samo manje bojati njenog ludila.

U krevetu, otac je i dalje hrkao. Ne bi mu bilo drago što sam bio s njom. Uzeo je svoje sinove za sebe, omađijao ih i odvojio od nje, nespreman da ih dijeli.

Ona je skoro popila čaj i postala nestrpljiva. Hodala je, mrmljala, češkala se: imala je važnog posla a vrijeme je prolazilo. Nisam je više mogao zadržavati.

Spavao sam u naslonjaču u prednjoj sobi.

Kad sam se probudio, moji su roditelji doručkovali. Otac je bio u svom odijelu, a majka u uniformi koju je nosila na poslu, u supermarketu. Ja sam se brzo odjenuo kako bih se pridružio ocu do stanice. Kiša je prestala.

Pitao sam ga šta ga čeka tog dana, ali nisam mogao prestati razmišljati o svome danu. Živio sam, kako je moj psihijatar rado govorio, pod okriljem sata. Htio sam ići u studio i govoriti; htio sam dobro jesti i dobro voditi ljubav, ići na predstavu pa na ples, pa opet voditi ljubav. Nisam htio biti isti kao oni.

Na stanici u Londonu, otac i ja smo se rastali. Rekao sam da ću ga uvijek potražiti kad se nađem u tom kraju, ali kako sam mogao biti siguran kad će to biti?
Avatar
black
 
Postovi: 13530
Pridružen/a: 19/06/2004 16:00
Lokacija: ispod tresnje

PostPostao/la Orhanowski dana 10/01/2007 20:26

Smijeh mi je pomogao da pobijedim rak


Piše: Boris Dežulović




Borisu Dežuloviću 2005. liječnici su otkrili rak. Gledao je u liječnikovo lice i prvo što mu je palo na pamet bio je vic. Očajnički se glupirao u pokušaju da sakrije strah. Uslijedile su dvije operacije i kemoterapija. Imao je sreće. Preživio je.


Njegovana starica u skupoj bundi ušla je u ured predsjednika uprave Chase Manhattan Banke i ponudila mu okladu: stotinu tisuća dolara da ima kockasta jaja. Ovaj je, naravno, pomislio da je baba luda, ali je ipak prihvatio okladu. Sto tisuća je sto tisuća.

Da - rekla je bakica - zato ćete razumjeti zašto bih ja to ipak ovjerila u prisutnosti advokata. Prilično siguran u jajolikost vlastitih jaja, mister predsjednik je pristao. Kad se vratila s odvjetnikom, bakica je od predsjednika banke zatražila da skine hlače, kako bi se osobno uvjerila u oblik njegovih testisa. Ugledni je bankar zaključao ured i skinuo hlače, a starica je spremno uzela njegova prilično jajolika muda u ruke. Predsjednik banke zbunjeno se smješkao: najzad, čak ni on nikad lakše nije zaradio sto somova. Bakinom odvjetniku, međutim, stvar nije bila smiješna. Čovjek je ublijedio i zaljuljao se. A što je njemu? - pitao je bankar staricu navlačeći hlače. Ah, to - odmahnula je ona predajući mu ček na sto tisuća - kladila sam se s njim u milijun dolara da ću predsjednika uprave Chase Manhattan Banke držati za jaja.

Treba hitno operirati

Ta mi je anegdota pala na pamet dok mi je doktor Ivanišević u svojoj ordinaciji rukama prevrtao jaja. Zapravo sam premro od straha i htio sam je ispričati doktoru kako bih odagnao vlastite crne slutnje. Nijednom do tada, niti jedan put u svih šest-sedam mjeseci otkako me prvi put na dodir zabolio lijevi testis, nisam pomislio da to može biti išta ozbiljnije od nekakve upale. Sve do trenutka kad sam skinuo hlače. Gledao sam doktorovo ozbiljno lice, i anegdotom o bakici dječjim sam se refleksom htio valjda sakriti od loših vijesti. Prije nego sam išta izustio, doktor je rekao samo: "To je to. Treba hitno operirati".

Doktor Ivanišević nijednom nije spomenuo riječ "rak". Doktori to zapravo rade samo u američkim filmovima. U Hrvatskoj, to vam stavljaju do znanja smrknutim pogledom i pitanjima poput "Bavite li se body-buildingom?". "Nema potrebe da mi laskate", nastavio sam se očajnički glupirati pred smrtno ozbiljnim doktorom, a on je hladno objasnio: "Znate, to se zna dogoditi kod bildera, od onih steroida i kemikalija." TO je znači TO, TO se događa drugima, naravno, TO se, eto događa bilderima, ali ja nisam bilder, to je nesporazum, ja sam debeo čak i za šahista - tonuo sam sve dublje, dok je doktor, ne obazirući se na moje pošalice, ispunjavao uputnicu za urologa na kojoj je nerazumljivim rukopisom, službenim jezikom hrvatskih liječnika, pisalo: nešto nešto bla bla nešto nešto nešto klinički suspektno na tum.

Tako to, dakle, izgleda. Nalaziš se na ulici s komadićem papira na kojemu piše "tum.", blijed poput onog advokata s početka priče, makar dvjesto kuna za pregled testisa i nije neka lova prema onoj što ju je on izgubio. Onda shvatiš da je taj komad papira samo uputnica za pregled, da će TO operirati, znači izlječivo je, pa da - hvataš se sad za svaku riječ - ne bi doktor rekao da treba operirati da nije izlječivo, neće hrvatsko zdravstvo plaćati uzaludne operacije, da je stvar tako, hm, smrtno ozbiljna rekao bi, što ja znam, "imate još toliko i toliko mjeseci života, iskoristite ih najbolje što možete", kako to već govore u američkim filmovima, "uplatite krstarenje oko svijeta karticom ili čekovima s odgodom plaćanja", tako bi valjda rekao doktor da je TO zaista tako zajebano.

Najzad, pomislio sam, to "tum." ne mora značiti "tumor". Da je to tumor, razmišljao sam putem do kuće, doktor ne bi za riječ od pet slova pisao skraćenicu, već bi valjda nadopisao još ta jebena dva slova. Mislim, kakvog smisla ima, recimo, "otorinolaringologija" pisati "otorinolaringologi."? Da je tako škrt na kemijskoj olovci i da je zaista riječ o karcinomu, s tri slova mogao je napisati i "rak". Vjerojatno postoji neki tumitis, nekakva tumberkuloza testisa, razmišljao sam grozničavo.

Kući sam otvorio Anićev Rječnik stranih riječi. Istina, na tum- kod Anića postoje samo dvije dijagnoze. Jedna je "tumor", a druga "tumplek - žarg. osoba malih mogućnosti shvaćanja, do gluposti naivna osoba". Odabrao sam, jasno, ovu drugu: nekako bih radije bio neizlječivo naivan tumplek, nego bolovao od izlječivog tumora. Da je, međutim, Anić imao prostora, vjerojatno bi definicija tumpleka bila šira, i glasila bi otprilike ovako: "osoba malih mogućnosti shvaćanja, toliko naivna da radije vjeruje kako 'tum.' na uputnici znači 'tumplek' nego 'tumor'."

Danas zvuči kao naknadna zajebancija, ali vjerujte, čovjek kojemu su upravo mrtvo ozbiljnim rukopisom napisali da ima "tum." toliko je malih mogućnosti shvaćanja da se hvata za svaku, do gluposti naivnu nadu. Kada se napokon, u dva iza ponoći, sjetite da postoje i dobroćudni tumori, već ste toliko dobroćudan tumplek da vam i uputnica "klinički suspektna na tum." zvuči kao uputnica za zubara.

Nakon Anića konzultirao sam i Google: TO je dakle najčešće seminomski tumor koji se u ranoj fazi uspješno liječi i napada muškarce između 15 i 45 godina. Dobro je, rekao sam ženi, uhvatio sam ga u zadnji čas. To je bilo sve što me zanimalo. Od tada do danas niti jednom više na Google nisam ukucao "tumor".

Je li tumor dobromudan?

Sutradan sam tako dobre volje - koliko već dobre volje može biti tumplek s tumorom - otišao na pregled u bolnicu na Križinama, spreman na sve što će mi reći doktor. Naposljetku, bio je petak, 13., i tumor nije bila najgora stvar koja se čovjeku na taj dan može dogoditi. Doktor Surjan je rekao riječ "rak", ali ja sam već bio spreman na nju. Ultrazvuk i tumorski markeri nedvojbeno su potvrdili "kliničku suspekciju" i mi smo ležerno, kao da razgovaramo o vađenju zuba, dogovorili operaciju. Po mene je došao sestrin muž, splitski hrvački trener Hrvoje Karninčić, koji je toga dana, nakon dugogodišnjeg čekanja i volontiranja, konačno dobio posao na fakultetu. Otišli smo zato ravno kod mojih roditelja i s vrata im priopćili da imamo dobru i lošu vijest.

PRVA OPERACIJA U SPLITSKOJ BOLNICI

Pamtim da sam se više od same operacije bojao brijanja. Kad mi je ljubazna sestra rekla da ću morati sam obrijati mošnje i dala mi žilet, umro sam od straha. Kad sam zamolio malo pjene za brijanje i kad se sestra nasmijala, rekavši da se to radi na suho, ja sam i drugi put umro. Pa ipak, ne biste vjerovali kako se muškarci dolje lako briju na suho. Posljednje čega se sjećam jest operacijska sala i doktora koji prilazi s rukavicama i crta mi nešto flomasterom ispod pupka. ‘Doktore’, bilo je zadnje što sam rekao, ‘pazite: MOJA lijeva strana. Moja, ne vaša.’
Danas kad me pitaju jesam li se svjesno protiv raka odlučio boriti zajebancijom, humorom protiv tumora, ili sam samo - što bi rekli moji prijatelji - kreten (hrv. tumplek), znam da ni jedno ni drugo nije do kraja netočno. Koliko god to, međutim, s jedne strane bila svjesna odluka, a s druge strane i crta mog karaktera, u oba slučaja bila je zapravo riječ o reakciji organizma na strah. Protiv straha ja se, kao i protiv političkih režima, znam boriti samo zajebancijom. Po horoskopu sam, uostalom, optimist: kad mi uklone lijevi testis, moje mošnje neće biti napola prazne, već napola pune.

Problem je što okolina ponekad nema takav osebujan smisao za tumor. Moja majka, recimo - navikla na kojekakve glupe šale od zeta i mene - cijeli je taj dan mislila da se zajebavamo s njom. Nije vjerovala niti da ja imam rak, niti da je Karna dobio posao. Kasnije smo joj dozirali informacije i držali je u uvjerenju da je karcinom testisa zapravo uobičajena muška bolest. Za rak na jajima treba imati muda, rekao bih ja, a ona bi, oduzeta od straha, vjerojatno mislila da čak ni ja ne mogu biti takav kreten da zbijam šale s nečim čime nema šale, pa je valjda taj tumor zaista tako, hm, dobromudan.

Idućeg dana shvatio sam da će slijediti brojni pozivi i zapitkivanja, i da poštedim obitelj telefonskog maltretiranja, a prijatelje neugodnog okolišanja, sjeo sam za kompjuter, napisao Izvještaj liječničkog konzilija o zdravstvenom stanju druga Bore, i poslao ga na e-mail adrese svih prijatelja. Izvještaj je započinjao riječima: "Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, svim narodima i narodnostima - najvećem sinu Ive i Nevenke Dežulović, drugu Borisu Dežuloviću Bori, danas je dijagnosticiran zloćudni karcinom lijevog testisa, čime je i znanstveno dokazano da drug Boro ima muda."

Efekt je, naravno, bio posve suprotan: telefon je zvonio cijelu večer, do dugo u noć, i ja sam svakome pojedinačno morao objasniti da nije zajebancija, to jest da jest zajebancija, ali da nije.

Operiran sam u splitskoj bolnici nekoliko dana kasnije. Pamtim da sam se više od same operacije bojao brijanja. Kad mi je ljubazna sestra rekla da ću morati sam obrijati mošnje i dala mi žilet - evo i sad se naježim kad to spomenem - umro sam od straha. Kad sam zamolio malo pjene za brijanje i kad se sestra nasmijala, rekavši da se to radi na suho, ja sam - baš poput Olivera - i drugi put umro. Pa ipak, ne biste vjerovali kako se muškarci dolje lako briju na suho. Nešto, doduše, pomogne i kad shvatiš koliko je u stvari duboko besmislen strah da ne ozlijediš jaje koje će ti za sat-dva ionako otfikariti.

Posljednje čega se sjećam jest operacijska sala i doktor koji prilazi s rukavicama i crta mi nešto flomasterom ispod pupka. "Doktore", bilo je zadnje što sam rekao, "pazite: MOJA lijeva strana. Moja, ne vaša." Onda sam zaspao.

Glas kaže da ne dišem

Operacija je uspjela, ali to - dobro, to i pobjeda Liverpoola u finalu Lige prvaka - bilo je jedino dobro u danima što će uslijediti. Histološki nalazi pokazali su da se radi o zloćudnom neseminomskom tumoru u uznapredovanoj fazi, pa su me poslali na CT.

Ušao sam u sobu i legao na stol. Glas iz zvučnika rekao je da ne dišem, i onaj golemi prsten dva puta mi je prešao preko trbuha i međunožja. Glas je rekao da sad mogu disati, a onda je, nakon predugih pet minuta, mašina opet krenula. Ovaj put produžila je preko prsiju, sve do glave. Nikad prije i nikad poslije nisam se tako preplašio. Zašto prsi? Glas je rekao da mogu disati, ali ja nisam disao. Sve je u meni premrlo od straha.

Čekao sam nalaz pola sata. Šta kaže mašina? - pitao sam hineći dobro raspoloženje, iako sam tupava, iskrivljena osmijeha morao izgledati kao lik iz hrvatskih sapunica. Doktor nije ništa rekao, samo mi je dao nekakvu omotnicu. Bez odgovora, bez objašnjenja. Doktori to rade valjda jedino u američkim filmovima. U Hrvatskoj, samo vam daju kuvertu i kažu "do viđenja". Omotnicu sam, naravno, odmah otvorio i pročitao onim poznatim rukopisom ispisano: nešto nešto metastaze nešto nešto pluća.

Noge su mi se odsjekle. Lutao sam neko vrijeme bolničkim hodnicima. Tumplek u meni pokušao je na svoj način protumačiti te dvije riječi, ali ovaj put nije bilo drugih objašnjenja. Čak i za njegove male mogućnosti shvaćanja sve je bilo potpuno jasno. Moj je rak metastazirao na limfne čvorove i pluća.

