"S cijenama nafte znatno iznad 70 dolara po barelu, tradicionalne transnacionalne kompanije gube mogućnost ucjene zemalja proizvođača nafte nestrpljivih da iskoriste rastuće zahtjeve kako bi zgrabile veći dio kolača", sudeći po saopćenju UN-ove Konferencije o trgovini i razvoju (UNCTAD), javiop je AP.
Agencija je skrenula pažnju na "goleme debalanse" u globalnoj potrošnji, proizvodnji i rezervama nafte i gasa, poput činjenice da razvijene zemlje troše više od polovine globalne proizvodnje nafte i gasa, dok na njih otpada samo četvrtina proizvodnje.
Štaviše, manje od osam posto svjetskih preostalih rezervi gasa i nafte nađeno je u tim zemljama. Čak 21 od 25 zemalja za koje je u 2005. navedeno da posjeduju ukupne preostale rezerve energanata spada u tranzicijske ili ekonomije u razvoju.
Pored toga, podaci ukazuju da se resursi u razvijenim zemljama smanuju deset puta brže nego oni u tranzicijskim ili zemljama u razvoju, što znači da će prve morati sve više da se oslanjaju na uvoz nafte i gasa od drugih.
Utrka za naftnim i gasnim resursima postala je sve složenija, sudeći po UNCTAD-u, zahvaljujući promjenama vladinih politika u zemljama proizvođačima. Neke zemlje u razvoju s golemim rezervama, kao što su Kuvajt, Meksiko i Saudijska Arabija, ne dopuštaju učešče stranih firmi u izvlačenju nafte i gasa.
Druge dopuštaju strana ulaganja, ali se suočavaju sa zabranama koje nameću matične zemlje kompanija, kao što je to slučaj s američkim kompanijama kojima nije dopušteno ulaganje u Iran ili Sudan.
Na konkurenciju također utiče ulazak na tržište novih korporacija sa sjedištima u tranzicijskim ili ekonomijama u razvoju, kao što su Kuwait Petroleum, Lukoil iz Rusije, Petrolas iz Brazila i Petronas iz Malezije, koje su već glavni strani ulagači u izabranim zemljama proizvođačima nafte i gasa i djeluju pored tradicionalnih kompanija iz razvijenih zemalja kao što su British Petroleum, Royal Dutch Shell i Chevron.
