{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Priča o bajkeru i poljoprivredniku iz Goražda: Sve domaće i po "Sudinom zakonu"

20.12.2015. u 08:05
466
52
Priča o bajkeru i poljoprivredniku iz Goražda: Sve domaće i po "Sudinom zakonu"
466
Goraždanin Sudo Forto na porodičnom imanju posjeduje bogatstvo kakvim se rijetki mogu pohvaliti. Obrađuje imanje od 30 dunuma zemlje. Jedan dio je uz samu porodičnu kuću iznad koje su plastenici s povrćem, a drugi je u polju u Hubjerima.
Ovo je naselje poznato po plasteničkoj proizvodnji, a Sudo u svom posjedu zasad ima 16 plastenika. Proizvodi mnogo toga, a domaće je i prepoznatljivo nadaleko pa mušterije same dolaze,i to ne samo iz Goražda, već i drugih bh. gradova.


Tri krave, 16 plastenika, pčele...



"Imam 16 plastenika, tri krave, koke one standardno držim, živim, a da nemam svoje jaje domaće pojesti, kakvi to, nema šanse. Sijem svoj ječam, pšenicu, sijem tonu i po sjemena krompira najkvalitetnijeg sigurno, špinat, sve vrste povrća i sad samo treba zamisliti koliko je to kad rodi, i kad krenete vaditi krompir, strah te pogledati", pojašnjava na svoj način Forto.

I dok objašnjava čime se sve bavi, telefon mu neprestano zvoni pa se s mušterijama objašnjava, ovaj put o tome kada će meso konačno biti suho. Nestrpljivi su. S razlogom jer suho meso iz Sudine sušare se ne može naći nadaleko. Sprema ga po tradicionalnim receptima kakvi su nekad korišteni, što je i sam naučio od svog oca.

"Sad je sezona pred Novu godinu, traži se suho meso, a ja ovih dana jedva stižem predahnuti. Posla, hvala bogu, ima, ali neće ljudi da rade. Ja imam jednog radnika, a ovo ostalo uglavnom svi iz kuće radimo. I stignemo. A kad je sezona angažujemo sezonski radnike, sila je to koja se proizvede. Jedino što sam odustao od jagoda, nisam mogao stvarno, nema više ko da bere. Neće niko da radi, sve su to priče na papiru, šuplje. Ovo je težak posao, ali ko hoće, može da zaradi", dodaje Forto.

Mogao je i Sudo ostati u "obećanoj zemlji" Švedskoj, gdje je nakon ranjavanja proveo četiri godine, no tad još nije imao vlastitu porodicu, a otac i majka nisu željeli napustiti domovinu. Nije ni Sudo.

"U četvrtak sam dobio papire, u petak bio na aerodromu, u utorak u Goraždu. Ne bih ja mogao. Lijepo je sve to, al' neka. Nije za mene", kaže.

Čovjek se nauči na rad, a njegov je otac bio trgovac, pa je i u osnovnu školu Sudo krenuo iz piljare. Još tad je zavolio motore pa je, kaže, prije vozio i tuđe, a onda svoj. Bajkeri i poljoprivreda nekako zvuče nespojivo, ali sve se može stići. I moguće je.

"Ali kad odem na motorijadu - ovamo sve kasni, nema me nigdje, onaj dan što sam bio ovamo moram stići dva tri dana posla. U ovom nema stajanja, ne znaš kad je dan kad je noć", kaže poznati goraždanski bajker.

Nije to jedini hobi kojim se bavi. Pčele obožava, voli oko košnica raditi, ali je zbog njih strastveni ribolovac zanemario ribu.

"Prije pet godina sam išao i na Evropsko prvenstvo u Sloveniju, ali ne mogu toliko stići, pa je riba stala ali zato vodim pčele na ispašu na Borike", priča Sudo te dodaje kako je sav svoj biznis uvezao na određen način pokrivajući prostor od Goražda do Žepe.

Najveći dio posla odnosi se na stoku, jer suho meso iz Fortine sušare rijetko se može naći na drugom mjestu. Znaju to i Goraždani kojima je "Sudo zakon", ali i mušterije koje po meso potegnu i iz Sarajeva. Za sve je kriv primamljiv miris.

Posao na Sudin način



"Sigurno sam jedini koji radi na ovaj način. Da je zaklano, da je malo smreke potpaljeno da ima onaj specifični miris i malo bijelog luka, stoji 21 dan, a smreka daje poseban miris mesu, to se potpale dvije tri grančice prvi ili drugi dan, stave se na prvu vatru obično. Nadaleko sam najbolji, zimi je to prioritet, a ljeti plastenici. Borba je to Bogami, veliki teret, jer svako bi to radio da je lako, ali ja se ne žalim jer vrijedi. Samo, nisam od onih koji kupuju zaleđeno meso pa ga poslije suše i prodaju, ne bih nikad to mogao raditi, je l' treba da potrujem ljude, moramo misliti o tome šta jedemo i mi i naša djeca. Sve se dalo za parama, a to što potrovasmo djecu niko ni habera. Kakvi. Ne može to kod mene proći", kaže Sudo.

Ni sam ne zna koliko proizvodi, ali ono što zna jeste kako s mušterijom jer Sudo je naučio svakom bar "gram" više, ili pomoći kad god treba. A onda nema brige za nafaku.

"Sila je toga"



"Sila je toga, te robe, ali sve što se proizvede je domaće. Imam tri krave i zemlju hranimo stajskim đubrivom. Nema ništa vještački, priroda je sve. Sve je domaće, a kontrole su redovne, veterinari svakih šest mjeseci vade krv kravama, također dajemo uzorke i kod pčela. Evo, ove je godine recimo bilo meda kao što nije u zadnjih pet nikako", priča.

Od države niti je kad šta tražio niti želi. Jednom su mu dali plastenik za vrijeme poplava ali ni tada nije tražio. Vjeruje u sebe i svoju nafaku. Kaže da mu rad pomaže održati kondiciju.

"Vidiš li gdje su plastenici, e zamisli kad ja krenem od jednog do drugog, ovi iznad kuće su malo u brdu pa dok izađem gore, dok se vratim nazad, eto linije. A nemam kad vježbati drugačije", šali se Sudo.

Danas je među nekoliko vodećih poljoprivrednih proizvođača u cijelom BPK Goražde, no priznaje kako ih ima malo.

"Ma malo je nas što radimo na veliko, još malo kad ove starine nestane nećeš imati gdje litar mlijeka kupiti. A bez jaka sela nema ni čaršije, ja sam bogat čovjek jer ja svoj čimbur napravim, svoj sir i kajmak, svoj krompir, narežem svoje meso i nema mi većeg zadovoljstva od toga", kaže Sudo.

Tome uči i osmogodišnjeg sina Ahmu koji će, nada se Sudo, očevim stopama.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: