Price, pjesme, intervjui...

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator/ica: ladyblue18

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la ena78 dana 05/10/2008 01:22

Za sve one koji nisu u prilici citati dane i koji se sjecaju i postuju Sonju Savic!
Suvisna je svaka moja rijec spram Serbedzijine tanane i vrlo duboke price o Sonji, gdje je pokusa opisati svaku valeru njene krhke, avangardne dushe!
Sonji sretna plovidba u vjecnost a vama ugodno citanje!
Pozz!


In memoriam: Sonja Savić (1961-2008)



Posljednji tango u Beogradu

Najveća filmska zvijezda bivše Jugoslavije Sonja Savić umrla je prošle sedmice u svom beogradskom stanu. U maju 1996. razgovarala je sa suradnicom našeg magazina - već tada je zapravo bilo posve jasno da je Sonja Savić žrtva rata zato što je, kako je ispričala Tamari Nikčević, naivno vjerovala da treba do kraja ostati umjetnik, bez obzira na to što su čak i pomoćni filmski radnici, koristeći gužvu, uspjeli da stvore čitave imperije trgujući oružjem, naftom, cigaretama i tuđim životima. Dani prenose tekst objavljen prije 12 godina u beogradskom Profilu i donose reakcije na smrt Sonje Savić njezinog filmskog partnera Radeta Šerbedžije



"Kada se obuče - muško, kada se svuče - riba i po" - spremno su odgovarali muškarci
"Da, znam, ovde se ljudi pitaju - gde je Sonja Savić, a sve se nadaju da će me jednoga dana naći kako nemoćna ležim u kupatilu s iglom u veni. Gotovo cela moja generacija je mrtva" - kaže rezignirano glumica Sonja Savić.

S petnaest je godina napisala monodramu. Bila je to priča o pubertetskim danima ćerke jugoslovenskog ambasadora koju korumpirana, neobrazovana majka upoznaje sa svojim ljubavnikom - bogatim poslovnim čovjekom "liberalnih" shvatanja i pedofilskih sklonosti, koji, nakon izvjesnog vremena, djevojčicu uvodi u svijet seksa i narkotika. Nakon što je uhapšena u jednoj policijskoj raciji, Sonjina junakinja počinje da se liječi od zavisnosti i, iako mlada, već zrela, sabirajući svoj dotadašnji život, ponavlja riječi koje su ujedno zaključak i moto cijele drame - sam i slobodan, sam i slobodan, sam i slobodan…

Odakle petnaestogodišnjoj djevojčici takve teme?!

"Odakle takva tema celom društvu - to je pitanje! Većina ljudi, bez obzira kom socijalnom sloju pripadali - emocionalni su ovisnici, a ta je vrsta zavisnosti gora od narkotičke. Da su rođeni 1925. ili 1935, bili bi alkoholičari. Kao što su nekada seoske lude bili alkoholičari, danas su gradske lude - narkomani. Odakle narkomanija? Možda su uzrok tome veliki magnati koji proizvode oružje, ratove i žene se lepoticama izrazitih oblina. Ko zna?! Ali, čudo jedno kako se odmah misli da opisuješ sopstveni život! Nisam diplomatsko dete, a o diplomatskoj deci imam najbolje mišljenje. Upravo su ta poročna diplomatska "deca komunizma" donela prve suštinske i važne stvari u ovaj grad. Ponosim se što sam poznavala neke od njih. To su sjajni, hrabri ljudi koji su prvi pljunuli na koncept države i potpuno svesno, možda i iz protesta, ulazili u neke vrste ovisnosti. I tačno je - ima u mojoj generaciji ljudi koji su koristili narkotike (neko bi rekao - drogirali se, ali je to jako ružna reč), kao što u generaciji mog oca ima alkoholičara. Govorim o ljudima sjajne inteligencije, često najbriljantnijim primerima generacije, koji nisu pripadali toj feudalno-mačističkoj grupi koja hoće da zapuši usta svakoj ženi. Oni su časni socijalni gubitnici od kojih sam učila mnoge stvari, najveće žrtve mitomanije i korupcije našeg društva. Uvek su me uvažavali, štitili i nikada me nisu uvlačili u nešto što ne odgovara mojoj ličnosti."

Generacija mrtvih pjesnika Cijela ta Sonjina mrtva generacija, cijelo to društvo današnjih "časnih socijalnih gubitnika", rođenih između 1959. i 1961, djeca su američkih kredita i socijalističkog blagostanja. Te prve TV generacije Južnih Slovena, ti samonikli proizvodi urbanih sredina, potpuno isti kao njihovi američki ili britanski vršnjaci, odrastali su uz Hendriksa, Morisona i Džegera, gutali Intervju Endija Vorhola, obožavali pozorište i film, vjerovali u protok informacija, bolji život, u to da civilizacija nikada više neće računati na toljagu, motiku, udarac u potiljak ili krvnu žrtvu.

Ali, kakva je to samo bila zabluda!

Sonja Savić, nekadašnja najveća zvijezda jugoslovenskog filma, danas djeluje istrošeno, utučeno i razočarano. Ni nalik onoj ljepotici za kojom su milioni Jugoslovena uzdisali u tami bioskopskih dvorana.

U jugoslovensku javnost je unijela pometnju onoga trenutka kada je odlučila da se, potpuno prirodno i ležerno, naga prošeta ispred filmske kamere. Lokalne moralistkinje, koje su se svlačile mnogo češće, srećom - daleko od pogleda publike - bezuspješno su se trudile da ospore svu Sonjinu zavodljivost, erotičnost i senzualnost. Tvrdile su da "gotovo da nema grudi i tu tako potrebnu požudnu zadnjicu", gotovo "da i nije žena".

"Kada se obuče - muško, kada se svuče - riba i po" - spremno su odgovarali muškarci.

Osim ljepote, Sonji Savić su, ma koliko to nevjerovatno zvučalo, neki osporavali i talenat. Drugi su je smatrali "jedinom istinskom naslednicom velike Milene Dravić". A zašto onda nije uspjela kao mnoge druge njene manje lijepe i manje talentovane koleginice?!

Možda zato što je bila isuviše pametna za glumicu - odgovaraju njeni prijatelji.

"U prvi razred osnovne škole, moja je generacija krenula 1968. Zaista ima istine u toj šali: što nisu dali studentima, dali su nama. Nekako nas je pratio duh inovacije društva - humanizovanje, približavanje analitičkom zapadnjačkom kulturološkom nasleđu oplemenjivanja pojedinca, potreba da se uči, da se razume, da se šire sposobnosti i oplemenjuje volja… Nije bilo delinkvencije, prevremenog seksualnog zrenja. Tek smo se kasnije zaljubljivali. Sećam se da smo u petom osnovne jedni drugima govorili kako je pitanje farmerki zapravo pitanje našeg političkog opredeljenja. U Radio Beogradu, u dečijoj dramskoj grupi koju je vodio Bata Miladinović, tumačili smo paralelno društvo i socijalnu pravdu. Znam, danas kada je sve devastirano, takve stvari zvuče neverovatno. Ali, tako je bilo."

Sonjina generacija je, kažu, bila izuzetno talentovana. Od njih se očekivalo da će, ulaskom u slušaonice beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, "izvesti revoluciju u drami". Sa profesorom Minjom Dedićem su čitali Strindberga i Ibzena, slušali klasičnu muziku, ali i pratili savremene muzičke tokove, svakodnevno odlazili u Kinoteku i istoriju pozorišta i filma "imali u malom prstu". Bili su mladi, daroviti, željni života i slave. I?! Gdje su danas svi ti ljudi? Gdje su nestali?

Iako je i prije nego što će upisati Akademiju Sonja Savić iza sebe imala jednu filmsku ulogu (Leptirov oblak), njena filmska karijera počinje 1982. godine, saradnjom sa Mišom Radivojevićem. Za ulogu u filmu Živeti kao sav normalan svet nagrađena je Caricom Teodorom, najvećom glumačkom nagradom na Filmskom festivalu u Nišu. Nakon toga, filmovi se redaju: Nešto između, Šećerna vodica (Zlatna arena u Puli), Davitelj protiv davitelja, Balkanski špijun, Život je lep Bore Draškovića, za koji je osvojila nagradu na čuvenom Filmskom festivalu u Veneciji.

Junakinja prvog jugoslovenskog mekog pornića Jugoslovenski se film više bez Sonje Savić nije mogao zamisliti, iako ona tvrdi da je u pitanju "samo floskula".

"Nisam glumila u svim filmovima, već samo u onima koji su punili bioskopske sale" - kaže.

Nakon Une, koji je bio najavljen kao prvi jugoslovenski meki pornić ili, kako filmadžije tvrde - naš odgovor na Bertolučijev Posljednji tango u Parizu - uveliko se pričalo o romansi između glavnih glumaca - Sonje Savić i Radeta Šerbedžije. Ni to joj mnoge žene nisu mogle oprostiti. Sonja se dugo branila, ali je na kraju priznala:

"Ako su svi toliko zainteresovani, priznajem: zaljubila sam se u Radeta Šerbedžiju. Nužno je zaljubiti se i u svakom kadru sam bila zaljubljena koliko je to bila Una u profesora Mišela Babića."

Imala je dvadeset i dvije godine, bila na vrhuncu slave i, osim o ulogama, nagradama, knjigama koje čita i svojim životnim stavovima, novinarima je pričala o načinu na koji liječi svoje duge depresije.

Uporedo sa euforijom koja je vladala oko njenih filmskih ostvarenja, Sonjin rad u pozorištu nikada nije bio dovoljno shvaćen. Sa Egonom Savinom je radila Magbeta, ali premijera nikada nije održana. U okviru iste pozorišne grupe, nazvane Nova osećajnost, došao je Beketov komad Ne ja, pa Ona će doći u režiji Ljubiše Ristića. Predstave su igrane vrlo kratko i pamte ih samo strastveni obožavaoci pozorišta.

Bez obzira na uspjeh kod publike i broj izvođenja, Sonja Savić je ponosna na Železni džez, predstavu koju je radila sa avangardnom pozorišnom trupom Kugla glumište. I dok su, kako kaže, njene kolege sa klase - Bule Goncić, Olivera Ježina, Zoran Cvijanović, Branimir Brstina, Žarko Laušević (u čitulji u Politici svi, zajedno sa profesorom Dedićem, potpisani kao "ožalošćena porodica"…) olako kršile obećanja da se "nikada neće pripitomiti" i polako počeli da igraju u državnim pozorištima, Sonja Savić je to do kraja odbijala. Nije, kaže, pristajala na kompromise.

"Ljudi nisu imali gde da žive. Morali su. Ja sam ostala da tragam. Možda sam pronašla sebe, ali danas nemam ništa. Oni su stekli bar nešto, ja - ništa!"

Dugo ekploatisana u filmovima i medijima, dugo u centru pažnje, Sonja je Savić odjednom nestala. U Americi je boravila dva puta po šest mjeseci, a beogradska je čaršija pričala kako se tamo "leči od narkomanije i ko zna još od čega".

Mene više nema "Iz perspektive intelektualca, Amerika je fantastično društvo. Pogotovu Njujork. Predivan grad koji se ne boji stranaca, megalopolis u kojem dobijaš onoliko koliko poneseš sa sobom. Sva vrata su ti otvorena. Možeš slobodno da posećuješ biblioteke, muzeje… St. Vladimir je najveći institut za istoriju Vizantije, 1954. iz Pariza preseljen u Njujork. Tu sam našla ogromnu biblioteku sa ortodoksnim knjigama oca Džona Majndorfa. Bio je fantastičan čovek. Njegova knjiga Vizantijsko bogoslovlje mi je pomogla da sopstvenoj veri priđem na pravi način".

Po povratku iz SAD, Sonja Savić dobija nekoliko manjih uloga, ali slava i publicitet koji su je nekada pratili, ovoga puta izostaju. Očajna i ogorčena na filmadžije koji su se u međuvremenu obogatili "valjajući oružje, naftu i cigarete", Sonja Savić se povlači u samoću i bijedu koju sve teže podnosi.

Uloga u filmu Gorana Markovića Urnebesna tragedija omogućila joj je da zaradi nešto novca, koji joj je poslužio da konačno završi Ubistvo na kraju grada, sopstveni film koji radi sa grupom Supernauti.

"Goran mi je rekao da mu je zamereno što mi je dodelio tu ulogu. I Miša Radivojević mi je skretao pažnju kako ljudi iz naše branše jako loše reaguju na sam pomen mog imena. A - ko su ti ljudi?! Zašto tako reaguju? Mene više nema! Otišla sam. Mogu da odahnu!"





Rade Šerbedžija za E-novine



Kaluđerica i isposnica



I kada je bivala radosna, oči su joj se tugom smiješile. Odviše plaha i nježna i nestvarna. Ranjena djetinjstvom, životu se gotovo izvinjavala što postoji. Ima tako nekih posebnih duša, koje su rođene s pradavnom mudrošću i koje su za života hodale među nama stvarnima, nevidljivo i nečujno…

Otud se i činilo da ona više lebdi nego korača beogradskim asfaltima…

Srna… Košuta…

Zanesena filmom, Ekaterinom Velikom i ruskim avangardistima…

Zaljubljena u Hemfri Bogarta, filmove Miše Radivojevića koje još nije snimio i svoga profesora Minju Dedića…

Sonja Savić, generalna sekretarica naše posebne i jedinstvene Partije u čiju smo se pamet, talenat, kreativnost, inteligenciju i nevinu ljepotu, životima zaklinjali…

Sonja Savić, o kojoj Aca Popović nije stigao da napiše roman, ali je filmska kamera s kojom je ona tako vragolasto cijeli svoj život očijukala, uspjela da zabilježi, ovjekovječi i oslika, poput Leonarda Da Vinčija, taj njen najtužniji osmijeh kojim nas je osvajala sa Velikih Ekrana.

Dobila je od života mnogo, ali je i zarana izgubila sve.

I samo ona zna kako. I samo ona zna zašto.

Kao da se i nije naročito trudila da zadrži ono što joj je po svemu pripadalo. Njezini koraci su uvijek lutali sporednim sokacima, tamo gdje velika svjetla ne dopiru do tajanstava samo njoj razumljivih, koja su je svojim opojnostima branila od suviše jasnog i ponekad prozaičnog života, ali su je isto tako zauvijek odvodili u čudesni i opasni labirint, u kome se na kratke mahove ugodno skrivala od svih i od svega, ali iz kojega, jedne noći, više nije mogla pronaći put povratka…

U biti svakog nadnaravnog umjetnika jest lutanje i disidentstvo. Kako bi inače dodirnuli one potpuno nepoznate i apstraktne obale Rijeka, kojima ni imena nisu poznavali…

Sonja je bila disident od rođenja. Uvijek protiv… Ali uvijek s razlogom… Nemirom svojim obilježena Antigona svoje generacije… Više rođena sestra no ljubavnica…

Kaluđerica i isposnica, u čijim su se tajnim izbama ispovijedala naša zaluđena srca.

Mora da je njena reinkarnacija bila loše sprovedena, jer se pojavila u svijetu u kome je već jednom davno živjela. Otud i taj najtužniji osmijeh… Jer sve je ona to već jednom prije, možda i prije hiljadu godina vidjela… I sve joj je to bivalo tako poznato i tužno i melanholično i ludo… I zato su se te oči tugom smješkale…

Zastrašujući rat koji je 90-tih prohujao kroz naše živote i svakog na svoj način ranio, izbrisao je i taj nezaboravni, tajanstveni smiješak sa Sonjinog lica.

Ta naša i njena duhovna tamnica odnijela je i sve uloge koje nam nije odigrala sa tim svojim najbjeljim licem i tim svojim najplavijim očima…

Antigona je zgrčenih pesnica i iskrivljenog lica do smrtnoga bola, progutala sve svoje suze i riječi…

Kaluđerica Sonja polako je napuštala sve što je nekad poznavala, dodirivala, voljela…

I sve dublje u tajanstvo tamnog labirinta odhodila.

Tamo je, osamljena i od svih i svega već odavna oproštena, još samo stare filmove gledala… sada ležiš na dnu vode… iznad tebe šaš i trava… kao leptir koji ode…kao dijete koje spava… i dok te ljulja val za valom… sanjam da si opet živa…

http://www.youtube.com/watch?v=TdysEj06 ... re=related

http://www.youtube.com/watch?v=m5Wr0KlA ... re=related

Dvije predivne pjesme, sa super ekipom u nekom ex sistemu vrijednosti.....No to je vec jedna druga prica...
ena78
 
Postovi: 96
Pridružen/a: 18/12/2004 21:07

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la pesak dana 05/10/2008 22:41

Intervju: Don DeLilo, pisacObjavljeno: Čet, 02. 10. 2008. 18:08 VIŠE NE POZNAJEM AMERIKU

PHOTO: http://www.elpais.com

Don DeLilo je jedan od najznačajnijih američkih pisaca koji objavljuju u poslednjem kvartalu 20. veka. Njegov prvi roman „Amerikana“ objavljen je još daleke 1971. Na Njujork tajmsovoj listi 25 najboljih američkih romana u 20. veku (po glasovima pisaca) DeLilov roman „Podzemlje“ zauzeo je drugo mesto. Nazivaju ga američkim Džojsom, kako zbog neobične sintakse kojom istražuje granice i moć reči, tako i zbog minucioznih opisa likova i pejzaža kojima zadivljuje čitaoca. Na sprski su prevedena četiri njegova romana, a poslednji, „Padač“, objavljen je pre nekoliko meseci. Preveo sa engleskog: Nenad Župac

*Gospodine DeLilo, želeli bismo da obavimo razgovor sa vama, razgovor koji bi ličio na pitanja polaznika kurseva kreativnog pisanja – o tome kako pišete, kako razmišljate i kako ste napisali svoj novi roman Padač.


Obično zaboravim sve u vezi s romanom čim završim sa pisanjem. Ovaj put je drugačije. Bilo mi je potrebno skoro godinu dana da počnem da se osećam nekako slobodnim od Padača. Mislim da ga „nisam izbacio iz glave“ do dana današnjeg.

*Vi ste već pisali o političkim zaverama i atentatima u svojim delima.

Da, ali ovo u vezi sa 11. septembrom je potpuno drugačije. Još uvek sam pod stresom, baš kao i većina Njujorčana. Pre nekoliko meseci izbio je požar u Dojče banci u Njujorku, relativno bezopasan požar. Ali sam se strašno uznemirio kad sam video fotografije u novinama. (Napomena: U zgradi Dojče banke izbio je požar 18. avgusta 2007. Dva vatrogasca su poginula.)

*Da li ste posle 11. septembra pomislili ovakvu priču sam mogao da izmislim?

Ne, ne! Ali jedan moj prijatelj me pozvao telefonom tri dana posle 11. septembra i rekao mi, dok mu je glas podrhtavao, da je u vreme napada čitao moj roman Podzemlje. U njemu se nalazi opis Svetskog trgovinskog centra u magli. Nisam čak ni razmišljao o simbolici na koricama knjige. Ja zapravo nikad nisam hteo da napišem roman o 11. septembru. Imao sam sasvim drugačiju ideju i pisao sam drugi roman skoro pola godine, kad se ta slika odjednom stvorila u mojoj glavi: čovek hoda ulicama Menhetna posle napada i pogrbljeno se probija kroz oblak dima i prašine. Kasnije sam saznao da slična fotografija zaista postoji, ali tada to nisam znao. Ta slika se jednostavno stvorila u mojoj glavi. Počeo sam od ovog motiva, to je bilo sve što sam imao.

*Da li još uvek sećate trenutka kada se ta slika stvorila u vašoj glavi?

Bilo je to 2004. Nekoliko meseci kasnije počeo sam da pišem Padača. Dobro se sećam datuma: bio je to dan kada je Džordž Buš ponovo izabran za predsednika u novembru 2004. Bila mi je potrebna neka protivteža tom činu. Istražio sam, čitao članke i knjige o 11. septembru i tada sam otkrio fotografiju koju sam sve vreme imao u glavi. Na njoj je biznismen, sav od prašine i pepela, sa aktovkom u ruci. Fotografija se pojavila u mnogim novinama posle terorističkih napada. Pitao sam se: Ko je ovaj čovek? Koja je njegova priča? I šta će mu ta torba? Na ova pitanja sam pokušao da odgovorim uz pomoć mašte. Odjednom mi je na pamet pala ideja da ta torba uopšte nije njegova. Čija je to torba? Zašto je kod njega? Stvorio sam, kao neki detektiv, sopstveni zaplet.

*Kako izgleda vaša svakodnevna rutina kad pišete roman?

Ujutru, posle doručka, odem u sobu i pišem na pisaćoj mašini tri-četiri sata. Onda napravim pauzu, posetim svog izdavača ili odem po namirnice, kupim nešto za jelo. Ako sve bude kako treba, vratim se za pisaću mašinu po podne.

*Ko prvi čita ono što napišete? Vaša žena?

Da, ona čita prva rukopis, ali tek onda kada je potpuno završen. Čita ga naravno i moj urednik. Sramota je što je profesija urednika skoro izumrla u Americi. Zašto je tako? Urednici su veoma bitni, oni mogu da spasu karijeru pisca! Uzmimo moj slučaj kao primer. Ako bih danas ponudio rukopis svog prvog romana Amerikana nekom izdavaču – roman nikada ne bi bio objavljen. On ima oko 700 stranica, to je haotično i prilično zbrkano delo. Ali je jedan urednik rekao, ima nečega zanimljivog u tom haosu. A onda smo više puta zajedno pregledali tekst, imali duge razgovore, predložio mi je da nešto promenim i skratim. Taj roman je pretrpeo ozbiljne prepravke. To danas ne bi bilo moguće! Sramota!

*A kako ste postupili sa Padačem?

Što se tiče Padača – napisao sam dve trećine knjige za godinu dana; i tada sam sledio svoj instinkt. Onda sam ponovo preradio nefunkcionalne delove da bih stvorio novu strukturu, balans, ritam, da bi određeni elementi mogli da izbiju na površinu s vremena na vreme, posebno na značajnim mestima. Osećao sam se kao arhitekta koji projektuje zgradu. Hemingvej je rekao: „Sruči crno na belo!“ Crna slova na beo papir, onda će jedna rečenica pratiti drugu.

*Rekli ste „razmišljam rečenicu po rečenicu“.

Da. Razmišljam rečenicu po rečenicu, korak po korak. Čitajući svoje rečenice naučim nešto o likovima u romanu. Na neki čudan način, rečenice mi govore nešto o samoj knjizi. Samo dok pišem mogu da shvatim ono što želim da kažem. To kreće odatle. Isto mi se dešava kad raspravljam o politici. Često ne mogu da shvatim svoj stav o određenoj temi dok o njoj ne počnem da diskutujem.

*Da li je Padač politički manifest?

Ne, nije. Samo sam hteo da se pozabavim 11. septembrom rečenicu po rečenicu. Počeo sam ponovo da redovno glasam tek posle terorističkih napada. A i to je, priznajem, zasluga moje žene: ona me prosto natera da izađem iz kuće i odem do birališta na dan izbora.

*Vaše političko opredeljenje?

Ja sam nezavisan. To je sve što želim da kažem o tome.

*A zašto ne biste rekli još nešto?

Pa znate, ja sam odrastao u Bronksu, gde smo obično govorili: zato što te se to jebeno ne tiče!

*Zbog naših čitalaca, moraćemo da dodamo da ste se sada nasmejali.

Da, dopišite. Ne želim da se politički kompromitujem u javnosti.



PHOTO: EPA/NTV/VIDEOGRAB


*Šta mislite o današnjoj Americi?

Nalazimo se u čudnom položaju. Posle 11. septembra Amerikanci su podržavali vladu, nije bilo protesta zbog vojnih akcija u Avganistanu i nije bilo kritika na račun rata u Iraku. Pa čak i danas, iako se javno mnjenje okrenulo protiv vlade, pojedinac nema jak stav i ne protestuje kao, recimo, za vreme rata u Vijetnamu. Jedan od likova iz Padača je rekao, a i ja bih se složio s njim: Više ne poznajem Ameriku. Uzgred, kad sam završio ovaj fragment romana, osetio sam kako čovek ipak može žustrije da reaguje na ovakve događaje, naravno u okrilju literature. Kad pišete, možete da osvetlite unutrašnjost ovakvih događaja. Pisac može da opiše strah ili gubitak pojedinca dijalogom, snovima, razmišljanjima, što istoričar ili biograf ne mogu. Pisac ne mora ništa da dokazuje, makar ne mora da dokazuje na način na koji to mora pisac koji se bavi dokumentarnom prozom. Kako možete da objasnite istorijski dokaz snova? Ali zato kao pisac možete da predstavite drugačije istine, koje nisu nimalo manje vredne.

*Dva glavna lika Padača zovu se Kit i Lijana, par koji se razišao pre 11. septembra. Šta oni predstavljaju?

Kit i Lijana su glavni likovi, par koji živi odvojeno. Postoji takođe i drugi par, Lijanina majka Nina i njen dugogodišnji ljubavnik, Nemac Martin. I šta se dogodilo posle terorističkog napada? Kit i Lijana su se zbližili i obnovili svoju vezu, a Nina i Martin su upali u krizu i rastavili se. Ovde se vidi snaga terora: on menja naše živote.

*Ko je Kit?

Ironično, ali Kit postavlja sebi to pitanje posle terorističkih napada: Ko sam ja? Šta ja predstavljam? Odjednom, on shvata da voli svog sina i da želi da bude blizak s njim. Lijana je uvek želela da bude kao i svi drugi, dok se nije dogodio 11. septembar i ojačao je. Ona čita sve što joj padne pod ruku, a posebno čitulje i priče o poginulima u terorističkim napadima, koje se svakodnevno pojavljuju u novinama.

*Govorite o svojim likovima kao da ste živeli s njima.

Nije stvar u tome da li ih volim ili mrzim. Evo kako ja na to gledam: prešli smo određeni put zajedno i ja sam fasciniran stvarima koje sam iskusio s njima.

*Padač je postao knjiga o intimnosti.

Da. Pripovedam intimnu priču u središtu globalnog događaja. Ali, to je takođe postala i knjiga o sećanjima i o tome šta ona predstavljaju u našim životima. Pre desetak godina, učestvovao sam u okupljanjima Alchajmerovih pacijenata i zaista nisam znao da ću jednog dana pisati o tome. Na početku sastanka, svaki od učesnika ima dvadesetak minuta da zapiše neka sećanja iz svog života. Posle toga, oni daju jedni drugima to što su napisali i diskutuju. Učesnici su voleli ove sastanke – ja sam pretežno slušao i bio tihi posmatrač.

*Kako ste se odlučili da sarađujete sa Alchajmerom?

To s Alchajmerom počela je moja tašta. Zbog toga je i moja žena počela da posećuje te sastanke-terapije. Bio sam zaista dirnut dok sam slušao te ljude kako pričaju jednu drugačiju priču iz njihovih života; njihova sećanja, trenuci, osećanja, stvari koje su današnji mas-mediji potpuno uništili. Ti sastanci održavali su se početkom devedesetih, ali sada, dok sam se mučio sa 11. septembrom i nekim kolektivnim sećanjima, ti sastanci su se nekako ponovo našli u mojoj glavi, pa sam ih literarno upotrebio, kao primer za to kako ponekad izbegavamo sopstvena sećanja: potrebno je da ih saopštimo jedni drugima.

*U svom romanu Mao II uporedili ste snagu terorističkog napada sa onim suštinskim uticajem romanopisca. To je delovalo skoro kao ljubomora.

To je tvrdio lik u romanu Mao II, a ne romanopisac Don DeLilo. Kada pišem i stavljam reči u usta svojih junaka, ne mislim o tome da li stojim iza tih reči ili ne.



PHOTO: EPA/TONY GUTIERREZ


*Dobro, recimo to onda na drugi način: postoje li sličnosti između terorista i romanopisca?

Terorista može da promeni svet, da utiče na njega na taj način – 11. septembar je užasan, strašan primer za navedenu tezu. Posle toga sve je drugačije – grad, ljudi, svet. Teroristički akt ima prostu, jednostavnu strukturu i to ga čini tako privlačnim. Terorista, pomoću ovog akta, dobija jedinstvenu ulogu koja ga razdvaja od ostatka čovečanstva. Kada sam video čuvenu fotografiju Muhameda Ata sa vozačke dozvole, nisam mogao da skinem pogled sa njegovih očiju. Kao da su njegove oči sadržale neko posebnu mudrost: jer Ata je znao da će to što poseduje američku vozačku dozvolu zauvek promeniti svet.

*I vi ste, takođe, isto to poželeli?

Normalno je da je direktno poređenje teroriste i romanopisca totalna glupost, tu se obojica slažemo, zar ne? Ali nekada je romanopisac takođe imao neki uticaj na mišljenje svojih savremenika, način na koji oni posmatraju svet, način na koji žive. Kafka i Beket su uspeli u tome. Kafkina dela zauvek su promenila način na koji posmatramo svet. Da li književnost još uvek ima tu moć? Ne, mislim da je književnost izgubila tu moć. I dalje se pišu veliki romani, ali oni više ne mogu da promene svet.


*A zašto ne mogu? Zašto ste toliko pesimistični?

Živimo u vremenu brzih mas-medija: televizije i interneta. Oni određuju naš tempo života, a ne knjige.

*Ali zar se kao romanopisac koji piše o velikim temama svog doba ne borite protiv toga?

Moje ideje su moje oruđe. Uplašio bih se kad bi moje knjige imale toliki uticaj. Ja nikada nisam želeo da promenim svet. Norman Majler je to želeo, zadao je sebi da promeni svest ljudi u našem vremenu. I mislim da je skoro uspeo, govorim o 60-im godinama prošlog veka. Ali ja? Ne. Ja nikada nisam tako nešto želeo. Nisam majlerovac.

*Ali vi takođe pišete romane da biste doprli do čitalaca, da im pokažete način na koji vi vidite svet.

Henri Džejms je jednom rekao da je sumnja strast pisaca. To je prilično istinito. Dok pišem roman, stalno sumnjam u svoje mogućnosti. Nekada više, nekada manje. Takođe, nikada nisam siguran da li će moja knjiga izazvati snažnu reakciju. Kada sam završio Podzemlje, da budem iskren, nisam se nadao nekom velikom uspehu. To je prilično komplikovan roman: 800 stranica, preko 100 likova – koga će to zanimati?

*Kad ga je pročitao, vaš agent vas je savetovao da napišete indeks imena.

Da, mislio je da je to dobra ideja.

*Mada ga niste poslušali. Ali Podzemlje je postalo internacionalni bestseler. Kritičari su rekli da je to američki odgovor na Uliks.

Niko nije bio više iznenađen od mene. Dao sam rukopis ne samo mom agentu, već i nekim prijateljima i kolegama. Pročitali su roman za manje od nedelju dana i sve reakcije bile su pozitivne. Ljudi su pročitali 800 stranica za nedelju dana! Ma i samo to je bio komliment kome se nisam nadao.

*Engleski Obzerver vas je nazvao „Meduza našeg vremena“ jer za predmet svojih romana uzimate teme kojih širi društveni krugovi postaju svesni decenijama kasnije.

I ja sam to pročitao o sebi.

*Napravili ste „kiselo lice“.

Namrštio sam se? Hmm.

*Ne dopada vam se taj citat.

Meduza nije bila baš previše srećna, zar ne? Iz toga sledi da ja nisam baš srećan pisac.

*Pa jeste li srećan pisac?

Ne verujem da postoji srećan pisac. Pisati je teško i frustrirajuće. Početak je uvek najteži deo, ali onda, obično negde na polovini knjige, pisac iskusi određenu radost: ono što je napisao odjednom poprima neki smisao, sve postaje jasnije, pisanje mu onda lakše ide.

*Da li ste vi Meduza?

Ne mislim previše o tome kako me drugi ljudi vide. Pisac bi trebalo da izbegava da igra ulogu koju mu javnost nameće. Ako u tome ne uspe, onda će se utopiti u tu sliku. I onda će pisac u njemu umreti. Vidite, ja nisam u stanju da prepoznam neki istorijski fenomen i da ga „ugradim“ u roman. Ja pišem nesvesno. S te strane, sličan sam umetniku koji slika ili vaja skulpturu, on odražava osećanja svog doba, bez mogućnosti da ga analizira.



PHOTO: EPA/BETH A. KEISER


*U svom prvom romanu Amerikana, koji je objavljen pre 36 godina, predvideli ste kako ljudi doživljavaju život danas, osećanja koja ovladavaju ljudima koji se predstavljaju na internet sajtovima poput Myspace ili televizijskim realiti-šouima – napisali ste da mnogi ljudi veruje da postoje samo ukoliko postoji neki video zapis o njima.

Baš juče sam dobio veoma pronicljiv mejl o mojim delima, u kome je naveden isti citat. Moram da priznam da sam odavno zaboravio sve u vezi s ovim citatom. Čudno, zar ne? A šta se to dešava u glavi pisca? Mogu da vam opišem jedino ono što se dešava u mojoj glavi. Kada je reč o drugim piscima, osećam se kao da rešavam slagalicu. Beskrajno je teško govoriti o pisanju. Kada se vidim sa svojim prijateljima piscima, radije razgovaramo o filmovima, politici, sportu, o svemu, samo ne o književnosti.

*Kad smo već kod toga, zar se ne oseća izvesno rivalstvo među vama?

Normalno je da bi razgovor onda bio jednostavniji. Razgovarati sa drugim piscima o njihovim knjigama ili o mojim knjigama, zahteva visok nivo diplomatije. Šta reći dobrom prijatelju čiji novi roman ste upravo pročitali i shvatili da je užasan? Ili ćete biti pristojni i pronaći nekoliko pozitivnih stvari i zadržati se na tome, ili ste toliko dobri prijatelji da iskrena kritika neće uništiti prijateljstvo. Nažalost, ovo drugo se zaista retko sreće.

*Da li ste vi optimista ili pesimista?

Ne razmišljam o sebi u tim kategorijama. Moji roditelji su emigrirali iz Italije, iz malog mesta Abruca; bili su obični ljudi koji su se nastanili u Njujorku, u Bronksu, gde sam ja odrastao. Došli su u Ameriku zbog posla i doživeli su da ova zemlja održi dato obećanje: ponudila im je nove perspektive, novo društvo u kome su pronašli posao i izvestan prosperitet. Jednom sam se zapitao zašto u mojim knjigama ima tako malo o mom detinjstvu u Bronksu i jedini odgovor koji sam mogao da pronađem jeste da sam, na određeni način, i ja pratio impuls svojih roditelja – zanimalo me društvo u celini, a ne samo tri-četiri ulice u kojima sam odrastao. Sigurno nije slučajno što se moj prvi roman zove Amerikana.

