Historijske zanimljivosti

(H)istorija/povijest Bosne i Hercegovine, regiona, itd...

Moderatori/ce: Chmoljo, NIN

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 02/10/2009 03:42

N.Malcolm, Handzar divizija

slika

"Novacenje je zapocelo u u travnju 1943.gdine, a Njijemci su iskoristili boravak u Sarajevu pronjemackog Velikog muftiju iz Jeruzalima, da on pozove muslimansko svecenstvo na saradnju u tom poslu. Veliki muftija El Husein bio je odavno poznat po svojoj silnoj mrznji na Britance. Nakon Balfourove dekleracije o Palestini 1917.godine, pozvao je sve Arape da osnoju arapsko-muslimanski-njemacki savez protiv britanske politike.Neki od bosanskih muftija i imama, pomogli su to novacenje, a svaka jedinica i dvizija, dobila je mladog muftiju za duhovnog svajetnika. Casnici su bili cistokrvni Nijemci. Do kraja trvnja unovaceno je 12.000 mladica, a divizija je na kraju imala 21.000 borca. Opcenito muslimani su bili razocarni, jer su povjerovali da ce ta jedinica braniti njihove gradove i sela, a umjesto toga u ljeto 1943.godine upuceni su na dugotrajnu izobrazbu u Njemacku i Francusku. U centru za izobrazbu Villefranshe de Rouergeu nedaleko do Toulousea, su u noci 17 rujna pod vodjstvom muslimana Ferida Dzanica i Hrvata Boze Jeleneka pohvatali svoje njemacke oficire, na brzinu ih osudili na smrt i strijeljali. Namjeravali su pobjeci i pridruziti se frncuskom pokrtu otpora, ali je jedan casnik digao uzbnu, pa su ih napale njemacke poostrojbe. Jelenek im je umakao, ali su petnaestroica pobunjenika poginula, jos 141 je ubijen u kasnijim operacijama ciscenja terena.

slika

Obljetnica ove pobune slavi se i danas u VILLEFRANSE DE ROUERGUEU, pod malko jednostranim nazivom LA revolite des Croates".

Nakon visekratnih zahtjeva za povratak Handzar divizije , Hitler ju je najposlije vratio u Bosnu u ozujku 1943.godine radi operacija za odrzavanje mira. Razmjestana je po sjevernoj i istocnoj Bosni:Tuzla, Gradacac,Brcko, Bijeljina i Zvornik., gdje je u proljece i ljeto iste godine izvrsila niz okrutnih odmazci (obratite paznju na rijec odmazdi), ubistava i drugih zlocina nad srpskim pucanstvom. Ne zna se tacno broj zrtava, ali ih je svakako bilo na stotine a mozda i tisuce. Kako je godina odmicala muslimani su zbog novog razvoja politike bili sve spremniji da podijele svoju sudbinu s partizanima. Zbog sve otvorenije suradnje Nijemaca i cetnika bivali su sve nepovjerljiviji prema Nijemacima, a zabrinjavao ih je i prekid diplomatskih odnosa Njemacke s Turskom. Tito je postizavao sve nove vojne uspjehe, a kad je u rujnu osvojio Derventu postavio je ultimatum svim hrvatskim i bosanskim postrojbama da pristupe partizanima sto je ucinilo i oko 2.000 pripadnika Handzar divizije. Kako su ustase bivale sve bezobzirnije u svojim pokusajima da zastrase muslimansko pucanstvo smaknucima po kratkom postupku, medju muslimanskim vojnicima je sve vise rasla nesklonost prema NDH. Handzar divizija se naglo raspla, pa su u listopadu njemacke vlasti u Zagrebu izvijestile Berlin da ta divizija nije vise uopce spremna provoditi vojne operacije. Pao je apsurdni prijedlog da se osnuje nova divizija, ali od toga nije bilo nista.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------
N. Malcolm, Povjest Bosne, strana 253,254, 256 i 277
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 04/10/2009 02:11

Josip Vrbic,Handzar divizija

slika

" Muslimanima je ubrzo kako smo vidjeli postalo jasno da je jedini izlaz iz ove situacije, samostalna i nezavisna Bosna. I zato su istaknute muslimanske vodje sastavile svoj famozni memorandum direktno Hitleru u novembru 1942.godine, u kome se predstavljaju sa svojim toboze germanskim porijeklom, i predlazu Hitleru, da im dozvoli prosiriti Muslimanski dobrovoljacku legiju i da bude direktno pod njemackom kontrolom. U tom memorandumu se muslimani jako zale na ustaske zlocine u BiH i nad muslimanima. Ali BiH autonomija nije bila u interesu Njemcke, jer bi to izazvalo revolt Zagreba. Rjesenje je nasao naravno Himler, predlazuci oblikovanje nove SS divizije, koja bi iskljucivo bila sastavljena od bosanskih muslimana. To je bila 13 SS dvizija, kojoj su dali ima". Handzar divizija"

slika

Handzar divizija je narasla na blizu 21.000 vojnika, ali svi zapovjednici su bili etnicki Nijemci. BiH muslimani su ovdje dozivjeli veliko razocarenje, jer divizija nije bila ono sto su oni ocekivali, da ce brniti njihove kuce, sela i gradove.. Nijemci su slali regrute na dugorocna trenjiranja van Bosne, dok su se njihova selai dalje pljackala. Ubrzo dodje do pobune i rasula u doviziji, i tako se od nezadovoljnika poceo stvarati "zeleni kadar" pod vodjstvo Nesada Topcica, koji je zagovarao bosansku autonomiju. Slican podhvat je poduzeo i Muhamed Pandza koji je u novembru 1943.godine pozvao muslimane da zbace ustasku upravu i da proglase samostalnu BIH drzavu, sa jednakim pravima za sve njene gradjane.. U isto vrijeme i Tito osniva svju 16 muslimansku brigadu."
-------------------------------------------------------------
Josip Vrbic,Historija BiH od turskih vremena dodanas, knjga II st.158
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la tranquil dana 04/10/2009 03:16

seln je napisao/la:Neke teme su obradjene prilicno jednostrano, da ne kazem revizionisticki. Nisu uvijek navedeni izvori, ali mogu misliti ko su autori.


Ako pod "neke teme" misliš na sve teme, ne samo na sve teme na ovoj temi, nego sve teme na podforumu "Historija", onda se slažem. Ovo je od nastanka bio podforum od kojeg sam najviše očekivao jer stvarno volim historiju, a sada ga smatram za najgori podforum na kojem se, slobodno mogu reći, na svim temama promovira historijski revizionizam, a većina tema je izvan domašaja moderacije jer se kao "ne vrijeđa niko direktno".
Avatar
tranquil
 
Postovi: 2195
Pridružen/a: 11/08/2007 00:55
Lokacija: Mare Tranquillitatis

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 05/10/2009 04:56

" Historijski revizionizam"?????

Svi historijski dogadjaji moraju biti podvrgunti revidiranju (pregledu, ispitivanju) a to se posebno odnosi na dogadjaje vezane za istoriju Bosnjaka, pa i drugih naroda na prostorima bivse YU. Historija koju smo ucili imala je krajenje jednostran pristup.Eto npr. procitaj Boj na Kosovu od bilo kojeg srpskog istoricara i uporedi sa onom sta je napisao Malcolm, pa se i sam uvjeri u jednostranost, tendencioznost u izvodjenju zakljucaka.Mozes uzeti i drugi primjer Danak u krvi.Procitaj sta su pisali srpski istoricari a sta je napisao Malcolm, uz napomenu, da posebno obaratis paznju na broj izvora kojima se sluze srpski istoricari a kojima Malcolm.Jedan izuzetno vazan dokumentan koji je Malcolm naveo, presucuju svi srpski istoricari.Zasto, to nije tesko zakljuciti.

Eto ja tebe pitam, zasto su presucena stranja Bosnjaka Podrinja u Drugom svjestkom ratu, zasto nema nikakvih spomen obiljezja stradalim Bosnjacima od cetnicke kame u:Visegradu, Gorazdu, Focu,Cajnicu, Nevesinju ili Ljubinju npr. gdje je pobijeno 90% Bosnjaka.Slicna je situacija i u dolini rijeke Sutjeske gdje je od 100 Bosnjaka prezivjelo samo 10. Sad kad se pise o tim dogadjajima, za neke je to revizionizam, jer po njihovom misljenju to bi i dalje treba da ostane tabu tema.Da nije bilo Dedijera i njegove knjige Genocid nad muslimanima u Drugom svjestkom ratu, po bosnjackim historicarima sa titulam Mr. i Dr. sve bi i dalje ostalo onako kako je i ranije bilo, dakle, tabu tema.

Da nije bilo Djilasa i njegivog pranja savsjetsi, najvjerovatnije da se jos uvijek ni jedan bosnjacki historicar ne bi osudio napisati nista na temu stradanja Bosnjaka u Sahovicima.Bosnjaci su stradali i u Podgorici, Bijelom Polju, Virpazaru, Kolasinu,Sjenici, Rozaju itd. ali se jos ni jedan Bosnjacki istoricar nije udostojio da o tome pise.

Ipak, doci ce vrijeme, kada ce neko sjesti i napisati sve to .Naravno, po nekima to ce opet biti revizionizam.Bilo bi lijepo kada bi protivnici revizionizma podigli spomenike stradalim Bosnjacima Podrinja od cetnicke kame,ne samo u Drugom svjestkom ratu nego i ovom poslednjem a kako rece jedan Focak "na onom zeljesnom mostu kod Kazneno-popravnog doma, trebali bi postaviti kamu tako nisko, da se svaki prolaznik morao sagnuti-nakloniti i na taj nacin odati pocast, izraziti zalost za nevinim zrtvama stradalim od cetnicke kame".Po nekima opet revizionizam, jer ono sto nije zapisano ili na drugi nacin oboljezeno, nije se ni dogodilo.

Ne bi bilo dobro da ti smetaju ispovijesti silovanih zena i djevocica.Ne bi bilo dobro da ti smetaju opisi silovanja majki pred ocima njihove djec,djece koja se sad lijece po evropskim psihijatrijskim klinikama.Ne bi bilo dobro, da ti smeta sipovijest Viktora Grgica iz Kotor Varosi, koji opisuje svoje muke, i muke svoje brace, koji su na kraju ubijeni na njegiove oci.Jednog od njegove brace i ja sam dobro poznavao, itd,itd.
Pozdrav Zah
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 10/10/2009 05:38

...Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala...

Šifra: "EMINA"

"NEKA BOG ZLOČINCIMA PRAVEDNO SUDI"

Najteže mi je noću, kada se osamim, zatvorim oči i u mislima se vratim u džehennem, pakao. Danju sam okupirana hiljadama briga i ne stignu me turobna sjećanja, ali noću, kad liježem u krevet i kad misli i sjećanja počinju ispredati kolo bez kraja, kad mi svašta počne padati na pamet, dođe mi da poludim. Čas vidim logor, čas bradatu spodobu Srbina - četnika, čas žicu kojom je logor bio ograđen, pa onda misli bježe u minsko polje u koje su nas četnici bili poslali. Zatim čujem dječiji vrisak iz prostorije u kojoj su četnici silovali i zlostavljali maloljetnice, stare tek 12-13 godina, u kojoj su djevojčice uništavane, pa onda vidim lica starijih žena, Bošnjakinja, nena... Kakva užasna bol, kakve suze. Nema tu lijeka, ništa, ama baš ništa tada ne pomaže.

slika

Onda se trgnem i sjetim da imam svoju porodicu, petero djece i muža, koji je, i nakon što je saznao šta se dogodilo meni i našoj kćerki Emini, ostao uz nas bez i jedne ružne ili optužujuće riječi. Smognem snage i nekako dočekam jutro. I tako svaku noć, svaki dan, živim život u kojem je najmanje radosti. Samo jedan pogled na preozbiljno lice moje kćeri dovoljan je da sve strahote koje smo zajedno prošle ponovo uzburkaju i ubijaju moju napaćenu dušu, da mi slamaju srce...

Za Safeta sam se udala nakon samo četiri dana poznanstva. Kako se to dogodilo, ni danas mi nije jasno. Živjeli smo u velikoj ljubavi, slozi, izrodili djecu-Esmu, Edinu, Eminu, Adila. Aida je došla poslije, kad smo već bili u izbjeglištvu u Sarajevu. Imali smo lijepu kuću sa okućnicom, auto, dobar posao u školi, u Gacku.

Bilo je to 01. maja 1992. godine, kada smo se posljednji put osvrnuli, usmjerili pogled prema svom Gacku, prema našoj kući. Moralo se bježati, spašavati glavu. Srbi, četnici su došli na naša vrata i povikali: "Izlazite!" Uzela sam djecu, izletjela s njima na stražnja vrata i potrčala prema šumi, dok se još moglo bježati. Brat moga muža nije htio bježati. "Ostat ću na svome", rekao je. Ostao je, ali samo dva sata. Ubili su ga mučki.

slika

" Četnici nam nisu dali ni da izbjegnemo"

Četnici su išli za nama, progonili nas. Kilometar po kilometar puta nizao se jedan za drugim. Djeca su se stiskala uz mene, grčila se, stalno nešto zapitkivala. Gdje idemo, gdje nas gone? Šta im reći kad ni sama nisam znala. Svaki pogled koji sam, osvrćući se, bacala prema Gacku budioje bolna sjećanja. Sve je više kuća gorjelo. Morali smo dalje. Ali kamo?

Lutali smo tako 10-15 dana. Ni sama ne znam tačno koliko. Dani i noći nekako su se isprepleli. Nakon toliko prijeđenih kilometara, nošeni strahom i neizvjesnošću, kao da ni svjetlo nismo primjećivali. Bojali smo se. Našem zbijegu četnici su se sve više približavali. Kad smo došli blizu Uloga, pomislili smo da smo konačno stigli na sigurno. Šuma koja se pružala ispred mjesta činila nam se sigurnim utočištem. Kako smo se samo prevarili.

Četnici su nam se bili primakli tako blizu da nas je vrlo brzo izdao dječiji plač. A kako djetetu zabraniti da plače? Bez hrane, po hladnoći, iscrpljena, djeca su često plakala. Više ih ni tješiti nismo znali. Dani u zbijegu činili su nam se poput godina, poput vječnosti. Četnici su zapucali na nas. Na brzinu je pala odluka:muškarci će nastaviti pokušavajući se probiti prema Jablanici, a žene i djeca ostat će gdje jesu. Samo je jedan muškarac odlučio ostati sa ženama. Njega su četnici, poslije u Kalinoviku, tako krvnički pretukli da je od zadobijenih ozljeda ubrzo preminuo.

slika

U zoru je srpska policija opkolila zbijeg. Potrpali su nas kao stoku u kamione i odveli u školu u Ulog.
"Neka se djeca oporave, pa ćete u Jablanicu ili Mostar", rekli su nam četnici.
Nakon dva dana sumnji i neizvjesnosti, stigla je naredba da nas odvezu u logor "Kalinovik". Prvih nekoliko dana u kalinovačkom logoru bilo je podnošljivo. Medutim, s dolaskom Pera Eleza i njegove bratije, u logor se uselio teror, glad suze, strah...

Od hrane nam gotovo ništa nisu davali. Danima smo gladovali, skapavali od gladi. Jednu krišku kruha dijelila sam na četiri dijela za svoje četvero djece. Kako opisati strah koji nam se debelo uvukao pod kožu!? Mislili smo da je to smak svijeta, da gore ne može biti. Opet smo se prevarili. Najgore je međutim, tek dolazilo...

slika

Djeca i ja stalno smo mislili na njihovog oca i moga muža, Safeta. Često su ga spominjala, pitala gdje im je otac, zašto nije sa nama. Govorila sam im da je negdje na položaju,da će brzo doći za nama i da će nas sigurno naći. Govorila sam to djeci, ne vjerujući ni sama u svoje riječi.

"Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve"

U konc. logoru, okruženom bodljikavom žicom, bilo je sve gore. Gotovo se prestalo i razgovarati. Bojali smo se da nas ko ne čuje. Strepjeli smo, patili i gladovali. Kruh smo počeli sanjati. Onda su počela ispitivanja. "Gdje ti je muž?" ,"Kako se Bogu moliš?"
Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve, da ponavljamo za njima svaku izgovorenu riječ. Bill su uporni. Ako se neko nije znao krstiti po njihovom, tukli su ga. Ni starice nisu štedjeli. Kao da su se sa posebnim žarom okomljavali na te jadne bošnjačke starice, koje su znale samo svoje islamske molitve. Bilo je užasno. I tako danima, noćima...

Svjedočanstva genocida: Molila sam da me ubiju 1

Prepoznala sam medu četnicima i neke svoje susjede. Među njima i Zorana Sušica... "Odkud ti, Suada, ovdje", pitao me je. "Kako ti je? Kako se prema tebi ponašaju", nastavljao je zapitkivati, tobože zainteresiran za našu sudbinu, ali ni prstom nije mrdnuo da nam pomogne.
Najteže je bilo kada je dežurao stražar, Dragan Lalović. Sa sobom je na dežurstvo dovodio srbočetnicku bradatu bratiju. Oko 800 žena i djece pokoravalo se njihovom teroru, koji je svaku noć bivao sve nepodnošljiviji. Nakon ispitivanja, vrijeđanja, fizičkih napada i psihičkog terora, došlo je ono najgore, od čega smo svi u logoru strepjeli. Znali smo šta su odlučili kada su počeli birati žene i odvoditi ih u nepoznato. "Ti, ti, ti...", birali su sebi žene bradati četnici.

slika

"Djecu ćemo ti kurvo, "Turkinjo", poklati..."

Neke su žene odvodili u javne kuće. Obukli bi ih u finu odjeću i one su se morale pokoravati svim njihovim perverznim zahtjevima. One, koje su zatrudnjele nisu smjele pobaciti. "Rodit ćes malog Srbina", govorili su im. U Miljevini je bilo najgore.
Nakon nekoliko noći žene su počeli odvoditi u jednu od susjednih prostorija, a potom i u sam zahod. Silovali su ih na najbrutalniji način. Jedne noći i ja sam došla na red. Odveli su me silom u zahod i nasrnuli na mene. Otimala sam se, ali bezuspješno, jer su mi bili zaprijetili: "Djecu ćemo ti kurvo, "Turkinjo" poklati..." I tada je bila prestala moja borba, moj otpor...

Kako ispričati ono što žena doživljava dok je Srbi, četnici siluju, dok se divljački iživljavaju na njezinom tijelu? Nema riječi kojima se može opisati sva ona bol, svo ono poniženje i strah koji osjećaš od tih ljudi, ako su uopće ljudi. Jedan, drugi, treći... Redali su se tako zadovoljavajući svoju pagansko- divljačku pohotu. Rakija im je zaudarala iz usta, smrdjeli su od prljavštine... Vrijeđali bi, udarali gdje god stignu. Kao da nije bilo kraja tom iživljavanju. Kao da su htjeli ubiti i ono malo ponosa što je ostalo u nama ženama, Bošnjakinjama. Nikada neću zaboraviti onaj prljavi pod, ono poniženje koje sam obnažena pod divljakom Srbinom doživjela u konc. logoru "Kalinovik".

Kad bi se seksualno zadovoljili, onako izmučene, uveli bi nas u glavnu logorsku prostoriju. Niko nije imao snage da nas pogleda, a ni mi nismo nikome pognute glave mogle pogedati u oči. Pogleda spuštenog prolazile smo do svog zatočenickog mjesta... I tako noćima, noćima. To silovanje ostavilo je najcrnji pečat na mojoj ranjenoj duši.
I djeca su znala šta mi se događa, ali nisu me ništa pitala. Šutjela su i patila, trostruko brže odrastala, starjela... I dalje su bila gladna.

Srbi, četnici, vrlo brzo nisu više gledali ni na godine. I starice su počeli silovati. Onako jadne, izborane, drhtave, nene Bošnjakinje, stare 60, 70 godina, morale su se dići kada bi četnici prstom pokazali na njih. Srca su nam se lomila od bola koji smo proživljavali gledajui ih. Kako čovjek može povjerovati da jedan mladić siluje staricu koja mu može biti nena? Što su im one skrivile, što smo im mi krive da se s onoliko mržnje okomljavaju na nas, nedužne žrtve ove krvave agresije Srbije, Crne Gore, Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića na Bosnu i Hercegovinu.

slika

Odgovorila sam ubrzo sama sebi. To su nam sve divljački činili da nam ubiju naš bošnjački genetski kod, da nas svojim nakaznim zlom ponize, da nas psihički i fizički dokrajče kao ljude, siluju, zakolju ili da nas, kao Bošnjake, otjeraju sa naše bosanske zemlje, da nam zatru trag postojanja, da nam kuće i ognjišta spale, naše džamije, naše mezaristane - groblja.

Bojali smo se sve više. Stalno maltretiranje, silovanja i glad sve smo teže podnosili. Starce su neprestano silili da uče njihovu molitvu, psovali ih, udarali nogama, vrijeđali, lomili.

"Jedne noći odveli su i moju jedanaestogodišnju Eminu..."

Najgore je bilo kada je došao red da seksualno zlostavljaju, siluju naše djevojcice... Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kad bi stražari i njihovi gosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas, svoje majke. Nisu ništa govorile. Vidjele su već da plač, otimanje i otpor četnicima ne koristi. Kad Srbi nešto naume, a namjere se na slabije i na nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini,u rijeci, u masovnoj grobnici.

Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. "Zašto djecu", vikala sam, "ostavite djecu. Ako morate silovati, silujte nas, ostavite djecu", preklinjala sam ih...

Nista nije pomagalo. Gledala sam kako odvode moju Eminu, moju veliku ranu. Zamislite, pitajte se kako je majci koja zna da joj odvode dijete da bi ga unakazili, silovali? To može znati samo ona majka koja je doživjela moju sudbinu. Bol, bol i samo neizreciva, neopisiva bol, jedini je osjećaj koga se sjećam. Vrijeme do njezinog povratka sa četničkog seksualnog orgijanja trajalo je poput godine. Iz susjedne prostorije čula sam njen vrisak dok su je Srbi silovali. Kod nas u logoru, za to vrijeme muk. Glave spuštene među koljena, ruke na ušima da ne čujemo vrisku moje djevojčice, koja do tada nije ni sanjala da joj se tako nešto može dogoditi. Neke od djevojčica su bile tako mlade da nisu bile ni svjesne što im se to zapravo radi.

Uzela sam malog Adila i grčevito ga stiskala uz grudi. Suza je sustizala suzu. Bol je postajala neizdrživa. Mislila sam da to neću moći preživjeti.
I bratovu kćer su četnici bili silovali, i jos neke meni poznate djevojčice u dobi od 13-15 godina.
Nakon nekoliko sati iživljavanja nad djecom, dali bi im da obuku svoje haljinice i vraćali ih nama u glavni logor, da vrištimo u sebi nečujnim vriskom, kakvim samo ranjene i zatečene majke znaju vrištati.

slika

Poslije prve, od mnogih takvih noći, moja Emina nije ni riječi progovorila. Uzela je svog plišanog psića i čvrsto ga stiskala uz grudi i tako satima stajala bez riječi, zureći u prazno, nikoga ne gledajući. Čim bi ugledala muškarca kako ulazi u logor, uzimala je svog psića i stiskala ga uz sebe. Samo je njemu nijemo otkrivala svoje tajne, svoje strahove i svoje boli. Za sve nas druge riječi nije bilo. "Samo me ti, psiću, smiješ dirati. Nikada više muškarac", čula sam je jednom kako mu govori.

Šutnjom se branila od Srba, četnika, paganskih divljaka koji su joj nanijeli zlo, koji su je, ni krivu ni dužnu, obilježili u njoj samoj. I danas se moja Emina od sebe same, od stida, brani šutnjom. Kad je što pitam, samo mi kratko odgovori i ponovo uđe u svoje zatočenje, u svoju iznakaženu nevinost, u svoju čahuru. Ne druži se gotovo ni sa kim. Osamila se potpuno. O onome što joj se dogodilo jednostavno ne želi razgovarati. Bilo je to 08.08.1992. godine, kad se logorom pronio glas da nas manji broj ide u razmjenu. Potrpali su samo nas 35 žena i djece u kamione i krenuli put Trnova. Od razmjene, međutim, ni traga ni glasa. Dovezli su nas do minskog polja. Tada smo shvatili šta su naumili. Htjeli su nasim tijelima očistiti minsko polje. Jednostavno su nas stjerali sa kamiona i natjerali da idemo kroz minsko polje, da ga sobom čistimo. Nismo htjeli u smrt i polijegali smo na zemlju.

S druge strane minskog polja ugledali su nas vojnici Armije BiH. Zapucali su u zrak u našem pravcu i povikali četnicima da nas neko od četnika provede sigurno kroz minsko polje, na što su četnici odgovorili pucnjima. Jedna od nas skinula je majicu i podigla je visoko na štapu. "Ne pucajte, razmjena je", viknula je... Tu smo čekali više od jednog sata dok nije postignut dogovor da nas jedan četnik, ipak, provede kroz minsko polje, a s naše strane vrati među četnike njihovih trideset boraca koje je ranije zarobila Armija BiH.
Napokon na toliko željenoj slobodi, o kojoj smo protekla dva i po mjeseca samo mogli sanjati...

"U zagrljaju muža i oca"

U to vrijeme, moj muž Safet bio je kao borac Armije BiH na položajima oko Trnova, u našoj blizini. Odlazio je do tada na svaku razmjenu i uvijek pitao za nas...
Konačno nasje pronasao. Sve logorašice sa djecom potrpao je na kamion i odvezao u Jablanicu. Smjestili smo se sa vojskom u zgradi tamnošnjeg ratnog muzeja.
Nakon jedne borbe sa četnicima, moj Safet je sreo i upoznao našeg "anđela zaštitnika", kako smo tada nazvali novinara, Wornera Spatmana, i njegove saradnike iz humanitarne organizacije "Rung-Tigers".
"Izvedite moju djecu. Pomozite djeci", zamolio je Wornera moj Safet. I pomogao nam je. Osigurao nam je potrebne "papire", novac za put i mi smo iz Jablanice krenuli za Njemačku.
Nakon nepunih mjesec dana boravka u Njemačkoj, moj Safet više nije mogao izdržati. Nije ga moglo zaustaviti ni to što je bio ranjen u ruku i liječio se. Jednog dana mi je rekao: "Ja moram natrag svojima. Vi ostanite ovdje, a kad se rat završi, eto mene po vas." Ja sam bila odlučna: "Ako ideš ti, idemo i mi sa tobom!" I tako se vratismo u Bosnu, u Sarajevo.

Ima li kraja ovom bježanju, pitala sam se po sto puta. Djeca su mi bila kao izgubljena. Trogodišnji Adil stalno je bježao od kuce. Kao da je u bježanju vidio spas. Od rođenja je naučio samo bježati. Živjeli smo kod rođaka u Sarajevu. Jeli smo ono što bismo dobili od humanitarne pomoći. Bili smo željni svega. O mesu, čokoladi i voću mogli smo samo sanjati. Mala Edina je često sanjala čokoladu i uvijek prepričavala san.
Moja svekrva nam je pomagala koliko je mogla. Imala je nesto ušteđevine i to nas je spasžšavalo.Trebaloje prehraniti četvero djece... Nisam se nimalo radovala kada sam saznala da sam ponovo trudna. I onako smo teško zivjeli i sve smo teže dolazili do hrane, ogrjeva i vode u Sarajevu.
Prije devet mjeseci rodila se moja mala Aida. Niko joj se tada nije radovao. Ostala je djeca nisu htjela ni pogledati. To malo nedužno stvorenje tada niko nije volio, kao da je svima bila na teretu. Svijet koji je tek ugledala dočekaoju je neprijateljski.

slika

"U Sarajevu nismo ni vidjeli, a kamoli jeli meso"

Svakodnevna granatiranja Sarajeva sve smo teže podnosili. Pitali smo se ima li kraja ovom gnusnom ratu, nepravdi i neimaštini? Kad će nasa djeca početi zivjeti, kad ćemo se negdje skrasiti, kad ćemo se konačno pošteno najesti? Niti jednom u godinu i po dana, koliko smo proveli u Sarajevu, nismo ni vidjeli meso, a kamoli da smo ga imali za jesti.
Sa svakom ispaljenom granatom nestajao je po jedan ljudski život. Pred zgradu u kojoj smo bili smješteni kao prognanici, pale su istodobno tri granate. Odnijele su četiri mala stvorenja, četiri nedužna djeteta. I moja su djeca bila u blizini.
U predahu izmedu granatiranja djeca izacđu van. Ko ih stalno može drzati u zatvorenom. Ostavila sam Aidu i istrčala vidjeti šta se događa. Moja su djeca, na sreću, ostala neozlijeđena. Plakale su druge majke, moje poznanice. Izgubile su svoju nedužnu djecu koju je pogodila granata četnika, Srba, koji su izvršavali zla Slobodana Miloševića.

Pokupila sam djecu i otišla svekrvi na Alipašino Polje. Pred kućom u kojoj sam stanovala na Marindvoru i danas stoje svijeće i plakat sa velikim WHY. Nikad neću moći zaboraviti sliku koju sam vidjela nakon onog stravičnog granatiranja naše kucće. Posvuda razbacani dijelovi tijela malehne djece. Poslije su novinarske ekipe i mnoga strana izaslanstva dolazili upravo na to mjesto, mjesto stravičnog pokolja četvero nedužne djece. Kome su ona skrivila da se ugasi njihov tek započeti život. Na ovo pitanje odgovor moraju dati Slobodan Milosević, Radovan Karadžic i njihovi poslušnici.

Svaki dan saznali bismo da su poginuli nama poznati ljudi. Ginulo se svugdje. Najviše na ulicama, u redu za vodu, za kruh, na tržnicama, dok se pretrčavala ulica, dok se pozdravljalo sa poznanikom. Da li je svijet znao ili htio znati što smo mi preživljavali? Vidi li iko danas tugu u našim bošnjačkim očima, ugasli sjaj u očima naše djece? Vidi li iko da se moja Emina više ne smije, da se ničemu ne raduje? Dani ovdje nisu trajali 24 sata. Ovdje je na snazi bilo neko drugačije vrijeme, nemjerljivo, govorim i sada često, moleći se Bogu da dozvoli da se sve ovo smije zapisati, da se ne zaboravi, da se čovjeku ne dogodi negdje drugdje ...

Moj muž Safet nikada, baš nikada ništa mi nije prigovorio zbog onog što sam doživjela kad su me četnici silovali i zlostavljali. Rekla sam mu šta su mi četnici radili, šta se dogodilo našoj Emini. Da mu sve nisam rekla ja, sigurno bi to saznao od nekog drugog. Stalno je uz nas, tješi nas, govori nam da je tako morale biti, da je najvažnije da smo ostale žive kada smo pale u ropstvo Srbima paganima.

Nakon trogodišnje službe u Armiji BiH, mog su Safeta, što zbog bolesti, sto zbog rođenja pete kćeri Aide, pustili kući. Zaposlio se bio u Egipatskoj pomoći kao vozač. Lakše se tada disalo, ali ni to nije dugo potrajalo pošto se ta organizacija kasnije ugasila.
Bill smo prinuđeni da trazimo rješenje za egzistenciju. Srbi ne dozvoljavaju povratak u Gacko i prijavili smo se za odlazak u Ameriku. Ide li mi se tamo? Ne ide, ali šta da radim. Kuda da idem? U Gacko za sada povratka nema. Tamo nam je ostalo sve što smo imali. Možda je za nas Amerika najbolje rješenje. Mozda se Emina tamo oslobodi straha i psihoze, možda započne novi život. Sada vegetira. Pokušala sam je odvesti socijalnoj radnici, ljekarima, ali sve je uzalud, ona o svojoj tragediji ne želi ni sa kim razgovarati, nikome se povjeriti. Ni s kim ne želi podijeliti svoju bol. Nosi je duboko u sebi i toga me je najviše strah.

Safet je posebno brižan prema Emini. Ona jedino s njim ponekad ode u šetnju. Druge ljude izbjegava. Po dolasku u Sarajevo poslala sam je bila u školu. Njen razrednik mi jejednom rekao kako Emina bježi od druge djece, kako se ni sa kim ne druži i kako je škola ne zanima. Ispričala sam mu šta joj se dogodilo i tada mu je sve bilo jasno. Od tada moja Emina više ne ide u školu. Hoće li, ako odemo u Ameriku, vidjećemo...

"Nikada ja ničija neću biti! Za mene muškarci ne postoje!"

Dok smo bili u Njemačkoj, odvela sam je bila ljekaru specijalisti, koji nam je savjetovao da Emina promijeni sredinu, jer ne smije ostati tamo gdje joj se to dogodilo. Sada znam da smo pogriješili sto nismo ostali u Njemačkoj. Jednom je jedan pristali mladić, također izbjeglica, kad je vidio Eminu, koja je stasala u pravu ljepoticu, rekao: "Ti ćeš, Emina, biti moja ili ničija." Trebalo je vidjeti kako je reagirala. "Nikada ja ničija neću biti. Za mene muškarci više ne postoje, jeste li čuli!", vriskalaje histerično moja Emina.

Niko joj više ništa slicno ne pokušava reći niti s njom razgovarati. Njezin mi pogled ledi krv u žilama. Nikada na njenom licu nema osmijeha. Na pitanja odgovara kratko, najkraće što može, a onda se zatvara u svoju ljušturu, u svoj svijet u kome ni za koga nema mjesta. Hiljadu je razloga za njezin tužni pogled. Djevojčice njezine dobi stalno su nasmijane, vesele, stalno se kikoću, traže sebi društvo, odlaze u školu. Vesele se. Moja Emina se ne smije. Više se i ne sjećam kako izgleda njezin osmijeh, kako je izgledao sjaj u njezinim očima.

Koliko puta samo proklinjem one koji su krivi za ugasli sjaj u očima moje male Emine, koji su krivi što se ona više ne smije, što se ne raduje životu koji je pred njom. Hoće li smoći snage i pomiriti se sa svojom sudbinom? Hoće li moći zaboraviti bol koju su srpski zlotvori nanijeli njezinom dječijem tijelu i njenoj dječijoj duši? Hiljadu zašto, a odgovora niotkud. Imali išta teže od činjenice da ne možes pomoći svom rođenom djetetu?

U svoj toj tuzi koja me je obuzimala od samog pogleda na Eminu ne nalazim vremena da razmišljam o vlastitoj boli. Samo noć, prokleta crna noć, nikako da izbriše bolna sjećanja. Iz noći u noć iznova se vraćaju, oživljavaju i kao da iznova proživljavam sve one strahote, svu onu bol, tugu. Ima li kraja mojim noćnim morama?
Tek su mi trideset i četiri godine, a osjećam da mi je dvadesetak više. Posijedila sam. Pitaju me zašto stalno imam duboke podočnjake. Šutim. Šta da im kažem? Gdje je početak, gdje kraj mojim morama. Ima li smisla pričati, pisati? Možda ipak ima. Zbog djece koja dolaze poslije naše. Neka se zna šta su nasa djeca od Srba doživjela, kakve su Srbe zlotvore upamtila, u šta je pretvoreno njihovo djetinjstvo. Zbog toga vrijedi ispričati svoje stradanje, svoja bolna sjećanja.

"Neka Bog zločincima pravedno sudi..."

slika

Teško je danas gledati lijepo Sarajevo koje se polahko obnavlja i sjećati se srpskog konc. logora u Kalinoviku. Kako uživati život i ljepotu Bosne koja me okružuje kad sam jednim većim dijelom svoga bića negdje daleko, gdje je zauvijek ostao dio mene, tamo gdje je ranjena i moja duša i moje tijelo, tamo gdje je moja Emina doživjela najstravičnije iskustvo, gdje joj je oduzeta nevina mladost, osakaćena duša. Kad jednog dana započnemo novi život u dalekoj Americi, možda se i mojoj Emini zaliječe rane.
Mozda potisne sva ružna sjećanja na Srbe -četnike, zlikovce iz Kalinovika. Možda, možda, možda... Živim za to možda i nikada se neću prestati nadati da ću na licu svoje Emine ugledati toliko željeni osmijeh. Gledam je kako drži sestricu Aidu, kako je brižno cuva, tepa joj, ali osmijeha nema, ni veselog pogleda, ni djevojačkih iskrica u očima.
Jednog dana, sigurna sam, Emina će se promijeniti, ali znam da nikada neće potpuno sve zaboraviti, potisnuti u sebi sva sjećanja na najcrnje trenutke svog mladog života.
Neka ovaj zapis, neka ovo svjedočenje pomogne i meni i drugima, a najprije istini i neka Bog bude jedini sudac ljudima i za dobra i za loša djela. Neka Bog i zločincima pravedno sudi...


Iz knjige : Molila sam da me ubiju
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 15/10/2009 03:58

Druže Tito, tebe Srbi lažu...
Autor:Vladimir Jovanović

Medijske munje i gromovi potresaju javnost Srbije (u kojoj se, navodno, još krije Ratko Mladić), nakon što je objavljen dio arhiva o hapšenju Dragoljuba-Draže Mihailovića. U jednoj od glavnih uloga se našao Jovo Kapičić, prvi general jugoslovenske UDBE (Uprave državne bezbjednosti) koji je učestvovao u hapšenju. U činu potpukovnika, Kapičić je početkom 1946. na širem području Višegrada, koordinirao djelovanje vojnih i policijskih snaga koje su lovile vođu četničkog pokreta. Nakon što je Mihailović uhapšen, Kapičić ga je doveo u Beograd, gdje je sredinom 1946. održan sudski proces - prenošen i preko radija - na kojem je osuđen na smrt strijeljanjem. General Kapičić tvrdi kako je Mihailović, od trenutka hapšenja, bio u nadležnosti srpske a ne jugoslovenske OZNE (Odjeljenja za zaštitu naroda, preteče UDBE), kojom je rukovodio Slobodan Penezić - Krcun. Pretpostavlja se da je srpska OZNA, nakon sudske presude, obavila tajnu egzekuciju i sahranu Mihailovića.

slika

Misterija se odnosi na mjesto gdje je Mihailović pokopan. Nagađa se da se grobnica nalazi na području Beograda: Adi Ciganliji, Lisičjem potoku, Starom sajmištu...

Srpske vlasti su oformile posebnu Državnu komisiju za pronalaženje posmrtnih ostataka komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini. Otvoreni su arhivi tajnih službi, BIA-e (Bezbjednosno-informativne agencije) i VBA (Vojno-bezbjednosne agencije). Izgleda kako nema bitnijih pomaka, jer arhive tajnih službi ne daju odgovor na pitanje gdje se nalazi Mihailovićev grob.

METEOROLOZI I ,,ČETNICI": General Kapičić kaže da nije ni sudio, ni tužio, ni ubio, ni sahranio Mihailovića, ali kako bi ga ,,da su meni rekli da ga strijeljam - strijeljao, kao što bih strijeljao samog sebe kad bih izdao svoju zemlju".
,,Neću da umrem kao lažljivo pseto. Ja ne brojim godine, nego dane. Vjeran sam idealima moje mladosti i mojim mrtvim drugovima!", kaže general Kapičić za Monitor. Sve i kad bi imao saznanja o mjestu sahrane Mihailovića, tvrdi kako ga ne bi otkrio ni po koji cijenu, jer je ,,Mihailović u grob stavio i srpski narod".

slika

Kapičić je jedini preostali, živi, visokorangirani svjedok događaja oko hapšenja Mihailovića. Do 1962. nije bilo nikakvih vijesti o tome na koji način su se nove jugoslovenske vlasti dočepale svog smrtnog neprijatelja, sve dok beogradska Politika nije objavila feljton Kako je uhvaćen Draža Mihailović.
Nakon što je Nikola Kalabić, komandant četničke Gorske garde, krajem 1945. vještom obavještajnom igrom namamljen da iz šume dođe u Beograd, gdje je uhapšen - otpočele su pripreme za hvatanje Mihailovića. Kalabić je, po svemu sudeći, postao saradnik OZNE.
Grupa oficira OZNE, njih ukupno 12-orica, bila je u konspiraciji izolovana u jednom stanu u Beogradu. Tu su, osim zapuštanja kosa i brada, takođe od Kalabića ,,učili" četničke običaje. Grupa ,,četnika", uključujući Kalabića, potom je prebačena na teren. Kapičić je sa svojim ljudima, sedmoricom drugih operativaca OZNE, bio maskiran u meteorologe i radio vezom iz Višegrada i okoline raspoređivao vojne i policijske snage kako ne bi poubijali ,,četnike".
Preko javki ,,četnici" su stupili u kontakt s Mihailovićem koji je prepoznao Kalabića. Prihvatio je njegov prijedlog da krenu za Srbiju gdje je, navodno, narod nestrpljivo očekivao njegov povratak i ,,nastavak borbe sa komunistima". U noći između 12. i 13. marta 1946. uhapšen je Mihailović, dok je veći dio njegove pratnje ubijen u obračunu na licu mjesta.

slika

Mihailović je navodno uzviknuo: ,,Šta bi, braćo Srbi!" Svi ,,četnici", oficiri OZNE, zbilja su bili listom Srbi.
,,Sa džipom, na putu Dobrun - Priboj, u blizini Višegrada, sačekao sam naše ‘četnike' koji su doveli Mihailovića. Pojavili su se ubrzanim korakom iz šume, preko jedne kosine. Mihailović je bio blijed kao kreč. Na putu do Beograda stali smo u Užice, gdje smo kupili hranu. Ponudio sam Mihailoviću hranu, on je odbio. To je bio čitav razgovor tokom puta", kaže Kapičić.

SPALJENI ARHIVI: Otvaranje arhiva tajnih službi potvrdilo je ,,komunističku istoriografiju" o načinu na koji je Mihailović uhvaćen, kao i iskaze generala Kapičića. U arhivu srpske BIA-e je pronađeno desetine depeša sa izvještajima o komunikaciji radio-vezom grupe koja je bila zadužena za hvatanje i centrale OZNE za Srbiju i Beograd. Najveći broj sačuvanih depeša je iz perioda od nekoliko dana uoči hapšenja, uključujući Kalabićeve depeše (koje je potpisivao pseudonimom Čika Pera). Zasluge za hapšenje Mihailovića dobilo je 12 operativaca OZNE Srbije, koji su odlikovani i unaprijeđeni, dok je vijest o hapšenju 24. marta 1945. u tadašnjem parlamentu objavio Aleksandar Ranković, u to vrijeme jugoslovenski ministar unutrašnjih poslova.

slika

Dvije decenije kasnije, 1966. godine, Ranković je smijenjen na plenumu Centralnog komiteta SKJ pod optužbom da je UDBA - koju je, iako formalno potpredsjednik države, i dalje kontrolisao - postavila prislušne uređaje u Titovoj rezidenciji. Događaj je u vezi sa aktuelnim pokušajima da se utvrdi lokacija Mihailovićevog groba. Kapičić je od 1946. bio Rankovićev pomoćnik, a od 1956. ambasador u Mađarskoj i Švedskoj, do 1963. godine. Nakon smjene Rankovića, Tito je planirao velike čistke unutar UDBE i pozvao je Kapičića, koji je u to vrijeme bio penzioner, da preuzme jugoslovensku tajnu službu.
,,S Titom sam razgovarao u njegovoj rezidenciji u Užičkoj ulici. Nikad u životu ga nijesam vidio takvog - bio je uzbuđen, ljut. Razgovoru je prisustvovala i Jovanka Broz. Poveo me u njegov kabinet i pokazao neke kablove. Kazao sam mu kako ne vjerujem da ga je Ranković prisluškivao, da je to nečija podvala", rekao je Kapičić izvještaču Monitora.
I bez Kapičića, UDBA je pročešljana uzduž i poprijeko, ne samo kadrovski. Dokument koji se sada nalazi u beogradskom Arhivu Jugoslavije (АЈ, SIV, 130, fas.br..558 - 1969. SSUP SDB, strg.pov.01. br. 42., 5. februar 1969.) govori o tome kako je obavljena velika revizija materijala tajne službe. Naime, na dan pada Rankovića, 1. jula 1966. godine, jugoslovenska UDBA je imala ukupno 2.754.923 personalnih dosijea ili, u dužini, oko 12 kilometara povjerljivih materijala! Dokumentacija je, odlukama posebnih komisija, narednih godina manjim dijelom ustupljena arhivskim ustanovama a najveći dio je spaljen, ukjučujući i dio dokumentacije o hapšenju i pogubljenju Mihailovića.
Srpska BIA - čija je delegacija ove godine položila vijenac na spomenik Mihailoviću na Ravnoj Gori - dostavila je tamošnjem tužilaštvu dokumentaciju kojom se potvrđuje da je ,,iz arhivskog fonda uništena dokumentacija koja je u datom političkom trenutku predstavljala balast za službu". U jednoj bilješci od 19. maja 1969. godine navodi se da je uništena cjelokupna dokumentacija, podaci za lica kojima se tajna služba bavila, materijal u vezi sa raznim operativnim akcijama, veći broj skripti i kartoteka ,,o neprijateljskim i na smrt osuđenim kolaboracionistima okupatora". Zapisnici od 14. i 31. jula 1966. godine, neposredno nakon pada Rankovića, ukazuju da su kase sa arhivskim materijalom otvarane, zatvarane, a potom i zapečaćene, kao i da su tom prilikom uzeti Materijali sa primjedbama druga Rankovića.