Tako to, dakle izgleda. Nalaziš se na ulici s komadićem papira na kojemu piše "metastaze na plućima", blijed poput onog advokata s početka priče, i prvi put ozbiljno misliš da si ozbiljno bolestan čovjek. Stvar je tako čak i meni sad izgledala ozbiljno, ali nije se više moglo natrag. Sjeo sam za kompjuter i napisao redovni, deseti Izvještaj o zdravstvenom stanju druga Bore. Radni ljudi i građani obaviješteni su o zlokobnim rezultatima spiralne tomografije, predstojećem liječenju i "potrebama za donacijom dva tipa kose: jedne smeđe, ravne do umjereno valovite, ispucale na vrhovima i dužine od 40-50 cm, te druge - crne i razuzdano kovrčave, ne duže od 4 cm".

Kad ih danas čitam, bilo je u tim svakodnevnim Izvještajima baš onako istinski budalastih dosjetki i pošalica, od dvoumljenja liječničkog konzilija između jugoslavenskog i kubanskog modela liječenja, dakle titoizacije ili kastracije, preko parola "Jajce mora pasti!" i "Bolje rak nego pakt!", do pjesmica poput "Moja snaja umrla od straja - u me više očiju neg jaja". Bilo je, kažem, tu svakojakih neukusnih šala, ali meni je osobno najdraža bila ona kad sam, zaveden reputacijom zagrebačkog zdravstva, prihvatio poziv prijatelja iz metropole da se liječim u Kliničkoj bolnici Rebro.

Kad je, naime, nešto kasnije Nacional birao najbolje klinike u Hrvatskoj, između njih dvadesetak iz svakog područja - od kardiologije i neurokirurgije do ortopedije i pedijatrije - sve su najbolje hrvatske klinike bile u Zagrebu, sve osim jedne: to je bila onkologija splitske bolnice Firule.

Svatko ima tetku...

To, dakle, da netko iz Splita, gdje se nalazi najbolja hrvatska onkologija, i gdje je onkologija zapravo jedina pristojna klinika, ide liječiti karcinom u Zagreb, gdje se nalaze sve najbolje hrvatske klinike osim one za karcinome, to je - ako mene pitate - mogao napraviti samo tumplek male mogućnosti shvaćanja. Valjda je samo takav nerazuman tip i mogao pristati na tu, kako se zove - kemoterapiju.

Kako sam došao do toga? Od prvog Izvještaja liječničkog konzilija, od prvog glasa koji je krenuo o mojoj bolesti, počela je široka društvena akcija neslućenih razmjera. Deseci poznatih i nepoznatih ljudi, dragih prijatelja i dalekih poznanika, hvalili su moj entuzijazam u borbi protiv opake bolesti zdravom zajebancijom, upozoravajući me da karcinom ipak nije zajebancija. Dobronamjerno, svaki od njih s nekim iskustvom iz druge ili treće ruke - a znate već kako svatko ima tetku čije svekrve nećak ima prijatelja kojemu je babi neki tip iz Temišvara tumor izliječio telefonom - preporučali su mi ozbiljnije, provjerene metode: terapiju kristalima, homeopatiju, oomantiju, meditaciju, astralnu transmisiju, bezmesnu dijetu, bioenergiju, pranoterapiju, zonsku prehranu, ruske magnete, tahićanski noni, filipinske goloruke kirurge, uklanjanje sihira Kur'anom, matičnu mliječ, izgladnjivanje, rebirthing, tianshi, yantru, reiki, ljekovite trave, talismane, hodočašće Gospi Međugorskoj i spavanje u Keopsovoj piramidi.

Dok nisam i sam obolio od raka, ja - vjerujte mi - nikad ne bih ni doznao koliko je medicina u stvari napredovala, i koliko danas postoji lijekova za tu nekad neizlječivu bolest.

Kako sam ja, međutim, tumplek s kliničkom dijagnozom i malom mogućnošću shvaćanja, bilo je previše očekivati da poslušam zdrav razum i prepustim se provjerenim filipinskim stručnjacima koji ručno vade tumore, indijskim ekspertima sa šarenim kamenčićima ili najboljim majstorima reikija u kvartu. U očaju, potpuno nerazumno poslušao sam Ivu Marinovića, starog zagrebačkog alternativca koji mi je povjerio da u Zagrebu ima neki tip, onkolog ili tako nešto, koji je navodno završio petogodišnji tečaj na tom, kako ga oni zovu, medicinskom fakultetu. Taj čovjek, rekao mi je Ivo, ima najviši iscjeliteljski stupanj, takozvani doktorat medicinskih znanosti, i tumore liječi nekakvom - ne znam jesam li dobro zapamtio - kemoterapijom.

Kolike su mi šanse?

Odlučio sam stoga svoje zdravlje povjeriti u ruke tajanstvenoj sekti ljudi u bijelom, potpuno zaveden pričama mog prijatelja kojemu su ti takozvani "doktori" navodno pomoću običnog gipsa izliječili slomljeno rame. Riješio sam tako za početak dati šansu službenoj medicini.

A da mi na kemoterapiji ne bude dosadno, par dana prije puta u Zagreb nazvao me urednik kulture Jutarnjeg lista i naručio od mene roman za ljetnu kiosk-ediciju. Imao sam u laptopu jednu staru skicu, pa sam pristao. Na koncu, ima li za pisanje humorističnog romana inspirativnijeg i prikladnijeg mjesta od tihe izolacije sobe na onkološkom odjelu Rebra, s iglama zabodenim u podlaktice, osam sati dnevno priključen cjevčicama na bočice citostatika i fizioloških otopina koje kapaju tako beznadno sporo da sam - sad mogu priznati - nekoliko puta odvrnuo onaj regulator da mi vene malo potegnu na eks?

Kemoterapiju je vodio dr. Mislav Grgić, kojega su mi predstavili kao jednog od vodećih europskih autoriteta za karcinome testisa. Doktor Grgić bio je prvi koji je ponudio da sjednem, te ženi i meni strpljivo - kao u američkim filmovima - objasnio kakva je, zapravo, ta moja bolest. Tumpleka u meni to je ohrabrilo da postavi onu znamenitu rečenicu iz tih filmova: "Doktore, recite mi iskreno: kolike su moje šanse?" Dr. Grgić je odgovorio: "Jako dobre, ja bih rekao između 75 i 85 posto."

Moje su šanse dakle jako dobre. Koliko sam shvatio, kod karcinoma testisa stopa uspješnosti liječenja je između 50 i 95 posto, ovisno o tome jeste li liječniku otišli prvi dan kad ste ispod tuša napipali kvrgavo jaje, ili godinu dana kasnije. Meni, tumpleku, trebalo je više od pola godine, pa se u mom slučaju ta donja granica sa 50 popela do 75. Prije samo tridesetak godina s istom dijagnozom ostajalo je nekoliko mjeseci života. Kemoterapija je upravo kod ove bolesti pokazala najspektakularniji napredak, pa se može reći da je rak testisa lutrija među rakovima.

Vijesti su bile dobre, ali ja sam pomislio isto što i vi - što je s onih 15 do 25 posto? Jebi ga, netko mora i u taj postotak. Sedamdeset pet posto je lijepa brojka, dovoljna da se i Ustav promijeni, ali uvijek ima tih 15 do 25 posto opozicije što vam radi o glavi. Kemoterapiju, dakle, ne preživi svaki peti. Vratio sam u glavi film i brojao ljude u čekaonici.

"Naravno", prekinuo me dr. Grgić u razmišljanju, "morate razmišljati pozitivno, vi znate da je pola izlječenja svakog čovjeka u njegovoj glavi." Klimao sam glavom, a onih pola izlječenja u njoj lupalo mi je iznutra o sljepoočnice. "Ja ću, sa svoje strane, napraviti sve što se tiče moje polovice posla, a vi ćete morati dati sve što se tiče vaše", nastavio je doktor. "Zapamtite, pola uspjeha terapije je u vašoj glavi."

Ha, pomislio sam, moja glava i nije nešto na što bi se suvremena medicina trebala oslanjati. U ogledalu bolničkog zahoda gledao sam tu debelu, zbunjenu njušku. Pola uspjeha? Ovako odoka, ja joj ne bih povjerio više od desetine.

Nakon prvog tjednog ciklusa kemoterapije žena i sestra su mi obrijale glavu. Svidio mi se novi imidž. Od sredovječnog rockera pretvorio sam se u rabijatnog stokilaša. Dva klinca na motoru što su maltretirala jedan stari bračni par na Bačvicama pobjegla su čim sam im prišao, i shvatio sam moć stajlinga. Nakon drugog ciklusa počela mi je zaudarati hrana, nakon trećeg ni cigarete u bolničkom zahodu nisu prijale. Nakon petog više nisam bio tako oran za zajebanciju.

Humor na mozgu

Što je od one polovice bilo u mojoj glavi, bilo je - ne znam kakav su posao citostatici napravili s tumorom tamo dolje, ali humor na mozgu bio je gotovo savladan. Tek pokoja šala o dobrim stranama kemoterapije - "Kemoterapijom protiv peruti" - i beskrupulozno manipuliranje sažaljenjem obitelji: daljinski upravljač je samo tvoj, i nitko se ne buni kad pustiš Toma Waitsa. Većinu vremena, međutim, gutao sam skupe američke tablete protiv mučnine, povraćao u zahodsku školjku i grmlje oko bolnice, i čekao Dan D. Zapravo, Dan CT: tomografija na radiološkom odjelu Rebra pokazat će rezultate četveromjesečne kemoterapije.

DRUGA OPERACIJA U ZAGREBU NA REBRU

Ležeći na stolu u sali, pitao sam okupljene kirurge znaju li što je Milorad Bibić Mosor rekao doktorima prije operacije. ‘Drugovi, bit ću otvoren’, rekao sam i spokojno pao u besvijest. Pet sati poslije probudio sam se kao zdrav čovjek. Operacija limfnih čvorova u potpunosti je uspjela. Tumor je bio mrtav
Tih petnaestak minuta u čekaonici pred CT-om možda nisu najdulje u mom životu - dulje je bilo, recimo, onih pet minuta sudačke nadoknade utakmice Olimpija-Partizan 1976. - ali meni je izgledalo da nalaze CT-a čekam cijelu vječnost, činilo mi se da ih čekam toliko dugo da sam, bez obzira kakvi bili, zapravo već lijepo i poživio.

Nije, istina, bio bogzna kakav život, tu u hodnicima Rebra - poput onoga nesretnog Karimija što je 15 godina živio na pariškom aerodromu, pa je po njemu Spileberg snimio film - ali obzirom na okolnosti, 15 godina u čekaonici s Ferićevim romanom s trafike nije izgledalo kao nešto na što se čovjek smije žaliti.

Onda je koncem 2020. godine konačno izašla doktorica Jasna Marinić, prekrasna i uvijek vesela gospođa, tako draga i nasmijana da mi njen osmijeh na vratima nije ništa značio. Meni, naime, ona izgleda kao osoba koja se smije i dok spava. Nisam bio posve u krivu: kemoterapija je potpuno uništila metastaze na plućima, ali male mrlje na limfnim čvorovima još su bile tu. Sitne, možda čak i manje nego na početku, ali još uvijek tu. Ti su ostaci mog raka najvjerojatnije mrtvi, no doktor Grgić je htio biti siguran. To je značilo još jednu operaciju.

Ipak, dobri nalazi CT-a napunili su mi baterije. Glava je opet bila puna i spremna, i optimizam je narastao do te mjere da sam doktoru Grgiću htio reći: "Doktore, samo da vam kažem da ja sad preuzimam tri četvrtine. Što se mene tiče, može i sto posto, ali morate i vi zaraditi plaću." Ležeći na stolu u sali, pitao sam okupljene kirurge znaju li što je Milorad Bibić Mosor rekao doktorima prije operacije. "Drugovi, bit ću otvoren", rekao sam i spokojno pao u besvijest.

Pet sati poslije probudio sam se kao zdrav čovjek. Laparaskopska operacija limfnih čvorova u potpunosti je uspjela, i histološki nalazi s patologije pokazali su da je tumor mrtav.

Ako me danas, desetak mjeseci kasnije, pitate vjerujem li zaista da sam zajebancijom pobijedio rak, reći ću vam - da. Dobro, nešto su malo pomogle i nekonvencionalne metode neobične sekte ljudi u bijelom s Rebra. Znam da je ljudima teško povjerovati, ali ja sam svim filipinskim i indonezijskim skepticima, majstorima kristala, kašika, voodoooa i bijele magije, skidačima uroka i guruima vegetarijanstva spreman staviti na uvid cjelokupnu dokumentaciju.

Pola je na mojoj glavi

Moj se život od tada posve promijenio: živim po pravilima te, kako se zove, medicine, ljudi u bijelom svaka tri mjeseca snimaju me nekim čudotvornim spravama, za svaku zubobolju ili visoku temperaturu dobivam nekakve šarene bombončiće, i danas sam novi čovjek. Naumio sam bio čak se i sasvim povući u ženinu vikendicu na Braču, i napisati nekakav medicinski priručnik, ali moj majstor doktor kaže da u svijetu već postoji nekoliko takvih knjiga.

Jednu stvar sam zapamtio. "Morate razmišljati pozitivno", čujem i danas majstorov glas, "vi znate da je pola izlječenja svakog čovjeka u njegovoj glavi."

I ako vam se ujutro, dok se gledate u ogledalu, učini da ne bi toj glavi povjerili toliko, nemojte podcjenjivati njene goleme iscjeliteljske potencijale. Pola uspješnog izlječenja je u njoj, a priznat ćete da to nije mala stvar: s jedne strane pet tisuća godina povijesti medicine, od prvih sumerskih operacija do hi-tech spirale DNK, napori stotina tisuća vračeva, druida, alkemičara, dijagnostičara, epidemiologa i kirurga, milijuni godina njihovih studija, milijarde dolara uložene u laboratorije i bolnice, cijele kongresne biblioteke medicinske literature, sve to s jedne strane - a s druge tek vaša neispavana, neumivena glava s četiri razreda srednje građevinske škole. Nije loše, zar ne?