*Rođeni ste 1936. godine. Šta pamtite u vezi sa detinjstvom?

Molim vas da mi oprostite što ću ponovo navesti jednu sliku. Skoro sam video u novinama fotografiju sa bejzbol utakmice iz 1951. godine. Na vrhovima tribina (u originalu: bleachers – nepokriveni deo tribina gde su najjeftinija sedišta, prim. prev.) svaki gledalac je nosio odelo i kravatu. Ja sam bio potpuno zaboravio na to! Ovaj primer pokazuje koliko su mi beskrajno daleki, sa današnje tačke gledišta, dani mog detinjstva i moje mladosti. Moj otac je radio za osiguravajuću kompaniju i uvek je nosio odelo i kravatu, samo je onih dana kada je bilo ekstremno toplo nosio belu košulju sa kratkim rukavima.

*A kakav je bio mali Don DeLilo?

Uvek sam gluvario na ulici. Kao klinac stalno sam se pretvarao da sam radio-komentator bejzbol utakmice. Izmišljao sam utakmice satima i satima. Bilo nas je jedanaestoro u maloj kući, ali omalene prostorije nikada nisu bile problem. Uvek smo govorili italijanski i engleski zajedno, pomešano. Moja baka, koja je živela u Americi pedeset godina, nikada nije naučila engleski.

*Jedan prijatelj vas je nazvao „strastvenim usamljenikom“?

Počeo sam da budem usamljen otprilike u dvadesetoj godini i još uvek sam. Moguće je da je to reakcija na moje bučno i razuzdano detinjstvo, tokom koga nikada nisam bio sam.

*Šta je to što ste naučili u Bronksu za ceo život?

Poker.

*Da li dobro igrate?

Nekada sam bio sasvim dobar igrač, ali nisam igrao poker već dugo, dugo. Obično sam igrao poker jednom nedeljno, ali je nekoliko stalnih igrača umrlo, a jedan se odselio u drugi grad, pa sam morao da prestanem.

*Kit, lik u romanu Padač, takođe igra poker jednom nedeljno. To je jedino zadovoljstvo posle raskida sa Lijanom.

Tako je. Zapravo, znao sam jednog tipa koji se kao i Kit preselio u mali stan posle raskida sa ženom. Prvi komad nameštaja koji je kupio bio je zeleni sto za poker.

*Šta vas fascinira u igranju pokera?

Izazov. Morate biti pametni i hrabri, potpuno skoncentrisani na igru. A i iz nekog razloga, partija pokera vam pomaže da, na nekoliko sati, zaboravite sve probleme koji vas muče. Poker vam otkriva neke crte vašeg karaktera: Da li ste spremni da rizikujete? Da li lako možete da donesete odluke? Nije uvek prijatno saznati odgovore na ova pitanja. S te strane, poker je nemilosrdan.

*Jedno vreme, poker je bio svetski TV fenomen. Šta mislite: kako je postao toliko uspešan?

Mogu li da se složim sa Kitovim mišljenjem? On misli da je za uspeh pokera na televiziji zaslužna televizija, a ne poker. I u pravu je. Partije pokera na televiziji liče na sapunske opere ili rvanje, gde likovi odgovaraju zadatim klišeima. Vidite, televizija je takođe promenila i bejzbol, igru koja se zapravo sastoji od dugih pauza. Televizija je izmislila tehniku ponavljanja – riplej, i oni ponavljaju određene trenutke meča tokom tih pauza, čak i kad ta ponavljanja ne doprinose boljem razumevanju meča. Na kraju, televizijsko praćenje bejzbola sastoji se, iznad svega, od ripleja – mi ljudi smo izmislili te tehnologije i one moraju da budu iskorišćene i usavršavane.

*Gospodine DeLilo, rekli ste da ste kasno počeli da čitate knjige.

Da, to je tačno. Kao dete, uglavnom sam slušao radio. Knjige sam otkrio tek kao mladić: Hemingvej, Fokner, Tomas Vulf, romantične epove. A onda sam otkrio evropske pisce, pre svega Kamija.



PHOTO: EPA/JEFF CHRISTENSEN


*Kako su vaši roditelji reagovali kad ste im rekli da želite da budete pisac?

Bio sam prvorođeno dete, a u italijanskim porodicama ono ima mnogo više slobode od ostale dece. Roditelji se nisu mnogo protivili, možda baš zbog ovoga. Kada sam imao 28 godina, dao sam otkaz u marketinškoj agenciji jer sam želeo da postanem pisac. Jednog jutra sam se probudio i pomislio: danas dajem otkaz. Jedini problem bio je što tog jutra nisam mogao da nađem svog šefa. Međutim, našao sam ga po podne tog istog dana. Nije bio baš previše iznenađen. Rekao sam mu: „Odlazim i više se neću vraćati.“ Kad danas mislim o tome, verujem da je on znao mnogo pre tog trenutka da ću dati otkaz.

*I onda ste počeli da pišete svoj prvi roman?

Ne, dao sam otkaz 1965. Moj prvi roman objavljen je šest godina kasnije. U međuvremenu sam mnogo vremena provodio u bioskopima. Najviše sam voleo matine, zato što sam često bio potpuno sam u sali. Često sam ih posećivao.

*Jednom ste rekli da tada niste baš bili sigurni da ćete postati pisac, ali ste bili sigurni da ćete živeti život pisca, koji se sastoji od tri stvari...

... Kafa, cigarete i povremeno baciti pogled na svet. To me fascinira.

*Koji rezultat ste postigli čestrdesetak godina kasnije?

Već odavno ne pušim i radije popijem šolju čaja. Ali sve ostalo se nije promenilo.

*Intervju je originalno objavljen u Die Zeit magazinu 11. oktobra 2007, a na engleski ga je preveo Dam Pendebejt Filijus

http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=17491
pesak
 
Postovi: 4343
Pridružen/a: 22/08/2005 20:58
Lokacija: internet

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la pesak dana 05/10/2008 22:41

Intervju: Don DeLilo, pisac
Objavljeno:

Čet, 02. 10. 2008. 18:08

VIŠE NE POZNAJEM AMERIKU

PHOTO: http://www.elpais.com

Don DeLilo je jedan od najznačajnijih američkih pisaca koji objavljuju u poslednjem kvartalu 20. veka. Njegov prvi roman „Amerikana“ objavljen je još daleke 1971. Na Njujork tajmsovoj listi 25 najboljih američkih romana u 20. veku (po glasovima pisaca) DeLilov roman „Podzemlje“ zauzeo je drugo mesto. Nazivaju ga američkim Džojsom, kako zbog neobične sintakse kojom istražuje granice i moć reči, tako i zbog minucioznih opisa likova i pejzaža kojima zadivljuje čitaoca. Na sprski su prevedena četiri njegova romana, a poslednji, „Padač“, objavljen je pre nekoliko meseci. Preveo sa engleskog: Nenad Župac

*Gospodine DeLilo, želeli bismo da obavimo razgovor sa vama, razgovor koji bi ličio na pitanja polaznika kurseva kreativnog pisanja – o tome kako pišete, kako razmišljate i kako ste napisali svoj novi roman Padač.


Obično zaboravim sve u vezi s romanom čim završim sa pisanjem. Ovaj put je drugačije. Bilo mi je potrebno skoro godinu dana da počnem da se osećam nekako slobodnim od Padača. Mislim da ga „nisam izbacio iz glave“ do dana današnjeg.

*Vi ste već pisali o političkim zaverama i atentatima u svojim delima.

Da, ali ovo u vezi sa 11. septembrom je potpuno drugačije. Još uvek sam pod stresom, baš kao i većina Njujorčana. Pre nekoliko meseci izbio je požar u Dojče banci u Njujorku, relativno bezopasan požar. Ali sam se strašno uznemirio kad sam video fotografije u novinama. (Napomena: U zgradi Dojče banke izbio je požar 18. avgusta 2007. Dva vatrogasca su poginula.)

*Da li ste posle 11. septembra pomislili ovakvu priču sam mogao da izmislim?

Ne, ne! Ali jedan moj prijatelj me pozvao telefonom tri dana posle 11. septembra i rekao mi, dok mu je glas podrhtavao, da je u vreme napada čitao moj roman Podzemlje. U njemu se nalazi opis Svetskog trgovinskog centra u magli. Nisam čak ni razmišljao o simbolici na koricama knjige. Ja zapravo nikad nisam hteo da napišem roman o 11. septembru. Imao sam sasvim drugačiju ideju i pisao sam drugi roman skoro pola godine, kad se ta slika odjednom stvorila u mojoj glavi: čovek hoda ulicama Menhetna posle napada i pogrbljeno se probija kroz oblak dima i prašine. Kasnije sam saznao da slična fotografija zaista postoji, ali tada to nisam znao. Ta slika se jednostavno stvorila u mojoj glavi. Počeo sam od ovog motiva, to je bilo sve što sam imao.

*Da li još uvek sećate trenutka kada se ta slika stvorila u vašoj glavi?

Bilo je to 2004. Nekoliko meseci kasnije počeo sam da pišem Padača. Dobro se sećam datuma: bio je to dan kada je Džordž Buš ponovo izabran za predsednika u novembru 2004. Bila mi je potrebna neka protivteža tom činu. Istražio sam, čitao članke i knjige o 11. septembru i tada sam otkrio fotografiju koju sam sve vreme imao u glavi. Na njoj je biznismen, sav od prašine i pepela, sa aktovkom u ruci. Fotografija se pojavila u mnogim novinama posle terorističkih napada. Pitao sam se: Ko je ovaj čovek? Koja je njegova priča? I šta će mu ta torba? Na ova pitanja sam pokušao da odgovorim uz pomoć mašte. Odjednom mi je na pamet pala ideja da ta torba uopšte nije njegova. Čija je to torba? Zašto je kod njega? Stvorio sam, kao neki detektiv, sopstveni zaplet.

*Kako izgleda vaša svakodnevna rutina kad pišete roman?

Ujutru, posle doručka, odem u sobu i pišem na pisaćoj mašini tri-četiri sata. Onda napravim pauzu, posetim svog izdavača ili odem po namirnice, kupim nešto za jelo. Ako sve bude kako treba, vratim se za pisaću mašinu po podne.

*Ko prvi čita ono što napišete? Vaša žena?

Da, ona čita prva rukopis, ali tek onda kada je potpuno završen. Čita ga naravno i moj urednik. Sramota je što je profesija urednika skoro izumrla u Americi. Zašto je tako? Urednici su veoma bitni, oni mogu da spasu karijeru pisca! Uzmimo moj slučaj kao primer. Ako bih danas ponudio rukopis svog prvog romana Amerikana nekom izdavaču – roman nikada ne bi bio objavljen. On ima oko 700 stranica, to je haotično i prilično zbrkano delo. Ali je jedan urednik rekao, ima nečega zanimljivog u tom haosu. A onda smo više puta zajedno pregledali tekst, imali duge razgovore, predložio mi je da nešto promenim i skratim. Taj roman je pretrpeo ozbiljne prepravke. To danas ne bi bilo moguće! Sramota!

*A kako ste postupili sa Padačem?

Što se tiče Padača – napisao sam dve trećine knjige za godinu dana; i tada sam sledio svoj instinkt. Onda sam ponovo preradio nefunkcionalne delove da bih stvorio novu strukturu, balans, ritam, da bi određeni elementi mogli da izbiju na površinu s vremena na vreme, posebno na značajnim mestima. Osećao sam se kao arhitekta koji projektuje zgradu. Hemingvej je rekao: „Sruči crno na belo!“ Crna slova na beo papir, onda će jedna rečenica pratiti drugu.

*Rekli ste „razmišljam rečenicu po rečenicu“.

Da. Razmišljam rečenicu po rečenicu, korak po korak. Čitajući svoje rečenice naučim nešto o likovima u romanu. Na neki čudan način, rečenice mi govore nešto o samoj knjizi. Samo dok pišem mogu da shvatim ono što želim da kažem. To kreće odatle. Isto mi se dešava kad raspravljam o politici. Često ne mogu da shvatim svoj stav o određenoj temi dok o njoj ne počnem da diskutujem.

*Da li je Padač politički manifest?

Ne, nije. Samo sam hteo da se pozabavim 11. septembrom rečenicu po rečenicu. Počeo sam ponovo da redovno glasam tek posle terorističkih napada. A i to je, priznajem, zasluga moje žene: ona me prosto natera da izađem iz kuće i odem do birališta na dan izbora.

*Vaše političko opredeljenje?

Ja sam nezavisan. To je sve što želim da kažem o tome.

*A zašto ne biste rekli još nešto?

Pa znate, ja sam odrastao u Bronksu, gde smo obično govorili: zato što te se to jebeno ne tiče!

*Zbog naših čitalaca, moraćemo da dodamo da ste se sada nasmejali.

Da, dopišite. Ne želim da se politički kompromitujem u javnosti.



PHOTO: EPA/NTV/VIDEOGRAB


*Šta mislite o današnjoj Americi?

Nalazimo se u čudnom položaju. Posle 11. septembra Amerikanci su podržavali vladu, nije bilo protesta zbog vojnih akcija u Avganistanu i nije bilo kritika na račun rata u Iraku. Pa čak i danas, iako se javno mnjenje okrenulo protiv vlade, pojedinac nema jak stav i ne protestuje kao, recimo, za vreme rata u Vijetnamu. Jedan od likova iz Padača je rekao, a i ja bih se složio s njim: Više ne poznajem Ameriku. Uzgred, kad sam završio ovaj fragment romana, osetio sam kako čovek ipak može žustrije da reaguje na ovakve događaje, naravno u okrilju literature. Kad pišete, možete da osvetlite unutrašnjost ovakvih događaja. Pisac može da opiše strah ili gubitak pojedinca dijalogom, snovima, razmišljanjima, što istoričar ili biograf ne mogu. Pisac ne mora ništa da dokazuje, makar ne mora da dokazuje na način na koji to mora pisac koji se bavi dokumentarnom prozom. Kako možete da objasnite istorijski dokaz snova? Ali zato kao pisac možete da predstavite drugačije istine, koje nisu nimalo manje vredne.

*Dva glavna lika Padača zovu se Kit i Lijana, par koji se razišao pre 11. septembra. Šta oni predstavljaju?

Kit i Lijana su glavni likovi, par koji živi odvojeno. Postoji takođe i drugi par, Lijanina majka Nina i njen dugogodišnji ljubavnik, Nemac Martin. I šta se dogodilo posle terorističkog napada? Kit i Lijana su se zbližili i obnovili svoju vezu, a Nina i Martin su upali u krizu i rastavili se. Ovde se vidi snaga terora: on menja naše živote.

*Ko je Kit?

Ironično, ali Kit postavlja sebi to pitanje posle terorističkih napada: Ko sam ja? Šta ja predstavljam? Odjednom, on shvata da voli svog sina i da želi da bude blizak s njim. Lijana je uvek želela da bude kao i svi drugi, dok se nije dogodio 11. septembar i ojačao je. Ona čita sve što joj padne pod ruku, a posebno čitulje i priče o poginulima u terorističkim napadima, koje se svakodnevno pojavljuju u novinama.

*Govorite o svojim likovima kao da ste živeli s njima.

Nije stvar u tome da li ih volim ili mrzim. Evo kako ja na to gledam: prešli smo određeni put zajedno i ja sam fasciniran stvarima koje sam iskusio s njima.

*Padač je postao knjiga o intimnosti.

Da. Pripovedam intimnu priču u središtu globalnog događaja. Ali, to je takođe postala i knjiga o sećanjima i o tome šta ona predstavljaju u našim životima. Pre desetak godina, učestvovao sam u okupljanjima Alchajmerovih pacijenata i zaista nisam znao da ću jednog dana pisati o tome. Na početku sastanka, svaki od učesnika ima dvadesetak minuta da zapiše neka sećanja iz svog života. Posle toga, oni daju jedni drugima to što su napisali i diskutuju. Učesnici su voleli ove sastanke – ja sam pretežno slušao i bio tihi posmatrač.

*Kako ste se odlučili da sarađujete sa Alchajmerom?

To s Alchajmerom počela je moja tašta. Zbog toga je i moja žena počela da posećuje te sastanke-terapije. Bio sam zaista dirnut dok sam slušao te ljude kako pričaju jednu drugačiju priču iz njihovih života; njihova sećanja, trenuci, osećanja, stvari koje su današnji mas-mediji potpuno uništili. Ti sastanci održavali su se početkom devedesetih, ali sada, dok sam se mučio sa 11. septembrom i nekim kolektivnim sećanjima, ti sastanci su se nekako ponovo našli u mojoj glavi, pa sam ih literarno upotrebio, kao primer za to kako ponekad izbegavamo sopstvena sećanja: potrebno je da ih saopštimo jedni drugima.

*U svom romanu Mao II uporedili ste snagu terorističkog napada sa onim suštinskim uticajem romanopisca. To je delovalo skoro kao ljubomora.

To je tvrdio lik u romanu Mao II, a ne romanopisac Don DeLilo. Kada pišem i stavljam reči u usta svojih junaka, ne mislim o tome da li stojim iza tih reči ili ne.



PHOTO: EPA/TONY GUTIERREZ


*Dobro, recimo to onda na drugi način: postoje li sličnosti između terorista i romanopisca?

Terorista može da promeni svet, da utiče na njega na taj način – 11. septembar je užasan, strašan primer za navedenu tezu. Posle toga sve je drugačije – grad, ljudi, svet. Teroristički akt ima prostu, jednostavnu strukturu i to ga čini tako privlačnim. Terorista, pomoću ovog akta, dobija jedinstvenu ulogu koja ga razdvaja od ostatka čovečanstva. Kada sam video čuvenu fotografiju Muhameda Ata sa vozačke dozvole, nisam mogao da skinem pogled sa njegovih očiju. Kao da su njegove oči sadržale neko posebnu mudrost: jer Ata je znao da će to što poseduje američku vozačku dozvolu zauvek promeniti svet.

*I vi ste, takođe, isto to poželeli?

Normalno je da je direktno poređenje teroriste i romanopisca totalna glupost, tu se obojica slažemo, zar ne? Ali nekada je romanopisac takođe imao neki uticaj na mišljenje svojih savremenika, način na koji oni posmatraju svet, način na koji žive. Kafka i Beket su uspeli u tome. Kafkina dela zauvek su promenila način na koji posmatramo svet. Da li književnost još uvek ima tu moć? Ne, mislim da je književnost izgubila tu moć. I dalje se pišu veliki romani, ali oni više ne mogu da promene svet.


*A zašto ne mogu? Zašto ste toliko pesimistični?

Živimo u vremenu brzih mas-medija: televizije i interneta. Oni određuju naš tempo života, a ne knjige.

*Ali zar se kao romanopisac koji piše o velikim temama svog doba ne borite protiv toga?

Moje ideje su moje oruđe. Uplašio bih se kad bi moje knjige imale toliki uticaj. Ja nikada nisam želeo da promenim svet. Norman Majler je to želeo, zadao je sebi da promeni svest ljudi u našem vremenu. I mislim da je skoro uspeo, govorim o 60-im godinama prošlog veka. Ali ja? Ne. Ja nikada nisam tako nešto želeo. Nisam majlerovac.

*Ali vi takođe pišete romane da biste doprli do čitalaca, da im pokažete način na koji vi vidite svet.

Henri Džejms je jednom rekao da je sumnja strast pisaca. To je prilično istinito. Dok pišem roman, stalno sumnjam u svoje mogućnosti. Nekada više, nekada manje. Takođe, nikada nisam siguran da li će moja knjiga izazvati snažnu reakciju. Kada sam završio Podzemlje, da budem iskren, nisam se nadao nekom velikom uspehu. To je prilično komplikovan roman: 800 stranica, preko 100 likova – koga će to zanimati?

*Kad ga je pročitao, vaš agent vas je savetovao da napišete indeks imena.

Da, mislio je da je to dobra ideja.

*Mada ga niste poslušali. Ali Podzemlje je postalo internacionalni bestseler. Kritičari su rekli da je to američki odgovor na Uliks.

Niko nije bio više iznenađen od mene. Dao sam rukopis ne samo mom agentu, već i nekim prijateljima i kolegama. Pročitali su roman za manje od nedelju dana i sve reakcije bile su pozitivne. Ljudi su pročitali 800 stranica za nedelju dana! Ma i samo to je bio komliment kome se nisam nadao.

*Engleski Obzerver vas je nazvao „Meduza našeg vremena“ jer za predmet svojih romana uzimate teme kojih širi društveni krugovi postaju svesni decenijama kasnije.

I ja sam to pročitao o sebi.

*Napravili ste „kiselo lice“.

Namrštio sam se? Hmm.

*Ne dopada vam se taj citat.

Meduza nije bila baš previše srećna, zar ne? Iz toga sledi da ja nisam baš srećan pisac.

*Pa jeste li srećan pisac?

Ne verujem da postoji srećan pisac. Pisati je teško i frustrirajuće. Početak je uvek najteži deo, ali onda, obično negde na polovini knjige, pisac iskusi određenu radost: ono što je napisao odjednom poprima neki smisao, sve postaje jasnije, pisanje mu onda lakše ide.

*Da li ste vi Meduza?

Ne mislim previše o tome kako me drugi ljudi vide. Pisac bi trebalo da izbegava da igra ulogu koju mu javnost nameće. Ako u tome ne uspe, onda će se utopiti u tu sliku. I onda će pisac u njemu umreti. Vidite, ja nisam u stanju da prepoznam neki istorijski fenomen i da ga „ugradim“ u roman. Ja pišem nesvesno. S te strane, sličan sam umetniku koji slika ili vaja skulpturu, on odražava osećanja svog doba, bez mogućnosti da ga analizira.



PHOTO: EPA/BETH A. KEISER


*U svom prvom romanu Amerikana, koji je objavljen pre 36 godina, predvideli ste kako ljudi doživljavaju život danas, osećanja koja ovladavaju ljudima koji se predstavljaju na internet sajtovima poput Myspace ili televizijskim realiti-šouima – napisali ste da mnogi ljudi veruje da postoje samo ukoliko postoji neki video zapis o njima.

Baš juče sam dobio veoma pronicljiv mejl o mojim delima, u kome je naveden isti citat. Moram da priznam da sam odavno zaboravio sve u vezi s ovim citatom. Čudno, zar ne? A šta se to dešava u glavi pisca? Mogu da vam opišem jedino ono što se dešava u mojoj glavi. Kada je reč o drugim piscima, osećam se kao da rešavam slagalicu. Beskrajno je teško govoriti o pisanju. Kada se vidim sa svojim prijateljima piscima, radije razgovaramo o filmovima, politici, sportu, o svemu, samo ne o književnosti.

*Kad smo već kod toga, zar se ne oseća izvesno rivalstvo među vama?

Normalno je da bi razgovor onda bio jednostavniji. Razgovarati sa drugim piscima o njihovim knjigama ili o mojim knjigama, zahteva visok nivo diplomatije. Šta reći dobrom prijatelju čiji novi roman ste upravo pročitali i shvatili da je užasan? Ili ćete biti pristojni i pronaći nekoliko pozitivnih stvari i zadržati se na tome, ili ste toliko dobri prijatelji da iskrena kritika neće uništiti prijateljstvo. Nažalost, ovo drugo se zaista retko sreće.

*Da li ste vi optimista ili pesimista?

Ne razmišljam o sebi u tim kategorijama. Moji roditelji su emigrirali iz Italije, iz malog mesta Abruca; bili su obični ljudi koji su se nastanili u Njujorku, u Bronksu, gde sam ja odrastao. Došli su u Ameriku zbog posla i doživeli su da ova zemlja održi dato obećanje: ponudila im je nove perspektive, novo društvo u kome su pronašli posao i izvestan prosperitet. Jednom sam se zapitao zašto u mojim knjigama ima tako malo o mom detinjstvu u Bronksu i jedini odgovor koji sam mogao da pronađem jeste da sam, na određeni način, i ja pratio impuls svojih roditelja – zanimalo me društvo u celini, a ne samo tri-četiri ulice u kojima sam odrastao. Sigurno nije slučajno što se moj prvi roman zove Amerikana.

*Rođeni ste 1936. godine. Šta pamtite u vezi sa detinjstvom?

Molim vas da mi oprostite što ću ponovo navesti jednu sliku. Skoro sam video u novinama fotografiju sa bejzbol utakmice iz 1951. godine. Na vrhovima tribina (u originalu: bleachers – nepokriveni deo tribina gde su najjeftinija sedišta, prim. prev.) svaki gledalac je nosio odelo i kravatu. Ja sam bio potpuno zaboravio na to! Ovaj primer pokazuje koliko su mi beskrajno daleki, sa današnje tačke gledišta, dani mog detinjstva i moje mladosti. Moj otac je radio za osiguravajuću kompaniju i uvek je nosio odelo i kravatu, samo je onih dana kada je bilo ekstremno toplo nosio belu košulju sa kratkim rukavima.

*A kakav je bio mali Don DeLilo?

Uvek sam gluvario na ulici. Kao klinac stalno sam se pretvarao da sam radio-komentator bejzbol utakmice. Izmišljao sam utakmice satima i satima. Bilo nas je jedanaestoro u maloj kući, ali omalene prostorije nikada nisu bile problem. Uvek smo govorili italijanski i engleski zajedno, pomešano. Moja baka, koja je živela u Americi pedeset godina, nikada nije naučila engleski.

*Jedan prijatelj vas je nazvao „strastvenim usamljenikom“?

Počeo sam da budem usamljen otprilike u dvadesetoj godini i još uvek sam. Moguće je da je to reakcija na moje bučno i razuzdano detinjstvo, tokom koga nikada nisam bio sam.

*Šta je to što ste naučili u Bronksu za ceo život?

Poker.

*Da li dobro igrate?

Nekada sam bio sasvim dobar igrač, ali nisam igrao poker već dugo, dugo. Obično sam igrao poker jednom nedeljno, ali je nekoliko stalnih igrača umrlo, a jedan se odselio u drugi grad, pa sam morao da prestanem.

*Kit, lik u romanu Padač, takođe igra poker jednom nedeljno. To je jedino zadovoljstvo posle raskida sa Lijanom.

Tako je. Zapravo, znao sam jednog tipa koji se kao i Kit preselio u mali stan posle raskida sa ženom. Prvi komad nameštaja koji je kupio bio je zeleni sto za poker.

*Šta vas fascinira u igranju pokera?

Izazov. Morate biti pametni i hrabri, potpuno skoncentrisani na igru. A i iz nekog razloga, partija pokera vam pomaže da, na nekoliko sati, zaboravite sve probleme koji vas muče. Poker vam otkriva neke crte vašeg karaktera: Da li ste spremni da rizikujete? Da li lako možete da donesete odluke? Nije uvek prijatno saznati odgovore na ova pitanja. S te strane, poker je nemilosrdan.

*Jedno vreme, poker je bio svetski TV fenomen. Šta mislite: kako je postao toliko uspešan?

Mogu li da se složim sa Kitovim mišljenjem? On misli da je za uspeh pokera na televiziji zaslužna televizija, a ne poker. I u pravu je. Partije pokera na televiziji liče na sapunske opere ili rvanje, gde likovi odgovaraju zadatim klišeima. Vidite, televizija je takođe promenila i bejzbol, igru koja se zapravo sastoji od dugih pauza. Televizija je izmislila tehniku ponavljanja – riplej, i oni ponavljaju određene trenutke meča tokom tih pauza, čak i kad ta ponavljanja ne doprinose boljem razumevanju meča. Na kraju, televizijsko praćenje bejzbola sastoji se, iznad svega, od ripleja – mi ljudi smo izmislili te tehnologije i one moraju da budu iskorišćene i usavršavane.

*Gospodine DeLilo, rekli ste da ste kasno počeli da čitate knjige.

Da, to je tačno. Kao dete, uglavnom sam slušao radio. Knjige sam otkrio tek kao mladić: Hemingvej, Fokner, Tomas Vulf, romantične epove. A onda sam otkrio evropske pisce, pre svega Kamija.



PHOTO: EPA/JEFF CHRISTENSEN


*Kako su vaši roditelji reagovali kad ste im rekli da želite da budete pisac?

Bio sam prvorođeno dete, a u italijanskim porodicama ono ima mnogo više slobode od ostale dece. Roditelji se nisu mnogo protivili, možda baš zbog ovoga. Kada sam imao 28 godina, dao sam otkaz u marketinškoj agenciji jer sam želeo da postanem pisac. Jednog jutra sam se probudio i pomislio: danas dajem otkaz. Jedini problem bio je što tog jutra nisam mogao da nađem svog šefa. Međutim, našao sam ga po podne tog istog dana. Nije bio baš previše iznenađen. Rekao sam mu: „Odlazim i više se neću vraćati.“ Kad danas mislim o tome, verujem da je on znao mnogo pre tog trenutka da ću dati otkaz.

*I onda ste počeli da pišete svoj prvi roman?

Ne, dao sam otkaz 1965. Moj prvi roman objavljen je šest godina kasnije. U međuvremenu sam mnogo vremena provodio u bioskopima. Najviše sam voleo matine, zato što sam često bio potpuno sam u sali. Često sam ih posećivao.

*Jednom ste rekli da tada niste baš bili sigurni da ćete postati pisac, ali ste bili sigurni da ćete živeti život pisca, koji se sastoji od tri stvari...

... Kafa, cigarete i povremeno baciti pogled na svet. To me fascinira.

*Koji rezultat ste postigli čestrdesetak godina kasnije?

Već odavno ne pušim i radije popijem šolju čaja. Ali sve ostalo se nije promenilo.

*Intervju je originalno objavljen u Die Zeit magazinu 11. oktobra 2007, a na engleski ga je preveo Dam Pendebejt Filijus

http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=17491
pesak
 
Postovi: 4343
Pridružen/a: 22/08/2005 20:58
Lokacija: internet

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la black dana 09/10/2008 12:25

Putuje sjenka
da nadje mjesto za sebe.
Zalud.
Nema distance.
Jedan podij za sve živote,
mizanscen za svakog glumca
maska za svako lice
kostim skrojen za svaku igru.

Kada se pogase svjetla,
zavjese spuste,
horovi ućute i zaspu šaptači,
ostaćeš mali sanjar
usamljen, stvarni ti
kojeg centrifuga uvijek vraća nazad,
na podij,
nazad iz čeznje
da nadje svoje, samo svoje mesto
negdje, bilo gdje, pored života..
Avatar
black
 
Postovi: 13534
Pridružen/a: 19/06/2004 16:00
Lokacija: ispod tresnje

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la omar little dana 10/10/2008 20:21

Evo i vama ovdje.

Chomsky: "The Majority of the World Supports Iran"

By Subrata Ghoshroy, AlterNet. Posted October 3, 2008.

In an exclusive and wide-ranging interview, Chomsky discusses the global politics of Iran's and India's attempts to become nuclear powers.

On Wednesday night, in a vote of 86 to 13, the U.S. Senate passed a historic nuclear deal with that will allow the United States to trade with India in nuclear equipment and technology, and to supply India with nuclear fuel for its power reactors. The deal is considered hugely consequential by its supporters and opponents alike -- and a significant victory for the Bush administration.

Last month, Subrata Ghoshroy, a researcher in the Science, Technology and Global Security Working Group at the Massachusetts Institute of Technology, met with Noam Chomsky in his office at MIT, where he is the institute professor of linguistics. "Before we started our discussion," Ghoshroy writes, "Professor Chomsky asked me to give him a little background information. I told him that I was researching missile defense, space weapons and the U.S.-India nuclear deal." Ghoshroy is a longtime critic of the U.S. missile defense program and a former analyst at the Government Accountability Office who in 2006 blew the whistle on the failure -- and attempted cover-up -- of a key component of the program: a $26 billion weapon system that was the "centerpiece" of the Bush administration's antimissile plan.

Ghoshroy and Chomsky discussed the then-pending nuclear deal, which would sanction trade hitherto prohibited by U.S. and international laws because of India's refusal to sign the Nuclear Non-Proliferation Treaty and the nuclear tests it conducted in 1998. Ghoshroy has written several articles criticizing the U.S.-India deal as a triumph of the business lobby -- an assessment Chomsky agreed with. He said that Condoleezza Rice is actually on record admitting what is truly behind this deal, which he characterized as a "non-proliferation disaster."

Ghoshroy's subsequent conversation with Chomsky touched on a number of interweaving topics, including: India and the importance of the non-aligned movement; the myths of free trade and the so-called "success" of neoliberalism; Washington's historic opposition to promote new world economic and information orders; Latin America's growing independence; the West's hypocrisy over Iran's nuclear program -- and MIT's ironic role in it during the shah's regime; and, finally, U.S. elections and the prospects for change.

The result is a two-part interview, the second of which will run on AlterNet tomorrow. Part One begins with India, the Non-Aligned Movement, and why a "majority of the world supports Iran." (The Non-Aligned Movement, which consists of some 115 or more representatives of "developing countries," originated at the Asia-Africa Conference in Bandung, Indonesia, in 1955, which was convened mainly by newly independent former colonies from Africa and Asia to develop joint policies in international relations. Jawaharlal Nehru, then India's prime minister, led the conference. There, "Third World" leaders shared their similar problems of resisting the pressures of the major powers, maintaining their independence and opposing colonialism and neo-colonialism, especially Western domination. India continued its vigorous participation and leadership role in NAM until the end of the Cold War. For further reading, visit the NAM Web site.)

***

Subrata Ghoshroy: (Comparing India) with the situation in Latin America, there is a lot more explicit stance (in Latin America) against imperialism and toward independence.

Noam Chomsky: It exists (in India), but I think that India should be in the lead, as it was in the l950s when it was in the lead in the non-aligned movement.

SG: This is the tension in the Indian situation. The Indian government, the Congress Party and the Bharatiya Janata Party, they think NAM is anachronistic and a relic of the Cold War.

NC: I think that they are quite wrong. I think that it is a sign of the future. The positions of the Non-Aligned Movement, and the South Commission before it, and alongside of it, are pretty sound. A good indication of how sound they are is they are almost entirely suppressed in the West, which tells you a lot.

