Prvi se, ocjenjuje list, tiče neriješenog pitanja snabdjevača gasom.
Turkmenistan lako može da okrene leđa Evropi i okrene se Rusiji, za potrebe njenog gasovoda Južni tok.
Za Iran, Irak i Azerbejdžan se također teško može reći da su bezbjedni snabdjevači - iako optimisti tvrde da će se izvori stvoriti sami od sebe kada Nabuko bude izgrađen, bezbjednosni rizici bi lako mogli da odvrate privatne investitore.
Sporazum iz Ankare bi se u tom slučaju pretvorio u prazno slovo na papiru.
A to bi bio poraz za Evropsku uniju, jer, ističe Financial Times, nije u pitanju samo jeftin gas - prošla zima razbila je evropske iluzije o oslanjanju na dobru volju Rusije kao snabdjevača.
Osim oslanjanja na alternativne izvore energije -- uključujući izgradnju više postrojenja za preradu tečnog gasa, dopremljenog sa raznih strana - za Evropu je možda najvažnije uspostavljanje jedinstvene energetske infrastrukture i tržišta, koje bi bilo otpornije na nečiju odluku da zavrne slavine.
Pravi test za Nabuko je napor Evrope da konačno bude jedinstvena u energetskoj oblasti.
Jedan od lidera je na potpisivanju sporazuma u Ankari pozvao na više 'pragmatizma', a manje 'geopolitike'. Kada je, međutim, u pitanju energija, geopolitika je nešto što nijedan pragmatičan političar ne bi smio da ignoriše, piše Financial Times.