STARI, NE BRINI: Ironija se ogleda u činjenici da su i Ranković i nekadašnji šef OZNE Srbije Krcun Penezić, poput Mihailovića, naknadnim tumačenjima dobili status ,,žrtve antisrpske zavjere". Na sahrani Rankovića avgusta 1983. na beogradskom Novom groblju se okupio, tvrdi se, 100.000 ljudi - što je bio prvorazredni politički skup u praskozorje obnavljanja srpskog nacionalizma. Za smrt Penezića, u automobilskoj nesreći novembra 1964, postoji, iako ničim dokazana, tvrdnja kako je ,,poginuo pod sumnjivim okolnostima". U Penezićevom automobilu, koji je jurio 130 km na sat, nalazio se u Svetolik Lazarević, šef grupe ,,četnika" iz OZNE koja je uhvatila Mihailovića.

slika
S.Penezic-Krcun

Književnik Dobrica Ćosić (vidi boks) bio je blizak i sa Rankovićem i sa Penezićem. Kasnije je ispričao: ,,Krcun je jednom, u pripitom stanju, u Plavom vozu, na putu za Zagreb, rekao Titu: ‘Stari, ne brini za sebe dok smo ti mi Srbi verni'".
Iako dio Srba sada voli da zapjeva Druže Tito tebe Srbi lažu/Oni vole đenerala Dražu Titova grobnica, Kuća cvijeća, još uvijek je u Beogradu.

Dobrica Ćosić 1946. optuživao Dražu za ,,nebrojene zločine"

slika

Kao izvještač magazina Duga Dobrica Ćosić je prisustvovao suđenju Dragoljubu Mihailoviću. Evo izvoda iz njegovog članka: ,,Godine 1943. na zboru u Župskom Stupnju, u kome su četnici zaklali mladića zato što je voleo partizane, rekao sam seljacima i njegovoj majci: ‘Vi ćete suditi izdajnicima!'... I, evo, ovog sunčanog junskog jutra misao i želja miliona ljudi biće stvarnost... Banditi daju generalije. Šta me se tiču! I petogodišnje siroče iz Vranića i nepismena starina iz Foče zna ih po grobovima... Za unakaženu Milančetovu detinju dušu, za ubijenu radost igre i srećnog dečaštva optužujem Dražu! Javni tužilac čita... Njegova optužba nije ni hiljaditi deo onoga što mi osećamo. Optužba o tome ne govori. Optužujem. Sada više ne znam šta je važnije, šta je strašnije. Deset, sto, hiljadu nebrojenih zločina njegovih..." (Duga, br. 47, 20. jun 1946. godine).

Od Gaete do Nobelove nagrade

Od kraja 1980-ih Jovo Kapičić se našao u središtu polemika na istorijske teme. Rođen je 1919. u kampu Crnogorske vojske u Gaeti (Italija). Njegova biografija je neodvojiva od sobitija 20. vijeka.
Kapičićeva predratna, izuzetno zgodna djevojka Davorjanka - Zdenka Paunović, bila je Titova ratna sekretarica i nevjenčana supruga do svoje smrti 1946. godine. Kapičić se oženio sa Milom, kćerkom Jovana Ćetkovića, 1918. poznatog unioniste i autora knjige Ujedinitelji Crne Gore i Srbije (1940). Optuživan je Kapičić da je bio jedan od glavnih protagonista Golog otoka. Polemisalo se i o njegovoj ulozi oko ubistva Krsta Popovića (1947), koji se nije odazvao na pozive Kapičića da se preda.

Vještina i lična hrabrost preporučile su Kapičića da još 1941. godine postane politički komesar Lovćenskog partizanskog odreda. Učesnik je svih najtežih partizanskih borbi i odlikovan je Ordenom narodnog heroja.

Manje poznati su drugi aspekti Kapičićevog neobično bogatog životopisa. Bio je 1945. glavni obavještajac u Ambasadi DFJ u Parizu kojom je rukovodio poznati srpski pjesnik Marko Ristić. Iz Skoplja je - na liniji tadašnje Titove zamisli o stvaranju ,,Velike Jugoslavije" od Trsta do Soluna - koordinirao akcije grčkih komunističkih ustanika (pokret ELAS, pod komandom Markosa Vafiadesa, uz podršku etničkih Makedonaca iz Egeja) protiv britanskih trupa i njoj lojalnih grčkih saveznika. Kao saradnik, po liniji propagande, tada mu je bio dodijeljen jedan drugi poznati književnik - Mihailo Lalić. Krajem 1940-ih Kapičić je, ispred UDBE, rukovodio timom naučnika, uključuju akademike Pavla Savića i Ivana Supeka, na projektu stvaranja jugoslovenske atomske bombe. U najvećoj diskreciji je bio na terenskim istraživanjima u Makedoniji u potrazi za rudom uranijuma. Neposredno po vojnoj intervenciji SSSR-a, Kapičić je 1956. upućen u Mađarsku za ambasadora, gdje je postavio obavještajnu mrežu.

Na istom zadatku je, kao ambasador, bio u Švedskoj, gdje mu je, u poslovima nadziranja ,,neprijateljske emigracije", pomoćnik bio Vladimir Rolović (ustaše su ga ubile 1971). Kapičić je bio zadužen i da svi aspekti dodjeljivanja Nobelove nagrade Ivu Andriću 1961. budu odrađeni bez greške...

Izvor:Monitor,Podgorica
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 17/10/2009 07:03

O nekim desavanjima u predhodna dva svjetska rata, malo se toga moglo naci u udzbenicima istorije.Danas na internetu imamo puno prezentiranih tekstvova od autora koji su i sami bili ucesnici u nekim dogadjanjima ali kasnije su sami odlucili da obznane svoje djelovanje i djelovanje grupe u kojoj su radili. Jedan od njih je i ugledni njujorski biznismen Benjamin Fridman.Na internetu ima zvucni zaspis ali i prevod njegova govora, iz koga mozemo saznati mnogo toga sto ranije nismo znali.Istina na Podforumu nauka i edukacija prezentirao sam slicne tekstve od drugog autora ali ovaj tekst Benjamina Fridmana nekako mi djeluje najargumentovaniji, sto je i razumljivo, jer se radi u ucesniku samih dogajanja.

slika

Kompletan teks ne mogu prebaciti ali evo link koji mozete otvoriti i procitati tekst pod naslovom "Istina kakvu nismo znali".Nemojte se iznenaditi ako vas nakon pocetnog citanja izbaci uz zahtjev, da restartujete kompjuter, jer je sve pod kontrolom mocnika, koji nam prezentiraju svoju "istinu" a zabranjuju pravo na bilo koju drugu istinu koja se ne poklapa sa njihovom.
http://www.scribd.com/doc/19525989/Isti ... iste-znali
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 23/10/2009 02:57

Batko-Veselin Vlagovic, zlocinac sa Grbavice, ubica
Gorana Cengica reprezentativca YU

slika

Crnogorski premijer Milo Đukanović u Spužu je otvorio dvije nove zatvorske zgrade - za žene, strance i maloljetnike - objavili su podgorički mediji. Za neupućene Spuž je zatvor odnosno Zavod za izvršenje krivičnih sankcija u kojem je nekoć bio zatvoren i "monstrum sa Grbavice" Veselin Vlahović zvani Batko, osumnjičen za ratne zločine počinjene u BiH.

Vlahovićevo bjekstvo iz zatvora u Spužu 18.juna 2001.godine, od koga je prošlo punih sedam godina, sudeći po načinu kako je izvedeno, bilo dobro isplanirano iznuta i izvana, i uz "balogoslov ", kako se osnovano sumnja, nekih tada moćnih pojedinaca iz vlasti.
Vlahović je, prema navodima optužbe tokom 1992. i 1993.godine u sarajevskom naselju Grbavica kršio prvaila međunardonog prava i kao pripadnik oružanih formacija - ubijao, mučio i nečovječno postupao sa civilnim stanovništvom; - silovao, uzimao taoce, kolektivno kažnjavao, protizakonito zatvarao i pljačao ljude."

"Kasapin sa Grbavice" je, slučajno ili ne, iz zatvora u Spužu "pobjegao" upravo u dan kada je u Podgorici, na sastanku predstvnika Ministarstva pravde Crne Gore i BiH postignut dogovor po kome bi zvanično Sarajevo Podgorici usutpilo dokumnetaciju na osnovu koje bi se moglo suditi Vlahoviću. Ministar pravde u crnogorskoj Vladi u to vrijeme bio je Dragan Šoć, iz Narodne stranke, čiji je osnivač i lider dugo godina bio Novak Kilibarda, veliki zagovornik rata s početka 90-ih godina.

Na čelnim pozicijama premijera i predsjednika Crne Gore bili su Milo Đukanović i Filip Vujanović.
Monstrum Veselin Vlahović je iz spuškog zatvora pobjegao pored tri čuvara, usred bijela dana, preskočivši zid visok četiri metra. Pri tom je bez problema prošao kroz "zabranjenu zonu" široku tri metra. Prema svjedočenju jednog mještanina koji je bio očevidac Vlahovićevog bjekstva, bjegunac je nakon što je "savladao" brojne prepreke, preplivao rijeku Zetu gdje ga je čekao bijeli "golf" kojim se udaljio u nepoznatom pravcu.

Da ovu nemoguću misiju Vlahović nije mogao sam izvesti svjedoče i izjave tadašnjeg direktora Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija u Spužu Željka Jočića koji je kazao da "prikupljene činjenice nakon ovog bjekstva svjedoče o tome da je sve bilo unaprijed pripremljeno i sinhronizovano u i van spuškog zatvora."

- „Na osnovu dosada prikupljenih saznanja lako je zaključiti - to bjekstvo je bilo organizovano Vlahović je u tačno određeno vrijeme, neometan od strane službenika kojima je isključivi posao da obezbjeđuju bedeme zatvorenog dijela KPO, pobjegao do vozila koje ga je čekalo i nestao u nepoznatom pravcu. Bio je dakle potpuno siguran da će bez problema preskočiti bedme visini četiri metra i pretrčati brisani prostor od nekoliko stotina metara“ - izjavio je Jočić tada i dodao da je "zanimljiva činjenica da policija tokom vršenja uviđaja nije uzela izjave od zatvorenika koji su prisustvovali bjekstvu, iako se osnovano sumnja da su neki od njih pomogli Vlahoviću."

Ko je u Crnoj Gori i zašto pomogao Vlahoviću osumnjičenom za ratne zločine, da izbjegne sud pravde? Ako se zna da je ova država ni do dana današnjeg nije suočila sa svojom krvavom ratnom prošlošću te da je mnogo onih koji su direktno ili indirektno učestovali u ratnim zločinima, sasvim je jasno da je "podugačak spisak" onih koji bi i danas bili motivisani da učine isto.

Tadašnji ministar pravde Dragan Šoć je predstavnik stranke koja je među prvima bila za ideju formiranja paravojnih formacija koje bi išle da "brane" Bosnu i Dubrovnik. Tada a i sada vladajuća Demokratska partija socijalista nastoji da svoj udio u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije "izbriše" prekrajanjem istine i uništavanjem dokumentacije iz toga perioda kao i preko svojih "istoričara" koji pišu neku novu istoriju o njima kao "mirotovorcima."

Podsjetiću da je Vlahović pobjegao iz zatvora u Spužu prije sedam godina, tačnije 18.juna. Prema pisanju bosanskohercegovačkih medija, BiH je samo sedmicu dana prije toga "zvanično zatražila izručenje Veselina Vlahovića zvanog Batko od SR Jugoslavije”. Ovo je na konferenciji za novinare saopštio Daglas Kofman, portparol UN, ističući da bosanske vlasti traže izručenje Vlahovića zbog "kršenja međunarodnih zakona" na Grbavici tokom rata u Bosni od 1992. do 1995. godine.

Poslije brojnih natpisa u crnogorskoj i bosanskoj štampi i špekulacija da li će Vlahović biti izručen, crnogorske vlasti su sada konačno suočene sa javnim zahtjevom za izručenjem jednog svog građanina optuženog pred Haskim tribunalom za ratne zločine. Po riječima Kofmana sudije iz Haga su već dale zeleno svijetlo da se Vlahoviću sudi u Bosni - pisali su bh. mediji.

Međutim, tadašnji crnogorski ministar pravde Dragan Šoć je negirao takvu mogućnost. U izjavi za BBC Šoć objašnjava: “Pošto Haški tribunal priznaje cjelovitost i subjektivitet Jugoslavije, on se nikada nije obraćao vlastima Crne Gore, mimo Beograda. Dakle činjenica da je Crna Gora sastavni dio Jugoslavije moze da bude otežavajuća okolnost za saradnju sa sudom u Hagu", kazao je Šoć. O ratnim zločinima koje je počinio Vlahović u BiH, postoje brojna svjedočenja.

slika

Od samog početka rata u BiH, Veselin Vlahović - Batko je učestvovao kao dobrovoljac na srpskoj strani a njegova paravojna formacija koju su činili uglavnom kriminalci, počinila je veliki broj zločina, prije svega u sklopu politike etničkog čišćenja Srpske demokratske stranke. Batkova grupa se, prema navodima sarajevskih novina, formalno vodila kao dio jedinice "Bijeli anđeo", kojom je do svoje pogibije, juna 1992. godine, komandovao Zoran Vitković, a kasnije Predrag Jovančić, zvani Peđa. Prema izjavama preživjelih, Vlahović je izvršio ili je učestvovao u ubistvima preko stotinu građana nesrpske nacionalnosti. Također je učestvovao i u protjerivanju više hiljada građana Grbavice i Vraca. Ubijao je iz vatrenog oružja, klao nožem, a o sudbini onih koje je Batko protjerao iz Lenjinove i Splitske ulice, ni do danas se nista ne zna. "Pored ubistava Vlahović je silovao žene i djevojke nesrpske nacionalnosti. Na Vracama je formirao javnu kuću, gdje je dovodio i silovao starice, ali i trinaestogodišnje djevojčice. Silovao je i majke i kćeri pred članovima njihovih porodica. To je radio sam i u grupi. Neke od žena je silovao više puta o čemu postoje brojna svjedočenja", pisale su sarajevske "Večernje novine".

U knjizi "Balija", koju je napisao Božo Debelnogić, koji je ratovao na Grbavici u jedinicama srpske vojske, cijelo jedno poglavlje posvećeno je Batku i njegovim "podvizima". Između ostalog stoji: "Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on doduše i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući tako svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea ... Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao... Batko je Muslimane mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno – recimo, koliko ljudi postrojenih jedan iza drugoga može ubiti jednim metkom iz papovke, riješio je tako što je pokupio u stanovima deset nesretnih Muslimana... stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u prelomu stomaka i opalio. Zadnju dvojicu koja pokušaše pobjeći, pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznao u ljude koji su se grčili na zemlji stade preborjavati. "Samo osam". Sjede u auto i ode niz Vrace prema Grbavici."

Veselin Vlahović je, u vrijeme kada su se natpisi o njegovim zločinima pojavili i u crnogorskoj štampi, već bio u istražnom zatvoru u Spužu. Tamo je, tvrde očevidci, komentarisao: "Ljudi, ova glava sada vrijedi milion dolara"! U oktobru 1999. godine podgorički nedjeljnik "Monitor" je objavio pismene izjave svjedoka koji Vlahovića terete i za ubistvo šestogodisnje djevojcice Azre Pecar. Njena majka Sena objašnjava da su njena kćerka i svekrva ubijene u "živom štitu" na sarajevskom Jevrejskom groblju, 14. juna 1992. "Četnici su potjerali nas 15, od toga sedmoro djece, ka položajima Armije BiH. Potom su otvorili vatru. Imena ubica su 'Batko' - Veselin Vlahović (nekadašnji radnik u kafeu "Hamam bar" na Grbavici) i Iro Ždrale (komšija iz Trebevićke)", tvrdi Sena Pecar koja je prilikom ubistva svoje ćerke i ranjena u kičmu, zbog čega je ostala invalid.

slika

Vlahović je povodom pisanja o zlodjelima koje je počinio, podgoričkom nedjelniku "Monitor" uputio iz zatvora pismo - demanti u kojem je tvrdio da "ni u jednom zločinu nije učestvovao." Gotovo istovremeno, iz BiH je stigao zahtjev za njegovu ekstradiciju. "Monstrum sa Grbavice" ubio je i Gorana Čengića, nekadašnjeg člana rukometne reprezentacije SFRJ. Čengic je ubijen u junu 1992. godine, a njegovo tijelo je nakon devet godina pronađeno i spokopano. Prema sarajevskim izvorima, on je jedan od najmanje pedesetak Sarajlija koje je u prvim ratnim mjesecima ubio Veselin Vlahović.

Novinarka "Oslobođenja" Edina Kamenica ovako opisuje Goranovo ubistvo: "U danu kada se to desilo, Batko je iz Shopinga (naselje na Grbavici) poveo sa sobom Husniju Ćerimagića. Na isljedjivanje. Tako je zvao svoje ubijanje. Starac u pidžami drhtao je na stubištu. Goran, čija je porodica ranije otišla iz Sarajeva (u Beograd) zbog liječenja starijeg djeteta, i koji je majci, u posljednjem telefonskom razgovoru, dao samo da nasluti kako i on pokušava da izadje sa Grbavice - ali to nije nimalo lako - otvorio je vrata i povikao na Batka: 'Šta to radiš! Vidiš li da je čovjek bolestan?' 'A, evo i jednog Čengića', obradovao se Batko. Žrtva je došla sama... Tog dana Batko je pucao u cijelu jednu grupu ljudi. Pucao, pucao, pucao. Mislio je da je to njihov kraj. Ali instinkt životinje traži oprez. Sutradan je ponovo došao u Trebevićki potok, gdje su ležala tijela. Nešto se micalo. Goran je bio živ. Od svoje košulje je otrgnuo komad i zavio ranu. Zaustavio krv.

Svjedok koji je prisustvovao zločinu još je na Grbavici. Kaže, a to je potvrdio i Momčilo Mandić kada su se neki Goranovi prijatelji interesovali za njega, da je Batko bio sretan što ga 'nos' nije izdao. Uskliknuo je: 'A, balijo, mislio si da ćeš preživjeti...bilježe sarajevski mediji.Prema kazivanju Goranove majke Nataše Čengić (rođene Zimonjić), Goranova prababa je rođena sestra crnogorske kraljice Milene Petrović. Goranov otac, Fićo, pravo ime mu je bilo Ibrahim, ali su ga svi znali po onome koje je nosio u partizanima, bio je prvi gradonačelnik Sarajeva, da bi, nakon sukoba sa Aleksandrom Rankovićem, na Golom otoku robijao pet godina...

--Žrtve Veselina Vlahovića, zvanog Batko su i Mustafa Zele, i Zvonko Bodulović, i Hajrudin i Sabaha Husanović, i Elbisa Subašic... Vidjevši pločicu pričvršćenu za njen poštanski sandučić, samo je prokomentarisao: 'Lijepo prezime...' Malo kasnije je zalupao na vrata ove profesorice i naredio joj da pođe sa njim. Mi smo objavili potresno svjedočenje Sene Salmanagić, koja je svojim očima vidjela kako Batko utjeruje nesretnu ženu u bijeli golf. Njegove žrtve su i Džemal i Azra Gološ, Nazija i Šerif Koristoviš, i Kemal Smajić, Zlatko Alagić, ...svjedoči sarajevsko "Oslobođenje". Ali Vlahović nije samo ubijao svoje žrtve - Silovao je N.N. u prisustvu njenog nepokretnog supruga. Silovao je 13-godišnju N.N. pred njenim ocem. Silovao je N.N. a onda je prepustio svojim 'Bijelim anđelima'...

slika

Veliki je broj onih koje je Vlahović "odveo iz njihovih stanova na Grbavici" a o kojima se još uvijek ne zna ništa. Sa Grbavice, bivše zadužbine bega sa Krbave, koju su okupatori proglasili "srpskom Grbavicom."Priča o tome kako je Crna Gora "planski pustila iz Spuškog zatvora "osumnjičenog za ratne zločine Veselina Vlahovića Batka, kod onih koji bi zbog toga trebali biti odgovorni u ovoj državi - pala je u zaborav. Samo zaboravu je ne daju oni čiji su najdraži poklani, pobijeni po Grbavicu, strijeljani po Trebeviću. Oni moraju znati istinu i tražiti objašenje zvanične Crne Gore - zašto je "monstrum sa Grbavice " na slobodi? Ne bi bilo iznenađenje da, živi negdje tu po Podgorici kao neki "sitni zanatlija" jer je i General u penziji MUP-a Srbije Vlastimir Đorđević, optužen za ratne zločine nad kosovskim Albancima 1999., uhapšen prošle godine u Budvi, navodno tri pune godine proveo u tom mjestu kao garđevinski radnik i to sa lažnim prezimenom. "Zaštitni znak", novo prezime bilo mu je - Karadžić.

slika

Petnaest godina od muckog ubistva Gorana Cengica, bivseg rukometasa “Bosne”, “Mlade Bosne” i “Crvene Zvezde”, divnog covjeka kojeg se svi ljubitelji sporta u Sarajevu sjecaju sa pijetetom i postovanjem. Kao sedamnaestogodisnjak, igrao je za RK “Bosnu” u finalu Kupa Jugoslavije 1963.godine kada je “Bosna” pobijedila bjelovarski “Partizan” sa 16:14. Na slici su u gornjem redu: Fehvad Mostarac, Resad Sarenkapa, Dragan Nozica, Goran Cengic, trener Nikola Cucic, Pero Pilic i Vojo Bjegovic. Cuce: Zoran Vukovic, Slobodan Janjic, Zeljko Martincevic, Mladen Cakeljic, Kirija Milosevic i Fahrudin Softic. Nazalost, Goran, Pero, Cule, Zoran i Fahro nisu vise medju zivima.
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Tuzna istina

PostPostao/la prolece dana 23/10/2009 10:41

Imam nesto da kazem u vezi ispovesti Ines Ribic.
odlicno poznajem desavanja u Gorazdu u to vreme,i cilj mi je samo istina.
Deda Ines Ribic postupio je pravilno kada je Ibrahima predao u ruke Srba,odnosno on nije mogao nista da uradi da bi sprecio to sto se dogodilo.A zasto?
Ibrahim Ribic pre nego je postao taksista bio je zaposlen u Pobjedi gde je cak dva puta hvatan u kradji eksplozivnih materija koje je po misljenju Srba doturao Muslimanskoj strani,tako da je oznacen kao jedan od ljudi koji su znali sta se sprema.Glupo je to reci ali mislim da bi i ja dopustio da mi odvedu snaju a da time omogucim unucima da nastave da zive.Necu vise o tome ,mucno je.
Majku Ines Ribic ubili su muslimani.Ines zna njihova imena.Tom prilikom ubili su i Srbina koji ju je vozio do Srpske zdravstvene stanice i nazad.a ubili su je zato sto su posumnjali da je otisla tamo da odaje Srbima,jer je bila Srpkinja.Kakva greska!
Ines Ribic je preko Srbije otisla u inostranstvo.
Zao mi je ako sam nekoga uvredio,zao mi je te zene koja je prosla takvo stradanje,a drago mi je da je prezivela i ostala normalna.
Svako od nas mora pogledati istini u oci,i pogledati unapred.Moramo jedni drugima prastati.Hvala.
prolece
 
Postovi: 1
Pridružen/a: 23/10/2009 10:21

Re: Tuzna istina

PostPostao/la kiki-miki dana 23/10/2009 13:35

prolece je napisao/la:Deda Ines Ribic postupio je pravilno kada je Ibrahima predao u ruke Srba,odnosno on nije mogao nista da uradi da bi sprecio to sto se dogodilo.A zasto?



Ovo uvećano me baš bode u oči.Pravilno postupio. :shock: :-)

Ako je znao da će ga četnici odvesti kad-tad zašto je to morao uraditi :?:


I koliko mi je poznato Ines je imala dovoljno godina da bi se sjećala šta se tačno dešavalo u tom periodu.Svaka joj čast što ima hrabrosti i snage da iznese na vidjelo to i nadam se da će oni koji su to uraditi dobiti zasluženu kaznu.
kiki-miki
 
Postovi: 17523
Pridružen/a: 30/09/2007 12:33

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 24/10/2009 05:36

U ratu je najgore bezvlasce.Svako moze da odvodi, malati, siluje i ubija a da za nedjela ne odgovara.Dovoljno je samo da navede bilo kakav razlog i svi drugi to prihvate kao istinu.Kakvih sam se samo gluposti nasusao, koje su moje komsije druge nacionalnosti prihvatali kao istinu.Ako pogledamo ko su ti ljudi koji mlate, siluju i ubijaju, ne ce biti tesko primijetiti da se radi o ljudima koji u sredini zivljenja nisu uzivali nikakav ugled.Ono sto me cudilo a i danas me cudi, kako su oni drugi,koje smo smatrali pametnim i koji su zahvaljuci svojoj pameti zauzimali najvise funkcije i sami postali primitivci najnize vrste, jer su to sve gledali a nista nisu poduzimali.Da li je stvarno postojala ta medjunacionalna mirznja u tolikoj mjeri da dodjemo u situaciju u kojoj tvrdimo, "da ne mozemo zivjeti zajedno, nego samo jedni pored drugih"?Kako je moguce da covjek samnom izlazi na vecere a u ratnim uslovima prelazi na drugu stranu ulice, samo da se samnom ne susretne, itd,itd ?
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 28/10/2009 03:13

Napomena:Nisam u mogucnosti prilagoditi tekst brzem citanju ali i ovako sve ce biti jasno onima koji zele saznati vise, kako se postupalo i sudilo Mladim muslimanima.Ovo je samo jedan primjer ali pred pocetak poslednje rata izasla je knjiga na ovu temu. Tacnog naslova ne mogu se sjetiti ali oni koje interesuje ova problematika, naci ce knjigu u nekoj od sarajevskih knjizara.
Zah

MUSTAFA BUSULADŽIC
Pıše: Prof. Ismet KASUMAGIC

slika

Mustafa Busuladžiæ roðen je 1.aprila 1914. u Gorici kod Trebinja, a strijeljan je 29.juna 1945. godine, što znaèi da je imao svega 31 godinu kada je ubijen. U tom kratkom životu on je ipak izrastao u vrhunskog intelektualca. Po završenoj osnovnoj školi upisao se u medresu u Travniku, gdje je završio tri razreda u Elèi Ibrahim- pašinoj Fevziji, a nastavio je školovanje u Gazi Husrev- begovoj medresi u Sarajevu, gdje je i maturirao. Još kao medresalija objavljivao je izuzetno zrele i kvalitetne radove u \"Islamskom svijetu\",\"Novom Beharu\", \"Islamskom glasu\", \"Muslimanskoj svijesti\", \"Obzoru\", \"Svijesti\", \"Kalendaru Islamskog svijeta\", \"Kalendaru Narodne uzdanice\", \"El-Hidaji\", \"Glasniku VIS-a\", \"Kalendaru Hrvata\", \"Veèernjoj pošti\", \"Našoj domovini\" i drugim publikacijama. Nakon toga upisao se na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu, gdje je diplomirao 1940.godine. Kao student bio je predsjednik Udruženja studenata. Iza toga proveo je dvije godine u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijentalistike. Jedno je vrijeme na radiostanici bio spiker za hrvatski jezik. Tada je bio suradnik italijanskih èasopisa Mondo Arabo i Orijente Moderno.

Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor na Šerijatskoj Gimnaziji, a honorarno je radio u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehnièkoj školi. U profesorskoj karijeri pokazao se odliènim pedagogom i metodièarem. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio. Njegov je publistièki rad obiman. Pored orijentalnih (arapskog i turskog) dobro je poznavao njemaèki, francuski i italijanski jezik. Bio je odlièan govornik.
M. Busuladžiæ jedan je od najveæih boraca prošlog vijeka za islam i muslimane na ovim prostorima. U kratkom životu uèinio je za muslimane u Bosni i Hercegovini više od mnogih koji su znatno duže živjeli. Bio je pisac, prevodilac, publicist, kritièar i recenzent, govornik i mislilac, poliglot, a nadasve borac i pregalac za islam, èijem je razvoju na ovom tlu posvetio cio svoj životni vijek.

Dr. Muhamed Hadžijahiæ (1918.-1986.) rekao je o Busuladžiæu slijedeæe: \" Mene je posebno èudilo njegovo poznavanje jezika. Mustafa je teèno govorio svaki od tih jezika, i zato je moja ocjena da smo izgubili dva velika èovjeka: hadži Mehmed-ef. Handžiæa i Mustafu Busuladžiæa. Handžiæ je uèenjak kakav se nije rodio u posljednjih sto godina. Vrlo je bio znaèajan za muslimane Bosne i Hercegovine, no smatram da je Busuladžiæ još i znaèajniji zato što je, pored velike uèenosti, poznavao i evropske jezike.\" Prof. Hazim Šabanoviæ oduševljeno je prièao o Mustafi Busuladžiæu. \"Znao je na njemaèkom stranice i stranice Spenglerovih djela napamet. Pisao je lahko, teèno, kristalno jasno i inspirativno.\" Akademik Hamdija Kreševljakoviæ, kao uèenjak, usmjeravao je Busuladžiæa i mnoge druge u znanstvenom radu, kao i Mehmed-ef Handžiæ i drugi profesori.

Mustafa Busuladžiæ jedan je od najplodnijih pisaca muslimanskog intelektualnog kruga kod nas. Bio je jedan od rijetkih muslimaskih intelektualaca koji je dobro poznavao filozofiju Istoka i Zapada, a posebno materijalistièku filozofiju i marksizam. To su isticali i o tome pisali teoretièari marksizma, konstatirajuæi da su od muslimanskih intelektualaca dobro poznavali marksizam i materijalistièku filozofiju jedino Busuladžiæ i Husein-ef. Ðozo.
Mustafu Busuladžiæa upoznao sam kao uèenik Šerijatske gimnazije u Sarajevu, gdje mi je predavao italijanski jezik. Istovremeno je mojoj sestri i dvjema amidžiènama predavao filozofiju u Ženskoj medresi. Sjeæam se kako su one, kao starije od mene, jako cijenile profesora Busuladžiæa. One su bile iznenaðene u kojoj je mjeri on poznavao svjetske filozofe i uèenjake i sebe postavljao u ravnopravan položaj s njima kada je iznosio njihova mišljenja i postavke. Tako je on, recimo, imao obièaj kazati: \" Filozof Kant misli tako i tako, a ja mislim ovako. \" To je tako uvjerljivo obrazlagao da su uèenice prihvatale njegove tvrdnje. Ja i moje razredne kolege uèili smo talijanski iz ljubavi prema profesoru, jer su nam dolaskom nove vlasti nametnuti njemaèki i italijanski, pored arapskog i francuskog i, kasnije, turskog jezika.

Busuladžiæ je bio pravi prijatelj uèenika, a ja sam ga osobito cijenio kao èovjeka ne samo širokog obrazovanja nego i primjernog islamskog morala. Dok su se neki profesori, da im ne pominjem imena, jer su kasnije uvidjeli da su bili na pogrešnoj strani, po partijskom zadatku su se ubacili meðu nas, uèenike, kako bi nas ateizirali, dotle se rahmetli Busuladžiæ svim svojim snagama, a najviše liènim primjerom, trudio da nas uèini onima koji zavrjeðuju da nose ponosno ime MUSLIMAN.

Svoje poznavanje Mustafe Busuladžiæa upotpunio sam tek kad sam saznao da se u prostorijama \"Merhameta\" održavaju zanimljiva predavanja, te da se tamo sastaju \"Mladi Muslimani\". Èim sam za to èuo od sestre, a to je bilo u mjesecu ramazanu 1943., odmah sam shvatio da je moje mjesto tamo. Otišao sam prvo u školu iza \"Hurujeta\" na Bendbaši, gdje su se svakodnevno okupljali \"Mladi Muslimani\". Tamo sam, izmeðu ostalih, susreo Munira Gavrankapetanoviæa i još neke, meðu kojima i nekolicinu onih koji su kasnije ubijeni. Tada sam saznao da se nisu mogli registrovati kao samostalno društvo, pa su ušli u okrilje Udruženja ilmije \"El-Hidaje\" kao produžnica. Tadašnji predsjednik \"El-Hidaje\", rahmetli Mehmed-ef. Handžiæ odredio je za zvaniènog predsjednika produžnice \"Mladi Muslimani\" prvo Kasim-ef. Dobraèu, a vrlo brzo nakon toga upravo Mustafu Busuladžiæa.

Ranije smo obilježili 50-godišnjicu misteriozne smrti, poslije operacije bruha, našeg najveæeg alima Mehmed-ef. Handžiæ, koji je preselio na ahiret u 38. godini života, liènosti koja se ne raða ni u svakih sto godina. On je bio hrabri prvopotpisnik poznate Sarajevske rezolucije protiv zloèina koji su vršeni nad Židovima, Srbima i Ciganima u II Svjetskom ratu.

Mustafa Busuladžiæ tada je bio jedan od najmlaðih èlanova \"El-Hidaje\", a po svojim sposobnostima pravi uèenik i sljedbenik velikog alima Mehmed-ef. Handžiæa. Pored svoga širokog obrazovanja, obojica su bili izuzetno hrabri, pravi mudžahidi, kao i drugi zvanièni predsjednici produžnice \"Mladi Muslimani\": Kasim-ef. Dobraèa i hfz. Ibrahim-ef. Trebinjac. Svi su oni, po potrebi, držali predavanja \"Mladim Muslimanima\", pored predavanja koja su držali glavni organizatori \"Mladih Muslimana\", meðu kojima su se isticali Esad Karaðozoviæ, Emin Granov, Asaf Serdareviæ i drugi.

Mustafa Busuladžiæ uvijek je bio spreman da drži predavanje s temom koja zanima mlade. Njegova su predavanja bila ne samo vrlo pouèna nego su razvijala i borbeni moral. Ako bi se kad desilo da nemamo predavaèa za najavljeni termin, moja je dužnost bila da pronaðem profesora i da ga obavijestim da nam treba predavaè. Obièno sam ga nalazio u Ženskoj medresi; saèekao bih odmor, a on, èim me vidi, samo je pitao koja je tema predviðena i dolazio je spreman utemeljeno obraditi potrebnu materiju, sve potkrepljujuæi èinjenicama i islamskim stavovima. Isticao je da se vjerovanje potvrðuje djelima, navodeæi obaveze prema sebi, prema drugima i prema Bogu. Zato nije èudo da su \"Mladi Muslimani\" za vrijeme II Svjetskog rata bili nesebièni pomagaèi muhadžira, angažirajuæi se u dobrotvornom društvu \"Merhamet\". Tada nije bilo nekih stranih humanitarnih organizacija, nego smo mi prikupljali dobrotvorne priloge u hrani i odjeæi i to nosili u izbjeglièke logore na Ali-pašinom mostu, Koranu i nekim centrima u gradu. Iako je bila velika opæa glad i oskudica, nikada nam ni napamet nije palo da od prikupljenog zadržimo nešto za sebe. Obaveze prema sebi vršili smo samosavladavanjem i krjeposnim životom. Time se sticalo Božije zadovoljstvo. Ni u najtežim uvjetima nije se zanemarivao namaz, ni post, ni druge obaveze prema Allahu, koje su opet propisane za naše dobro. Èitajuæi bilo koji èlanak Mustafe Busuladžiæa, primjetit æemo da je svaka tema obraðena vrlo struèno, a stil je lagahan i zanimljiv. Jedan od vrhunskih intelektualaca Zenice, rahmetli akademik Kemal Kapetanoviæ, pitao me svojevremeno ko se u \"Takvimu\" potpisuje kao Ajnas. To je bio moj prijatelj Ešef Èampara. Hvaleæi napise Èampare, rekao mi je da ga podsjeæaju na èlanke Mustafe Busuladžiæa, jer od onoga doba kada je èitao rasprave Busuladžiæa nije nailazio na tako lijepe èlanke, iako je jako mnogo èitao. Usput rekavši, teško je bilo predložiti Kapetanoviæu da nešto proèita, a da on to veæ nije proèitao. To je Kemal koji je stizao da sve vrijedno proèita, a samo iz struène literature, prièao mi je, bila mu je norma sedamnaest stranica formata èasopisa Stahl und Eisen svakog dana. I to je bio jedan od naših nezaboravnih velikana, a, kao što vidimo, i on se napajao èlancima Mustafe Busuladžiæa.

Mustafa Busuladžiæ cio je život posvetio borbi za napredak muslimana. Pošto su svi muslimani braæa, nije mogao a da ne opiše teško stanje muslimana u Carskoj Rusiji, koje se još više pogoršalo kad su na vlast došli komunisti. A kakvo je bilo i ostalo stanje muslimana u tom boljševièko-komunistièkom kazamatu, to su tek donekle objelodanili sami jugoslavenski komunisti nakon rezolucije Informbiroa 1948. Tada su navodili slabe strane boljševizma upravo kako ih je svojevremeno opisao Mustafa Busuladžiæ. U najnovije doba dešavanja s Èeèenima upotpunosti su razotkrila krajnje surovi, beskurpulozni, zloèinaèki režim naoèigled cijelog svijeta.

Kamo sreæe da je Busuladžiæeva knjiga \"Muslimani u Sovjetskoj Rusiji\" otvorila oèi Bošnjacima još rane 1943. godine, pa se ne bi poveli za komunistima, nego bi pravovremeno poduzeli sve mjere i pravilno se organizirali, kako nas ne bi zadesilo ovo što se kod nas sada dešava. Da zlo bude još veæe, neki nazovi-muslimani ni dan-danas ne vide korijene svega zla. Oèajavaju, snebivaju se i ne znaju šta da rade.
Sjeæajuæi se tragiène smrti Mustafe Busuladžiæa, željeli bismo probuditi uspavane i otvoriti oèi onima koji svjesno ili nesvjesno zatvaraju oèi pred istinom.

Komunisti su ubijali islamske voðe, a i druge aktivne muslimane, još prije nego što su došli na vlast. Tako je ubijen Esad Karaðozoviæ, kao jedan od vodeæih organizatora pokreta \"Mladi Muslimani\". Èetvericu \"Mladih Muslimana\" strijeljali su u Vitezu, nakon što su ih u Janjiæima, blizu Zenice, izveli iz voza (Asafa Serdareviæa, Nurudina Gackiæa, Sakiba Nišiæa, Osmana Krupaliju i još neke saradnike \"Merhameta\"), a bili su \"krivi\" samo zato što su bili nabavili žito za izbjeglice.

A kada su upali u Sarajevo, komunisti su požurili da meðu prvima uhapse Mustafu Busuladžiæa. Vojni ga je sud brzo osudio na smrt, skupa sa Atifom Hadžikadiæem, direktorom Trgovaèke akademije i tadašnjim gradonaèelnikom.

Vojni zatvor i Vojni sud bili su smješteni u bivšoj Osman-pašinoj vojarni, koju su kasnije zvali kasarna Maršal Tito. Tu je odmah bilo zatvoreno više uglednih graðana muslimana, a i drugih koji nisu bili po mjeri novog komunistièkog režima. Ovaj sud tada je uglavnom izricao smrtne kazne. Rijetki su bili pošteðeni, iako su stari ljudi maltretirani. Tada je tu bio i književnik Edhem Mulabdiæ, kojeg su kao psa vodili da pužuæi briše zatvorske hodnike. To je vidio i kasnije prièao Ismet-ef. Gavrankapetanoviæ, Munirov otac, koji je takoðer bio pritvoren. Abdulah Skaka bio je tada zatvorski brijaè, pa je kao èestit èovjek prenosio poruke porodicama zatvorenih. A da se to ne bi otkrilo, njemu je svake veèeri dolazio njegov roðak Mehmed-ef. Mujezinoviæ, koji je kroz noæne kapidžike obilazio zabrinute porodice zatvorenih.

Kasnije je ovaj sud bio nešto blaži, pa su, iako nevini, osuðivani na zatvorske kazne Nedžib Šeæirbegoviæ, Alija Izetbegoviæ, Ešref Èampara i drugi 1946., kao i Vahid Kozariæ, Ibrahim Trebinjac, Ismet Kasumagiæ i drugi 1947. godine.
Neki su prièali kako je Busuladžiæ, uoèi pogubljenja, cijelu noæ uèio Kur\'an.

Evo šta kaže Abdulah-ef. Skaka o rastanku sa rahmetlijom:
\"Predao mi je Kur\'an i tespih da predam njegovom sinu. Pošto mu je sin bio sasvim mali, to sam taj Kur\'an predao Mustafinom bratu. Poveli su ga naveèer. Bio je miran. Odveli su ga s Atifom Hadžikadiæem, a uz njih su bila i dva nemuslimana, neki brijaè Prudelj i Ante Jurin. Odveli su ih prema Željeznièkoj stanici. Kasnije se saznalo da su bili strijeljani u Velešiæima iza Željeznièke stanice. Njihov pratilac, neki Ivica, tražio je da ih zakolje, ali je to sprijeèio sudija Šefko Hadžiomeroviæ, pa su ih srtijeljali. Neki mještanin našao je naoèale i izrešetan fes Busuladžiæa, što je predao njegovoj sestri i supruzi kada su došle da obiðu njegov grob.\"

Sestra i supruga rahmetlije, ne znajuæi da su veæ pogubili Mustafu, došle su mu u posjetu i umjesto da im to saopæe na primjeran naèin, osoro su ih vratili, baš sudija, izjavši: \" Šta hoæete?! Pognjavili smi ih kao pašèad! \" Kad su obilazile grob, èoban im je prièao da je na njegove oèi izvršeno strijeljanje, ali vjerovatno to nije taèno jer je strijeljenje izvršeno noæu.

Tako su, eto, postupili oni koje su neki nazivali oslobodiocima Sarajeva. Neka im Allah plati njihov zloèin džehenemskom vatrom, a nama neka rasvijetli razum i ukaže na pravi put. I neka sve nevine žrtve, a posebno rahmetli Mustafu Busuladžiæa, nagradi najvišim deredžama Dženneta.
Rahmetullahi alejhi!
Izvor:Arhiva B.Net........
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 30/10/2009 03:02

Tursko-perzijski ratovi i Čaldiranska bitka

slika

Čaldiranska bitka je prvi sukob Osmanskog s Perzijskim carstvom u njihovoj dugoj historiji ratova.Ova bitka desila se 23. augusta 1514. godine između Osmanskog carstva i Safavidskog carstva, u kojoj su pobjedu odnijeli Osmanlije. Kao rezultat toga, Osmanlije su stekle kontrolu nad sjeverozapadnim dijelom Perzije. Šah Ismail I je bio ranjen u bitki, i zamalo je izbjegao zarobljavanje.

Pozadina sukoba

Nakon što je Selim I uspješno okončao borbu za prijestolje u Osmanskom carstvu sa svojom braćom, imao je odriješene ruke da se pozabavi unutrašnjim nemirima, koje su vodili, Kizilbaši. Kizilbaši (crvenoglavi-prozvani tako po crvenim turbanima koje su nosili), inače šijitske frakcije u Osmanskom carstvu, su se udružile s drugim članovima dinastije protiv sultana i bili su neformalno podržavani od Bajezida II. Selim je smatrao da će oni okrenuti narod protiv njega, a u korist šaha Ismaila, vođe šijitskih Safavida, perzijske dinastije, i njegovih pomagača, vjerujući da su od porodice Poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Nakon što su neki islamski pravnici okarakterisali Ismaila i Kizilbaše kao nevjernike i heretike, Selim je mogao bez problema da poduzme ekstremne mjere prema istoku da bi smirio stanje u zemlji. Nakon toga, Ismail optužuje Selima za napad na muslimane, kršenje vjerskih prava i prosipanje krvi nedužnih.

U vrijeme Selimovog pohoda na zapad Perzije, Safavidi su bili pogođeni invazijom Uzbeka predvođenih Ebu 'l-Feth Muhammedom, poznatijeg kao Šejbani-kana, koji je ujedinio uzbečka plemena, a koji je svega nekoliko godina ranije doživio težak poraz od Ismailove vojske. Suočen s ratom na dva fronta, Ismail je bio primoran da na zapadu zemlje uništi sve što bi Selimu i njegovoj vojsci moglo koristiti.

Istočna Anadolija i Kavkaz su izuzetno neprohodna i negostoljubiva područja, što je uz Ismaliovo pustošenje otežavalo opsrkbu Selimove vojske, a to je vodilo nezadovoljstvu vojske. Priča se da su janjičari usljed nezadovoljstva pucali iz mušketa na sultanov šator u jednom trenutku. Kad je saznao da se Perzijanci okupljaju kod Čaldirana, Selim je krenuo da što prije susretne Ismaila, kako nezadovoljstvo u njegovoj vojsci ne bi još više poraslo.

Bitka

U zavisnosti od izvora, osmanska vojska je brojala između 60.000 i 212.000 ljudi, dok je perzijska vojska imala svega 12.000 do 40.000 ljudi. Osmanlije su dovukle tešku artiljeriju i hiljade janjičara naoružanih vatrenim oružjem, te lakom artiljerijom vučenom na bojnim kolima. Iako su Perzijanci znali za vatreno oružje, smatrali su ga nehumanim, pa su se fokusirali na kizlibašku konjicu za sukob s Osmanlijama. Napredno oružje u rukama Osmanlija je bio odlučujući faktor bitke. Janjičari su jednostavno pokosili jurišajuće Kizilbaše. Bila je to jedna od najranijih bitaka vođenih na otvorenom dobivenih vatrenim oružjem.

Posljedice bitke

Nakon pobjede Osmanlije osvajaju Tabriz, tadašnji glavni grad Perzije, pa im Perzijanci nisu bili prijetnja gotovo cijelo stoljeće. Još važnije, poraz Perzijanaca kod Čaldirana je značio i kraj alevitskog ustanka u Osmanskom carstvu. Takođe, njihov poraz je pokazao premoć vatrenog oružja nad tradicionalnim.

Ishod bitke je uspostavio granicu između dva carstva, što je i današnja granica između Turske i Irana. Usljed toga Tabriz je postao grad blizu granice, preblizu Osmanskom carstvu, što je natjeralo Safavidsku dinastiju da premjeste glavni grad u Kazvin sredinom 16. stoljeća, a potom, tačnije 1598. u Isfahan.

Pored toga, Safavidi su bili primorani i na druge drastične promjene usljed poraza kod Čaldirana. Safavidi su se odrekli ekstremnog učenja Alevita i prihvatili šijitsko tumačenje islama kao oficijelnu religiju carstva, jer je pozicija šaha kao Mehdija postala neprihvatljiva nakon poraza. Perzijski sunniti, šafijskog mesheba, natjerani su da prihvate učenje Isna Ašerija Šija, dok su oni, naročito Kizilbaši, koji su odbili da napuste prethodno obožavanje šaha, bili pogubljeni.
Osmanlije su stekle kurdske kneževine u istočnoj Anadoliji, te kneževinu Dulkadir, kao i kontrolu nad putevima svile Tabriz-Aleppo i Tabriz-Bursa.

Bojno polje danas

Veliko turbe od cigle (gore na slici op. aut.) napravljeno je na bojnom polju 2003. skupa sa statuom Sejida Sadruddina, jednog od glavnih perzijskih komandanata.
Izvor:Islam Bosna
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 30/10/2009 03:02

Evo jos jedne ispovijesti djevojcice kojoj je unisten zivot, jer je imala drugo ime, jer je pripadala drugom narodu.Tekst ne prezentiram u cilju izazivanja nacionalne mrznje, kako ce mozda neki kazati, nego u cilju istine, istine, koja ne smije ostati tabu tema, istine, koja pokazuje kolika je mrznja kod drugih prema nama Bosnjacima.Hajde sto nas tjeraju iz kuca i stanova, sto nam kuce pale i sva dobra otimaju ali zasto nas ubijaju, zasto nam siluju malodobnu djecu, zene i stare majke.Bosnjaci nisu izvukli gotovo nikakve pouke iz stradanja u Drugom svjetskom ratu.Da li ce izvuci pouke, poslije stradnja u ovom daj Boze poslednjem ratu.

"SAMO VI IDITE ODAVDE I NIKADA SE OVAMO NEMOJTE VRATITI!"


slika


Ja sam Fočanka po rođenju. U Foči sam do polovine aprila 1992. godine pohađala osnovnu čkolu i bila pri završetku šestog razreda. Škola se, međutim, raspustila, jer je počela agresija Srbije na Bosnu.

Mi, Bošnjaci, bježali smo na sigurnija mjesta i Foču sam napustila 22.4.1992. godine, bježeći pred četničkim krvolocima. Otišla sam sa bratom i sestrom u Gacko kod tetke, očeve sestre, nadajući se da je tamo sigurnije. Međutim, poslije izvjesnog vremena i u Gacku je počeo četnički "krvavi pir". Morali smo pobjeći od domaćih četnika i vojnika JNA iz Srbije i Crne Gore i krenuli smo prema Zelengori. Tu smo po šumama tumarali u krug pet-šest dana, a onda nasumce krenuli dalje. Bilo nas je puno. Naša izbjeglička kolona se u neko doba presjekla i jedan dio ljudi je ostao ne znajući kuda da krene.

slika

Stigla nas je uniformisana grupa četnika koji su nam obećali da će nas prebaciti na našu slobodnu teritoriju... Tu su bili četnici koji su vikali: "Samo vi idite odavde i nikada se ovamo nemojte vratiti!" Doveli su nas do jednog sela u kome smo ostali dva-tri dana, u zgradi osnovne škole. Rasporedili su nas po učionicama. Sa mnom su bili moj mlađi brat i starija sestra. Onda su nas sve civile kamionima prebacili u Kalinovik. Govorili su nam usput da je to samo privremeni smještaj u Kalinoviku, dok se ne organizuje razmjena. Ali u Kalinoviku smo ostali puna dva mjeseca.

Tada sam imala samo 13 godina i nisam bila svjesna šta mi se to događa. Jako sam se bojala tih četnika, kako domaćih, tako i onih iz Srbije i Crne Gore. Imali su na sebi maskirne uniforme JNA.

Sjećam se dobro da mi je kao djevojčici najviše nedostajala mama. Željela sam da bude sa mnom, jer bi mi sigurno bilo lakše, bila bih uz nju puno sigurnija.

slika

"Izabirali su nas upirući u nas prstom: "Ti, ti, ti..."

Prva dva dana boravka u onom selu četnici nisu pokazivali svoje zle namjere. Čak su poneki bili i ljubazni prema nama. Međutim, situacija se naglo promijenila nagore kada su nas prebacili u logor Kalinovik. Tu su nas sve smjestili u zgradu osnovne škole. Dali su nam neke stare deke i strunjače i razmjestili po učionicama.

U početku su nam dijelili hranu dva puta dnevno. Donosili su nam konzerve ribe, svinjske nareske i paštete, iako su dobro znali da mi muslimani ne jedemo svinjetinu. Dobijali smo vrlo malo hleba. Kasnije se sve pogoršalo i hranu nam nisu davali po nekoliko dana. Kada je Armija BiH zauzela susjedno mjesto Trnovo, punih četiri dana nam nisu davali ništa da jedemo.

Često su nas vodili na ispitivanja. Iz učionice u kojoj sam bila smještena, često su izvodili mlade žene i jednog muškarca. Njega su često vodili vani, ispitivali ga i tukli. Kada bi se vraćao bio je sav isprebijan. Nikada nam ništa nije govorio, a ako bi ga neko pitao šta mu je, što je i od čega je otečen, on bi rekao da ga bole zubi. Vjerujem da nije smio ništa pričati, kako kod četnika ne bi pogoršao svoju situaciju.

Četnici su nam stalno govorili kako bi nas oni rado dali u razmjenu, ali kako Alija neće da nas primi. Govorili su: "Eto vam vašeg Alije. On vas neće. Vidite kako ste bezvrijedni. Mi vas džaba hranimo".

slika

U drugom mjesecu zatočenja u Kalinoviku, ja i još devet djevojaka potrpane smo u jedan kamion, u kome je bio i jedan jako izudaran, modar i krvav čovjek, kome je bilo tridesetak godina. Njega su četnici natjerali da nosi srpsku zastavu, a uz to su ga nogama i čizmama udarali po leđima i glavi.

Mislila sam da će nas odvesti u Foču, ali su nas odveli na neku poljoprivrednu farmu. Tu su bile zatočene sve udate žene. Jedino sam ja među njima bila djevojčica...

Na toj farmi nisu nas dugo ostavili na miru. Došli su odmah sutra dan po mene i ostale žene i samo su nam naredili da ustanemo. Izabirali su nas, upirući u nas prstom: "Ti, ti, ti...". Od svih tih četnika znala sam da jednog zovu "Žaga", jer on je često tu dolazio. Bioje srednje visine, mršav, jako neuredan i imaoje modricu ispod jednog oka. Bio je među četnicima koji su me poveli zajedno sa ostalim ženama.

"Osjećala sam se uprljana i ponižena..."

Odveli su nas na rad i zadržali na farmi do predvečer, kada me je jedan mladi četnik uzeo za ruku i rekao: "Ova je moja". Nisam vidjela gdje su odveli druge žene. Mene je taj četnik ispitivao da li nas je ranije neko dirao ili pljačkao. Rekla sam mu da su nam uzeli sve pare i zlato.

Poveo me je za ruku u jednu šupu na farmi i zaključao vrata za nama. Ja sam počela plakati i moliti ga da me ne dira, govoreći mu da sam nevina, da nemam nikakvo iskustvo sa muškarcem. On je šutio i na neku slamu prostirao šatorsko krilo. Kada sam počela plakati glasnije, povikao je na mene, nazvavsi me balavom balinkurom, prišao mi je i nekoliko puta ošamario tako jako, da sam pala. Onda mi je naredio da se brzo skinem, na što sam ja skočila i pošla prema vratima. On me je stigao i stegao lijevom rukom s leđa, a drugom mi oštricu noža stavio pod grlo, derući se na mene i govoreći kako me on čuva od starih, debelih i bradatih četnika, koji bi me, da nema njega iskasapili. Bacio me na šatorsko krilo i bespomoćnu svukao potpuno do gola. Nisam se smjela opirati i drhtala sam skupljenih nogu dok sam rukama pokrivala gole grudi.

On mi je prišao samo spuštenih pantalona do članaka. Jako me je boljelo i gotovo sam vriskala. Otimala sam se i molila ga da me poštedi, ali on mi je udario još nekoliko šamara od kojih mi je lice bilo utrnulo. Opet je pokušavao, ali nije mogao. Onda je iz bluze izvadio neku kremu i njome namazao prste svoje ruke koje mi je poslije ugurao u vaginu. Vrisnula sam od jakog bola i prokrvarila, a on mi je na silu raširio noge i obeščastio me. To mi je sve činio skoro pola sata...

Kada se zadovoljio, digao se sa mene i donio mi manji kanister vode da se operem, a poslije me je odveo među ostale žene. Gotovo sve su bile silovane od strane ostalih četnika, kao što sam bila i ja.

Osjećala sam se uprljana i ponižena i htjela sam sve što prije da zaboravim, ili da me nema, da umrem...

Sve ovo izjavljujem, opisujući detaljno svoje patnje, kako bih svojom izjavom opisala šta su nama Bošnjakinjama činili četnici, goneći nas sa naše zemlje, zatirući sve naše tragove, mučeći nas i ponižavajući.

Kada sam stigla do zgrade u kojoj smo bile zatočene, ispred ulaza sam vidjela jednog čovjeka kako leži položen na stomak, na zemlju, sa svezanom žicom oko ruku i vrata. Ako bi pomakao ruke, zatezao bi žicu na vratu i tako bi se davio. Malo potom je naišao jedan stariji četnik i dao je pušku četniku koji je stajao pored tog svezanog Bošnjaka. Upitao ga je da li je ikad ubio čovjeka i naredio mu da ubije tog koji je bio vezan. Ovaj mu je odgovorio da neće to da uradi svezanom čovjeku i otišao je. Kada sam ušla unutra, čula sam pucanj iza sebe... Kasnije smo saznale da je onaj stari četnik ubio svezanog i nemoćnog Bošnjaka.

slika

Mene su tada uveli u jednu sobu, gdje je bila i jedna žena koju su optuživali da je pucala u jednog srpskog vojnika. Ona se branila govoreći da to nije uradila i da u to vrijeme nije bila na mjestu gdje se to desilo. Četnici su je tukli nogama, svukli su joj odjeću i istjerali golu napolje, a onda su se čuli pucnji. Tako su ubili tu ženu.

S četnicima je bio i sin jednog četnickog oficira koji je imao oko 13 godina. Tog oficira sam vidjela kada smo kasnije otišli da večeramo. Govorio mi je da slobodno jedem i da se ne plašim. Nosio je na glavi šubaru sa četničkom kokardom i imao je veliku bradu. Pokazao mi je svog sina i zakleo se njime da me više niko neće smjeti dirati. Rekao je još da ću od sada spavati u njegovoj sobi, gdje spava njegov sin i još jedan srpski vojnik.

Kasnije me je odveo u sobu gdje sam trebala spavati. Desetak minuta poslije, u tu sobu je ušao jedan četnik, star oko 45 godina i pitao me, smješkajući se pijano, da li sam ikada spavala s muškarcem. Odgovorila sam da nisam, a on mi je odgovorio: "Ja ću tebe tome naučiti, ako te danas nije naučio Dragan". Bio je debeo i visok... Sledila sam se od straha gedajući i slušajući ga. Bila sam sva izgubljena i smušena i okrenula se od njega prema uglu sobe.

slika

Onda je on izašao iz sobe, a u sobu je potom došao neki mladić koji mi je rekao da me niko neće dirati zato što sam u vojvodinoj sobi. Poslije njega je došao drugi mladić i rekao mi da se spremim jer treba odmah da se vratim u Kalinovik, jer su druge žene već krenule prema kamionu. Nisam mogla da povjerujem da nas vraćaju sa farme. Drhtala sam.

Vratili su nas u Kalinovik u školu, koja je bila pretvorena u logor. Sutradan sam vidjela onog mladića koji je bio na farmi, kao i još nekoliko četnika.

"Oni su veći paćenici od nas koje su patili..."

U zarobljeništvu mi je kao djevojčici bilo veoma teško. Teško je bilo i mome bratu i sestri. Ipak, najteže mi je bilo kada me je grubo silovao četnik na farmi. Kada su mene izabrali da pođem na farmu, ja sam došla do polovine sale, onda sam se okrenula i vratila se do brata i sestre...
Poljubila sam ih, misleći da ih više nikada neću vidjeti... Mislila sam da nas vode na strijeljanje. Da su to učinili prekratili bi mi moju patnju i poniženje koje i danas duboko osjećam u sebi.

slika

Srbi - četnici koji su nas zlostavljali ponašali su se kao divljaci. U njima je bio životinjski nagon..., da nas Bošnjake muče, da nam čine svoje zlo... Takve ljude, koji drugima mogu nanijeti toliko zlo, ne smatram ljudima.
Oni su veći paćenici od nas koje su patili. To im je sigurno Božija kazna koja me tješi i čini najbogatije ljudsko zadovoljenje.

Izvor:IB, preuzeto iz knjige "Molila sam da me ubiju" sifra "Pacenica"
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 03/11/2009 04:26

LUTVO ŠEKIC - PRVI FES U AUSTROUGARSKOJ MORNARICI

slika

Lutvo Šekic je 1909. godine služio vojni rok na vojnom brodu “Schwartzenberg” u Šibeniku. Bio je prvi Bošnjak, kadet, koji je služio vojsku u ratnoj mornarici austro-ugarske vojske. Kada mu je brat iz Bosne javio da ce mu doci u posjetu u Šibenik, Šekic je stupio do svog nadležnog oficira i povjerio mu svoj strah da ce se ga otac odreci ako sazna da ne nosi fes. Pošto je Lutvo Šekic bio prvi muslimanski kadet u mornarici, nije bilo propisa ili pravilnika po tom pitanju, medjutim postupak je s namjerom zaštite zabrinutog Šekica, krenuo vrlo brzo. Sa broda su u Pulu poslali telegrafsku poruku, a onda su ga iz Pule poslali direktno u Bec na Vojno ministarstvo, odjeljenje za mornaricu koje ga je poslalo dalje Opštom ministarstvu za finansije. Ovo ministarstvo je izdalo privremeno odobrenje koje je Lutvi Šekicu dozvoljavalo nositi crveni ili bijeli fes za vrijeme služenja vojnog roka u ratnoj mornarici. Tako su ga sacuvali od sramote.Inace u austro-ugarskoj mornarici nije bilo mnogo Bošnjaka, jer su kao gorštaci služili vojsku vecinoma u pješadiji, uvježbanoj za brdsko ratovanje.Izvor:B.Net
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 04/11/2009 04:04

Poljski muslimani u moru katolika

U pretežno katoličkoj Poljskoj živi oko 30.000 muslimana. Većina su potomci krimskih Tatara i tu su već 600 godina. U Poljskoj, okruženi tolerancijom, ostaju generacijama -a islam je jedna od zvaničnih religija.

slika

Bjalistok, grad srednje veličine na krajnjem istoku Poljske: u naselju okruženom mnogobrojnim soliterima stoji jednospratna drvena kuća. Ne upada u oči samo zbog lila boje. Ovdje se poljski muslimani sastaju na molitvi. U prvim redovima su muškarci, iza njih žene. Njih tridesetak se okupilo na tradicionalnoj molitvi petkom.

Život u moru katolika

Među stanovnicima Poljske, 95 odsto su katolici - muslimana je izuzetno malo. Njihov udio u stanovništvu je oko 0,1 odsto. Većina živi na istoku zemlje, oko grada Bjalistoka. Halima Šahidevič (70) je Poljakinja koja je predsjedavajuća u muslimanskoj zajednici u Poljskoj.Mi takoreći živimo u moru katolika. Pa ipak se ojsećamo vrlo dobro u Poljskoj. Poljska je otvorena zemlja i za ostale religije. Da to nije tako, da se loše ponašaju prema nama, vjerovatno se ne bi tako dugo održali u ovoj zemlji.

Prije 600 godina Tatari su se iselili iz Azije, većinom iz Turske, u Poljsku. Poljskim prinčevima trebali su im kao ratnici. Tako su Tatari, na primjer, na strani poljskog kralja Jana Trećeg Sobijeskog u 17 vijeku bitno doprinijeli pobjedi nad Turcima ispred Beča.Kao poklon za hrabrost, od kralja su dobili zemlju u Poljskoj i tu se naselili. Vremenom su se Tatari integrisali i 'popoljačili', kaže Agata Nalborčik, istraživač islama na univerzitetu u Varšavi.

Jezik su izgubili, svi govore poljski. Ali, nisu izgubili vjeru što znači da je hrišćansko stanovništvo, koje je tamo živjelo, bilo vrlo tolerantno, a poljski kraljevi su ih štitili zato što su bili dobri vojnici.

slika
Rumunksi Tatari

Razlikuju se po vjeri i kosim očima

Od tada oko 5.000 Tatara muslimana živi u miroljubivom susjedstvu sa domaćim katolicima. Godine 1936. islam je u Poljskoj priznat kao državna religija, što znači da je bilo dozvoljeno i da se predaje u školi. Učenici su čak imali pravo da uče arapski, kaže Artur Konopacki. Ovaj tridesetogodišnjak pripada muslimanskoj manjini u Bjalistoku.Nedjeljom se mladi sastaju u školi koja im je stavljena na raspolaganje. Nastavnik ih uči arapski. Muslimani već dugo žive u Poljskoj. Na kulturnom planu oni su se ovdje asimilirali. Razlikuju se od ostalih Poljaka samo po vjeri.A fizički se razlikuju samo po azijatskim očima. Prije 12 godina osnovan je Zajednički savjet katolika i muslimana, čiji je cilj njegovanje dijaloga između dvije vjere. Savjet pomažu kako poljski biskupi, tako i saudijski dvor. Takva ustanova je jedinstvena u Evropi , kaže Agata Nalborčik, član uprave Savjeta.

slika
Krimski Tatari

Naš cilj je da približimo hrišćane islamu. Najprije moramo jedni druge bolje da upoznamo, to je bitno. Teoretski, čovjek može da provede cio život u Poljskoj, a da o muslimanima čuje samo iz medija. Sada se mnogo govori o islamu, treba znati, kakva je to religija. Važno je pokazati da nisu svi muslimani teroristi, da nisu svi fundamentalisti.Izvor:DW

Tatarska muzika sa Krima
http://www.youtube.com/watch?v=Z2tUoM1EXYk
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 05/11/2009 03:24

DRUGOVI MUSLIMANI I BOŠNJAŠTVO
Autor:Autor Iva Lučić

slika

Iva Lučić rođena je 1984. u Sarajevu. Gimnaziju i studij opernog pjevanja te studij povijesti završila je u Salzburgu. Postdiplomski studij u okviru magistarskog programa Roads to Democracy(ies) završila je na Univerzitetu u Uppsali. Od 2007. je junior istraživač u projektu New and Ambiguous Nation-building Process in South-eastern Europe pod vodstvom Instituta za Istočnu Evropu na Freie Universität u Berlinu. Govori makedonski, njemački, engleski, talijanski i švedski jezik.