Take the question of Iranian enrichment. The U.S, of course, takes a militant position against it, which is kind of ironic because the same officials who are now having tantrums about it are the ones who supported the same programs under the shah. MIT is right at the center of that; I can remember in the l970s there was an internal crisis at MIT when the institute authorities pretty much sold the nuclear engineering department to the shah in a secret agreement. The agreement was that the Nuclear Engineering Department would bring in Iranian nuclear engineers, and in return, the shah would provide some unspecified -- but presumably large -- amount of money to MIT. When (this was) leaked, there was a lot of student protest and a student referendum -- something like 80 percent of students were opposed to it. There was so much turmoil, the faculty had to have a large meeting. Usually faculty meetings are pretty boring things; nobody wants to go. But this one, pretty much everybody came to it. There was a big discussion. It was quite interesting. There were a handful of people, of whom I was one, who opposed the agreement with the shah. But it passed overwhelmingly. It was quite striking that the faculty vote was the exact opposite of the student vote, which tells you something quite interesting, because the faculty are the students of yesterday, but the shift in institutional commitment had a major impact on their judgments -- a wrong impact, in my opinion. Anyway, it went through. Probably the people running the Iranian program today were trained at MIT. The strongest supporters of this U.S.-Iranian nuclear program were Henry Kissinger, Cheney and Rumsfeld and Wolfowitz.

SG: This was right around Nixon?

NC: This was in the mid-'70s. Kissinger now says, "How can Iran be pursuing a peaceful program when they have so much oil -- they don't need nuclear energy." In 1975 he was saying the opposite. He was saying, "Of course Iran has to develop nuclear energy. It cannot rely upon its oil resources." Kissinger was asked by the Washington Post why he had completely changed his judgment on this issue. He was quite frank and honest. He said something like, "They were an ally then, so they needed nuclear energy. Now they are an enemy, so they don't need nuclear energy." OK, I appreciate honesty. It is ironic to see this developing right now.

When you read the media on this, say the New York Times, the coverage is uniform. "Iran is defying the world." "Iran is defying the international community."

The fact of the matter is that the majority of the world supports Iran. The non-aligned movement supports Iran. The majority of the world is part of the non-aligned movement. But they are not part of the world, from the U.S. point of view. It is a striking illustration of the strength and depth of the imperial mentality. If the majority of the world opposes Washington, they are not part of the world. Strikingly, the American population is not part of the world. A large majority of Americans -- something like 75 percent -- agree that Iran has the right to develop nuclear energy, if it is not for nuclear weapons. But they are not part of the world either. The world consists of Washington and whoever goes along with it. Everything else is not the world. Not the majority of Americans. Not the majority of countries of the world.

All of this illustrates many things, among them the importance of the non-aligned movement. Just as the South Commission was important, the same is true of NAM. But the commission's important positions were never quoted or mentioned; they were treated as insignificant. They are not insignificant.

The same is true of NAM. India should be in the lead of ensuring that the voice of what is euphemistically called "developing countries" should be heard, should be influential and should be powerful. Not just what comes out of Washington and London!

(In India), on one hand, there has been significant growth and development in the past 20 years or so. On the other hand, the internal problems are simply overwhelming. If you look at the human development index, for example, when the neoliberal reforms, so-called, began, India was 125th or so. Now it is 128th, the last time I looked. Meaning that the fundamental internal problems of India which are so overwhelming, when you just even walk the streets, have clearly not been addressed. If you go to places like Hyderabad or Bangalore, you see wonderful laboratories, high-tech industries, software and a few miles away a sharp increase in peasant suicides coming from the same source. The same social and economic policies are driving both processes.

In places like West Bengal, there has been serious internal strife over land rights and industrial development, and I don't think that the Left has worked out a way to come to terms with that constructively. On issues like the U.S.-India nuclear pact, from what I read of the Left's positions, I have found them quite disappointing. They seem to be opposing the pact on nationalist grounds, that India might be surrendering some element of sovereignty. But the real problem is quite different; it is a major step toward undermining the Non-Proliferation Treaty -- as India's refusal to join it and its secret bomb was in the first place. You know that India does have a tradition about disarmament and non-alignment and so on going back to Nehru, of pressing for nuclear disarmament, non-alignment and so on, and the U.S.-India pact is directly counter to that honorable tradition. And I would have expected the Left to be emphasizing this.

SG: And what you are saying is that this is where the Left should be much more vocal and active?

NC: To an extent, they are. It is very hard to break through Western propaganda. This was dramatically true in the l970s, in the early period of decolonization, when there were calls for a new international economic order, a new information order -- a restructuring of the world to give the voiceless some voice. The United Nations Conference on Trade and Development (UNCTAD) was an important institution at the time. UNESCO was pressing for an international information order in which the Third World would have a voice. There was bitter opposition to that here. It was really brutal here; UNESCO was practically destroyed.

SG: And the U.S. left UNESCO for a while?

NC: First it practically destroyed UNESCO, and then it left it for a long time. Media and commentators were full of outright lies about how UNESCO was trying to destroy freedom of the press, and so on and so forth. What they were trying to do, very clearly, was to break the Western monopoly and to allow independent voices to appear. That is intolerable to Western intellectual communities. We have to have an absolute monopoly; otherwise it violates freedom.

There is quite a good book on this running through the details. It is called Hope and Folly, and it could never be reviewed, because of the devastating story that it tells about the efforts of the media and the intellectual community and so on to destroy UNESCO out of fear that it might open the international communications system to Third World voices. Take a look at the book -- it is very devastating, and what happened is incredible.

The same thing happened with the new international economic order. Instead of a new international economic order of the kind that UNCTAD was pressing for, which made a lot of sense, what happened was the opposite. That's when the West -- with U.S. and Britain in the lead -- rammed through neoliberal programs, which have been pretty much of a disaster. International economists often say it has been a great success, pointing to average growth rates and the rise out of poverty during the past 30 years. That is a scam. The rising growth rates and rise out of poverty are primarily from China. But China was not following neoliberal rules. They were pursuing a policy of export orientation with a state-directed economy. State-directed export orientation is not the Washington consensus. Muddling the two things together is real dishonesty.

SG: I see. Because of sheer numbers in China? A billion Chinese are growing …

NC: If you have a billion Chinese who are growing, the average growth rate increases. So you have an increase in average growth rate mainly through the efforts of countries that are not following the rules. The same is true of India. One of the reasons that India escaped the Asian financial crisis was that it maintained financial controls.

SG: Right, which would not be the case anymore.

NC: Not anymore. But in that period (it was the case). It escaped the disaster that took place. Take South Korea: It has had spectacular growth. It is heralded as a success of neoliberal principles. That is not even a bad joke. In South Korea, the controls over capital were so strict that a capital export could bring the death penalty. What does that have to do with neoliberalism? It was a state-directed economy, more or less on the Japanese model. Incidentally, just to make the irony even more extreme, one of the leading state-based economies in the world is the United States. Surely, everyone at MIT knows that. What pays their salaries? MIT is part of the funnel by which the taxpayer pays the costs and takes the risks of high-tech development, and the profits are ultimately privatized.

SG: Absolutely.

NC: That's where you get computers and Internet and the biotech. The entire high-tech economy almost derives from the dynamic state sector.







Noam Chomsky: The New York Times had an article by its economic correspondent in its magazine section a couple weeks ago about Obama's economic programs. He talked about Reagan as the model of passionate commitment to free markets and reduction of the role of the state, and so on … Where are these people? Reagan was the most protectionist president in post-war American history. In fact, more protectionist than all others combined. He virtually doubled protective barriers. He brought in the Pentagon to develop the "factory of the future" to teach backward American management how to catch up on the Japanese lead in production. SEMATECH ("Semiconductor Manufacturing Technology") was formed. If it weren't for Reagan's protectionism and calling in of state power, we would not have a steel industry, or an automobile industry, or a semi-conductor industry or whatever they protected. They reindustrialized America by protectionism and state intervention. All of this is washed away by propaganda as though it never happened.

It is very interesting to look at a place like MIT, which was right at the center of these developments. My department -- you're teaching a course in the Military Industrial Complex -- my department is an example of it. I came here in the mid-50's. I don't know the difference between a radio and a tape recorder, but I was in the electronics lab. I was perhaps the one person who refused to get clearance on principle. Not that it made any difference; everything was open anyway.

The electronics lab, along with the closely connected Lincoln labs, was just developing the basis of the modern high- tech economy. In those days, the computer was the size of this set of offices.

By the time they finally got computers down to the size of a marketable main frame, some of the directors of the project pulled out and formed DEC (Digital Equipment Corporation), the first main frame producer. IBM was in there, at the government's expense, learning how to move from punch cards to electronic computers. By the early l960's IBM was capable of producing its own computers, but no one could buy them. They were too expensive. So they were bought by the National Security Agency. Bell Labs did develop transistors. That is about the only example you can think of a significant part of the high-tech system which came out of private enterprise. But that is a joke too! They worked on technology. Their transistor producer was Western Electric, who could not sell them on the market; they were too expensive. So the government bought about 100 percent of advanced transistors. Finally, of course, all of this gets to the point where you can market them privately. It was not until the 1980's after 30 years of development essentially in the state sector that these things became marketable commodities and Bill Gates could get rich.

The Internet was the same thing. I was here when they were starting to work on the Internet. It was not until 1995 that it was privatized, after 30 years. If you look at the funding at MIT, in the 1950s and 1960's it was almost entirely Pentagon. For a very simple reason, the cutting edge of the economy was electronics based. A good cover for developing an electronics-based economy was the Pentagon. You sort of frighten people into thinking the Russians are coming, so they pay their taxes and their children and grandchildren have computers.

Through the 70's and 80's funding has been shifting to NIH (National Institutes of Health). Why? Because the cutting edge of the economy is becoming biology-based. So, therefore, the state sector is shifting its priorities to developing biology-based industries. All of this is going on with accolades to the Free Market. You don't know whether to laugh or cry.

The point is, to get back to the new international economic order: It was a serious proposal that was immediately kicked out the window and UNCTAD (United Nations Conference on Trade and Development) was reduced to a data collecting agency with no policy initiatives. The new information order was destroyed, along with UNESCO. Neo-liberal programs were rammed down the throats of the poor. (Although the rich did not accept them -- and to the extent that they do accept them, it is harmful to them too.) This went along with the great shift to the liberalization of finance. It was a disaster in the making all along; serious economists have been pointing out since the early 70's that the freeing up of financial capital flows is just a disaster in the making, with in fact periodic crises. Also, Reagan the great free marketer carried out one of the biggest bailouts in American history when he bailed out (and virtually nationalized) a major bank.

SG: This was the Latin American crisis? Brazil?

NC: This was before that. This was Continental Illinois. Later they had the savings and loan crisis; Citibank was overexposed in Latin America. The federal government has to continually step in to insure that the financial institutions that it is letting run wild survive.

SG: Do you see any special characteristics to (the current) crisis?

NC: This is apparently considerably worse, for one thing, because no one seems to understand what is really going on. There was clearly a housing bubble and some of the better, more serious economists began writing about it a couple of years ago. So Dean Baker, for example, has been regularly pointing out that housing prices are completely unsustainable.

SG: Greenspan was saying it was a "froth," not a "bubble."

NC: Greenspan was saying, "Don't worry about it". It is the Greenspan crisis. It has turned into a crisis for the entire credit industry. And a major one.

I don't think that the banks and the hedge funds even understand the instruments that they are using, but they are very delicate and they could crash. I presume that the financial institutions are strong enough to be able to weather it somehow, but no one really knows. Just like no one knows whether China, Japan and Dubai and Singapore will continue to keep what, from their point of view, are poor investments in the U.S. economy -- treasury securities, or whether they will diversify. If they diversify, what happens to the U.S. economy? The U.S. has become a low production/high consumption economy. What happens if the Chinese, the Japanese and Dubai stop funding the American consumers? A lot of things could happen, but unlike poor countries, U.S. does not really have to pay its debts. There are a lot of ways to avoid doing so, but these are real hammer blows to the international economy, the kind that are not understood. The bailouts of Fannie Mae and Freddie Mac, was described pretty well by Martin Wolf, the economic correspondent for the Financial Times. He says it is outrageous, a case of the public taking the risks and being forced to pay for the foolishness and incompetence of the private management of the market institutions. The public takes the risks and pays for the costs.

SG: So, the public debt goes up dramatically.

NC: Yes, enormously; liabilities from these takeovers are, I forget the number, but it is a substantial proportion of the national debt … I think, it is something like one-third of the deficit, the public debt. It is huge. That is the public debt, that's my grandchildren, you know. It is permitting financial institutions to run wild without regulation. So, if you allow unregulated capital, of course you will have corruption and disaster.

Read Adam Smith. He points out if you see two business men talking in the corner, they are probably arranging a conspiracy against the public. That's their job. It is not that they are bad people. That is just what they are supposed to do. Just like a corporation is not evil to try to maximize profit. If managers are not trying to maximize profit, they are breaking the law. They are not supposed to be ethical institutions; they are supposed to be operating in the interests of their shareholders.

SG: Because of the integrated nature of the global economy, are there others who would want to keep the American economy vibrant?

NC: Sure. That's why China buys U.S. treasury securities. They want to keep America spending.

SG: So, in a way that may be stabilizing.

NC: It is stabilizing, but it is a very uncertain kind of stability. They might decide to devote their resources to increase purchasing power inside China, for example, instead of inside the U.S. It is conceivable, which would mean a big shift in the international economy.

SG: If China makes a precipitous decision to do something -- for example, there is one fund, a sovereign fund; it is $200 billion dollars -- if they pull money out, will there be military threats from the U.S.?

NC: But what do the military threats mean from the U.S.? Of course, the U.S. outspends the rest of the world in military spending and is more technologically advanced. But what are they going to do? Are they going to bomb Beijing? I mean, they can't even control Afghanistan. Sure, they have a huge military, but I doubt that the U.S. will use it as a weapon. U.S. capacity to undermine governments by military threats has been declining in recent years.

Take Latin America, a region where the U.S. has regularly overthrown governments through military coups and so on. In the last ten years it has been very hard. The U.S. sponsored a military coup in Venezuela, but could not pull it off, had to back down, partly because the coup was immediately overthrown by popular uprising, and partly because of the uproar in Latin America, which said it would not tolerate this any longer. If you look at the history, this is quite a change. The U.S. and France did effectively carry out a military coup in Haiti and threw out the government, but Haiti is a desperate country. It was the richest colony in the world and the source of much of France's wealth, but it has been tortured by France and then the U.S. for 200 years. Now it barely survives. Overthrowing the government of Haiti was not that difficult a task.

SG: So, do you see a decline in the military ability of the U.S.?

NC: There is a very serious decline in the ability of the U.S. to undermine and overthrow governments. South America, for the first time since the European conquest 500 years ago, is moving, uneasily, but noticeably, in the direction of independence and gaining sovereignty. The U.S. is unable to do much about it. One of the main military bases for the United States until recently was Paraguay. The U.S. just lost Paraguay, with the recent election of a liberation theology priest. That was one of the few remaining U.S. military bases in South America.

In Central America, which was devastated by Reaganite terrorist wars, nevertheless, there are beginnings of a recovery. In Honduras, which was the center of the whole U.S. terrorist apparatus, President Zelaya has been moving towards alliances with Venezuela. There is not much that the U.S. can do about it. It's trying -- the training of Latin American officers has risen very sharply.

… In fact, if you look at U.S. aid to Latin America, the percentage of military aid, as compared to economic aid, is far higher now than at the peak of the Cold War. I think that the U.S. is trying to rebuild some kind of military capacity to deal with its loss of control over Latin America. It used to be able to overthrow governments easily or destroy a country back in the l980's, but now it is harder.

SG: [Daniel] Ortega was the second government leader to recognize Abkhazia and South Ossetia. I don't know if it was a good thing to do.

NC: Ortega is not one of my favorite characters. But it is a symbolic indication of the degree of independence. What is happening in Honduras is more significant. Honduras was a classic banana republic run by the U.S. during Reagan's terrorist wars in Central America. Honduras was the main base, not only for the Contra war, for support for the terrorist wars in El Salvador and Guatemala and so on. It was a regional war, remember.

SG: Isn't that where Negroponte was?

NC: That is where Negroponte was; he was the chief terrorist commander of the l980's. Literally, he was running the Contra war from Honduran bases, but also lying steadily about atrocities inside Honduras to make sure that congressional money flowed to Honduras for various wars in the region. John Negroponte, one of leading terrorist commanders of the modern period, was soon appointed the counterterrorism czar, with nobody raising an eyebrow.

The imperial mentality is something wondrous to behold. Here is one of the leading contemporary terrorists being appointed to be in charge of counterterrorism. Try to find a comment about it. If the U.S. carries out terrorism, it did not happen. But the point is, the U.S.'s capacity to carry out these activities has declined. So when Honduras is straying from its subservient role, that is pretty striking.

So I don't think that U.S. will use military force against China. For one thing, it is so much bigger. It is also a platform for production by U.S.-based corporations. It is commonly said that industrial production in the U.S. has declined. That is very misleading. If you take U.S. manufacturing industry and consider its share in global manufacturing, it probably hasn't changed. It's just that it is doing its production overseas. But, from the point of view of the CEO of Dell, what does it matter where they do their manufacturing? McKinsey, the big financial analysis house, did a study a year or two ago which was reported in the Wall Street Journal. They made an interesting calculation. They said, suppose that you analyze the U.S. trade deficit by considering the U.S., not as a place on a map, but in terms of the people who own the country (the corporate sector). If, say Dell, is bringing computers it makes in China into the U.S., we call those domestic production, not imports, which it is from the point of view of Dell management. It turns out that most of the trade deficit disappears.

So, if you take a realistic look at the international economy, from the point of view of the people who own this country, they are not in wonderful shape, but it is nowhere near as bad as the statistics look when you look at GDP. Other measures too are misleading. Take, say NAFTA, you hear from economists and government officials that NAFTA has sharply increased trade between the U.S. and Mexico. Well, a lot of that is fiction. Take the old Soviet Union; suppose that parts were produced in Leningrad and sent to Warsaw for assembly and then sent back to Moscow to sell. We did not call that trade because it was it was interactions internal to a command economy. Now take NAFTA. Suppose General Motors produces parts in Indiana, sends them to Northern Mexico for assembly and sells the cars in Los Angeles. Those are interactions internal to a command economy. But we call it trade, in both directions. That's just fraud.

There are not good statistics on this, because corporations don't tell you their secrets, but probably half of the so-called trade between U.S. and Mexico is internal transactions of this kind. An honest, realistic look at how the international economy functions would give a very different picture from what you read in the business pages or sometimes the economics journals.

SG: One question on the elections: If Obama wins, will that bring any changes in U.S. foreign policy?

NC: The prior question is whether he will win; my assumption all along is that McCain will probably win. Now that he has picked Sarah Palin as his vice president, I think those probabilities have increased, for reasons that are understood by party managers and have been expressed very well by McCain's campaign manager. He said the election is not about issues, it is about character and personality, and so on. Meaning, it is not a serious election. That is the way U.S. elections are run. Issues are marginalized. They don't talk about them and the media coverage is about Rev. Jeremiah Wright's sermons or Sarah Palin's pregnant daughter.

McCain is supposed to be a specialist on national security issues. Why? Suppose that some Russian pilot was shot down bombing heavily populated areas in Kabul and tortured by Reagan's freedom fighters in the l980's. Well, we might feel sorry for him, but does that make him an expert on National Security? But McCain is an expert on national security because he was shot down bombing heavily populated urban areas in Hanoi and he was tortured by the Vietnamese. Well, we feel sorry for him, but he is no expert on National Security. But you can't say that. These elections are run by the public relations industry. The intellectual community goes along. Issues are marginalized. The focus is on personalities, on Jeremiah Wright's sermons, Sarah Palin's pregnant daughter, or whatever it may be. In that terrain, the Republicans have a big advantage. They also have a formidable slander and vilification machine which has yet to go into full operation. They can appeal to latent racism, as they are already doing. They can construct a class issue. Obama is the elite Harvard liberal; McCain is the down to earth ordinary American, and it so happens that he is one of the richest people in the Senate. Same thing they pulled for Bush. You have to vote for Bush because he is the kind of guy you would like to meet in a bar and have a beer with; he wants to go back to his Ranch in Texas and cut brush. In reality he was a spoiled fraternity boy who went to an elite university and joined a secret society where the future rulers of the world are trained, and was able to succeed in politics because his family had wealthy friends. I am convinced, personally, that Bush was trained to mispronounce words to say things like "mis-underestimate" or "nu-cu-ler", so liberal intellectuals would make jokes about it; then the Republican propaganda machine could say see these elitist liberals who run the world are making fun of us ordinary guys who did not go to Harvard (but he did go to Yale, but forget it).

These are games run by the public relations industry, which is a huge industry. It spends enormous resources manipulating attitudes and opinions. They design and control elections so that public in effect is marginalized. They keep away from issues for a very good reason. We know a lot about American public opinion. It is a very heavily polled country, mainly because business wants to keep its finger on the public pulse. So there is a ton of information, valid information. On a host of major issues, domestic and international, both political parties are well to the right of the population. So therefore, you don't want to talk about issues, not if you want to keep the business parties in power. Further, the population is aware of this, but the press won't publish it; 80 percent of the population says the country is run by a few big interests, looking out for themselves, not the benefit of the people, By about 3 to one, people object to the fact that issues are not at the center of the campaigns. They want issues to be discussed, not personalities. Party managers know that, but they won't go along with it; it is too dangerous. They have got to make sure that the two factions of the business party, Republicans and Democrats, stay in power. So you don't deal with public concerns.

SG: Some on the Left and in the progressive community say that Obama's campaign is a historic opportunity.

NC: I prefer that Obama be elected without any illusions. He is a centrist Democrat who will very likely back away from the more extreme, crazed elements of the Bush programs, but will go pretty much to the center. After all, what is traditional U.S. policy? So people were outraged by the Bush doctrine of preventive war? What was the Clinton doctrine? It was official. The Clinton doctrine was explicit, it was literally more extreme: The U.S. has the right to use force unilaterally to protect markets and access to raw materials without even the pretexts that Bush insisted on. Clinton said it quietly in a message to Congress. He was not brazen; he was not waving his fist in their face. We could pretend it was not there. Why did they bomb Serbia? It can't be reported here because it conflicts with the image of America's nobility and Serb villainy. We know from the highest levels of the Clinton administration, but it can't be reported.

Strobe Talbott, the highest Clinton administration official in charge of Eastern European affairs, wrote a forward to a book by his associate John Norris, in which he says, if you want to understand the thinking at highest levels of the Clinton Administration during the Kosovo war, this is the book that you have to read. Norris speaks with full acquaintance of the Clinton administration at top level. What does Norris say? He says that the bombing had nothing to do with concern with Kosovar Albanians. It was because Serbia was not carrying out the required social and economic reforms. In other words, it was the last holdout in Europe to the Clintonite neo-liberal policies. That is straight from the top level of the Clinton administration. You won't find a word about it in the press or in the intellectual journals because it conflicts with the party line.

This is a very free country, but also a much disciplined country. Intellectuals keep to the party line. They don't depart very far. Even though they are free to and they won't be punished for it. This is the most important information that has come out about the bombing of Serbia. Try to find it.

The same is true of Iran, the major upcoming foreign policy issue. The mere fact that the U.S. and its collaborators happen to be opposed by most of the world and by the majority of the American population cannot be published. Nobody knows it. Going back to the election, it is the same story, major issues of concern to the population have to be marginalized. It must stay focused on personalities; on character; on qualities. Everything we hear about McCain is that he is a war hero and so on. Even liberal critics, like James Carroll in the Boston Globe, says of this noble character that people who opposed the Vietnam war have to go to McCain to apologize. Why do we have to go to McCain to apologize? In Russia, did people who opposed the invasion of Afghanistan go to some pilot who was shot down to apologize? American and western intellectuals can't understand this, can't comprehend this. We can't do anything wrong; we only make mistakes.

Take Obama. I think that the talk about the surge is mostly false, but let's suppose it were true. Suppose that the U.S. surge had succeeded in cutting down violence in Iraq. What would that mean? That would mean that Bush was almost as successful as Putin was in Chechnya. The Russians destroyed the place, there were massacres, but It is quiet, it is rebuilding. The New York Times says there is a building boom, there is electricity. Do we praise Putin for that? No! We condemn him for that. The fact that they were able to pacify a country, you don't praise them for that. On the other hand, if the U.S. were able to achieve anything like that in Iraq, it would lead to accolades and praise. And Obama would be silenced. After all, he had no principled criticism of the war. His only criticism was that it was pointless, silly, or waste of money.

SG: Or, that it was a distraction from the war in Afghanistan, which has become the standard line. It gives the Democrats a chance to be for a war.

NC: It is kind of interesting, As the pretexts for the Iraq war are collapsing, weapons of mass destruction, promoting democracy, all of that, and it becomes harder to stand up to Iraqi opinion and even the Iraqi government which is pressing for withdrawal. As all of that is happening, there is a little honesty beginning to creep in about the real reasons for the war. Washington Post editors had a very interesting comment when Obama made his speech saying that Afghanistan is the top priority. They said, "He is making a terrible mistake; the priority is Iraq because Iraq is the country where the oil resources are, which is at the center of the Middle East's energy producing region." So, Iraq must be the top priority. Finally, they are telling the real reasons for the war -- after lying about it since 2003. Okay, no weapons of mass destruction, no promoting democracy, no liberation; we want to maintain control over energy resources. That's why we invaded. Sure.

SG: And Afghanistan?

NC: You can have a low intensity war going on for 30 years where you send predator drones to bomb madrassas in Pakistan and kill dozens of people. Who cares?
Avatar
omar little
 
Postovi: 3497
Pridružen/a: 14/03/2008 22:14

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la pesak dana 14/10/2008 23:15

Feljton: Pisanje ili nostalgija (1)

PRIJATELJSKO DOPISIVANJE
Memoarske beleške: Mirko Kovač
PHOTO: SAŠA ĆIRIĆ

Izdavačka kuća „Fraktura” iz Zagreba objavila je najnoviju knjigu Mirka Kovača. Rečima izdavača Seida Serdarevića: „'Pisanje ili nostalgija' naslov je koji savršeno opisuje sadržaj ove knjige od desetak eseja i zapisa u kojima uz uvijek prisutnu autobiografsku i memoarsku notu Mirko Kovač iznosi svoja prijateljevanja, slučajne ili namjerne susrete, sukobe i polemike. Na ovim se stranicama, kao u životu, kao u kavani, susreću Kovačevi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić i mnogi drugi suvremenici – od Živojina Pavlovića preko Ranka Marinkovića, Meše Selimovića ili Ive Andrića, pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića”. Piše: Mirko Kovač


U tekstovima koji slijede, složenim i izabranim po nekom vlastitom redoslijedu, bit će memoarskih natruha onda kad uplećem neke osobne doživljaje, premda i to može biti samo kakva literarna finesa ili pak doskočica onoga koji će svoje memoarske bilješke još neko vrijeme ostaviti u ladicama, iako sam nešto od toga, na poticaj Heni Erceg, objavio u nekoliko nastavaka u Feralu. Kada bih se usudio uzeti Malrauxovu dosjetku antimemoari kao žanrovsku natuknicu, možda bi to i ovaj rukopis jasnije odredilo, a ovako sve ostaje negdje između eseja i pokojeg „Mnemosinina treptaja”, kako je Nabokov volio reći.
1.


Dugo sam odgađao čitati knjigu Korespondencija kao život Borislava Pekića, mojega bliskog prijatelja, na žalost pokojnog – umro je u Londonu, u svojoj šezdeset drugoj godini života, pa i sada, dok pišem ovaj tekst, dobar dio knjige od preko šeststo stranica ostao je nepročitan, jer prepiska s nekim njegovim korespondentima nije me uopće zanimala. Čitao sam pisma članova naše tzv. grupe (David, Kiš, Kovač, Pekić) o kojoj se svojedobno mnogo više govorilo, nego što je imala stvarnog značenja ili utjecaja, te još ponešto i na preskoke iz epistola drugih osoba s kojima se Pekić dopisivao.

U ovoj zbirci pisama jedan sam od sudionika, gotovo dramsko lice oko kojega se pletu zgode i dosjetke, a bogme i autor rukoveti pisama. Istina, Pekićeva supruga, priređivač knjige, dostavila mi je pisma prije objavljivanja, s dopuštenjem da reagiram kako želim, a kada sam ih pročitao bio sam posve smeten i nemoćan, sve bih to promijenio ili bacio, ili pak uskratio svoj imprimatur, ali takvo što ne bi bilo fer, pa sam ih ostavio onakvima kakva su, kao svoj obol vremenu i autentičnosti. Uza sve, prošlo je mnogo godina od njihova nastanka, te su mi bila od koristi da se podsjetim zaboravljenih, čak i nepoznatih detalja iz vlastitog života. Nisam bio nimalo veseo što sam dijelove zaboravljenog života u ovoj korespondenciji ponovno pronašao, jer svatko od nas posve nesvjesno vrši stanovitu selekciju pamćenja. Nekih scena u tim privatnim, intimnim pismima, sada sam se gotovo užasnuo, posebice onih nepristojnih mjesta – valjda godine čine svoje. Utjeha su čitatelji koji mi se već podulje javljaju i hvale tu korespondenciju.

Tih mladenačkih godina kada smo se prilikom svakog rastanka, putovanja ili boravka izvan Beograda, umjereno dopisivali, nisam imao nikakvu predodžbu o važnosti svojih pisama; kasnije sam ipak počeo o tomu pokatkad voditi računa, pa su i moja pisma Pekiću s godinama postajala kraća i rjeđa, što nikako ne znači da je naše prijateljstvo jenjavalo. Moj je drugar imao svijest o svojim pismima, pisao ih je uvijek u dva primjerka; kopiju bi odmah i uredno pohranio u fasciklu. Pisao ih je određenoj osobi, a istodobno i za povijest književnosti. Bila je to njegova prednost i korisna cenzura. Ako je nekoga otrcavao, onda je to činio svjesno, računajući na vječnost. A kad je sumnjao da privatnu poštu kontroliraju obavještajne službe, onda bi i za njih ostavljao pokoju mrvicu na bogatoj trpezi, duhovitu i proturežimsku psovku, tek da marnim doušnicima pripomogne u radu na djelu „Pekićev dosje” koji je rastao još od 1948. godine, kada je kao maturant osuđen na petnaest godina robije, a odležao pet, jer je bio član ilegalne organizacije Saveza demokratske omladine.

Mi, Pekićevi prijatelji, sudionici u prepisci, vjerojatno nismo znali pridavati sebi i svojim riječima takvo značenje i literarnu težinu kao što je on umio, pa smo forsirali lakoću, zezanje i posve neobaveznu korespondenciju, ne misleći na historiju i ostavštinu. Uostalom, pisanje jednog pisma, bez koncepta i pripreme, samo je trenutak, mala životna stanka, kao kad se predahne u kafiću i napiše razglednica prijatelju, a dogodi se da najednom nedostaju riječi, nedostaje duhovita zgoda, tako da se bjelina karte učini nesavladivom. Osobno sam sva pisma pisao u dahu, izazvan nečim ili iz potrebe da nešto saopćim prijatelju, voljenoj osobi, nekomu tko mi je u tom času bio potreban, koga sam htio razveseliti, pa i pokazati umijeće pisanja, sliku nekih svojih stanja, bila tegobna ili vedra, da bih odmah nakon potpisa prešao u posve novo raspoloženje. Možda je doista pravedno, kako je Pekić razmišljao, svaki naš trenutak učiniti važnim i smjestiti ga u neki pretinac života, unatoč tomu da se svatko od nas pokatkad želi odreći svojih zabluda, pogreški, suvišnih riječi, promašaja, ljubavnih nedaća, premda bismo bez svega toga zapali u „dosadu od koje se umire”. Ono što je Pekića činilo različitim od nas jest njegova „bolest od vječnosti” koja bi ga odvela k vragu da nije imao tako izrazit smisao za humor i da nije svojom samoironijom razarao tu „bolest”.


Uvek je pisao pisma u dva primerka: Borislav Pekić
PHOTO: STOCK


Čitajući danas ta naša pisma, doživio sam ih, uza svu njihovu vedrinu, uza sve one radosti prijateljevanja, ipak kao neko grebanje po ranama. I kad sam se slatko smijao, iz toga smijeha izbijala je sjeta, malne rekoh plač. Filip David u jednom pisamcetu Pekiću (22. prosinca 1973) veli: „Kovač povremeno svrati do mene, jadan je i bedan otkako je Kiš otišao u Bordeaux.” Ako me prijatelj tada vidio „jadnim i bednim”, kako li će se tek ta potištenost, ta trajna boljka razvijati u dolazećim godinama i to unatoč nekim zadovoljstvima pisanja i književnim uspjesima.

Sada mi se čini da je „povijest raspadanja” započela hajkom na Danila Kiša sredinom sedamdesetih godina, te njegovim definitivnim odlaskom u Pariz. U toj hajki, u tim brutalnim prizorima izgona jednog pisca, Kiš je odmah prepoznao nakazu nacionalizma. Zapravo, on je to sve slutio i otprije, a dokaz je njegovo pismo Pekiću od 26. lipnja 1972. godine, nakon što smo zajedno proveli na Zlatiboru nekih desetak dana. „Na Zlatiboru smo Mirko i ja razradili famozno 'Delo'. Oživljeni barbarogenije. Neobarbarogenije podgrejava srpski pasulj od pre četrdeset-pedeset godina i neodoljivo prdi, ne priznajući pritom uticaj evropskih petomana, čime smrad koji širi nije ništa manji. Neonacionalistički, ili čak nacistički koncept kulture – to takođe. Ja nemam nameru da im dozvolim da se potkusuruju sa mnom.”

