{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


INTERVJU
/
Fadil Kadić za Klix.ba: Brzinsku auto trku je u Sarajevu 1971. gledalo sto hiljada ljudi

2.2.2014. u 22:14
3
58
Fadil Kadić za Klix.ba: Brzinsku auto trku je u Sarajevu 1971. gledalo sto hiljada ljudi
3
Fadil Kadić bio je jedan od najboljih reli vozača u Jugoslaviji. Nekadašnji šampion bivše države, tri puta član jugoslovenske reprezentacije i višestruki prvak BiH. Najbolji sportski automobilista BiH do danas u opširnom razgovoru za Klix.ba govorio je o počecima u ovom sportu, utrkama koju su svojevremeno organizovane u gradu na Miljacki, najboljim rezultatima, anegdotama sa staza, opasnostima s kojima se vozači susreću i "Školi sigurne vožnje“.
Možete li nam u uvodu reći od kada se bavite automobilizmom?

Krenuo sam kao prvi takmičar iz BiH na reli hiljadu kilometara od Beograda 1968. godine sa Fićom. Kada sam se pojavio kao takmičar iz Sarajeva, bilo je to pravo čudo. Postavljali su pitanje meni i suvozaču koliko sam novaca dobili da dođemo, a mi smo odgovorili da smo sve platili iz svog džepa. Već naredne godine krenuo sam opet sa Fićom koji se pokvario na dva relija tako da nisam ostvario zapažen rezultat. No, u jesen 1969. godine kupio sam Fait 850 Sport Cupea i krenuo sam na zimski reli. U pola sezone sam kupio automobil NSU TTS. Ipak, te godine nisam uspio dotaći vrh, osvojio sam titulu vicešampiona, ali naredne sam postao prvak Jugoslavije i bio sam jedini bh. takmičar koji je to uspio. To je ustvari jedina titula, nikada niko prije, a ni poslije nije uspio da bude prvak. Vozio sam kružne i brdske trke i bio sam u vrhu. Godine 1974. promijenio sam automobil.

Uzeli su Vas u Zastavin tim?

Tako je, nisu željeli da im budem konkurencija. Na Jahorinskom reliju iste godine pobijedio sam sa tvorničkom Zastavom 101, a to je bio prvi trijumf nad Škodom. Te godine postao sam i vicešampion Balkana u reliju. Na kraju te sezone mnoge firme koje su bile uključene u automobilizam željele su da imaju po tri vozača i da se približe Zastavi koja je bila vodeća. Bilo je zamišljeno da bude deset timova sa istim automobilima obojene u različite boje sponzora i to bi bio preokret. Ipak, mnogi su se bunili i sve je palo u vodu. Poslije toga sam vozio Fiata Abarthta 850 i Golf GTI sa kojim nisam imao sreće. Samo sam pobijedio na utrci u Kragujevcu za pola dužine auta. Iza toga je došao Ford Eskort RS 2000 i Porsche 911 SC. Oko 1985. godine sam prestao, jer nisam imao sponzore kao takmičari iz Srbije, Hrvatske i Slovenije.

Otkud ljubav prema ovom sportu?

Na to je utjecao moj rođak Salko Kadić koji je vozio trke motora sa Zijom Bucalom i Sulejmanom Nuhićem kada sam ja bio dječak. Dobro pamtim, bila je trka u Beogradu 1958. godine, a on je došao sav krvav. Rekao je da je pao negdje na Sokocu i slomio je nos. Završio je u bolnici i od tada nije više vozio motor. Tada je kupio automobil Opel Olimpiju koja je bila možda druga u gradu. Meni je tada dopuštao da vozim i usadio je tu ljubav prema automobilizmu. Inače, u Sarajevu su se održavale moto utrke. Preko Điđikovca kroz Dalmatinsku pa do Titove se vozilo. Glavni grad BiH je bio poznat po tome. Kasnije je to prešlo na automobilizam. Prvo je organizovan reli na Jahorini. Potom smo 1971. godine napravili utrku ulicama grada. Start je bio ispred Predsjedništva, išlo se do Filozofskog fakulteta, skrenulo bi se na Vilsonovo i vozilo bi se korz Gundulićevu ulicu do Doma sindikata i vratilo bi se na Titovu. Ljudi su pričali da je pored staze i na prozorima bilo oko 100 hiljada ljudi. Interes je bio veliki. Kasnije smo zbog sigurnosti odlučili da preselimo na aerodrom i utrke su organizovane sve do 1991. godine.

Koliko je ovaj sport bio popularan i kakva je situacija danas?