Kako bilo, za rano dijagnosticiranje “tum. testisa” učinio sam dovoljno za titulu prvaka Lige za borbu protiv raka. Stotine prijatelja i poznanika već mjesecima se kod tuširanja ustrajno pipa između nogu. Napipate li stoga nakon ove priče nešto sumnjivo u gaćama, zapamtite da je tum. testisa čista zajebancija ako se liječi na vrijeme. Sačuvajte hladnu glavu - jer u njoj je, podsjećam, pola uspjeha, a on se čuva na hladnom, suhom i mračnom mjestu - i okladite se sa ženom u dvjesto kuna da će vam doktor Ivanišević držati jaja u rukama.
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 13/01/2007 13:15

"To je grad.
U svakom smislu te rijeci.
I u koje god doba dana, i sa kojeg god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvijek i nehotice pomislite isto;
To je grad, grad koji dotrajava i umire i u isto vrijeme se radja i preobražava."


Ivo Andric
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 15/01/2007 18:03

Emir Kusturica, pismo Oslobodjenju iz 1994

Rasimu, muceniku

Sve cesce, u besanim nocima, pred mene izlazi slika koju sam ne tako davno vidio na sarajevskom aerodromu. Cekajuci majku ugledao sam veliku grupu ljudi. Medju njima isticao se jedan visoki gorstak zaraznoga osmijeha, skidao je culah sa glave, gladio se po ostacima sijede kose...sve dok iz svjetine nije dotrcalo neko dijete i zagrlilo ga. Dedo srecan sto je ziv a unuk sto mu se dedo vratio iz daleke Mekke, sa hadziluka. Plakali su zajedno i grabili prema izlazu. Gledao sam za njima, suza mi je krenula niz lice i kao sto tada nisam znao zasto sam zaplakao, ne znam ni danas dok sjedim na amsterdamskom aerodromu. Cetiri godine kasnije sjedim i cekam avion, tumarajuci svijetom sa svojim novim filmom, nema niti jednog putnika u cije lice ne zagledam i poredim s licima voljenih ljudi iz Sarajeva. Jedan mi lici na Moskvu, drugi na Hasu, jedan veliki Holandez na Zorana Bilana. Ponovo mi suza krenu, sada iz sasvim drugog razloga. U Amsterdamu sam sreo Rasima iz Lopara. Covjek, rudar kojeg su chetnici izdvojili iz grupe rudara, svezali i potkovali...
U slici sretnog zagrljaja djeda i unuka koji se vraca sa velikog putovanja, gledao sam radost, a slika Rasima iz Lopara potresla me snagom najjaceg zemljotresa. Tu nema suza....njegovo zbunjeno, blago lice kao da me jos blazim ocima pita "ZASTO, EMIRE?" Ne mogu da mu odgovorim, samo vidim ispred sebe slike stradalnika Bosne. Najednom, kao kod tuznih ociju kipa, predamnom srusile su se sve moje politicke iluzije. Od tog momenta sve sto budem vidio i cuo imace drugu vrijednost. Pred postovanim Rasimom, covjek koji me gledao ocima mucenika, klonula je moja dusa i znao sam da cu pred njim klecati kao pred uzvisenoj svetosti.
Nocima, evo posle susreta sa Rasimom, odgonetam tajne, rasplicem vlastite misli, bas kao sto mi je mati, kad sam bio mali, rasplitala dzemper pred zimu da mi saplete novi. Pitam se polusapatom kako je bilo moguce da sam svoje djetinjstvo, kulturu kojoj pripadam, gradu koji je moj grad, poistovijetio sa politicarima koje ne postujem i kako je moguce da nisam reagovao zestinom?
Kada je poceo rat u BiH moj glas se cuo, ali, cini mi se, gubio se u buci stvaranoj sa svih strana. A ja zgadjen od politicara s kojima ne bih dijelio ni kafanu a kamoli republiku, zgadjen novinarima koji su kaljali moju familiju, djecu mi nazivali kopiladima, a suprugu kurvom, pokojnog oca spijunom....ja sam od tih ljudi koji su cinili sumu, obnevidio, umuknuo i kao kakav Don Kihot nastavio voditi privatni rat, a ljudi iz Sarajeva stradavali su iz dana u dan. Da li je moguce da sam zbog ljudi koji su sirili lazi o meni, potisnuo sliku svog djetinjstva, svoga grada, svojih voljenih ljudi? Nije mi bilo dovoljno da gledam CNN, jer kako se vidi, a to sam vec pisao, Evropa samo supervizira zlocine po Bosni.
Trebalo mi je da vidim mucenika Rasima iz logora i da emocionalno pregorim i zaboravim sve politike i istorije svijeta, trebalo mi je da vidim blage oci koje pitaju: "Zasto, Emire?" i da shvatim da nema te istorije i predistorije koja moze da opravda potkivanje zivog covjeka.
To svi znaju, ali Rasimovo lice kazuje bol svih stradanja u Bosni...
I dok tumaram svijetom bosanske muslimane ubijaju ne kao sezonske berace pamuka, nego samo zato sto su muslimani. Znam da stradaju i drugi, ali sigurno muslimani najvise. Tumaram tako svijetom, nosim svoj posljednji film sa sobom i golemi cemer u dusi. Pomiren sa smrcu, govorim i pisem od srca!
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Faust dana 15/01/2007 19:13

Odlična tema - sjajno je napraviti mjesto koje nudi čitati zanimljive stvari. Vidim zakačili ste već 4 sjajna Dežulovićeva teksta. Meni je ovaj o košarci posebno drag.

U Hrvatskoj je nekad bila popularna igra zvana košarka

Piše: Boris Dežulović

Danas zvuči nevjerojatno, ali košarka je bila gotovo jednako popularna kao nogomet, a hrvatski igrači i klubovi postizali su izvanredne rezultate u svjetskim razmjerima

Mlađi čitatelji ne mogu se sjećati, ali stariji zacijelo pamte neobičnu, brzu i prevrtljivu igru koja je na ovim prostorima bila vrlo popularna prije petnaestak i više godina. Zvala se "košarka", što je bio spretan prijevod engleskog naziva "basketball", kako je nazvana u Americi, gdje je i izmišljena, i gdje se još ponekad igra.

Mnogo prostora bi uzelo da je podrobnije opisujem, ali u najkraćem bila je to igra loptom u kojoj je momčad - ili ženščad - od pet igrača, u utakmici koja je trajala dva puta po dvadeset minuta, nastojala što više puta ubaciti loptu kroz željezni obruč s mrežicom, a svakako barem jedan put više od protivničke ekipe. Takav pogodak zvao se "koš", i nosio je dva boda. Obzirom da se igralo na terenu manjih dimenzija - otprilike veličine dvorišta Big Brother kuće - igra je bila dinamična i obilovala je atraktivnim potezima, među kojima je naročito popularno bilo takozvano "zakucavanje", kad bi igrač umjesto ubačajem iz daljine loptu u skoku, s jednom ili obje ruke, ugurao u obruč. Kako je taj obruč - ili koš, kako su ga zvali jer je s mrežicom neobično nalikovao koševima za bacanje otpadaka, tada uobičajenim na gradskim ulicama - bio postavljen na visini većoj od tri metra, igrači su bili izrazito visoki, nerijetko i više od dva metra.

Najbolji neamerikanci
Danas zvuči nevjerojatno, ali košarka je u to vrijeme bila gotovo jednako popularna kao i nogomet, a hrvatski igrači i klubovi - najpoznatiji su bili Zadar, Jugoplastika iz Splita i Cibona iz Zagreba - postizali su izvanredne rezultate u svjetskim razmjerima. Cibona je osvojila dvije, a Jugoplastika čak tri uzastopne titule prvaka Europe, dok je reprezentacija Jugoslavije, u kojoj su hrvatski igrači u prosjeku činili pola momčadi, bila olimpijski pobjednik, europski i svjetski prvak.

U godinama pred rat reprezentacija Jugoslavije bila je uvjerljivo najbolja neamerička momčad na svijetu, kojoj se na europskom i svjetskom prvenstvu nitko nije približio na dvadeset koševa, a tadašnja Maljkovićeva Jugoplastika ostala je najbolji europski košarkaški klub svih vremena. Košarka je bila na vrhuncu popularnosti, utakmice je gledalo po deset tisuća ljudi, a Jugoplastiku je nakon osvajanja titula europskih prvaka na ulicama dočekivalo i po sto tisuća Splićana.

Današnji klinci, kojima je istinska zvijezda svaka manekenka koja je upoznala sestru Beckhamovog dvojnika iz reklame za Pepsi, i ne znaju da su hrvatski košarkaši nekad bili istinske svjetske megazvijezde. Američko sveučilište za koje je igrao Krešimir Ćosić samo zbog njega je sagradilo novu dvoranu za 25 tisuća gledatelja, prelasci Dražena Petrovića u madridski Real ili Dina Rađe u Il Messagero bili su senzacije poput današnjih transfera Ronaldinha ili Ševčenka, a Toni Kukoč zajedno s Pippenom i Jordanom činio je "the big three" Chicago Bullsa, službeno najboljeg klupskog kolektiva u cjelokupnoj povijesti sporta.

Nakon osamostaljenja države hrvatska je košarka svoj vrhunac doživjela 1992., u finalu olimpijskog turnira u Barceloni, kad je zakucavanjem Arapovića u jednom malom, povijesnom trenutku povela protiv američkog Dream Teama s Jordanom, Pippenom, Magic Johnsonom, Ewingom, Barkleyem, Birdom i ostalim legendarnim igračima koji su, suprotno uvriježenom vjerovanju, zaista postojali. Hrvatska je na kraju uzela srebrnu medalju, a danas potpuno nezamislivo zvuči činjenica da je prijenos tog finala u Hrvatskoj gledalo više ljudi nego što ih danas gleda nominacije Big Brothera. Ta je drevna igra, vjerovali ili ne, u međunarodnim okvirima još statistički uvjerljivo najtrofejniji hrvatski sport.

Sljedeće godine Hrvatska je na europskom prvenstvu osvojila treće mjesto, a isto ljeto u prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo je vođa hrvatske reprezentacije Dražen Petrović. Od toga dana počinje lagana i tiha propast hrvatske košarke. Godinu dana kasnije, nacionalna selekcija osvaja brončanu medalju na svjetskom prvenstvu, i to je bilo posljednje pojavljivanje hrvatskih košarkaša na svjetskim natjecanjima. Još jedna brončana medalja 1995. na prvenstvu Europe, i to je bio kraj.

Hrvatska košarkaška liga u međuvremenu se svela tek na masovni trening budućih igrača Cibone, koja je osvojila sedamstopedeset uzastopnih naslova prvaka Hrvatske, i nacionalno prvenstvo postalo je dosadno poput parlamentarnih izbora. Klinci su iz Dalmacije emigrirali u Zagreb kao što se nekad od peronospore bježalo u Čile, svatko tko je mogao pogoditi dva uzastopna slobodna bacanja odlazio je u Cibonu, oni pak za koje nije bilo mjesta u Ciboni potpisivali su za njemačke drugoligaše, a geniji koji su pogađali tri slobodna bacanja putovali su na draft za NBA ligu. Uprave klubova u očaju su obilazile europske lučke gradove i azilantske centre, te karticama i čekovima s odgodom plaćanja kupovali igrače kojima je jedina veza s košarkom bila tamna boja kože.

Strah od Srbije
Hrvatska je polako gubila kontakt sa svjetskom košarkom, svjetska prvenstva i olimpijski turniri na kojima nije bilo hrvatske selekcije nisu zanimali ni Hrvatsku televiziju, a finalne utakmice prenošene su s paničnim strahom da ne pobijedi Srbija, zbog čega je jednom prilikom reporter Slavko Cvitković pokušao samoubojstvo gutanjem smrtonosne doze knedli.

Nitko ne zna
Zbog odbijanja Tonija Kukoča da ustupi svoje ime predizbornoj kampanji HDZ-a glavni urednik HTV-a dr. Franjo Tuđman osobno je zabranio prijenose finala play-offa NBA lige, pa su Hrvati bili jedini narod na svijetu koji nije gledao Tonija i Michaela Jordana. Na dočeku Bullsa u Chicagu nakon pobjede nad Utah Jazzom i šeste titule NBA prvaka, kad je 400 tisuća ljudi skandiralo ime jednog Hrvata, bile su tako čak i kamere beogradske i sarajevske televizije, ali ne i hrvatske.

Mešetari hrvatske košarke, knežijski menadžeri, priučeni treneri, seoski suci, bivše trećerazredne rezerve, kladioničari, hohštapleri i kokošari - po kojima se ovaj sport danas i zove kokošarka - u pokušaju da spase što se spasiti može pristali su na regionalnu ligu, u koju su silom ugurali i srpske klubove, pa se ionako bijedno nacionalno prvenstvo svelo na natjecanje zagrebačkih srednjih škola i dalmatinskih Crnaca. U prvoj ligi igrao je tako svatko tko je imao novca za taksene marke, a praznim dvoranama tužno je odjekivala galama dječurlije obnevidjele od dosade, pod strogom paskom učitelja koji su ih vodili na utakmice kao što se nekad organizirano odlazilo u etnografske muzeje.

Otprilike s istim entuzijazmom na utakmice odlaze i hrvatski reprezentativci, već deset godina solidni europski drugoligaši u društvu Estonije, Švicarske, Slovačke i Moldavije: hrvatska selekcija na prvenstva Europe putuje s ambicijama srednjoškolaca na maturalnom izletu, a igrači svaki put mole funkcionare saveza da ih vode na neko prvenstvo u Lloret de Mar ili bilo koji grad s akvaparkom. Nekadašnji pak hrvatski velikani, Cibona, Jugoplastika i Zadar za to vrijeme u regionalnoj ligi gube od košarkaških giganata iz Vršca, Širokog Brijega, Aleksandrovca i Domžala.

Povijesni trenutak dogodio se prije sedam-osam godina, kada je Hrvatska televizija, u strahu da splitski klub ne izgubi od beogradskog Partizana, najavljeni izravni prijenos jednostavno skinula s programa: nekoliko godina kasnije iz istih je valjda razloga s programa skinuta i cijela liga. Još se neko vrijeme košarka mogla gledati na Trećem programu HTV-a, kojega prati manje ljudi nego Treći program Hrvatskog radija, onda je od košarke odustala i Nova TV, i konačno je taj neobični sport nestao s televizijskih ekrana.

Više nitko tako i ne zna kako zapravo izgledaju hrvatski košarkaši. U jednom trenutku u SAD-u je igrao Bruno Šundov, a Krešimir Lončar bio je na draftu, dva su dakle Splićanina bila NBA-igrači, a da ih na Rivi nije prepoznavao ni Mate Biljarista. Nedavno sam, recimo, u jednom kafiću vidio stasitog dvometraša kako ispunjava listiće za klađenje, i požalio se prijatelju kako je nekad bilo nezamislivo da balavac od dva metra ne trenira košarku. A prijatelj mi je odgovorio da je to zapravo kapetan KK Splita.

Iz teško razumljivih razloga - otprilike jednako neobjašnjivih poput, recimo, pitanja zašto u hrvatskim gradovima još postoje trotoari - u Hrvatskoj se spomenuta kokošarka još igra. Najvjerojatnije zbog nekih dodirnih točaka s drevnom košarkom, rašireno je mišljenje da suvremena kokošarka odatle vuče i porijeklo i naziv. Sličnosti između kokošarke i košarke, naime, ponekad su tako upadljive da po svoj prilici nije sasvim neutemeljena teza kako je današnja igra s ubacivanjem lopte u obruč zaista nastala od nekadašnje košarke.

Tradicija
I danas, naime, igraju po petorica igrača koji nastoje ubaciti loptu u koš, ali postoje i goleme razlike: u izvornoj košarci, recimo, igraču je po pravilima bilo dopušteno trčati po terenu ili dodati loptu suigraču, što je danas nezamislivo, a pobijedila bi momčad koja je postigla više bodova. Za razliku od takve košarke, današnja se kokošarka, kako znamo, igra na teletextu, pobjeđuje momčad koja ima manji koeficijent na kladionici, a po statutu Hrvatskog košarkaškog saveza prvak je klub kojemu ime počinje sa C.


Zanimljivo je da su tu rupu u statutu svojedobno iskoristili Splićani, registrirali klub kao Croatia osiguranje i uzeli titulu 2003. godine, pa je Košarkaški savez bio prisiljen pitanje prvaka precizirati na način da je dodana stavka kako je prvak Hrvatske "klub iz Zagreba" kojemu "ime počinje sa C, a završava s A".

Dvije godine kasnije, međutim, snalažljiva uprava KK Hiron iz zagrebačkog naselja Botinec promijenila je naziv u KK Cedevita, nakon čega je statutom konačno definirano da je prvak "klub iz Zagreba kojemu ime počinje sa C, završava sa A i zove se Cibona".

Ipak, možda je najveća razlika u pravilima tradicionalne košarke i moderne hrvatske kokošarke u tome što se originalna košarka igrala pred takozvanim "gledateljima". Gledatelji su bili ljudi koji su - znam da zvuči bizarno, ali je istinito - dobrovoljno i bez prisile plaćali ulaznice, nekakvu vrstu formulara s kojom se moglo ući u dvoranu i prisustvovati utakmici, na kojoj su nerijetko čak i glasnim vikanjem podržavali svoju momčad.

Ponegdje se u dvoranama još mogu vidjeti neobične stepenaste tribine za koje mnogi vjeruju da su ostaci drevnih piramida, iako je zapravo riječ o gledalištima na kojima su sjedili - kako su se onda zvali - "navijači".

Ideja da bi se neki sport igrao zbog gledatelja suvremenoj je kokošarci, međutim, potpuno strana. Ovaj se sport igra u praznim dvoranama i ne prenosi se na televiziji. I dok hrvatske televizijske kuće izravno prenose nogometne derbije iz Koprivnice i Velike, treninge Formule 1, pa čak i prvenstvo Big Brother kuće u gađanju balonima punjenim bojom, nedavni susret košarkaške Eurolige između počasnog doživotnog prvaka Hrvatske i jakog grčkog Panathinaikosa na televiziji je pripušten tek kao snimka, epizoda iz ciklusa "Na rubu znanosti", u noćnom terminu, rezerviranom za Playboyeve soft-porniće i cikluse mađarskog filma. Utakmice KK Split, nekadašnjih europskih Bullsa, u splitskoj su Slobodnoj Dalmaciji popraćeni izvještajem veličine mobitela, a prijatelj Renato Baretić, koji sastavlja pitanja za Milijunaša, povjerio mi se da je jedno od milijunskih pitanja - koja je trenutačno vodeća momčad prvenstva Hrvatske u košarci: a) Osijek 2006, b) Cedevita, c) Svjetlost, d) Kvarner Novi Resort?

Anketa
O tom se posve nezanimljivom sportu danas govori jedino kad se neka manekenka razvede od supruga, anonimnog NBA košarkaša, ili kad se na parketu pojavi kakav majmun koji će na nadlakticu tetovirati četničkog vojvodu Dražu Mihailovića. I da još postoji ona emisija "Po ure torture", bilo bi zanimljivo vidjeti kako prolaznici na pitanje "što je to košarka" odgovaraju da je "to ono u čemu su Srbi svjetski prvaci", dakle da je košarka, kako i sama riječ kaže, "nešto između Koštunice i Arkana".
Avatar
Faust
 
Postovi: 1176
Pridružen/a: 20/10/2005 23:38
Lokacija: Ni pakao ni raj

PostPostao/la Orhanowski dana 15/01/2007 22:27

Boris Dezulovic: Sta je meni Sarajevo?



Godina opasnog življenja



Pamtim i kad se dogodila ta dramatična evolucija novinara u čovjeka. Drugog ili trećeg dana, na jednom od sarajevskih raskršća, Maganja je prišao nekolicini stranih novinara koji su poput lešinara čekali da snajper nekoga pogodi, i stao vikati na njih na svom perfektnom livanjskom, jer drugog jezika nije znao. Toga dana prestali smo trčati preko raskršća - jebo snajper! - strašno ponosni kad su nam prijatelji rekli da smo postali Sarajlije, jer novinari se, kažu, od Sarajlija razlikuju po tome što nose pancirke i trče preko raskršća

--------------------------------------------------------------------------------

Morate znati da je za to doba - a riječ je o samom početku ljeta 1992. godine, grdom onom vremenu kad je i odlazak u Pakistan bio dobra ideja - to bio sasvim razuman i inteligentan plan: ući, dakle, u opkoljeno Sarajevo kroz - kanalizacijske cijevi. Operacija je isplanirana u čuvenoj Mirovoj trattoriji Stefanel, našem ratnom štabu, zasnovana na sasvim logičnoj pretpostavci da Butmir i Sokolović-Kolonija, odsječena predgrađa do kojih se moglo doći preko Igmana, imaju "kanalizacijsku vezu" sa Sarajevom.

Uostalom, to je bio jedini način koji nam je nakon cijele večeri i desetak boca vina mogao pasti na pamet - zračni most je, naime, bio otvoren samo stranim novinarima.

Kasnije te večeri - više u zoru, zapravo - nas trojica smo u mom tadašnjem podstanarskom stanu plan razradili do detalja, uključujući nekoliko kilometara špaga za slučaj da se izgubimo u kanalizacijskom labirintu, ražnjiće za štakore ukoliko se boravak unutra otegne i ružičastu Volkswagenovu "bubu" ako nas četnici uhvate. Zašto "bubu"? Duga je to priča, ispričat ću vam kasnije. Uostalom, Futy je već bio toliko pijan da je zaspao u mom krevetu, u starim, prljavim "adidaskama".

Mamurni smo oko podne dobauljali do redakcije, ali glavni urednik Slobodne Dalmacije, legendarni Joško Kulušić, nije imao razumijevanja za naš genijalni plan. Fotograf Maganja i ja ostali smo tako u Splitu, dok je Futy spakovao stvari i otišao - fakat, jebote! - s planom da kroz kanalizaciju uđe u Sarajevo. Popili smo kavu u buffetu Radost i pozdravili se. Tada sam zadnji put u životu vidio Futyja.

* * *

Imao sam već nekog iskustva s gradovima u okruženju - bio sam u Vukovaru, Dubrovniku i Mostaru - ali nije to iskustvo bilo od nikakve pomoći. Nije oko Sarajeva postojao nikakav, ni najuži koridor, nekakvo kukuruzište kao u Slavoniji, more kao u Dubrovniku ili barem dva metra ceste, pa makar na nišanu tenkova i snajpera, kao na ulazu u Mostar. Prošla su već gotovo tri mjeseca otkako je Sarajevo pod opsadom, i Maganju i mene više ništa nije zanimalo nego kako ući u taj grad. Frustrirani, svakodnevno smo u Mirovoj trattoriji put Sarajeva ispraćali reportere AP-a i Reutersa, New York Timesa i Le Mondea, Repubblice i BBC-a, šminkere s pancirkama, laptopima i posljednjom japanskom foto-tehnikom, koji su u Splitu presjedali na UNPROFOR-ove "herculese", satelitskim telefonima rezervirali sobe u "Holiday Innu" i Miru plaćali redakcijskim karticama. Naposljetku smo svakodnevnim moljakanjem slomili Kulušića i dopustio nam je da pokušamo.

Prvi pokušaj - preko Sokolović-Kolonije i Butmira - zapeo je na aerodromskoj pisti, odakle su tenkovi tukli Dobrinju i nije bilo šanse niti za noćni prelazak. One večeri kad su Danska i Njemačka igrale finale Europskog nogometnog prvenstva - sjećam se jer smo za danskog fotografa Jorgena cijeli dan tražili akumulator za televizor - na kraju smo, u polupijanu očaju, pitali čak i za kanalizaciju. Uz smijeh su nam objasnili da su tim predgrađima Srbi u Ilidži čak i kanalizaciju presjekli. Pitali smo, jasno, i za Futyja - morali su zapamtiti toga luđaka duge kose i neobičnog slovensko-srpsko-hrvatskog naglaska - ali njega tamo nitko nije vidio. Pamte, doduše, jednog Slovenca, novinara, koji se muvao tuda, ali taj se zvao Ivo Štandeker. Tada još nismo znali da je jedna od granata na Dobrinji, koje smo gledali s tavana u Butmiru, bila i njegova. Izdahnut će nekoliko sati kasnije, jer Srbi nisu dopustili njegov transport do koševske bolnice.

Drugi put smo pokušali dva tjedna kasnije, s druge strane, preko Kiseljaka. Za nas koji smo rat u Bosni i blokadu Sarajeva pratili preko televizije bio je to pravi šok: ne samo da smo u Sarajevo mogli bez problema, već smo na zadnjem punktu HVO-a dobili i pratnju srpske milicije s Ilidže, koja nas je - nakon pića s "braćom Hrvatima" - preko desetak barikada dovela do Stupa, predavši nas opet HVO-u. Tad smo prvi put - a prošla su samo tri mjeseca otkako je počeo rat u BiH - iz prve ruke čuli priče o zajedničkim operacijama protiv "balija" i razmjeni oružja, municije, nafte i hrane između Srba i Hrvata.

Još pod dojmom zajedničke rakije sa četnicima s Ilidže i haveoovcima iz Kiseljaka, našli smo se na Stupu - "samo pravo, samo pravo" - i odjednom je, iz općeg košmara, ispred nas izronio spaljeni kostur zgrade Oslobođenja. To je, dakle, to - pogledali smo se Maganja i ja: uspjeli smo! Urlali smo poput idiota deset minuta, polijevajući se pivom, praćeni pogledima Sarajlija koje nakon stotinu dana opsade zacijelo nije moglo iznenaditi mahnito deranje iz automobila, koliko možda njegova splitska registracija.

* * *

Taj vreli sarajevski srpanj nekako nas je nepovratno promijenio, i iz Sarajeva smo se vratili drukčiji. Kasnije je to Maganja objašnjavao tezom da smo u Sarajevo otišli kao novinari, a vratili se kao ljudska bića. Bilo je nešto u tome: u Sarajevo smo zaista išli vođeni profesionalno-avanturističkim izazovom da budemo prvi "domaći" novinari tamo. Ufurali smo se zaista u tu priču, odlazili na terene overdozirani adrenalinom, vozili planinskim makadamima automobile pune piva, trave i Stevie Ray Vaughana, i naučili sve one filmske fore s falsificiranjem dozvola, tajnim snimanjem u punoj vožnji, prepoznavanjem zvukova granata i skrivanjem filmova u mom konjskom repu: Futy nam je čak bio nabavio i injekcije morfija - to je kao bila nekakva fora među novinarima, za slučaj teškog ranjavanja - zajebavajući se da ne treba baš uvijek čekati da te pogodi granata i pričajući kako se jednom ubo morfijem, za primirja u Pakracu, iz čiste dosade. Kasnije smo čuli da je takvu injekciju sam sebi zabio i nesretni Ivo Štandeker, onoga dana kad smo iz Butmira čeznutljivo gledali obrise Aerodromskog Naselja, očajnički zavidjevši novinarima koji su tamo, preko puta.

Pamtim i kad se dogodila ta dramatična evolucija novinara u čovjeka. Drugog ili trećeg dana, na jednom od sarajevskih raskršća, Maganja je prišao nekolicini stranih novinara koji su poput lešinara čekali da snajper nekoga pogodi, i stao vikati na njih na svom perfektnom livanjskom, jer drugog jezika nije znao. Toga dana prestali smo trčati preko raskršća - jebo snajper! - strašno ponosni kad su nam prijatelji rekli da smo postali Sarajlije, jer novinari se, kažu, od Sarajlija razlikuju po tome što nose pancirke i trče preko raskršća. Od tada, bilo mi je gotovo neugodno predstavljati se novinarom: romantična slika ratnog reportera s injekcijom morfija u džepu raspala se upravo u Sarajevu.

Cijeloga tog boravka u Sarajevu nismo se, na primjer, nasmijali - a nije da je nedostajalo smijeha - kao onoga jutra u hotelu "Holiday Inn" kad smo pili kavu s kolegama "ratnim reporterima". U pancirkama i pod šljemovima, ta su arogantna i komična stvorenja s akreditacijama raznih si-en-enova i aj-ti-enova doručkovali svoje ham and eggse i najozbiljnije nas pitali idemo li i mi na Pale. Nismo iz prve shvatili, dok nam nisu pokazali pano na recepciji, neobično sličan onome u lobbyjima dalmatinskih hotela, s plakatima koji pozivaju na izlete na Kornate ili Mljet. Samo što je ovaj pozivao na Pale, s detaljnim programom - "polaskom autobusa UNPROFOR-a u 11,00 h, ručkom na Palama, razgovorom s visokim funkcionerima SDS-a i povratkom u 19 sati".