To je razdoblje koje mi nekako izmiče ili je poprilično maglovito; možda sam tek sada, iz jednog Pekićeva pisma (London, lipnja 1972) razumio Kišov tadašnji bijes i njegove točne prosudbe o pojavama „oživljenog barbarogenija”. Bit će da je u časopisu Delo zasjedao neki okrugli stol za kojim se raspravljalo kako je kucnuo čas da se ta naša generacija, po svemu sudeći anacionalnih autora, nekako privede u okvir srpske tradicije, da se ti rasno i nacionalno mutni tipovi opamete i počnu davati srpska imena junacima svojih proza. Tu se govorilo da je roman Danila Kiša Bašta, pepeo „mogao nastati u Stockholmu”. Filip David je u „jevrejskoj tradiciji”. Pekiću su bliže neke „grčko-cincarske teme”. Meni se predbacivalo da svjesno rabim „kroatizme” i „razaram srpski jezik”, te da sam u svojim intervjuima više puta isticao kako sam književni zanat učio od „mediteransko-hrvatskih pisaca”. Čak su me i prijatelji podbadali, pa tako u jednom pismu Dragoslavu Mihailoviću (11. veljače 1972), moj će Pekić reći ironično „…pučko-školskim svjedodžbama, kako bi rekao Mirko Kovač”. Dakako, u tome njegovu zafrkavanju oko moje hrvaštine, želim vjerovati, nije bilo zlobe.

Nisam uopće znao da sam tada napisao Pekiću kako sam napustio Društvo književnika i samoga sebe izuzeo iz srpske književnosti; to mi je sada posve nov podatak. U pismu od 6. srpnja 1972, ispovijedajući se prijatelju, pišem mu: „Takođe ću izraziti svoj prezir prema tradiciji, posebno prema srpskoj tradiciji, za koju nisam siguran da postoji. Ako se ja na nešto oslanjam, kako to oni kažu za sebe, tj. da se oslanjaju na jadnog Boru Stankovića, onda se oslanjam na nešto posve nesigurno, neidentificirano, onda se stvarno oslanjam na neku 'infernalnu logiku', na ono svoje žalosno ćutilo o 'ujedinjenju tragedije' i još se oslanjam na onaj kamen Dostojevskog ('u kamenu nema bola, ali u strahu od kamena ima bola’)”.

Iz ove Pekićeve prepiske sve više shvaćam da se tada zbivalo nešto ozbiljno, da su to bili estetski sukobi u kojima je Kiš prednjačio, svakako uz našu podršku. To je bila prva polovica sedamdesetih godina, zapravo uvodni dio u hajku na Kiša koja će ga snaći nakon njegove genijalne knjige Grobnica za Borisa Davidoviča, oklevetane u čaršiji kao plagijat. Dvije godine prije hajke, Dragoslav će Mihailović napisati Pekiću jedno opširno pismo iz Pariza (30. svibnja 1974) u kojemu će između ostaloga reći: „Pričati sa Kišom poslednje dve-tri godine za mene je isto tako zadovoljstvo kao što je čučati u govnima do guše i ja sam se posle toga razgovora upravo tako i osećao.” Očito je, barem sudeći po ovim pismima, Borislav Pekić sve više bio u ulozi pomiritelja, iako je držao stranu grupe kojoj je pripadao i koju je utemeljio. Njegova „plava krv” otvarala mu je vrata svih skupina, od građanskih do nacionalističkih. I doista je s pomirbama uspio; kasnije će neki nesporazumi biti izglađeni.

Potaknut ovim pismima, osvježene memorije, možda ću dočarati još ponešto iz naših života. Pekićeva je korespondencija mali vodič u prošlost. Još ću listati knjigu, citirati pisma i točne datume, jer tako se ćudljivoj memoriji osigurava tlo pod nogama. Za istraživača je ondje mnogo više materijala; za sudionika pak dovoljno za bolan povratak.

2.
Rekoh maločas da ću još listati korespondenciju Borislava Pekića, da ću još kopkati po uspomenama, a ta „pisma iz zaborava” pripomažu mi kao kakav slučajno nađeni podsjetnik da i sam rekonstruiram neki svoj osobni kalendar. Sjećanje mi je bistro, događaje pamtim, memorija mi je zbilja jača strana, pa ipak sam, suočen s Pekićevom korespondencijom, u više navrata bio zatečen, kao ulovljen u stupicu, jer su se neki prizori iz pisama kosili s mojim sjećanjem, a o datumima se bez evidencije i ne može govoriti. Fulao sam čak i godine. Bio sam, primjerice, posve uvjeren da sam s Danilom Kišom boravio na Bledu negdje od veljače do konca ožujka 1971, ali sada u Pekićevu pismu iz Londona (21. siječnja 1972) nalazim sljedeću rečenicu: „Vodiš li Kiša na Bled, jadna li ti majka? Ako ga vodiš, ne daj mu da govori ružno o svojoj knjizi, jer će najzad poverovati da ne valja i početi je iznova”.


U stalnim krizama i dvojbama: Danilo Kiš
PHOTO: STOCK


Kada sam već taj detalj nabacio, dugujem čitatelju nekoliko riječi o tomu kada je Danilo Kiš, pomalo neurotično, tražio kakav tihi kutak eda bi već jednom zgotovio golemi rukopis svog romana što ga je vukao sa sobom, kao neku muku, na relaciji Pariz–Beograd. On je zapravo tražio imaginarno mjesto u kojemu se rukopisi okončavaju, a intimno je znao da takvog mjesta nema. Pišući roman, bio je u stalnim krizama i dvojbama. Dvostruki strah, jednako dramatičan, bio je danomice prisutan: strah od završetka romana, od točke na rukopis, kao i strah da ga može u trenutku krize uništiti. U pismu Pekiću (Gentilly, 26. srpnja 1970), Danilo Kiš veli: „Radim kao lud. Napisao sam tristo-četiristo stranica, dve-tri verzije, nijedna završena. Sve uvek iznova. Ne znam i ne vidim gde je kraj tom mom romanu. Bela dana u Parizu nisam video. Čitao sam i radio kao konj. A, kažem ti, od rezultata – ništa, bar zasad.”

Sada vrijeme samo pomičem u 1972. godinu; radnja je ista. U veljači smo već bili na Bledu. Uzeli smo jeftine sobe u potkrovlju starog hotela Park. S nama na katu bile su striptizete i plesačice iz noćnog bara. Jedini sam ja, kao stari gost toga hotela, bio privilegiran i imao tuš u sobi, dok su ostali gosti koristili zajedničku kupaonicu na hodniku, ali naše prijateljice, „umjetnice” s kata, radije su se kupale kod mene. Bila je to neka naša mala zajednica, nešto kao „umjetničko bratstvo”, ili jato „zečica i zečeva”, kako je Danilo volio reći. Te cure, sjećam se, bile su nam drage.

Kiš u svojoj sobi bješe posvuda razbacao papire; rukopis od oko tisuću stranica – vjerojatno sve verzije! Njegov je radni slogan bio: sažimati, skraćivati, montirati. Krupnim slovima i flomasterom istaknuo je na jednom kartončiću čvrsto i zlatno pravilo u svome posljednjem hrvanju s rukopisom i prikucao ga iznad stola, a ono je glasilo: zabranjeno pisanje! I doista, nemilosrdno je križao čitave stranice rukopisa i samo pokatkad mijenjao pokoji pasus ili rečenicu. Ja sam tada radio lakši posao i za lovu; bili su to dramski tekstovi ugovoreni za radio Stuttgart. Svakim danom radili smo sve manje, a navečer smo pili i provodili vrijeme u noćnom baru, s našim susjedama s kata. Ubrzo smo shvatili da od posla neće biti ništa, nastavimo li s orgijama i rastrojstvom koje nismo uspjeli ukrotiti. Pobjegli smo natrag, u Beograd. Danilo se sabrao i ondje završio konačnu verziju romana, dok sam ja, sudeći prema pismu Pekiću (13. travnja 1972), nastavio „gluvariti”, pa mu pišem: „Ja sam u stalnim krizama. To je moje jedino stanje. Dižem ruke od toga da ih se oslobodim. Krize, krize, gađenje, odvratnost. Stalno petljam s nekim ženama. Od vremena do vremena dobro se natreskam s Kišom. Idem kod njega svaki dan. Čita mi odlomke svog romana…”

I doista, dobar sam dio knjige čuo iz Danilovih usta. Čitajući, uvijek bi se zadržao na onim mjestima koja su mu bila posebice draga. Bio je ponosan na neke svoje pronalaske ili zgodne dosjetke („Najefikasniji lek za mamurluk jeste samoubistvo”), kao i na verbalne igrarije („Udova belih udova”), a ponajviše je isticao i često se vraćao savršenom opisu „emotivnog inteziteta” za trajanja pijanstva njegova lika E. S. Kiš je fascinantno opisao vlastita napijanja, čitav onaj repertoar kojega sam toliko puta odgledao, najednom je u romanu dobio neko više značenje, „empirijsko saznanje”, a ne samo „pogubni učinak alkohola”. Prenoseći svoja pijanačka iskustva na očevu figuru u romanu, on je to doživljavao kao neku „simbiozu s imaginarnim likom”, kao „udvajanje s ocem”. To je bio njihov ekstatični susret na nedefiniranom i strašnom „mjestu transa”. Dakako, sve vrijeme riječ je o romanu Peščanik. Osobno mislim, danas kao i onda, nakon toliko godina kada se i vrijeme kočoperi kao sudac, da je Peščanik Danila Kiša remek-djelo koje se „uzdiže i odjekuje 'vox humanom' velikih orgulja”, kako je o romanu pisao američki književnik Edmond White. Taj je roman pisan cijelim „bićem, etosom i mitosom, sjećanjem, tradicijom, kulturom, zamahom jezičnih asocijacija”. To je završni akord trilogije, pokop lutajućeg oca, velika misa nad pepelom holokausta.


Sve mu je u životu išlo teško sem pisanja: Borislav Pekić
PHOTO: STOCK


Borislavu Pekiću je sve u životu išlo teško osim pisanja. S lakoćom bi, u jednom cugu, nanizao i po tridesetak stranica dnevno. Rukopisu se nije vraćao da bi nešto popravio, nego da bi u njemu uživao. Mi smo ga, dakako sa simpatijama, zadirkivali kao skribomana, premda je o svojoj skribomaniji ponajbolje sam govorio, uvijek duhovito i šaljivo. U jednom pismu veli kako on uvodi novi žanr u literaturu – novelu od 350 stranica. I dok je tada Kiš izbezumljeno tragao za naslovom romana; danima je to trajalo, svi smo bili u njegovoj službi, Pekić mu je pisao iz Londona (13. lipnja 1972) da je glupo to „zamajavanje oko naslova za roman”, da bi ga potom tješio kako se on oko toga ne napreže. „Ja bih naslov odmah našao. Naslov knjige koju sam upravo završio i zbog koje ti uglavnom i pišem je upravo odvratan, a osim toga ni najmanje ne odgovara sadržini.” On je smatrao da je svaki naslov dobar, ma kakav bio, a što neprikladniji temi, to bolji. Za sebe je znao reći da je arhivar ili popisivač, te da će iza njega ostati tovar dnevnika, pisama, fusnota, bilješki, „paraliterarne građe”, a i sam je bio strastveni čitač memoara i intimnih ispovijesti. Ali srećom, iza snažnih erupcija toga vulkana u krhkom tijelu, ostao je barem koji grumen čiste zlatne literature.

U drugoj polovici osamdesetih godina kotač je povijesni i sudbinski, ako ne uzdrmao, a ono zategnuo i naše međusobne odnose. Pa ipak smo uspjeli sačuvati prijateljstva i prebroditi krize. Ono što je Kiš davno naslutio („oživljavanje barbarogenija”) sada je već dominiralo kulturnom i političkom scenom. Kiš je već bio teško bolestan i nije imao volje suprotstavljati se, čak ni komentirati te pojave. Kada je 1988. godine primljen za dopisnog člana SANU, jedini mu, na večeri u tu čast, kod Žunje i Bote Koprivice, nisam čestitao, jer sam već pisao o toj ustanovi kao ratnom stožeru. On je to zapazio i potiho mi, za večerom, rekao: „Moraš shvatiti da je meni sasvim svejedno za sve što se zbiva sa mnom i oko mene.”

Danilo Kiš je umro u Parizu 15. listopada 1989. godine, pokopan je u Beogradu, u Aleji velikana. Mi, njegovi bliski prijatelji, nosili smo lijes i spustili ga u grobnicu u kojoj su već počivali istaknuti umjetnici Lubarda, Aralica i kipar Matija Vuković. Nakon pogreba, na ožalošćenoj sjedeljci, nastala je glasovita Pekićeva rečenica da je naš prijatelj „ipak sahranjen u masovnoj grobnici”, aludirajući, dakako, s tugom i suosjećajem, na židovsku sudbinu. O toj „rečenici s gorkim prizvukom”, pisala mi je Viktória Radics, autorica monografije o Kišu, najprije objavljene na mađarskom, a potom i na srpskom, jer je za potrebe svoje knjige fotografirala grobnicu koja je „začudo imala formu stilizirane petokrake, a jedan mramorni krak bio je polomljen, pa se moglo vidjeti da dolje nema nikakvih pregradaka, te da je to doista zajednička grobnica”. Odmah do te grobnice, također u Aleji velikana, pokopani su i smrtni Kišovi neprijatelji, koji su ga htjeli protjerati iz književnosti, D. Jeremić i M. Bulatović. O toj sahrani, o episkopu Amfilohiju koji je vodio obred pokopa, već sam nešto natuknuo u pismu F. Davidu (Knjiga pisama 1992–1995, Feral Tribune, Split, 1998), ali još ću se osvrnuti, melankolično i s tjeskobom, na taj pokop po pravoslavnom obredu.

(Nastaviće se u četvrtak 16. oktobra 2008)

* Feljton objavljujemo uz dozvolu autora, Mirka Kovača

http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=17900
pesak
 
Postovi: 4343
Pridružen/a: 22/08/2005 20:58
Lokacija: internet

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la pesak dana 14/10/2008 23:25

Polemika
BALKANSKI PEN NIJE SADNJA TIKAVA SA SRBIMA
Miljenko Jergović, pisac i novinar
PHOTO: START

Danas kada više nema pisaca po domaćim zatvorima, a okončana je i borba za nacionalnu samobitnost i državnu samostalnost, kada nema cenzure u književnosti, centar PEN-a bi se trebao baviti nečim drugim, što katkad, tvrdom i praznom uhu, i ne mora zvučati jako domoljubno. Piše: Miljenko Jergović

Ugledna prozaistkinja, bivša veleposlanica svoje zemlje u Norveškoj i predsjednica srpskog PEN centra, Vida Ognjenović, nedavno je objavila pokretanje inicijative za osnivanje regionalnoga balkanskog PEN-a. Iako nije bio prozvan, štoviše iako se hrvatska književna ekspedicija već desetljeće i pol hrusti kako nije na Balkanu, nego je otok srednje Europe i Mediterana, na poluotoku koji zemljopisno, povijesno i kulturno seže do iza Karavanki, možda i do granice Austrije s Bavarskom, predsjednik hrvatskoga PEN centra Zvonko Maković kazao je kako srpska inicijativa nema smisla, nego da bi „kolege željeli biti nešto što su nekoć u političkom smislu dijelom bili, a to je da su imali veće regionalno značenje nego što ga danas imaju”.

Tumačeći Ognjenovićkinu inicijativu isključivo kao politički akt, Maković je nakon dugih vremena otkako ovdašnje pisce nitko ništa ne pita došao u prigodu da brani nacionalnu stvar od fantoma Jugoslavije, jugoslavenstva te sađenja tikava sa Srbima i pečenja pite tikvenjače s Bosancima. Šteta jedino što nitko neće primijetiti ovaj patriotski čin.

No, hajmo pokušati da o regionalnom klubu koji bi se bavio zaštitom pisaca, književnosti i kulturnoga identiteta razgovaramo kao da nismo ni Hrvati ni Srbi. Ibero-američki PEN već postoji, jer postoji prostor istih ili vrlo sličnih jezika i srodnih povijesnih iskustava. Govori li se i na Balkanu istim ili vrlo sličnim jezicima? Jesu li nam okupatori bili zajednički i jesmo li stoljećima živjeli unutar istih državnih granica? Jesu li takve povijesne okolnosti stvarale i nekakvu srodnost kultura i je li iz te srodnosti nastajalo nešto što bi bilo civilizacijski relevantno i što je nadživjelo svaku okupaciju? Je li Balkan, većim svojim dijelom, bio pod komunističkim društvenim uređenjem? Jesu li balkanske države, s izuzetkom Grčke, Turske i Austrije (koja možda jest, a možda i nije balkanska država), danas u procesu tranzicije u parlamentarnu demokraciju i kapitalizam? Je li taj proces u svim zemljama među ostalim rezultirao urušavanjem sustava vrijednosti, buđenjem fašizma, tabloidizacijom društva i banalizacijom onoga što se smatralo slobodom u vrijeme kad slobode nije bilo?

Odgovor na svako pitanje je, naravno, pozitivan, ali nas svejedno uhvati nelagoda od ideje da bismo o svome kulturnom identitetu mogli razgovarati sa Srbima, Albancima i Bugarima, a ne, recimo, s Nijemcima, Dancima i Španjolcima. No, nažalost, čak i kada bude članica Europske unije, Hrvatska će s Bruxellesom razgovarati o izlovu srdela, uzgoju tulipana i pravno-kaznenom postupanju prema mentalno uskraćenim osobama, ali sugovornike o pitanjima jezika, kulture i književnosti imat će u Beogradu. Naravno, lako je odlučiti da se ne razgovara o onome što ruži lijepo lice domoljublja, ali u tom slučaju ne samo da hrvatskim piscima ne treba regionalni centar PEN-a, nego im nije potreban ni ovaj hrvatski.

Danas kada više nema pisaca po domaćim zatvorima, a okončana je i borba za nacionalnu samobitnost i državnu samostalnost, kada nema cenzure u književnosti, centar PEN-a bi se trebao baviti nečim drugim, što katkad, tvrdom i praznom uhu, i ne mora zvučati jako domoljubno.

U većini hrvatskih dnevnih novina ukinuti su kulturni prilozi, a u nekima su se gotovo sasvim istopile i dnevne rubrike kulture. O knjigama se više ne piše, a književnošću se, putem Interneta, uglavnom bavi tek poneki pacijent psihijatrijskih sanatorija i umobolnica u Vrapču ili na otoku Ugljanu. Njegovi nalazi i uvidi razvesele rijetke zainteresirane, pogotovu ako nisu upoznati s dijagnozom. Hrvatsko tržište knjiga pet puta je manje nego u vrijeme Jugoslavije. Nekada se tiskalo za dvadeset milijuna potencijalnih čitatelja, a danas za njih četiri i pol. Državna potpora piscima uglavnom je simbolična, i služi za zabavu i uveseljavanje dnevnih tabloida i emisija u kojima se za pola sata kakvoga televizijskog kokošinjca raspravi cjelokupna hrvatska tisućljetna uljudba. O društvenoj važnosti književnosti, o važnosti živoga teksta za očuvanje jezika kojim još uvijek govorimo, te o knjigama, koje su tvorbene svakome narodu, pa i ovome ovdje, ne govori se nikad. Tako je to u Hrvatskoj, a slično je i dolje, na Balkanu.

Ne znam na što je sve mislila Vida Ognjenović spominjući osnivanje regionalnog, balkanskog PEN-a, ali sigurno nije pomišljala na obnovu Jugoslavije niti na vraćanje važnosti Beogradu, kako to Maković sugerira. Uostalom, zar stvarno mislimo da je Beograd izgubio na važnosti jer smo mi tako odlučili, a da bi se to promijenilo samo ako bismo mi htjeli suprotno? Ognjenovićkina ideja dobra je za onoga tko o njoj razmišlja kao o kulturnoj inicijativi, a loša je za onoga tko u njoj vidi političku urotu. Tako je i iz hrvatske i iz srpske perspektive.

*Tekst prenosimo iz Jutarnjeg lista uz dozvolu autora


http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=17890
pesak
 
Postovi: 4343
Pridružen/a: 22/08/2005 20:58
Lokacija: internet

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la victory dana 16/10/2008 11:54

Dane Zajc

Slovenački pesnik, dramski pisac, esejista i pesnik za decu, Dane Zajc, koji je izrazito obeležio slovenačku književnost, rodio se 26. oktobra 1929. godine u Zgornji Javoršici pri Moravčah. U mladosti je njegovu poeziju obeležilo bolno iskustvo drugog svetskog rata. 1951. godine je bio zatvoren i izbačen iz gimnazije, 1958. godine ju je vanredno završio, ali mu je uprkos tome bio onemogućen upis na univerzitet. Uređivao je ugledni časopis Perpsketive. Kao bibliotekar je radio od sredine pedesetih godina do penzionisanja, 1989. godine,. Od 1981–1982. godine je kao Fulbrajtov stipendista boravio u Njujorku. Od 1991. do 1995. godine je bio predsednik Udruženja slovenačkih književnika, a od 1997. godine redovni član Slovenačke akademije nauka i umetnosti. Među Zajčevim važnijim pesničkim zbirkama su Požgana trava (Spaljena trava), 1958; Jezik iz zemlje (Jezik od zemlje), 1961; Ubijavci kač (Ubice zmija), 1969; Rožengruntar (Ružoposednik), 1975; Zarotitve (Zavere), 1975; Si videl (Jesi li video), 1979; Dol dol (Dole dole), 1998; a među njegove važnije drame spadaju Potohodec (Putohodac), Voranc, Medeja, Mlada Breda i Grmače (Gromade). Književnost za decu i omladinu je obogatio knjigama Bela mačica (Bela mačkica), Živali na dvorišču (Životinje u dvorištu), Abecedarija, Argonavti (Argonauti) i drugim delima. Njegove knjige prevedene su na mnoge jezike, i za svoj rad je dobio brojne nagrade.
U slovenačku književnost je stupio 1958. godine pensičkim prvencom Požgana trava (Spaljena trava), koji je karakterisao originalan jezik zasnovan na bogatoj metaforici. Zajc se na svom pesničkom putu uskoro okrenuo ka poeziji apsurda i postao njen prvi i najkarakterističniji predstavnik. U njegovim pesmama se često pojavljivala atmosfera rata, smrti, destrukcije, krutosti. »Zajcu su kritičari često prebacivali preterano isticanje nasilja, straha, smrti. Pri tome su prevideli da pesnik na osnovama smrti uspeva da opeva jedinstvenu, neponovljivu, čudesnu vrednost života svake stvari i svakog bića. Sve što postoji izvire iz ništavila i vraća se u ništavilo. Zbog toga nad bezdanom ništavila u Zajčevoj poeziji i dramama zasija – čudo postojanja,« zapisuje dr. Boris A. Novak u eseju o Zajčevoj poeziji.
Veliki uspeh u Sloveniji i u inostranstvu Dane Zajc je postigao recitacijama svojih pesama uz muzičku pratnju harmonike glumca Janeza Škofa. Zajedno su objavili i CD Ogenj v ustih (Vatra u ustima) {http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?f=9&t=12070&p=2207199#p2207199}
Umro je 20. oktobra 2005. godine.


SVEJEDNO KUDA

Kuda da idem u kišni dan,
kuda tim putem, sasvim sam?

Uveče me niko ne čeka,
nigde ni tračka svetla.
Vidi, noga je skrenula s puta,
taj put ne vodi nikuda.

Taj put ne vodi do istog grada,
o kome sam sanjao od nekada.
Taj put ne vodi me do nje,
do nje promaših sve staze.

I kuda da idem u kišni dan.
Od poslednjeg praga prognan.

Svejedno kuda: Već se mrači,
sve staze iste su u tami.


NEMA TE

Nema te u glasu vetra, ni u rasutim planinama,
ni u cvetu, i ako zovu ptice, ne dozivaju tebe,
nema te u goloti zemlje, ni u teškom mirisu trave,
i ako sadiš cveće da bi mirisalo tebi, cveće miriše sebi.
I ako gradiš put, put će ti pričati o sebi,
i podigneš li dom, ispuniš ga skupim predmetima,
jednog dana će te primiti kao stranca
i predmeti će pričati o sebi svojim jezikom, za tebe podsmešljivim.
Laž je, da studenac postoji zato da bi u njemu utolio svoju žeđ,
i reka zato, da bi te okupala u hladnom naručju.
Laž je, da će te stvari tešiti mirnim sećanjem,
jer će jednog dana ustati protiv tebe sav tvoj svet.

Jednog dana će stvari promeniti imena,
i tada će kamen biti mržnja, vetar pretnja,
ulica strah, ptice će ti zabijati u čelo
oštre klinove glasova, reka će biti očajanje,
tvoji predmeti će biti tvoja krivica i tvoji tužioci.
Svet će biti srušen. Svet će biti bez imena.

Ali, tada će ti sigurno biti svejedno. Sedećeš u napuštenom kutku.
Zatvorićeš oči da ne bi ništa video. Pre svega da ne bi video
svoju izgubljenost u izgubljenosti izumrlog sveta.
Da ne bi pomislio, da bilo šta
moraš da učiniš, bilo gde da kročiš nogom.
A tvoje noge će biti tanke kao noge pauka..
Samo će tvoja glava biti velika. Tvoja glava, koja će cvetati
belo, kao magnolija. Dugo ćeš tražiti ime za sebe u beloj jami,
ali tada će biti bolje ako nađeš ime za kraj,
nego za nastavak.


CREDO

Volim trule, raspadnute stvari,
usahle cvetove,
mrak koji miriše na krv
i šuplji huk sove.
Skrivene, tihe korake
i jecaje, koji krkljaju u noći
čoveka, koji više ni na šta ne čeka,
i njegov suv kašalj u noći.
Volim sve bolesno, sve gnjilo,
tamu i nemirni strah,
ubijanja mračnu silu
i groze ledeni dah.
Sve što se smeje kao moja duša,
i čemu više od toga smejati se ne da,
što stoji u uglu i sluša,
kada će taj tren da se okonča.


VELIKI CRNI BIK

Veliki crni bik riče ujutru.
Veliki crni biče, koga zoveš?
Prazni su pašnjaci.
Prazna su brda.
Prazni su klisure.
Prazne kao odjek tvog zova.

Veliki crni bik riče ujutru.
Kao da šiklja teška, crna krv
pod vrhovima tamnih smreka.
Kao da se nad šumom na istoku
izjutra otvara
krvavo oko bika.
Veliki crni biče, koga zoveš?
Je li slast slušati,
kako ti se vraća kao odjek
tvoj mukli zov?

Veliki crni biče, breskrvno je jutro.
Tvoj glas pada u klance
kao raskidana jata
crnih vrana.
Niko ne čuje tvoju samoću.
Nikoga ne možeš da napojiš
crnom krvlju svog glasa.
Ućuti, veliki, crni biče.

Veliki crni bik riče ujutru.
Sunce na istoku brusi
bleštavu mesarsku sekiru.


DVE VRANE

Preko polja, preko polja,
vrane dve, crne dve,
letele su.

Gra, gra,
hladna su polja.

Bura ide, preko polja,
preko voda, preko gora,
zima bela.

Gra, gra
bura ide sa gora.

Bura ide sa gora,
glad ide preko polja,
polja belih.

Gra, gra,
još uvek nigde doma.


CVEĆE NOĆI

Brao sam cveće noći,
brao na njivi prokletih,
brao čitave duge noći,
otrov je bio u tužnim cvetovima.

Pio sam piće strasti,
pio sam piće otrovno,
pio ga u trenu slasti,
zauzvrat dušu prodao.

Ako nad planinom rže
vranac i bije kopitama,
i crna mu griva vijori,
đavo ga ne može ukrotiti.

Ići će preko ovih polja,
ići će preko njive prokletih:
vatra u očima treperi,
i vatra u grudima ugrejanim.

Možda ću biti sam usred noći,
kad bude divljao preko mene,
možda će samo latice noći
biti krvlju orošene.


KAO PRITAJENI BOL

I na čaršavu još leži
miris tvoje kože,
i crnom rukom me miluje
usred noći.

I na jastuku miriše
Kao buket ruzmarina,
kao pritajeni bol
još i tvoja kosa.

Kada zemlju prekrije noć,
kada se mir naginje ka uzglavlju,
trgne me kao zver iz sna
opasna snaga.

Poput šupljine je lice noći.
I iz nje, poskok sećanja
puzi tamno u dubinu,
gde leži srce.


GAVRAN

Guta
ranojutarnje oči zvezda.
Najslađi deo noćnog lica,
koje se hladi na visokim jastucima.
Na njega se spusti, na postelju noćnu,
i kljuca, kljuca.

Kada leti, leti kroz samoću.
Kao kroz šupljinu u šupljini,
koja ide sa njim i usput se obnavlja.

Kada se spusti nisko,
krila oponašaju
glas vetra. Kose.
Kako da je dunuo vetar s planine.
Kako da kosa kosi vazduh.

Ponekad leti u paru.
I tada je njegov let
pad u krugove samoće.
Ona koja ga prati,
na tihoj je razdaljini.
Ne dodiruju se krilima.
U prostorima dva prstena
lete.

Peva na tri načina.
Na tri različita jezika.
Svi su samima sebi namenjeni.
Za sopstveno uho, za razgovor sa sobom.
Ne oponaša, taj kukasti ptić.
Ako oponaša, onda sebe,
onda svoje glasove, komplikovan
govor vijugavih poziva.

Kada leti nisko,
na krilima mu svetluca
crni prkos kraljevstva
tajne.


HRPICA PEPELA

Dugo nosiš vatru u ustima,
dugo je skrivaš.
Iza koštanog praga zuba.
Stežeš je među belom crtom usana.

Znaš, da niko ne sme da nanjuši
dim iz tvojih usta.
Pamtiš, da vrane ubijaju belu vranu.
Zato zatvoriš usta.
I sakriješ ključ.

Ali, ojednom, osetiš u ustima reč.
Šupljina tvoje glave odjekuje od nje.

Onda počneš da tražiš ključ od svojih usta.
Dugo ga tražiš.
Kada ga nađeš, otključaš lišaj svojih usana.
Otključaš rđu svojih zuba.
Onda tražiš jezik.
Ali, jezika nema.
Onda hoćeš da izgovoriš reč.
Ali usta su ti puna pepela.

I umesto reči, skotrlja se
hrpica pepela među garež
u tvoje grlo.
Zato odbaciš zarđali ključ.

Onda od zemlje načiniš novi jezik.
Jezik, koji govori zemljane reči.


VRATA

Iza velikih vrata su još jedna vrata.
Iza još jednih vrata su još jedna vrata. Manja.
Iza manjih vrata su još jedna vrata. Još manja.
Iza najmanjih vrata su najmanja vrata. Najmanja.

Iza najmanjih vrata su još jedna vrata.
Ta vrata su vratanca.

Iza vratanaca je bašta.
U bašti je manja bašta.
U manjoj bašti je još manja bašta.
U još manjoj bašti je najmanja bašta.

U najmanjoj bašti je baštica.

U baštici je cvet. Jedan jedini, mirisan.
Taj cvet je za tebe. Najlepši i najveći.
-----------


Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.
Prevela sa slovenačkog Ana Ristović
Avatar
victory
 
Postovi: 1970
Pridružen/a: 17/12/2002 01:00

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la pesak dana 16/10/2008 22:39

Feljton: Pisanje ili nostalgija (2)

Objavljeno: Čet, 16. 10. 2008. 13:04

DUHOVNI SAVEZ
Memoarske beleške: Mirko Kovač
PHOTO: SAŠA ĆIRIĆ

Izdavačka kuća “Fraktura” iz Zagreba objavila je najnoviju knjigu Mirka Kovača. Rečima izdavača Seida Serdarevića: 'Pisanje ili nostalgija' naslov je koji savršeno opisuje sadržaj ove knjige od desetak eseja i zapisa u kojima uz uvijek prisutnu autobiografsku i memoarsku notu Mirko Kovač iznosi svoja prijateljevanja, slučajne ili namjerne susrete, sukobe i polemike. Na ovim se stranicama, kao u životu, kao u kavani, susreću Kovačevi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić, i mnogi drugi suvremenici – od Živojina Pavlovića preko Ranka Marinkovića, Meše Selimovića ili Ive Andrića pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića Piše: Mirko Kovač

U tekstovima koji slijede, složenim i izabranim po nekom vlastitom redoslijedu, bit će memoarskih natruha onda kad uplećem neke osobne doživljaje, premda i to može biti samo kakva literarna finesa ili pak doskočica onoga koji će svoje memoarske bilješke još neko vrijeme ostaviti u ladicama, iako sam nešto od toga, na poticaj Heni Erceg, objavio u nekoliko nastavaka u Feralu. Kada bih se usudio uzeti Malrauxovu dosjetku antimemoari kao žanrovsku natuknicu, možda bi to i ovaj rukopis jasnije odredilo, a ovako sve ostaje negdje između eseja i pokojeg “Mnemosinina treptaja”, kako je Nabokov volio reći.
Borislav Pekić bio je začetnik iliti tvorac te nekoć naše male grupe koja zapravo nikad i nije postojala kao bilo kakva “interesna grupa”, niti su njezini članovi, izraziti individualci, imali smisla za takvo što. U jednom zajedničkom pismu Kišu i meni (London, 8. svibnja 1975.) Pekić veli: “Negovali smo lično a ne estetsko prijateljstvo.” On je tada želio da se naša grupa obnovi kao neka vrsta “duhovnog saveza”, da izvučemo, nakon mnogih gorkih iskustava, neke zajedničke stavove u obranu umjetničkog integriteta. Mnogi pisci, koji su tada lagodno živjeli, znali su nam predbacivati kako se mi međusobno podupiremo i kako je to nesimpatično. Doista, u vrijeme kada su se oko mene i moje knjige plele svakovrsne intrige, a listovi Politika i Večernje novosti donosili crne feljtone u nastavcima u kojima se tražilo krivično gonjenje autora i izbacivanje njegove kužne knjige iz knjižnica, reagirali su samo moji prijatelji.

Na dodjeli NIN-ove nagrade koju je (1973.) dobio Danilo Kiš, za roman Peščanik, laureat je u svojoj besjedi rekao pred velikim auditorijem sve samih partijskih glavešina kako prima nagradu sa zebnjom i strahom te kako se osjeća potištenim stoga što se njegovu prijatelju, piscu, “oduzima jedna druga nagrada dok se meni ova uručuje”. To je izazvalo muk; bio sam ondje na primanju, u jednom ćošku, kao pas, dok su me kosili pogledi tada vladajuće kulturne elite. Kiš je zbog mene navukao bijedu, a publicitet o dodjeli te ugledne nagrade nije bio ni blizu uobičajenoga. Primjerice, na TV-u je jedva spomenuto da je dobitnik NIN-ove nagrade, uslijedili su i neki napadi, da bi samo koju godinu kasnije krenula neviđena hajka na njega i potrajala je, kako piše sam autor u kultnoj knjizi Čas anatomije, “punim intezitetom nekih šest meseci (od septembra 1976. do marta 1977.), što zakulisno što javno, a polemički požar koji se razbuktao na stranicama naših glasila osvetlio je kao iznenadna bengalska vatra lice naše književne palanke”.