Prošlo je četrdeset godina od održavanja dviju sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, na kojima su postavljeni idejni temelji političkoga priznavanja i formaliziranja nacionalnog statusa Muslimana. Suradnica Dana, mlada historičarka Iva Lučić proučila je zapisnike s tih sjednica koji do sada nisu bile predmet detaljnije obrade ni naučne interpretacije. I danas je zanimljivo kako su tada o nacionalnom identitetu Muslimana i uopće o nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini raspravljali drugovi Avdo Humo, Osman Karabegović, Nisim Albahari, Džemal Bijedić, Miodrag Bogičević, Munir Mesihović i ostali.

slika
Avdo Humo

Duh 1968. godine, prije četiri desetljeća, na poseban je način obilježio Bosnu i Hercegovinu. Dvije političke manifestacije unutar tadašnje Partije - Saveza komunista Bosne i Hercegovine - inaugurirale su novu stvarnost u bosanskohercegovačkoj povijesti i njezinim međunacionalnim odnosima. Riječ je o XVII. i XX. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, održanoj 26. siječnja 1968. (XVII. sjednica) i 17. svibnja iste godine (XX. sjednica) u Sarajevu.

Dosadašnja sekundarna literatura, uglavnom domaće provenijencije, osvrće se na te dvije sjednice i njihove deklarativne dokumente o nacionalnoj posebnosti bosanskih Muslimana/Bošnjaka, koje je konačno potvrdio V. kongres Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1969. kao prvi republički kongres koji je prethodio kongresu na saveznom/federalnom nivou. Međutim, s obzirom na sadržaj tih značajnih sjednica, dinamiku diskusije koja se na njima vodila, u dosadašnjoj su se literaturi autori ograničavali na citiranje pojedinih paragrafa bez zadiranja u dubinu problematike.

XVII sjednica Iako vrlo slične po temama koje su se odnosile na međurepubličku suradnju i međunacionalne odnose, spomenute dvije sjednice se znatno razlikuju u dinamici diskusije o temi bosanskohercegovačkih Muslimana/Bošnjaka i u eksplicitnoj artikulaciji službenog stava Saveza komunista prema nacionalnom pitanju bh. Muslimana. Iako po opsegu mnogo duža i opširnija, XVII. sjednica, koja u ovom članku dobiva centralno mjesto, sadrži aktivnu raspravu o međunacionalnim odnosima ali ne i jasnu deklaraciju o nacionalnom priznanju bh. Muslimana/Bošnjaka. To će tek uslijediti u zaključcima koji će se predstaviti četiri mjeseca kasnije, na XX. sjednici, na kojoj je, međutim, nedostajao dijalektički karakter rasprave o istom pitanju.

Glavne tokove rasprave na XVII. sjednici, koji daju i politički okvir pitanju tadašnjeg političkog statusa bosanskohercegovačkih Muslimana, sačinjavaju diskusije o neostvarenom ravnopravnom statusu Republike Bosne i Hercegovine unutar tadašnje Jugoslavenske Federacije, njezinoj afirmaciji i ekonomskom unapređenju kao jednog od najnerazvijenijih područja, o društvenim pojavama u susjednim republikama (Hrvatska i Srbija) koje Partija ocjenjuje kao nacionalističke ispade (objavljivanje Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika i Predloga za razmišljanje grupe književnika Srbije 1967. godine) i na kraju o značaju jugoslavenstva, bosanstva i bošnjaštva i njihova sadržaja kao znaka kolektivnog identiteta. O čemu se na tim sjednicama govorilo i kako se gledalo na Bosnu i Hercegovinu i njezin nacionalni sastav prije 40 godina? Koji su bili temeljni argumenti diskutanata u izlaganjima i što je tada bilo prioritetno u politici?

Višeslojni karakter nacionalnog pitanja u socijalističkom društvu, mjesta definiranja nacionalne pojave te parametri pri definiranju "nacionalnog" i "nacionalističkog" pogotovo pokazuje XVII. sjednica sa svojom platformom za diskusiju na kojoj se susreću razne argumentativne logike i kutovi osvjetljivanja nacionalnog pitanja.

Kako je u to vrijeme vrijedio partijski modus zasjedanja, na sjednici se diskutiralo o materijalima koje bi članovi Centralnog komiteta, i gostujući komunisti, unaprijed dobili u pisanoj formi tako da bi o njima mogli pripremiti govor odnosno spontano (ukoliko su to dopuštale odredbe) sudjelovati u raspravama.

U pripremnom materijalu za XVII. sjednicu nalazi se tabelarni pregled "Stanovništva po narodnosti prema popisu iz 1961. godine i članova Saveza komunista prema popisu 1964. godine" na općinskom nivou, koji kategoriziraju stanovništvo BiH na sljedeći način: Srbin, Hrvat, Musliman, Jugoslaven nacionalno neopredijeljen i Ostali. Dostavljeni su također i materijali za pripremu V. republičkog kongresa kao i dokument od 40 stranica pod nazivom Aktivnost Saveza komunista na unapređivanju međunacionalnih i međurepubličkih odnosa koji je bio glavna podloga za diskusiju na sjednici i koji je na samom početku predstavio predsjednik Komisije Nisim Albahari.

Iako prema poznatoj ideološkoj premisi u marksizmu nacionalni identitet gubi značaj za identitet pojedinca koji se u socijalističkom žanru najčešće naziva "radni čovjek", osnovu za ispoljavanje ovakve teme u dokumentu, ali i u diskusiji, predstavlja nova realnost samoupravnog sistema koja uz privrednu i društvenu reformu, prema navedenom, u svom demokratizirajućem duhu dovodi do proširenja podija javnog mnijenja i većih varijacija u mišljenjima. VIII. kongres Saveza komunista Jugoslavije (1964) kao i IV. plenum Saveza komunista Jugoslavije (1966) pri tome zauzimaju posebno mjesto kao glavni događaji kojima se pridaje značenje uspostavljanja reza između stare etatističko-birokratske i nove poželjne samoupravno-demokratske političke prakse.

Iako iz teksta nije jasno što ustvari ta dva naziva konkretno znače, za diskusiju o nacionalnom pitanju oni predstavljaju klasifikacijski dihotomni sistem unutar kojeg se događaji s nacionalnom retorikom lociraju prema njihovoj podobnosti Partiji ili u kontekstu nacionalizma (onda pripada staroj etatističko-birokratskoj praksi i ne odgovara političkom diskursu), ili pak unutar kursa samoupravljanja, a tada se klasificiraju kao afirmacija nacionalne ravnopravnosti.

Kao konkretni fenomeni nacionalističkih negativnih strujanja, u diskusiji kao i u dokumentu, navode se Deklaracija i Predlog u kojima Centralni komitet uočava paternalističke poteze prema BiH, što uglavnom i pokreće diskusije o nacionalnom pitanju u BiH i o pitanju statusa bh. Muslimana.

Opasnost za bratstvo i jedinstvo Kakve posljedice za bh. Muslimane ima logika spomenutih dokumenata, pokazuje se u diskusiji na primjeru antologijâ poezije, objavljenih u Zagrebu i u Beogradu, u koje su uključeni i bosanskohercegovački pjesnici čiji se prostor za nacionalnu identifikaciju ograničava na dvije nacionalne kategorije - Srbin i Hrvat, negirajući posebnost muslimanskih pjesnika kojima uglavnom preostaje samo "opredjeljivanje" za jednu od dviju strana.

slika
Dzemal Bijedic

Na ove publikacije u diskusiji se osvrnuo i Džemal Bijedić koji u ovakvim paternalističkim pristupima vidi ne samo negaciju jedne nacionalne grupe već i napad na samu Republiku BiH, koja je mješovitog nacionalnog sastava, u kojoj žive i Srbi, i Hrvati i Muslimani. Ne problematizirajući sam status bh. Muslimana, on u tom kontekstu ravnopravnost naroda, a time i Republike BiH, datira narodnom revolucijom koja je na zasjedanju AVNOJ-a osigurala i republički status BiH i koji se, prema njemu, ovakvim ispadima ne smije dovesti u pitanje.

Da je radijus konzekvenci takvih dokumenata širi od samoga mjesta publikacije, na to je ukazao Centralni komitet uočavajući u njima i uzroke buđenja nacionalizma unutar muslimanskih krugova koji se predstavlja kao reakcija na ostale nacionalizme. Kao primjer navodi se članak Muhameda Filipovića Bosanski duh u književnosti objavljen u časopisu Život u martu 1967. godine (str. 2-18) koji zadobiva posebnu pozornost u dokumentu kao odraz pokušaja "hegemonijalističkog nametanja bosanskohercegovačkih Muslimana kao autohtonog naroda" ove republike.

Time je Centralni komitet unutar kruga intelektualaca prepoznao glavne artikulatore aspiracija u ime nacije, koji se tretiraju kao opasnost za propagirano "bratstvo i jedinstvo". Za koheziju Republike Bosne i Hercegovine bilo kakvo naglašavanje jedne nacionalne grupe vodi katastrofalnim posljedicama po zajedništvo. Međutim, uspjeh političke kohezije u višenacionalnom sastavu BiH Centralni komitet vidi jedino u afirmaciji sve triju nacionalnih grupa i u njihovu ravnopravnom postojanju. Tako veli Bijedić: "Uvijek se na ovom terenu (BiH) stvarala jaka opozicija nasilju i jednostranosti, jer je jako razvijen nacionalni osjećaj sva tri ova naroda, i Hrvata, i Srba, i Muslimana, da bi mogao iko od njih pristati na jednostrana rješenja." (u dokumentu str. 28) Potom dodaje: "(...) sva tri ova naroda u Bosni i Hercegovini su nerazdvojno povezana, živjeli su oduvijek skupa, moraju da žive skupa, u revoluciji su se zajednički borili i zajednički iznašli najbolja rješenja." (u dokumentu str. 30)

Da ovo zajedništvo ima osnove, navodi u diskusiji Osman Karabegović osvrćući se na "bosanstvo" kao imenitelja te povezanosti sva tri naroda u BiH. Ne pridajući nikakve nacionalne atribute toj kategoriji, što bi se u komunističkom diskursu osudilo kao "kalajevština", Karabegović u bosanstvu ipak prepoznaje historijski identitet i oznaku jedinstva naroda koji se pak trebaju razlikovati nacionalno i vjerski. Ovakav teritorijalno definiran identitet kao garant jedinstva razlika Miodrag Bogičević navodi kroz prizmu umjetnosti. Prema njemu, glavna tematska determinanta u umjetničkom stvaralaštvu se uglavnom crpi iz bosansko-hercegovačkog podneblja a manje iz konteksta nacionalne pripadnosti umjetnika. Tu zavičajnu notu Bogičević, naime, ne suprotstavlja nacionalnom opredjeljenju umjetnika, već u njoj vidi okvir afirmacije njegova nacionalnog identiteta. Na ovoj istoj osnovi bazirat će se kasnije i jezička politika u BiH, definirajući njezinu determinantu teritorijalno umjesto nacionalno.

Paralelno s afirmacijom statusa bosansko-hercegovačkih Muslimana kao nacije slijedi i re-evaluacija jugoslavenstva kao kategorije, koja do tada služi kao glavna opcija za Muslimane da iskažu svoj subjektivitet odustajući od hrvatske ili srpske nacionalne opcije. Esad Ćimić u svom izlaganju rezultata svojih istraživanja u Hercegovini objašnjava taj fenomen distinkcijom unutar Muslimana na vjernike koji se osjećaju kao pripadnici muslimanske kulturno-etničke grupe (ipak ne i nacije!) i ateiste koji se izjašnjavaju Jugoslavenima kao izrazom nacionalne neopredijeljenosti. Ćimić time uočava kao jedine nosioce muslimanskog subjektiviteta, u etničkom smislu, vjernike muslimanske vjeroispovijesti, ostavljajući otvoreno pitanje značenja ateista u nacionalnoj afirmaciji.

slika
Esad Ćimić

Prema zaključcima dokumenta Komisije, determinanta jugoslavenstva ograničava se na zajednicu svih naroda samoupravnoga društva u socijalizmu koji se dobrovoljno u duhu ravnopravnosti objedinjuju. U diskusiji Karabegović taj stav pojašnjava konstatacijom da bi nacionalni sadržaj unutar jugoslavenstva kao kategorije značio negaciju i lom nacionalnog identiteta pojedinih naroda, što implicitno kazuje da bi se idejna fizionomija jugoslavenstva u nacionalnom smislu uglavnom identificirala s hegemonijalističkim srpstvom. Kako bi se ustupilo mjesto za afirmaciju bh. Muslimana kao nacije, jugoslavenstvo kao njihova dotadašnja opcija artikulacije nacionalne posebnosti redefinira se kao identitet političkog opredjeljenja negirajući mu nacionalni sadržaj.

U tom kontekstu zanimljivo je da se unutar političkog diskursa prije 40 godina kategorija "Bošnjak" za bh. Muslimane također strogo odbacivala njezinim lociranjem u etatističko-birokratsku sferu nacionalizma. Iako se nije elaborirao u pojedinostima, koncept "bošnjaštva" se direktno povezivao s negacijom nacionalne posebnosti Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. U diskusiji su se uglavnom i muslimanski političari - Bijedić i Humo - osvrtali na "bošnjaštvo" jasno u njemu negirajući rješenje za međunacionalnu ravnopravnost i unutar nje afirmaciju bh. Muslimana.

Time je postalo očito, iako se narodna revolucija u riječima Avde Hume, Džemala Bijedića, Osmana Karabegovića i ostalih veliča kao događaj koji je riješio pitanje međunacionalnih odnosa, da je status bh. Muslimana još uvijek ostao otvoren i "neriješen" čak i nakon 25 godina.

Bosanska nacija Na pitanje što su bosansko-hercegovački Muslimani, u diskusiji su bili rijetki eksplicitni iskazi o tome. Iako se u diskusiji pojavilo nekoliko različitih konstatacija koje su jedna drugu isključivale, rasprava na sjednici nije poprimila polemički karakter. Naime, postojao je konsenzus oko činjenice da u BiH žive tri naroda: Muslimani, Hrvati i Srbi. Razlog toj višenacionalnoj fizionomiji, prema Humi, leži u historijskom toku oslobađanja naroda od turske vlasti, koju je on poistovjećivao s eksploatatorom. Njegova konstatacija, slijedeći idejne stope Lenjinove definicije nacije kao ekonomskog a ne kulturološkog pitanja, u tom kontekstu zaslužuje da je citiramo: "Vjerovatno da je u jednoj drugoj situaciji, da je ranije Bosna bila oslobođena od turske carevine, mogao je da začme jedan proces i formiranje bosanske nacije (!), jer vjerska podjela - to nije nacionalna osobina. (...)" (u dokumentu str. 65)

Pitanje statusa Muslimana, ovisno o pojedinom diskutantu, interpretirano je na različite načine, što je u tom trenutku još uvijek ocrtavalo neodređen stav samog Centralnog komiteta BiH na tom polju. Govoreći o Muslimanima samo u 3. licu plurala (oni - Muslimani), nitko se iz muslimanskog političkog rukovodstva i kruga intelektualaca nije identificirao s njima retoričkim instrumentom u 1. licu plurala (mi - Muslimani).

Esad Ćimić je u svom izlaganju, na primjer, priznao etničko-kulturološku komponentu bosansko-hercegovačkim Muslimanima, upozoravajući pak da "(...) to što se naknadno probudila uspavana grupna svijest Muslimana, donekle je zasluga pojačanog djelovanja principa nacionalne individualizacije Srba i Hrvata. Zato faktičkim uvažavanjem njihove nacionalne posebnosti, Muslimani su podstaknuti da stvaraju kulturu koja nije izraz otpora protiv pritiska, nego izraz osjećanja slobode, samobitnosti i solidarnosti s drugim nacijama." (u dokumentu str. 84) Drugim riječima, Ćimić je nacionalnost Muslimana vidio kao tek u budućnosti nastupajući epifenomen u odnosu na nacionalnost Srba i Hrvata.

Jedini konkretan u ovom pitanju, koji je u Muslimanima već vidio oformljenu naciju i to eksplicitno artikulirao, nije bio nitko iz muslimanskog političkog rukovodstva, nego politolog Joco Marjanović, koji je rekao sljedeće: "(...) Naime, moja je teza ili moje shvatanje, dopustite da tako mogu da kažem, da su Muslimani kod nas, u Bosni i Hercegovini, da su oni u procesu konstituisanja, da se konstituišu ne samo to kako mi kažemo sada etnička individualnost itd. ili narodi itd. nego nacionalna individualnost." (u dokumentu str. 152)

Da je ova tema ipak bila prisutna samo unutar intelektualnog i višeg političkog sloja, govori činjenica da se na nivoima općina, pa i unutar "običnog" naroda, o takvim pitanjima nije raspravljalo. Indiferentnost i manjak rasprava o toj temi opservirao je Centralni komitet tako što je to osudio kao rezultat nedostatka ideološke upućenosti. Općine, naime, tomu nisu pridavale veliki značaj, što su njihovi predstavnici uglavnom opravdavali mirnim suživotom ljudi u multietničkim sredinama. Kao da dramatizirani rez s tzv. etatizmom, birokratizmom i šovinizmom nije imao velikoga odjeka u svakodnevici koja nastavlja kontinuitet življenja u duhu tolerancije.

Na koji način se prema Centralnom komitetu može ostvariti nacionalna ravnopravnost u BiH i Jugoslaviji, kako osigurati afirmaciju bh. Muslimana?

Jedna komponenta habitusa unutar političke prakse kroz koju se obilježava međunacionalna ravnopravnost u duhu antišovinističke nacionalne afirmacije, prema zaključcima dokumenta Komisije, jest uvođenje nacionalnog ključa unutar partijskog rukovodstva koji treba predstavljati i nacionalnu strukturu stanovništva. Drugim riječima, uvodi se kategorizacija društva na osnovi nacionalnih atributa. Iako se na kraju provodio taj način kategorizacije, ozbiljnu kritiku izražavalo je starije članstvo Partije koje u tome nije vidjelo rješenje problema. Na osnovi iskustva revolucionarne borbe za jugoslavensko zajedništvo, osobito su Humo i Karabegović kritizirali uvođenje nacionalnog ključa u političkom kadru u čemu se oslikavala i razlika viđenja na politiku kao generacijski jaz. Za stare revolucionare jedini put ravnopravnosti republikâ i narodâ jest ostvariv promišljanjem na jugoslavenskoj razini uključujući interese svih jugoslavenskih naroda.

U usku povezanost afirmacije nacionalnih kategorija (unutar njih i bh. Muslimana) doveden je i status Republike Bosne i Hercegovine. Konstatacijom da je položaj BiH neravnopravan u odnosu na druge republike unutar Federacije, što je često čak vodilo osporavanju statusa republike Bosni i Hercegovini.

Federacija i BiH Konkretno prakticiranje takve neravnopravne politike uočavalo se u ekonomskoj politici kada je npr. Munir Mesihović problematizirao odnos Federacije prema BiH, navodeći činjenicu da SIV (Savezno izvršno vijeće) još uvijek ne isplaćuje puni iznos BiH koji joj pripada kao nerazvijenoj republici. Drugi konkretan primjer navodi se u vezi s mehanizom donošenja odluka u Federaciji u kojem rukovodstvo navodi preglašavnje RBiH. U tom kontekstu Avdo Humo vidi rješenje u samoupravnom sistemu koji obećava veću integraciju svih republika i njihovu ravnopravnost u smislu da svaka može izraziti svoje nacionalno biće. Drugim riječima, političko vodstvo u proklamaciji bh. Muslimana kao nacije vidjelo je jedan oblik afirmacije republike.

Iza ovakve retorike ustvari riječ je o procesu decentralizacije unutar kojeg se funkcija Federacije i pojedinih republika redefinira u smislu manje nadležnosti Federacije i veće samostalnosti republike kao glavnog nosioca materijalnog i društvenog razvoja. Ovakav sistem pod nazivom samoupravljanja ustvari uvodi i kompetitivan odnos među samim republikama u nadi kako bi ostvario veću produktivnost (vidi paralele sa neoliberalizmom). Kako je BiH u periodu diskusije ipak jedna od nerazvijenih republika, postoji implicitna tenzija između njezinog afirmiranja kao samostalne republike i u tom smislu distanciranja od dominacije Federacije, s jedne strane, i njezine financijske ovisnosti od federacijskog budžeta, s druge.

Ova tenzija odnosa Federacije i republika postojala je sve do 1974. godine i provedbe Ustava u njoj, a za nacionalno priznanje istovremeno nudila politički okvir, unutar kojega se raspravljalo o statusu bh. Muslimana kao nacije, kao jedan aspekt afirmacije Republike Bosne i Hercegovine.

Iako se na XVII. sjednici o statusu bh. Muslimana samo diskutiralo ali ne i deklariralo, to će uslijediti nekoliko mjeseci kasnije, na XX. sjednici, ovog puta bez diskusije. U Zaključcima o idejno-političkim zadacima komunista Bosne i Hercegovine u daljnjem ostvarivanju ravnopravnosti naroda i narodnosti i razvijanju međurepubličke saradnje na str. 7 stoji: "Praksa je dokazala štetnost raznih oblika pritisaka i insistiranja iz ranijeg perioda da se Muslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao Srbi odnosno Hrvati, jer se i ranije pokazivalo, a to i današnja socijalistička praksa potvrđuje da su Muslimani poseban narod."

Koji je odjek imala ta odluka? U početku nikakav. Naime, dnevni listovi u susjednim republikama nisu ni registrirali taj događaj, dok je Oslobođenje, istina, izvijestilo o diskusijama, ali je sve to ostalo bez daljnjih reperkusija u štampi. Ta će tema, naime, tek krajem 1970. godine, pred popis stanovništva 1971, zadobiti centralno mjesto u javnoj sferi, kada se počinje raspravljati o uvođenju kategorije izjašnjavanja za bh. Muslimane. No, o tome nekom drugom prilikom.