Tko zna jesu li ti šminkeri - Maganja me molio da ih pitam tko im pegla pancir-košulje - ikad shvatili zašto smo se onako luđački smijali. Kasnije smo ih pitali i jesu li možda vidjeli jednog dugokosog, opičenog fotografa koji se stalno smije - Futy ga zovu - ali nitko nije čuo za njega. Poslije se mislim: jebi ga, u kojemu su to svijetu ovi pit-bull terijeri sa zlatnim American karticama uopće mogli susresti našega Futyja?

U Split smo se jedva vratili: dani u stanu Zlaje Dizdarevića, danas ambasadora BiH u Hrvatskoj - eto, da i ja poznajem jednog ambasadora! - uz pite od riže i kavu od slanutka bili su naše najljepše ratno iskustvo, i najozbiljnije smo Maganja i ja razmišljali da ostanemo u Sarajevu. I da nisam tada s Predragom i Viktorom radio u Slobodnoj podlistak Feral Tribune, ne bih se ja ni vratio u Split: u Sarajevu je bilo bolje. Bilo je, zapravo, poštenije: i na Marijin-Dvoru, i na brdu Žuč, i na Vrbanja mostu, i oklopljenom Kulin-banu, u bjesomučnoj jurnjavi prema Dobrinji, ja sam - za razliku od Splita - uvijek znao odakle dolaze meci.

* * *

U Sarajevo smo otišli još jednom, pet mjeseci kasnije, u prosincu 1992. godine, ovoga puta preko Ilidže i Kasindolske ceste, sada već kao iskusni veterani rata u BiH. Pamtim Sarajevo koje je, za razliku od ljeta, već polako posustajalo i predavalo se ravnodušnosti i apatiji, poput osuđenika na smrt, onako kako se jedne noći predao Ensar Dželmanović, prva žrtva sarajevske ratne zime 1992. Ipak, bilo je još života u tom čudesnom gradu, a svakako više nego u onome iz kojega sam dolazio, a koji nije bio okružen topovima, snajperima i PAM-ovima.

Bilo je to moje posljednje ratno-reportersko iskustvo: kad smo uoči Božića naš iznajmljeni audi "dizelaš" parkirali među one avione- -spomenike na sarajevskom aerodromu i nekakvim čudesnim vezama našli mjesto u "herculesu" - jer se ni preko Stupa ni preko Ilidže više nije moglo - nisam još znao da će za mjesec-dva hadezeovska banda okupirati Slobodnu Dalmaciju, da ćemo Viktor, Predrag i ja opet biti na ulici, zapravo više u Mirovoj trattoriji, i da ću adrenalin prašnjavih i blatnjavih automobila s natpisom "PRESS" na vjetrobranu za koji mjesec zamijeniti adrenalinom Ferala i bitke koja nas je čekala u redakciji koja će pod opsadom biti duže od Sarajeva.

A nisam znao ni to da je baš nekako tih dana, dok smo kod Zlaje pili iz Splita prošvercanu crnu vecchiju i pjevali Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo… - tko zna, možda baš onoga dana kad sam tjerao Zlaju da potegne svoje veze u UNPROFOR-u i sazna što je bilo s Futyjem - među onom sedmoricom nesretnika koje su prozvali u zatvoru u Foči, bio i Alojz Krivograd, luckasti dugokosi fotoreporter kojega su svi u zatvoru zvali Futy, poznat po čudnom slovensko-srpsko-hrvatskom naglasku, glasnom smijehu i zajebanciji da će mu doma u Sloveniji zatvor biti uračunat kao beneficirani radni staž. Kad su mu vezivali ruke i trpali ga u kamion, Futy je, pričaju svjedoci, bio kratko ošišan, navodno zbog buha koje su se pojavile u zatvoru.

Kamion se zaustavio dvadesetak kilometara daleko od Foče. Sedmorica zatvorenika pred uperenim cijevima pješačila su šumom još neko vrijeme, dok nisu došli pred nekakvu jamu oko koje je tlo bilo prekriveno otpalim lišćem i čahurama metaka. Tu su, jebo im pas mater, ubili Futyja.


* * *

Mnogo godina kasnije, početkom 2001., Komisija za traženje nestalih osoba BiH dobit će anonimnu dojavu o masovnoj grobnici u jednoj jami kraj Foče. U lipnju iste godine grobnica je otkrivena u jami Piljak, dvadesetak kilometara daleko od Foče: među osamdesetak tijela, istražitelji Međunarodnog ureda za nestale osobe otkrit će i stare, istruljele "adidaske", iste "adidaske" u kojima je Futy zaspao u mome krevetu one pijane noći kad smo planirali proboj u Sarajevo.

I danas, dok pišem ove retke, točno vidim kockaste stolnjake Mirove trattorije, i čujem onaj nevjerojatan smijeh, tu je negdje, za našim stolom, pije pivo i brzo, nerazgovjetno priča kako se onoga ljeta 1992. godine muvao oko Mostara i onda odlučio ući u okruženo Goražde, i kako su na planini Grebak, u uskom koridoru pred Goraždem, četnici zarobili njega i vodiča, te ih odveli u zatvor u Foču. A onda ga mi zajebavamo da vjerojatno odatle i dolazi prezime Krivograd: umjesto kanalizacijom u Sarajevo, odlučio je otići u Goražde - naprosto je, eto, izabrao krivi grad. Pa se Futy dugo, dugo i glasno smije, onako zarazno kako samo on zna, sve dok više nitko ne može izdržati i dok se cijela Mirova trattorija ne počne tresti od razuzdana smijeha.

Osim, jasno, onoga stola u kutu. Ali u kojemu bi to uopće svijetu ti novinarski šminkeri s vizitkartama u srebrotisku mogli razumjeti našu zajebanciju? Tko bi mogao razumjeti nezaboravnog Alojza Krivograda Futyja, čudaka koji je one noći u Mirovoj trattoriji, kad smo se uz punjene paprike i crno vino ispovijedali jedan drugome, doslovce ovako opisao svoj životni san: nabaviti ružičastu "bubu" i hermetički je zatvoriti da se može ući samo kroz krov, potom je napuniti vodom i raznim ribama, pa sjesti u nju i voziti je s maskom i disalicom na licu. "Jebi ga, Futy, kakav ti je to životni san?", upitao ga je Predrag. Nije to, međutim, bio njegov san - objasnio nam je - već u takvoj vožnji susresti policajca i vidjeti mu lice. "Eto, to ti je moj životni san!"

I tko zna, jebi ga - pomislim koji put - da je Futy toga ljeta 1992. umjesto svog legendarnog, izrešetanog plavog "sunbeama" imao "bubu"… Ako ništa drugo, rekao bi on, vrijedilo bi vidjeti facu tom četniku: "Jebeš mater!"
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 15/01/2007 22:36

