KAKO JE NASTAO "KAMENI SPAVAČ"

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator/ica: ladyblue18

KAKO JE NASTAO "KAMENI SPAVAČ"

PostPostao/la Luter dana 25/08/2012 12:04

slika


Daleke 1968 godine Velimir Milošević je pitao Maka Dizdara o Kamenom spavaču i pribilježio odgovore koji se danas nestvarnim doimaju.

Evo kako je nastalo djelo od neprocjenjive kulturološke važnosti za Bosance, region i svijet svakako. I nije u tome problem, problem je u Bosancima kojima je novi gospodar (Turska imperija i islam) uništila osjećaj za knjigu, uništila volju da čitaju i razumiju, nudeći iluziju da sa tri recitacije na tuđem jeziku (arapskom koji ne razumiju) mogu svoj život odživjeti "nudeći se onom svijetu i Stvoritelju". Tako su pored njih protekli i Kameni spavač i Mak Dizdar, Meša Selimović, Ćamil Sijerić, Ivo Andrić, Petar Kočić, Nedžad Ibrišimović i plejada pisaca sjajnog dara, grandioznog djela, kom se drugi i dive i čitaju ali ne Bosanci, predvođeni vjerskom ulemom koja ih u tuđi jezik i tuđu kulturu vijekovima ugoni, danas po svijetu rastjerane, vjeronaukom i džematima pogotovo.

Pitajte Bosnaca (Bošnjaka) šta jede, šta pije, puši, koje auto vozi, odgovoriće vam ko iz topa, za knjigu ne pitajte. Časni izuzeci knjigom se fale, ali nemaju kome.

Preneseno, Fondacija Maka Dizdara.
____________________________

Kako je nastao "Kameni spavač"

Ima knjiga koje se jednostavno događaju – kao život. Jednom tako dogođene one ostavljaju pomen on svom postojanju, sliku svoga života neponovljivog i jedino mogućeg, trag svoga trajanja i prisustva u vremenu. Kao da je trebalo da prođe čitavo jedno dugo mučno doba njihovog nastajanja, do konačnog postanka kada više nisu samo djelo autora nego djelo vremena i zbivanja koji su ih dali i ostavili tako da žive svojim životom i svojom sudbinom. I čini nam se kao da su te knjige oduvijek postojale i oduvijek bile takve kakve su, kao što oduvijek postoji život koji je u njima, koji smo usvojili kao zakon ili neminovnost i našeg života, našeg otpora ili prihvatanja te suštine koja jeste kakva jeste, te zbilje koja je sama sebe stvorila po svojim zakonima i nužnostima.

Malo je takvih knjiga. Malo je pojava koje nas tako iznenade, da onda dugo živimo od tih iznenađenja, dok ona ne postanu sama stvarnost koja više ne iznenađuje, nego se pokazuje onakvom kakva jeste. Kada se to dogodi u poeziji, ne tako često i ne tako očekivano, onda su tim djelima predstojala čitava vremena i istine u njima, čitavi kolopleti zbivanja, sudara i suprotnosti koji su ta djela stvarali po sili svog unutarnjeg smisla i ritma zatomljenog saznanja, koji su se jednom negdje na neki svoj način morali odraziti. Tako je bilo sa knjigom Maka Dizdara “Kameni spavač”. Do svog konačnog oblika ona je imala svoje etape i faze života koji je uložila u svoju konačnu istinu, sadržinu i ljepotu, u svoj neminovni rizik izlaska u svijet zbilje iz koga je nastala. Zanimljiva je njena geneza i metamorfoza i zato je i ovaj razgovor koncipiran tako da otkrije nešto od onga što nije dovoljno poznato, nešto od oonga što se još ne zna o autoru i njegovom djelu.

Kako je nastajao “Kameni spavač”? Dugo i mučno, znam. Sporo i teško, vjerovatno. Možete li, druže Dizdar, pokazati i objasniti taj proces? Kako je došlo do konačnog oblika, do knjige?

Ptanje sadrži donekle dio odgovora. Ja se uvijek čudim pjesnicima koji u jednom nadahnuću, u jednom zamahu pišu jednu knjigu poezije. Evo zašto. Poezija se piše kao što se živi – dugo i mučno. Misaoni i poetski elementi iz moje poslednje knjige vuku svoje korijene iz samih početaka mog stvaralaštva. Te korijene je lako uočiti i pratiti njihov razvoj kroz sve moje knjige. Pažljiv čitalac, koji poznaje moje djelo, prepoznaće u mojim stihovima iz “Kamenog spavača” iste one tragove, akcente i preokupacije o sudbini čovjeka koje sam fiksirao još u svojoj prvoj stvaralačkoj fazi u svojoj prvoj zbirci “Vidovopoljska noć”. Pjesmu “Petorica”, na primjer, napisao sam za vrijeme rata i zabilježio je u svojim papirima arapskim slovima, radi kamuflaže, da se ne bi otkrio njen sadržaj i smisao. Od rata do “Kamenog spavača” prošao je jedan dug vremenski period da bi tek tada ta pjesma našla svoje konačno mjesto i svoj postojbinu. Takav slučaj bio je i sa drugim mojim pjesmama iz ove knjige, naročito onim karakterističnim za moju poeziju.