U moju obranu pisao je Filip David za kulturni dodatak lista Politika, ali je njegov tekst svrstan u rubriku pisma čitatelja, jer kao on to piše nešto privatno, iz prijateljskih pobuda, premda bih prije rekao da je taj kratki ubitačni tekst, napisan precizno i biranim riječima, što je odlika Davidova stila, nadasve principijelan, zalaže se za slobode i osuđuje progone. Uza sve, bilo je to smiono, jer je David tada bio urednik dramskog programa TV Beograd; možda jedan od rijetkih urednika koji nikad nije bio članom Partije i unatoč tomu opstao je na televiziji za sve vrijeme komunističke diktature, da bi dvadesetak godina kasnije, za vladavine nacionalista, bio grubo otjeran s posla, a njegov radni stol zapečaćen.

Borislav Pekić branio me s lakše pozicije, živio je u Londonu, nisu ga zanimale režimske strukture, nije ovisio o njihovu kruhu, ali njegova su stajališta uvijek bila moralno čvrsta, ma tko bio u pitanju. U tome činu da se “jedan autor goni” on je vidio “nepodnošljivu kulturnu sramotu”. Možda su još bila, ako se ne varam, dva-tri tekstića u moju obranu, dok je ostala bratija književnička šutjela ili se potajno radovala. Neki pisci koji su nam se vječito motali oko nogu, a bili su pošteđeni neugodnosti, vidjeli su nas kao smiješne tipove koji jedni drugima dijele komplimente. U već spomenutom pismu Kišu i meni Pekić veli kako je to naše prijateljevanje ipak “bilo neka vrsta čuda u okolnostima naše kulturne atmosfere. A svako čudo, ma smejao mu se čovek ili mu ne verovao, ostavlja neki trag.”


Poslanik i poslenik lepe književnosti: Borislav Pekić
PHOTO: http://www.flickr.com


Istina, pristigao je u moju obranu i jedan principijelni glas iz Zagreba - inteligentno sročen i bridak tekst Predraga Matvejevića (Borba, 16. ožujka 1974.), u kojemu je između ostalog rekao: “Znamo i to da nakon ovakve odluke o uklanjanju knjige iz knjižnica preostaje još samo… lomača!” Ne znam koliko je taj ugledni intelektualac bio utjecajan, ali tek nakon njegova teksta počeo se kraviti led oko mog imena, pa sam kasnijih godina i ja dobio neke književne nagrade, i to samo one (NIN-ova, Andrićeva) koje se nisu smatrale režimskim kao, primjerice, Oktobarska, Sedmojulska ili AVNOJ-eva, premda su sve nagrade bile na različite načine pod utjecajem režima.

Kada je Danilo Kiš dobio Sedmojulsku nagradu (1987.), bio sam na primanju, čak sam dobitniku posudio kravatu, Ivan Stambolić, tadašnji predsjednik Vlade, osobno mi je rekao da sam i ja kotirao visoko, ali da sam ostavljen za dogodine, jer dati nagradu odjednom “dvojici odličnih pisaca i prijatelja, bila bi prava šteta” - to su doslovce bile njegove riječi. Hitro sam uzvratio, imam svjedoke, da sada ne ispadne kako se gradim prorokom, i pokazao na čovjeka u lakom ljetnom lister-odijelu sive boje rekavši da će dogodine o tome on odlučivati. Dakako, čovjek u sivom bio je Slobodan Milošević, stajao je u kutu dvorane držeći pod ruku, kao nevjestu, generala Ljubičića. Tako je i bilo, a trinaest godina kasnije taj će monstrum narediti ubojstvo Ivana Stambolića, što su njegovi “patrioti” rado i za lovu izveli te zakopali leš na jednom obronku Fruške Gore.

U kasnu jesen 1991. godine, zbog prijetnji i nasilja, napustio sam Beograd zasvagda. Neki moji prijatelji koji su mi, s početka devedesetih godina, savjetovali da što prije “brišem” iz Beograda, javili su mi se proljetos (nedjelja, 6. travnja 2003.) jednom razglednicom s motivom Fruške Gore i napisali mi: “Da nas nisi poslušao, možda bismo sada na ovoj prekrasnoj gori tragali za tvojim grobom.” To je doista začuđujuće, jer ja nisam bio nikakva fora, ni bilo kome prijetnja. Osim pisanja nisam imao ništa, iza mene nije stajao nitko. Nisam pripadao nijednoj političkoj opciji, ni bilo kakvom “patriotskom klanu”.

Od te naše tzv. grupe ostali smo Filip David i ja na istim pozicijama, a Pekić se bio odmetnuo u visoku politiku, postao je potpredsjednik Demokratske stranke i kao opozicijski lider, “na prvim antikomunističkim demonstracijama od rata naovamo”, kako sam piše, 13. lipnja 1990, dobio batine. Na prvim stranačkim izborima natjecao se s Vojislavom Šešeljom za poslaničko mjesto u Parlamentu. Intelektualno javno mnijenje dalo je potporu Pekiću, pa mu je posvećen dobar dio jednog broja lista Demokratija. Na poziv uredništva i ja sam napisao prigodni tekst hvaleći Pekića kao fascinantnu figuru, kao “opširnu moralnu priču modernih vremena”, ali sam zabrljao tamo gdje se od mene najviše očekivalo, jer sam rekao: “Ako Pekića izaberu za poslanika Demokratske stranke biće mi žao. Šta će on među onim političkim neandertalcima u Parlamentu… Bilo kako bilo, Pekić ostaje poslanik i poslenik lepe književnosti.” Moj prijatelj nije bio zadovoljan tekstom, ali me i nadalje uvjeravao da će stopostotno ući u Parlament i glatko eliminirati tu ništariju Šešelja u izbornoj jedinici Rakovica, jer da se ondje svake večeri sastaje s biračima i napijaju se po krčmama, u kojima se Pekić oduvijek osjećao kraljevski, kao svoj na svome, pa ipak je izgubio od nitkova i to u omjeru 6 prema 1. Nakon poraza prvo mu je rame za plakanje bilo prijateljevo; nije otišao stranačkim kolegama Koštunici ili Đinđiću jer je samo meni mogao povjeriti svoje razočaranje u narod, u njegovu političku kulturu, to prije što je znao koliko malo držim do naroda i koliko imam prečih stvari od te uzaludne brige koja po pravilu, gotovo uvijek, samo prikriva neke druge nedostatke ili završava u šovinizmu.

Ali da se zakratko vratim razdoblju kada sam nakon Matvejevićeva teksta vraćen u književni život i ubrzo napisao dva romana, od kojih je jedan pokupio više nagrada, da bi uslijedila šaputanja, pa i otvoreni prigovori kako sam se prilagodio i sklopio savez s đavolom. Vjerujte mi, ništa nisam činio da bih paktirao s đavolima; nikakve prodaje bilo nije, a ni kupaca. Napose, nisam imao što promijeniti osim možda estetskih nazora, do kojih nikome ne bješe stalo. Ako se moja pozicija nešto popravila, ako su nadošle statusne poboljšice, sklon sam povjerovati da se ipak sustav postupno mijenjao, ne znajući da se mijenja. Ili točnije: osipao se polako, ne shvaćajući da se osipa. Veliki majstor pripovijedanja I. B. Singer misli da politički sistemi, društvena uređenja, veliki imperiji, propadaju stoga što se u njima sve rasklima od starosti, pa su tako i stari komunistički kosturi zaškripali gotovo na svim stranama toga carstva i krajem osamdesetih godina potpuno se raspali. Pekić je, uznik toga režima, dočekao njegov krah. Kiš, na žalost, nije, a cijelog je života to sanjao vjerujući da će prije ili kasnije umrijeti sve ono što je sazdano od “historijskih strasti iza kojih su stajale velike ideje”.



--------------------------------------------------------------------------------
Na sprovodu Danilu Kišu, pored njegovih iskrenih prijatelja, sljedbenika, čitatelja i štovatelja, bila je masa svakovrsnih oportunista, netom probuđenih pravoslavaca, šovinista, umjetničkog šljama, te čitavo krdo političke stoke iz Miloševićevih štala
--------------------------------------------------------------------------------

Bio sam blizak s Danilom Kišem; dijelili smo mnoge životne zgode, nedaće, radosti, pa i neke male tajne. O njemu kao literatu već sam toliko puta govorio i uvijek s divljenjem uzdizao njegov talent i njegovu književnost. Taj je čovjek bio od najbolje sorte pisaca. Čak i kad bi mu se imalo štogod zamjeriti, ne vjerujem da bih ja u tome uspio, jer me negdašnja prisnost postavlja na obzirno mjesto, a prijateljevanje sputava svaku razuzdanost i nameće ugodnu cenzuru. Ono o čemu sada kanim pisati, da su vremena normalna i svijet bolji, gurnuo bih u neki zakutak podsvijesti, ali refleks srca goni me da barem djelomice pokušam odgonetnuti ono što me kopkalo, malne rekoh tištalo za proteklih godina, a to je pokop Danila Kiša po pravoslavnom obredu. Često su me i dobronamjerni pitali je li taj čin ukorijenio onoga koji se osjećao apatridom i povratkom u domovinu konačno ga odredio? Je li to bilo njegovo izjašnjavanje kojoj kulturi pripada?

Više sam puta slušao istu priču kako je to bio čin njegove zahvalnosti prema svim iskazanim mu počastima što su ga, u posljednjim godinama života, obasule iz Beograda, te o pomirbi i međusobnom oprostu nekoć zavađenih strana. Poznajući prijatelja u dušu, on je mogao zahvaljivati samo Bogu, koji ga je obdario, pa i njemu se ne bi bez stanovite zadrške prepustio. Kiš je bio apsolutna ličnost, često nedokučiva i uvijek u opiranju lakim prosudbama, pa se ne može tek tako objasniti zašto je izabrao vjerski pokop u času kad se taj čin mogao pretočiti u nacionalističku histeriju, što se i dogodilo. Jedan mađarski pjesnik, moj prijatelj, gotovo me vragolasto uvjeravao, u Veszprému 1993. godine, da je Danilo izabrao buku i “pojanje” na svom odlasku jer je bio sklon terevenkama i glazbi, pa je već toliko puta “umirao”, u fijakeru ili nošen na rukama, pokatkad uz pratnju ciganskog orkestra i svojih pajdaša muzičara. To je vesela i ateistička varijanta, zvuči šaljivo, ali oslobađa krute misli koje traže veliku ozbiljnost u simbolici toga pokopa.

Mislim da nije sporan Kišev izbor groblja i obreda, premda sam i ja bio osupnut njegovim zavjetom i oporukom, to prije što sam znao da je bio ateist i da su ga religije zanimale samo kao kulturološki fenomeni. Mogu čak pouzdano i izbliza reći da ga je ponajmanje zanimalo pravoslavlje, čak je imao i neku odbojnost prema “sektaštvu i raskolništvu pravoslavlja” jer je to, kako je pisao Berđajev, odgovaralo “ekskluzivnom komunizmu” i njegovoj religiji. Također znam da je kršćanstvu zamjerao inkvizitorske lomače te pritajeni i otvoreni antisemitizam. Pa ipak je u jednom svom kratkom autobiografskom tekstu napisao: “U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spasilo život.”


Taj je čovjek bio od najbolje sorte pisaca: Danilo Kiš
PHOTO: STOCK


Pretpostavljam da je spas bio u tome što se pod mađarskom i njemačkom okupacijom podrijetlo muške djece izvodilo po očevoj strani, a ženske po majčinoj. Kako je progon Židova bio planski, to je bilo neminovno da će stradati otac i sin. Kiševa majka bila je pravoslavka, pa je dijete kršteno u njezinu vjeru, a to je bila kakva-takva zaštita. Možda je upravo taj krsni list pripomogao da u vrijeme pogroma Hladni dani dječak bude pošteđen, dok je njegov otac odveden na zaleđeni Dunav, ali je tada nekim čudom spašen da bi kasnije završio u Auschwitzu. Ako je Danilo Kiš na samrtnoj postelji prizvao te potresne obiteljske slike, te prizore “čudom spašenih”, onda je moguće da je u tome izboru obreda za pokop samo zahvala za ondašnju darežljivost, neko vraćanje duga, a možda istodobno i povratak majci, koju je obožavao. Ili je to bila samo ona “metafizička strepnja” u kjerkegorovskom značenju “da je strepnja blizu vjere, a vjera mogućnost spasa”. Dakle samo “blizina spasa”, a ne utočište u Bogu i religiji, ni konvertitski čin. No ma što bilo, sve je obilato zlorabljeno, kako za vrijeme pogrebnih svečanosti tako i kasnije.

Jedan naš zajednički prijatelj koji je bdio nad Kišem do posljednje ure, tu je oporuku tumačio kao želju da se tamjanom i kandilima otjeraju komunisti s groblja, ali povijest se umiješala i dovukla ih na sahranu preodjenute i našminkane za nove i još mračnije uloge. Stalno sam gajio neke iluzije da bih zasigurno utjecao na prijatelja da sam kojim slučajem tada bio negdje blizu njegova ležaja. Možda bih mu nekako uspio predočiti vlastito gađenje izazvano bujanjem nacionalizma i odgovoriti ga od toga nauma, to prije što je Crkva poprilično bila zabasala u mrak. Pa ipak je to samo moja iluzija, vjerojatno bih šutio u teškim satima i poštovao njegovu volju kao što je to učinila odana mu žena, njegova Francuskinja Pascale Delpech, inteligentna osoba i gotovo netolerantna kao ateistica. Tamjan i kandila ne samo da nisu spriječili nepoželjne u pratnji nego su ih prizvali. Na sprovodu Danilu Kišu, pored njegovih iskrenih prijatelja, sljedbenika, čitatelja i štovatelja, bila je masa svakovrsnih oportunista, netom probuđenih pravoslavaca, šovinista, umjetničkog šljama, te čitavo krdo političke stoke iz Miloševićevih štala.

Ako se Danilo Kiš pribojavao političkih govora na pogrebu, onda je takav govor imao, ali iz usta crkovnjaka, episkopa Amfilohija, koji je predvodio pogrebnu paradu, a njegova besjeda vrvjela je od pogrešaka i neznanja, te općih mjesta koja se mogu svakome utrapiti (“pismonosac jovovskog kova”, “tragatelj duše” itd.). Ali ono što je najgore i što bi tanahnog pjesnika zasigurno ljutilo, jest Amfilohijeva laž u Večernjim novostima kako je on dulje vremena “bio Kišov duhovnik”, što će reći da mu se pisac ispovijedao, a duhovnik ga pripremao za onostrane putove i vraćao pravoj vjeri, da bi nad grobom mogao uzviknuti: “Sahranjujemo te molitvom Pravoslavne crkve koja te primila u svoja njedra...” Mislim da ga Kiš nije nikad upoznao, niti bi se takvu tipu ikad povjerio. Uostalom, da je odlazio k njemu, zasigurno bih to znao, jer sam bio upućen i u mnogo važnije Kiševe tajne. Ako sam znao da je odlazio psihijatru, znao bih i za odlaske “duhovniku”.

Danilo Kiš nije mogao u svojoj oporuci predvidjeti takav slijed događaja, niti bi imalo smisla da se u teškim svojim trenucima bavio još i režijom vlastitog pogreba. On je samo izrazio želju i takva se želja imala poštovati, s mnogo više pijeteta i otmjenosti. Da je Danilo pokopan tiho, u krugu prijatelja, primjerice na pariškom groblju, ne vjerujem da bi dospio na naslovnicu NIN-a, tjednika koji je svojedobno vodio hajku protiv njega. Kao što fotke na naslovnici nije bilo kad je dobio NIN-ovu nagradu za roman godine, nije je bilo kad se te iste nagrade nekoliko godina kasnije odrekao i vratio je. Također je nije bilo ni nakon velikih značajnih nagrada u zemlji i inozemstvu, nakon tolikih uspjeha u svijetu (knjige su mu prevedene na dvadesetak jezika). Nije je bilo nakon što je dobio francuski orden Viteza umjetnosti i književnosti, ni u vrijeme kad mu se sudilo u Beogradu i kad su tužitelji tražili strogi zatvor i izolaciju, ili pak, kako stoji u knjizi Treba li spaliti Kiša, psihijatrijski pregled, a potom ludnicu.


Lažni duhovnik Danila Kiša: Amfilohije Radović
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ


Prisvajanje Danila Kiša post mortem počesto je prelazilo mjeru i dobar ukus. Nacionalizam gotovo uvijek i posvuda grca u paradoksima, pa su tako pjesnikovu smrt i njegov izbor obreda masovno prigrlili upravo nacionalisti i za svih ovih godina od njegove smrti najviše ga citirali kao neprijeporni intelektualni autoritet, unatoč tome što je Danilo Kiš pisao britke i oštroumne tekstove o nacionalizmu kao “kolektivnoj i pojedinačnoj paranoji”, kao “negativnoj kategoriji duha”, “kiču i folkloru”, “komociji”, “ideologiji banalnosti” itd. A kako nije izrijekom spominjao srpski nacionalizam, što je za Kiševu poetiku nebitno, oni su danomice isticali da se ti njegovi razarajući tekstovi odnose na druge. Sahrana po pravoslavnom obredu nije neminovno i spektakl, ali svi su htjeli, od Crkve do Akademije i Društva književnika, ubrati cvijetak s toga groba. Oko vrata mu je stavljen križ kao omča, a njegova se biografija ne piše bez te oznake. U leksikonu Književna topografija Beograda XX veka nema slova o njegovim svjetskim uspjesima, nego se samo nevoljko kaže da je “zapažen kao prevoditelj”, a onda nešto opširnije o sahrani po pravoslavnom obredu te o “nadahnutoj besjedi episkopa Amfilohija”. U istom leksikonu govori se o “svjetskoj slavi” Milorada Pavića.

U jednoj drevnoj knjizi nađoh zapis kako ima trenutaka kada svatko svakoga čuje, mrtvi žive i živi mrtve. Ako doista u nekom trenutku nadahnuća mrtvi čuju, onda sam prijatelju priopćio tjeskobnu priču, posve siguran da se slaže sa mnom kako se pjesnikova intima ne smije vulgarizirati, ni duševna čast oskvrnuti. Ako smo se u tom intervalu čuli, još sam rekao da pisac ne mora imati nikakvu svemirsku ulogu, ali njegova je moralna zadaća da ipak nekako uzmogne postati “vitezom nevidljivo pripremanim za borbu protiv lažljivaca”.

http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=17959
pesak
 
Postovi: 4343
Pridružen/a: 22/08/2005 20:58
Lokacija: internet

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la black dana 16/10/2008 23:25

BAJKA O MALOM GOSPODINU MORITZU KOJI JE OSTAO BEZ KOSE
Wolf BIERMANN


Bio jednom jedan maleni stariji gospodin koji se zvao gospodin Moritz i koji je imao jako velike cipele i usto crni kaput i dugi crni kišobran i s tim je išao često u šetnju.
Sada, kada je došla zima, najdulja zima na svijetu u Berlinu, ljudi postadoše odjednom srditi.
Vozači su psovali jer su ceste bile skliske, pa su automobili izlijetali s kolnika. Prometni policajci su psovali jer su se morali zadržavati na hladnoj cesti. Prodavačice su psovale jer im je u dućanima bilo hladno. Ljudi iz “Čistoće” psovali su što se nikako ne mogu riješiti snijega. Mljekar je psovao jer mu se mlijeko u kantama smrzavalo. Djeca su psovala jer su im uši zeble a psi su davno prestali lajati od bijesa zbog hladnoće, već su samo još drhtali i cvokotali zubima, i to je izgledalo vrlo loše.
Jednoga takvog hladnog, snježnog dana pošao je gospodin Moritz sa svojim plavim šeširom u šetnju i mislio pritom: “Kako su samo ljudi svi ljuti, krajnje je vrijeme da opet zasja sunce i da raste cvijeće”.
I dok je tako prolazio kroz gomilu psovača u tržnici, u tili čas nikoše mu mnogi šafrani, tulipani i đurđice, i ruže i karanfili, također i maslačci i margarite. On to isprva uopće nije primijetio, a pritom mu je šešir već davno visoko stršio nad glavom jer je cvijeća bilo sve više i više, i sve se više izduljivalo.
Uto se zaustavi pred njim neka žena i reče: “O, vama raste lijepo cvijeće na glavi!”
“Meni cvijeće na glavi!” odvrati gospodin Moritz, dodavši joj: “Takvo što ne postoji!”
“Postoji!” Evo vam tu izlog, u njemu se možete vidjeti. Smijem li otrgnuti jednu biljku?”
I gospodin Moritz vidje u svom odrazu u izlogu da je uistinu naraslo cvijeće na njegovoj glavi, raznobojno i veliko, svakojake vrste, pa reče: “Molim, molim, ako želite...”.
“Ja bih rado jednu malu ružu”, odgovori žena, odabravši cvijet.
“Ja bih karanfil za svoga brata”, kazale je mala djevojčica, a gospodin se Moritz sagnu kako bi djevojka mogla doprijeti do njegove glave. Nije mu bilo potrebno da se duboko saginje je bio nešto niži od ostalih muškaraca. Mnogi su ljudi dolazili i uzimali cvijeće s glave gospodina Moritza, a njega nije boljelo, i novo je cvijeće nicalo istom, a njega bi glava ugodno zasvrbjela kao da ga netko prijateljski dodiruje, i gospodin Moritz je bio veseo što je ljudima usred hladne zime mogao darivati cvijeće. Sve je više ljudi stizalo, i smijalo se, i čudilo, i odnosilo cvijeće s glave maloga gospodina Moritza, i nitko od onih koje je zapao cvijet nije toga dana izustio niti jednu ružnu riječ.
Al’ tad se odnekud stvori i policajac Max Kunkel. Bio je već deset godina zadužen da održava red i mir u trgovačkom središtu, ali ovakvo što dosad nije vidio! Čovjek s cvijećem na glavi! Progura se kroz bučnu gomilu i, približivši se malom gospodinu Moritzu, poviče: “Gdje ima takvo što! Cvijeće na glavi, moj gospodine! Pokažite vi meni, molim lijepo, vašu osobnu kartu!”
Mali gospodin Moritz je tražio i tražio, i očajno je izustio: “Ja sam je uvijek imao uza se, imao sam je u džepu, znam sigurno!”
I što je više tražio, to su mu sve više nestajali cvjetovi s glave.
“Aha”, reče policajac Max Kunkel, “cvijeće na glavi imate, a nemate legitimaciju u džepu!”
I tako je gospodin Moritz, sve ustrašeniji, tražio svoju legitimaciju, pocrnjevši sav od neugodnosti, i što je više tražio - a tražio je i u podstavi jakne - sve mu je više venulo cvijeće, pa se šešir postupno spuštao dolje na glavu! U svom očajanju podiže gospodin Moritz šešir, i gle, pod šeširom u okrznutoj plastičnoj navlaci bijaše osobna karta. I što još?! Kosa mu je sva nestala! Ni jedne vlasi više nije bilo na glavi maloga gospodina Moritza. U nedoumici se pogladi po ćelavoj glavi i pokri je na brzinu šeširom.
“Eto vaše legitimacije”, reče policajac Max Kunkel ljubazno dodavši: “A cvijeća više nemate na glavi, zar ne?”
“Ne...”, odvrati gospodin Moritz strpavši brzo svoju legitimaciju u džep i potrča kući što su ga noge brže mogle nositi po kliskoj cesti. Ondje još dugo stajaše pred zrcalom i naposljetku reče: “Sada imaš ćelu, gospodine Moritze!”
Avatar
black
 
Postovi: 13534
Pridružen/a: 19/06/2004 16:00
Lokacija: ispod tresnje

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la black dana 18/10/2008 21:21

Bush, oni i mi
Aleksandar Hemon
Dani,17.10.2008

George W. Bush je najgori predsjednik u istoriji Amerike ne samo zato što su on i njegovi došupnici uprznili sve čega su se dotakli nego i zato što su u mnogim Amerikancima, a bogami i strancima, probudili ono najgore

Američki građanin sam postao u novembru 2000, u doba dobro znane izborne paralize i zasjedanja Vrhovnog suda koje je Bushu poklonilo predsjedničku poziciju. Otud je moj prvi američki sentiment bio sram zbog demokratskog procesa koji je dozvolio da manjina birača nadglasa većinu i u Bijelu kuću useli nekoga ko je otjelotvorenje najgoreg američkog stereotipa: neradoznala neznalica, neko kome je oduvijek bilo neprijatno u prisustvu misli. Na primjer: u januaru 2000. Bush je sažeto izložio svoju buduću spoljnu politiku ovim teško prevodivim i besmrtnim riječima: "Kad sam ja odrastao, svijet je bio opasan, i ti si tačno znao ko su oni. Tad je bilo mi protiv njih, i bilo je jasno ko su njih (who them was). Danas, nismo sigurni ko su ti oni (the they), ali znamo da ih ima."

Ali čedni dani pukog srama naglo su prekinuti 11. septembra 2000, kad su ti oni prigodno stigli u otetim avionima i tragično podijelili američku istoriju na period prije i period poslije 11. 9. Jasno se sjećam kako se Bush obraća sluđenoj naciji i govori: "Napadnuta je sama sloboda." (Freedom itself was attacked.) To je govorio u trenutku kad se na televiziji još moglo vidjeti kako očajnici skaču u sigurnu, stravičnu smrt s Tornjeva u plamenu, koji će se u sljedećem kadru strovaliti. U tim trenucima izgledalo je sasvim moguće da je u terorističkom napadu izginulo desetine hiljada ljudi. Bilo je sasvim nemoguće ne osjetiti u dubinama svoga tijela stravu i solidarnost zbog neizrecive ljudske patnje. Ali sve čega se naš dobri predsjednik mogao dosjetiti je bila isprazna fraza. "Najebali smo", sjećam se da sam pomislio. Ako je on bio u stanju da prevede strašnu konkretnost ljudskog bola u jeftinu apstrakciju, onda mu američki, a kamoli ljudski, životi ništa ne znače.

A da smo najebali, jesmo. Nije dugo trebalo da se isprazna apstrakcija rascvjeta u spektakularni i neizdrživi vatromet banalnosti u slavu sada vječne borbe protiv tih slobodomrzaca njih. Danas se malo Amerikanaca rado prisjeća vremena prije invazije Iraka i parade na nosaču aviona kada je Bush objavio da je "Misija obavljena" (Mission Accomplished); kad je devedesetak posto anketiranih Amerikanaca podržavalo predsjednika; kad su građani koji su izgledali kao Arapi, uključujući i mnoge Sikhe, bili žrtve slobodoljubivih nasrtaja; kada su radiovoditelji izražavali svoj vulgarni patriotizam sugestijom da se na "glave u peškirima" (towelheads) baci atomska bomba; kada su se uvodnici utrkivali ko će prije obznaniti podršku novopečenoj Bushovoj Doktrini i nadolazećoj šetnji kroz Irak; kad su novinari na konferencijama za štampu u Bijeloj kući poslušno pratili unaprijed odobreni scenario i kada su ratni reporteri jedva čekali da se priključe pobjedonosnim trupama. To je bilo vrijeme kad je veliki broj Amerikanaca, kako liberala tako i konzervativaca, vjerovao u fatamorganu Sadamovih sredstava masovnog uništenja, koja - ako to smijem reći kao novajlija u američkim rabotama - blatantno i očigledno nisu postojala. Malo se Amerikanaca rado sjeća tog doba pošto bi minimalna reakcija na sve to trebalo da bude dubok i pokoravajući stid, a mi, Amerikanci, smo ponosna nacija.

George W. Bush je najgori predsjednik u istoriji Amerike ne samo zato što su on i njegovi došupnici uprznili sve čega su se dotakli nego i zato što su u mnogim Amerikancima, a bogami i strancima (Tony Blair, npr.), probudili ono najgore. Bush je uz pomoć tog najgoreg izgradio koaliciju spremnih učesnika u kriminalnom, nemoralnom debaklu koji je iračka avantura bila od početka i biće do nevidljivog kraja. Svaki ratni zločinac zna da ako moralno samoporicanje dobije oblik nacionalnog ponosa, svašta je moguće, svaki zločin se može opravdati kao neophodan ili kao nenamjeran. Abu Ghraib, Guantánamo, razaranje Fallujahe, mučenje kao državna politika, proizvoljan pritvor osumnjičenih za terorizam, neograničeno prisluškivanje građana, obezvređivanje principa američke demokratije, vlast koja nikome ne polaže račune - ne samo da je sve ovo bilo prihvatljivo mnogim glasačima na izborima 2004. nego im je čak izgledalo kao izraz američke nacionalne snage.

U neka doba je moj američki stid postao nerazdvojiv od bijesa. Nakon izbora 2004, ne samo da sam nastavio da mrzim Bushov režim - strasno, svakodnevno, od rane zore - nego sam počeo da mrzim velik broj svojih američkih sugrađana, što zbog podrške bušističkom zlu, što zbog moralno-političke pasivnosti. Počeo sam da s bijesom zurim u vozače koji su na svojim vozilima imali naljepnicu u slavu Busha, zato što sam htio da im vidim face. Uvijek su bili bijeli, izgledali su pristojni i ne posebno vrijedni pažnje, i ja sam ih mrzio iz sve američke snage. Tako sam se pridružio zajednici dobrih Amerikanaca, utoliko što je Bush i u meni probudio ono najgore.

Nisam historičar, ali mislim da se može pouzdano reći da je Bushov režim legitiman kandidat za najgoru demokratski izabranu vladu u istoriji zapadne civilizacije. Rezultati njegove vladavine su katastrofalni: američki međunarodni ugled i spoljna politika su u rasulu; državni deficit i nacionalni dug dostižu zimbabveanske proporcije; države su osiromašene, a infrastruktura se raspada; demokratska praksa je toliko obezvrijeđena da je militantna fuksa ozbiljan potpredsjednički kandidat, dok su rasističke aluzije sastavni dio republikanske kampanje. A šta reći o razaranju New Orleansa i kolapsu finansijskog tržišta, za koje Bushov dvor nije pokazao posebno zanimanje sve dok nije bilo prekasno? Ništa čime su se Bush i njegova administracija pozabavili nije ostalo neoštećeno, nema prepreke o koju se nisu sapleli, nema djeteta koje iza njih neće ostati da prebire po ostacima onoga što je ostalo nakon osmogodišnje političke nepogode.

Ima sigurno američkih pisaca, manje ophrvanih stidom i bijesom, koji bi od svog tog kijameta i svih tih groznih likova (potpredsjednik Cheney, recimo, sociopata koji bi, da se nije upustio u politiku, u svom podrumu sretno kopao grobove za nesretne neameričke prolaznike koji su bili dovoljno neobazrivi da pokucaju na njegova vrata) sklopili solidan roman ili dva. Što se mene tiče, ne znam kako bih sve to zločinačko ludilo mogao pretvoriti u čitljivo štivo. Sve čemu se ja nadam jeste da ću nekako moći da se malo osjećam kao Amerikanac, a da me ne bude stid i da me ne spopada bijes. Možda će mi predsjednik Obama u tome moći pomoći.
Avatar
black
 
Postovi: 13534
Pridružen/a: 19/06/2004 16:00
Lokacija: ispod tresnje

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la dacina_curica dana 14/11/2008 14:34

ne znam je li iko stavljao vec ali meni neku noc prahnu price prekucavati (besposlena sam sta cu :D) pa rekoh da ne bude trud uzaludan :)

TAJNA DZEMA OD MALINA

Sta je zapravo povijest? Uciteljica zivota, beskonacni slijed ciklickih varijacija uzajamno jednakih odnosa, ili najobicnija zbrka, svakako neshvatljivo nebitna sa bilo kojeg kosmickog aspekta. Razna su tumacenja, razne skole koje ce, vise sebi nego historiji, prilagoditi povijest vlastitim svjetonazorima. Povijest tada postaje opasna, postaje material za manipulaciju kojoj nema granica. I nakon svega, sta je zapravo povijest?

U vecerasnjoj emisiji serijala “Josif i njegova braca”, pokusat cemo da odgovorimo na to. Nas pristup svakako je revolucionaran, jer kao takav nikada ranije nije primjenjen. No, ma koliko na momente mogao izgledati suludo, nas sistem zapravo je istinit, jedini moguc u svim isprepletenim mrezama historijskih nepredvidljivosti. Dakle, jedino nas pristup baca pravo svjetlo na mnoge dogadjaje koji su se obicno cinili slucajnim i nasumicnim brzacima historije, ali, to se tek sada vidi, radi se o brizljivo isplaniranim koordinatama koje omedjuju jedan podzemni tok razvoja ljudske civilizacije, tok koji, ako se nastavi ovim putem, dovodi do krajnih i groznih konsekvenci, do potpunog nestanka dzema od malina na planeti Zemlji.

Materijal kojeg vam prezentiramo u narednih sat i pol vremena rezultat je visegodisnjeg, sto ne reci i visedecenijskog istrazivanja prave opsjednutosti nekolicine ljudi cija imena na njihov zahtjev sada ne obznanjujemo, ali im zahvaljujemo na materijalu kojeg su nam ustupili i ciji vam samo manji i sazetiji dio danas predstavljamo. Nasa prica pocinje u praskozorje ljudskog roda, u daleka vremena kada su prostranstvima nase planete gospodarili mamuti, a nebom krstarili perodaktili. Covjek tada bijase samo eksperiment prirode, jedna od brojnih vrsta osudjenih da nestanu poput dinosaurusa ukoliko nisu u stanju prilagoditi se surovoj situaciji. Sta je, zapravo, naseg, tada jos majmunolikog, pretka potaklo da zasnuje krhke temelje svoga duhovnog razvoja? Mnoge su ideje do sada o tome izrecene, ali niti jedna od tih teorija nije potpuna i zadovoljavajuca. No, cinjenica je da je nas predak u jednom momentu svoga ranog postojanja odbacio na gotovo naprasan nacin svoje zivotinjske nagone i postao bice koje je svojom, pa makar i primitivnom duhovnoscu trasiralo put za bljestave civilizacije Bliskog Istoka koje ce doci za samo nekoliko desetina hiljada godina.