Milan Kundera - Kastrirana senka svetog Garta


-

U osnovici predstave koju danas većina ljudi ima o Kafki je jedan poluzaboravljeni roman. Napisao ga je Maks Brod odmah posle Kafkine smrti i izdao 1926. godine. Oslušnite njegov naziv: Čarobno kraljevstvo ljubavi. To je takozvani roman s ključem. U njegovom protagonisti, praškom nemačkom piscu po imenu Novi, prepoznaćete umiljati autoportret Maksa Broda (progonjenog obožavanjem žena i zavišću kolega književnika). Novi-Brod zavede ženu muškarca, kome pođe za rukom da pomoću zlonamernih i grozno komplikovanih intriga, iz osvete gurne Novija na četiri godine u zatvor. U trenu se nađemo u priči zapletenoj od najneverovatnijih slučajnosti (likovi se slučajno susreću na brodu nasred mora, na ulici Haifi, na ulici Beča), pratimo borbu između dobra (Novi i njegova ljubavnica) i zla (prevareni suprug, toliko vulgaran, da ne zaslužuje ništa osim svojih rogova, i književni kritičar, koji sistematski satire knjige Novija), pod utiskom smo melodramskih preokreta (junakinja sebi oduzima život jer ne može više da podnese život između prevarenog supruga i izneverenog ljubavnika) i divimo se osetljivoj duši Novija-Broda, koji pri svakoj prilici gubi svest.
-
Taj roman bi bio zaboravljen još pre nego što je bio napisan, da u njemu nije lik Garte. Jer je Garta, intimni Novijev prijatelj, zapravo portret Franca Kafke. Bez tog ključa bio bi to najnezanimljiviji lik književne istorije; Garta je označen kao “svetac našeg vremena”, ali o službi njegove svetosti nećemo mnogo saznati, osim da Novi-Brod od njega traži savet za svoje ljubavne jade a Garta ne može da mu savet da, jer kao svetac nema nikakva iskustva sa ženama.
-
Čudesan paradoks: cela predstava o Kafki i cela posthumna sudbina njegovog dela su započeti i prvi put skicirani u tom naivnom romanu, u tom književnom škartu, u toj karikiranoj romanesknoj izmišljotini, koja je estetski prava suprotnost Kafkine umetnosti.
-
2.
-
Nekoliko citata iz romana: “Garta je bio svetac našeg vremena, stvarni svetac”. “Ono što ga je činilo velikim bilo je to što je zauvek ostao nezavistan i slobodan, svetački prirodan prema svim mitologijama, iako je sa njima bio dubinski povezan i sam je zapravo bio mitološki lik.” “Hteo je da živi u apsolutnoj čednosti, drugačije zapravo nije mogao da živi…”
-
Reči poput sveti, svetac, sveto, mitologija, čednost, nisu puka retorika; treba ih shvatiti doslovno: “Od svih mudraca i proroka, koji su prošli ovom planetom, on je bio najćutljiviji.(…) Možda mu je nedostajalo samo malo: samopouzdanje. Da ga je imao, postao bi vođa čovečanstva! Ne, nije bio vođa. Nije propovedao učenicima niti narodu, kako su to radili Buda, Isus, Mojsije. Bio je zatvoren. Ali, da li je bio takav zato što nije dublje od drugih pronikao u veliku tajnu? Da li je to čega se mašio bilo još nesnosnije od onog, čemu je stremio Buda? Da je u potpunosti uspeo, da li bi to imalo definitivnu vrednost?”
-
I još: “Svi rodonačelnici vera crpeli su svoja uverenja sami iz sebe. Jedan jedini se udaljio u tamu, možda onaj najčasniji: Laoce. Isto se može reći i za Garta.”
-
Garta je predstavljen kao neko ko piše. Novi je postao njegov izvršilac testamenta: “Garta mu je zaveštao svoju književnu ostavštinu uz poseban uslov, da je celu uništi”. Novi “je mogao da shvati razlog za ovaj ekstremni zahtev. Garta nije bio osnivač nove verske doktrine; svoju veru je želeo samo da živi, da se u njoj promeni, samo je to hteo, samo ga je to moglo zadovoljiti. Zahtevao je sam od sebe najveći napor. Kako nije dostigao šta je želeo, njegovi spisi (uboge prečke lestvica, po kojima je trebalo da se uspenje do najvećih visina) postali su za njega bezvredni”.
-
I pored toga je Novi-Brod odbio da ispoštuje volju prijatelja, jer su njegovi spisi “iako samo pokušaji, slutnje, priviđenja, bili nenadoknadivi za zabludelo čovečanstvo”.
-
Da, sve tu već postoji.
-
3.
-
Bez Broda danas nam od Kafke ne bi ostalo ni njegovo ime. Odmah posle smrti prijatelja, Brod je objavio njegova tri romana. Bez odjeka. Onda je shvatio da za plasman Kafkinog dela mora da se upusti u poduži rat. Plasirati delo znači predstaviti ga, protumačiti ga. Brod je pokrenuo pravu topovsku ofanzivu: predgovori: za Proces (1925), za Zamak (1926), za Ameriku (1927), za Opis jedne borbe (1936), za dnevnik i prepisku (1937), za pripovetke (1946); za Razgovore sa Janouhom (1952); zatim dramatizacije: Zamka (1953) i Amerike (1957); ali glavne su četiri knjige interpretacija (obratite pažnju na naslove!): Franc Kafka, životopis (1937), Vera i učenje Franca Kafke (1946), Franc Kafka koji ukazuje na put (1951) i Očaj i spas u delu Franca Kafke (1959).
-
Slika skicirana u Čarobnom kraljevstvu ljubavi je svim ovim tekstovima potvrđena i razvijena: Kafka je pre svega verski mislilac, der religiose Denker. Istina je da “nije ostavio sistematski izloženu svoju filozofiju i svoju versku koncepciju sveta. Ipak je moguće izvesti njegov stav o glavnim pitanjima ljudskog bitisanja iz njegovog dela, posebno iz njegovih aforizama, ali i iz njegove poezije, iz njegovih pisama, iz njegovog dnevnika, kao i iz (i posebno) njegovog načina života”.Dalje: “Nije moguće razumeti stvarni Kafkin značaj, ukoliko ne razlikujemo dve struje u njegovom delu: 1) njegove aforizme, 2) njegove narativne tekstove (romane, pripovetke).”
-
“U svojim aforizmima Kafka izražava das positive Wort, pozitivnu reč namenjenu čovečanstvu, svoju veru, strogi poziv za promenu ličnog života svakog pojedinca.”
-
U svojim romanima i pripovetkama Kafka “opisuje strašne kazne koje će sustići one koji ne žele da poslušaju te reči (das Wort) i ne idu pravim putem.”
-
Dobro obratite pažnju na tu hijerarhiju: gore: Kafkin život kao primer za ugled; u sredini: aforizmi, tj. svi idejni, “filozofski” delovi njegovog dnevnika; dole: narativno delo.
-
Brod je bio fascinantni intelektualac natprosečne energije; plemeniti čovek voljan da se bori za druge; njegova odanost Kafki bila je iskrena i nesebična. Maler je bio samo u njegovoj umetničkoj orijentaciji: Brod je bio čovek ideja i nije znao ništa o tome šta je to strast forme; njegovi romani (napisao ih je dvadesetak) su žalosno konvencionalni; i ono najvažnije: nije razumeo modernu umetnost.
-
Kako to da ga je Kafka i pored toga voleo? A šta biste vi uradili? Prestali biste da volite najboljeg prijatelja zbog toga što ima maniju pisanja loših stihova?
-
Jedino što čovek koji piše loše stihove postane opasan u momentu kada počne da objavljuje delo svog prijatelja pesnika. Zamislimo da je najuticajniji tumač Pikasovog dela bio slikar koji nije mogao da razume čak ni impresioniste. Šta bi rekao o Pikasovim slikama? Verovatno isto ono što je rekao Brod o Kafkinim romanima: da opisuju “grozne kazne namenjene onima koji ne idu pravim putem”.
-
4.
-
Maks Brod je stvorio sliku o Kafki i njegovom delu; time je osnovao kafkologiju. Iako kafkolozi vole da se tu i tamo distanciraju od svoga oca, nikada nisu istupili sa teritorije koju im je on odredio. Uprkos astronomskom kvantitetu tekstova, kafkologija razvija u beskonačnim varijantama stalno isto prosuđivanje, istu spekulaciju, koja vremenom sve više postaje nezavisna u odnosu na Kafkino delo i hrani se sama sobom. U nebrojenim predgovorima, pogovorima, napomenama, biografskim i monografskim delima, univerzitetskim predavanjima i diplomskim radovima, kafkologija produkuje i održava svoju sliku o Kafki, tako da autor, koga publika poznaje pod imenom Kafka, nije Kafka, već kafkologizovani Kafka.
-
Nije sve što je napisano o Kafki kafkologija. Kako onda definisati kafkologiju? Pomoću tautologije: kafkologija je struka namenjena kafkologizovanju Kafke; zameniti Kafku Kafkom kafkologizovanim:
-
1) Prema Brodovom uzoru kafkologija istražuje Kafkine knjige ne u širokom kontekstu književne istorije (istorije evropskog romana), već isključivo u ograničenom mikrokontekstu njegovog životopisa. Boadefi i Alberes se u svojoj monografiji pozivaju na Prusta, koji odbacuje biografsko tumačenje književnih dela, ali samo da bi rekli kako Kafka mora da se izuzme od pravila jer njegove knjige nisu “odvojive od njegove ličnosti. Bilo da se zove Jozef K., Rohan, Samsa, geometar, Bendeman, pevačica Jozefina ili umetnik na trapezu, junak njegovih knjiga nije niko drugi do Kafka sam”. Životopis je glavni ključ za razumevanje smisla dela. Još gore: jedini smisao dela je da bude ključ za razumevanje životopisa.
-
2) Prema primeru Broda se pod perom kafkologa Kafkina biografija menja u hagiografiju; nezaboravni patos sa kojim je Roman Karst završio svoj govor na simpozijumu u Liblicama 1963. godine: “Franc Kafka je živeo i trpeo za nas!” Različiti tipovi hagiografije: verske; laičke: Kafka, mučenik samoće (Marta Robert: Sam kao Franc Kafka); levičarske: Kafka, koji je posećivao “vatrene” sastanke anarhista (Vogenbah prema mitomanskom svedočanstvu, koje se stalno citira a nikada nije provereno) i koji je bio “zagledan u Revoluciju 1917″ (Delez, Gatari). Svakoj crkvi njen apokrif: Razgovori sa Gustavom Janouhom. Svakom svecu gest samopožrtvovanja: Kafkina želja da se njegovo delo uništi.
-
3) Prema primeru Brodove kafkologije Kafka se sistematski proteruje sa teritorije umetnosti: bilo kao “verski mislilac”, ili, na levici, kao negator umetnosti, čija “idealna biblioteka sadrži samo knjige inženjera i poznavalaca prava” (Delez, Gatari). Kafkologija neumorno istražuje odnose Kafke sa Kirkegorom, Ničeom, velikim teolozima, ali neće ništa da čuje o romanopiscima i pesnicima. I Kami u svom eseju ne govori o Kafki kao o romanopiscu, već kao o filozofu. Njegove intimne borbe su shvatane na isti način kao i njegovi romani, ali prednost se očigledno daje onom prvom: navodim kao primer esej koji je o Kafki napisao Rože Garodi, dok je još bio marksista: pedeset četiri puta citira iz Kafkinih pisama, četrdeset pet puta iz Kafkinog dnevnika; trideset pet puta iz Razgovora sa Janouhom; dvadeset puta iz pripovedaka; pet puta iz Procesa; četiri puta iz Zamka; niti jednom iz Amerike.
-
4) Prema primeru Broda kafkologija ne uzima u obzir postojanje moderne umetnosti: kao da Kafka nije pripadao generaciji velikih inovatora, Stravinskog, Veberna, Bartoka, Apolinera, Muzila, Džojsa, Pikasa, Braka, koji su svi, kao i on, bili rođeni između 1880. i 1883. g. Kada je pedesetih godina izrečena misao o njegovoj bliskosti sa Beketom, Brod odmah protestuje: sveti Garta ipak nema ništa sa tom dekadencijom!
-
5) Kafkologija nije književna kritika (ne istražuje vrednost dela: otkrivanje dosada nepoznatih aspekata egzistencije, estetičke pojave koje utiču na dalji razvoj umetnosti), kafkologija je egzegeza. Zbog toga što kao takva vidi u Kafkinim romanima samo alegoriju. Te alegorije su verske (Brod: zamak - milost Božja; geometar – novi Parsifal koji traži božansku suštinu itd.), one su psihoanalitičke, egzistencijalističke, marksističke (geometar - simbol revolucije jer se njegov rad zasniva na novoj podeli zemlje), one su političke (ekranizovan Proces Orsona Velsa); kafkologija ne traži u Kafkinim romanima stvarni svet izobličen beskrajnom imaginacijom; kafkologija otkriva versku poruku, dešifruje filozofske parabole.
-
5.
-
“Garta je bio svetac našeg vremena, stvarni svetac”. Ali može li svetac da odlazi u bordel? Brod je objavio Kafkin dnevnik, ali ga je pritom delimično cenzurisao; izostavio je ne samo aluzije na prostitutke, već sve što se tiče seksualnosti. Kafkologija je uvek otvoreno iznosila sumnju u muževnost svoga autora i rado je razvijala teze o martirizmu1 njegove impotencije. Kafka je tako postao sveti zaštitnik neurotika, natmurenih, bolešljivaca i anokserika, sveti zaštitnik sofisticiranih pozera, kaćiperki i histerika (kod Orsona Velsa K. neprestano histerično vrišti, dok su Kafkini romani u celoj istoriji književnosti najmanje histerični).
-
Životopisci ne poznaju seksualni život vlastitih supruga, ali misle da znaju sve o seksualnim tajnama Stendala ili Foknera. Što se tiče Kafke, usuđujem se da kažem samo ovo: erotski život njegovog vremena nije ličio na naš: mlade devojke nisu vodile ljubav pre sklapanja braka; za neoženjenog muškarca postojale su dve mogućnosti: udate žene iz dobrih kuća ili lake žene iz nižih slojeva: prodavačice, služavke i naravno prostitutke.
-
Slikovitost Brodovih romana crpila se na prvom izvoru; otuda je njegova egzaltirana erotika istovremeno romantična (dramatične nevere, samoubistva, patološka ljubomora) i aseksualna: “Lepe žene se varaju kada misle da je za muškarca bitan telesni čin. On je za njega puki simbol: dokazuje mu da ga žena voli i da mu je verna do poslednjeg daha. Svakolika muževljeva ljubav je samo borba za naklonost i dobrotu žene.” (Čarobno kraljevstvo ljubavi)
-
Erotična imaginacija Kafkinih romana napaja se, suprotno tome, skoro isključivo iz onog drugog izvora: “Išao sam pored bordela kao pored doma ljubljene”. (Dnevnik, 1910. g., rečenica koju je Brod cenzurisao).
-
Romani devetnaestog veka, iako su umeli samouvereno da analiziraju sve zavodničke strategije, seksualnost i seksualni čin ostavljali su prekriven senkom. U prvoj deceniji našeg veka seksualnost izlazi iz magle romantične čežnje. Kafka je bio jedan od prvih koji ju je otkrio u svojim romanima. Ne vidi je kao teren namenjen maloj eliti libertinaca2 (kao u osamnaestom veku), već kao banalnu i istovremeno osnovnu realnost života svakoga od nas. Kafka otkriva egzistencijalne aspekte seksualnosti: seksualnost kao suprotnost ljubavi; otuđenost drugog kao preduslov, zahtev seksualnosti; mnogoznačnost seksualnosti: njena sposobnost da uzbuđuje onim što inače odbija; njena strašna beznačajnost, koja nikako ne umanjuje njenu isto toliko strašnu moć itd.
-
Brod je bio romantičar. Na dnu Kafkinih romana je suprotno tome duboki antiromantizam; očituje se u svemu: u načinu na koji Kafka vidi društvo, isto kao u načinu na koji konstruiše rečenicu; ali moguće je da je njegovo poreklo u Kafkinom viđenju seksualnosti.
-
6.
-
Mladi Karl Rosman (protagonista Amerike) proteran je iz očevog doma u Ameriku zbog glupe seksualne afere sa služavkom, koja ga je “zavela i imala sa njim dete”. Pre polnog akta: “Karle, ah moj Karle”, vikala je služavka, “dok on uopšte ništa nije video i loše se osećao u brdu toplih jorgana, koje je tu očito sakupila baš za njega…” Zatim “ga je tresla, slušala otkucaje njegovog srca, nudila mu svoje grudi, kako bi i on osluškivao”. Onda je “pipkala rukom između njegovih nogu tako odvratno, da se Karl stresao i podigao glavu i vrat sa jastuka”; na kraju “se uz njega nekoliko puta otrljala stomakom a on je imao osećaj kao da je bila deo njega samog i možda ga je baš zato preplavila očajnička potreba da ga neko od nje zaštiti”.
-
Ta jadna kopulacija je uzrok svega što će u romanu uslediti. Deprimirajuće je kada čovek shvati da je čitavu njegovu sudbinu pogrešno odredio tako totalno beznačajan povod. Ali svako otkriće neočekivane beznačajnosti je istovremeno izvor komičnog. Post coitum omne animal triste. Kafka je bio prvi koji je opisao komiku ove tuge.
-
Komika seksualnosti: ideja neprihvatljiva kako za puritance, tako i za neolibertince. Mislim na D. H. Lorensa, tog pevača Erosa, tog evangelistu koitusa, koji je u Ljubavniku ledi Četerli pokušao da rehabilituje seksualnost time što ju je lirizovao. Jedino što je lirska seksualnost još mnogo smešnija od lirske sentimentalnosti prethodnog veka.
-
Erotsko blago Amerike je Brunelda. Fascinirala je Federika Felinija. Dugo je mislio da ekranizuje Ameriku i u Intervistu nam je prikazao biranje glumaca za taj svoj film o kome je sanjao: producira se tamo nekoliko neverovatnih kandidatkinja za ulogu Brunelde, koje Felini prikazuje sa onim raspusnim užitkom, zbog koga ga svi volimo. (Ali ja podvlačim: taj raspusni užitak poznavao je još Kafka. Jer Kafka nije za nas trpeo! On se za nas zabavljao!)
-
Brunelda, bivša pevačica, “veoma delikatna”, sa “gihtom u nogama”. Brunelda sa malim debeljuškastim rukama, sa razdvojenom bradom i “neumereno debelim telom”. Brunelda, koja u sedećem položaju sa raskrečenim nogama “uz veliki napor, trpeći i odmarajući se svaki čas”, povija se da bi “dohvatila gornju ivicu svojih čarapa”. Brunelda, koja zadiže suknju i njenom ivicom briše oči uplakanom Robinsonu. Brunelda, koja ne može da korača uz dva-tri stepenika, i zbog toga mora biti uznesena – pogled, kojim je Robinson bio toliko zadivljen, da će čitavog života uzdisati: “Ah, kako je bila divna ta žena, oh Bože, kako je samo bila divna!” Brunelda koja stoji gola u kadi, kupa je Delemarh, cmizdreći i jadajući se. Brunelda, koja i dalje leži u istoj kadi, razjarena i pljuskajući pesnicama po vodi. Brunelda, koju će dva muškarca dva sata nositi uz stepenište da bi je spustili u invalidsku stolicu kojom će je Karel odgurati preko celog grada u tajanstvenu kuću, po svemu sudeći, u bordel. Brunelda, koja je u tom prevoznom sredstvu cela prekrivena širokom maramom, tako da je policajac smatra za vreću krompira.
-
Novo na ovoj slici jasne ružnoće je to što je ta ružnoća privlačna; morbidno privlačna, smešno privlačna, ali ipak privlačna; Brunelda je monstrum seksualnosti na granici između odvratnosti i uzbuđenosti i krik muškog divljenja nije samo komičan (jeste komičan, naravno, seksualnost je komična!), već istovremeno i vrlo istinit. Nije čudo što Brod, romantični obožavalac žena, za koga koitus nije bila činjenica, već “simbol odanosti”, nije mogao da vidi u Bruneldi ništa stvarno, čak ni senku nekog realnog iskustva, već samo opis “strašnih kazni namenjenih onima koji ne idu pravim putem”.
-
7.
-
Najlepša erotska scena koju je Kafka ikada napisao, nalazi se u trećem poglavlju Zamka: ljubavni čin K. i Fride. Ni celih sat vremena pošto je video prvi put tu “malu beznačajnu plavušu”, grli je za barskim pultom “u lokvi piva i ostale prljavštine, kojom je bio prekriven pod”. Prljavština: neodvojiva od seksualnosti, od njene suštine.
-
Ali odmah zatim u istom pasusu, Kafka nam dopušta da čujemo poeziju seksualnosti: “Prolazili su sati, sati zajedničkog uzdisanja, zajedničkih otkucaja srca, sati, tokom kojih je K. stalno imao osećaj da luta ili da je u tako dalekom tuđem svetu, kao niti jedan čovek pre njega, u tuđem svetu u kome ni vazduh nema isti sastav kao vazduh ovde, gde se čovek od samog otuđenja mora ugušiti i gde ne može ništa drugo da se radi usred besmislene privlačnosti nego ići dalje, nego još dalje lutati”.
-
Dužina polnog odnosa se menja u metaforu dugog hodočašća pod nebom otuđenosti. Ipak to hodočašće nije gadno; baš suprotno, privlači nas, vabi nas, da idemo još dalje, opija nas: divno je.
-
Nekoliko redaka ispod: “Bio je suviše srećan što drži Fridu u naručju, potišteno srećan, jer mu se činilo da ako ga napusti Frida, napustiće ga sve što ima.” Da li je to samo ljubav? Ne, uopšte nije ljubav; ako je čovek prognan i ako mu je sve oduzeto, mali delić žene koju jedva poznaje i sa kojom leži u lokvi piva, postaje za njega cela vasiona – i to bez ikakve intervencije ljubavi.
-
8.
-
Andre Breton je u Manifestu nadrealizma strog prema umetnosti romana. Zamera mu da je neizlečivo zasut osrednjošću, banalnošću, svim onim što je prava suprotnost poeziji. Podsmeva se njegovim opisima i njegovoj dosadnoj psihologiji. Odmah posle kritike romana sledi pohvala snu, koju na kraju rezimira: “Verujem u buduću sintezu ta dva stava na prvi pogled toliko suprotna, kao što su san i stvarnost, verujem u njihovu sintezu u nekakvu apsolutnu realnost, možemo reći, nadrealnost.”
-
Paradoksalno: takva “sinteza sna i stvarnosti”, koju su proklamovali francuski nadrealisti, a da im nije pošlo za rukom da to ostvare u velikom književnom delu, već je postojala, i to upravo u onoj umetnosti koju su ismevali: u romanima Franca Kafke koji su bili napisani u prethodnoj deceniji.
-
Teško je opisati, definisati, imenovati način imaginacije kojom nas Kafka očarava. Sinteza sna i stvarnosti, ta formula za koju Kafka naravno nije znao, izgleda da je ključ. Isto kao druga rečenica omiljena kod nadrealista. Lotreamonova poznata rečenica o slučajnom susretu kišobrana i šivaće mašine: što su stvari otuđenije jedna od druge, to je magičnije svetlo koje sevne iz njihovog dodira. Želeo bih da govorim o poetici iznenađenja; ili o lepoti kao neprekidnom čuđenju. Ili bi rado iskoristio kao kriterijum vrednosti pojam kompaktnosti: kompaktnost imaginacije, kompaktnost neočekivanih susreta. Scena, koju sam citirao, u kojoj vode ljubav K. i Frida je primer takve vrtoglave kompaktnosti: kratki odeljak, dužine od jedva jedne strane, obuhvata tri potpuno različita egzistencijalna otkrića (egzistencijalni trougao seksualnosti), koja nas zapanjuju svojim brzim nadovezivanjem: prljavština; opojna crna lepota otuđenosti; dirljiva i potištena čežnja.
-
Čitavo treće poglavlje je vrtlog neočekivanog: na malom prostoru smenjuju se: prvi susret K. i Fride u krčmi; izuzetno realističan dijalog zavođenja, koji je vešto maskiran pred trećom osobom, Olgom; motiv otvora u vratima, kroz koji K. vidi Klama kako drema za stolom; mnoštvo sluga koji igraju sa Olgom; iznenađujuća Fridina surovost kojom ih rasteruje bičem i iznenađujući strah sa kojim je poslušaju; gostioničar koji ulazi dok K. leži sakriven iza pulta; Frida, koja otkriva K. na zemlji, nogama mu miluje grudi i pritom ga skriva od gostioničara; ljubavni čin prekidan povicima Klama, koji se probudio iza vrata; frapantno hrabar Fridin gest kada Klamu dovikuje “ja sam sa geometrom”; i najzad, vrhunac svega (ovde čitava scena izlazi iz realnosti): iznad ljubavnika na barskom pultu sede dva pomoćnika; sve vreme su ih posmatrali.
-
9.
-
Dva pomoćnika iz zamka su najverovatnije najbolja Kafkina ideja, čudo njegove fantazije; ne samo što je njihovo postojanje beskrajno iznenađujuće, već je i bogato ispunjeno značenjima: to su mali ubogi ucenjivači i gnjavatori; ali predstavljaju zapravo svekoliku zastrašujuću modernost sveta u zamku: to su dvojca ispitivačkih špiclova, reporteri, fotografi: sredstva totalne destrukcije intimnog života; oni su pritom, ako hoćete, samo dva naivna klovna koji prolaze preko dramske scene; ali oni su istovremeno i lascivni voajeri, čije prisustvo unosi u roman seksualni vonj prljavog i kafkijanski komičnog promiskuiteta.
-
Međutim, glavno je: izum te dvojice pomoćnika je poluga koja podiže događaj u visinu gde je sve istovremeno čudnovato stvarno i nestvarno, moguće i nemoguće. Dvadeseto poglavlje: K., Frida i njena dva pomoćnika obitavaju u učionici osnovne škole koju su pretvorili u spavaću sobu. Učiteljica i đaci u nju ulaze u trenutku kada ova neverovatna četvoročlana družina započinje jutarnju toaletu; oblače se iza pokrivača spuštenih preko razboja, dok ih deca posmatraju iz zabave, sa oduševljenjem i interesovanjem (i to su lascivni voajeri). To je više od susreta kišobrana i šivaće mašine. To je krajnje neprikladan susret dva prostora: učionice u osnovnoj školi i delikatne spavaće sobe.
-
Ova scena neizmerno komične poezije (trebalo bi da bude objavljena na prvom mestu u antologiji modernog romana), nije bila zamisliva u vreme pre Kafke. Potpuno nezamisliva. Ostajem pri tome kako bih podvukao celokupnu radikalnost Kafkine estetičke revolucije. Sećam se razgovora sa Gabrijelom Garsijom Markesom koji mi je pre dvadeset godina rekao: “Samo sam zahvaljujući Kafki shvatio da je moguće pisati drugačije.” Drugačije rečeno, to znači: pisati i prekoračivati granice realnog. Ne zato, da bismo pobegli od stvarnog sveta (kako su to činili romantičari), već da bismo ga bolje izrazili.
-
Jer, izraziti stvarni svet, to spada u definiciju romana; ali kako izraziti stvarnost a istovremeno se predavati omamljujućoj igri fantazije? Kako biti strog u analizi a istovremeno neodgovorno slobodan u razigranom sanjarenju? Kako spojiti dva tako nespojiva cilja? Kafka je umeo da reši ovaj beskrajan rebus. Otvorio je pukotinu u zidu verovatnoće; pukotinu kroz koju su ga mnogi sledili, svaki na svoj način: Felini, Gabrijel Markes, Fuentes, Ruždi. I mnogi drugi.
-
Do đavola sa svetim Gartom! Njegova kastrirana senka učinila je nevidljivim jednog od najvećih pesnika romana svih vremena.
-
(Sa češkog prevela Aleksandra Korda-Petrović)
-
“Kastrirana senka svetog Garta” objavljena je prvi put na francuskom jeziku 1991. g. u časopisu “L’ Infini”. Esej predstavlja drugo poglavlje knjige “Les testaments trahis”, Gallimard, 1993. Ovo je češka verzija istog eseja koju je autor priredio za objavljivanje u književnom časopisu Host, 2000. g.
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 15/01/2007 22:44