Kako je, na primjer, pjesma “Petorica” došla u zbirku “Kameni spavač”?

Jednostavno zato što je ona izraz otpora protiv zla – koje uvijek mijenja svoje moduse, ali je u suštini isto. Što to zlo ima dublje korijene u prošlosti – to mu je stablo u savremenosti jače i razgranatije. Pjesma govori o osamljenom čovjeku srednjovjekovne Bosne uhvaćenom od strane robaca. On je sam protiv petorice. Isto tako kao što je čovjek u vremenu rata, u toj pomami i strahoti zla koje bije iz neba i iz zemlje, bio sam protiv petorice oružanih monstruma – protiv petorostruke sile. Često je jedan lači od te petorice.

Nema potrebe da krijem činjenicu da je problem egzistencije unutar srednjovjekovne Bosne, čovjeka srednjovjekovnog, uobličen u “Kamenom spavaču” četo sličan problemu savremenog čovjeka.

“Kameni spavač” je po mnogo čemu jedinstvena i izuzetna knjiga poezije. To je jedna svojevrsna sinteza vremena, i čovjeka zbijenom i pritusnutom u njemu, bez izgleda na nebo i na zemaljski mir. To je pokazao jedan dio kritike koja je išla za suštinama i slojevima u “Kamenom spavaču”, analizirajući ih i otkrivajući. Mene interesuje, trenutno, geneza. Kakvu je ulogu za tu knjigu imala već odavno poznata pjesma “Gorčin”.

Ja ne znam kako sam i zašto napisao tu pjesmu. I to baš tu a ne neku drugu. Ali znam da sam je morao napisati. A napisana je davno, čak veoma davno. Ona ima već svoj život i svoju istoriju. I svoju sudbinu.

Čudno je to da sam je u svojim rukopisima dugo sržao kao neku posebnu pjesničku tvorevinu koja je bila izvan serije. Slučaj je htio da sam na Plitvičkom festivalu, 1958. godine morao napraviti izbor za svoj nastup. Na putu od hotela do pozornice, na nekim travnatim počivalima, u uzajamnoj konsultaciji sa pjesnikinjom Vesnom Krmpotić ona mi reče: “Moraš čitati ovu čudnovatu pjesmu”. Poslušao sam mlađeg (i ljepšeg!), jer mlađeg uvijek moraš slušati. I čitao sam, prvi put “Gorčina”. Poslije čitanja hajdučki su me zaskočili Branko V. Radičević, Vasko Popa i Radonja Vešović tražeći tu pjesmu da bi je objavili. Oni su tu pjesmu zaista i objavili, insistirajući, poručujući mi, da napravim takvu knjigu. Naravno, sve bi bilo uzalud da takva knjiga već nije bila u meni. Trebalo je da ona u meni doživi svoju fermentaciju. Da sama sebe doživi. Duh je bio tu. Samo se čekalo njeno otelovljenje. Mislio sam dugo i mnogo kako da već u meni stvorenu, gotovu knjigu realizujem. Tako je nastao “Kameni spavač”. čekan i pisan više od deset godina.

Ima još nekoliko “čudnovatih” pjesama u “Kamenom spavaču”. Ja bih pomenuo samo neke: “Kosara”, “sunčani Hristos”, “četvrti jahač”, “Razmirje”, “Krajina”, “Štit”, “Ruke”, “Večera”, “Zapis o Nespini”, “Svatovska” i čitav niz drugih iz ovog lanca koje se drži čvrsto i jedinstveno, snažno. Mene interesuje “Zapis o zemlji”, toj bogumilskoj, jeretičkoj, čudnoj zemlji. Zapis čudniji od mnogih koji su zapisani do danas.

Ja nikada nisam pisao zavičajnu poeziju, ni ljubavnu, (u bukvalnom smislu te riječi, naravno), – ali imam pravo na zavičaj i ljubav. Suština te vokacije nalazi se u otporu prema praznoslovlju koje je govorilo o zavičaju i ljubavi. Moja mala zemlja, koja se zove Bosna, istorijski nosi te otpore. Zbog toga je treba voljeti. “Zapis o zemlji” posvećen je jednoj takvoj zemlji. Zato je takav.