Prema nasim saznanjima, krucijalni momenat za ljudsku rasu bilo je misteriozno ovladavanje tehnologijom primitivne proizvodnje dzema od malina. Kako je do toga doslo, misterija je i za nas. Da li je bilo u pitanju prosvjetljenje viseg duhovnog karaktera, da li je, po Denikenovim teorijama, gost iz dalekog svemira bio taj koji je nasem primitivnom pretku pokazao nacine da od divljih malina proizvodi dzem, ili je taj nemjerljivi dobitak bio jednostavno posljedica slucajnog eksperiment, to, dakle, ne znamo. U svakom slucaju mnogi nalazi u pecinama Spanije i Francuske, koji svjedoce o prvim organiziranim zajednicama nasih prehistorijskih predaka, nude dokaze I o posebnim odajama u kojima su bila smjestena primitivna ognjista za preradu malina. Medjutim, zasto ta otkrica gotovo nikada nisu objelodanjena? Zasto su ih prezreli moderni i tradicionalni istarzivaci? Slucajnost? Ne bismo rekli da je tako. Jer, kontinuirano sagledavanje ljudske historije kroz aspekt proizvodnje dzema od malina bilo bi potpuno drugacije tumacenje ne samo nasih pocetaka vec i kompletne historije, ali time bi bili poljuljani temelji danasnje historiografije. A ono sto je upravo zaprepascujuce jeste cinjenica da zabasurivanje ovog aspekta nije nimalo slucajno.

Naime, kroz citavu historiju postoje grupacije mocnika u sjeni koji ne samo da zele sakriti ulogu dzema od malina u ljudskoj historiji vec na opak i monstruozan nacin pokusavaju istrijebiti kompletnu populaciju malina na nasoj planeti. A kao sto znamo, cak i Biblija govori o tome da ce dan kada na Zemlji nestane malina biti najava sudnjeg vremena.

Prema podacima kojima raspolazemo, a koji, kao sto rekosmo, nisu zavedeni kao relevantni podaci zvanicne povijesti, sljedece tragove prve organizirane proizvodnje malina i njihove pretvorbe u dzem, kao u duhovnu i fizicku esenciju ove biljke cudnotvornih svojstava, nalazimo vec u sumerskoj i egipatskoj civilizaciji. Medjutim, bitno je da sada u pocetku razjasnimo ovu nedoumicu.

Sta je, zapravo, tako posebno sa malinama, kada, reci cete, mozemo tu biljku naci u njenom obliku ili kao preradjevinu u bezbrojnim varijantama? Krivo. Ovo sto mi poznajemo kao malinu samo je biogeneticka, odnosno hemijska imitacija maline, koju mracne sile vijekovima vec podmecu namjesto pravih malina, kojih je sve manje i kojima iz dana u dan prijeti potpuno istrebljenje.

Prava malina, onakva kakvu je pamte nasi preci, jeste sveta biljka, plod u kojem je srz ravnoteze ljudske duhovnosti i prirode. Kontrolirano uzimanje maline nadahnjuje ljudsku svijest i otvara nam neslucene vidike. Toga vrlo dobro bijahu svjesni drevni mudraci iz Babilona i Egipta, koji su koristili ovu biljku za dosezanje transa u kojem su bili sposobni cak predvidjeti i buducnost. Vazno je napomenuti da tada nije postojala kontrol, odnosno monopol nad malinama. Rasla je u izobilju, dostupna svima koji su bili u stanju konzumirati ovu biljku bez posljedica koje se javljaju ako malinu jedete u preradjenom, dzemastom obliku. Mudra eksploatacija dzema od malina dala je svoje rezultate i u izgradnji egipatskih piramida, cime se objasnjava neizmjerna graditeljska vjestina faraonovog naroda, koji je, nakon upotrebe odgovarajuce kolicine, bio u stanju da snagom probudjene volje vrsi levitaciju nad ogromnim kamenim blokovima od kojih su gradjene piramide. Na isti nacin onda mnogo jasnije mozemo sagledati i izgradnju mnogih, za nas misterioznih objekata, kao sto su piramide Indijanaca u Juznoj Americi, koji su dzem od malina nabavljali sa Uskrsnjih Otoka na kojima i dan danas velike kamene glave podsjecaju na tu drevnu rasu proizodjaca i preradjivaca malina.

Medjutim, u isto vrijeme sa razvojem anticke civilizacije u Evropi, u staroj Grckoj, javljaju se prve organizirane grupe koje ce sistematski raditi na unistavanju malina, zeleci usput da iz kolektivnog pamcenja ljudskog izbrisu svaki trag o ovoj plemenitoj vocki. Koji su njihovi stvarni motivi, to nam nije jasno do kraja, no, kako god, cinjenica je da su takve grupacije bile vrlo organizirane po sistemu tajnog bratstva, raspolazuci i za ovo vrijeme nemalim sredstvima koristenim jedino za cudni cilj istrebljenja malina.

Kao sto smo rekli, vec rana historija nudi nam poligon dijalekticke suprostavljenosti dzema od malina kao emanacije vise duhovnosti i, s druge strane, mracnog bratstva antimalinasa, kojima, pretpostavljamo, nije odgovarao nacin na koji je malina bila dostupna i najsirim slojevima. Uskoro dolazi do sve otvorenijih sukoba koji ostaju u sjenci historjie, ali necemo pogrijesiti kada kazemo da su zapravo punski, peloponeski ili egipatski ratovi bili bitke za medjusobnu prevlast izmedju uzgajivaca maline i njenih unistitelja. To je vrijeme zbrke i konfuzije u kojem uticaj maline sve vise slabi. Zadnji pokusaj da se dzemu od maline vrati odgovarajuci historijski kontekst nalazimo u zlatno doba grcke kulture, kada cijeli niz mudraca, sa Platonom i Sokratom na celu, pokusavaju da kao zvanicnu filozofiju promoviraju kult maline kao bitka ljudskog postojanja. No, antimalinasi bili su jaci. Sokrat biva otrovan, a Platon, zastrasen, do kraja zivota vise nije htio da okusi cak niti obicnu jagodu. Ipak, odredjeni posvecenici kulta maline uspijevaju sacuvati tajni recept za pravljenje dzema koji datira jos iz prehistorijskog razdoblja. Pod krinkom noci oni bjeze iz Atine i odlaze na Istok, gdje im se gubi trag. Uskoro na scenu stupa mocni Rim i njegova duga vladavina u kojem organizacije malinasa i antimalinasa gotovo gube svoje prvobitne namjene i postaju suprostavljene grupacije. Kao sin velikog Gajusa, dzemotvorca dogmi o malini, Julije Cezar pomaze malinasima da dodju na vlast. Zauzvrat, oni finansiraju njegove pohode na Egipat. Konacno, tu u vrelini pustinja Nila, Julije pronalazi tajni ulaz u Kefrenovu piramidu, gdje stize do odaje u kojoj su nekada svestenici Gornjeg Egipta proizvodili obredni dzem od malina. Zahvaljujuci vrlo detaljnim hijeroglifima, u Rimu obnavlja proizvodnju dzema od malina. Ali, Kleopatra, njegova ljubavnica I majka Cezarovog vanbracnog djeteta, iz ljubomore mijenja neke dijelove formule i uskoro Rim biva preplavljen dzemom od malina vrlo loseg kvaliteta, cija ce neumjerena potrosnja dovesti do hormonalnih poremecaja u Rimljana i uzrokovati propast tog slavnog carstva. I sam Julije ce skoncati. Njegov usvojeni sin Brut, u meduvremenu zavrbovan od nanovo osvjezenih antimalinasa, surovo ce ubiti svog oca. Tako biva zavrsen jedan nedosanjani san o velikom panmalinskom imperiju koji bi se pruzao od Afrike do Urala.

Ni samo krscanstvo, koje upravo u to vrijeme pocinje da dozivljava procvat, nije liseno uticaja legendi o svetim malinama koje su nekada bile pozornica raja na Zemlji. U to vrijeme antimalinasi vec drza prilican monopol nad svjetskom proizvodnjom malina, pri cemu angaziraju najbolja umove svoga vremena da prirodnom selekcijom postignu rast samo najlosijih vrsta ove vocke, cime se u mnogome gube njena etericna I misticna svojstva. Neke legende govore da je medju prvim propagatorima krscanstva bilo potomaka one skupine posvecenika koji su pobjegli iz Grcke noseci sa sobom jedini preostali zapis o pravilnom uzgoju i preradi malina. No, nemamo sigurnih dokaza. Prvobitnokrscanstvo nam u svakom slucaju ostavlja mnogo prostora za nagadjanja. Neki smjeliji istrazivaci ovog fenomena nece se libiti da u izvornom Isusovom ucenju prepoznaju odjeke i alegorije drevnih prorocanstava o vremenu kada ce Zemljom opet zavladati carstvo maline. Tako neki cak i u cuvenom Isusovom pretvaranju vode u vinona svadbi u Kani prepoznaju skriveno uputstvo o uzgajanju maline i o njenom preradjivanju u vrlo kvalitetni dzem.

I tu dolazimo na tlo velike misterije, na legendu o Svetom gralu. Sudeci prema informacijama koje imamo, Sveti gral, posuda u koju je nakon raspeca skupljena Isusova krv, nije nista drugo do alhemicarska alegorija o duhovnom sjedinjenju prvobitne materije pri procesu dobijanja od malina. Po krscanstvu, Sveti gral biva donesen u Evropu. To mozemo citati i na drugi nacin – naime, da je grupa pravovjernih malinasa ipak stigla u Evropu nakon urote velikog majstora antimalinasa Poncija Pilata, koji je po svaku cijenu zelio zatrti tu drevnu tajnu o malinama. S druge strane, Sveti Pavle je isto tako presao na stranu antimalinasa, a kako je on zapravo covjek koji je dogmatizirao krscanstvo spajanjem anticke filozofije I nekih paganskih obicaja, sto je bilo potpuno suprotno Isusovom prilocno judaistickom krscanstvu, jaso nam je zasto u Bibliji ne mozemo naci niti pomena o malinama I njihovim svojstvima, pogotovo kada su u obliku vrlo ukusnog dzema.

Historija srednjovjekovne Evrope za minucioznijeg posmatraca vrvi skrivenim naznakama o velikoj potrazi za tajnom maline, ali i o stalnim sukobima malinasa i antimalinasa, koji svoje obavjestajne mreze predu po svim evropskim dvorovima. Sta je legenda o kralju Arturu nego alegorija o covjeku koji je u svom tajanstvenom Ekskaliburu uspio naci pravi rast maline. Ali, Arthur izgleda nije znao kako tu prvobitnu malinu treba ispravno preraditi da bi dobio famozni dzem etericnih svojstava. Stoga on salje svoje vitezove Okruglog stola, koji je svakako samo prekriveni oblik plantaze ovalnih malina, u potragu za Svetim gralom, odnosno za formulom pravljenja dzema od malina. Ali ne uspijeva u tome radi urote antimalinasa predvodjenih Arthurovim bratom Mordredom. No, izgleda da formula o dzemu nije jos bila u Evropi.

Mozda bi tako bilo i dalje da nije bilo krstaskih ratova. Nama ovdje bitan je Prvi krsatski rat radi tajanstvenog osnivanja jos tajanstvenije organizacije vitezova templara. Ko su ti ratnici-svestenici koji su ratovali na uzarenom tlu Palestine i pronosili slavu krscanstva? To se ni danas ne zna. Kako god, nakon povratka u Evropu 1127. godine, ovaj red, kojeg je ustanovio i velicao Sveti Bernar, glavni propagator krscanstva u to vrijeme, postaje strahovito mocan i bogat. Od devetorice vitezova, ciji nam stvarni identitet ni do danas nije poznat, a koji su u Prvom krstaskom ratu cinili jezgro templara, ovaj red uskoro je imao na hiljade clanova sirom Evrope i Istoka, brojne posjede i ogromne kolicine novca i dragocjenosti. Nisu bili duzni da se pokoravaju nikome sem Papi, a cinilo se da je i sam otac Crkve morao biti vrlo obazriv prema ovim vitezovima. Templari su potom prvi u Evropi ustanovili sistem modernog prenosnog bankarstva, a odrzavali su duhovne veze i sa Arapima i Jevrejima, sto je za to vrijeme bilo nezamislivo, pogotovo za ove Kristove ratnike, kako su templari sebe cesto nazivali.

I ko zna dokle bi se sezala njihova moc da 13. oktobra 1307. francuski kralj Filip Lijepi nije na prevaru pohapsio sve vodje templara i optuzio ih za, u najmanju ruku, cudne stvari, kao sto su obozavanje djavola, sodomija, kovanje zavjera i slicno. Uskoro su svi glavni templari bili surovo pogubljeni, ali Filip se nikada nije docepao njihovog basnoslovnog blaga za kojim je toliko zudio. Izgleda da su templari znali za ovu urotu i, prema mnogim legendama, nekoliko dana prije hapsenja isplovilo je osamnaest galija sa njihovim blagom. Nikada vise nije se nista culo o njima.

Eto to je prica o templarima kako je stura historija poznaje. Ali gdje je prava istina? Naravno, u malinama i dzemu od malina u kojima lezi kljuc ove misterije. Naime, izgleda da su templari za vrijeme svojih prvih boravaka u Jerusalimu pronasli drevne jevrejske upute za odgajanje ove vocke, a zahvaljujuci kontaktima sa sektom muslimanskih ubojica, poznatih kao “Organizacija Starca sa Planine” templari su saznali kako da prave dzem. Jer izgleda da ubojice sa planine nisu bili niko drugi do potomci onih davno izbjeglih Atinjana koji su svoju tajnu nosili sa sobom.
Dakle, po onome sto znamo, templari su u jednom trenutku postali prva organizacija nakon stoljeca koja je u svome posjedu imala i sadnice maline i pravilnu tehnologiju za njihovu preradu u dzem. Medjutim, cini se da su neki njihovi clanovi odali ovu tajnu antimalinasima, tada vec uveliko infiltriranim u papske i kraljevske krugove. Filip Lijepi, francuski kralj, pokusao se docepati dzema od malin, cime bi moc bila smao njegova, ali nikada mu to nije poslo za rukom. Samo godinu dana nakon progona templara, Filip tajanstveno umire. Umire i papa Kliment V, Filipova marioneta, jer obojicu je na samrti prokleo Jacques de Moleille, posljednji veliki majstor templara koji je po Filipovom nalogu bio spaljen. I ponovo je za zapadnu civilizaciju bila izgubljena tajna o malinama.

Cinilo se da su antimalinasi konacno zavladali svijetom. U narednim decenijama cvjeta proizvodnja jagoda i kupina, dok Crkva osniva inkviziciju sa jednim ciljem: proganjati svakog tajnog odgajivaca malina, unisatvati sve tegle sa dzemom. U toj posasti stradat ce i veliki Kopernik, mudrac koji je pomocu kretanja zvijezda pokusao da spozna duhovnu i kosmicku bit malina. Crkva ga spaljuje, a njegove poslijednje rijeci “Ipak se okrece” odnosile su se na tehnologiju za spravljanje dzema, koja se, prema nekima, pokretala po sistemu mlinskog kamena. Tako je Kopernik postao samo jos jedan sa liste velikih mucenika dzema od malina.

Ali, represalije ne mogu zaustaviti ljudski duh zedan znanja i gladan ukusnog dzema od malina, tim prije sto tih godina rapidno opada kvalitet kompota od jabuka, kruskovace i napose dzema od jagoda – mrske biljke koju su antimalinasi pokusali uspostaviti kao ultimativnu zamjenu za malinu. Alhemicarske laboratorije nicu sirom Evrope i veliki Paracelzij objavljuje svoju cuvenu raspravu o hemijskim svojstvima maline koja stvara revoluciju u alhemicarskim traganjima za zlatnim kamenom, koji nije nista drugo do vjesta metafora za suvremeni proizvodni pogon dzema od malina. Navodno, neki su i uspjeli. Ali, sve je to daleko od stvarnih doprinosa po hektaru koje pamtimo iz egipatskih vremena.

Malinasi I antimalinasi I dalje ratuju. Osnivaju razna tajna udruzenja koja su samo krinka njihovih stvarnih aktivnosti. Rozenkrojceri, masoni, jagodicari i mnogi drugi nisu mogli skriti svoje prave aktivnosti niti svoju borbu do istrebljenja maline ili jagode, koja je, s druge strane, postala malininim ogorcenim protivnikom. Razni monarsi, tajni pripadnici malinasa ili antimalinasa, salju ekspedicije u potragu za novim zemljama, sa nadom da ce tamo naici na legendarni prirast malina ili jagoa. Columbo, Magellan, Drake, Ridjobradi gusar, Crna Brada, Henrik VIII, Bata Zivojinovic, Cervantes, Kulin-ban, svi su oni na razne nacine bili uvuceni u ovu fantasticnu igru globalnih razmjera koja je, kako je vrijeme odmicalo, sve vise gubila svoj prvobitni karakter. Vise nego ikada, dzem od malina cinio se izgubljenim za buduce generacije.

Daljna historija zapadne civilizacije ne nudi nam nista drugo do jednog opceg straha i stanja nestabilnosti, najvidnijeg u umjetnosti tog vremena, koja izrazava jedno opce beznadje i neperspektivnost. Danteov “Pakao”, kao preteca straha o daljnjem ljudskom razvoju ako mu ne bude dostupan dzem od malina, preteca je i onoga sto ce kasnije izraziti Goyina slikarstvo, Rabelaisove groteske ili, u novije vrijeme Eliotove pjesme i Sartreova filozofija apsurda koja se namece kao jedino rjesenje nedostatka dzema od malina. Tim prije, antimalinasi pod svoj monopol preuzimaju poljoprivredu i proizvodnju vocnih preradjevina. Uporedo sa razvojem moderne hemije, oni na trziste plasiraju samo blijede kopije maline koju uspijevaju uspostaviti kao jedinu znanu vocku pod ovim imenom.

Ali, na scenu stupa covjek koji je zelio istrijebiti i malinu i jagodu, ludi austrijski moler Adolf Hitler. Njegova odbojnost prema bilo kojoj vocnoj preradjevini vuce korijene iz dvadesetih godina, kada je bio uhapsen radi neuspjelog munchenskog puca i kada je robiju izdrzavao u schwarzwaldskom zatvoru Wusensbruegel, gdje su zatvorenici morali ucestvovati u radu na lokalnim farmama jagoda i laznih malina. Kada se u buducnosti docepao mjesta kancelara Njemacke, odlucio je da ispuni svoj suludi san – potpuno unistenje malina i jagoda i zasijavanje cijele zamlje stabljikama japanske patuljaste tresnje. Otuda i njegov program “Moja Borba” koji se vjesto zakulisnom jezickom igrom moze shvatiti i kao “Moja sadnja”, a ako pominjanje nijemaca kao arijevske rase shvatimo kao metaforu japanske patuljaste tresnje, dobijamo jasnu viziju njegove umobolnosti.

Medjutim, Hitler je izazvao suprotan efekat. Malinasi i antimalinasi su se sada sjedinili i krenuli u odlucnu borbu protiv Hitlera. Nakon dugog rata, nacisticka tresnjevacka zvijer bila je unistena, a bacanjem atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki, gdje su bili najveci svjetski rasadnici japanske patuljaste tresnje, stavljena je tacka na sve nacisticke snove. Konacno, ujedinjeni malinasi i antimalinasi mogli su povesti svijet u bolje sutra.

Ali, ubrzo su se opet pojavili animoziteti medju njima i svijet se dijeli na dva bloka, na malinase i antimalinase, odnosno na Zapad i na Istok. Samo je korak falio do svjetske katastrofe. No, na srecu, bijase jedan covijek koji je spoznao formulu pravljenja dzema od malina. Tito, komunisticki lider jedne male drzave na Balkanu, tim saznanjem obezbijedio je svoju dozivotnu moc, ali i ravnotezu u svijetu. I danas se pamte cuveni malinaski derneci na Dedinju kada je Tito svoje komunisticke prijatelje obilato castio dzemom od malina spravljanim u podrumu Bijelih dvora. Navodno, jednom prilikom Tito je dzemom slabije kvalitete posluzio tadasnjeg generala Franju Tudjmana, radi cega je ovaj oficir dobio visednevnu, iscrpljujucu dijareju. Tada se, kazu price, Tudjman zavjetovao da ce kad tad dokinuti Titovu Jugoslaviju.

Tito svoju tajnu nije dijelio sa svojim narodom, a kako je prekomjerno uzivao u dzemu uskoro je zapustio drzavnicke poslove, razbolio se i umro. Tajna opet bijase izgubljena. U rasulu Titove Jugoslavije formula je kruzila od republike do republike, a generali bivse JNA pokrenuli su vojnu masineriju, zeleci da dobiju recept i tako postanu najmocnija organizacija u evopi, nesto kao cetnicka verzija templara.

Boj se jos uvijek bije. Svuda oko nas su malinasi, antimalinasi, jagodicari, moderni sljedbenici templara, rozenkrojcera, pankera, nacista, komunista, rojalista, demokrata, ljevicara, desnicara, socijalista, fasista, hegemonista, altruista, poklonici modernog baleta ili ikebane, agenti tajnih sluzbi, humanitarni radnici, vatrogasci, fakiri, fakini i mnogi, mnogi drugi. Svi oni, a i mi sa njima samo smo pijuni u drevnoj igri spravljanja dzema od malina, koja datira jos iz praskozorja ljudskog postanka.

Stoga budite na oprezu. Ne vjerujte nikom, pa makar vas on htio pocastiti bas nicim drugim do dzemom od malina.

KARIM ZAIMOVIC
Avatar
dacina_curica
 
Postovi: 5829
Pridružen/a: 17/11/2006 21:24
Lokacija: pored kofera......pakujem se lagano :)

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la ShishMima dana 15/11/2008 17:15

NOVEMBARSKO JUTRO

Pruža orošen dlan

Poljem rasute bisere
skuplja

Iz kljunova vrana
krešti uhvaćen mrak

Verica Tričković
Avatar
ShishMima
 
Postovi: 73
Pridružen/a: 06/03/2007 19:16
Lokacija: Sjever

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la ShishMima dana 15/11/2008 17:17

"Ti si meni,babo,uvijek govorio priče u kojima dobro pobjeđuje zlo,ljubav pobjeđuje mržnju,milosrđe grubost,pamet ludilo.krivo si me ucio,babo.Da si me učio drukčije,možda bi ogrubljela,možda bih sve lakse podnosila.Morao si mi kazati da je život period tmurnog,sivog vremena s iznenadnim a kratkim sunčanim trenutcima.Ja cu tako ucit svoju djecu.Ako pak njima sunčani intervali budu trajali duže,neće biti na gubitku.

Ljubav je sihirbaz babo
Nura Bazdulj-Hubijar
Avatar
ShishMima
 
Postovi: 73
Pridružen/a: 06/03/2007 19:16
Lokacija: Sjever

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la ♥ Julianna ♥ dana 25/11/2008 11:10

"Sustav
Da ta mala platnena torba više ne postoji u mojem životu shvatio sam onoga trena kada sam posegnuo za novčanikom s namjerom da platim popijeno u nekoj
krčmi, čije ime, uostalom, više i nije toliko bitno. Torbica i nije bila toliko vrijedna. Crna, platnena, mala, taman tolika da u nju čovjek strpa putovnicu, novčanik, osobnu iskaznicu, vozačku dozvolu, kreditne kartice i sve ostale simbole pripadnosti potrošačkom društvu.
Uglavnom, nje više nije bilo oko mog ramena. Pretpostavljam da je nestala na potezu Gornji grad – Donji grad. Ili obratno, sasvim svejedno. Izgubljena ili ukradena – još manje važno. Ali više je nije bilo. Šef sale je inzistirao na podmirivanju računa, pravdajući se kako je u životu čuo previše priča o ukradenom novčanicima i platnenim torbicama. Najprije sam oprao sve tanjure. Onda i čaše.

Nakon toga uputio sam se do najbliže policijske postaje prijaviti nestanak moje torbice. Policajac na ulazu inzistirao je na tome da se identificiram osobnom iskaznicom, jer, kaže, načelnik ne odobrava da mu bilo tko švrlja po postaji. Ja ne mislim za sebe da sam bilo tko, ali osobnu iskaznicu imao nisam. Ona j, naravno, nestala, zajedno s torbicom. Cvilio sam ispred porte pola sata, ali Brko je bio neumoljiv. Rekao je da doñem sutradan s bilo kojim dokumentom
na kojem se nalazi moja fotografija. I da donesem biljeg od dvadeset kuna. Otišao sam kući i prespavao stvar.

Ujutro sam u ladici pronašao svoju staru dozvolu za upravljanje motornim brodom do dužine od dvanaest metara. Fotografija je bila stara, ali zaboga, to sam još uvijek bio ja!Sada je još samo trebalo namaći dvadeset kuna i stvar bi ila riješena. Otišao sam do banke. Službenica mi je lijepo objasnila da se ništa ne sekiram i da će sve moje kreditne kartice, a time i pristup računu biti moguć čim se pojavim u banci s osobnom iskaznicom, formularima i biljezima. Gurao sam joj pod nos dozvolu za upravljanje motornim brodom dužine do dvanaest metara, molio, preklinjao, na kraju i zaplakao. Žena je pozvala osiguranje.

Sjeo sam u automobil i vozio besciljno gradom. Nakon nekog vremena ostao sam bez goriva. Ostavio sam automobil nasred Preradovićeve i odlučio se tramvajem vratiti kući. Ukrcao sam se na šesticu, ali već oko Jukićeve me sklepala kontrola. Izbacili su me naglavačke iz srednjih kola, bez obzira što sam odlučno isukao svoju dozvolu za upravljanje motornim brodom do dvanaest metara dužine. Vratio sam se pješice kući i ponovno prespavao stvar.

Sljedećeg sam jutra odšetao do ureda s namjerom da objasnim šefu kako stvari stoje. Portir me nije pustio u zgradu. Iako smo pola sata ćaskali o motornim
brodovima raznih dužina, bio je neumoljiv. Odšetao sam do zgrade Ministarstva unutarnjih poslova i stao u red ispred šaltera na kojem je pisalo – izdavanje
dokumenata.Nakon četiri sata čekanja uspijevao sam razaznati siluete službenice na šalteru. Nalazio sam se četrdesetak metara udaljen od nje. Nakon sljedećih šest sati počeo sam joj razaznavati veliki prišt na čelu.

Drugoga jutra došao sam na red. U međuvremenu je i prišt splasnuo. Veliki, potkožni, inače. Objasnio sam joj svoju situaciju. A ona je rekla da nema nikakvih problema, kako će se stvar riješiti niti nekoliko tjedana nakon što moja obznana o izgubljenim dokumentima bude objavljena u Narodnim novinama.
Odšetao sam kući. U sandučiću pošte čekao me telegram s obaviješću da sam zbog neopravdanog izbivanja izbačen iz tvrtke. Tada mi je na pamet palo rješenje svih mojih problema. Jednostavno, trebalo se samo nekako uvući u policijsku postaju. Trebalo je skriviti bilo što – jednostavno, omogućiti organima reda da me privedu. Skinuo sam se gol, ogrnuo mantilom i sišao ispred zgrade. Otvorio sam mantil taman kada je neka gospoña ulazila u haustor. Baba
umalo nije pala na pod od smijeha. Vratio sam se u stan i promijenio plan.

Odlučio sam se na pljačku. Otišao sam do prve mjenjačnice i zatražio dnevni utržak. - Nema problema – rekla je djevojka na šalteru i dala mi vrećicu punu deviza. Sjeo sam na pločnik ispred mjenjačnice i čekao prvu patrolu da me privede. Sjedio sam, tako, oko dva sata, ali ništa se nije dogodilo. Kasnije sam shvatio da je policija imala važnijeg posla, jer su na telki davali reprizu neke utakmice.

Vratio sam se kući i uključio televizor. Na trećem su programu davali neku reportažu o strašnim gužvama na španjolskim prometnicama. I onda sam, usred čepa
nastalog na nekoj andaluzijskoj magistrali (nije nimalo sličila na Preradovićevu) ugledao svoj automobil.

Nakon nekog vremena susjedi su me prestali pozdravljati. Valjda zbog bradurine što je u meñuvremenu nikla. Nisu me više prepoznavali, što li? U
poštanskom sam sandučiću pronašao kaznu za prebrzu vožnju odaslanu od strane portugalske policije.

Čitav sam mjesec besciljno tumarao gradom. Zvjerao sam kroz prozore restorana gdje su za stolovima za kojima sam običavao večerati, sjedili neki novi
ljudi. Igrao sam ponekad šah s taksistima ispred zgrade Varteksa. Hranio sam se u javnoj kuhinji na Željezničkom kolodvoru. Sprijateljio sam se s beskućnicima, prostitutkama, sitnim dilerima i lopovima.

Zbog moje dozvole za upravljanje motornim brodom dužine do dvanaest metara, svi su me oslovljavali sa – Kapetane. Međutim, jednog me dana, za neke racije, organi reda utrpaju u maricu i privedu u policijsku postaju u ðorñićevoj ulici. I tada, usred tog meteža, u sobi za ispitivanje, prepunoj džeparoša, švercera, noćnih dama i svih ostalih ljudi koje obično nazivaju ološem s dna društvene ljestvice, dna kojemu sam toliko snažno pripadao, shavtio sam kako sam ja, Kapetan, čovjek bez ijednog dokumenta kojim bih mogao potvrditi pripadnost sustavu, trulom sustavu koji melje sve nas a da većina to ne
primijeti, ja, vlasnik dozvole za upravljanje motornim brodom dužine do dvanaest metara, ustvari najbogatiji čovjek na svijetu.

Ja, Kapetan, bez osobne iskaznice, bez čekanja u redovima, bez kredita, bez trinaeste plaće, regresa i bonova za topli obrok, bez ogavnog šefa na poslu, bez
plaćanja za održavanje zgrade koju nitko ne održava i čiji haustor zaudara na mokraću, bez potkupljivanja policajaca nakon prolaska na žuto svjetlo, bez plaćanja registracija, bez interkalarnih kamata, bez pijanih kućepazitelja, susjeda koji prisluškuju iza poluotškrinutih vrata, bez obaveznog vjeronauka, bez nepismenih saborskih zastupnika i nepismenih pisaca u Društvu književnika, bez pijanih gradonačelnika u bijegu , bez kvartovskih birtija u kojima se još uvijek ratuje, bez četrdesetogodišnjaka koji još uvijek žive s majkama, bez lažnih petih kopija virmana, bez lažnih diploma, bez penzionera s glavom zabijenom u kontejner, bez zadaha po bureku i ćevapima, bez čupavaca na volanima automobila, bez mostova koji se zatvaraju zbog bure, bez kolapsa u prometu zbog prolaska ministra u limuzini, bez sponzoruša na šankovima, bez neplaćenih prekovremenih. Bez taštine i bolesnih ambicija i bez ičega što bi, makar na sekundicu, moglo podsjećati na sustav.

Tada, u toj sobi za ispitivanje, usred policijske postaje u ðorñićevoj ulici, shvatio sam da sam izgubivši crnu, platnenu torbicu, ustvari, pronašao sebe.
Zaboravljen od svijeta i mehanizma, shvatio sam da niti ikoga volim, niti ikoga mrzim, niti sam kome potreban. Jednom riječju, potpun sam, čovjek sam. Mogu biti bilo tko, bez obzira na osobnu iskaznicu, putovnicu, članstvo u klubu ljubitelja gazela ili policu pogrebnog društva.

I tako, kada me inspektor upitao tko sam ja uopće, predstavio sam se ovako:
- Zovem se Šime Torbica, ribar sam iz okolice Zadra. Zovu me Kapetan inače. Moja se kočarica nasukala ispod Savskog mosta dok sam, još tamo od Crnog mora, proganjao uzvodno Dunavom, pa onda i Savom, jato skuša, sve dok mi beštije definitivno ne umakoše negdje tamo kod Siska, a moj se brod ne nasuka tu ispod Savskog mosta.
- A imaš li ti Šime dozvolu za upravljanje tom tvojom kočom? – pitao je inspektor.
- Imam, gospodine inspektore – rekoh ja i izvadih dozvolu za upravljanje motornim brodom dužine do dvanaest metara.

Bio sam pušten nakon nekoliko minuta. Ostatak noći proveo sam u miru. A zatim i ostatak tjedna. Pa i godine. Odživio sam život bez identiteta, nekako sa strane. Kao prikriveni redatelj koji iz trećeg reda balkona očekuje reakciju publike na vlastiti film koji se premijerno prikazuje. S tom razlikom da mene ta reakcija nije ni najmanje zanimala.

Svratite li u javnu kuhinju kraj Željezničkog kolodvora i dan danas možete čuti priču o Kapetanu, vlasniku broda dužine dvanaest metara, broda koji, istina,
nikada nigdje nije isplovio, ali koji je tako vješto preveslao sustav. Over."

Hrvoje Šalković (com.opanci,com.obojci, 2002.)
♥ Julianna ♥
 
Postovi: 8389
Pridružen/a: 19/06/2008 16:43
Lokacija: U koži krokodila

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la tech10 dana 25/11/2008 16:51

Dijana Burazer

JUTRO

Prvo svjetlo pripada meni.
Na najvišem vrhu otapa se mrak:
trenutak čudesne ljepote, i napokon,
moje prednosti.

Potom se sve događa brzo:
jutro mi svlači crninu
izravnava bore
i hitro izvlači treperavo srebro iz mora.

More se suosjećajno
umiruje
kako bi, barem za trenutak,
bili slični
u jutarnjoj sjeti i statičnosti.

Tako ogoljeli i bliski
razgovaramo:
riječi, riječi,
napokon riječi.
Avatar
tech10
 
Postovi: 9195
Pridružen/a: 14/09/2005 14:04

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la ♥ Julianna ♥ dana 26/11/2008 22:57


Bosonoga pesma


Ovo je pesma za tvoja usta od visanja i pogled crn.
Zavoli me, kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru da napravim jun.
I nemam obicne srece. I nemam obicne grehove.

Moja je sreca srneca, a gresno mi je smesno
Ako me neko cacne u ove oci placne,
nije to neutesno: ja umem od suza da pravim klikere lepe, prozracne.