PLAVI ČUPERAK


Čuperak kose obično nose

neko na oku,

neko do nosa,

al ima jedan čuperak plavi

zamisli gde?

– U mojoj glavi.



Kako u glavi da bude kosa?



Lepo.

U glavi.

To nije moj čuperak plavi,

već jedne Sanje iz šestog "a".



Pa šta?



Videćeš šta – kad jednog dana

čuperak nečije kose tuđe

malo u tvoju glavu uđe,

pa se umudriš,

udrveniš,

pa malo-malo pa... pocrveniš,

pa grickaš nokte

i kriješ lice,

pa šalješ tajne ceduljice,

pa nešto kunjaš,

pa se mučiš,

pa učiš – a sve koješta učiš.



Izmešaš rotkve i rombodde.

Izmešaš note i piramide.

Izmešaš leptire i gradove.

I tropsko bilje.

I stare Grke.

I lepo ne znaš šta ćeš od muke.



Sad vidiš šta je čuperak plavi

kad ti se danima mota po glavi,

pa od dečaka – pravog junaka

napravi tunjavka i nespretnjaka.


Mika Antic
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 15/01/2007 22:47

ŠAŠAVA PESMA


Mama mi kaže: šašavo moje,

šta se to zbiva u tvojoj glavi?

U njoj dečaci,

kažem,

postoje,

dečaci smeđi, crni i plavi.



Mama mi kaže: šašavo moje,

zar mogu tamo svi da se slože?

Ja kažem mami: kad već postoje

nek tu i stoje – šta se može!



Mama mi kaže: pusti priče,

– zbijeni tako

na šta liče?



Ja rukom mahnem i – uzdahnem.



Svi oni liče,

svi mnogo liče,

na nešto lepo kao iz priče,

– na sve što želim,

– na sve što čekam...

Liče na nemir i na samoću.



Mama se smeška: šašavo moje,

pa oni,

znači,

ne postoje.



Postoje,

kažem,

kao na javi

dečaci smeđi, crni i plavi.



Šta da se radi? – mama veli.

Ja kažem:

ništa,

već – da se želi,

da nikad čekanje ne izbledi.



Mama mi kaže: da li to vredi?

A ja se smeškam:

videćeš – vredi.



Mika Antic
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PostPostao/la Orhanowski dana 15/01/2007 22:52

Zuko Dzumhur: NEKROLOG JEDNOJ ČARŠIJI


Ovdje, sa brijega, vidi se cio Zlatni rog.

Desno je Fanar.

Voda pod Fanarom bila je bajata i stara – vizantijska.

U ovoj vodi više se ne ogledaju stvari sa zemlje.

Po Fanarskom brijegu nad Zlatnim rogom čuče crvotočne kuće popularnih mušebaka, rasute po padini iznad Vaseljenske patrijaršije. Izdaleka, ovako razbacane, liče na potučenu vojsku posljednjih otomanskih sultana.

Ova propala zdanja grčkih trgovaca vijekovima su odo­lijevala islamu i zemljopisima.

Bogata i moćna do prije stotinjak godina, desna obala zaliva bila je gnijezdo fanariota. Ovdje je bio centar grčke akcije na Balkanu i trgovačke špekulacije na Levantu. Odav­de su se generacije bogatih hrišćana lukavstvom, novcem i intrigama nosile s turskom vjerom i policijom. Zlatom se kupovao sultan i iskupljivao Hrist.

Trgovci su držali novac, patrijarh carigradski držao je crkvu, car ruski držao je patrijarha. Kada nije bivalo tako – panduri su globili trgovce, a derviši su vješali patrijarha. Srednja vrata Vaseljenske patrijašije i danas su zazidana. Na njima je visio patrijarh Grigorije. Ali, i prije i poslije toga, begovi fanarski bili su i kneževi i guverneri otomanski po Vlaškoj i Rumeliji i savjetnici carski na Saraju i na Porti.

Nema više fanariota... Ni sultana otomanskog... Ni cara pravoslavnog...

Sa ovog brežuljka zlato je pobjeglo u banke po Galati ili čak u Urugvaj.

Bogati trgovci žive na Džihangiru ili Floridi. Na Fanaru je ostala sirotinja jevrejska i Patrijašija vaseljenska uboga i preuboga. Prije nekoliko godina htjela je Patrijaršiji pomoći i Moskva, ali su je pretekli protestanti i dolari.

Na padini što prolazi pored malog prozora ležao je nekad stari Vizant, i možda su janičari u jednom od ovih tijesnih prolaza dotukli osamnaestog i posljednjeg vizantijskog cara, računajući od Konstantina Velikog ili sto dvadesetog, ra­čunajući od imperatora Avgusta Oktavijana.

Tako piše u svim istorijama...

Brod okreće desno, panorama se prekida. Pored prozora teče zelena voda. Sve do Ejuba...

Truhle tarabe, drvene kuće, desetak kubeta, stotine au­tomobila i jablanovi. Sakrivena u šiblje, turbeta na gomili dotrajavaju kao neko ogromno, neupotrebljivo i polupano posuđe, bačeno u korov.

Na Istoku se spomenik ne može uvijek vidjeti cio. Sve je napuklo i za sve se zalijepio "noviji" svijet dućana i daščara. Vidi se obično kube ili samo vrh munare.

Na dnu dvorišta Ejubove džamije, u zelenilu šedrvana i česama ima stotinjak kvadratnih metara stare turske keramike, ljepše od one u jedrenskoj Selimiji, i svježije od one u Plavoj džamiji. Na ovim pločama sve se veže i prepliće u zelenim čvorovima i opet nadovezuje u vječnom ponavljanju teme koja je bez početka i kraja kao u staroj istočnjačkoj bajci.

Ovo je ispjevao pjesnik koji nije znao za granice doz­voljenog i nedozvoljenog, i bježeći jedino od čovjekova lika, iskreno i tiho pjevao je po ovom zidu svoju malu zelenu strofu. Nju može zapamtiti svako ko voli da čita čudna slova kojima je napisana, ali niko je ne može ponavljati i recitovati. Plemenitom površinom sa svih strana tankim plavim vena­ma istočnjačkog ornamenta teče nježni krvotok arabeske.

Iz dvorišta Ejubovog turbeta svi putevi vode u stara turska groblja.

Da nema dugačkog naselja na drugoj strani, ovo bi bio grad mrtvih.

Bez kapija, strogih aleja, bez prodavača cvijeća, bez čuvara, crnine i svijeća, ovo čuveno tursko groblje liči na livadu po kojoj su nakrive izrasle velike bijele pečurke od kamena.

Kao da je ovdje smrt bila obična i svakodnevna stvar, a na drugim mjestima u svijetu izuzetna nesreća koja se mora uljepšati.

Penjući se prema kafanici na brijegu, učini vam se da se grobovi nadovezuju i redaju kao brojanice i, odjednom, požurih, ne zagledajući se i neobazirući se.

Pjer Loti volio je Istanbul, Zlatni rog, Ejub i ovu kafanicu na brijegu.

Nekada je iz duga vremena proučavao budizam i kao Lamartin putovao u Svetu zemlju na hadžiluk. Ovdje je povjerovao u lijepu Hatidžu i postao turkofil. Jednom je i sam htio da izmisli neku novu vjeru – ovdje je zaboravio i staru. Na dugim plovidbama, od Polinezije do Boke kotor­ske, nije shvatio narode ni upoznao civilizaciju. Nije razu­mio ni Indiju, ni Egipat, a još manje Grčku i Italiju. Sve filozofije i religije zamijenili su na kraju stambolska bula i orijentalni život.

Kažu da je Loti u ovoj kafanici na Ejubu sjedio mjese­cima i pisao "Azijadu". Dokazi su u svim bedekerima, na svim jezicima, i jedna fotografija na modrom kafanskom zidu.

Iznad šarene litografije po kojoj juriša i junački gine konjica neke nepoznate narodnosti i sve se dimi i puši, baš kao na slikama iz srpsko-bugarskog rata u izdanju knjižare Tome Jovanovića i Vujića sa Zelenog venca, uparađen u malom formatu razglednice stoji Loti pun ordenja i brkova. U lijevom uglu preko lampasa nečitka posveta i potpis. Na suprotnom zidu Rita Hejvort reklamira "čuveni mirišljavi PURO toalet sapun".