Izvor:B.Net
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 07/11/2009 04:30

TAMO GDJE PRESTAJE RAZUM

slika

U Banja Luci, gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine, nikada nije bilo ratnih djejstava. Većina nesrba, koji su početkom devedesetih postali manjina u ovom gradu, su živjeli jako teško. Ne mali broj je protjeran, puno njih ubijeno, zatočeno u logore. Oni koji su ostali, sjećaju se ovog grada na rijeci Vrbas sa početka devedesetih kao mjesta gdje je život završavao. Danas žele početi novi život u svom rodnom gradu, ali je iz godine u godinu sve teže. Među njima je i porodica Maide Medare koja je silovana pa ubijena 1993. godine na povratku iz škole. Njena sestra Selma A. za Justice Report priča o životu početkom devedesetih u Banjaluci i uspomenama na mlađu sestru.

Početak rata

"Kada je počeo rat imala sam 20 godina. Živjela sam sa majkom, dvije sestre i bratom od osam godina. Živjeli smo sretno u prelijepoj Banja Luci sve do 1992. godine kada se naš život potpuno mijenja.
Zapravo, moglo bi se reći da smo već 1991. godine osjećali da se nešto mijenja. Ljudi su mobilisani, organizovane su racije i muškarci odvođeni na ratišta u Hrvatsku.

Mi smo tada počeli osjećati i oskudicu u hrani, pa polako i drugih neophodnih stvari. Bilo je nešto lakše kada je uspostavljen koridor ka Srbiji i kada je počela dolaziti humanitarna pomoć. Istina, rijetko je dolazila i do nas, pa smo često kupovali to što je drugima dolazilo u humanitarnoj pomoći.Život je bio težak. Te 1992. godine svi smo bili zbunjeni. Niko nije vjerovao da će doći do rata. Pa kada je počelo, mislili smo proći će. Dan-dva, nekoliko sedmica, mjeseci i završit će se.Međutim, to se produžilo.Cijela Banja Luka ima svoju priču. Vjerovatno je bilo najteže onim dijelovima koji su etnički očišćeni. Među njima je i naselje Vrbanja, u kojem smo mi živjeli.

Život pod kontrolom

slika

U Vrbanji je odmah 1992. godine isključen telefon svim nesrbima. Prekinuta je sva komunikacija i bili smo opkoljeni. Na ulazu u naselje su postavljeni punktovi vojne policije. Niko nije mogao proći bez pregleda. Bile su potrebne neke posebne potvrde – da smo civili, da se smijemo kretati u određeno vrijeme...

Zaveden je rigorozni policijski sat. Svuda su bili neki proglasi na kojima je pisalo da su zabranjena javna okupljanja nesrba. Više od četiri osobe se nisu smjele sastati na istom mjestu.
Počele su i racije. Policajci su upadali u kuće nesrba i prisilno odvodili ljude na ratišta. Bilo je i silovanja, ubistava, pljački... Bilo je kao normalno očekivati da vas neko izbaci iz vlastite kuće, jer ste druge nacije, i useli se. Nama su komšije devet puta pljačkale kuću dok smo bili u Banja Luci.
Sve su radili da napustimo naše kuće, vršili svaku vrstu pritiska koju možete zamisliti. I djeca su nam govorila i činila ružne stvari.
Onda dolazi 1993. Najteža godina.

U samoj Vrbanji je ubijeno oko 14 osoba za koje smo mi znali. Mislim da skoro niko nije ubijen metkom. Bila su to svirepa ubistva, mučenja, zlostavljanja...Znam da su ubijene dvije žene, u svojoj kući pred djecom i porodicom. Znam i da su neki ubijeni, a tjela im spaljena da ih ne bi našli.
A onda je nestala i moja sestra.

Deset dana agonije
Za vrijeme rata moja sestre i brat su još uvijek išli u školu. Nisu željeli prestati mada su ih i u školi druga djeca maltretirala. Ponekad ipak nisu mogli otići u školu na vrijeme zbog neprespavanih noći i upada u kuću.
Nikad, ni u jednom trenutku nismo znali šta će se slijedeće dogoditi. Čujete da vam je neko ubijen i onda se samo pitate ''kada je red na mene?''.
Zadnji put sam vidjela sestru 18. juna 1993. godine, u petak popodne. To je bio posljednji dan škole. Ona je bila maturantica Srednje tekstilne škole. Taj dan je imala najznačajniji ispit iz matematike i njemačkog jezika. Otišla je i više se nije vratila.
Deset dana nismo ništa znali. Samo smo čuli da ju je neko pokupio na ulici. Njen drug iz škole je rekao da je vidio auto i ljude u uniformi.
Niko nam nije mogao pomoći. Niko nije htio. Ali su svi govorili. Jedan dan su nam rekli da su je našli u Vrbasu, isječenu. Mi počnemo tražiti tijelo, onda se ispostavi da je to dezinformacija. Poslije su rekli da je nađena na rešetkama bazena, udavljena. Ni to nije bila istina.
Nemoguće je opisati šta smo moja porodica i ja preživjeli tih deset dana. To je nešto užasno teško. Sva ta agonija i sav bol.
Onda je poslije deset dana pronađeno tijelo u Vrbasu. Bila je silovana i sa vojničkim kaišem oko vrata. Sjećam se da sam vidjela sako koji je bio na njoj, jako, jako krvav.

Ne znam zašto su joj to uradili. Znam samo da je jedan od ubica s njom išao u školu osam godina. U razredu su bili zajedno.
Nisu nas pustili ni nakon njene smrti. Jedan dan su osmogodišnjeg brata starija djeca iz škole izvela i tukla komadom drveta na kojem su bili zakovani ekseri. Tukli su ga toliko da je jedva preživio.Pokušali su oteti i najmlađu sestru koja je tada imala deset godina. Majku su više puta pokušali ubiti. U cijeloj Banja Luci, upadi u kuće nesrba su postali još češći.

Bošnjaci su zbog svega toga počeli masovno napuštati svoj rodni grad. Postojalo je nekoliko načina odlaska iz Banja Luke. Koridor koji je išao preko Srbije za skandinavske zemlje. Sjećam se da je jedna karta po članu porodice bila 500 njemačkih maraka. Iz ove perspektive to možda nekome nije ništa, ali tada... Tada je bilo sve.Drugi put je bio preko Travnika i Vlašića. Treći preko graničnog prelaza za Gradišku Pa u Hrvatsku. Onda sabirni centri za izbjeglice. Da bi izašli iz Banja Luke morali ste prikupiti čitav niz papira. Naravno, svaki se morao platiti, plus proći velika maltretiranja, omalovažavanja i potcjenjivanja. Svaki taj put je bio užasno skup i neizvjestan, nesiguran.Ipak, u augustu 1995. godine smo svi uspjeli izaći i to posljednjim konvojem Međunarodnog Crvenog krsta. Ljudi su odlazili bez ičega, ništa nismo mogli ponijeti. Čak smo dobili papir na kojem je pisalo šta smijemo nositi. U suštini, sve je stalo u jednu torbu. Nismo smjeli ponijeti više od jedne fotografije. Zamislite da ste nekoga izgubili a da ne možete ni fotografiju ponijeti! Da ne govorim o drugim uspomenama.

Borba za nastavak života

Nakon rata smo uspjeli vratiti imovinu, ali sve je bilo devastirano. No, to nije bio kraj naših muka. Tada počinje nova bitka mojih roditelja da našu kuću dovedu u bilo kakav red. Finansijski to sami nismo mogli podnijeti. Dvanaest godina života u izbjeglištvu, kao podstanari, a niko ne radi. Predavali smo ko zna koliko zahtjeva za donacije, i dobijali jednu po jednu odbijenicu. Moj otac se još uvijek bori da obnovi kuću.Ja razmišljam o povratku u Banja Luku. Tamo sam se rodila, tamo su moji korjeni. Ali, jedno je želja, a drugo mogućnosti. Kako da se vratim ako sam preživjela sve to i to od ljudi koje znam i koji slobodno šetaju Banja Lukom? Znam da su slobodni oni koji su optuženi za silovanje moje sestre. Optužnica je, kako su nam rekli, podignuta još dok smo mi bili u Banja Luci, ali smo mi saznali da postoji i da je proces okončan, tek kada nam je došao poziv za obnovljeno suđenje. Za sada, koliko znamo, slučaj miruje jer nemaju svjedoka. Svo vrijeme, koliko znam, optuženi se brane sa slobode, nikada nije provedena prava istraga. Niko nas nikada nije pozvao do prošle godine kada smo prvi put saznali, nakon trinaest godina, da je održano neko suđenje, ali da su optuženi oslobođeni svake krivice. U optužnici koju smo sada dobili piše da smo napustili Banja Luku.Ali ja se borim za svoju sestru. Šta god da je ta borba iz moje perspektive. Borim se tako što odlazim od institucije do institucije. Pokušavam dokazati da je to što je urađeno ratni zločin. Nisam mogla vjerovati da se to sada mora dokazivati. Nešto što je uradila vojska, uniformisana lica srpske nacionalnosti, jednoj Bošnjakinji koja je imala samo 19 godina i koja je bila puna snova. Zar se to može nazvati drugačije nego ratni zločin? Stvarno ne znam. Tu prestaje razum".(Sestra Maide Medare je željela ispičati ovu priču ali pod uslovom da ne objavimo njeno ime i prezime jer, kako kaže, još uvijek se plaši kako se plašila i za vrijeme rata).

Izvor:B.Net
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 12/11/2009 03:18

LOG POD MANGARTOM
Autor: Samir Bešić


slika
Džamija u Logu pod Mangartom

Želja mi je da vam prenesem »sliku« i osjećanja onog što vidjeh jula 2007. i ne davno, aprila 2009., te onog što se u međuvremenu događalo.
Tog jula 2007. prvi put odoh u Log pod Mangartom očaran i nekakvog »čudnog« osjećaja valjda zbog saznanja da sam tu, na mjestu gdje su mi moji zemljaci prije skoro stotinu godina hodali i ginuli.

Ginuli su Bošnjaci i po Monte Meletti za nekog drugog. Vazda za nekog drugog. Kao da nam je drugi preči od nas samih. S obzirom da smo takvi kakvi jesmo i historija nas pamti po ratovanjima pod tuđim zastavama i… vazda za nekog drugog. Vazda za tamo nekog, nikad 'vamo za sebe.
I kad se u zadnjem ratu vlastitim životima odbrani vlastita džava opet odnekud »izmigoljiše« ljigavci. Najprije oni koji BiH ne priznaju i vele »Ne postoji BiH«, «Nije je nikad ni bilo«… al' jest' je bilo onda kad je trebalo istu rušiti, paliti, pljačkati, ubijati… tad je bilo.


SPOMENIK U CENTRALNOM DIJELU GROBLJA-MEZARJA

slika

Sve bih nešto da kažem a strah me da nesto ne zaboravim, propustim. A propustiću, k'o da gledam. Sjećam se, jedne prilike cvjećarka mi reče: «Džaba biraš, ljepša ruža uvijek ostane!«Upravu je.I sad, što god da napišem neće se sve reći. Kao prvo, fale mi riječi a kao drugo zaboraviće se.Helem!Ima jedno mjesto u Sloveniji gdje se osjećam kao kod svoje kuće. U sjeveroistočnom dijelu Slovenije, u dolini rijeke Soče, u opštini Bovec, uklješteno medju strmim planinama kojima od blještavila snijega ni vrh ne vidiš, nalazi se jedno selo, Log pod Mangartom. Sasvim normalno, jednostavno, tiho…a posebno!?Posebno što je na strmim liticama i obroncima ovog' dijela »Triglavskog parka« historija pisana herojskim podvizima i krvlju bošnjačkom.Sa ovim i ovakvim dijelom Slovenije upoznao me je u toku svog' istraživačkog rada moj dobri jaran, dr. Ahmed Pašić. Zahvaljujući ovom momku i njegovoj aktualizaciji ovog kraja do očiju i ušiju našeg naroda dođe odnosno probudi se historija i sjećanje na zbivanja u 1.svijetskom ratu u Soškoj dolini od prije skoro stotinu godina.
Jula mjeseca 2007. god. prvi put sam bio u Logu. I nedavno sam tamo bio.Ovo selce interesantno je zbog toga što u svojim njedrima čuva humke Austrougarskih boraca poginulih u 1.s.r.


GROBLJE NEKAD – (DO 2007.)

Ipak da bi stvar bila malo jasnija predlažem da se osvrnemo u nazad i malo »začeprkamo« historiju.13.juna 1878. god. u Berlinu na »Berlinskom kongresu« sastadoše se tadašnje slike i prilike, tj. sile: Njemačka, Austrija, Francuska, V.Britanija, Italija, Rusija i Turska. Bilo je to »vrijeme kad Bosna više nije bila đulistan carevine nego njena otvorena rana koja je krvarila«.Odlučivalo se i radilo o bosanskohercegovačkoj glavi, glavi bošnjačkoj. Bijaše donešena odluka da Austrougarska dobije mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine što ovi kasnije, uz velike gubitke i neočekivan otpor od strane Bošnjaka i učiniše.
Ista ta Austrougarska je 1915.god. otpočela sa mobilizacijom Bošnjaka i njihovo odvođenje na Soški front. Ovaj, opet bijaše dio jugozapadnog fronta koji se dužinom od oko 600 km protezao italijansko-austrijskom granicom od Švicarske do Tržaškog zaliva. Devedeset kilometara ovog fronta zahvatalo je Slovenačku teritoriju i to njen možda najnepristupačniji dio:visoke planine i dolinu rijeke Soče. U Austrougarskoj vojsci među Njemcima, Madžarima, Austrijcima, Srbima, Poljacima i ostalima učestvovaše i Bošnjaci. Bijahu to ljudi divovi čije podvige popamtiše strme litice i šume koje kriju ostatke i tragove što ih u ljuti Slovenački kamen uklese ruka Bošnjačka. O hrabrosti ovih ljudi svjedoče ordeni za hrabrost čiji su najčešći nosioci bili upravo oni, Bošnjaci. Najviše zahtjeva za dodjelu ovog ordenja, a njihovu dodjelu je spriječio kraj 1.s.r., imadoše upravo oni, Bošnjaci. O tome govore dokumenti i sami ti zahtjevi koji se i danas čuvaju u Bečkom muzeju.Još jednog »rekordera« 1.s.r dala je BiH. Bio je to Elez Dervišević koji je sa svojih 11.godina bio najmlađi Austrougarski vojnik.


ELEZ DERVIŠEVIĆ

slika

Napomenimo još samo to da je ovaj čovjek svoj ovodunjalučki put okončao u Siriji, u Damasku. Puno vremena i prostora bi trebalo da bi se opisala ratna situacija ovog vremena i prostora. Nije mi cilj ulaziti u detalje o toku ovog rata na području Soškog ratišta. Veoma lijepo je to opisano u knjigama W.Schachingera – »die Bosniaken kommen« V.Klavore - »Plavi križ« i u zadnjem izdanju o ovoj temi, knjizi momka kojem se neizmjerno zahvaljujem za znanje koje mi je prenio o ovim dešavanjima.Riječ je o knjizi koju napisa dr.Ahmed Pašić – »Bošnjaki na Soški fronti«Želja mi je da vam prenesem »sliku« i osjećanja onog što vidjeh jula 2007. i nedavno, aprila 2009, te onog sto se u međuvremenu dogadjalo.Tog jula 2007. prvi put odoh u Log pod Mangartom očaran i nekakvog »čudnog« osjećaja valjda zbog saznanja da sam tu, na mjestu gdje su mi moji zemljaci prije skoro stotinu godina hodali ratovali i ginuli.
Ginuli Bošnjaci i po Monte Meletti za nekog drugog. Vazda za nekog drugog. Kao da nam je drugi preči od nas samih. S obzirom da smo takvi kakvi jesmo i istorija nas pamti po ratovanjima pod tudjim zastavama i vazda za nekog drugog.Vazda za tamo nekog,nikad 'vamo za sebe.

I kad se u zadnjem ratu vlastitim životima odbrani vlastita država opet, odnekud »izmigoljiše« ljigavci. Najprije oni koji BiH ne priznaju i vele »Ne postoji BiH«,«Nije je nikad ni bilo«… al' jest' je bilo onda kad je trebalo istu rušiti,paliti,pljačkati,ubijati…tad je bilo. Za njima se pojaviše onda oni što se u Bošnjaštvo zaklinju a o glavi mi rade. Sjetih se jedne nane sa početka rata '92-ge kad u Sarajevu na pitanje »Nano, kako je?« veli: «Eh, kako!? Gore Arkan, dole Salkan!«U Bošnjaka čvrsta ruka, hrabro srce a tvrda glava. Valjda su to osnovne karakteristike mog naroda koji je zbog toga najjedinstveniji i najsložniji kad je frka…rat.Upravo takvom je čovjeku u Logu pod Mangartom podignuta impresija u obliku kamenog spomenika. U groblju koje čuva poginule, a sačinjavaju ga četiri terase u čijem centralnom dijelu, rekoh dominira spomenik kipara Ladislava Kofraneka iz Praga koji predstavlja dva vojnika. Jedan je Austrijski lovac a drugi Bošnjak. Stoji Bošnjo prkosno, sred strmih litica sa kojih ni ovce ne mogu sići kad im uspije da se gore uspnu.Jedan dan gledam na tv:popelo se stado ovaca na jednu od litica oko Loga.Ne mogu sići te su ih planinarske spasilačke ekipe spašavale i skidale helikopterom. Šta bi čovjek, plak'o il' se smij'o?Pogled na ovu od kamena isklesanu ljepotu mami uzdah a još nešto mi se desi što mi tog jula bijaše malo van pravila… uhvatih sebe kako iznad križa učim fatihu.

Među 859 Austrougarskih vojnika poginulih na Rombonu i Čukli nalazi se i 101 Bošnjak koji u to vrijeme na svojim mezarima imadoše križeve i na njima pločice sa podatcima o imenu, rođenju i smrti odnosno pogibiji. Na nekoliko mjesta je u jednu grobnicu pokopano dva pa i više ljudi te se tako može vidjeti npr.da su skupa sahranjeni Kaltak Ahmet i Vaso Vujičić.I danas te pločice stoje vidjeh to u nedavnoj posjeti samo ovaj put na nišanima.
Zahvaljujući dr. Ahmedu Pašiću te njegovoj inicijativi oko zamjene križeva za nišane na mezarima u ovom groblju otpočela je akcija koju je vodio on sam.Po njegovom odlasku iz Slovenije akciju je preuzela i do kraja uspješno dovela IVSRS (Islamska verska skupnost v Republiki Sloveniji), odnosno IVZ Rep. Slovenije.

GROBLJE-MEZARJE DANAS

Između ove moje dvije posjete desio se jedan nemili dogadjaj. Jedan dan nacionalističkim obilježjima upravo na ovom groblju neko pošara 74 muslimanska nišana.

VANDALIZMU NIGDJE KRAJA NEMA

Izmedjuostalih bijahu pošarani i Hrvatski,Srpski,Austrijski i Italijanski.Ista stvar se desila u šest ostalih grobalja u toj regiji.Vandale još traže.Bar tako kažu.Ne dugo poslije toga očistiše se i obrisaše ovi simboli. Za sad je sve čisto, uvjerih se u to svojom nedavnom posjetom. Taj put sam fatihu proučio nad nišanom. Na grobu-mezaru Ahmeta Kaltaka i Vase Vujičića stoji križ i nišan. Nikom' ne smeta samo vandalu što sam sebi smeta pa iz tog pasjaluka švrlja i šara gdje god stigne. U toku zadnje, familijarne, posjete i djeca bijahu veoma raspoložena pa me iznenadi spremnost najmlađeg, Ahmeda da pozira. Dok ga je stariji sin Elmedin držao u naručju pred spomenikom on raširio ruke kao da hoće da zagrli i spomenik i svu Sošku dolinu skupa sa grobljem-mezarjem u kojem, što je veoma interesantno ni jedan »brežuljak« nije potonuo.Mnogo je toga što se ima vidjeti u ovom dijelu Slovenije. Svaki mi je odlazak u Log pod Mangartom nešto posebno. Valjda zbog tog našeg naroda što je bio i u velikom broju ostao u Soškoj dolini. Situacija u Sloveniji danas je takva kakva jest.Još uvjek se Bošnjaci trbuhom za kruhom kreću Slovenijom. Kupili su odnosno kupuju zemlju za izgradnju IKC-a u Ljubljani. Kad god da se džamija u Sloveniji sagradi neće biti prva!? Prva je bila u Logu pod Mangartom?! Da, baš tu u toku prvog svjetskog rata.Sagradiše je pripadnici BH4 (Hercegovački bataljon), a danas joj se ni za kamen ne zna.


DžAMIJA U LOGU POD MANGARTOM

Fotografije potvrđuju njeno postojanje a meni se čini da je ta džamija razlog više što se u Logu pod Mangartom osjećam kao kod svoje kuće. Ovdje bi se za sad završilo moje kazivanje o ovoj temi. I sad tačno znam da nisam rekao sve ono što sam mislio. Nek' ostane, ako Bog da za drugi put iako mi je jasno da će i tada puno toga ostati ne rečeno i nenapisano. Baš onako kako reče ona cvjećarka sa početka ovog' mog pisanja.

Iz Loga se uputismo preko Italije i nadmorske visine od 1600 metara suhom cestom sa čijih je strana na toj visini sunčanim zrakama prkosio snijeg visine pola metra koji se polahko otapao i stvarao ne potočić nego rijeku koja se obrušavala niz litice do nizine u kojoj je u svojoj tišini ostao spomenik i groblje-mezarje u kojem »ostadoše« naše fatihe i dove Allahu Džellešanuhu da ovaj hrabri bošnjački narod obraduje Džennetom. Amin!Izvor.B.Net.....
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la bokakotorska dana 14/11/2009 18:55

[quote="Zah"]ZENIDBENE VEZE OSMANLIJA I SRBA

Među mnogim tajnama, koje su Srbi skrivali kao zmija noge, bila je i ona o Kosovskoj bici i rodbinskom prijateljstvu između njihovog i osmanskog dvora. Bili su veliki prijatelji s Osmanlijama, s kojima su se pripadnici dinastija Hrabrenovića i Brankovića orodili. Ovo je kratka priča o rodbinskim vezama tih dviju dinastija sa Osmanlijama

....

"Sulejman i Rokselana", Radovan Samardzic, Jugoslavija publik, Beograd 1987.
Autor je akademik. Citaj bilo sta od njega ako volis Bosnu, Bosnjake...