Podelicu sa tobom sva moja sasava zdravlja.
Zavoli moju senku sto se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti ponori ili uzglavlja.
Ludo moja, zar ne znas: divno je nemati plan!

Izadji iz tog detinjstva kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh, dubok kao jezerske vode.

Evo, i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem.

(Miroslav Antic )
♥ Julianna ♥
 
Postovi: 8389
Pridružen/a: 19/06/2008 16:43
Lokacija: U koži krokodila

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la StLouis dana 30/11/2008 01:34

UZALUD JE BUDIM

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaza javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna druBgih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš voda protice ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu nečije lice u pesku

B.Miljković
Avatar
StLouis
 
Postovi: 2974
Pridružen/a: 07/03/2004 01:00
Lokacija: USA

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la ♥ Julianna ♥ dana 30/11/2008 23:35

Moj život

Esenciju živim, pjevam,
ni vino ne blažim vodom.
Ja jurim s vjetrom u kosi,
drugi se spotiču hodom.

Al' dok k'o munja sijevam,
(što zavist stvara u zlobnih)
pod zemlju me bljesak nosi,
prepun nuspojava kobnih.

Život mali, al' samo moj,
moje tuge, sreće, čežnje,
lude misli, pčelica roj,
ljubavi divlje i nježne.

Mijenjao nikad ga ne bih
za bitak dug, miran i tih.



Ivica Smolec
♥ Julianna ♥
 
Postovi: 8389
Pridružen/a: 19/06/2008 16:43
Lokacija: U koži krokodila

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la ♥ Julianna ♥ dana 04/12/2008 11:04

Istočna priča

Po drevnoj priči još i sada stoji
Kraj Ganges rijeke bajoslovni hram,
Gdje Peri-Banu Peri-Begum goji
Čarobno vječnu kao oganj sam.

Katkada samo zrake sunca žarka
Kroz prozor vide njena lica sjaj;
Cijeli život za nju mi je varka,
A cijeli svijet božanstveni raj.

O kad će vrijeme da iz sebe sine
Ko rumen-ruža iz gondžeta svog!
O kad će vrijeme da se na grud vine
Keišahu, kom je dosudio Bog?

Uzdiše Begum, al joj fajde nema,
Čuva je priča kao rosni cvijet,
Da bude ponos šahova harema,
Da joj se klanja šah i cio svijet.

O kom se veli: mora skoro sići
I sjest na slavni Kei-Husrevov tron,
Koji će Parse nad narode dići
I Svjetlu sazdat novi Ktesifon.

Iz usta maga - preko Himalaja -
Kroz zvuk riječi - kroz stihova šum
Preleće priča, što moću osvaja
Na ognju ljudski raspaljeni um.

Preleće priča i pristaša stiže
U ordskoj zemlji uz Gangesa žal,
I tude ognju nove dvore diže,
Da Zend-Aveste čuva ideal.

Jedanput Begum, kad niko ne sluti,
Sađe u bašču u nepoznat kraj;
Bezbrojni pred njom otvore se puti,
Neviđen pred njom pokaže se raj.

U isti čas je sve uživat htjela:
Nebo i sunce i cvijetni žal
I poj slavuja i šum bistra vrela
I modroplavi Gangesov val.

Čudne joj misli polete po glavi:
Zašto je nigda ne puštaju van,
Da gleda Ganges, što se modro plavi,
Da gleda sunce i bijeli dan?

"U ropstvu neće živjet mi se više!
- Odluka ču se kroz otresit glas -
Oh, kako tude lako duša diše,
Oh, kolik tude vidim sada kras."

Pred njenim okom daleko se pruža
Južnijem cvijećem okićeni gaj;
Tu razne vrsti lotosa i ruža
Lijep od sebe poljepšaju kraj.

Palme, jasmini i drveta druga
Nižu se pred njom u zamamni red,
A viš nje čarna savija se dûga
Spuštajuć kraje čak u nedogled.

Lagano iduć kao slika živa
Sve promatraše, dok stiže na žal
Gangesa, kuda zlatna barka pliva
I skače s buka na krilati val.

U njemu momče u pročelju sjedi,
A za njim stoji pjevačica pet.
Što 'nako tužno u talase gledi,
Da nije ljubav omrzla mu svijet?

Ah niko tuzi uzroka ne znade,
Za čijem čezne mladi Azer-han?
Šta mu izgara džigerice mlade?
Je l' živa java, il' je pusti san?

Najednom diže ponosito glavu,
Čudna mu miso zaokupi um.
"Pjevajte himnu Nahidi u slavu!"
Naredba ču se kroz valova šum.

Grlata Džengi i družina njena,
Zanosnu pjesmu prateći uz naj,
Zapjeva kao čarobna Sirena,
Kad mami momke u neznani kraj.

Zadrhta Begum; i njezine grudi
Napuni neka tajinstvena slast,
Za kojom ona već odavna žudi
Preziruć raskoš i mugansku vlast.

Slobodna volja i priroda krasna,
Pjesma i ljubav za nju sve je san.
Stoji i trepti ko Danica jasna
Na rubu neba kad proriče dan.

U tome trenu Azerovo oko
Pade na Begum, a kroz njega sjaj
Života sinu, ko kad gladan soko
Grlicu spazi kroz pročišćen gaj.

"Ono je ona što mi srce uze,
Njezino sve je i lice i stas;
Ono je ona što mi mami suze!"
- Čuše se vaji kroz sjetni mu glas.

Džengi

Ako si Peri, kunemo te krasom
Božanskim štono zadivljuje svijet.
Ako si žena, kumimo te glasom
Srca i pjesme - spasi ovaj cvijet!

Azer

Ono je ona što mi prži grudi,
Njezino sve je milina i čar;
Ono je ona za kom Azer ludi,
Ono je Begum - moj nebeski dar!

Džengi

Smiluj se, Begum, pa oboma stvori
Od zemlje - nebo, od pakla - raj!
U toj te sreći sto robinja dvori
Ljubi te duša, štono mrzi sjaj!

Azer

Ono je Begum, sunce moje sreće,
Koja me grije vazda - dan i noć,
Ono je Begum, koje niko neće
Uzeti dokle siže moja moć.

Džengi

Ljepoto: slušaj, kako srce zbori,
Koje već dugo ne zna šta je mir,
Koje pram tebi u zanosu gori,
Ko pram vječnom ognju zanesen pir.

Azer


O, divna Begum, care moga cvijeća,
Vrati mi srce, ako Boga znaš!
U tvojoj vlasti stoji moja sreća,
Ti samo možeš da mi sreću daš.


Zadrhta Begum; i njezine grudi
Napuni neka tajinstvena slast;
Na licu njenu žarka ljubav rudi,
Iz oka njena svjetluca se strast.

I plovi barka prema smjeru svome,
Ured će kljunom poljubiti tlo,
Gdje gori Begum poput mlade mome
I pita sebe: je li genij to,

Kojeg je jednom na izdahu noći
Kroza san čula umiljati glas:
"Niko nas neće rastaviti moći,
Zadnja je Parka sastavila nas!"

Zadrhta Begum i pođe da pane,
Kao u jesen sa jasike list.
Nu u to Azer ko lik pred nju stane
Kakav je sliko samo Manin kist.

Sirota Begum, ne znajuć šta biva
Ko izvan sebe baci se na grud,
Da čas proživi i da čas uživa,
Pa posije magi nek joj kroje sud.

Azer je diže u naručje snažno
I snese barci, pa zaplovi s njom
Uz bučni Ganges junački, odvažno,
Da srećom svojom vas usreći dom.

Lijepa Begum pod samt-baldahinom
Uzvalila se; a pokraj nje han
Pita je slatkim širaskijem vinom
I tumači joj zagonetni san.

Lijepa Begum pomalo otpija,
Pomalo lice obliva joj stid,
Pomalo opet hanu se privija -
I sve pomalo ostavlja je vid.

Malo-pomalo zadrhta i tijelo
I trepavice skriše oka sjaj -
I Peri-Begum odvažno i smjelo
Sruši se hanu u vruć zagrljaj.

A Džengi s korom u čast toga raja
Kroz divlju pjesmu pusti mili glas,
Što žubor rijeke i muzike spaja
Da zemnoj sreći ljepši dade kras.

I plovi barka, ko da je Najade
Tjeraju naglo uz Gangesov tok,
A u njoj piju dvije duše mlade
S usana rujnih nekušani sok.

Nebesa plamte, a sunce se sprema,
Da skine s barke i posljedni trak,
Jer konac drame za njeg čara nema;
Nek svojim krilom prekrije ga mrak!

U jednoj knjizi o tom 'vako veli:
Na koncu drame začeo je šah,
Al' ne onakav kakva magus želi
Već Zend-Avesti grozota i strah.

U krvi, što je moć njegova prosu,
Vječnoga ognja jenjao je plam.
U krvi, što je moć njegova prosu,
Izgubio se i taj sveti hram,


Gdje Peri-Banu Peri-Begum goji,
Da sjeća Parse na negdanju moć,
Potomstvu svome da u priči kroji
Keišaha, koji mora skoro doć.

(Safvet-beg Bašagić)
♥ Julianna ♥
 
Postovi: 8389
Pridružen/a: 19/06/2008 16:43
Lokacija: U koži krokodila

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la kolega dana 11/12/2008 00:48

Kad je voda u loncu, ispari se, nestane je.
Čovjek je vani nadmoćniji, a u nutrini ga žena savladava.
Osobina čovjeka je da voli ženu. Životinje ne posjeduju ljubav.
Rekao je Pejgamber a.s., da žene savladavaju pametnog i plemenitog, a neuki i surovi ljudi potčinjavaju žene.
Jer nježnost i finoća ne postoji u grubijana, u njih su razvijenije grubosti.
Ljubav i nježnost su svojstva čovjeka, a grubost i strast su za životinje.
Žena je Hakkov sjaj, ona nije mašuk (voljeni). Reklo bi se da ona stvara, a ne da je stvorena.


(hazreti Mevlana, Mesnevija)
Avatar
kolega
 
Postovi: 15518
Pridružen/a: 06/07/2006 11:28
Lokacija: kraj potoka bistre vode

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la black dana 16/12/2008 22:41

Amerika (i Kanada) bit će zemlja udruženog rada

Aleksandar Hemon, Dani 12.12.2008


Prošlog vikenda radnici su zauzeli fabriku vrata i prozora na sjevernoj strani Chicaga nakon što je naprasno objavljeno da se fabrika zatvara - u utorak im je rečeno da će u petak svi biti otpušteni. Zakon zahtijeva šezdeset dana između objave i prestanka radnog odnosa, povrh čega radnicima nisu isplaćeni otpremnina i nadoknada za neiskorišten odmor. Nesretna firma se strovalila zato što se strovalilo tržište nekretninama. S jedne strane, slabo se šta gradi jer niko ne kupuje, pa ne treba vrata i prozora. S druge strane, tržište nekretninama je za sobom u ponor povuklo čitavu finansijsku infrastrukturu, uključujući i značajan broj banaka i investicionih firmi, što za posljedicu ima oslabljenu likvidnost sistema. Drugim riječima, da bi fabrika prozora i vrata opstala u ovim teškim vremenima, trebao bi joj kredit, a kredita nema, jer nema likvidnosti. Firma se zove Republic Windows and Doors, a kreditor, koji ima svojih ozbiljnih problema i ne da im para da se izvade, zove se Bank of America. Pisac u meni ne može a da malo ne uživa u šlampavoj simbolici situacije u kojoj republika propada zato što je Amerika zabrazdila zbog svoje pohlepe i kapitalističkog ludila. Čovjek u meni ne može a da ne tuguje nad sudbinom čikaških radnika, čija je nadnica iznosila 14 dolara na sat a sad sjede u praznoj fabrici na temperaturi daleko ispod nule. A otac u meni ne može a da se ne sekira i ne pita: kako će, mučenici, djecu hraniti, kako će ih u školu slati?

Samo u mjesecu novembru posao je u Americi izgubilo oko 600.000 zaposlenih. Stopa nezaposlenosti je trenutno 6,7 posto (na dan izbora 2000. godine bila je 4,7 posto) a vrlo brzo će biti još i veća. Budući da američka privreda zavisi od potrošnje, božićni praznici su sezona koja, zbog masovne kupovine poklona, trošenja dodataka koji se dobijaju na kraju godine i opšteg potrošačkog ludila, tradicionalno vadi mnoge firme iz problema, a mnoge se fino i opare. Onda se ta potrošačka milina proširi diljem privrede, prirode i društva, život je likvidan, sve raste, sve fercera, i mogu se, umjesto fabrika, okupirati nesimpatične države. Ove godine, međutim, božićna sezona obećava samo sveopštu finansijsku bol. Nezaposlen svijet, kao i oni kojima je frka, nema ni para ni finansijskog samopouzdanja da troši, pa onda to još više obara potrošnju, zbog čega dolazi do još više otpuštanja - i tako u nedogled, sve dok se u nekoj perspektivi ne počne komadati ono što je ostalo, a onda trpati u vlastite džepove bez ikakvih obzira prema društvu i zajedničkom životu, kao što je to slučaj u slobodarskoj Bosni i Hercegovini.

U namjeri da spriječi bosno-hercegovinizaciju, američka država (uglavnom Kongres, pošto se Bush razgaćio i već je u doživotnoj pidžami) naliva gotovinu u rupu u koju sve propada. Iz straha da će se čitav sistem urušiti u sebe i dovesti do depresije, država je iz svog budžeta, čiji je deficit već u trilionima, bankama podijelila stimulativni paket od nekih sedamsto milijardi dolara. Mada niko tačno ne zna kako će te pare banke potrošiti, namjera je da se poveća opšta likvidnost i obnovi kreditno tržište, pa onda i tržište nekretninama, od čijeg zdravlja i stabilnosti sve zavisi. Zbog toga mnoge firme dovoljno glomazne da bi njihova propast dovela u pitanje opstanak kompletnog sistema očekuju pomoć u obliku državne guzovače. U ovom trenutku, tri tzv. giganta američke automobilske industrije: General Motors, Chrysler i Ford preklinju Kongres da zanemari kombinaciju njihove arogancije, pohlepe, javašluka i gluposti zbog kojih su se našli u belaju i da im se da (izuzetno povoljan) kredit od nekih trideset pet milijardi dolara kako bi se iščupali, jer ako oni propadnu, propašće sve. Kongres je nevoljan da gigantima pomogne budući da nije sigurno da im uopšte ima spasa. Paul Krugman, recimo, kolumnista The New York Timesa i dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiju, smatra da će američka automobilska industrija uskoro potpuno nestati. U Detroitu, gradu čiji opstanak zavisi od opstanka tzv. auto giganata i koji bi s njima mogao nestati, crkve organizuju masovne molitve za spas automobilske industrije. U jednoj od pentakostalnih crkvi na bini su se, pored propovjednika, našla tri gigantska SUV-a, dok je hor pjevao duhovne pjesme Tražim čudo (I'm Looking for a Miracle) i Uspjećemo (We're Gonna Make It), a pobožna se pastva, bez izuzetka zaposlena u automobilskoj industriji, molila za spasenje. Detroitski katolički kardinal je u svojoj poslanici ponukao lokalne katolike da u vjeri nađu utjehu. "U ovo najmračnije doba godine", napisao je nebožićno kardinal, "proglašavamo da je Krist naše svjetlo i naša nada."

Kad svijet spas privrede traži od Boga, a ne od države, kad je nekakvo čudo izglednije od vladine pomoći, onda se zaista radi o ozbiljnoj krizi, i to ne samo privrednoj nego i moralno-političkoj. Privredni, moralni i politički kal u kojem Bush ostavlja Ameriku u naslijeđe Obami je, sasvim moguć, bez presedana, a jedna od njegovih posljedica je potpuni gubitak pouzdanja u institucije američkog kapitalizma. Već desetljećima, ako ne i stoljećima, bijela, muška lica kapitalizma sa velikim samopouzdanjem obećavaju kule i gradove i dobijene ratove. U zadnjih se osam godina ispostavilo da je samopouzdanje usko vezano za činjenicu da oni nemaju pojma šta rade, niti im je jasno šta se dešava. Ali ti i takvi se iz krize ispaljuju sa koferima punim tuđih para i toplih pidžama i sa daleke će obale gledati kako tone brod čije je potpalublje puno ljudi poput onih što u Chicagu uzalud okupiraju fabriku - iz koje su vlasnici, uzgred budi rečeno, preko nedavnih praznika potajno iznijeli opremu.

Nekad, u doba iluzornog socijalizma, moj je otac često poslom išao u kapitalističko inostranstvo. I kad bi ga po povratku pitali kako je tamo, u kapitalizmu, on bi rekao: "Sve propada." U ta doba smo, naravno, mi bili oni koji su propadali i svi su to znali, čak i djeca, uprkos marksističkom ispiranju mozga. Socijalistički Titanik je davno potonuo, a mi smo se, evo, spasili i isplivali u kapitalizam. Kuda ćemo odavde plivati, to samo Bog dragi zna i neće da nam kaže.
Avatar
black
 
Postovi: 13534
Pridružen/a: 19/06/2004 16:00
Lokacija: ispod tresnje

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la bambuelo dana 16/12/2008 23:20

I. Buržuji i proleteri
Istorija svakog dosadašnjeg društva jeste istorija klasnih borbi.

Slobodan čovek i rob, patricij i plebejac, baron i kmet, esnafski majstor i kalfa, ukratko - ugnjetač i ugnjeteni stajali su jedan prema drugome u stalnoj suprotnosti, vodili neprekidnu, čas skrivenu čas otvorenu borbu, borbu koja se uvek završavala revolucionarnim preuređenjem celog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile.

U ranijim istorijskim epohama nalazimo gotovo svugde potpunu podelu društva na različite staleže, mnogostruko stupnjevanje društvenih položaja. U starom Rimu imamo patricije, vitezove, plebejce, robove; u srednjem veku feudalne gospodare, vazale, esnafske majstore, kalfe, kmetove, a uz to još gotovo u svakoj od tih klasa opet posebne stupnjeve.

Moderno buržoasko društvo, koje je proizašlo iz propasti feudalnog društva, nije ukinulo klasne suprotnosti. Ono je stavilo samo nove klase, nove uslove ugnjetavanja, nove oblike borbe mesto starih.

Ali naša epoha, epoha buržoazije, odlikuje se time što je uprostila klasne suprotnosti. Celo se društvo sve više i više cepa na dva velika neprijateljska tabora, na dve velike klase koje stoje neposredno jedna naspram druge - buržoaziju i proletarijat.

Iz redova kmetova srednjeg veka izašli su slobodni stanovnici prvih gradova; iz tog varoškog stanovništva razvili su se prvi elementi buržoazije.

Otkriće Amerike i morskog puta oko Afrike stvorili su nov teren buržoaziji, koja se uzdizala. Istočnoindijsko i kinesko tržište, kolonizacija Amerike, razmena sa kolonijama, umnožavanje sredstava za razwlink i roba uopšte, dali su trgovini, brodarstvu i industriji dotle neviđen polet, a time su ubrzali razvitak revolucionarnog elementa u propadajućem feudalnom društvu.

Dotadašnji feudalni ili esnafski način rada industrije nije više zadovoljavao tražnju koja je rasla sa novim tržištima. Na njegovo mesto došla je manufaktura. Esnafske majstore potisnuo je industrijski srednji stalež; podela rada između različitih korporacija iščeze pred podelom rada u pojedinačnoj radionici.

No tržišta su jednako rasla, tražnja je bivala sve veća. Više ni manufaktura nije bila dovoljna. Tada su para i mašine revolucionisale industrijsku proizvodnju. Na mesto manufakture došla je moderna krupna industrija, na mesto industrijskog srednjeg staleža došli su industrijski milionari, šefovi čitavih industrijskih armija, moderni buržuji.

Krupna industrija stvorila je svetsko tržište, koje je bilo pripremljeno otkrićem Amerike. Svetsko tržište neizmerno je razvilo trgovinu, brodarstvo, kopneni saobraćaj. Ovaj je razvitak opet još više raširio industriju, a u istoj meri u kojoj se širila industrija, trgovina, brodarstvo i železnice, u istoj meri se razvijala buržoazija, uvećavala svoje kapitale i potiskivala u pozadinu sve klase nasleđene od srednjeg veka.

Tako mi vidimo kako je sama moderna buržoazija proizvod dugog toka razvitka, niza prevrata u načinu proizvodnje i prometa.

Svaki taj stupanj razvitka buržoazije bio je praćen odgovarajućim političkim napretkom. Ona je bila ugnjeteni stalež pod vlašću feudalnih gospodara, naoružana i samoupravna zajednica u komuni, ovamo nezavisna gradska republika, onamo treći oporezovani stalež monarhije, zatim, u vreme manufakture, protivteža plemstvu u staleškoj ili apsolutnoj monarhiji, uopšte glavna podloga velikih monarhija, dok najzad, s postankom krupne industrije i svetskog tržišta, nije osvojila u modernoj predstavničkoj državi isključivu političku vlast. Moderna državna vlast samo je odbor koji upravlja opštim poslovima cele buržoaske klase.

Buržoazija je u istoriji odigrala krajnje revolucionarnu ulogu.

Gde god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala šarolike feudalne veze koje su čoveka vezivale za njegovog prirodnog pretpostavljenog, i nije ostavila između čoveka i čoveka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog "plaćanja u gotovom". Ona je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske sentimentalnosti. Ona je lično dostojanstvo pretvorila u prometnu vrednost i na mesto bezbrojnih poveljama priznatih i izvojevanih sloboda stavila jednu besavesnu slobodu trgovine. Ona je, jednom reči, na mesto eksploatacije prikrivene verskim i političkim iluzijama stavila otvorenu, besramnu, direktnu, surovu eksploataciju.

Buržoazija je sa svih dotada uvažavanih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinula svetiteljski oreol. Ona je lekara, pravnika, sveštenika, pesnika i naučnika pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.

Buržoazija je sa porodičnog odnosa zderala dirljivi sentimentalni veo i svela ga na čisto novčani odnos.

Buržoazija je otkrila kako je brutalno ispoljavanje snage, zbog kojega se reakcija toliko divi srednjem veku, nalazilo odgovarajuću dopunu u najmlitavijem dembelisanju. Tek je ona pokazala šta je ljudska delatnost u stanju da uradi. Ona je stvorila sasvim drukčija čuda nego što su egipatske piramide, rimski vodovodi i gotske katedrale; ona je izvela sasvim drugačije pohode nego što su bile seobe naroda i krstaški ratovi.

Buržoazija ne može da postoji a da neprekidno ne revolucioniše oruđa za proizvodnju, dakle odnose proizvodnje, pa dakle i celokupne društvene odnose. A svima ranijim industrijskim klasama bio je, naprotiv, prvi uslov opstanka nepromenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Stalno revolucionisanje proizvodnje, neprekidno potresanje svih društvenih odnosa, večna nesigurnost i kretanje odlikuju buržoasku epohu od svih ranijih. Ona rastvara sve čvrste, zarđale odnose sa svim starinskim predstavama i shvatanjima koji ih prate; svi novi odnosi zastarevaju pre no što mogu da očvrsnu. Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve što je sveto skrnavi se, i ljudi najzad bivaju prisiljeni da na svoj životni položaj, na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima.

Potreba za sve raširenijim tržištima gde će prodati svoje proizvode goni buržoaziju preko cele Zemljine kugle. Svugde ona mora da se ugnezdi, svugde da se naseli, svugde da uspostavi veze.

Buržoazija je eksploatacijom svetskog tržišta dala kosmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara, ona je izvukla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Uništene su prastare nacionalne industrije i uništavaju se svakodnevno još uvek. Potiskuju ih nove industrije, čije uvođenje postaje životno pitanje za sve civilizovane nacije, industrije koje više ne prerađuju domaće sirovine, već sirovine koje dolaze iz najudaljenijih oblasti, i čiji se fabrikati ne troše samo u zemlji već u isto vreme u svima delovima sveta. Na mesto starih potreba, zadovoljavanih domaćim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traže proizvode najdaljih zemalja i klima. Na mesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ograđenosti stupa svestrani saobraćaj, svestrana uzajamna zavisnost nacija. A kako je u materijalnoj, tako je i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju opštim dobrom. Nacionalna jednostranost i ograničenost postaje sve više nemoguća, a iz mnogih nacionalnih i lokalnih književnosti stvara se svetska književnost.

Brzim poboljšanjem svih oruđa za proizvodnju, beskrajno olakšanim saobraćajem, buržoazija uvlači u civilizaciju sve, pa i najvarvarskije nacije. Jevtine cene njenih roba jesu teška artiljerija kojom ona ruši sve kineske zidove, kojom ona i najuporniju mržnju varvara protiv stranaca prisiljava na kapitulaciju. Ona prisiljava sve nacije da prihvate buržoaski način proizvodnje, ako neće da propadnu; ona ih prisiljava da same kod sebe uvedu takozvanu civilizaciju, tj. da postanu buržuji. Jednom reči, ona stvara svoj svet po sopstvenom liku.

Buržoazija sve više i više savlađuje rasparčanost sredstava za proizvodnju, poseda i stanovništva. Ona je nagomilala stanovništvo, centralizovala sredstva za proizvodnju i koncentrisala svojinu u malo ruku. Nužna posledica toga bila je politička centralizacija. Nezavisne, gotovo samo savezom povezane provincije s različitim interesima, zakonima, vladama i carinama sabijene su u jednu naciju, jednu vladu, jedan zakon, jedan nacionalni klasni interes, jednu carinsku granicu.

Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno. Potčinjavanje prirodnih sila, mašinska proizvodnja, primena hemije u industriji i zemljoradnji, parobrodarstvo, železnice, električni telegrafi, privođenje poljoprivredi čitavih delova sveta, pretvaranje reka u plovne, čitava stanovništva koja kao da su nikla iz zemlje - koje je ranije stoleće slutilo da su takve proizvodne snage dremale u krilu društvenog rada.

Videli smo dakle: sredstva za proizvodnju i promet, na osnovici kojih se izgradila buržoazija, stvorena su u feudalnom društvu. Na izvesnom stupnju razvitka tih sredstava za proizvodnju i promet, odnosi u kojima je feudalno društvo proizvodilo i razmenjivalo, feudalna organizacija poljoprivrede i manufakture, jednom reči - feudalni odnosi svojine nisu više odgovarali već razvijenim proizvodnim snagama. Oni su proizvodnju kočili, umesto da je unapređuju. Oni su se pretvorili u njene okove. Oni su morali biti raskinuti, i bili su raskinuti.

Na njihovo mesto došla je slobodna konkurencija sa njoj svojstvenom društvenom i političkom strukturom, sa ekonomskom i političkom vladavinom buržoaske klase.

Pred našim očima vrši se slično kretanje. Buržoaski odnosi proizvodnje i prometa, buržoaski odnosi svojine, moderno buržoasko društvo, koje je volšebnički izazvalo tako silna sredstva za proizvodnju i promet liči na čarobnjaka koji više ne može da savlada podzemne sile koje je dozvao. Decenijama je istorija industrije i trgovine samo istorija pobune modernih proizvodnih snaga protiv modernih odnosa proizvodnje, protiv odnosa svojine koji su životni uslovi buržoazije i njene vladavine. Dovoljno je navesti trgovinske krize, koje svojim periodičnim ponavljanjem sve opasnije ugrožavaju opstanak čitavog buržoaskog društva. U trgovinskim krizama redovno se uništava veliki deo ne samo izrađenih proizvoda nego i već stvorenih proizvodnih snaga. U krizama izbija društvena epidemija koja bi svima ranijim epohama izgledala kao besmislica - epidemija hiperprodukcije. Društvo se najednom nalazi bačeno natrag u stanje trenutnog varvarstva; reklo bi se da su mu glad i opšti rat do uništenja presekli sve izvore sredstava za život; industrija, trgovina izgledaju uništene, a zašto? Zato što društvo ima suviše civilizacije, suviše životnih sredstava, suviše industrije, suviše trgovine. Proizvodne snage koje mu stoje na raspolaganju ne služe više za unapređivanje buržoaske civilizacije i buržoaskih odnosa svojine; naprotiv, one su postale odviše silne za te odnose, one su njima zakočene; a čim savladaju tu zakočenost, dovode čitavo buržoasko društvo u nered, ugrožavaju opstanak buržoaske svojine. Buržoaski odnosi postali su preuski da bi obuhvatili bogatstvo koje su stvorili. - Čime buržoazija savlađuje krize? S jedne strane, prisilnim uništavanjem mase proizvodnih snaga; s druge, osvajanjem novih tržišta i temeljitijom eksploatacijom starih tržišta. Dakle, čime? Time što priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprečavanje kriza.

Oružje kojim je buržoazija srušila feudalizam okreće se sada protiv same buržoazije.

Ali buržoazija nije samo iskovala oružje koje joj donosi smrt; ona je stvorila i ljude koje će to oružje nositi - moderne radnike, proletere.

U istoj meri u kojoj se razvija buržoazija, tj. kapital, u istoj meri razvija se i proletarijat, klasa modernih radnika, koji žive samo dotle dok nalaze rada, i koji samo dotle nalaze rada dok njihov rad uvećava kapital. Ti radnici, koji moraju da se prodaju na parče, jesu roba kao svaki drugi trgovinski artikal, i zbog toga su isto tako izloženi svim slučajnostima konkurencije, svima kolebanjima tržišta.

Rad proletera izgubio je rasprostiranjem mašina i podelom rada svaki samostalni karakter, a time i svaku draž za radnika. On postaje prost dodatak mašini, od koga se traži samo pokret ruke koji je najjednostavniji, najjednoličniji i koji se najlakše nauči. Zato se troškovi koje radnik prouzrokuje ograničavaju gotovo samo na ona životna sredstva koja su mu potrebna za svoje izdržavanje i za produženje svoje rase. Međutim , cena neke robe, pa dakle i rada, jednaka je troškovima njene proizvodnje. Zbog toga, što više raste odvratnost rada, to više opada najamnina. I još više. Što više raste primena mašina i podela rada, to više raste i masa rada, bilo uvećanjem broja radnih časova, bilo uvećanjem rada koji se zahteva na neko određeno vreme, ubrzanjem hoda mašina itd.

Moderna industrija pretvorila je malu radionicu patrijahalnog majstora u krupnu fabriku industrijskog kapitaliste. Mase radnika, saterane u fabrike, bivaju organizovane po vojnički, kao prosti vojnici industrije oni se stavljaju pod nadzor čitave hijerarhije industrijskih podoficira i oficira. Oni nisu samo robovi buržoaske klase, buržoaske države, njih svakog dana i svakog sata porobljava mašina, naddzornik, i pre svega sam pojedini buržuj koji se bavi proizvodnjom. Ovaj despotizam utoliko je sitničaviji, mrskiji, utoliko više izaziva ogorčenje, ukoliko otvorenije proglašava zarađivanje kao svoj jedini cilj.

Ukoliko ručni rad zahteva manje umešnosti i ispoljavanja snage, tj. što se moderna industrija više razvija, to se više rad muškarca potiskuje radom žena i dece. Za radničku klasu više nemaju društvene važnosti razlike u polu ili starosti. Postoje još samo radna oruđa koja prema starosti i polu prouzrokuju različite troškove.

Kad je eksploatacija radnika od strane fabrikanata već toliko završena da on dobije u gotovu isplaćenu nadnicu, na njega se obaraju drugi delovi buržoazije, kućevlasnik, bakalin, zajmodavac na zaloge itd.

Dosadašnji sitni srednji staleži, sitni industrijalci, trgovci i rentijeri, zanatlije i seljaci, sve te klase srozavaju se u proletarijat, delom time što njihov mali kapital nije dovoljan za vođenje krupne industrije, te podleže konkurenciji većih kapitalista, delom time što njihova umešnost izgubi vrednost usled novih načina proizvodnje. Tako se proletarijat regrutuje iz svih klasa stanovništva.

Proletarijat prolazi kroz više stupnjeva razvitka. Njegova borba protiv buržoazije počinje sa njegovim postankom.

U početku se bore pojedini radnici, zatim radnici jedne fabrike, onda radnici neke grane rada u jednom mestu protiv pojedinog buržuja koji ih neposredno eksploatiše. Oni svoje napade ne upravljaju samo protiv buržoaskih odnosa proizvodnje , oni ih upravljaju protiv samih orudja za proizvodnju; oni uništavaju stranu konkurentsku robu, razbijaju mašine, pale fabrike, pokušavaju da povrate izgubljeni položaj srednjovekovnog radnika.

Na tome stupnju radnici sačinjavaju masu rasturenu po celoj zemlji i rascepkanu konkurencijom. Masovnije zbijanje radnika još nije posledica njihovog sopstvenog udruživanja, već posledica udruživanja buržoazije, koja radi postizanja svojih sopstvenih političkih ciljeva mora da stavi u pokret celi proletarijat i privremeno još može to da uradi. Na tome stupnju, dakle, proletarijat ne vodi borbu protiv svojih neprijatelja, već protiv neprijatelja svojih neprijatelja, protiv ostataka apsolutne monarhije, protiv zemljoposednika, protiv neindustrijskih buržuja, malograđana. Tako je čitavo istorijsko kretanje koncentrisano u rukama buržoazije; svaka pobeda koja se tako izvojuje jeste pobeda buržoazije.

Ali s razvitkom industrije ne dolazi samo do umnožavanja proletarijata, on se zbija u veće mase, njegova snaga raste i on je više oseća. Interesi, životni uslovi u proletarijatu sve se više ujednačuju , jer mašina sve više briše razlike u radu, a nadnicu gotovo svuda obara na jednako niski nivo. Rastuća konkurencija među samom buržoazijom i trgovinske krize koje otuda proističu čine da najamnina radnika postaje sve kolebljivija; sve brže neprekidno poboljšavanje mašina čini čitav njihov životni položaj sve nesigurnijim; sukobi između pojedinačnog radnika i pojedinačnog buržuja sve više dobijaju karakter sukoba između dveju klasa. Radnici otpočinju da stvaraju koalicije protiv buržuja; skupljaju se za održanje svoje najamnine. Oni zasnivaju čak i trajna udruženja da bi se snabdeli sredstvima za slučaj bunta. Mestimično, borba se pretvara u pobune.

S vremena na vreme pobeđuju radnici, ali samo prolazno. Pravi rezultat njihove borbe nije neposredni uspeh, nego udruživanje radnika koje se sve više širi. Tome pomaže porast saobraćajnih sredstava, koja proizvodi krupna industrija i koja dovode u vezu radnike raznih mesta. Potrbna je, međutim, samo veza, pa da se mnoge lokalne borbe koje su svugde istog karaktera, centralizuju u nacionalnu, u klasnu borbu. A svaka klasna borba je politička borba. Udruživanje, za koje su građanima srednjeg veka s njihovim vicinalnim putevima bili potrebni vekovi, moderni proleteri postižu sa železnicama za malo dana.

Ovo organizovanje proletera u klasu, a time u političku partiju, biva opet svakog trenutka razbijano konkurencijom među samim radnicima. Ali se organizacija rađa stalno nanovo, jača, čvršća, moćnija. Ona borbom postiže priznanje pojedinačnih interesa radnika u zakonskoj formi, iskorišćujući pocepanost u krilu same buržoazije. Tako je bilo sa zakonom o desetočasovnom radnom danu u Engleskoj.

Sukobi među klasama starog društva uopšte mnogostruko pomažu razvitak samog proletarijata. Buržoazija se nalazi u neprekidnoj borbi: u početku protiv aristokratije; docije protiv delova same buržoazije, čiji interesi dolaze u protivrečnost s napretkom industrije; uvek protiv buržoazije svih stranih zemalja. U svim tim borbama ona je prinuđena da apeluje na proletarijat, da traži njegovu pomoć i da ga tako uvlači u politički pokret. Tako ona sama dodaje proletarijatu svoje sopstvene elemente obrazovanja, tj. pruža mu oružje protiv same sebe.

Zatim, kao što smo videli, usled napretka industrije čitavi delovi vladajuće klase bivaju bacani u proletarijat ili bar ugroženi u životnim uslovima. I ovi dovode proletarijatu masu elemenata obrazovanja.

Naposletku, u vreme kada se klasna borba približava rešenju, proces raspadanja u okviru vladajuće klase, u okviru celog starog društva, uzima tako žestok, tako oštar karakter da se jedan mali deo vladajuće klase odriče od nje i priključuje revolucionarnoj klasi, klasi koja u svojim rukama nosi budućnost. I zato, kao što je nekad jedan deo plemstva prešao na stranu buržoazije, tako sada jedan deo buržoazije prelazi na stranu proletarijata, a naročito jedan deo buržuja - ideologa, koji su se uzdigli do teoretskog razumevanja celokupnog istorijskog kretanja.

Od svih klasa koje danas stoje naspram buržoazije samo je proletarijat istinski revolucionarna klasa. Ostale klase rastrojavaju se i propadaju s razvitkom krupne industrije, dok je proletarijat njen sopstveni proizvod.

Srednji staleži, sitni industrijalac, sitni trgovac, zanatlija, seljak, svi se oni bore protiv buržoazije da bi obezbedili od propasti svoj opstanak kao srednjih staleža. Oni, dakle, nisu revolucionarni, već konzervativni. Oni su, štaviše, reakcionarni, jer hoće da okrenu natrag točak istorije. Ako su revolucionarni, onda su to s obzirom na svoj predstojeći prelazak u proletarijat, onda oni ne brane svoje sadašnje, već svoje buduće interese, onda oni napuštaju svoje sopstveno stanovište i staju na stanovište proletarijata.

Lumpenproletarijat, ta pasivna trulež najdonjih slojeva starog društva, biće delimično ubačen u pokret proleterskom revolucijom, ali će se po čitavom svom životnom položaju radije dati potkupiti za reakcionarna rovarenja.

Životni uslovi starog društva već su uništeni u životnim uslovima proletarijata. Proleter nema svojine; njegov odnos prema ženi i deci nema više ništa zajedničkog s buržoaskim porodičnim odnosom; moderni industrijski rad, moderno robovanje kapitalu, jednako u Engleskoj kao u Francuskoj, u Americi kao u Nemačkoj, oduzelo mu je svaki nacionalni karakter. Zakoni, moral, religija za njega su samo buržoaske predrasude iza kojih se kriju buržoaski interesi.

Sve ranije klase koje su osvajale vlast za sebe težile su da svoj izvojevani životni položaj osiguraju time što su čitavo društvo podvrgavale uslovima svog načina prisvajanja. Proleteri mogu da osvoje društvene proizvodne snage samo tako ako ukinu svoj sopstveni dosadašnji način prisvajanja, a time i čitavi dosadašnji način prisvajanja. Proleteri nemaju ničeg svojeg što bi osigurali, oni imaju da razore svaku dosadašnju privatnu sigurnost i privatna osiguranja.

Svi dosadašnji pokreti bili su pokreti manjina ili u interesu manjina. Proleterski pokret je samostalni pokret ogromne većine u interesu ogromne većine. Proletarijat, najniži sloj sadašnjeg društva, ne može da se podigne, ne može da se uspravi, a da se ne baci u vazduh cela nadgradnja slojeva koji sačinjavaju zvanično društvo.

Borba proletarijata protiv buržoazije s početka je nacionalna po formi, iako nije to po sadržini. Razume se da proletarijat svake zemlje mora prvo da svrši sa svojom sopstvenom buržoazijom.

Ocrtavši najopštije faze razvitka proletarijata, mi smo pratili više ili manje prikriveni građanski rat u okviru postojećeg društva do one tačke na kojoj on izbija u otvorenu revoluciju i proletarijat nasilnim obaranjem buržoazije zasniva svoju vladavinu.

Svako dosadašnje društvo počivalo je, kao smo videli, na suprotnosti između ugnjetačkih i ugnjetenih klasa. A da bi neka klasa mogla biti ugnjetavana, moraju joj biti osigurani uslovi u kojima može bar da tavori svoj ropski život. Srednjovekovni kmet podigao se u kmetstvu do člana komune, kao što se sitni građanin pod jarmom feudalnog apsolutizma podigao do buržuja. Moderni radnik, naprotiv, umesto da se podiže sa napretkom industrije, srozava se sve dublje ispod uslova svoje sopstvene klase. Radnik postaje pauper, a pauperizam se razvija još brže nego stanovništvo i bogatstvo. Time jasno izlazi na videlo da je buržoazija nesposobna da još duže ostane vladajuća klasa društva i da životne uslove svoje klase nameće društvu kao regulatorni zakon. Ona je nesposobna da vlada, jer je nesposobna da svom robu osigura egzistenciju u samom njegovom ropstvu, jer je prisiljena da ga sroza u položaj u kome mora da ga hrani, umesto da on nju hrani. A društvo ne može više da živi pod njom, tj. njen život se više ne podnosi sa društvom.

Bitni uslov za opstanak i vladavinu buržoaske klase jeste nagomilavanje bogatstva u rukama privatnih lica, obrazovanje i umnožavanje kapitala. Uslov kapitala jeste najamni rad. Najamni rad počiva isključivo na konkurenciji među radnicima. Napredak industrije, čiji je slepi i neotporni nosilac buržoazija, postavlja na mesto izolovanja radnika putem konkurencije njihovo revolucionarno ujedinjavanje putem asocijacije. Tako razvitak krupnije industrije izvlači ispod nogu buržoazije samu osnovu na kojoj ona proizvodi i proizvode prisvaja. Ona pre svega proizvodi svog sopstvenog grobara. Njena propast i pobeda proletarijata podjednako su neizbežne.

Karl Marks, Komunisticki Manifest
Avatar
bambuelo
 
Postovi: 161
Pridružen/a: 03/07/2008 16:49
Lokacija: Antartika (ne volim polarne medvjede)

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la bambuelo dana 16/12/2008 23:24

Jedan od, po meni, najboljih intervjua ikada uradjen:

Intervju sa Džon Lenonom i Joko Ono
Sva vlast narodu!
Prvo izdanje: Power to the People, The Red Mole, 1971.
Srpskohrvatsko izdanje: Liber br. 3 (str. 26-37), Beograd, 2006.
Prevod: Tadej Kurepa.

TARIK ALI: Tvoj poslednji album i tvoja nedavna istupanja u štampi, pogotovo intervjui za magazin Rolling Stone ukazuju da tvoji politički stavovi postaju sve radikalniji. Kada je to počelo da se dešava?

DŽON LENON: Ja sam oduvek imao političku svest, znaš, i bio sam protiv statusa kvo. To je sasvim razumljivo ako si odgajan, kao što sam ja bio, da mrziš policiju i da je se plašiš kao svog prirodnog neprijatelja i da prezireš vojsku koja odvlači ljude da poginu negde daleko. Hoću reći, to su razmišljanja čoveka iz radničke klase, ali počinju da blede kad postaješ stariji, kada te zaokupi porodični život i kada se utopiš u sistem. Ja nikada nisam bio apolitičan, iako sam se privremeno okrenuo religiji u vreme kada sam redovno koristio LSD, tokom ´65 ili ´66. I ta religioznost je bila direktna posledica života koji sam vodio kao superstar, bežao sam u religiju da bih se osetio slobodnije. Mislio sam: „Život se ne svodi samo na ovo, zar ne?" „Ovo nije sve, zar ne?" Ali sam uvek bio političan, znaš. U dve knjige koje sam napisao, iako su napisane u stilu Džojsovskog [1] brbljanja, ima dosta napada na religiju, a napisao sam i scenario za predstavu o radniku i kapitalisti. Još od detinjstva sam bio satiričan prema sistemu. U školi sam pravio novine i delio ih okolo. Bio sam klasno svestan, i što bi se reklo – nabrijan, jer sam bio svestan šta mi se dešava i na svojoj koži sam osećao klasne podele, to je bila jebena činjenica, ali kada sam počeo da živim životom Bitlsa zaboravio sam na sve to, i kako je vreme prolazilo bio sam sve dalje od stvarnosti.

TARIK ALI: Koji je, po tvom mišljenju, glavni razlog za uspeh tvoje muzike?

DŽON LENON: Pa, u tom trenutku su mnogi mislili da se radništvo probilo, ali sam shvatio da je to ista pirova pobeda koji su uvalili crncima, jer dozvolili su crncima da budu atletičari ili bokseri ili zabavljači. To je izbor koji ti je dozvoljen – sada je moguće biti pop zvezda, u suštini o tome se radi na mom albumu „Working class hero". Kao što sam rekao za magazin Rolling Stone, još uvek isti ljudi imaju vlast, klasni sistem se ni malo nije promenio. Naravno gomila ljudi šeta okolo sa dugačkim kosama, pa i neka deca iz srednje klase koja nose finu odeću. Ali ništa se nije promenilo osim što smo se svi pomalo doterali, i dalje isti skotovi upravljaju svetom.

TARIK ALI: Kada si počeo da se boriš protiv uloge koja ti je nametnuta kao članu Bitlsa?

DŽON LENON: Čak i dok su Bitlsi bili na vrhuncu pokušavao sam da se borim protiv uloge koja mi je nametnuta, a i Džordž [2] je pokušavao. Nekoliko puta smo bili u Americi, i Epštajn [3] je uvek pokušavao da nas spreči da govorimo o Vijetnamu. Tako sam rekao Džordžu: „Slušaj, kada nas sledeći put pitaju, reći ćemo da nam se ne sviđa rat i da mislimo da bi trebali da se pod hitno povuku odatle". To smo i uradili. U to vreme, to je bila vrlo radikalna izjava, posebno za nekoga iz „Slavne četvorke" [4]. To je prva prilika koju sam iskoristio da javno iznesem svoj politički stav. Ali moraš imati na umu da sam se sve vreme osećao potlačeno. Bili smo pod ogromnim pritiskom i nismo imali nikakve šanse da iskažemo sebe, pogotovo jer smo mnogo radili, stalno na turnejama, držani smo pod staklenim zvonom, izolovani u čauri napravljenoj od mitova i snova. Prilično je teško, kada si Cezar i svi ti govore kako si divan, i kada ti daju sve što zaželiš i devojke, znaš, prilično je teško da odbaciš sve to i kažeš: „Neću da budem kralj, hoću da budem stvaran." U tom smislu, moj drugi politički ispad je bio kada sam rekao: „Bitlsi su slavniji od Isusa". To je stvarno podelilo javnost, zbog toga zamalo i da me upucaju u Americi. To je stvarno istraumiralo gomlu klinaca koji su se ložili na nas. Do tada smo imali prećutni dogovor da ne odgovaramo na škakljiva pitanja, iako sam ja uvek čitao novine, znaš, posebno političke rublike. Zbog svesti o tome šta se dešava u svetu oko mene bila me je sramota što sam ćutao o tome. Pukao sam na kraju, jer nisam mogao više da igram tu igru, to je bilo previše za mene. Naravno, odlasci u Ameriku su mi dodatno povećavali teret, posebno zbog rata u Vijetnamu. Na neki način mi smo bili trojanski konj. „Slavna četvorka" je došla na vrh top lista i onda počela da peva o drogama i seksu, a onda smo počeli da se bavimo sve težim i ozbiljnijim temama, zbog toga su počeli da nas obaraju na listama.

* * *

ROBIN BLEKBURN: Da li smatraš da je porodica, generalno, izvor represije?

DŽON LENON: Moja je ekstremni slučaj, znaš. Moji roditelji su se razveli i nisam video oca do dvadesete godine, a manje-više nisam viđao ni majku. Ali, Joko je imala oba roditelja koji su bili uz nju i nije ništa bolje prošla.

JOKO ONO: Možda dete više pati kada su roditelji stalno prisutni. To je kao kad si gladan, znaš, gore je da pred sobom imaš nacrtanu pljeskavicu, nego da uopšte nemaš pljeskavicu. To ti nimalo ne koristi, znaš. Često poželim da mi je majka umrla dok sam bila dete pa da se bar neki ljudi sažale na mene. Ali, ne, ona je uvek bila tu, savršeno savršena majka.

DŽON LENON: Njeni roditelji su iz japanske srednje klase, ali represija je ista. Ja mislim da deca iz srednje klase imaju najveće traume ako imaju dobre stereotipne roditelje, stalno nasmejane i skockane. Njima je najteže da kažu: „Zbogom mama, zbogom tata."

ROBIN BLEKBURN: Detinjstvo je česta tema u pesmama Bitlsa....

DŽON LENON: Da, to sam uglavnom ja...

ROBIN BLEKBURN: Iako su pesme dobre čini mi se da uvek nešto fali...

DŽON LENON: To bi bila realnost, to što fali. Jer ja nikad nisam bio zaista željen. Jedini razlog što sam zvezda je ugnjetavanje. Ništa me ne bi nateralo da prihvatim sve to da sam bio normalan...

JOKO ONO: ... i srećan...

DŽON LENON: Jedini razlog što sam težio tom cilju, da postanem zvezda, je da bih mogao da kažem: „Mama, tata, da li ćete me sada voleti?"

TARIK ALI: Ali ostvario si uspeh koji prevazilazi najluđe snove većine ljudi?

DŽON LENON: Oh, Isuse, to je bilo totalno tlačenje. Mislim, morali smo da prolazimo kroz poniženje za poniženjem pred ljudima iz srednje klase i šoubiznisa i gradonačelnicima i sve u tom stilu. Bili su tako prepotentni i glupi. Svi su pokušavali da nas iskoriste. Meni je sve to bilo posebno ponižavajuće jer nisam bio naviknut da držim jezik za zubima i morao sam da budem konstantno pijan, drogiran ili na lekovima da bih izdržao. To je bio pravi pakao?

JOKO ONO: To ga je lišavalo bilo kakvog stvarnog iskustva i osećaja postojanja, znaš?

DŽON LENON: Bilo je jako bedno. Mislim, osim prvobitnog zanosa uspeha – ushićenje kada smo prvi put dospeli na vrh lista, kada sam prvi put otišao u Ameriku. U početku smo imali nekakav cilj, recimo da budemo slavni poput Elvisa, napredovanje je bila sjajna stvar, ali u stvari postizanje toga je bilo veliko razočarenje. Shvatio sam da stalno moram da udovoljavam onoj vrsti ljudi koju sam najviše mrzeo dok sam bio dete. Tad sam počeo da se vraćam u realnost. Počeo sam da shvatam da smo svi potlačeni i želeo bih da preduzmem nešto povodom toga, iako nisam siguran gde mi je mesto.

ROBIN BLEKBURN: Pa, u svakom slučaju, politika i kultura su povezani, zar ne? Mislim, trenutno radnike u pokornosti održava masovna kultura, a ne oružje...

DŽON LENON: ... oni su drogirani...

ROBIN BLEKBURN: A ta kultura kojom su drogirani je ona od koje umetnik treba da se otrgne...

DŽON LENON: To ja pokušavam da uradim kroz svoje albume i ove intervjue. Pokušavam da utičem na one ljude na koje imam uticaja. Na sve one koji još uvek sanjaju, da im u glavu usadim veliki znak pitanja. Pokušavam da im kažem da je LSD san završen.

ROBIN BLEKBURN: Čak i ranije, znaš, ljudi su prepravljali neke pesme Bitlsa. "Yellow submarine" (Žuta podmornica), na primer ima gomilu verzija. Za vreme štrajkova se pevalo "We all live on bread and margarine" [5] (Mi živimo na hlebu i margarinu); na LSE [6] smo imali verziju koja je glasila: "We all live in a Red LSE".

DŽON LENON: To mi se sviđa. Uživao sam kada su na fudbalskim utakmicama pevali "All together now". Takođe, bio sam srećan kada je antiratni pokret u Americi prihvatio pesmu "Give peace a chance" jer sam je napisao misleći na njih. Nadao sam se da će pevati neku savremenu pesmu, a ne "We shall overcome" iz XIX veka. Osećao sam se obavezanim da napišem pesmu koju ljudi mogu da pevaju u kafani ili na demonstracijama. Zato bih sada voleo da komponujem pesme za nadolazeću revoluciju?

* * *

ROBIN BLEKBURN: Joko, tvoj novi album je mešavina moderne avangardne muzike i roka. Želeo bih da ti kažem kakav je utisak ta muzika ostavila na mene. Ti integrišeš muziku i zvuke iz svakodnevnog života, na primer zvuk voza. Čini mi se je to zahtev za estetskim preispitivanjem svakodnevnog života, insistiranje da umetnost ne sme biti utamničena u muzejima i galerijama, zar ne?

JOKO ONO: Upravo tako. Želim da podstakem ljude da popuste stisak u kome ih drži sistem. Ne treba da se plaše da sami stvaraju – zato se i trudim da stvari koje radim budu otvorene i da ljudima omogućim da sami nešto promene i dodaju, kao u mojoj knjizi (Grapefruit). Jer u suštini postoje dve vrste ljudi: oni koji su sigurni u sebe jer su sposobni da stvaraju i oni koji su demoralisani, nemaju poverenja u sebe i koji nemaju mogućnosti da stvaraju, nego samo prihvataju naređenja. Sistem voli ljude koji nisu spremni da prihvate odgovornost i koji nemaju samopoštovanja.

ROBIN BLEKBURN: Pretpostavljam da je u tome suština radničkog samoupravljanja...

DŽON LENON: Zar to nisu isprobali u Jugoslaviji; oni su se otresli Rusa. Voleo bih da odem tamo i vidim kako to funkcioniše.

ROBIN BLEKBURN: Da, jesu; oni su pokušali da razbiju staljinistički kalup. Ali umesto da dozvole nesmetan razvoj radničkog samoupravljanja, oni su pojačali birokratiju. To teži da uguši radničku inicijativu, takođe oni ceo sistem regulišu tržišnim mehanizmima koji stvaraju nove nejednakosti između različitih regiona.

DŽON LENON: Čini se da su se sve revolucije završile sa kultom ličnosti – izgleda da čak i Kinezima treba očinska figura. Očekujem da se nešto slično desi i na Kubi, sa Čegevarom i Fidelom. U komunizmu zapadnog tipa mi bi smo morali da stvorimo skoro mitsku figuru radnika koji bi sam sebi bio očinska figura.

ROBIN BLEKBURN: To je dobra ideja, da radnička klasa sama sebi postane heroj. Sve dok to nije još jedna iluzija, sve dok postoji istinsko samoupravljanje. Ako tvojim životom upravljaju kapitalisti ili birokrate onda ti trebaju iluzije da to kompenzuješ.

JOKO ONO: Ljudi moraju da veruju u sebe.

TARIK ALI: To je suština. Radničkoj klasi se mora uliti poverenje u samu sebe. To se ne može postići isključivo propagandom – radnici se moraju pokrenuti, preuzeti svoje fabrike i odjebati kapitaliste. To je počelo da se dešava tokom maja 1968. u Francuskoj... radnici su osetili sopstvenu snagu.

DŽON LENON: Ali Komunistička partija to nije želela, zar ne?

ROBIN BLEKBURN: Ne, tada je u štrajku bilo 10 miliona radnika, oni su mogli da pretvore bilo koji od ogromnih protesta koji su se odvijali u centru Pariza u masovnu okupaciju svih državnih i vladinih objekata, tako bi zbacili De Gola i uspostavili nove institucije narodne vlasti kao u pariskoj Komuni ili prvobitnim Sovjetima – to bi bio početak prave revolucije, ali Komunistička partija Francuske se toga i plašila. Njima je više odgovaralo da sklope dil sa državnim vrhom nego da ohrabre radnike da sami preuzmu inicijativu.

DŽON LENON: Sve je to lepo, ali problem je u tome gde su oni sada. Sve revolucije su počinjale kada su Fidel ili Marks ili Lenjin ili kogod, koji su bili intelektualci, uspeli da dopru do radnika. Skupili su ljude oko sebe i izgledalo je kao da radnici shvataju da su eksploatisani. Oni se ovde još nisu probudili, još uvek veruju da su TV ili kola rešenje. Trebali bi ste da pokrenete studente levičare da razgovaraju sa radnicima, treba da uključite srednjoškolce u svoj časopis.

TARIK ALI: U pravu si, već pokušavamo da to uradimo. Nova vlada pokušava da nametne novi kolektivni ugovor i sve više i više radnika shvata šta se dešava...

DŽON LENON: Mislim da kolektivni ugovor neće proći, mislim da neće uspeti da to proguraju. Mislim da radnici neće prihvatiti to. Ja sam mislio da je Vilsonova [7] vlada veliko razočarenje, ali ovaj Hit [8] je mnogo gori. Pokret je pod represijom, radikalni crni borci protiv rasizma više ne smeju ni da spavaju u svojim kućama, a vlast prodaje oružje Južnoj Africi. Kao što je Ričard Nevil (Richard Neville) rekao, možda je od Vilsona do Hita samo jedan korak, ali mi živimo u tom prostoru?

TARIK ALI: Nisam sigurna, Laburisti su doneli rasističke emigracione propise, podržali rat u Vijetnamu i planirali su da donesu novi paket zakona protiv sindikata.

ROBIN BLEKBURN: Možda je tačno da živimo u tom uskom prostoru između Laburista i Konzervativaca, ali sve dok je tako bićemo sputani i nesposobni da bilo šta promenimo. Ako nam Hit oduzme i taj prostor, možda nam nesvesno čini uslugu.

DŽON LENON: Da, i meni je to padalo na pamet. Saterani smo u ćošak pa ćemo morati da vidimo šta se dešava drugim ljudima. Ja redovno čitam „Morning Star" (komunističke novine) da vidim da li ima neke nade, ali oni žive u XIX veku; kao da pišu za istrošene sredovečne liberale. Mi treba da dosegnemo do mladih radnika jer oni imaju najviše ideala i najmanje straha. Revolucionari se nekako moraju približiti radnicima jer njima radnici neće sami prići. Ali ne znamo odakle da počnemo, svi smo u škripcu. Moj problem je što sam se vremenom udaljio od većine radnika, oni sada slušaju Hamperdinka [9]. Sada me uglavnom slušaju studenti, i u tome je problem. Pošto Bitlsi više ne postoje mi smo samo četiri čoveka i više nemamo uticaj koji smo imali kada smo svirali zajedno.

ROBIN BLEKBURN: Iako sada dopireš do manje ljudi, možda je pojedinačni uticaj jači.

DŽON LENON: Da, mislim da si u pravu. Za početak, ljudi iz radničke klase su bili protiv naše otvorenosti po pitanju seksa. Oni se plaše golotinje, nametnuti su im tabui kao i svima ostalima. Verovatno su mislili „Pol [10] je dobar, on ne pravi probleme". A od kad smo se Joko i ja venčali, dobijam užasna rasistička pisma – znaš, upozoravaju me da će me ona zaklati na spavanju. Ta pisma uglavnom dolaze iz vojne baze u Alderšotu. Oficiri. Trenutno su nam radnici malo naklonjeniji, tako da se to možda menja. Čini mi se da su studenti sada polusvesni, dovoljno da pokušaju da probude svoju braću radnike. Ako si svestan, a ne činiš ništa da tu svest preneseš na druge, onda se tu krug zatvara. Zato je toliko bitno da studenti stupe u kontakt sa radnicima i ubede ih da ovo što pričamo nisu gluposti. Naravno teško je uopšte znati šta radnici stvarno misle jer buržujski mediji uvek citiraju ljude poput Vika Federa [11]. Ostaje da se s njima razgovara direktno, posebno sa mladim radnicima. Moramo da počnemo od njih jer su najspremniji da se pobune. Zato na ovom albumu toliko pominjem škole i školstvo. Želeo bih da pokrenem ljude da razbiju ustaljene šeme, da budu neposlušni u školi, da provociraju i vređaju autoritete.

* * *

TARIK ALI: ... nijedna vladajuća klasa u celoj istoriji nije dobrovoljno predala vlast i ne mislim da će se to promeniti.

JOKO ONO: Ali, nasilje ne može biti dobar koncept, znaš. Videla sam na TV-u emisiju o nekom klincu koji je u Vijetnamu izgubio telo od struka na dole. On je sada samo komad mesa, i rekao je: „Pa, predpostavljam da je to bilo dobro iskustvo".

DŽON LENON: On nije želeo da se suoči sa istinom, nije hteo da prizna da je sve protraćeno...

JOKO ONO: Ali, mislite o nasilju, to se može desiti i vašoj deci...

ROBIN BLEKBURN: Ali, Joko, ljudi koji se bore za bolje društvo moraju da se brane od onih kojima je u interesu da se ništa ne promeni, koji žele da očuvaju svoje bogatstvo i moć. Pogledaj samo ljude u Bogsajdu [12] u Severnoj Irskoj; kada su počeli da traže svoja prava specijalna policija se nemilosrdno obračunala sa njima. Samo tokom jedne noći u avgustu 1969. sedmoro ljudi je ubijeno, a hiljade su proterane iz svojih domova. Zar oni nemaju pravo da se brane?

JOKO ONO: Baš zato bi probleme trebalo rešavati pre nego što dođe do toga.

DŽON LENON: Da, ali šta činiti kada ipak dođe do toga, šta onda činiti?

ROBIN BLEKBURN: Nasilje eksploatisanih u borbi protiv eksploatacije je uvek opravdano i ne može se izbeći.

JOKO ONO: Ali, na neki način nova muzika je pokazala da se stvari mogu rešavati kroz nove načine komunikacije.

DŽON LENON: Da, ali kao što sam rekao, u suštini se ništa nije promenilo.

JOKO ONO: E pa nešto se promenilo, i to na bolje. Ja kažem da je možda moguće napraviti nenasilnu revoluciju.

DŽON LENON: Ali, ne možeš uzeti moć bez borbe...

TARIK ALI: U tome je stvar.

DŽON LENON: Jer, kada dođe do stani-pani, oni neće dopustiti narodu da im oduzme vlast; Daće nam pravo da pevamo i igramo za njih, ali neće nam dati stvarnu moć...

JOKO ONO: Stvar je u tome što, posle revolucije, ako ljudi nemaju poverenja u sebe, nastaće novi problemi.

* * *

ROBIN BLEKBURN: ... Ako u Britaniji ne stvorimo novi narodni pokret – a ovde mislim na radnički pokret – koji je zaista kontrolisan od strane masa i koji polaže račune masama, ako to ne stvorimo onda uopšte nema govora o revoluciji. Samo dobro organizovano radništvo može da uništi buržoasku državu.

JOKO ONO: Zato će se stvari promeniti kada dođe do smene generacija.

DŽON LENON: Mislim da ovde neće biti teško pokrenuti omladinu. Morali bi im dati odrešene ruke da napadaju lokalnu vlast ili da unište autoritet škole, kao što se studenti bore protiv represije na univerzitetima. To se već dešava, ali je potrebno da se ljudi bolje organizuju. I žene su veoma važne, revolucija mora uključiti i osloboditi ženu. Naučeni smo da su muškarci superiorniji. Meni je trebalo dosta vremena da shvatim koliko je moj mačizam sputavao Joko. Ona je slobodarka i odmah mi je ukazala na greške koje pravim, iako se meni činilo da se ponašam savršeno prirodno. Zato me uvek interesuje kako se ljudi koji za sebe tvrde da su radikalni ophode prema ženama.

ROBIN BLEKBURN: Na levici je muškog šovinizma uvek bilo barem koliko i u ostatku društva, iako je pokret za oslobođenje žena pomogao da se to malo raščisti.

DŽON LENON: To je besmisleno. Kako neko može reći „vlast narodu" ako ne smatra da narod podrazumeva oba pola.

JOKO ONO: Ne možeš voleti nekoga ukoliko niste ravnopravni. Dosta žena mora da se zalepi nekome iz straha ili nesigurnosti, a to nije ljubav - u suštini zato žene često mrze muškarce.

DŽON LENON: ...i obrnuto...

JOKO ONO: Ako u kući držiš roba, kako zamišljaš da van kuće dižeš revoluciju? Problem žena koje pokušavaju da budu slobodne je što postanu usamljene, jer ima mnogo drugih žena koje su spremne da se potčine, a muškarci radije biraju njih. Zato uvek moraš da rizikuješ: „Da li ću izgubiti svog muškarca?". To je jako tužno.

DŽON LENON: Naravno, Joko je već bila uključena u samooslobođenje kada smo se upoznali. Morala je da se izbori u muškom svetu – umetnost je pod potpunom dominacijom muškaraca – tako da je kad smo se sreli bila puna revolucionarnog žara. Tu nije bilo dvojbe – ili ćemo biti ravnopravani u vezi ili nećemo biti zajedno, to sam brzo shvatio. U članku o ženama koji je napisala za list Nova pre više od dve godine ona kaže: „Žena je crnac sveta".

* * *

ROBIN BLEKBURN: Na prvi pogled tvoj novi album izgleda vrlo jednostavno, ali tekstovi, ritam i melodija su veoma kompleksni i slušalac to polako shvata. Kao na primer pesma "My mummy´s dead" koja govori o traumi iz detinjstva, kroz nju odzvanja dečija pesma "Three blind mice".

DŽON LENON: Da, to je takvo osećanje, skoro poput haiku pesme. Nedavno sam se u Japanu zainteresovao za Haiku i mislim da je fenomenalan. Očigledno, kada odbaciš sve iluzije, postaneš vrlo precizan. Joko mi je pokazala neke od tih haiku pesama u originalu. Razlika između njih i Longfeluouvih [13] pesama je ogromna. Umesto dugačke pesme o cveću haiku bi rekao „Žuti cvet u beloj vazni na drvenom stolu", a to ti zapravo dočarava celu sliku...

TARIK ALI: Džone, šta misliš, kako uništiti kapitalistički sistem u Britaniji?

DŽON LENON: Mislim, jedino kada radnici shvate u kakvoj se poziciji nalaze, kada uništimo san kojim su okruženi. Oni misle da žive u divnoj državi u kojoj postoji sloboda govora. Imaju kola i televizore i misle da se život svodi na to. Dopuštaju da im gazde naređuju, da im decu sjebavaju u školama. Oni sanjaju tuđi san, a ne svoj. Treba da shvate da su crnci i Irci pod represijom i da će oni biti sledeći. Tek kada postanu svesni toga, moći će da nešto stvarno promene. Radnici će preuzeti sve. Kao što je Marks rekao: „Svakom prema potrebama". Mislim da bi to dobro funkcionisalo ovde. Ali, takođe, moramo se infiltritati u vojsku, jer su oni obučeni da nas ubijaju. Borbu moramo početi na mestima na kojima smo eksploatisani i ugnjeteni. Mislim da je pogrešno i isprazno da govoriš o tome da drugi treba da se pokrenu, ako se ti ne boriš za svoja prava. Ne treba tešiti ljude, ili učiniti da se osećaju bolje, naprotiv, treba da se osećaju sve gore, da im stalno nabijaš na nos kroz kakva sve poniženja i degradacije prolaze da bi dobili svoju dnevnu nadnicu.



NAPOMENE:

[1] Džejms Džojs (James Joyce); (1882. – 1941.) pisac irskog porekla čiji su radovi imali uticaja na Lenona.

[2] Džordž Harison (George Harrison), (1943–2001) slavni gitarista Bitlsa (The Beatles).

[3] Brajan Epštajn (Brian Epstein), (1934–1967) menadžer Bitlsa.

[4] tj. za člana Bitlsa. (prim. prev.)

[5] "We all live on bread and margarine", parafraza na refren pesme Yellow submarine - "We all live in a yellow submarine"

[6] LSE - London School of Economics and Political Science

[7] Harold Wilson, premijer Velike Britanije od 1964. do 1970.

[8] Edward Heath, premijer Velike Britanije od 1970. do 1974.

[9] Engelbert Humperdinck, britanski pop pevač

[10] Paul McCartney, jedan od Bitlsa

[11] Vic Feather, (1908–1976) predsednik britanskog sindikalnog parlamenta 1969–1973.

[12] Bogside, popri{te mnogih sukoba između Iraca i britanske policije tokom 60-ih i 70-ih.

[13] Henry Wadsworth Longfellow , (1807–1882), američki pesnik
Avatar
bambuelo
 
Postovi: 161
Pridružen/a: 03/07/2008 16:49
Lokacija: Antartika (ne volim polarne medvjede)

Re: Price, pjesme, intervjui...

PostPostao/la StLouis dana 18/12/2008 03:42

@ bambuelo
Hvala za Lenona & Joko Ono :thumbup: :) jako dobar intervju, davno sam ga citao, jako poucan, od srca :)
Avatar
StLouis
 
Postovi: 2974
Pridružen/a: 07/03/2004 01:00
Lokacija: USA

PrethodnaSljedeća

Natrag na Umjetnost i kultura

Online

Trenutno korisnika/ca: / i 7 gostiju.