Pjesnik, moreplovac i turkofil bjesomučno gleda u nju mjesecima...

Plovim ispred stare otomanske krstarice "Medžidije". Starudija hrđa u plićaku ispred nezgrapne žute palate sulta­novog admiraliteta.

Bespomoćna carska olupina po kojoj se suše ribarske mreže i danas ponosno plovi svojih dvadesetak milja, sijekući modre talase nekog zamišljenog mora na šarenim lajpciškim litografijama zadjenutim u uglove berberskih ogledala u Anadoliji.

Plovimo opet sredinom masne vode i siječemo glavice truhlog kupusa koje bacaju lađari sa prepunih dereglija.

Uramljena u malo okno brodarskog prozora odmiče sporo, kao na starinskom filmu, dugačka siva panorama starog Stambola. Ivicom vidika prolaze džamije sultana i velikih vezira.

Cio prizor ispuni Sulejmanija, velika bogomolja još većeg osvajača, za koju je neimar godinama odabirao mje­sto. Poslije dođoše kvartovi drvenih kuća, isječeni uskim sokacima po kojima od jutra do mraka, kao u crijevima ogromnog džina, jure ljudi i ševroleti.

Na ovim ulicama nema nezaposlenog svijeta. Tri pertle i dva češlja, janjeća glava i malo luka, vunene gaće, mara­mica ili jedna riba, već je trgovina na trotoaru. Trguje se u kući, u radnji, pred radnjom, na ulici, u prolazu, u krevetu.

Jak glas ili diskretan šapat su jedina reklama. Galama zamjenjuje velike firme, male oglase, plakate i skupa neon­ska svjetla.

Ovaj svijet po ulicama, kapijama i parkovima koji nikad nije štrajkovao ipak je uvijek u nekakvom štrajku bježeći po cijeli dan od velikog posla i dangubeći na sitno.

Da li je duša ovoga grada krštena ili nekrštena? Prepirka traje pet stoljeća... Učestvovali su i očenaši i artiljerija i Kur'an, i motike.

Svađali su se carevi, vladike, prosjaci, bašibozuci i krstaši.

Kemal je, na kraju, spasao šarenu dušu ovoga grada.

Poslije njega ostale su freske bez tamjana i munare bez mujezina. Ostavio je za sobom čovjeka u plavoj čuvarskoj uniformi da prodaje ulaznice i oduzima fotografske aparate na vratima bogomolja.

Brod plovi pored Mahmud-paše, ispod Kapali-čaršije koja je izgorjela. Kapali-čaršiju je progutao plamen.

Ovo je posmrtno slovo hiljadama galanterija, parfimerija, konfekcija, manufaktura, kolonija, bakala, aščinica, kafanica, zlatara, krpara, antikvara, staklara, staretinara, svaš­tara i ostalim stotinama malih dućana u tamnim svodovima nekada čuvene Kapali-čaršije u Istanbulu.

Ovo je nekrolog kamenom mravinjaku punom jorgana, fildžana, čipaka, ibrika, fotelja, solitera, frižidera, kombine­zona i svih najlona, u kome se više od sto hiljada dana kupovalo i prodavalo, nudilo i tražilo, živjelo i bankrotiralo.

Ličila je na mahove na luksuznu pećinu u kojoj se skrivalo od nevremena, reformi, roka i kriza, i trgovalo uporno i strašno u riješenosti da se istraje do naših dana i da se postane jedinstven i nenadmašan.

Ogroman prostor između spoljnih zidova u kiselom drvetu i mahovini i beskonačni broj stubova pregrađivao se danima i godinama i kamenom i krpom i daskom, i tako je sazdano čudovišno vašarište čuveno u svakom vijeku od svoga postanka do juče. Svaki esnaf i svaka vrsta trgovine stiskali se pod jedno kube, pod nekoliko svodova, među desetak stubova, u donji rakurs, u prolaz, u gornji rakurs, između dva prilaza, u dno ćorsokaka.

Oni što nisu imali stalnih dućana vrištali su pored svoje robe na ulici, na prilazima, u prolazu...

Veliki gradovi se ponose i istorijom i noćnim lokalima i katedralama i lijepim ženama. Istanbul se ponosio i svojom Kapali-čaršijom.

U vlažnom lavirintu piske, ljudi i mirisa šiš-kevaba, Rev d'ora, užeglog masla – sijale su grivne, Solomonove zvijez­de, minđuše, po kojima se iza čekmedžeta krčmilo zlato kao burek. Do njih su bile katakombe antikvara u čijim su vitrinama buđali žućkasti trbusi indijskih Buda i hrđale sablje dimiskije.

Krčmili su se i falsifikati i orginali.

Taškent, Buhara, perzeri, Smirna, Samarkand. Samovar ruskog cara, sijamsko ordenje, mamuze kralja Amanulaha, češke ujdurme "a la turka", činije, nargile, bijeli orlovi, kineske vaze, slike Ane Mej Vong sa autogramom, dušek Pjera Lotija!...

U malim izlozima dostojanstveni stari časovnici kao nadgrobni spomenici što stenju i sviraju Lehara i "Nizamski rastanak".

Kilogrami "šafhauzena", "omega", "marvina", "helvecija", "lonžina".

Opet prolazi, mrak, česme, fluorescentne cijevi...

Trgovine u starim sanducima, mangale, čajnici, miris prženog šećera i naftalina – na ulazu najveći istočni arsenal polovnih frakova, redengota, smokinga i štrajfastih pantalona... Tri puta po hiljadu mladoženja, makroa, konzula i novinara može se vjenčavati, slikati i paradirati pod kiriju od dvadesetak lira!

Kuhinjski kredenci, trokrilni ormari, fotelje, bračne sobe, armije stolica. Čaše, bokali, servisi za čaj, karafindli, slanici, servis za dvanaest osoba, šerpe, nokširi, stakleno posuđe." Vestinghuz", "Simens", "Sidol", "Kerting", "Orion".

Svilena marama "Suvenir d'Istanbul". Slika posljednjeg sultana sa leptir-mašnom. Zelena reklama "Devlet hava jolari" i stujardesa nudi sendviče sa sirom.

Uzvici, krikovi, čopori...

Žućkasti potoci sladunjave kolonjske vode...

Nekome je nestao novčanik!

Mideri... Kilote... Tobralko... Korzeti...

Mlinovi za kafu kao bataljon patuljaka u oklopu.

"Soar d'Pari," "Vakans", "Amur", "Šanel", "Đulijag".

Pod svodom žute, plave, roza, bijele, zelene spavaćice kao zastave na Farukovoj jahti.

Miris prženih leblebija i crnih mačora... Prodavač štofa ima tri metalna zuba.

Nova ulica...

Kravata sa Aja Sofijom i tri munare... Oprema za motocikliste, muštikle, "Kontinental" gume.

Šoljice za bijelu kafu sa Ivicom i Maricom. Komplet za dvadeset četiri osobe.

Godinu, mjesec i dan više i ne pamtim. Bila je zima... Bilo je to davno...

Bila je ona prava, stara sarajevska zima sa mnogo snije­ga i neke čudesne bijele tišine.

I bila je noć.

Poodmaklo gluho doba nad smirenom kotlinom oko Miljacke.

Ne znam koliko je bilo sati. Ni kad me je majka probu­dila, ni kad sam bunovan pogledao u prozore, nisam pomi­slio na vrijeme.

U zavijanim oknima našeg prozora gorio je grad. Gor­jelo je čitavo Sarajevo.

Naši prozori bili su okrenuti prema Imaretu. Sa naših pro­zora vidio se veliki dio sarača, šiljati odžaci na medresi Kuršumliji, mali sarajevski dućani sefarda, Pašlihan, tri munare, stara sinagoga i dio zida i česme pred Begovom džamijom.

Te noći sve je blistalo u toploj pozlati ognja.

Sokaci su bili puni bunovnog svijeta.

Svi smo trčali prema buktinji koja nas je mamila i omamljivala.

Plamen je nadvisio stare jablanove, munare i smeđu Sahat-kulu.

Te tihe zimske noći gorio je Kolobara han.

Dim je bio pun mirisa štavljenih bravljih koža.

Možda se ništa ne usiječe tako jasno u pamćenje kao neki veliki požar u noći.

Dok sam crtao starca u lijevom uglu crteža, sjetio sam se starog hadže koga sam posljednji put vidio te noći.

Hadžo je imao smiješan mali dućan u jednom ćošku sta­rog hana. Njegov dućan više je ličio na poveći sanduk za šećer ili neko limeno posuđe nego na radnju u kojoj je romanijskim seljacima hamajlijama i čudotvornim zapisima istjerivao zle duhove, ograme, demone i šejtane. Osim divita i nekoliko požutjelih starih ćitaba, koji su izgledali kao ispucani crepovi sa kakvog zaboravljenog turbeta, više ničega nije ni bilo.

Možda je takav nekada davno bio i dućan onoga Mula Mustafe Bašeskije, mudrog i veselog hroničara starih sara­jevskih prilika i ulica.

Bašeskije, koji se podjednako molio za spas duša i onih koji gone i onih koji su gonjeni.

Hadžo je stajao te noći poguren i nijem.

Čitave te noći hadžo je šaputao neku dugu spasonosnu molitvu.

Dobrih duhova noćas nije bilo.

Vatra je gorjela čitave duge zimske večeri.

Vatra je progutala čađave tavane i divanhane, jadna imanja siromaha, čitav jedan inventar fukaramuka i tuge. Lučevi direci pucali su kao ramazanske beščetalame.

Ujutro je osvanulo zgarište.

Crno i ukočeno kao dugačak leš nekakvog džina koji je čitave noći nosio sa crvenim bičevima ognjene agonije.

Stara avlija je bila puna mrtvih ptica.

Možda je u jednom njenom ćošku nekada bio dućan onoga dobrog starca koji je toliko volio Veliudin-pašu Čer­keza, seraskera vilajetskog i neprijatelja Fra Grge.

Gore na spratu bila je divanhana na kojoj su, možda, nekada davno akšamlučili i šenlučili rovašni Morići i po čitave noći kenčijali sa smiješnim i nesrećnim Đerzelezom.

Izgorjela je za jednu zimsku noć crvotočna velika kutija usred čaršije.

Izgorjela je kutija koja je vijekovima pod svojim crnim poklopcem okupljala putnike i namjernike.

Turke, Grke i Latine. Kiridžije i kavgadžije. Kekeze i nakaze. Čauše i fratre. Hodže i hadžije.

Ljude koji su putovali svijetom za bogatstvom i trgovi­nom, i nesrećnike koje su po svijetu vukli mračni i strašni nagoni.

Te tihe zimske noći izgorio je Kolobara han.

Ništa se ne usiječe tako jasno u pamćenje kao sjećanje na veliki požar u noći.

U nekim novinama odštampana je čirulja jednoj rijetko­sti. Izgorjela je jedne noći iza dobro osiguranih zamandaljenih kapija...

Iz bedekera je istrgnuta stranica o mravinjaku, gdje se godinama i danima zacjenjivalo, ucjenjivalo, procjenjivalo i cjenkalo, dok gust kiseo dim nije odnio sve u bescjenje...

Ovo je pomen ogromnoj kamenoj šatri izobilja, šarenila i asortimana, razapetoj od Bajazidovog mejdana do Mahmud-pašinih mahala i Nuri Osmanije. Ovo je pomen tvrđavi jednog mentaliteta, gdje se trgovalo dugo i iz ubjeđenja, novcem, robom, grimasama i zakletvama.

Kolika je cijena stvarima koje se više ne mogu napraviti!

Dobri, stari teatar, čiji su klovnovi sa istorijskim zakaš­njenjem na svojim ubogim trapezima pehlivanili preživjelu levantinsku varijantu prvobitne akumulacije, odolijevajući falangama ljupkih prodavačica i utvrđenih cijena moćnih savremenih robnih kuća, izbjegavao je jednostavnu i tihu smrt u banalnosti regulacionih planova i urbanističkih zah­tjeva savremene metropole i nestao u posljednjem uzbudlji­vom spektaklu zapaljenih kulisa.

Požar je uzbudio milion ljudi kao u zlim noćima strašnih zemljotresa, velikih strava, ratova, Konstantinove smrti i Fatihovog trijumfa na bijeloj kobili.

Siroti Sulejmani, Avrami i Antigeni koji su još sinoć u pet do sedam trčali do ćoška da vam se još jednom zakunu, doživjeli su reprizu Hjustonovog "Blaga Sijera Madre" i ostali izbezumljeni i blijedi u traganju za požutjelim polica­ma "Uniona", "Rosije Fonsijer", "Anadolu Sigorta", "La Nasionala" i "Asikuracioni đenerali"...

Siroti poreski obveznici, što su na domak "atomskog blagostanja" godinama drhtali od "Meseršmita", "Lankestera", konkurencije, policija, MIG-ova, nuklearnih bombi, Marsovaca i letećih tanjira, preživjeli su konvencionalno uništenje svojih običnih malih sreća u plamenu jednog klasičnog istanbulskog požara bez nade i hepienda.

Šetnja po Zlatnom rogu je završena. Na izlazu treba predati kartu.

Neko će reći da je Zlatni rog lijep samo u proljeće. Drugi, opet, ujesen. Treći zimi.

U stvari, on je ružan i ljeti, i zimi, i ujesen, i u proljeće. Ali je u isto vrijeme i uvijek lijep, ali samo predveče.

Danju je ovaj zaliv ogroman rov, pun ustajale vode po čijoj se ivici nahvatao život žut kao mahovina.

Noću, na mjesečini, ovo je kič, turistička reklama i ono "rado te se sjeća..." na razglednicama.

U ponoć, bez mjesečine, ovo je strašilo i cmi bodež u leđima Evrope.

Popodne ovo je dugačka Čukarica, puna dokova, lađa i otpadaka.

Lijevo – obala prodavača i preprodavača.

Desno – mahala puna čučavaca i leblebija po kojoj se suši ovčetina, dime nargile, trešte gramofoni i pljušte šamari.

Samo pred sunčev zalazak ovo je zlatan mač na crvenoj vatri.

Samo nekoliko trenutaka svakog dana ovo je Zlatni rog.
Avatar
Orhanowski
 
Postovi: 1135
Pridružen/a: 29/08/2006 22:20

PrethodnaSljedeća

Natrag na Umjetnost i kultura

Online

Trenutno korisnika/ca: / i 4 gostiju.