Recite još nešto o “Gorčinu”.

Šta! Kad je sve već tamo, u “Gorčinu”.

Vratimo se na početak. Kako ste primili priznanja koja Vam je donio “Kameni spavač”? Šta su ona značila za Vas i za knjigu?

Poznato Vam je da sam tu knjigu pisao veoma dugo, sa razumljivim prekidima i zastojima koje čine stvaralačke krize i nedoumice. Pošto je poezija jedan od načina življenja i mišljenja, a ponekad i jedini mogući način toga dvoga – to nisam ni imao nekog drugog cilja.

Eventualna društvena priznanja su za pisca koji ovako rezonuje o literaturi od sekundarnog i efemernog značaja. Poznato je da dobra, čak i vrlo dobora literatura, ne naiđe uvijek na razumevanje savremenika, niti na prave sudove i ocjene o njoj, i ja ne bih bio razočaran da se to dogodilo i sa mojom literaturom. Pisac uvijek ima jednu utjehu, da postoji neki tajni, skriveni, nepoznati čitalac koji zavoli jedan stih, jednu misao, jednu pjesmu ili jednu knjigu iz stvaralačkog opusa piščevog i to je za mene važnije od mnogo čega drugog. Nekada je takvo saznanje i veće i značajnije, nego sva saznanja i kritike. To sam doživljavao i sam i u najvećim krizama sticao sagovornike i one koje istinski osjećaju i primaju moju literaturu koji su stimulirali i krv i strah i bijes i pomagali mi da postanem i istrajem. Naravno, postoje javna priznanja, kao što su nagrade, druga izdanja knjige, prevođenja i tako dalje. Sve to postaje jedan mehanizam koji radi sam za sebe i po sebi, a s kojim mi nemamo nikakve veze. Pjesme se preštampavaju, prevode na strane jezike, ciklusi i čitave knjige…

Kad smo već kod prevođenja, recite, gdje je do sada prevođena Vaša poezija?

Za moju noviju poeziju su se prevenstveno zainteresovali čehoslovački časopisi, tako da su moji stihovi štampani u Bratislavi, Brnu, Pragu. Javljeno mi je ovih dana, pored ostalog, da u martvoskom broju za stranu literaturu časopisa “Svetova literatura” izlazi oveći izbor moje poezije u prevodu Irene Venigove i grupe praških pjesnika. Ovih dana izlazi u Bratislavi veći izbor iz cjelokupne moje poezije pod naslovom “Kameni spavač” u izdanju izdavačke kuće “Smena” u biblioteci “Svjetlila”. Za moju poeziju zainteresovali su se i drugi izdavači i prevodioci. Tako iz moje dvije zadnje knjige “Kameni spavač” i “Ostrva” na njemački jezik preveli su moju poeziju Ina Jun Broda i Paul Vins iz Beča i Berlina. Zoltan Čuka, koji dosta prevodi našu literaturu, zainteresovao se za moju poeziju, objavio je u mađarskim časopisima i na radiju cikluse mojih pjesama. Prevodi iz ovih knjiga objavljeni su, takođe, na talijanksi, francuski, turski, poljski i šiptarski. Tako je nedavno i u Sloveniji u časopisu “Sodobnost” izašao izbor iz moje poezije uz Esej Draška Ređepa. Esej o mojoj poeziji za “Svetovu literaturu” u Pragu napisao je Husein Tahmiščić, a prevod knjige moje poezije na makednoski napravio je Ante Popovski.

I ovog puta poezija je sama odlučivala o svojoj sudbini. Ja sam samo bio posrednik između nje i onih koji su je prihvatili.

Razgovori o poeziji su razgovori koji nemaju kraja. Odakle god započinjali oni se šire i razgranjavaju u beskraj. I nikada nije dovoljno rečenog i nikada dovoljno otkrivenog, oni su samo najavili druge susrete i osvijetlili prostor od pjesnika do njegovog djela. Poslije susreta sa Makom Dizdarom s većom ljubavlju se prilazi “Kamenom spavaču”. Ovaj razgovor i nije imao neki drugi cilj, do sa omogući da izbliže sagledamo ovu poeziju, da bi nam postala prisnija i draža.


Velimir Milošević, ‘Bagdala’, januar-februar 1968.

Izvor: Fondacija Mak Dizdar
Luter
 
Postovi: 55
Pridružen/a: 19/12/2008 00:24

Natrag na Umjetnost i kultura

Online

Trenutno korisnika/ca: / i 5 gostiju.