Zah

ako nadjes sta lepse o Sulejmanu Velicanstvenom od nekog pisca Bosnjaka molim te mi javi. Tek da se suocis sa time kako Srbi kriju bilo sta kao zmija noge ?

Mnogo si povredjen vidim ali vreme je da krenes ozbiljno.

Inace knjiga je stampana cirilicom ali verujem da ti nece biti problem.
Avatar
bokakotorska
 
Postovi: 1688
Pridružen/a: 23/10/2009 20:17
Lokacija: Smederevski Sandzak

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la AIC dana 14/11/2009 19:38

bokakotorska je napisao/la:
Zah je napisao/la:ZENIDBENE VEZE OSMANLIJA I SRBA

Među mnogim tajnama, koje su Srbi skrivali kao zmija noge, bila je i ona o Kosovskoj bici i rodbinskom prijateljstvu između njihovog i osmanskog dvora. Bili su veliki prijatelji s Osmanlijama, s kojima su se pripadnici dinastija Hrabrenovića i Brankovića orodili.


Pomesao si neke stvari, verovatno mislis na sestru despota Stefana Lazarevica koja je poslata na turski dvor da se uda za Bajazita prakticno kao taoc, garant da Srbi nece praviti sranja a Turci da Srbe ne napadaju, potvrda i ucvrscenje vazalstva. Nakon Bajazitove smrti despot okrece ledja Turcima i zajedno sa zapadnim zemljama vodi niz ratova protiv njih. Dakle to se desilo posle Kosovske bitke.
Avatar
AIC
 
Postovi: 14
Pridružen/a: 14/11/2009 19:17

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 15/11/2009 03:08

Dr.Nijaz Duraković: Glavni svjetski i evropski politički moćnici uglavnom nisu shvatili pravu bit Bosne

slika

Po mom sudu, osnovano je pitanje: Kako su Evropa, USA i tzv. demokratski svijet gotovo pet godina (računajuši i agresiju na Hrvatsku) mogli ravnodušno gledati zločin genocida, masovne progone, etnička čišćenja, prisilna iseljavanja, konclogore, bestijalna divljanja, kolektivna silovanja, paljenja i uništavanja gradova, sela i naselja?!

Nekoliko dana poslije tragedije i besprimjerenog zločina genocida nad bošnjačko – muslimanskim narodom u Srebrenici i njenoj okolini (Cerskoj, Konjević Polju, Žepi, itd. ), kao tadašnji član (ratnog) Predsjedništva, tada još uvijek Republike Bosne i Hercegovine, od strane desetine relevantnih svjetskih medijskih kuća dobijao sam otprilike pitanje : kako komentiram “zločin” u Srebrenici. Dakle, zločin, a neki su to nazivali i nemilim događajima, sporadičnim terorizmom, razularenošću srpskih paravojnih formacija, situacija koja se tobože otela kontroli UN, NATO – a, Kontaktne skupine EU, i same famozne međunarodne zajednice.

Kao i svi poniženi i nipodastavani bh. patrioti koji su još vjerovali u mogućnosti zajedničkog života u kulturnoj i civilizacijskoj toleranciji, u uvažavanju drugih, bez da se negira ičiji individualitet, odgovarao sam zbunjeno. Ali sama pitanja koja sam dobijao iz evropskih i američkih moćnih medija dovodila su me, kao što me i danas, čak i na našem tzv. državnom parlamentu dovode u stanje apsolutne konsterniranosti, nevjerice, nemoćnog bijesa, one vrste zatomljenosti i otupjelosti kada na drška, osiona, beskrupulozna pitanja, pitanja koja su perpeturirana logikom moći, sile i evropocentrističke prepotencije – morate odgovarati skrušeno, djevičanski ponizno, zamoljavajuće, snishodljivo.

Šta da su ubijani zečevi

slika

Prvi moj odgovor, u julu 1995. godine bio je sljedeći: “Da je u Evropi ili USA kojim slučajem za par dana ubijeno 10.000 ili 12.000 zečeva, čaplji ili nekih drugih ptica – zasigurno bi se (da li od strane “Zelenih” ili nekih drugih) proglasila ekološka katastrofa.

Ali posto se pobilo, poklalo, na najsvirepiji način ubilo 8,10,12 ili više hiljada nekih Bošnjaka, a uz to muslimana, “evropskih uljeza” i “opasnih elemenata” po kršćansku Evropu – onda koga je briga. Najlakše je reći: Tamo je bio građanski, čak i plemenski rat, vjerski rat. Balkanu je svojstveno da tamo teče krv, da mu je svojstvena i vandeta i omerta, da se kolju i međusobno istrebljuju.To je područje mješavina meda i krvi, što je po staroturskom izvorni prijevod bugarske planine Balkan. Izuzimajući časne izuzetke poput Tilmana Culha, Normana Cigara, Tadeusza Mazowieckog, Aloisa Mocka, Susan Sontag, Vaclava Havela, Worena Zimermmana, Fracisa Boylea, Noela Malcolma i desetine drugih časnih i poštenih naućnika i političara – dobro osmišljeni i sistematski provođen zločin genocida nad Bošnjacima muslimanima se namjerno zataškavao minimizirao ili jednostavno predstavljao neminovnošću, “omjerom snaga” i “realnošću na terenu”- a ovu su floskulu najradje spominjali lord Owen i norveški diplomata Torvald Stoltenberg.

slika

Po mom sudu, osnovano je pitanje: Kako su Evropa, USA i tzv. demokratski svijet gotovo pet godina (računajuši i agresiju na Hrvatsku) mogli ravnodušno gledati zločin genocida, masovne progone, etnička čišćenja, prisilna iseljavanja, konclogore, bestijalna divljanja, kolektivna silovanja, paljenja i uništavanja gradova, sela i naselja?!

Kako se to moglo desiti na kraju 20. stoljeća, u vrijeme euforije o novom svjetskom poretku, i globalizaciji i papagajskim pričama o novoj demokraciji, ljudskim pravima i slobodama?!

Glavni svjetski i evropski politički moćnici uglavnom nisu shvatili pravu bit Bosne, činjenicu da su se na tom malom prostoru, u srcu Evrope, susrele i ispreplele tri velike civilizacije i kulture svijeta: orijentalno – islamska, bizantijsko – pravoslavna i zapadno – kršćanska i da je Bosna bila u dužem periodu čak duhovno i civilizacijski nadmoćnija u odnosu na samoljubivu i etnocentrističku Evropu, koja je rodno mjesto rasizma, antisemitizma, fašizma i nacizma i Evropu koja je porodila klanice oba svjetska rata.

Sve tri strane

Kada je brutalna agresija na Bosnu i Hercegovinu već otpočela, većina zapadnih političara je samo indiferentno pratila simptome te agresije, ne nastojeći otkriti njene zbiljske uzroke. Oni nisu htjeli da shvate osnovne ciljeve i narav Tuđmanove politike i velikohrvatskih planova. Da bi paradoks bio veći, u jednom periodu Slobodana Miloševića tretirali su kao mirotvorca i kao ključnu figuru koja može da donese mir na ovom dijelu Balkana.

Silni zapadni emisari i mirovni posrednici su tvrdoglavo slijepo agresiju i rat u Bosni i Hercegovini uglavnom tretirali kao vojni i humanitarni, a ne kao bitno politički problem. Tako su u datom momentu, ovisno od toka ratnih operacija, odgovornost ili krivnju jednostavno određivali tako da “okrive one koji pucaju”. S obzirom da se pucalo sa svih strana, onda je najednostavnije bilo ustvrditi da su podjednako krive sve strane. Tako je žrtva izjednačena sa zločincem, agresor izjednačen sa onim kojim se brani.

S primjetnom zluradošću ustvrdili kako se u Bosni radi o sukobu divljih plemena. S obzirom da je od strane srpskog agresora u Bosni i Hercegovini srušeno preko hiljadu džamija, stotine muslimanskih sakralnih objekata, porušeno i preorano stotine muslimanskih grobalja, te da su na mnogim ubijenim i masakriranim žrtvama utiskivani krstovi, pravoslavni “ocili” i slično, mnogi su odmah rekli da se u BiH zapravo radi o vjerskom ratu.

slika

Licemjerje međunarodne zajednice spram bosanske tragedije posebno je izraženo u njenom odbijanju da se ukine embargo na uvoz oružja Bosni i Hercegovini onim snagama koje su branile njenu slobodu. Taj embargo su uveli Ujedinjeni narodi u septembru 1991. godine , ali on se odnosio na prostor čitave, tada jos formalno jedinstvene SFRJ. Iako su UN priznali Bosnu i Hercegovinu i kao nezavisnu državu primili je u svoje članstvo 22. maja 1992. godine, oni, kao da se ništa nije promijenilo i kao da agresija na jednu suverenu i međunarodno priznatu državu uopće nije izvrsena – i dalje insistiraju na embargu. Obrazloženje je da bi skidanje embarga na uvoz oružja za Bosnu i Hercegovinu samo doprinijelo intenziviranju ratnih sukoba. Dodatni kvaziargument je bio da se taj embargo odnosi i na Srbiju, odnosno Jugoslaviju, zanemarujući činjenicu da su se tamo, kao i u zaposjednutim dijelovima bosanske teritorije, nalazili ogromni stokovi oružja i artiljerijskih oruđa iz arsenala JNA. Tako je embargo za Srbiju , zapravo bio planirana smrt za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. Butrosa Galija kao ni Busha, Mitteranda, Hurda i ostale ni najmanje nije bilo briga što se tim činom na najdrastičniji način krši Povelja UN-a (član 51), odnosno pravo svake suverene i međunarodno priznate države da se u slučaju agresije na nju brani, odnosno da joj UN obezbijedi pomoć i garanciju njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Dakle, iako je Evropska zajednica priznala Bosnu i Hercegovinu, a Ujedinjene nacije je primile u svoje članstvo, oni su je ostavili samu, na milost i nemilost agresoru koji je već jasno iskazao svoju namjeru da potre njenu nezavisnost, da je vojno pregazi, uništi, za sebe cijelu osvoji ili pak podijeli...

Samo zahvaljujući herojskom otporu i natčovječanskim naporima stasajuće bosanske Armije, kao i otporu i akcijama koje je HVO, pogotovu u Hercegovni, vodio u prvom žestokom naletu agresora, Bosna i Hercegovina je ipak, sve do januara 1993. godine bila sačuvana, iako na znatno reduciranom teritoriju.

Planirani genocid

slika

Posljedice embarga na uvoz oružja, te političke igre oko Bosne iskazane i u različitim mirovnim planovima (Vens – Ovenov, Oven – Stoltenbergov plan) znatno su oslabili vojni otpor koji se do tada pružao Karadžićevim Srbima. Ohrabrenje agresoru posebno je dolazilo zbog pasivnog, pa čak i sramnog odnosa takozvanih zaštitnih snaga UN-a, što će kasnije biti iskazano u najvećoj ratnoj tragediji i zločinu genocida izvršenim u Srebrenici.

Ponašanje ne samo holandskog bataljona već i cijele međunarodne zajednice uoči i poslije pada Srebrenice bilo je sramno. Tu se pokazala sva besćutnost, beskrupuloznost i licemjerstvo međunarodne zajednice.

Tragedija Bosne i Hercegovine i posebno bošnjačkog naroda u njoj jeste golema i nesaglediva.

Tu nisu djelovale samo puke pljačkaške divljačke Atiline horde. To je bio cjelovito razrađen i proveden zločin genocida najviše nad Bošnjacima, pa onda Hrvatima i nad dijelom Srba i nad samom Bosnom i Hercegovinom kao zemljom. Trebalo je uništiti i satrijeti sve sto na tu hiljadugodišnju zemlju i njen narod podsjeća. Trebalo je uništiti civilizacijske i kulturne tragove. Satrijeti DUH BOSNE, njen ponos, njen etnos, njen osoben i neponovljiv život.

Sve je to kazna za one koji su se drznuli da mirno žive i da budu svoji na svome.

Broj pobijenih Bošnjaka, onih koji su umrli u konclogorima, od batinjanja, gladi i bolesti penje se na preko dvjesto hiljada. To je više od deset posto ukupne bošnjačke populacije u Bosni i Hercegovini. Bošnjacima je ugrožena sama biološka supstanca, jer najviše ubijenih je u najvitalnijoj životnoj dobi muškaraca od 18 do 40 godina. Cvijet bošnjačke mladosti je satran od strane zločinačke ruke. Desetine hiljada su i danas kao izbjeglice rasuti širom svijeta.

slika

Ali, u svoj toj “planetarnoj katastrofi” i tragediji koju je Bosna i Hercegovina doživjela, ima i nećeg dobrog: jačao je duh Bosne i Bošnjaka, svijest o njenoj samosvojnosti, nedjeljivosti i njena iskonska želja za slobodom. Jaćao je i INAT Bosne koja je doista u gotovo četverogodišnjem pustošenju “i posna i bosa i hladna i gladna”, ali i “prkosna od sna “ za slobodom koju nikakva sila i nikakav genocid neće moći uništiti.

Da na kraju kažem i nešto optimistično. U ovom kišnom julu, što se Bosne i Hercegovine tiče, desile su se povijesne stvari: Američki kongres je izglasao deklaraciju o Srebrenici, gdje su sve stvari nazvane pravim imenom ; na Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasična agresija; U Srebrenici, ali i u drugim područjima Bosne i Hercegovine izvršen je zločin genocida.

(Prof. dr. Nijaz Duraković bio je jedan od brojnih učesnika međunarodne naučne konferencije, održane u Sarajevu: Genocid nad Bošnjacima sigurne zone UN Srebrenica jula 1995. godine i pouke budućim generacijama. Izlaganje dr. Durakovića bilo je izuzetno zapaženo.)
Izvor:Bosnjacki front
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 17/11/2009 04:31

Dobrica Ćosić - stvorena je prva srpska država preko Drine
Piše; Vesna Pešić

slika

Ćosić kaže da „nema prostora da imenuje muslimanske i hrvatske zločine“. A i ne treba, jer kako on tvrdi, te su „knjige napisane, a neke se tek pišu“. Ipak je Dobrica našao prostora da pomene da je samo u Sarajevu „dosad izbrojano sedam hiljada ubijenih Srba, a vjeruje se da broj ubijenih Srba prelazi deset hiljada.

Uredno sam svakog dana isjecala feljton iz Politike. Riječ je o feljtoniziranom uvodu koji je Dobrica Ćosić napisao uz knjigu dnevničkih bilješki Nikole Koljevića. Feljton se zove „O stvaranju Republike Srpske“. Isjecala sam nastavke feljtona s namjerom da ga analiziram, zapanjena šta sve može napisati Dobrica Ćosić. Ubrzo sam shvatila da za analizu nije potrebno skupiti sve nastavke feljtona ili kupiti knjigu: u svakom nastavku piše isto i dovoljan je samo jedan za analizu. Tako sam i uradila: iz gomile isječaka, izvukala sam nasumice jedan. Evo šta sam u tom slučajno izrabrnom nastavku našla.

slika

Opšte (Ćosićevo) mjesto je obožavanje sprskih vođa koje su ratovale u Bosni za stvaranje velike i ujedinjenje države srpstva, iz koje je iznikla Republika Srspka. To su ljudi „opijeni rodoljubljem i slobodom“, spremni na sve žrtve da stvore i odbrane Republiku Srpsku. To su ljudi „podviga i posvećenosti slobodi i opstanku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“.

Pravili su i greške: bili su maksimalisti u svojim ciljevima – tvrdi Otac Nacije – ali su takve greške normalne u svakom ratu. Ćosić kaže da srpske vođe nije dozvoljeno porediti sa Alijom Izetbegovićem i Franjom Tuđmanom, a naročito se ova dvojica ne smiju porediti s Radovanom Karadžićem. Poređenje nije dozvoljeno zato što su oni „neuporedivi po ljudskim, moralnim i duhovnim vrijednostima i političkim ciljevima“.

Ćosić Dobrica ovako opisuje samoga Radovana: „On je jaka politička ličnost sa velikim zaslugama u borbi za ljudska i nacionalna prava srpskog naroda: on zaslužuje pravedan sud Istorije i poštovanje svog naroda, koje ima od početka borbe za Republiku Srpsku, a nikako ponižavanje, progon, hapšenje i Haški sud. On nije ratni zločinac; on je politički vođa naroda Republike Srpske“.

slika

Nesretni Dobrica hoće i da kritikuje: jeste da je Karadžić u svemu izvanredan, ali je i on činio neke greške. No, o njima ne smiju suditi savremenici nego potomci. Naročito o njemu ne mogu suditi oni savremenici Radovana Karadžića koji su „drogirani haškom propagandom i natovskom ideologijom i koji sporo uviđaju ili još ne uviđaju da je zaslugom svih boraca i svih komandanata Vojske Republike Srspke, naroda i vođstva oslobodilačkog pokreta Srba u Bosni i Hercegovini, stvorena prva srpska država preko Drine“.

Sudu ne treba privesti ove srpske borce za slobodu i ljudska prava jednog naroda - poručuje Ćosić i kaže da „sudu treba privesti hrvatske političare i generale koji su poveli rat za Hrvatsku do Drine“ (izgleda da Dobrica nije čuo da su oni privedeni Haškom sudu), za razliku od Srba koji su se borili samo za „svoju slobodu“ i „isključivo svoje nacionalne teritorije“.

slika slika

Sem Hrvata, opet predlaže Ćosić, sudu treba privesti Harisa Silajdžića, Ejuba Ganića i njihovu braću koji su poveli rat za islamsku Bosnu. Treba im suditi i „zato što su oni prvi započeli rat, najprije ubijajući vojsku Titove Jugoslavije u povlačenju (...), a potom za ubistva hiljada Srba civila u Sarajevu i mnoge ratne zločine po Bosni i Hercegovini“.

Ćosić kaže da „nema prostora da imenuje muslimanske i hrvatske zločine“. A i ne treba, jer kako on tvrdi, te su „knjige napisane, a neke se tek pišu“. Ipak je Dobrica našao prostora da pomene da je samo u Sarajevu „dosad izbrojano sedam hiljada ubijenih Srba, a vjeruje se da broj ubijenih Srba prelazi deset hiljada. Citat iz Politike: „Pod neposrednom Silajdžićevom komandom, u njegovom prijestonom Sarajevu, postojalo je oko 125 logora za Srbe, a na teritoriji kojom su vladali Izetbegović i Silajdžić sa svojim generalima i vjerskom braćom postojalo je 336 logora za Srbe. Hrvatske logore u ovom kontekstu ne zbrajam, a bilo ih je na stotine, po surovostima ravnim muslimanskim“. Naravno, Ćosić ne objelodanjuje izvore podataka o broju logora; to se valjda „podrazumjeva“.

Ali zato u Ćosićevom feljtonu ni riječi o trogodišnjoj opsadi Sarajeva koju su držali Karadžić i srpska vojska sa Pala. Nijedna riječ o zločinima koje su izvršili Srbi, nijedna riječ o njihovim logorima za Bošnjake, nijedna riječ o Prijedoru, nijedna riječ o Srebrenici, sem da su to sve „satanske“ izmišljotine srpskih neprijatelja. Taj srpski narod, kaže Ćosić, od svih „evropskih naroda, i velikih i malih, proporcionalno je najviše žrtava dao za evropsku slobodu i demokratiju, a od Evrope je nagrađen kaznom žrtvenog jarca.

Ta Evropa je satanski kaznila Srbe, kaže Dobrica, i tako ih je nagradila zato što su se borili za njenu slobodu i demokratiju. Neki Srbi su poklekli pred satanskom optužbom Evrope „o navodnom agresivnom nacionalizmu srpskog naroda“ i tvrdnjom „da je to narod ratnih zločinaca“. Ti koji su poklekli postali su slijepi i „umno pometeni“ jer ne mogu da shvate da im „evropski komesari“ i „eksperti“ ideološki ispiraju mozak, redukuju identitet, diktiraju istorijsku svijest, nacionalne dužnosti i društvene ciljeve, narodu koji ima osam vijekova svoju kulturu...“

Riješila sam da stanem pred osam vijekova srpske kulture. Kome je malo – može sam da nastavi, sutra će izaći novi nastavak. U istom ključu će se veličati srpski narod i pljuvati po drugima, po hiljaditi put ćete čuti o secesionističkim republikama koje je overio Badinter, o srpskom oslobodilačkom ratu u Bosni, o nacionalnoj regresiji prouzrokovanom ustaškim genocidom i etničkim čišćenjem Srba iz Bosne ali i gubitkom Crne Gore, „za koju smo vjerovali da u njoj pretežno žive Srbi“.

slika

U toj regresivnoj nacionalnoj svijesti, poručuje „otac nacije“, još ne shvatate da je srpski narod ostvario jednu fantastičnu pobjedu – da je stvorio „Republiku Srpsku, kao prvu sprsku državu preko Drine, koja mora postati demokratska, pravna, civilizovana država. Njen najznačajniji tvorac je Radovan Karadžić“.

Sudeći po Ćosiću, ja sam, bogami, totalno „poklekla“, a i „umno sam se pomela“!
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la AIC dana 17/11/2009 23:28

Vesna Pesic bas i nije neka istoricarka...
Avatar
AIC
 
Postovi: 14
Pridružen/a: 14/11/2009 19:17

Re: Historijske zanimljivosti

PostPostao/la Zah dana 18/11/2009 17:32

Da, Dr. Vesna Pesic nije istoricar. Ona je sociolog, redovni je profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu.Jedno vrijeme bavila se i politikom ali u Srbiji onakovom kakva je, njene ideje nisu naisle na razumijevanje, jer ne negira druge narode, njihovu kulturu, nije pristalica ideje Velike Srbije, nego za suzivot naroda na Balkanu. Osim toga nema manire siledzijskog ponasnja, da bi bila prihvacena kao politicar u sadasnjoj Srbiji.Njene ideje ce biti cijenjene u Srbiji nakon mozda 100 ili 200 godina.Ko se danas u Srbiji sjeca Svetozara Markovica????? Malo ko naravno.
Zah
 
Postovi: 998
Pridružen/a: 22/07/2008 02:01

PrethodnaSljedeća

Natrag na (H)istorija/povijest

Online

Trenutno korisnika/ca: / i 4 gostiju.