Evo samo jedan primjer za ona dobra stara vremena. Kada se je održavao Jahorinski reli '71. ili 72., bio je mjesec februar, a temperatura u Sarajevu je bilo oko 30 stepeni ispod nule. Cilj je bio kod Mašine kafane na Vasinom Hanu oko pola dva ujutro. Kada sam ja stigao gore željezo se lijepilo za ruke od hladnoće, a ljudi su digli na ruke moj automobil. Promijenili su gume i spustili auto. To pokazuje koliki je bio interes. I na aerodromu je uvijek sve bilo puno. Sarajevo je poznato bilo po dobrim utrkama koje su bile odlično organizovane. Aktuelna situacija nije dobra. Sama ekonomska situacija je loša i to se odražava. Ipak, mislim da novaca uvijek ima, ali ih treba pravilno rasporediti. Ja sam osvojio šest naslova prvaka BiH od 1999. do 2005.godine., prvi sam osvajač Zlatne kacige koju dodjeljuje BIHAMK i nakon toga sam prestao. Perspektiva ovog sporta u BiH zavisi od više faktora, a finansije sve diktiraju.

Imali ste mnogo utrka, možete li nam izdvojiti neku anegdotu koja Vam se desila?

Izdvojit ću reli na Sutjesci 1971. godine. Zamišljen je bio kao vožnja iz svih krajeva Jugoslavije, odnosno sportsko-turistička manifestacija. Bilo je oko hiljadu učesnika. Takmičilo se i za prvenstvo Jugoslavije, koje seo dvijalo po drugim uslovima od turističkog dijela. Jovica Paliković je nastupao sa tvorničkim autom Reno 8 Gordini, koji je tada bio najbolji automobil, i bio je vodeći u ukupnom poretku. Na Tjentišu smo svi došli po sat ranije i svako je imao svoje vrijeme. No, šta se desilo. Nakon starta jedan takmičar je izletio i dobio sam neutralizaciju deset minuta. Išao sam prije Jovice i kada smo parkirani čekali svoje vrijeme ulaska u vremensku kontrolu, došao je njegov suvozač i rekao je 'Jovice kasnimo', a ovaj mu je rekao da ne kasne jer Fadil tu. Kada je shvatio da će izgubiti prvo mjesto u generalnom poretku bilo je kasno. On je zbog tog detalja izgubio lidersku poziciju, tako da sam ja pobijedio u generalnom plasmanu.
Koliko je ovaj sport opasan?
Svi vozači koji se takmiče su dobri, a automobili su sjano opremljeni, tako da je procenat nesreća sveden na minimum. Na svjetskim relijima dešavaju se udesi, vozači slete u provaliju pri velikoj brzini, ali se sve okonča sa materijalnom štetom u većini slučajava. Mnogo opasnije je voziti u saobraćaju.

Koje automobile ste vozili sa posebnim zadovoljstvom?

Iz početnog vremena NSU TTS. To je bila sportska verzija Princa hiljadu. Bilo je i anegdota sa policijom. Bio mi je kao igračka, tako sam ga savladao. Čak sam i radio sa tim autom, porodicu sam vozio. Golf GTI mi je bio jako dobar, ali jednostavno nisam imao sreće s njim. Od porodičnih automobila koje sam vozio, izdvojio bih Citroen Xsaru 2.0 16V VTS. Bio je to nevjerovatan automobil. Dakako, sa Porcheom sam dosegao brzinu od 240 km na sat. To je bilo na autoputu, a kasnije sam to uspio i sa Citroenom.

Vi ste pokrenuli projekat pod nazivom „Škola sigurne vožnje“. Koji je bio motiv za takav potez?

Kada osobe polože vozački ispit i dobiju vozacku dozvolu, dobili su ustvari dozvolu da mogu samostalno upravljati motornim vozilom. Međutim, neki se boje, neki nema samopuzdanja ili iskustva, tako da smo svakodnevno svjedoci raznih udesa, pa čak i sa smrtim posljedicama. Kako to smanjiti? U saradnji sa Sportskim auto klub Sarajevo odlučio sam na te vozače prenijeti svoje znanje i iskustvo u uslovima javnog saobraćaja. Kroz nekoliko časova ukažem na mnoge situacije sa kojima se možda neće ni susresti. Neka 50% prihvati od onoga na što im ja ukažem moći će izbjeć tešku nesreću. Ovo nije sama vožnja, ja pokazujem sitnice koji mnogi zanemare. Sa svojim iskustvom i milionima pređenih kilometara u raznim situacijama, mogu ukazati na moguće opasnosti. Sva se vještina zasniva u jednom - da se razmišlja sto metara oko vozila i da se bude koncentrisan. To je teško, ali se može steći rutina, jer automobil pored zadovoljstva može donijeti i jako puno problema, kako vozaču lično, tako i drugim osobama.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: